SEĆANJA Rade Marković Str 270 Povez mek Stanje knjige dobro O knjizi Pred nama se nalazi knjiga Radomira Markovića, bivšeg načelnika Resora državne bezbednosti iz doba kada je Srbija doživela poslednji rat u prošlom veku i kada je mučki bombardovana od onih koje sadašnji vlastodršci mole da im oproste što su nas bombardovali. Bez trunke srama oni svakim danom i dalje ponižavaju svoj narod, a ljude koji su imali hrabrosti da se agresiji odupru na bilo koji način, po nalogu istih tih agresora, bez dokaza osuđuju i trpaju u zatvor. Kroz knjigu koju je nazvao „Sećanja”, autor deli sa čitaocima retrospektivu vlastitih uspomena iz duge i plodne policijske karijere, otkriva koliko je bio privržen policiji i koliko je voleo zemlju u kojoj je živeo. I pored toga što se na njega sručio sav jad ovog sveta - jer, najteže je sedeti u zatvoru bez ikakve krivice - on je smogao snage da koliko-toliko vedrim tonom iznese svoja sećanja koja će čitaocu verovatno biti jako interesantna. Verujem da će „Sećanja` Radomira Markovića biti posebno interesantna i kolegama koje su u to vreme radili sa njim, jer će iz ove knjige videti da i pored svega što mu se u životu desilo, Rade nijednog trenutka nije izgubio svoj duh i svoju prepoznatljivu dozu humora... Knjiga koja se nalazi pred nama verovatno sve o ne e m a po a e taocu, ali ovo je druga knjiga koju je Rade Marković napisao u tamnici, kao politički sužanj 21. veka, čijom se slobodom plaća cena nazovi-demokratije. U kontaktima sa njim saznao sam da on još nije rekao sve što ima, te se nadam da će treća knjiga, s` dovoljne vremenske distance, dati mogućnost autoru da nam kaže istinu o tome šta se dešavalo tih tragičnih godina po nas, na prelazu iz jednog u drugi vek. Svedoci smo samo jedne činjenice: što više „demokratije`, to manja država. Patriotizam i rodoljublje na kojima je naša generacija vaspitavana kao pojam u glavama naše dece nažalost idu na dubrište istorije, u epske pesme, a oni će najverovatnije svoj patriotizam ubuduće pokazivati kroz „parade ponosa”. Advokat Dušan Mašić

Narodno Pozorište Beograd jedinstveno za kolekcionare

Beograd 2021. Tvrd povez, ilustrovano, 224 strana. Knjiga je, bukvalno, kao nova. V7 Sadržaj: Prolog O tituli Uporedne hronološke grafike O životopisu Karla Velikog Nedostatak materijalnih tragova Brojnost poduhvata Rad na zakonodavstvu Izmišljeni narodi Franci Saksonci, Alemani i Su(r)ebi (Suevi) Sikambri (Sugambri) i Bavarci Vikinzi Veničani Švabe „SLOVENI” Fiktivna crkvena država Prilozi falsifikata Prilog I Prilog II Slike Literatura

Monarhistička doktrina Šarla Morasa: Osnovi francuskog poretka / Dr Vladislav D. Stakić Beograd 2002. Mek povez, ćirilica, 218 strana. Sadržaj: Predgovor I PRETHODNICI ŠARLA MORASA Razvoj tradicionalističke misli u Francuskoj u XIX veku: Rivarol, De Mestr, de Bonvld, Balzak, Le Plej, Fistel de Kulanž, Ogist Kont, Ten, Renan. II ŠARL MORAS Sin Provansa Poznanstvo sa intelektualnim Parizom Odlazak u Atinu Drajfusova afera Moras postaje monarhista Osnivanje Aksion Fransez Anketa o monarhiji Kil i Tanger Širenje pokreta Saradnja sa sindikalistima Za vreme rata Priznanja Šarlu Morasu Šarl Moras akademik. III ELEMENTI FRANCUSKOG NEREDA Romantizam i revolucija Kritika demokratije Moras protivu republika Neuspeh parlamentarizma IV DOKTRINA REDA Osnovi francuskog poretka Nacionalizam Monarhija Katolicizam V SOCIJALNA MONARHIJA Antiliberalizam Kritika socijalizma Korporativizam Socijalni mir. VI SPOLJNA POLITIKA FRANCUSKE U Republici U monarhiji. VII SUDBINA MORASOVE DOKTRINE Uticaj na elitu Omladina za Šarla Morasa Morasizam i Fašizam Kritika morasizma Budućnost morasizma Šarla pot.stak.1

Georgije Ostrogorski Iz vizantijske istorije i prosopografije IZ VIZANTIJSKE ISTORIJE I PROSOPOGRAFIJE Ostrogorski Vizantija vizantijska prosopografija Prosveta, 1971. 456 strana, tvrd povez, zaštitni omot. Posveta.

NARODNA KNJIGA PRVO izdanje iz 1955. godine. Ćirilica. Naslovnica Đorđe Simić. odlično očuvana na par mesta podvučen tekst

HISTORAMA / N°16 / CALOMNIE FATALE L`AFFAIRE DU COLLIER / COMMENT J`AI BERNE KARL MARX / POURQUOI LE MASSACRE DES ARMENIENS ? etc... Auteur COLLECTIF Editeur HISTORAMA Etat Bon état Prix 29,80€ odlično očuvan na francuskom na drugoj slici sadržaj NiN

Hrvatski list Broj 1 za 1982. godinu. MEk povez, 32 strane. Casopis ustaske emigracije u Americi, sa sedistem u Vasingtonu. Glavni urednik bio je Bruno Busic. EKSTREMNO RETKO! Ante Bruno Bušić (Donji Vinjani kraj Imotskog, 6. listopada 1939. – Pariz, 16. listopada 1978.), zagovornik demokratske, suverene i slobodne Hrvatske. Bio je disident, novinar, književnik, povijesni istraživač, karizmatični prognanik 1970-ih godina i politički vođa hrvatske emigracije. Životopis Rani život i školovanje Bruno Bušić rođen je 6. listopada 1939. godine u selu Vinjanima Donjim kraj Imotskoga, u zaseoku Bušića Draga,[2] kao sin Josipa (Joze), sudskoga službenika i pravnika, i Ane rođene Petric iz hercegovačkih Vinjana kraj Posušja. Majka mu je umrla 1943. godine.[2] Osnovnu je školu pohađao u rodnom mjestu Vinjanima Donjim.[3] Za vrijeme gimnazijskog školovanja došao je pod prismotru UDBE zbog anonimne ankete u kojoj je izrazio kritiku komunističke Jugoslavije.[4] Kao đak, isticao se kratkim pričama koje je objavljivao u vodećim omladinskim listovima. Godine 1955. dobio je nagradu Poletova žirija u kome su sjedili Mirko Božić i Zlatko Tomičić. 1955. godine dva puta bio je zatvoren.[5] Bio je članom Tajne organizacije hrvatske inteligencije, organizacije imotskih gimnazijalaca.[6] 1957. godine, kao maturant bio je izbačen iz gimnazije bez prava upisa u bilo kojoj gimnaziji na prostoru Jugoslavije a tek nakon dvije godine, nakon što su promijenjeni propisi, nastavio je školovanje u Splitu.[5] Maturirao je 1960. godine u gimnaziji u Splitu, a potom je upisao filozofiju i francuski na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, no brzo se ispisao i, na očevo inzistiranje, upisao na Ekonomski fakultet. Diplomirao je u redovitom roku 1964. godine diplomskim radom Moral i socijalizam. Nakon školovanja Nakon završetka studija Bušić se je zaposlio u poduzeću za geološko-rudarska i građevinska istraživanja, konsolidaciju tla i projektiranja, od kojeg je zadnje godine studija dobivao stipendiju. Ubrzo je, slučajno, doznao za mogućnost zaposlenja u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske koji je osnovao i vodio dr. Franjo Tuđman. Rješenje o tom njegovu zaposlenju 23. lipnja 1965. godine potpisao je ravnatelj Instituta Franjo Tuđman.[7] Sredinom 1965. godine Bušić je bio zatvoren a početkom 1966. godine bio je osuđen na 10 mjeseci zatvora zbog čitanja emigrantskoga tiska i `neprijateljske propagande`.[8] Nakon osude bio je, do pravomoćnosti presude, pušten na slobodu i to je iskoristio za bijeg u Austriju, 24. listopada 1966. godine.[8] Nakon što ga je dr. Tuđman nagovarao na povratak, Bušić se je vratio u prosincu 1966. godine a kako je tada uslijedilo političko popuštanje (nakon pada Aleksandra Rankovića) nije bio ni pozivan na izdržavanje ostatka kazne.[8] Od 9. broja Hrvatskoga književnoga lista bio je jednim od urednika toga lista. Nakon gašenja Hrvatskoga književnoga lista krajem 1969. godine otišao je u Pariz gdje je ostao, živjevši `u nekom poluizbjeglištvu`, do travnja 1971. godine kada se je vratio u Zagreb.[8] Po povratku u Zagreb zaposlio se je u novopokrenutome Hrvatskome tjedniku a od 13. broja ušao je u uredništvo toga lista u kojemu je bio do zadnjega broja.[8] Nakon udara u Karađorđevu Bušić je bio zatvoren 12. prosinca 1971. godine.[8] Bio je optužen zbog navodnih veza sa suradnikom jedne zapadne obavještajne službe a tužitelj ga je nadalje optužio kako je `objavio više članaka u Hrvatskom književnom listu, Studentskom listu i Hrvatskom tjedniku u kojima se deklarirao kao protivnik društvenog i političkog uređenja u nas. On je pozivao na nasilnu i protuustavnu promjenu društvenog uređenja, na razbijanje bratstva i jedinstva naroda SFRJ i zlonamjerno i neistinito prikazivao društveno-političke prilike u zemlji`.[9] Odbio je braniti se kada je u veljači 1972. godine optužnica protiv njega proširena zbog špijunaže. Suđenje je trebalo biti 28. lipnja 1972. godine ali je odgođeno. Okružni sud u Zagrebu izdao je obavijest o odgodi suđenja do jeseni iste godine, navodeći kako se istraga nije mogla okončati zbog Bušićeve govorne mane.[10] Na suđenju na jesen 1972. godine osuđen je na dvije godine zatvora koje je izdržavao u Staroj Gradiški.[10] Iz zatvora izašao je u prosincu 1973. godine i bio je proganjan na razne načine te se nije mogao zaposliti a krajem 1974. godine bio je pretučen u Dubrovniku, na Stradunu, od petnaestak nepoznatih osoba.[10] S njim je bio Joseph Levy student iz Jeruzalema kojega nisu dirali. To su sve promatrala i dva milicionera no nisu ništa poduzeli. Bušić je podnio tužbu protiv dubrovačke policije no javni tužitelj nije mu na nju ni odgovorio.[10] Krajem rujna 1975. godine napustio je ilegalno SFRJ i u Engleskoj, u Londonu, dobio je politički azil. U Londonu je bio u uredništvu časopisa Nova Hrvatska, za koji je i pisao, do travnja 1976. godine. Na izborima za 2. Sabor Hrvatskoga narodnoga vijeća, 1977. godine, uz najviše glasova, izabran je na čelo Ureda za propagandu. U tome svojstvu izdao je i nekoliko brojeva Vjesnika HNV-a.[10] Na prolazu kroz Pariz, kada se je pripremao za sastanak Izvršnoga i Saborskoga odbora HNV-a, ubijen je u atentatu. Atentat Grob Bruna Bušića na Mirogoju Bruno Bušić ubijen je u 23.20 sati, 16. listopada 1978. godine, u Parizu u ulici Belleville 57,[10] iz zasjede su ga pogodila dva od pet metaka iz pištolja `Astra` kalibra 7,65 mm.[11] Ubio ga je plaćeni ubojica Službe državne sigurnosti (UDBA), zloglasne jugoslavenske tajne policije.[12] Bio je pokopan 23. listopada 1978. godine na pariškome groblju Père-Lachaise uz nazočnost oko 1.200 Hrvata.[10] Na nadgrobnoj ploči bili su uklesani stihovi Dobriše Cesarića iz pjesme `Trubač sa Seine` na hrvatskome i francuskome jeziku: Ja, skoro prosjak, duh slobode širim, Pa ma i nemo na svom grobu svijeću, Ja neću, neću, neću da se smirim. Ko svježi vjetar u sparinu pirim, A kada umor svlada duše lijene, Na otpor trubim ja, trubač sa Seine! U grobu s njim ležao je kamen iz Hrvatske, s torbom na kojoj je bio hrvatski grb i cvijet majčine suzice. Njegovi posmrtni ostatci preneseni su u Hrvatsku i 16. listopada 1999. godine pokopani u Aleji branitelja na zagrebačkom groblju Mirogoju.[13] Tijekom dužeg razdoblja, informacije o djelovanju Službe državne sigurnosti su upućivale da bi izvršitelj atentata na Brunu Bušića mogao biti agent SDS Vinko Sindičić.[14] Sindičić je na suđenju priznao da je od SDS dobio nalog da ubije Bušića i da je radi izvršenja atentata bio putovao u Pariz; međutim da je poslije odbio nalog i nije ubio Bušića: u nedostatku dokaza, Sindičić je oslobođen optužbe.[15] Titovo odobrenje ubojstva Brune Bušića Jerko Dragin, riječki udbaš koji je držao na vezi agenta Vinka Sindičića, u jednoj je od izjava prenio informaciju da je Josip Broz Tito bio odobrio Bušićevo ubojstvo: „Kasnije sam nakon duljeg vremena od Stanka Čolaka ili Miće Marčete saznao da je Franjo Herljević, tada savezni ministar unutarnjih poslova tadašnje Jugoslavije, prethodno ishodio suglasnost vjerojatno od `Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka` Predsjedništva tadašnje SFRJ - predsjednika Tita - i dobio odobrenje za ovakvu akciju ubojstva.“[16] Predsjednik Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka u vrijeme Bušićeva ubojstva bio je Vladimir Bakarić, član Predsjedništva SFRJ. Članovi su bili Lazar Koliševski i Vidoje Žarković također iz Predsjedništva SFRJ, Stane Dolanc kao predstavnik Izvršnog komiteta Predsjedništva CK SKJ, Džemal Bijedić, predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (SIV), kao i ministri unutarnjih, vanjskih poslova i obrane - Franjo Herljević, Miloš Minić i Nikola Ljubičić. Tajnik Savjeta bio je Milislav Đurić, rukovoditelj Službe za pitanja državne sigurnosti Predsjedništva SFRJ. Tajnik Saveznog savjeta za međunarodne odnose, u čijoj je nadležnosti bilo analiziranje posljedica Bušićeve likvidacije na odnose SFRJ s inozemstvom, bio Lazar Udovički, stari NKVD-ov školarac. Politička stajališta Odgovor gimnazijalca Brune Bušića na deseto anketno pitanje, ankete dobivene u školi 1956. kao (navodno) anonimni zadatak, a koje je osmislila i gimnaziji nametnula UDBA: „Što ti se čini je li bolji stari sistem ili današnji?“ „Naravno da sistem stare Jugoslavije nije bio dobar, ali isto tako ni današnji sistem ne valja iako je nešto bolji. Za vrijeme stare Jugoslavije bilo je dosta gladnih, žednih, bosih, golih, ali ima ih i danas, iako u manjem broju. Međutim, svaki dan raste broj nezaposlenih. Stara Jugoslavija je zato dopuštala veću slobodu mišljenja, dok je sada novi sistem skučio slobodno izricanje misli i ugušuje svaku klicu narodnosti. Narodna Republika Bosna i Hercegovina nije dodijeljena Hrvatskoj iako Hrvatska ima na nju svoja pradavna prava, a to bi morala Srbija svakako priznati. Kako je Srbiji priključena Vojvodina i Kosovsko-Metohijska oblast, tako bi i Hrvatskoj morala biti priključena Bosna i Hercegovina. No, osim toga Srbi vode propagandu u Bosni i Hercegovini te šalju svoje učitelje i profesore među Hrvate, koji vrše posrbljivanje na više načina. Štampa srpska također nastoji što više prodrijeti u područje Bosne i Hercegovine. Mislim da nije potrebno spominjati masovno ubijanje zarobljenika za vrijeme rata i u razdoblju poslije rata i ostala nasilja.“[3][17] U uvodu svoje knjige Hrvatski Ustaše i Komunisti Bušić piše: „Oni kojima je u presudnim vremenima zatajila hrvatska svijest i ljudska savjest, tj. oni koji su hrvatskom ustaškom pokretu nastojali dati fašistička obilježja i oni koji su iz hrvatskih komunista nastojali istisnuti misao hrvatskog suvereniteta, nastoje potisnuti u zaborav stare postojane veze između hrvatskih ustaša i komunista, te prizivaju u sjećanje stare nesreće i zlokobne, prevladane opreke. Istinski hrvatski komunisti i ustaše podjednako su duboko u sebi nosili ideju slobodne i nezavisne Hrvatske i njenog punog suvereniteta unutar hrvatskih povijesnih i etničkih granica.“[18] a na str. 36. – 37.: „Oni koji ne mogu naći dovoljno snažno umirujuće opravdanje za svoje vlastite pogreške, za svoju vlastitu sukrivnju zbog sadašnjeg položaja Hrvatske i oni koji ne žele ništa žrtvovati, ništa riskirati, da bi se taj položaj izmijenio i da bi se `misao hrvatskog suvereniteta` pretvorila u `djelo i svršen čin od međunarodnog značaja` skloni su izjave hrvatskih komunista, ali i hrvatskih ustaša, razmatrati tek kao demagoške, prijetvorne riječi s kojima su htjeli izazivati treptaje u narodu, njegove sklonosti i nesebičnu, ustrajnu privrženost. Oni zato, prikriveno ili otvoreno, stalno podsjećaju na stare krivnje, krv i smrt, pa sve zlo pripisuju jednoj strani i jednoj vlasti, onoj ratnoj ili ovoj poslijeratnoj, i neće da znadu da je svaka vlast samodopadna, pa zbog toga i bezumna i da svaki pojedinac u svakom trenutku mora učiniti sve što je u njegovoj moći da tu bezumnost obuzda i da je nastoji očovječiti. Mnogi hrvatski intelektualci, koji su trebali biti savjest svoga naroda, bezumlje i nerazborite postupke vlasti, ne samo da nisu suzbijali, već su ih i poticali, pjesme im pjevali. Zbog toga su mnogi hrvatski komunisti umrli pod plutonima ustaških pušaka, zbog toga su Bleiburg i sadašnji teror velikosrpske Jugoslavije nad hrvatskim narodom bili gotovo neizbježni. Podjednaka je krivnja na onim hrvatskim klerikalcima koji su u izvorni nefašistički pokret hrvatskih ustaša unijeli fašistička obilježja, kao i na onim hrvatskim marksistima, koji su misao hrvatskog suvereniteta podredili ideji klasne borbe i svjetske revolucije.“[19] Djela A report on the prison situation in Croatia, Croatian Information Service, Arcadia, 1975. UDBA Archipelago: Prison Terror in Croatia, Croatian Information Service, Arcadia, 1976. Ivan Bušić-Roša, hajdučki harambaša, Liber Croaticus Verlag GmbH, Mainz, 1977. (prir.) Posmrtno Pjesma Bruni Bušiću, Liber, Mainz, 1979. Hrvatski ustaše i komunisti, Hrvati iz Vancouvera, B.C., Kanada, (ur. Rudolf Arapović), Washington, D.C. 1979. Jedino Hrvatska: sabrani spisi, Ziral, Toronto-Zurich-Roma-Chicago, 1983., (2. proš. izd. Bruno Bušić. Jedino Hrvatska!: sabrani spisi, 1-3, prir. Anđelko Mijatović, Fram-Ziral, Mostar-Zagreb, 2005.) Svjedok pomirbe. Ante Bruno Bušić, (prir. i ur. Mladen Pavković), Udruga hrvatskih branitelja dragovoljaca domovinskog rata, Zagreb, 1995. Odličja 1995.: Red kneza Domagoja s ogrlicom[20] 1995.: Red Stjepana Radića[21] tags: ustase, ndh, emigracija, emigranti, emigrantsko izdanje, ustaska emigracija, tudjman, paraga...

Odlično očuvane knjige nekorišćene, kao nove. Sifra adp5.5

- Xenon sijalica H4 - Bi xenon - H4-3 - Plug&Play jednostavno zameniti nove sa starim - Bolja vidljivost i osvetljenje noću - Unapređenje optičkog izgleda vašega auta Karakteristike: # Oznaka: H4 bixenon (H4-3) # Svetlost: BELA # Napon napajanja: 12V # Snaga: 35W # Osvetljaj: 6000K

FILOZOFIJA I RELIGIJA Izdavač: Hrišćanski kulturni centar, Beograd Godina izdanja: 2005. Broj strana: 298 Povez: Meki Format: 24 cm L4

U dobrom stanju, zaštitna kutija malo pohabana, kao na slici, osim toga odlična. Memoirs of a Georgian Rake William Hickey Roger Hudson (Editor) John Lawrence (Illustrator) 414 pages, Hardcover Published The Folio Society, 1995 Language English William Hickey (30 June 1749 – 31 May 1830) was an English lawyer, but is best known for his vast Memoirs, composed in 1808–10 and published between 1913 and 1925, which in their manuscript form cover seven hundred and forty closely written pages. Described by Peter Quennell as `One of the most remarkable books of its kind ever published in the English Language`, Hickey`s Memoirs give an extraordinarily vivid picture of life in late 18th-century London, Calcutta, Madras and Jamaica which stands comparison with the best of his near-contemporary James Boswell.

NAČERTANIJE Ilije Garašanina i spoljašnja politika Srbije НАЧЕРТАНИЈЕ ИЛИЈЕ ГАРАШАНИНА И СПОЉАШЊА ПОЛИТИКА СРБИЈЕ 1842–1853. Константин Владимирович Никифоров превела Весна Смиљанић Рангелов, прво издање, 2016, 15 х 23 цм, 340 стр., броширан повез, ћирилица ISBN 978-86-519-0789-3 Ова књига представља значајан допринос разоткривању и демистификацији оних једностраних тумачења која су преко Начертанија, извученог из свог временског и историјског контекста, покушавала да искључиву одговорност за све невоље западног Балкана свале на идеологију „српске агресије“ и Начертаније као њено наводно основно идејно полазиште. Српски превод ове монографије свакако ће бити од знатне користи домаћој публици да кроз руску грађу и руски поглед на историју Србије средином XIX века боље разуме властиту прошлост и да, једновремено, стекне јасније увиде у учестале покушаје драстичног прекрајања српске историје и систематска обесмишљавања њених политичких традиција. Knjiga je NOVA..... ---------------------------- М

NOVA KNJIGA Belgrade The Eternal City , Aleksandar Diklić , Skordisk TV production Belgrade 2022 , tvrd povez, format 17 x 24 cm , engleski jezik , 575 strana, ilustrovano, One of the greatest publications on the history of Belgrade. Aleksandar Diklić has praised in songs, explored, described, filmed – he has experienced Belgrade. That sentimental journey through the history of one city has its musical, film and literary record. The instrumental album “My Alexandria”, TV series “Belgrade, Eternal City” and the book of the same title, are witnesses of a great effort, devotion, distinctive contemplation... or.mo.so.

dejan lučić prilozi za magnum crimen odlično očuvana katoličko pitanje katločka crkva i ustaše stepinac i ante apavelić masovna ubistva dece pookrštavanja

Prednja Unutrašnja zaštita blatobrana (PVC) za Renault SCENIC Godište: 03-