Istorijsko memoarska dela 1-7 + KUTIJA 1. Moje uspomene – Vojvoda Živojin Mišić 2. Vojvoda Stepa Stepanović 1 – Savo Skoko . Petar Opačić 3. Vojvoda Stepa Stepanović 2 – Savo Skoko . Petar Opačić 4. Vojvoda Radomir Putnik 1 – Savo Skoko 5. Vojvoda Radomir Putnik 2 – Savo Skoko 6. Nikola Pašić i jugoslovensko pitanje 1 – Đorđe Đ. Stanković 7. Nikola Pašić i jugoslovensko pitanje 2 – Đorđe Đ. Stanković Grupa autora Memoari Izdavač: BIGZ, Beograd 1985; tvrd povez sa omotom, 24cm, ilustrovano. zaštitna kutija stanje: Vrlo dobro.

KNJIGE 3, 4, 5 SU POTPUNO NOVE KNJIGA 2 - kao da je pokisla pa su sad strane malo izvitoperene -ocena 3 KNJIGA 1 - vrlo dobro ocuvana POGLEDAJTE SLIKE, PITAJTE. PRODAJA SAMO KAO KOMPLET

NIKE air MAX 360 original muške patike, plave, 47,5 broj.

NIKE air MAX 360 original muške patike, mislim da su 360 air max. 47,5 broj, sive - crvene. Blago zaprljane.

NIKE bele kožne patike, cele su od kože, a pozadi su zelene. Broj 48,5. Nosene mozda par puta, vidite po peti, koja je nova, slikano je. Piše na gazistu BRC.

NIKE air force court patike, ORIGINAL, kožne. Mislim da su limited edition koliko se sećam . Nošene svega nekoliko puta. Broj 47,5.

Biblioteka srpskih pisaca 1-3 Komplet sadrži: * Jovan Sterija Popović; br. str. 452. * Janko Veselinović; br. str. 491. * Laza Lazarević - celokupna dela; br. str. 537. Izdavač: Narodna prosveta, Beograd Kanc_9

GORSKI CAR roman napisao Svetolik P. Ranković Izdavač: Srpska književna zadruga, 38. Godina izdanja: 1897. Štampano u Državnoj štampariji Kraljevine Srbije Povez: tvrd Broj strana: 310. Kanc_9

55793) JEDNA MLADOST U NEMAČKOJ , Ernst Toller , Nolit Beograd 1933 , Trvrd povez, format 14,5 x 19,5 cm , zaštitni omot sa više zapljenja, knjiga odlično očuvana , 244 strane, latinica Napomena izdavača: `Ovo delo, prevedeno iz originalnog, još neobjavljenog rukopisa, štampano je prvi put u ovom izdanju, dakle pre nego na nemačkom jeziku.` `U ovoj knjizi nije zabeležena samo moja mladost, nego i mladost čitave jedne generacije, a uz to još i deo istorije današnjice. Raznim putevima išla je ova omladina, sledeći lažne bogove i lažne vođe, ali se stalno borila za jasnoću i za zakone duha.` Ernst Toler (Samotschin, 1. decembar 1893 — Njujork, 22. maj 1939), nemački pisac. Bio je dobrovoljac u Prvom svetskom ratu. Razočaran onim što je doživeo na frontu, govorio je protiv rata, organizujući ligu zagovornika mira u Hajdelbergu. Učestvovao je u stvaranju Bavarske sovjetske republike, a zbog svojih revolucionarnih aktivnosti osuđen je na pet godina zatvora. Nakon dolaska Hitlera na vlast, emigrirao je u Ameriku. 1939. godine izvršio je samoubistvo. Bio je pesnik, dramaturg, memoarist, putopisac, jedan od istaknutih predstavnika nemačkog ekspresionizma, a u periodu između dva rata istaknuti antifašista čije se književno delo nije moglo odvojiti od političkog. Dela: `Knjiga o lastama`. `Razulareni Vothar` `Jedna mladost u Nemačkoj` Pisma iz tamnice. `Bio sam Nemac.` Ernst Toller i Pavle Bihaly: Kako je umirala Europa Krajem svibnja 1933. u Dubrovniku je održan jedanaesti kongres međunarodnoga PEN kluba. Tri i pol mjeseca po dolasku Hitlera na vlast, i prvih demonstrativnih spaljivanja knjiga, pisci su, pod predsjedavanjem H.G.Wellsa, osudili postupke njemačkih vlasti i izolirali njemačke kolege koji su prihvatili nacizam. Bila je to reakcija očajnika, Židova, komunista, ljevičara i masona, među kojima bi se našao i poneki građanski intelektualac, recimo slovenski pisac i diplomat kraljevine, ali i buduće socijalističke Jugoslavije, Izidor Cankar, koji je bio jedan od projektanata antinacističke deklaracije. Nakon Drugoga svjetskog rata, dubrovačku će gestu kao svoju vlastitu prihvatiti cijela Europa. U Dubrovniku tada je bio i njemački prognanik, komunist židovskoga podrijetla, dramatičar, pjesnik i prozni pisac Ernst Toller. Dragovoljac u Prvome svjetskom ratu, ponesen idejama njemačkoga militarizma, brzo se razočarao i sudjelovao u stvaranju Bavarske sovjetske republike, koja će potrajati od 6. do 12. travnja 1919. Toller je bio predsjednik te republike, nakon čega je pola godine proveo u zatvorskoj samici. Dvadeset četiri dana štrajkao je glađu. Poslije mu je bavarska vlada, kao značajnome dramskom piscu, čija su se djela izvodila na berlinskim pozornicama, ponudila oprost i amnestiju, ali Toller je to odbio, u ime solidarnosti s drugim političkim zatvorenicima, svojim drugovima komunistima i anarhistima. Pamtimo ga kao jednoga od pionira njemačkoga ekspresionizma. Prognan je iz Njemačke čim su nacisti došli na vlast. Munjevito mu je oduzeto i njemačko državljanstvo, jer je rođenjem bio iz Samoćina, u Poljskoj. U Dubrovnik je stigao kao egzilant, još uvijek ne i apatrid, ali su ga članovi njemačke delegacije tretirali kao da je okužen. Osim što je bio komunist, neortodoksan, blizak anarhistima, i što je bio ekspresionist, Ernst Toller je bio uvjereni Nijemac. To je bio njegov nacionalni osjećaj, koji je proizlazio iz njegova materinjeg jezika. Židovstvo je bilo Tollerova sudbina. U Dubrovniku, za trajanja kongresa, Toller piše predgovor za svoj autobiografski roman, koji će nasloviti “Eine jugend in Deutschland”. Predgovor počinje ovako: “Čovek koji piše o svome životu sličan je hirurgu. Ulazeći sondom u bolne rane, ne sme, pored operacije, da zaboravi bilo i rad srca bolesnika.” I dalje: “Ne želimo da ulepšamo greške i krivice, neuspehe i nedoslednosti, kako sopstvene tako ni tuđe; da bismo bili ispravni moramo poznavati stvari, da bismo bili hrabri treba da ih razumemo, a da bismo bili pravični, ne smemo da zaboravljamo. Ako nas tišti jaram varvarstva, moramo se boriti, i ne smemo ćutati. Ko u takvom vremenu ćuti, izdajnik je čovečanstva.” Tollerov roman trebao je biti politički pamflet, optužba i pesnica antinacističke agitacije, ali on je, istovremeno, veličanstvena legitimacija jednoga kulturnog identiteta – osobna iskaznica i putnica čovjeka kojemu će putnica uskoro biti oduzeta – i neka vrsta ljubavnog pisma Njemačkoj. Drukčijoj Njemačkoj. I iznad svega, to je velika literatura, superiorna u svom vijeku, ali i danas, kada se čitatelju, već po logici kalendara, čini da je daleko od nevolja piščevog vremena. Prvo izdanje Tollerove knjige objavljeno je iste 1933, na srpskohrvatskome jeziku, u prijevodu Pavla Bihalyja, i uz napomenu s unutarnje strane predlista: “Ovo delo, prevedeno iz originalnog, još neobjavljenog rukopisa, štampano je prvi put u ovom izdanju, dakle pre nego na nemačkom jeziku.” Izdavač je bio Nolit, koji je Pavle Bihaly osnovao s bratom Otom, kasnije poznatim kulturnim radnikom, slikarom i povjesničarom umjetnosti. U vrijeme kada je Pavle Bihaly objavio Tollerov roman, Biblioteku Nolit uređivao je odbor u kojemu su, uz vlasnika i urednika, koji je, uz prevođenje, još i dizajnirao naslovnice knjiga, bili Milan V. Bogdanović, Gustav Krklec i Josip Kulundžić. Braća Bihaly bili su Židovi, sinovi siromašnoga zemunskog soboslikara, članovi Komunističke partije Jugoslavije. Pavle se protiv Hitlera pokušavao boriti izdavaštvom. Utrkivao se s onima koji su spaljivali knjige i rukopise, pa je objavio i prve srpskohrvatske prijevode Remarquea, Egona Erwina Kischa, Heinricha Manna, Brechta, ali i Babelja, Pilnjaka, Gorkog, Hašeka. Knjige je ilustrirao crtežima Pabla Picassa i Georga Grosza. Pored toga, Pavle Bihaly autor je dragocjenog niza intervjua sa svojim suvremenicima, sasvim integriran u europske kulturne i umjetničke krugove, sugovornik i prijatelj Picassov i Einsteinov, čovjek koji je, zapravo, živio izvan vlastitoga vremena. Kao čovjek židovsko-madžarskoga podrijetla, oženio je Bečanku, katolkinju Mariu Phingstl, a sina Ivana, rođenog 1938, dao je krstiti u pravoslavnoj crkvi. Nakon 6. travnja 1941. i njemačkoga napada na Jugoslaviju sklonio se u Gornji Milanovac. Gestapo ga je tamo uhitio 17. svibnja, i sproveden je u Beograd, na ispitivanje. Pavle Bihaly strijeljan je 17. srpnja 1941. u Beogradu. Nolit je poslije rata nastavio da živi, kao državno izdavačko poduzeće – jedan od onih elitnih, važnih nakladnika socijalističke Jugoslavije – da bi zatim, u nacionalistička i tranzicijska vremena, bio likvidiran. Ernst Toller živio je u Londonu, a zatim je 1936. otišao u Ameriku. Živio je u New Yorku, i družio se s njemačkim emigratskim piscima i umjetnicima, s Klausom i Erikom Mann, sa slavnom glumicom – prvom Majkom Hrabrost – Thereseom Giehse. Osiromašio je, jer je sav svoj novac dao za pomoć izbjeglim španjolskim komunistima i anarhistima, koji su u Ameriku stizali nakon poraza u građanskome ratu. Znao je da su mu brat i sestra u Njemačkoj odvedeni u logor. Vrijeme je bilo bez nade, Europa se bez borbe predavala Hitleru. Francuski i britanski premijeri Édouard Daladier i Neville Chamberlain potpisali su s Hitlerom i Mussolinijem Minhenski sporazum, kojim je označen kraj Sudetske krize, Njemačkoj je priznato pravo na teritorijalna posezanja, i potpisana je politička kapitulacija pred nacizmom, nakon čega ni Staljinu nije preostalo ništa drugo nego da šalje svoga ministra vanjskih poslova Molotova da s njemačkim ministrom, bivšim trgovcem jeftinim pjenušcima, Ribbentropom, potpisuje pakt. Ali tada će, 23. kolovoza 1939. Ernst Toller već biti mrtav. Objesio se o svileni pojas svoga kućnog ogrtača, u hotelu Mayflower u New Yorku, 22. svibnja 1939. Mogla bi se o piscu i njegovu izdavaču napisati zanimljiva knjiga. Ili bi se mogao snimiti dokumentarni film, samo kada bi postojala država, ili kada bi postojala kultura, koja bi danas povezivala Pavla Bihalyja i Ernsta Tollera. Ali nje nema. “Postoji samo jedna moralnost”, pisao je Toller u svome romanu, “ona koja važi za čovečanstvo. Postoji samo jedan duh, onaj koji živi u čovečanstvu.” Sve drugo, za njega su bili zlodusi, koji su ga progonili i koji su najavljivali propast, njegovu i njegova svijeta. Tollerova domovina bila je Njemačka, premda je rođenjem bio Poljak, a duhom Europljanin i Europejac. Takav je postao u vrijeme najkrvavijega rata, kada je prosvjedovao novinskom uredništvu, zbog načina na koji se piše o neprijatelju: “U feljtonima novina nazivaju se Francuzi degenerisanom rasom, Englezi ćiftinskim dušama a Rusi svinjama. Težnja da se neprijatelj ponizi, pogrdi i ukalja toliko je odvratna da sam se u jednom članku, koji sam poslao ‘Kunstwartu’, izrazio protiv toga držanja koje nas same ponižava. Urednik mi je vratio rukopis uz mnoge fraze izvinjavanja, treba, kaže, da se vodi računa o narodnom raspoloženju. U stvari je ovo narodno raspoloženje odgojeno u pozadini, a vojnici na frontu na to ‘pljuju’.” I u to vrijeme su, kao i danas, matere boraca poginulih za domovinu korištene u najgore šovinističke svrhe, protiv onih koji bi se pobunili protiv rata i domovinskih svetinja: “Jedna anonimna ‘nemačka majka’ želi da nas okovane bace u rupu od granate, i da nas engleski meci raznesu. ‘Veteran iz rata 1871’ želi da francuski vojnici, crnci, oderu kožu sa nas živih, i da je ponesu kao trofeje u najcrnju Afriku.” Ernst Toller ne bavi se u svom romanu “klasnim pitanjem”, premda će ono proizaći iz svake epizode, kao što proizlazi i iz duha vremena, nego se otpočetka do kraja bavi pitanjima identiteta. Nijedna egzilantska ispovijest nije toliko egzilantska kao Tollerova, nitko nije na taj način obuzet pripadnošću, i onim što pripadnost, po nekom usudu, svakome pripadniku donese, kao Toller. On piše u vrlo kratkim rečenicama, kao da deklamira parole. Te su njegove parole šokantno aktualne danas, početkom stoljeća koje je, kažu, razriješilo svoj odnos prema Tollerovim progoniteljima, i čiji početak za nas teče pod zastavom Europe koja se, kažu, ujedinila pod pretpostavkama drukčijim od Hitlerovih, i u kojoj je, i to kažu, čovjek jednako slobodan ako je Nijemac i ako je, naprimjer, Turčin, Arapin ili Bosanac. Način na koji dječak oblikuje svoj odnos prema drugima i svome podrijetlu, slikovit je i prijeteći iskren i istinit: “Samoćin je bio nemačka varoš. Time su se podjednako ponosili protestanti i Jevreji. O varošima Poznanja, u kojima su bili merodavni Poljaci i katolici, koji su stavljani u isti ćup, govorili su sa vidnim prezirom… Mi, deca, govorili smo o Poljacima kao o ‘Poljačinama’, i mislili smo da su potomci Kaina, koji je ubio Avelja, i zato su od boga žigosani… U svim borbama protiv Poljaka sačinjavali su Nemci i Jevreji zajednički front. Jevreji su se osećali kao pioniri nemačke kulture… Na Kajzerov rođendan sedeli su Jevreji za istim stolom sa rezervnim oficirima, sa članovima Ratničkog udruženja i Streljačkog saveza, pili piva i rakije i klicali kajzeru Vilhelmu.” Ernst Toller rodio se 1. prosinca 1893. Njegovo prvo sjećanje je kako djevojčica Ilse trči prema njemu i pruža mu ruku. Tada se čuje glas dadilje, koja ju zove da se vrati: “Nemoj s njim da stojiš, to je Jevrejin.” S odrastanjem, djeca bivaju okrutnija, okrutnost je put u zajednicu i u društvenost: “Sin noćnog čuvara moj je drug. Kad drugi viču ‘Poljačino’, onda i ja vičem. Ali je on ipak moj drug. Poljaci mrze Nemce. To znam od Stanislava.” Kasnije, djeca se dijele, tako što Ilse kreće u protestantsku, Stanislav u katoličku, a Ernst u židovsku školu. U školi mržnja dobiva svoju znanstvenu argumentaciju. U školi se uči da su “Jevreji razapeli na krst našeg Spasitelja.” I svatko vrlo brzo sazna sve što je onaj drugi naučio u školi: “Trčim u šupu, zavlačim se u slamu i briznem u gorki plač. Ja poznajem Spasitelja. On visi kod Stanislava u sobi. Iz očiju mu cure crvene suze, srce mu leži otvoreno na grudima, i krvari. ‘Pustite dečicu k meni’, ispisano je pod njim. Kada sam kod Stanislava, a niko ne vidi, idem Spasitelju, i molim mu se. ‘Molim te, dragi Spasitelju, oprosti mi što su te Jevreji ubili.’ Uveče u krevetu pitam majku: ‘Zašto smo mi Jevreji?’ ‘Spavaj, dete, ne pitaj tako ludasto.’ Ne spavam. Hteo bih da nisam Jevrejin. Hteo bih da deca ne trče za mnom i viču ‘čivo’.” Odrasle godine se nekako sasvim prirodno nastavljaju na argumente iz djetinjstva. Općenito, u životu kakvim ga vidi Ernst Toller, u njegovome romanu i u biografiji, sve je naravno i logično, kao što zna biti u dobro napisanim knjigama za djecu. Ali kada se tako zgodi u knjizi za odrasle, kao način mišljenja i kao dosljedno provedena narativna strategija, pred sobom imamo jedno od onih trajno neshvaćenih književnih čuda u čijem se otkrivanju ponekad sastoji smisao čitanja. Roman “Jedna mladost u Nemačkoj” ima svoje mjesto u povijestima njemačke i europske književnosti. To mjesto je zaštićeno, pisac je vrlo poštovan, njegov grob lijepo je uređen u svakome boljem leksikonu, kao i u pregledima njemačkog ekspresionizma, ali Toller se drži negdje u drugome redu europskih pisaca i mučenika u dobu nacionalsocijalizma. Razlog je, možda, i u Tollerovom komunizmu, u tome što je bio na čelu jedne, istina šestodnevne, sovjetske republike, ili u tome što njegova figurina ne može stajati na ikonostasima neoliberalnog kapitalizma, čak ni kada se prigodno kite antifašizmom, pobjedom nad mrakobjesima Adolfa Hitlera i njegovih saveznika, velikih industrijalaca, vlasnika njemačkih čeličana, ali i uglednih američkih i britanskih kapitalista, kojemu se njegova vladavina činila sasvim razložnom, gospodarski produktivnom, ekonomski isplativom… Ali ipak, nešto je od svega toga važnije: Tollerova sveta jednostavnost, genijalna razložnost na putu ka kraju, kakva je, činilo se, moguća samo u djetinjstvu, teško može biti do kraja prihvaćena kao krajnji i konačni književni argument. Osim toga, ako je priča tako jednostavna, kako je toliki drugi nisu shvatili? Ako je priča jednostavna, kako je Martin Heidegger mogao biti nacist, i tek naknadno, makar i samo s nekoliko godina zakašnjenja, shvatiti da je u nečemu pogriješio? Ipak je europskoj kulturi više stalo do Heideggera nego do Tollera. Tollerova književnost, kao i njegov besprijekorni moralni princip, čista su estetika, naspram sveobuhvatnoj misaonosti posljednjega velikog filozofa u povijesti. Zaboravljen je stoga i Tollerov dubrovački nastup, a roman “Jedna mladost u Nemačkoj” ostao je, i osamdeset godina nakon svoje beogradske premijere, u svom jedinom izdanju i u prijevodu Pavla Bihalyja. Žrtvama holokausta je, kažu, sva Zemlja grob, pa tako Ernst Toller i njegov izdavač leže u istome grobu. Knjigu “Jedna mladost u Nemačkoj”, njezino prvo i jedino izdanje, imao sam, prije petnaestak godina, posuđenu od zagrebačkog anarhista i situacionista Ljube Miličevića. Nakon čitanja sam je morao vratiti, što je, sjećam se, obavljeno u nekim po mene neugodnim okolnostima. Nedavno sam Tollera, konačno, dobio u privatni posjed, preko kultnoga zagrebačkog knjižara Dražena Dabića i njegova internetskog dućana “bibliofil.hr”. U međuvremenu sam zaboravio kako “Jedna mladost u Nemačkoj” ima jedan od ljepših završetaka za koje znam: “Ne, ja nikad nisam bio sam za ovih pet godina, u najneutešnijoj napuštenosti, nikada nisam bio sam. Tešilo me je sunce, mesec me je tešio, vetar koji je pirio preko neke bare i mreškao je kružićima koji se bežeći šire, tešila me je trava koja je u proleće nikla između kamenja dvorišta, tešio me je dobar pogled, pozdrav voljenih ljudi, prijateljstvo drugova, vera u jedan svet pravednosti, slobode, čovečnosti, u jedan svet bez straha i bez gladi.

PREDNJI AMORTIZERI U ISPRAVNOM STANJU SKINUTI SA PEZO 306 98 GODISTE 1400 KUBIKA BENZINCA...

V.Bain, M.Miladinovitch - Précis d`Histoire Serbe, Librairie Delagrave, Paris 1917 godine Tvrd povez. U dobrom stanju. Pečat prethodnog vlasnika. Rikna malo iskošena od čitanja. 101 strana H/KSJ1

Proizvođač: Xwave Model: DEH-7200 Naziv: Auto MP3 plejer, FM Radio, Bluetooth, USB front, SD/MMC, AUX, RDS, 4x40W Podržava: MP3 audio fajlove Ulazi: USB port na prednjoj pločici MMC / SD kartice AUX line In Konektor: ISO/EURO konektor Izlazna snaga: 4x40W/4Ω Frekvencijski odziv: 100Hz-10Khz Bluetooth: V5.0 + EDR Radna udaljenost: do 10m Hands free funkcija: Da FM: Frekventni opseg: 87,5MHz - 108MHz Osetljivost RF: < =37dBf Odnos signal/šum: 40dB Stereo separacija: 20dB Memorija: 18 FM stanica Napajanje: 12V DC Ostalo: ESP- ELECTRONIC ANTI-SHOCK zaštita AM/FM radio sa RDS Ekvilajzer funkcija: Da Loudness funkcija: Da Zadnji RCA izlazi: Da Razni modovi redosleda reprodukcije Mp3 fajlova: svi, nasumični, folder. Dimenzije: 178 x 107 x 50 mm Boja: Crna sa plavim osvetljenjem

Georg Engel - Der Fahnenträger, Grethlein & Co. G.m.b.H, Leipzig 1914 godine Tvrd povez. U dobrom stanju. Papir ponegde požuteo. 440 strana H/KPV8

Replay espadrile realno 43.5 (pise 44) Sa extra snizenja! Gaziste 27.5cm

Staklo gepek vrata za Opel Astru G hedzbek

M. Niketić SRPSKI SVET 1890. (zaključak po predgovoru) Tvrd povez (naknadno koričenje), 198 strana. Koričenje u stanju kao na slici, požutela, prvi list i predlist zacepljeni, poneko sitno oštećenje, ali generalno očuvana. Popularno-obrazovna knjiga Srpski svet Petra M. Niketića izlazila je u nekoliko izdanja: 1881, 1885, 1890...

Patike po magacinskoj ceni u slučaju da broj ne odgovara moguća je zamena Novo

Patike po magacinskoj ceni u slučaju da broj ne odgovara moguća je zamena Novo

Za engleske automobile, pa se prodaju za rezervne delove. Pitajte da li ima na stanju. civic laguna 3, mazda 6, itd... Cena po dogovoru.

Poluosovine za kadeta suzu ispravne idu obe.

Glava upravljaca Zastava 750

1968. tvrd povez, 128 strana

Odlomak: Osnovne značajke sustava Bachovih kapi Dr. Edward Bach opisao je sustav Bachovih kapi na sljedeći način: „Osnovna načela su ova: Prvo. Ovaj sustav ne zahtijeva nikakvo medicinsko znanje. Drugo. Sama bolest je posljedica i ne ukazuje na potrebne Esencije. Treće. Um je najosjetljiviji dio našeg tijela pa nam stoga najbolje može pokazati koje esencije su nam potrebne. Četvrto. Uzima se u obzir samo reakcija pacijenta na bolest, a ne sama bolest. Peto. Prave vodilje za otkrivanje načina na koji pacijent reagira na bolest, kao i Esencija koje su mu potrebne, su: strah, depresija, sumnja, očaj, razdražljivost, potreba za društvom ili potreba za samoćom te neodlučnost.” Nadalje, dr. Bach objašnjava prednosti ove metode iscjeljivanja nad drugim metodama liječenja: „Sustav … ima velike prednosti nad drugim sustavima. Kao prvo, sve su esencije pripremljene od prekrasnog cvijeća, biljaka i drveća iz Prirode, od kojih nijedna nije otrovna i ne može učiniti nikakvu štetu, bez obzira na dozu koja je uzeta. Kao drugo, samo ih je 38, što znači da je mnogo lakše pronaći pravi lijek, nego kad ih ima mnogo više. Kao treće, metoda odabira esencija dovoljno je jednostavna da je većina ljudi razumije. Kao četvrto, izlječenja koja su nastupila bila su toliko sjajna da su nadišla sva očekivanja, kako onih koji koriste ovu metodu tako i pacijenata koji su primili njene koristi. Te su ljekovite biljke uspjele toliko puta iznova, tamo gdje su svi drugi isprobani načini liječenja bili neuspješni.” (Edward Bach, 1936.) Ove, gore navedene značajke dane su, vjerujem, u usporedbi s homeopatijom koju je dr. Bach prakticirao. U homeopatiji se za pripremu homeopatskih remedija kao izvori uporabljuju i neke otrovne8 biljke, minerali i životinjske izlučine. U homeopatiji je također bitna i potencija u kojoj se priprema homeopatska remedija, što s Bachovim kapima nije slučaj. Danas homeopati u svojoj praksi mogu rabiti čak više od pet tisuća homeopatskih remedija, što je mnogo zahtjevnije za proučavanje i rad od Bachovih kapi. Homeopatija je kompleksan sustav koji je bitno proučavati više godina da bi se sustav mogao samostalno primjenjivati, a Bach je težio pronalasku sustava kojim se može samostalno koristiti svaki član kućanstva, neovisno o svojoj naobrazbi i dobi. Dr. Bach je, prema navodima Nore Weeks, smatrao da „pravi lijek ne smije uzrokovati jake reakcije, niti smije biti štetan ili neugodan za uzimanje, već njegovi učinci trebaju biti nježni i sigurni, te rezultirati iscjeljenjem uma i tijela”.

PREDNJE OPRUGE U DOBROM STANJU SKINUTE SA PEZO 306 98 GODISTE 1400 KUBIKA BENZINCA...

Az Érdekes Újság - 1914. május 24. - II. évfolyam. 21 szám - 1914. október 11. - II. évfolyam. 41 szám Izdavač: Légrády Testvérek, Budapest Dimenzije: 30 cm x 23 cm x 5,5 cm; tvrd povez Težina: 2,7 kg Ima ukupno 20 brojeva ovog časopisa/nedeljnika povezanih u jednu knjigu. Korice knjige su u oštećene. Unutar korica i na praznim listovima švrljano je grafitnom olovkom i drvenim bojicama. Svi listovi su povezani. Prvih 8, 9 stranica je trošno, zecepano ali se tekst i fotografije vide. Postoje stranice koje su od listanja zacepane. Nedostaje broj 40. Kreće od časopisa broj 21 (24. maj 1914) i svaki broj ima 64 stranice, osim poslednja dva broja (brojevi 39 i 41) koji imaju po 40 stranica. Poslednji broj koji je ovde povezan izdat je 11. oktobra 1914. Pogledajte fotografije. Mogu fotografisati i dodatno po zahtevu.