Odlomci: „Ne znam koliko vremena je bilo proteklo između iščeznuća i naglog i lakog otvaranja očiju – činilo mi se da sam bio samo trepnuo (a rekli su mi da je operacija trajala čitav sat), a, u stvari, ja jedan sat nisam postojao; čula su bila potpuno zamrla, nije bilo snova ni sanjanja; ničega nije bilo, kao da sam bio mrtav. Tako sam shvatio (jer sam to i doživeo) da je smrt za onoga ko umire – laka. On se sa njom ne suočava jer nastupa pošto njega više ne bude bilo. Smrt postoji samo u svetu živih.” „Pojedinac može biti razapet između sentimenta i razuma, i, desi li mu se to, obično kažemo da mu život postaje tragičan. U najboljem slučaju – nesrećan. Ali zajednice retko kad dospevaju u ovakve dileme: njih vode kolektivni nagoni, iliti (rečeno sofisticiranim načinom izražavanja) – mentalitet. Od prirode datog mentaliteta zavisiće i sudbina ljudskih zajednica, a posledice (krštavane istorijom ili mitom), zvaće se pobede ili porazi. Njihov zajednički imenitelj jesu reči proistekle iz prirodnih pojava, a one glase: udes i katastrofa. Ili, jednostavno: BOŽJA VOLJA ili SUDBINA. (Nikako „nesreća” ili „tragedija”. Nikako!)” „Svako je vreme obeleženo ludošću. Ali, dok smo u matici (u središtu života), mi ne vidimo svu njegovu grotesknost. Tek u starosti, kada nam i naše trajanje (naše dotrajavanje) poprimi takav vid, u stanju smo da svoga vremena sagledamo pravo lice.” „Stepen samovolje jednog diktatora određuje količina poniženja koju zajednica može da izdrži.” „Šta je život? Jelo, ljubav, rađanje, radost, san, jednom rečju: sve što nije Istorija.” „Kad sve osporimo, šta nam preostaje? Poezija.”

Odlomak: Ja to nikad ne bih mogla, rekla je tijekom jedne od bezbroj kasnih večera jedna velika mamina kolegica. S čuđenjem, da, no istodobno i s divljenjem. Nećemo je imenovati. Velika je bila u svoje vrijeme i nije lijepo imenovati velike koji kažu da nešto ne mogu. Barem kad ih nema da to sami pojasne. Nije nikad takvo što vidjela, a kamoli da bi se sama u to upustila: da netko supijan, u gluho doba noći iz nekog dijela restorana podvikne – Daj Ave Mariju, majketi – a da netko tko je Primadonna u svjetskim razmjerima na taj podvik doista i ustane, pa i otpjeva željenu ariju!? No… da, mama jest bila najveća Aida našeg doba, bila je Primadonna Assoluta, bila je La Molnar… Ali bila je i Lady Juke Box. I upravo zbog toga, zbog tog neozbiljnog shvaćanja sebe, zbog sposobnosti da se bez ikakve pripreme upusti u pjevanje koje god arije, u kojim god uvjetima, u koje god doba dana. Ali nikad, nikad ime Lady Juke Box nije izgovoreno nikako, osim s ljubavlju i prisnošću. Svugdje u svijetu je bilo tako, pa i tamo gdje bi se najmanje očekivalo. Tribunj je danas jedan od malih turističkih divova Jadrana. No tada, sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, bio je tek nebrušeni dijamant… Iznimno nebrušen. Najraznovrsniji kulturni djelatnici tadašnje države gotovo konspirativno su širili priču o ljepotama tog mjestašca, nagovarajući se međusobno na kupnju konobica u mjestu, ne bi li zajedno ljetovali u tom malom raju. I doista, skupilo se tih sedamdesetih ono najbolje što je kultura tog doba imala za ponuditi – od slikara, glumaca, skladatelja, kipara, opernih pjevača, baletana… I svi su dovlačili svoje prijatelje i kolege iz svijeta, ne bi li i njih Tribunj hipnotizirao. I nikome nisu smetali magarci koji zorom bude sve žive i mrtve, rojevi muha, nedostatak kanalizacije, nepostojanje mjesta za izlazak. Sjedilo se po malim kalama, ispred konobica, tu se jelo, družilo, pjevalo… Doduše, postojao je jedan riblji restoran. Skroman, nemoderan, jedini tada. Luna se zvao. Vlasnik se zvao Miro Unić, kog su sumještani zbog specifičnih crta lica zvali Grubi Miro. Moja majka ga je izluđivala zahtjevima za palačinke, ili sladoled. Prvo bi dobila porciju najmaštovitijih psovki, a onda bi joj Miro uvalio u ruke lonac s brašnom, vodom i čime već uz prijetnju: Ja ću ji ispeć, al Issami, tiš ji mutit! Ili bi se samo, a sve psujući, pokupio svojim Renaultom 4, da bi se za pola sata vratio s kantom sladoleda iz Vodica, uz proklinjući uzvik: “Na, jij!” I tako, sve uz galamu i potoke vina svih boja, dok u to – za mamu rezervirano – gluho doba noći ne bi netko odnekud pijano isfrfljao: Daj Ave Mariju, majketi! I tako iz noći u noć, iz ljeta u ljeto… A onda, jednog je ljeta tu bila i ta, jedna od velikih maminih kolegica – taman su se ona i mama smjenjivale bile u Areni u Veroni pa, eto, navratile u Tribunj – i bio je u Luni, u velikom društvu i Drago Putniković, osnivač Šibenskog festivala djeteta u pratnji svog prijatelja iz pomorske policije, tadašnje milicije. I kako je moja mama ustala jedne od tih noći, s namjerom da udovolji glazbenoj želji iz skrovitog kutka birtije, gospodin Drago ju je uhvatio za ruku: Ne, ovu večer nećete ovako! Njegov prijatelj iz milicije je također ustao od stola i – uz smiješak i onaj karikirani policijski, „pođite s nama, gospođo“, uhvatio je pod ruku. Otišli su njih troje tako, u tišini, i popeli se na usidreni patrolni brod. Supijano društvo u Luni nije znalo bi li se više smijalo toj sceni, ili šokiranoj kolegici. Ona nije mogla znati da je Drago Putniković čovjek teatra, ali ni nitko drugi u društvu nije znao da se Drago jako dobro razumije u akustiku. Naložio je prijatelju iz policije da patrolni brod zaustavi nasuprot tribunjskog otočića, između dva škoja, i da ga usmjeri prema Tribunju, kao i da ugasi motore. Moju mamu je doveo na provu broda i ondje ju je ostavio: Sad pjevajte, Ljiljana… Ni jedno svjetlo, ni u jednoj kući nije zasvijetlilo. U potpunom noćnom mraku, ljudi su u tišini jedan po jedan, izlazili iz kuća na rivu, ne bi li dočekali tu pjevanu molitvu svima im znanoj Gospi, zvonku a prišuljanu iz mraka pučine. Čak je i Grubi Miro pogasio svjetla u Luni. Arija je završila i ljudi su, u mraku i, kako su i izlazili, jedan po jedan, u tišini, pošli natrag u svoje domove. Trojac s broda vratio se u Lunu, a mamu je njezina strana prijateljica samo zagrlila: “Ja to nikad ne bih mogla…” Luna je još tu, na stijenama. No veća je, s mnogo terasa. I Tribunj je veći, s mnogo konoba, kafića i restorana. Gospodina Drage više nema, nema ni Grubog Mira. Nema ni Lady Juke Box više. A s njom, utihnula je i Ave Maria u Tribunju. I doista, nitko to nije mogao. Tako, kao mama, nitko ni neće moći. Nikad više…

Zbirka studija, rasprava i eseja. Iz recenzije: ’’Hrvatski petrarkizam Rafe Bogišića opsežno je znanstveno književno-teorijsko i književno-povijesno djelo, dosad svakako najtemeljitiji i najpouzdaniji pogled na taj važan dio povijesti hrvatske književnosti. U ovoj monografiji akademik Rafo Bogišić pokazuje da hrvatski petrarkisti nisu bili samo vješti stihotvorci ili obični imitatori onodobnih talijanskih pjesnika, kao što se to tvrdilo - i nažalost još uvijek tvrdi - u nekim krugovima talijanskih slavista, već izvorni pjesnici koji su kreativno obogaćivali petrarkizam kao pjesničku koncepciju i stil, pa su, dakle, ostvarili specifični hrvatski petrarkizam, po čemu i zaslužuju istaknuto mjesto u povijesti hrvatske književnosti.’’

Reč izdavača: ’’Pirandello je jedan od najznačajnijih talijanskih pisaca 20. stoljeća. Njegov se osebujan filozofski svjetonazor napose izrazio u opsežnom dramskom opusu: 44 drame pod znakovitim zajedničkim naslovom Gole maske. Čovjek nije onakav kakav misli da jest, za svakoga drugog je drukčiji. Njegova je osobnost mnogostruka pa ne postoji uporište da je njegovo uvjerenje istinito. Društvo je sazdano na sebičnosti, a pojedinac je prisiljen nositi vanjsku masku koja ne odražava njegovu unutrašnju bit. Ovaj izbor obuhvaća deset najpoznatijih i najizvođenijih drama: Tako je (ako vam se čini), Kao prije, bolje nego prije, Gospođa Morli, jedna i dvije, Šest osoba traži autora, Henrik IV., Odjenuti gole, Čovjek s cvijetom u ustim, Život koji sam ti dala, Večeras se improvizira, Naći se.’’

Podnaslov dela glasi: Cvjetnjak usmenih lirskih pjesama.

Reč izdavača: ’’Nobelova nagrada za književnost 1964. "Mučnina", prvi roman mladoga Jean-Paula Sartrea i "Riječi", autobiografija koju je napisao s pedeset devet godina, nešto prije no što je 1964. odbio primiti Nobelovu nagradu za književnost, na najbolji način daju presjek umjetničkoga života tog filozofa, romanopisca i dramaturga koji je obilježio literarno stvaralaštvo 20. stoljeća. "Mučnina" je napisana u obliku dnevnika glavnoga lika Antoinea Roquentina, u kojemu on neumorno i bespoštedno analizira vlastitu svijest te postupno dolazi do spoznaje o besmislenosti postojanja, a ta istina junaka pogađa i fiziološki, izazivajući u njemu mučninu. To se iznimno djelo smatra paradigmom egzistencijalističkog romana, a utjecaj koji je Sartre imao na cjelokupnu svjetsku književnost uspoređuje se s utjecajima "Patnji mladoga Werthera" J. W. Goethea i romana "Put k Swannu" Marcela Prousta. Poznatu autobiografiju francuskog pisca u kojoj on oslikava svoje djetinjstvo često uspoređuju s Rousseauovim "Ispovijestima". Sartre, koji je rano ostao bez oca, od malih je nogu bio zaljubljen u pisanu riječ i radije je vrijeme provodio u djedovoj bogatoj biblioteci nego u igri sa svojim vršnjacima. "Riječi" su remek-djelo samoanalize, koja kao rezultat donosi spoj nježnosti, parodije i autoironije, što proizlazi iz dvostruke perspektive bivšeg djeteta prikazanog očima kritičkog naratora. Uz roman "Mučnina" i autobiografiju "Riječi", u knjizi je objavljena Sartreova izjava o odbijanju Nobelove nagrade 1964. te eseji Ingrid Šafranek.’’

Reč izdavača: ’’Aristofanove komedije danas, osim umjetničkoga, kazališnoga i literarnog užitka, pružaju i velik broj podataka o svakidašnjem životu klasične Grčke (u 5. st. pr. Krista). Iz njih upoznajemo političke prilike u Ateni i u Grčkoj tog razdoblja, upoznajemo svakodnevan život Atenjana (od rođenja do smrti), s mnogo detalja, funkcioniranje atenske države i gradskih institucija i ostale pojedinosti. U knjizi je šest Aristofanovih komedija: Arhanjani, Oblaci, Ose, Mir i Žabe. Kako se dugo smatralo da je Aristofan nerazumljiv bez bilježaka, uz svaku je komediju dan i komentar u kojemu se podrobno objašnjavaju sve realije iz teksta.’’

Iz recenzije: ’’Od grčkih filozofa do bivših ruskih špijuna, upotreba otrova kao sredstva za završetak života, bilo atentatom, ubojstvom, samoubojstvom ili pogubljenjem, ima povijest koja seže više od 2000 godina unatrag. I prije nego što je Sokrat prihvatio svoju sudbinu ispijajući kukutu, umrlo je sigurno bezbroj ljudi od posljedica gutanja otrova iz prirode. No, često otrovi imaju i korisna svojstva kao što pokazuje primjer fluorovodika, koji je važna kemikalija u proizvodnji herbicida, farmaceutika i fluorescentnih žarulja. Otrovi – ilustrirana povijest istražuje prirodu toksičnosti i otkriva kako su otrovi u ljudskoj povijesti imali presudnu i često neočekivanu ulogu i u dobru i u zlu. Razmatra niz otrovnih tvari te opisuje slučajeve trovanja, i one poznate i one zloglasne.’’

Reč izdavača: ’’Prvi cjeloviti prijevod renesansnog pastirskog romana Arcadia iz 1504. Jacopa Sannazara, koji je silno utjecao na cjelovitu književnost zapadnoga europskog kulturnog kruga, pa tako i na hrvatsku i Petra Zoranića i njegove Planine. Zahvaljujući prevodilačkome maru Mate Marasa Arkadija je zaživjela na hrvatskome.’’

Reč izdavača: ’’Svojedobno iznimno popularan, a danas relativno marginaliziran, Maugham je pisac opsežna i raznovrsna opusa. Njegove novele čine središnje mjesto u njegovu opusu. Novelistički rad engleskoga prozaista i dramatičara predstavljen je s 15 priča: Kiša, Propast Edwarda Bernarda, Macitosh, Bazen, Pismo, Ispostava, Silom prilika, Kukavičluk, Čovjek s ožiljkom, Uoči zabave, Strano sjeme, Pukovnikova žena, Jane, Pravo blago, Cvrčak i mrav.’’

Iz recenzije: ’’J. J. Rousseaua, francuskog romanopisca, političko-društvenog teoretičara i filozofa 20. stoljeće doživljava prije svega kao humanista i mislioca zaokupljenog razmišljanjem o čovjekovoj sudbini. Po tomu se njegova misao može svesti na tri postulata: autonomiju Pojedinca, nepovredivost Drugoga i univerzalnost Čovječanstva. Ispovijesti su vrhunac Rousseauova književnog stvaralaštva i pripadaju remek-djelima svjetske književnosti. Ta autobiografija, jedinstvena po svojoj iskrenosti i silini subjektivnog iskaza, istodobno je i najznačajnije djelo u povijesti autobiografije na Zapadu.’’

Iz recenzije: ’’Znanstveno relevantna, kritična i provokativna knjiga koju će objeručke dočekati akademska zajednica, ali i svi čitatelji za­interesirani za integralnu kulturnu povijest u kojoj je autor našao mjesta i za glazbu, strip, reklamu, fotografiju, politiku, ekonomiju, vizualne umjetnosti. Slijedeći dekadno načelo prikazivanja, Bagić je u četiri poglavlja nastojao upozoriti na događajna, politička, kulturološka i poetička čvorišta svakoga desetljeća te posredno ili izravno uputiti na suglasja i paradokse koji su obilježili čitavo razdoblje. Uvod u suvremenu hrvatsku književnost Krešimira Bagića nominalno obuhvaća četiri desetljeća hrvatske književne i kulturne povijesti, počevši od 1970. do zaključno 2010. godine. Do sada je spomenuto razdoblje u horizont domaće znanosti o književnosti uglavnom ušlo preko pojedinih žanrova i problema, ali rijetko se tko upuštao u integralni pogled od skoro pola stoljeća duge povijesti koja se opasno približava tekućoj sadašnjosti. Tog nimalo lakog zadatka prihvatio se Krešimir Bagić u svojoj sintezi razdoblja poznatog po najvećim, najbržim i najtemeljitijim društvenim, gospodarskim i kulturnim promjenama u zabilježenoj povijesti koje su bile isto onoliko nepovratne koliko su bile duboke i, štoviše, još se nastavljaju.’’

Odlomak: Premda su u rat u Bosni i Hercegovini 1992. – 1995. bili umiješani brojni strani akteri, prema znanstvenim mjerilima to je primarno bio građanski rat – nasilan sukob pripadnika triju konstitutivnih naroda, Srba, Bošnjaka i Hrvata, za teritorij, uređenje i identitet države. Obrasci proizvodnje i novačenja političkih neprijatelja pokazuju da je sukob u Bosni i Hercegovini, kao i u ostalima građanskim ratovima, primarno bio „rat znanaca, a ne rat stranaca”. Djelomice su posrijedi bili konkretni znanci – članovi vlastitih obitelji, drugovi iz škole i s fakulteta, kolege s posla, susjedi, prijatelji, a djelomice figurativni znanci koji su dijelili jednaka ili slična iskustva života u istoj zemlji. Žrtve su među mučiteljima prepoznavali svoje školske učitelje i svoje učenike, prodavače i kupce s tržnica i iz trgovina, gostioničare i goste, vozače i putnike komunalnih autobusa, poslovođe i radnike iz tvornica, prve susjede i školske prijatelje svoje djece. To je rat učinilo gorim nego da je zemlja napadnuta izvana, jer unutarnji sukob ne razara samo političke i društvene institucije nego uništava sâmo tkivo društva, a to su odnosi među ljudima.

Reč izdavača: ’’U Antologiji španjolskog pjesništva Nikola Milićević obuhvatio je najznačajnije epohe, škole i strujanja što su se dogodili u španjolskoj poeziji za nešto više od devet stoljeća – od Pjesme o Cidu, najstarijeg djela pisanoga na španjolskom jeziku, preko izbora iz Romancera i Cancionera te pjesma Lopea de Vege, Pedra Calderóna de la Barce, Miguela de Unamuna, Antonija Machada, Juana Ramóna Jiméneza, Frederica Garcíje Lorce do Vicentea Aleixandrea i Jesúsa Lópeza Pacheca. Vlastito stvaralačko i pjesničko iskustvo te poštovanje autorskih posebnosti pjesnika koji su pjevali na španjolskome gotovo cijelo tisućljeće kriteriji su na kojima je Nikola Milićević stvarao ovu Antologiju, čije je objavljivanje svojevrsni hommage pjesniku, profesoru i prevoditelju koji je petnaest godina iščitavao, prevodio, prepjevavao i pripremao ovaj izbor.’’

Iz recenzije: ’’Hrvoje Hitrec stvarao je ove priče-legende prateći u kontinuitetu neke važne zgode iz života Hrvata. Ovih 37 legendi po motivima se može svrstati u tri skupine. U prvu skupinu, najbrojniju, pripadaju povijesne zgode iz života Hrvata, od doseljenja, početaka života na ovim prostorima, preko narodnih vladara, presudnih povijesnih bitaka, (su)odnosa s Turcima, života u vrijeme Arpadovića, Mletaka, Habsburgovaca i dr. Drugu skupinu čine religijske teme, osobito one vezane za materinski kult među Hrvatima, zgode iz života Crkve. U treću se ubrajaju raznovrsne mjesne legende, posebice one iz zagrebačkoga života. Svaka od oblikovanih priča ima svoj unutrašnji razlog postanka, svoju unutrašnju stvaralačku zakonitost i svrhovitost, i kao takve čine strogo i pomno ostvarenu cjelinu koja pokazuje specifičnost hrvatskoga etnikuma.’’

Odlomak: Nakon prvog dela, u kome smo se, kroz 27 poglavlja, upoznali sa osnovnim elementima procene operativnog rizika, kao i prevencije i lečenja mogućih komplikacija povezanih sa tim rizicima, evo još 40 poglavlja, sistematizovanih po organskihm sistemima. Svako poglavlje odnosi se na neku bolest, poremećaj, povredu, i to sagledano iz dva ugla: kada se pacijent operiše upravo zbog te bolesti ili kada je to komorbiditet u nekoj drugoj grani hirurgije. Prikazani su svi najvažniji aspekti perioperativnog lečenja takvih pacijenata: properativna priprema, hirurgija, anestezija, postoperativno i intenzivno lečenje. Kao i u prvom delu, rukopis nije namenjen samo anesteziolozima i hirurzima, koji su neposredno i najviše involvirani u perioperativno lečenje, već širokom krugu zdravstvenih radnika koji su uključeni u lečenje ovih, posebno visoko rizičnih, pacijenata u bilo kom trenutku i segmentu. Imajući u vidu ovu potrebu/neophodnost multidisciplinarnog pristupa perioperativnom lečenju, u pisanju tekstova učestvovalo je preko 70 autora različitih medicinskih specijalnosti, najviše anesteziologa, ali i hirurga, internista, neurologa, pshijatara idr., sa idejom da se ova kompleksna i obimna materija približi čitaocima, u nadi da će to doprineti boljim ishodima lečenja pacijenata.

Iz recenzije: ’’Ovo je priča o kepecu po rastu koji kepece po duši pretvara u veličine. Nakon što su nadobudni čuvari tekovina revolucije zabranili rad svim cirkusima u zemlji, Liliput, izdanak velike dinastije cirkuskih zabavljača, u slavnim godinama obnove zemlje i izgradnje socijalizma upoznaje Baru Klepetana, komunističkoga gorostasa koji, uspinjući se na ramena patuljaka, gradi svoj mali komunistički raj. Beskrajna preuzetnost primitivaca, opasnosti vlasti bez ikakve kontrole i beznadna sudbina malog čovjeka u vrtlogu zbivanja nakon svršetka Drugoga svjetskog rata okosnica je ovog istodobno duhovitoga i dirljivog romana. Majstorstvo kazivanja priče!’’

Zbirka poezije obogaćena grafikama.

Sadrži: Pokojni Mattia Pascall, Njezin muž, Requiem aeternam dona eis domine, Sretnici, Putovanje, Patarenska hereza, Papirnati svijet, Tragedija jednog lika, Pero, Dašak, i esej Humorizam.

Reč izdavača: ’’Iako stvaralaštvo ovog nobelovca još nije zaokruženo, kritika je već suglasna u tome da je Limeni bubanj književnom snagom, ali i popularnošću u mnogim zemljama, u piščevu opusu ostao nenadmašen. Događaji u tom Grassovu pripovjednom prvijencu omeđeni su povijesnim datumima: prvi dio romana proteže radnju od doba oko prijeloma stoljeća do početka Drugoga svjetskog rata, drugi se zbiva za vrijeme rata, a treći obuhvaća prvo poslijeratno desetljeće u zapadnom dijelu Njemačke. Središnji lik romana je Oskar, dječak koji je prestao rasti u trećoj godini, i to vlastitom odlukom. Sa svojom bučnom igračkom, crveno-bijelo išaranim limenim bubnjem, lik je bez premca u književnoj povijesti, u pravom smislu literarni unikum i kuriozitet. Limeni bubanj je, nema sumnje, najljepši roman o 20. stoljeću.’’

Iz recenzije: ’’U ovoj knjizi Daniel Miščin na intelektualno uzbudljiv način pristupa Kranjčevićevoj korespondenciji, točnije, pjesnikovu dopisivanju sa suprugom Elom. Riječ je o velikom korpusu koji obuhvaća 567 pisama pisanih u različitim prigodama i u različitim okolnostima. U našoj znanosti o književnosti teško se sjetiti primjera da je korespondencija nekoga pisca našla tako pomna čitača i interpreta. Velika Miščinova studija, uz epistole Silvija i Ele, pokazala je stvarne domašaje susretničkog mišljenja – stoljetna je udaljenost premoštena, a Kranjčević ne egzistira kao okamenjeni klasik i strano nam biće. Janko Polić Kamov napisao je u povodu Kranjčevićeve smrti: »Pjesnik koji nam je bio bliži od najbližih, intimniji no što smo mi sami sa sobom, umrije, a da ne saznasmo kako hoda, puši, jede… Pa ne znamo ni što je pušio, ni da li je uopće pušio. Tko će nam to reći? Osjećamo toliku potrebu znati mu svaki kret, naviku, manu…« Kamovljeva pitanja, puna radoznale prisnosti i topline, u ovoj su knjizi dobrim dijelom dobila odgovore.’’

Podnaslov dela glasi: Predgovori i pogovori u knjigama Dragutina Tadijanovića.

Zbirka poezije.

Podnaslov dela glasi: Antologija hrvatskoga duhovnoga pjesništva od Matoša do danas.