Lot od 230 značaja u stanju kao na slikama. Neke bolje ,neke lošije očuvane. Razna tematika. Cena je za sve

Kao novo Sima Milutinović Sarajlija TROJEBRATSTVO TROJESESTARSTVO Sima Milutinovic Sarajlija - Trojebratstvo Trojesestarstvo Zorica Lirske pesme Simeon Sima Milutinović Sarajlija (Sarajevo, 3. oktobar 1791 — Beograd, 30. decembar 1847) bio je srpski pesnik i učitelj Petra II Petrovića Njegoša. U društvu beogradskih književnih ljudi u početku druge polovine 19. veka Sima je bio pretpostavljan Ivanu Gunduliću, dok je Johan Volfgang Gete o njemu napisao dve stranice pohvala. Sima Milutinović Sima Milutinovic Sarajlija.jpg Sima Milutinović Sarajlija Datum rođenja 3. oktobar 1791. Mesto rođenja Sarajevo, Osmansko carstvo Datum smrti 30. decembar 1847. (56 god.) Mesto smrti Beograd, Kneževina Srbija, Osmansko carstvo Biografija Uredi Rođen je 1791. godine u pravoslavnoj trgovačkoj porodici u Sarajevu, gde su mu roditelji došli iz Srbije. Simin otac Milutin, rodom je iz sela Rožanstva, u užičkom okrugu, a starinom iz sela Komarnica u plemenu Drobnjak.[1] Zbog kuge je prebegao u Sarajevo, gde se oženio Anđelijom Srdanovićevom, čuvenom sarajevskom lepoticom, o čijoj su lepoti narodni pevači sačuvali spomen za punu stotinu godina.[2] Kad je izbila nova epidemija kuge, mali Sima je imao nepune dve godine. Begunci su tražili sklonište na dva mesta u Bosni, a zatim su otišli u Brod i na kraju u Zemun. U Zemunu, on je počeo da pohađa školu, ali je nije završio. Zatim je u Karlovcima započeo gimnaziju, a završio u Segedinu.[3] Nemirnog i nesređenog duha, Sima je prošao kroz mnoga zanimanja, a obišao je i mnoge krajeve od Vidina do Lajpciga, od Besarabije do Crne Gore. Otac i sin Simo učestvovali su u Prvom srpskom ustanku. Sima je bio pisar u Pravitelstvujuščem sovjetu, u manastiru Blagoveštenju i kod ustaničkih vojvoda (1806—1813)[4]. U Beogradskom Liceju je zamenio Dositeja Obradovića kao učitelj. Učestvuje u ustanku protiv Osmanlija u četi „golaća” i biva zatočen zbog veze sa grčkom Heterijom u Vidinu. Bio je u izgnanstvu u Vidinu, radeći kao baštovan (bostandžija) i učitelj osnovne škole. Odlazi u Besarabiju da vidi izbegle roditelje, a potom u Saksoniju u Lajpcig 1825. godine, gde sluša filozofiju, čini poznanstva sa uglednim nemačkim književnicima, s Geteom na primer, i tom prilikom štampa svoj ep Serbijanku. Po povratku postaje prvi vaspitač Njegošev na Cetinju, a docnije carinik, policajac, sekretar ministarstva i član apelacije. Bavio se pisanjem stihova, politikom, istoriografijom, lingvistikom, osnivanjem pivare i „vodolečilišta”. Dopisivao se sa Vukom. [5] Umro je u Beogradu. Sahranjen je na groblju koje je nekad bilo na Tašmajdanu, kod današnje crkve Svetog Marka. Godine 1891. je skromno obeležena njegova stogodišnjica rođenja. Sarajevski odbor se spremao da mu postavi dostojan spomenik. Međutim, grob mu je bio zapušten i ubrzo zaboravljen. Mnogo godina kasnije na osnovu nekih skica i položaja njegovog groba u odnosu na Vozarovićev koji je imao nadgrobni spomenik do 1927. kada je staro beogradsko groblje prekopano, pronađeno je telo Sime Milutinovića i položeno u porodičnu grobnicu Milutinovića na Novom groblju. Njegove kosti su nedvosmisleno raspoznate na osnovu telesnih osobenosti (visina, oblik donje vilice) ali i predmeta koji su uz njegovo telo bili položeni (ikona svetog Srđa koju je doneo iz Moskve i koja mu je po njegovoj želji položena na grudi).[6] Oženio se 1838. godine Marijom rođenom Popović (1810—1875). Njihov sin je Dragutin Dragiša Milutinović, inženjer, arhitekt i istoričar srpske umetnosti.[7] Bio je blizak sa mlađom srpskom slikarkom Katarinom Ivanović koja ga je portretisala i posećivala u Beogradu. Delo Uredi Najbolje i najveće njegovo delo je epski spev Serbijanka. Druga važnija dela su: Trojebratstvo i Trojesestarstvo, epske pesme; Dika crnogorska, drama iz istorije Crne Gore, tragedija Obilić, jedna zbirka lirskih pesama i dva istorijska spisa: Istorija Srbije, koja obuhvata samo vreme od 1813—1815, i Istorija Crne Gore od davnih do novijeg vremena. Njegova knjiga Istorija Srbije 1813—1815 je bila zabranjena 1837. godine.[8] Kao obožavalac grčke kulture i Homera, a uz to i odličan poznavalac narodne poezije, Milutinović je hteo da svojom Serbijankom napiše Ilijadu Prvog i Drugog srpskog ustanka. On je lično učestvovao u oba ustanka, poznavao skoro sve narodne vođe i kasnije u Besarabiji mnogo štošta beležio po kazivanju izbeglica, više hroničarski i bez neke logičke veze. Celu tu građu on je prelio u veliki niz epskih pesama o važnijim događajima i ljudima iz oba ustanka. Njegove kraće pesme većinom su političke i prigodne: ustavo-braniteljske pesme, dinastičke ode i stihovane brošure, koje su mogle zadovoljiti potrebe svoga doba, ali koje nemaju naročite književne vrednosti. Objavio je četrdesetih godina 19. veka mnogo pesama u Pavlovićevom „Srbskom narodnom listu”, potpisujući se sa pseudonimom Srb Milutin.[9] Tragedija Obilić je jedan od najranijih pokušaja da se dramatizuje kosovska tragedija, a Dika crnogorska je niz dramatisanih epizoda iz crnogorske istorije od Kosova do vladike Danila. Za složenu dramsku kompoziciju imao je manje smisla nego za ep, a uz to nije imao uzora u našoj književnosti, niti je poznavao dovoljno stranu dramu. Kao istoričar, Sima Milutinović nije strogo naučan i kritički duh, već piše na osnovi predanja, narodne pesme i ličnog iskustva. Sima Milutinović Sarajlija na poštanskoj markici Srbije iz 2016 Milutinović je najplodniji i najraznovrsniji srpski pisac svoje generacije, podstrekač Njegoševog talenta i posle Vuka najbolji poznavalac naše narodne poezije. On je bio snažan i intuitivan duh. Sam Njegoš mu je priznao „silni polet”. U njegovim delima ima, mestimično, snažnog i iskrenog lirizma, smelih i uzvišenih misli, ali ima i nameštenog patosa, nastranih i nerazumljivih ideja. U doba književnog diletantizma, kada je srpska književnost tek pošla za velikim klasičnim uzorima i kada se književni jezik tek počeo da uobličava, Milutinović pokušava da piše istorijski ep i dramu i daje nekoliko dobrih istorijskih dela. Ali on je bio nesređen duh i sujetan talent, jedan od onih „divljih genija“ koji nemaju upornosti i vedrine da u mučnoj borbi za izraz dođu do jasnosti i jednostavnosti. Za tako veliki pothvat: da kroz bitne istorijske ličnosti, Obilića i Karađorđa, pesnički uobliči čežnje i ideale nacije, njegov talent nije bio u svemu dorastao, niti je izražaj bio savladan. Svojim velikim rodoljubljem, snažnim temperamentom i originalnošću, Milutinović je svojim savremenicima davao iluziju „bogom datog pesnika“. On nije zaslužio pohvale koje su mu romantičari činili, ali nije zaslužio ni odveć oštro potcenjivanje od strane realističke škole, koja je o njemu pisala sa potcenjivanjem. Milutinović je po Evropi sretao znamenite ljude i pesnike, a zna se da se u Saksoniju upoznao sa Krugom, Gerhardom, Jakovom Grimom, Ulandom, čak i sa Geteom. I Gete, osetivši da se pojavljuje jedna drukčija književnost i jedan zaboravljen narod napisao je čitave dve stranice pohvala Simi Milutinoviću-Sarajliji, malom pesniku iz velike narodne poezije i ne manje bune. A to znači mnogo: Sarajlija kao Njegošev učitelj okreće mu pogled i u svetsku poeziju i svetsku misao. Po njegovom književnom pseudonimu `Čubro Čojković`, u Beogradu se jedna ulica zove Čubrina ulica. istorija srpske književnosti

Tvrd povez sa omotom - 301 strana ZNANJE ZAGREB 1982 Omot sa vidljivim znacima korišćenja Unutrašnjost dobro očuvana- bez pisanja i podvlačenja V 3

LIMENI BUBANJ 1 i 2 AUTOR: GUNTER GRASS IZDAVAČ: SVEUČILIŠNA NAKLADA LIBER, ZAGREB BIBLIOTEKA MEGA HIT GODINA : 1981. TVRDE KORICE LATINICA BROJ STRANA: 235 + 669 STR. STANJE DOBRO TROŠKOVE SLANJA SNOSI KUPAC LIČNO PREUZIMANJE MOGUĆE U CENTRU BEOGRADA MARBO 1

ZNAČKA AMS-20.GODINA 1946-1966 ,POZLATA U KUTIJI Stanje kao na slikama.. Retko

Vukoman Džaković - Život i delo - Živko Đurković Interpress 2006. tvrde korice 220 strana. Odlično ocuvana knjiga. Sadržaj je na dodatnim slikama. Ako Vas nešto zanima, slobodno pošaljite poruku. Ovo je jedini primerak na sajtu na dan postavljanja! POGLEDAJTE I OSTALE predmete KOJE PRODAJEM POPUST NA VIŠE KUPLJENIH PREDMETA, PITAJTE! KLIKNITE NA LINK http://www.kupindo.com/Clan/zambezi/SpisakPredmeta ------------------------------ 24092021

Radomir Belacevic- Price o ubicama Savez pisaca amatera Jugoslavije, Beograd, 1980. Mek povez,151 strana. POSVETA I POTPIS RADOMIRA BELACEVICA! KULT NAD KULTOVIMA! tags: radomir belacevic, decak iz junkovca, studio film, marko dabovic, tatin sin...

Informacije SKU 9788610040579 Kategorije BELETRISTIKA, FANTASTIKA, SAJAM 2023 Težina 0.46 kg Proizvođač Vulkan izdavaštvo Broj strana 352 Povez knjige Mek Pismo latinica Pisac Eduard Verkin Godina izdanja knjige 2021 Izdavač VULKAN IZDAVAŠTVO Jezik Srpski Format 145x205x22 mm Prevodilac Gabrijela Čović Tagovi Vulkan izdavaštvo Sahalin Eduard Verkin

Druid I deo Den Simons Izdavac: Laguna 2009 Mek povez, strana 455 Spolja vrlo dobro, unutrasnjost nova

/ Mariana Pineda Španski Štampano u Argentini Odličan poklon ljubiteljima Lorke ... Federiko Garsija Lorka[1] (šp. Federico García Lorca, Fuente Vakeros, Granada, Španija, 5. jun 1898 — okolina Alfakara, Granada, Španija, 19. avgust 1936) bio je španski pesnik, dramaturg i pozorišni reditelj.[a] Federiko Garsija Lorka Federico García Lorca. Huerta de San Vicente, Granada.jpg Federiko Garsija Lorka 1932. Puno ime Federiko Garsija Lorka Datum rođenja 5. jun 1898. Mesto rođenja Fuente Vakeros, Španija Datum smrti 19. avgust 1936. (38 god.) Mesto smrti okolina Alfakara, Španija Škola Univerzitet Kolambija, Univerzitet u Granadi Uticaji od Luis Bunjuel Salvador Dali Volt Vitmen Potpis Studirao je književnost, slikarstvo i muziku, što je kasnije došlo do izražaja u njegovom bavljenju scenskom umetnošću tj. dramom. Putovao je širom Španije, ali je posetio i Ameriku, SAD i Argentinu. U SAD je stigao u doba ekonomske krize pa je tu zemlju doživeo kao svet praznine i teskobe u kojem nema ničeg humanog, već je sve podređeno trci za novcem. Muziku je učio od čuvenog Manuela de Falje, a sam je skupljao i harmonizovao narodne napeve. To je u njegovo pesničko i dramsko delo unelo snažnu muzikalnost i pomoglo mu da formira originalni pesnički izraz. Iako je Lorka započeo bavljenje poezijom u doba španskog ultraizma ikreacionizma, njegov cilj nije bio pesnički eksperiment i moda trenutka. Na originalni način, ovaj pesnik je spojio svoj umetnički talenat i iskustvo avangarde sa nacionalnom, odnosno lokalnom tradicijom Andaluzije. Lorka je među prvim pesnicima avangarde osetio razornu snagu i nehumanost mehanizacije i potrošačkog društva koje je ona proizvodila. Njegov boravak u Americi je rezultirao potresnom zbirkom Pesnik u Njujorku. Najznačajnije drame Garisje Lorke jesu Krvava svadba i Dom Bernarda Albe. Pesnik je pozorište smatrao `najjačim i najkorisnijim oružjem u podizanju zemlje i barometrom, što pokazuje njenu veličinu i pad.`[2] Garsija Lorka je stekao međunarodno priznanje kao emblematični član Generacije `27, grupe koju čine uglavnom pesnici koji su u špansku književnost uveli načela evropskih pokreta (poput simbolizma, futurizma i nadrealizma).[3][4] Smatra se da su ga nacionalističke snage ubile na početku Španskog građanskog rata.[5][6][7][8][9] Iako se Lorka nije aktivno bavio politikom, za vreme građanskog rata je bio uhvaćen i streljan u avgustu 1936. Ne zna se tačno gde mu je grob.[10] Njegova zaostavština se u Španiji smatra nacionalnim kulturnim blagom.[11] Biografija Uredi Mladost Uredi Lorka je bio sin imućnog andaluzijskog zemljoposednika, nikad nije bio uspešan đak. 1909. se sa roditeljima seli u Granadu.[12][13][14] 1919. godine radi studiranja književnosti i prava odlazi u Madrid gde se upoznaje i druži sa mnogim tadašnjim španskim intelektualcima kao što su umetnici Luis Bunjuel i Salvador Dali, što je imalo veliki uticaj na njega. Muziku je studirao kod M. de Feil koji mu je usadio ljubav prema narodnoj pesmi i usmerio ga ka sakupljanju narodnog blaga. U Madridu se takođe upoznaje sa aktuelnim evropskim i svetskim zbivanjima i problemima. Krajem dvadesetih godina postaje depresivan ponajviše zbog neprihvatanja okoline i prijatelja njegove homoseksualne orijentacije. Bunjuel i Dali zajedno rade na filmu `Andaluzijski pas`, koji je Lorka protumačio kao direktan napad na njega. Shvativši problem, njegovi roditelji ga šalju na put po Americi. Od 1929. do 1930. boravi u SAD, najviše u Njujorku, a posetio je i Kubu. Mladi pisac Uredi U Residencia de Estudiantes u Madridu, Garsija Lorka sprijateljio se sa Luisom Bunjuelom i Salvadorom Dalijem i mnogim drugim umetnicima koji su bili, ili će postati uticajni širom Španije.[15]Preuzet je pod okrilje pesnika Huana Ramona Himeneza, zbližio se sa dramaturgom Eduardom Markvinom i Gregorijem Martinezom Sijerom, direktorom madridskog Teatra Eslava.[16] Braća Garsija Lorka, Federiko i Francisko. 1919–20., Na Sijerin poziv, napisao je i postavio svoju prvu dramu The Butterfly`s Evil Spell ( Zla čarolija leptira). Bila je to igra u stihu koja je dramatizovala nemoguću ljubav između bubašvaba i leptira, uz prateću glumačku mrežu drugih insekata; sa scene ga je ismejala nezadovoljna publika nakon samo četiri predstave i uticala je na odnos Garsije Lorke prema pozorišnoj publici do kraja karijere. Kasnije će tvrditi da je Marijana Pineda, napisana 1927. godine, zapravo bila njegova prva drama. Tokom vremena u Residencia de Estudiantes, bavio se pravom i filozofijom, mada ga je više zanimalo pisanje nego studiranje.[17] Prva knjiga pesama Garsije Lorke, Libro de poemas, objavljena je 1921. godine, prikupljajući dela napisana iz 1918. godine i izabrana uz pomoć njegovog brata Franciska (Pakito). Ono se tiče tema vere, izolacije i prirode koje su ispunile njegova prozna razmišljanja.[18]Početkom 1922. godine u Granadi, Garsija Lorka pridružio se kompozitoru Manuelu de Falji kako bi promovisao Concurso de Cante Jondo, festival posvećen poboljšanju flamenko performansa. Godinu dana pre nego što je Lorka počeo da piše svoju Poema del cante jondo („Pesma duboke pesme“, objavljena tek 1931), pa je prirodno sastavio esej o umetnosti flamenka, [19]i počeo javno da govori u znak podrške Konkursa. Tokom sledećih nekoliko godina, Garsija Lorka se sve više uključio u špansku avangardu. Objavio je pesničku zbirku pod nazivom Canciones (Pesme), mada nije sadržala pesme u uobičajenom smislu. Ubrzo nakon toga, Lorka je pozvan da izloži seriju crteža u Galeries Dalmau u Barseloni, od 25. juna do 2. jula 1927.[20] Lorkine skice bile su spoj popularnog i avangardnog stila, dopunjavajući Cancion. I njegova poezija i crteži odražavali su uticaj tradicionalnih andaluzijskih motiva, kubističke sintakse i zaokupljenosti seksualnim identitetom. Nekoliko crteža sastojalo se od superponiranih lica poput snova (ili senki). Kasnije je dvostruka lica opisao kao autoportrete, pokazujući „sposobnost čoveka da plače, kao i da pobeđuje“, u skladu sa svojim uverenjem da su tuga i radost nerazdvojni, baš kao i život i smrt.[21] Manuel de Falja, Federiko Garsija Lorka i Antonio de Luna. Romancero Gitano (Ciganski romansero, 1928), deo njegove serije Cancion, postala je njegova najpoznatija knjiga poezije.[22] Bila je to visoko stilizovana imitacija balada i pesama koje su se još uvek pričale širom španskog sela. Garsija Lorka opisuje to delo kao „izrezbareni oltarski komad `Andaluzija sa „Romima, konjima, arhanđelima, planetama, jevrejskim i rimskim povetarcem, rekama, zločinima, svakodnevnim dodirom krijumčara i nebeskom notom gole dece Kordove.` Knjiga koja teško da uopšte izražava vidljivu Andaluziju, ali tamo gde skrivena Andaluzija podrhtava.`[23]1928. knjiga mu je donela slavu širom Španije i hispanskog sveta, a tek mnogo kasnije stekao je značaj kao dramski pisac. Do kraja života, pisac će tragati za elementima andalujske kulture, pokušavajući da pronađe njenu suštinu ne pribegavajući „živopisnoj“ ili klišejskoj upotrebi „lokalne boje.`[24] Ciganski romansero je sastavljen od 18 pesama. Snaga kojom je Garsija Lorka u svoje stihove uneo narodnu tradiciju Andaluzije, učinila je da Španija i Latinska Amerika prihvate poeziju ovog pesnika gotovo kao svoje narodne pesme. Njegova druga predstava, Mariana Pineda, sa scenskim postavkama Salvadora Dalija, otvorila je veliko priznanje u Barseloni 1927. godine.[25] 1926. godine Garsija Lorka napisao je dramu Čudesna supruga obućara, koja će biti prikazana tek početkom 1930-ih. Bila je to farsa o fantaziji, zasnovana na odnosu koketne, dražeste žene i kokošijeg postolara. Povratak u Španiju Uredi Lorka se 1930. vraća u novoproglašenu Republiku Španiju. Na poziv svog granadskog profesora, socijaliste F. de la Riosa, Lorka prihvata posao direktora i umetničkog animatora studentskog putujućeg pozorišta La Baraka. Tokom turneje sa La Barakom, Garsija Lorka napisao je svoje sada najpoznatije drame, „Ruralnu trilogiju“, Krvavo venčanje, Jermu i Kuću Bernarda Albe, koje su se sve pobunile protiv normi buržoaskog španskog društva.[26]Pozvao je na ponovno otkrivanje korena evropskog pozorišta i dovođenje u pitanje udobnih konvencija kao što su popularne salonske komedije tog doba. Njegov rad osporavao je prihvaćenu ulogu žena u društvu i istraživao tabu pitanja homoerotizma i klase. Garsija Lorka napisao je malo poezije u ovom poslednjem periodu svog života, izjavivši 1936. godine, „pozorište je poezija koja izranja iz knjige i postaje dovoljno čovečna da može da razgovara i viče, plače i očajava.`[27] Federiko Garsija Lorka sa njegovom sestrom Izabel, 1914. godine. Osim što se vratio klasičnim korenima pozorišta, Garsija Lorka okrenuo se i tradicionalnim oblicima u poeziji. Za njegovo poslednje pesničko delo, Sonetos de amor oscuro (Soneti mračne ljubavi, 1936), dugo se mislilo da je inspirisano njegovom strašću prema Rafaelu Rodrigez Rapunu, sekretaru La Barake. Dokumenti i uspomene otkriveni 2012. godine sugerišu da je stvarna inspiracija bio Huan Ramirez de Lukas, 19-godišnjak s kojim se Lorka nadao da će emigrirati u Meksiko.[28] Ljubavni soneti inspirisani su pesnikom iz 16. veka San Huan de la Kruzom.[29] Subvenciju La Barake prepolovila je desničarska vlada izabrana 1934. godine, a poslednji učinak dat je u aprilu 1936. godine. Lorka je leta proveo u Huerta de San Visente od 1926. do 1936. Ovde je napisao, u celini ili delimično, neka od svojih glavnih dela, među kojima „Kad prođe pet godina` (Aci que pasen cinqo anos) (1931), Krvavo venčanje (1932). ), Jerma (1934) i Divan del Tamarit (1931–1936). Pesnik je živeo u Huerta de San Visente neposredno pre hapšenja i atentata avgusta 1936.[30] Iako crteži Garsija Lorka ne dobijaju često pažnju, on je takođe bio talentovani umetnik.[31] Smrt Uredi Za vreme izbijanja građanskog rata, Lorka se zatekao u Viznaru, u Granadi. 19. avgusta 1936. Fašistički vojnici su ga uhvatili i streljali, a telo su mu bacili u neobeležen grob. Frankova vlada je pokušala da uništi uspomenu na Lorku tako što je uništila sva njegova dela, a spominjanje njegovog imena je bilo strogo zabranjeno. Kako je bio među prvim i najslavnijim žrtvama građanskog rata, Lorka je ubrzo postao simbol žrtve političke represije i fašističke tiranije. Tvrdilo se da je Garsija Lorka bio apolitičan i da je imao mnogo prijatelja i u republikanskom i u nacionalističkom kampu. Gibson to osporava u svojoj knjizi o pesnikovoj smrti iz 1978. godine. Navodi, na primer, objavljeni manifest Munda Obrera, koji je Lorka kasnije potpisao, i navodi da je Lorka bio aktivna podrška Narodnom frontu. Lorka je pročitao ovaj manifest na banketu u čast kolegi pesniku Rafaelu Albertiju 9. februara 1936. Mnogi antikomunisti bili su naklonjeni Lorki ili su mu pomagali. U danima pre hapšenja pronašao je sklonište u kućiumetnika i vodećeg člana Falange Luisa Rosalesa. Zapravo, dokazi sugerišu da je civilni guverner Valdes umalo bio ustreljan od strane Rosalesa jer je pomogao Lorki. Pesnik Gabriel Selaja napisao je u svojim memoarima da je jednom pronašao Lorku u društvu falangiste Hosea Marije Ajzpure. Selaja je dalje pisao da je Lorka večerao svakog petka sa osnivačem i vođom falangista Hoseom Antonijom de Riverom.[32] 11. marta 1937. godine u štampi falangista pojavio se članak u kojem se osuđuje ubistvo i lionizira Garsija Lorka; članak je otvoren:„Ubijen je najfiniji pesnik carske Španije.“ [33] Žan-Luis Šonberg je takođe izneo teoriju „homoseksualne ljubomore“.[34] Dosije o ubistvu, sastavljen 1936. godine na Frankov zahtev i na koji su se Gibson i drugi pozivali, a da ga nisu videli, tek treba da ispliva na površinu. Prvi objavljeni izveštaj o pokušaju lociranja Lorkinog groba može se naći u knjizi britanskog putnika i hispaniste Džeralda Brenana „Lice Španije“. [35] Uprkos ranim pokušajima poput Brenanovog 1949. godine, nalazište je ostalo neotkriveno tokom čitave ere Franka. Traženje groba Uredi 2008. godine španski sudija otvorio je istragu o Lorkinoj smrti. Porodica Garsija Lorka povukla je prigovore na iskopavanje potencijalnog grobnog mesta u blizini Alfakara, ali na tom mestu nisu pronađeni ljudski ostaci.[36] [37] Istraga je prekinuta. Dalja istraga započeta je 2016. godine, bez uspeha.[38] `...I onda sam shvatio da sam ubijen. Tražili su me u kafićima, grobovima i crkvama... ali me nisu našli. Nikad me nisu našli? Ne. Nikad me nisu našli.` Iz pesme `The Fable And Round of the Three Friends` Krajem oktobra 2009. godine, tim arheologa i istoričara sa Univerziteta u Granadi započeo je iskopavanja izvan Alfakara.[39] Mesto je identifikovao tri decenije ranije čovek koji je rekao da je pomogao iskopati Lorkin grob.[40] Smatralo se da je Lorka sahranjen sa najmanje još trojicom muškaraca pored krivudavog planinskog puta koji povezuje sela Vinar i Alfakar.[41] U oktobru 2009. godine Francisko Espinola, portparol Ministarstva pravde andaluzijske regionalne vlade, rekao je da će nakon višegodišnjeg pritiska telo Garsije Lorke „biti ekshumirano za nekoliko nedelja“[42] Lorkini rođaci, koji su se u početku protivili ekshumaciji, rekli su da bi mogli da obezbede uzorak DNK kako bi identifikovali njegove ostatke.[43] U januaru 2012. lokalni istoričar Migel Kabalero Perez, autor knjige „Poslednjih 13 sati Garsije Lorke“,[44] podneo je zahtev za dozvolu za iskopavanje drugog područja udaljenog manje od pola kilometra od nalazišta, gde veruje da se nalaze Lorkini posmrtni ostaci. [45] Homoseksualnost Uredi U periodu od 1925. do 1928. Lorka je sarađivao sa Dalijem. Prijateljstvo sa Dalijem bilo je uzajamno strastveno, ali je Dali odbio bilo kakav erotski aspekat njihovog odnosa.[46] Intenzitet odonosa sa Dalijem je Lorku naterao da prizna, ako ne i prihvati vlastitu homoseksualnost. Sa uspehom zbirke pesama Ciganski romansero, dolazi do otuđenja od Dalija i raskid afere sa skulptorom Emilijom Sorianom Aldrenom. To je dovelo do pojačane depresije. Lorka je osećao bol zbog svoje homoseksualnosti. Cenzura Uredi Falangistički režim Franciska Franka stavio je opštu zabranu dela Garsija Lorke, koja je ukinuta tek 1953. Te godine je objavljen (cenzurisani) Obras Completas (Kompletna dela). Nakon toga, Blood Wedding, Ierma, The House of Bernard Alba uspešno su odigrani na glavnim španskim scenama. Obras Completas nije obuhvatio njegove, u velikoj meri, homoerotične Sonete mračne ljubavi, napisane u novembru 1935. godine i podeljene samo sa bliskim prijateljima. Izgubljeni su do 1983/4, kada su konačno objavljeni u formi nacrta. (Nikada nisu pronađeni konačni rukopisi). Tek nakon Frankove smrti, o životu i smrti Garsije Lorke moglo se otvoreno razgovarati u Španiji. Do toga je došlo ne samo zbog političke cenzure, već i zbog oklevanja porodice Garsije Lorke da dozvoli objavljivanje nedovršenih pesama i drama pre objavljivanja kritičkog izdanja njegovih dela. Južnoafrički rimokatolički pesnik Roy Cambell, koji je oduševljeno podržavao nacionaliste tokom i nakon građanskog rata, kasnije je proizveo hvaljene prevode Lorkinog dela. U svojoj pesmi, Mučeništvo F. Garsije Lorke, Kembel je napisao, Ne samo da je izgubio život, s mecima ubijen: Ali čekićem i nožem Bio je posle toga - preveden.[47] Karakteristike Lorkine poezije Uredi Lorka je počeo da piše stihove kao petnaestogodišnji dečak. Njegovu poeziju karakterišu tri bitne crte: artizam, uticaj tradicije i narodnih pesama i lični, izrazito strastan doživljaj. Pesnik je verovao, u praksi sprovodio, i izjavljivao, čak i kroz neke pesme koje se mogu smatrati njegovom poetikom, da u gradnji pesme vodi brigu i o najmanjem detalju koji obrađuje. Uticaj narodne književnosti u Lorkinoj poeziji je očigledan pri čemu nije akcenat na formi već na temama; pesnik nastoji da kroz pojmove zvuka, boje i pokreta da dušu Andaluzije koja je obeležena znakom tragičnosti i primitivnog duha. Njegov lični doživljaj je nagonski, prepun slutnji i tajnovitosti pa na čitaoca deluje kao nestvaran. Misli se da je u pesmi Romansa osuđenog predvideo vreme i način svoje smrti. Prvu zbirku pesama je objavio 1921. Sledeća zbirka pesama je Poema del kante hondo. Kante hondo je tipična andalusijska narodna pesma obogaćena uticajem Cigana lutalica i srednjovekovnih Saracena, ali Lorka ne podražava bukvalno njene metričke zakone i tipičnu strukturu teksta, već na sopstveni način gradi male kompozicije. Njegova najčuvenija zbirka, kojom je pesnik obezbedio svoju besmr-tnost, je Ciganski romansero. Ova zbirka sadrži sve one, široj publici poznate pesme, iz kojih potiču često navođeni stihovi i lajtmotivi kao što su: Povedoh je do reke Misleći da devojka je, Al` udata ona beše. Ili: Zeleno volim te zeleno. U zbirci Pesnik u Njujorku Lorka je opevao svoje, već pomenuto, negativno viđenje američkog društva. Neki kritičari smatraju da su po stilu ove pesme bliske nadrealizmu, dok drugi pak, misle da je Lorka tu blizak ekspresionizmu. Jedna od poslednjih Lorkinih pesama je: Plač za Sančezom Ignasijem Mehijazom u kojoj je opevao tragičnu smrt svog prijatelja, čuvenog toreadora. Osim pesama Lorka je pisao i drame u kojima opisuje patnju i ljudske strasti, pre svega žena. Njegove najčuvenije drame su: Krvava svadba, Jerma i Dom Bernarde Albe. Spomenice Uredi U Granadi, gradu njegovog rođenja, Park Federiko Garsija Lorka posvećen je njegovom sećanju i Huerta de San Visente, letnju kuću porodice Lorka, otvorenu kao muzej 1995. godine. Park Federiko Garsija Lorka, u Alfakaru, nalazi se u blizini Fuente Grande; 2009. iskopavanja u njemu nisu uspela da pronađu telo Lorke. U blizini masline, koju neki označavaju kao lokaciju groba, nalazi se kameni spomenik Federiku Garsiji Lorki i svim ostalim žrtvama građanskog rata 1936–39. Na spomen obeležje se svake godine polaže cveće na godišnjicu njegove smrti, a svake godine u parku se u znak obeležavanja godišnjice održava komemorativni događaj koji uključuje muziku i čitanje pesnikovih dela. 17. avgusta 2011. godine, u znak sećanja na 75. godišnjicu Lorkinog ubistva i proslave njegovog života i nasleđa, ovaj događaj je uključivao ples, pesmu, poeziju i dramska čitanja i privukao stotine gledalaca. Na mestu Baranko de Viznar, između Viznara i Alfakara, nalazi se spomen-kamen sa natpisima „Lorca eran todos, 18-8-2002“ („Svi su bili Lorka“). Baranko de Viznar je mesto masovnih grobnica i predloženo je kao drugo moguće mesto pesnikovih ostataka. Garsija Lorka je počastvovan statuom koja se istaknuto nalazi na madridskom trgu Plaza de Santa Ana. Politički filozof David Kroker izvestio je 2014. godine da je „statua bar još uvek amblem osporene prošlosti: Levica svakog dana stavlja crvenu maramu na vrat statue, a neko iz desnice dolazi kasnije da je uzme.`[48] U Parizu u Francuskoj sećanje na Garsiju Lorku počašćuje u vrtu Federiko Garsija Lorka, u centru francuske prestonice, na Seni. 2014. godine Lorka je bio jedan od počastvovanih ljudi u Rainbow Honor Walk, šetnji slavnih, u četvrti Castro u San Francisku, za LGBT ljude koji su „dali značajan doprinos na svojim poljima“.[49] Lista radova Uredi Poezija Uredi Impresiones y paisajes (Impressions and Landscapes 1918.) Libro de poemas (Book of Poems 1921.) Poema del cante jondo (Poem of Deep Song; napisano 1921. ali nije objavljeno do 1931.) Suites (napisano between 1920 and 1923, objavljeno posthumno 1983.) Canciones (Songs. napisane 1921. and 1924, objavljene 1927.) Romancero gitano (Gypsy Ballads 1928.) Odes (napisano 1928.) Poeta en Nueva York (napisano 1930 – objavljeno posthumno 1940.) Llanto por Ignacio Sánchez Mejías (Lament for Ignacio Sánchez Mejías 1935.) Seis poemas galegos (Six Galician poems 1935.) Sonetos del amor oscuro (Sonnets of Dark Love 1936, nije objavljeno do 1983.) Lament for the Death of a Bullfighter and Other Poems (1937) Primeras canciones (First Songs 1936) The Tamarit Divan (pesme napisane 1931–34 i nisu objavljene; tek posle njegove smrti u specijalnoj ediciji Revista Hispánica Moderna 1940). Selected Poems (1941) Predstave Uredi Christ: A Religious Tragedy (nezavršeno, 1917) The Butterfly`s Evil Spell: (napisano 1919–20, prva predstava 1920) The Billy-Club Puppets: (napisano 1922–5, prva predstava 1937) The Puppet Play of Don Cristóbal: (napisano 1923, prva predstava 1935) Mariana Pineda (napisano 1923–25, prva predstava 1927) The Shoemaker`s Prodigious Wife: (napisano 1926–30, prva predstava 1930, revised 1933) The Love of Don Perlimplín and Belisa in the Garden: (napisano 1928, prva predstava 1933) The Public: (napisano 1929–30, prva predstava 1972) When Five Years Pass: (napisano 1931, prva predstava 1945) Blood Wedding: (napisano 1932, prva predstava 1933) Yerma (napisano 1934, prva predstava 1934) Doña Rosita the Spinster: (napisano 1935, prva predstava 1935) Play Without a Title: (only one act, napisano 1936, prva predstava 1986) The House of Bernarda Alba: (napisano 1936, prva predstava 1945) Dreams of my Cousin Aurelia: (nezavršeno) Kratke predstave Uredi El paseo de Buster Keaton (Buster Keaton goes for a stroll 1928) La doncella, el marinero y el estudiante (The Maiden, the Sailor and the Student 1928) Quimera (Dream 1928) Scenario za film Uredi Viaje a la luna (Trip to the Moon 1929) Opere Uredi Lola, la Comedianta (Lola, the Actress, nezavršena saradnja sa Manuelom de Faljom, 1923) Crteži i slike Uredi Salvador Dalí, 1925. 160 × 140 mm. Mastilo i olovka na papiru. Privatna kolekcija, Barselona, Španija. Bust of a Dead Man, 1932. Mastilo i olovka na papiru. Čikago, SAD. Napomene Avangarda Nadrealizam Španska knjizevnost Salvador Dali

1971. Odlično očuvano Retko u ponudi s omotom Friedrich Dürrenmatt (Konolfingen, 5. siječnja 1921. - Neuenburg, 14. prosinca 1990.) je bio švicarski književnik. Pored Maxa Frischa, jedan od najznačajnijih švicarskih dramatičara 20. stoljeća. Slavu je stekao sarkastično-grotesknom komedijom »Posjet stare dame« (Der Besuch der alten Dame), 1956., a isto tako i u komedije svrstanim djelom »Fizičari« (Die Physiker), 1962. godine. Izabrana bibliografija Uredi Es steht geschrieben (1947) Der Blinde (1947) Romulus der Große (1950, drama) Der Richter und sein Henker (1952; kratki roman) `Der Tunnel` (1952; novela) Die Ehe des Herrn Mississippi (The Marriage of Mr. Mississippi, 1952, drama) Der Verdacht (1953) `Theaterprobleme` (1954, esej) Der Besuch der alten Dame (1956, drama) Die Panne (1956, novela) Das Versprechen (1958, kratki roman) Die Physiker (1962, drama) Der Meteor (1966) `Monstervortrag` (1969, predavanje) `Der Sturz` (1971, novela) Achterloo (1982) Justiz (1985) `Die Schweiz--ein Gefängnis. Rede auf Vaclav Havel` (1990, govor) Filmske adaptacije Dürrenmattovih priča Uredi Es geschah am hellichten Tag (1958), TV-verzija iz godine 1997 The Visit (1964, Der Besuch der alten Dame) Once a Greek (1966, Grieche sucht Griechin) Play Strindberg (1969), prema Strindbergovom Plesu smrti Getting Away with Murder (1970) Hyènes (1992) Justiz (1993) The Pledge (film) (2001), prema romanu `Das Versprechen`, temeljenom na scenariju filma `Es geschah am hellichten Tag` Deadly Games (1982, Trapp) Cumartesi Cumartesi (1984, Salamove priče na filmu) Svajcarska knjizevnost Postmoderna proza postmodernizam postmoderni roman

Tvrdi šiveni povez sa srebrotiskom, kvalitetan papir. Novo!

Prvi deo trilogije Kraljica Preveo Aleksandar Nedeljkovic Izdavac - Polaris, Beograd Godina - 1993. Knjiga u dobrom stanju,bez podvlacenja ili ostecenja,bez ispisane posvete,mek povez,format 20 cm,411 str. (99)

Lot 19 značaka , saobraćaj , odlično očuvane ! Auto Hrvatska Zagreb Auto Hrvatska Čakovec Auto Hrvatska Zadar Sljemetrans TAM Jugošped Opel Sokoprevoz Steyr

Izdavač: Otokar Keršovani, Rijeka, 1970 Korica: tvrda Pismo : Latinica 1. Ljubav i smrt na Baliju, Sudbonosni let 2. Kaučuk 3. Život bez tajne, Karijera Doris Hart 4. Clarinda, Rendez-vous u Parizu 5. Čuvajte se srna

Kao novo Izbor najvažnijih Manojlovićevih dela Todor `Todoš` Manojlović (Veliki Bečkerek, 17. februar 1883 — Zrenjanin, 27. maj 1968)[1] bio je srpski književnik, književni i likovni kritičar i teoretičar i dramski pisac koji je svojom prvom dramom „Centrifugalni igrač“ (1930. godine) postavio temelje moderne srpske drame. Jedan je od najvećih evropejaca srpske moderne kulture.[2] Todor Manojlović Datum rođenja 17. februar 1883. Mesto rođenja Veliki Bečkerek, Austrougarska Datum smrti 27. mart 1968. (85 god.) Mesto smrti Zrenjanin, SFR Jugoslavija Porodica Uredi Todor Manojlović kao dete Todor Potiče iz ugledne i bogate srpske bečkerečke porodice Manojlović, koja je stanovala u Pupinovoj ulici. Todorovi roditelji bili su: otac Nikola Niko Manojlović advokat i Sofija Manojlović rođ. Petrović. Smrt ih je uzela u isti mah, umrli su dan za danom, `od teške bolesti`, nakon 19 godina srećnog braka. Niko je umro 6. decembra, a Soka sutradan 7. decembra 1899. godine. Ostali su iznenada bez roditelja njihovi sinovi Todor i Ivan. Brigu o njima preuzeli su Sofijine sestre Linka Krsmanović i Olga Putić, te brat Joca Petrović. Školovanje Uredi Školovao se Toša kao stipendista `Avramovićeve zaklade`, jedne od 50 bogoslovskih stipendija pri srpskoj patrijaršiji u Sremskim Karlovcima. Počev od 1894. godine, kada je već bio gimnazist u Velikom Bečkereku. Stipendija je iznosila 300 f. godišnje, a on je bio čak šta više rođak zaveštačev.[3] Učio je najpre prava u varoši Nađvaradu, gde se družio sa nekoliko godina starijim mađarskim pesnikom Adi Endreom. Zajedno osnivaju grupu pisaca i umetnika nazvanu `Holnap` (Sutra). To je bila njegova `ulaznica` u književno-umetnički svet, koji će ga potpuno zaokupirati. Od 1910. godine U Minhenu studira istoriju umetnosti, i iz tog vremena je korespondencija sa bečkim književnikom Stefanom Cvajgom. Predstojeće predratne godine bezbrižno provodi u Temišvaru, Firenci, Rimu, Veneciji gde sa oduševljenjem proučava na licu mesta, staru umetnost i njene stvaraoce. Svoj prvi tekst na srpskom jeziku objavljuje 1913. godine u Letopisu Matice srpske. Reč je o prikazu prve knjige Isidore Sekulić: `Saputnici`, koji je napisao pod uplivom poznanika, pesnika Jovana Dučića.[4] Završio je Filozofski fakultet – odsek istorije umetnosti u Bazelu 1914. godine. Stvaralaštvo Uredi Prvi svetski rat ga je zatekao u Italiji. Godine 1916. odlazi na Krf kao dobrovoljac[1], sarađuje u Srpskim novinama i Zabavniku. Od 1920. do 1924. godine bio je sekretar Opere, zatim bibliotekar Senata i profesor beogradske Umetničke akademije. Bio je 1931. godine, kratko i burno, urednik Letopisa Matice srpske u Novom Sadu.[1] Sarađivao je sa mnogim književnim listovima i časopisima, uz veoma zapaženu prevodilačku aktivnost. Odlikovan je, između ostalih nagrada, Palmom Francuske akademije. Napisao je veliki broj pesama, eseja, članaka i kritika koje su obuhvatile sve oblasti umetničkog stvaralaštva. Od drama se izdvajaju: „Centrifugalni igrač“, Katinkini snovi, Nahod Simeon, Opčinjeni kralj, San zimske noći, Comedia dell arte. Između dva svetska rata živi u Beogradu, i učestvuje u javnom životu kao kulturni poslenik. Bio je sekretar Beogradske opere i sekretar Matice srpske i urednik njenog `Letopisa` u Novom Sadu. Bio je bibliotekar Senata od 1931. do 1941. godine. [1]Predavao je istoriju umetnosti na beogradskoj Umetničkoj akademiji.[5] Intenzivno je pratio umetničke događaje i pisao likovne kritike. Sudovi koje je u ovim tekstovima izrekao, povodom izložbi najznačajnijih jugoslovenskih slikara, poslužili su za današnju periodizaciju u likovnoj umetnosti 20. veka. Likovne kritike Todora Manojlovića objavljene su u redakciji Jasne Jovanov, u izdanju Gradske biblioteke Zrenjanin. U zavičaju Uredi Spomen-ploča na kući u Zrenjaninu u kojoj je Todor Manojlović živeo po povratku iz Beograda Stare dane, od 1945. godine taj `večiti neženja` provodi u rodnom Zrenjaninu. Stanuje zajedno sa neudatom polusestrom Verom Putić, u ulici Maksima Gorkog 31 (danas Ulica vojvode Petra Bojovića). Bio je član srpskog PEN kluba, a pod stare dane dobija niz književnih priznanja. Udruženje književnika Srbije mu dodeljuje nagradu za životno delo januara 1968. godine. Umro je ubrzo 27. marta 1968. godine, i sahranjen u porodičnoj grobnici na Tomaševačkom groblju u Zrenjaninu. Na kući gde je stanovao i umro postavljena je spomen-ploča.[6] Pesme drame kritika eseji pozoriste avangarda Međuratna književnost Srpska avangarda Srpski modernizam Moderna poezija Toša Miloš Crnjanski

Stanje kao na slikama.. Tvrd povez sa omotom. Mala fleka na unutrašnjem delu zadnje korice.. unutra očuvana. Izdanje 2004 godine,312 strana. Engleski jezik..

An unauthorized biography by Earl Wilson, published by Macmillan in 1976, contains 336 pages. u dobrom stanju

lepo ocuvano prosveta 1978 Tamo gde se čudesno susreću prošlost i budućnost stvoren je jedan od najboljih romana srpske književnosti... &bdquoSudbina ne brine za volju ni ljudi ni Bogova, te niko od njih nije srećan zbog onog što jeste. Svako biće hoće da bude nešto drugo.&ldquo Borislav Pekić Oživljavajući nam porodicu Njegovan, u istorijskim sunovratima i značajnim događajima od antičkih vremena, preko Sulejmana Veličanstvenog, do Drugog svetskog rata, Pekić nas kroz ovaj roman vodi do krajnje mitske metafore, plovidbe Argonauta na Istok, po zlatno runo Života. &bdquoZlatno runo obeležava čitavu jednu istorijsku epohu i stoji u samom vrhu književnosti napisane na srpskom jeziku u drugoj polovini XX veka. (...) Roman je ostvaren kao ciklus od sedam velikih samostalnih delova, koji su iznutra povezani porodičnom sudbinom balkanskih Cincara, pomešanih sa srpskim stanovništvom i srpskom građanskom klasom u njenom usponu u raspadanju.&ldquo Predrag Palavestra &bdquoZlatno runo je klasik naše književne epohe i udžbenik za mnoge pisce, alem-kamen jedne književnosti.&ldquo Anđelka Cvijić argonautika

1962 Krusevac Retko Najveći deo života proveo je u Kruševcu (vreme okupacije, posleratne godine, sve do smrti). Bio je upravnik Narodne biblioteke u Kruševcu (1955–1967) i jedan od osnivača Književnog kluba `Bagdala`. Od 1967. godine odlučio da bude slobodni književnik. Branislav L. Lazarević (Beograd, 2. XII 1910 – Kruševac, 23. II 1989), bio je jedan od najznamenitijih literarnih imena kruševačke čaršije. Osnovnu školu pohađao je u Trsteniku, Stopanji i Nišu (1917–1920), nižu gimnaziju u Sremskim Karlovcima, Kruševcu i Skoplju (1920–1925), a stručnu tehničku školu u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu (1930–1937). Od 1939. do 1952. radio u Skoplju, Kruševcu, Kraljevu, Ovčar Banji, Užicu. Jedan je od osnivača Književnog kluba Bagdale. Od 15. aprila 1959. do kraja 1968. bio glavni urednik časopisa i Bagdaline edicije `Mala biblioteka`. Član srpskog PEN kluba, Udruženja književnika Srbije. U centru grada 1957. godine Branislav L. Lazarević sa ćerkom Glavno umetničko opredeljenje Lazareviću je poezija, mada je napisao i nekoliko novela i roman `Katarina` (u nastavcima objavljen u časopisu Bagdala, 1960). Uspešno se ogledao u književnosti za decu pa su neke njegove pesme dugo godina bile na spisku lektire za niže razrede osnovne škole. Zastupljen u više pesničkih antologija, prevođen na mnoge jezike. Objavljivao u gotovo svim jugoslovenskim listovima, časopisima i drugim publikacijama (od 1927. sve do smrti). Objavio 36 naslova knjiga, u vremenu od 1927. do 1987. godine. Brojni su prilozi i na stranim jezicima, kao i knjige. Nadrealizam bagdala poezija xx veka posleratna srpska

TITO 1892 - 1980 - od Kumrovca do kuce cveca - ILUSTROVANA BIOGRAFIJA Miroslav Mladenovic(autor) Izdavač: Autor Bgd. tiraž samo 500 ilustrovano u boji papir kvallitetan( masni) 180 str na engleskom i srpskom jeziku ILLUSTRATED BIOGRAPHY TITO 1892-1980 FROM KKUMROVEC TO THE HOZSE OF FLOWERS Knjiga u PERFEKTNOM stanju 1k

Description Oštrica – Džilijan Flin Oštrica: `Reći da je ovo fantastičan debitantski roman bilo bi zaista slabo. Ježio sam se poslednjih tridesetak strana, ali nisam mogao da prestanem da ih okrećem. Kada sam ugasio svetlo priča je ostala u mojoj glavi šišteći i uvijajući se, kao zmija u kavezu. Neverovatno opako delo oštro napisano i potkrepljeno još oštrijim zapažanjem.` – STIVEN KING. Priča o problematičnoj prošlosti novinarke Kamil Priker izgleda kao auto-karta. Osvežena nakon kratkog boravka u psihijatrijskoj klinici vraća se u redakciju u kojoj radi. Priča koju dobija vraća je u njen rodni grad. Napustivši grad pre osam godina Kamil jedva da je progovorila sa svojom neurotičnom, hipohondričnom majkom i polu sestrom Amom koju jedva poznaje: prelepom trinaestogodišnjakinjom koja na uvrnut način privlači pažnju grada. Boravak u porodičnoj kući vraća Kamil sve traume koje je, uporno, pokušavala da zaboravi. Dok istražuje ubistvo devojčica Kamil počinje da se poistovećuje sa njima – i to previše. Obuzeta sopstvenim demonima moraće da se suoči sa onim što joj se desilo godinama unazad ukoliko želi da preživi ovaj povratak kuci.

Knjige su dobro očuvane. Prosveta,1984. mek povez, strana 372+368, 20cm ,,Nadežda Mandeljštam, udovica pjesnika Osipa Mandeljštama nestalog u Gulagu, nije odigrala važnu ulogu u istoriji logorologije samo zbog toga što je sačuvala u pamćenju gotovo sve njegove pjesme, u doba kad ih je bilo opasno učiti napamet, jer su mogle zlokobno propjevati u toku surovog ispitivanja, nego i po tome što je napisala nekoliko tomova memoara, kod nas prevedenih kao `Strah i nada` i `Sećanja i razmišljanja`, u kojima autentično svjedoči o tome kako se strašni staljinistički teror odrazio na živote vodećih sovjetskih pisaca i intelektualaca od kojih su mnogi na kraju i ubijeni. Donosimo vam u nekoliko nastavaka dijelove memoara Mandeljštamove, u kojima se iz prve ruke opisuje Osipovo hapšenje, ispitivanja, progonstvo i konačno nestanak u gulagovskim prostranstvima, što je propraćeno i portretima i sudbinama i nekih drugih ruskih pisaca i intelektualaca iz te ljudožderske epohe staljinizma.`` Oda Stvarajući poeziju, pjesnik poima zbilju zato što poezija sadrži element predviđanja budućnosti. Kad sam pokazala Ahmatovoj jednu Osipovu pjesmu u kojoj je točno predvidio što će se dogoditi, ona mi je ravnodušno rekla: — Sve su one takve. - Ona je bila proučila njegove pjesme i ničemu se više nije čudila. U Drugoj voroneškoj bilježnici ima jedan ciklus kojemu je matica bila Oda Staljinu, koju je Osip prisilio sam sebe da napiše zimi 1936/37. godine. Oda nije postigla svoju svrhu, nije mu spasila glavu, ali je iz nje nastalo mnoštvo pjesama koje ni najmanje ne nalikuju na nju i koje joj čak i protuslove. »Stiglicov« ciklus, koji je neposredno prethodio Odi, potekao je bio iz silne žudnje za životom i potvrđivanja života, ali je iz njega od sama početka izbijala slutnja nesreće, skore smrti: »Domalo ću sjesti u jorgovanske sanjke«, slutnja našeg rastanka i grozota koje su nas vrebale. Bili smo lek na »početku strahota«, a budućnost se primicala »oprezno«, »prijeteći« i neodoljivo, kao oblaci u njego­voj pjesmi o voroneškom kraju. Napokon je napisao pjesmu o ravnici po kojoj puzi onaj »o kome u snu vrištimo — budućih naroda Juda«. U tom mu je trenutku sve bilo toliko jasno da je samo bio u dilemi: ili da pasivno čeka propast, ili da se pokuša spasiti. Na dan 12. siječnja 1937. nastupio je prijeloman trenutak - završen je ciklus o štiglicu i započeo je novi, oko Ode. Čovjek kome je spjevana Oda bio je toliko zaokupio našu uobrazilju da se aluzije na njega mogu otkriti i na najneočekivani-jim mjestima. Stanovite asocijacije često odaju Osipov slijed misli. Odakle je, na primjer, iznikao »kumir« koji živi »usred gore« i sjeća se dana kad je još imao ljudski lik? Možda je posrijedi sličnost između riječi: Krcmlj, kremen, kamen... Jahontov je bio došao u Voronež sa svojom ženom Liljom, staljinisticom sentimentalnog tipa, koja je pripovijedala Osipu kako je Staljin nekad bio prekra­san mladić - neustrašiv i živahan revolucionar... U istoj toj pjesmi pojavila se i opasna riječ »mast« koja podsjeća na masne prste... Budući da smo živjeli u Asiriji, nismo mogli da ne mislimo na Asirce. Pokraj prozora u sobi, koju smo bili unajmili kod krojačice, stajao je kvadratni jedaći stol koji nam je služio za sve i sva. Osip ga je zauzeo i porazmjestio na njemu olovke i papir. Nikad ništa slično nije uradio — papir i olovke trebale su mu samo pri kraju posla. Međutim, radi Ode je odlučio da promijeni svoje navike, pa smo otada morali ručati na samom rubu stola, ili čak na prozorskoj daski. Svako jutro Osip je sjedao za stol i uzimao u ruku olovku -pravi pravcati književnik! Baš kao kakav Fedin... Još sam samo čekala da kaže: »Svaki dan barem jedan redak«, ali to nije, hvala bogu, rekao. Pošto bi sjedio oko pola sata u književničkoj pozi, odjednom bi skočio na noge i počeo proklinjati sam sebe zbog nedostatka vještine: — Eto, vidiš, Asejev je pravi majstor. On bi bez razmišljanja, začas to napisao... — Zatim bi se iznenada umirio, legao na postelju, zamolio čaja, ustao i bacao kroz otvor navrh prozora šećer susjedovu psu — za to se morao popeti na stol na kojem je bio uredno složen papir. Zatim bi se opet ushodao po sobi, razvedrio se i počeo nešto mrmljati. To je značilo da ne može ugušiti u sebi vlastite stihove koji su se sami oslobodili i nadvladali nečistu silu. Pokušaji nasilja nad samim sobom nikako nisu išli Osipu za rukom. Promišljeno zasnovana pjesma, u koju je nakanio uložiti sav materijal što je bio uzavro u njemu, postala je matica cijelog ciklusa suprotno usmjerenih, neprijateljskih pjesama. Taj ciklus počinje pjesmom Kvasac svijeta i teče sve do kraja Druge bilježnice. Formalni znak srodnosti Ode s pjesmama iz toga ciklusa jesu neke riječi i rime koje se ponavljaju. U Odi je osnovni slog »os« koji se javlja u mnogim riječima. Na primjer, jedna pjesma počinje ovako: »Oboružan vidom uskih osa što sišu os zemaljsku, os zemaljsku...« Uopće, po svim pjesmama iz tog ciklusa razbacane su rime i asonance sa slovom »s«, ali je od svih tih formalnih znakova mnogo važnija misaona suprotnost između Ode i »slobo­dnih« pjesama iz tog ciklusa. U Odi, na primjer, slikar sa suzama u očima crta vođu, a u Osama pjesnik nenadano kaže da ne zna crtati: »Nit crtam nit pjevam«. Osip se i sam začudio tom neočekivanom priznanju: - Vidiš što ne valja kod mene - ne znam crtati... Spominjanje Eshila i Prometeja u Odi dovelo je u »slobodnim« pjesmama do teme tragedije i mučeništva. Tema mučeništva javlja se i u Rembrandtu, gdje Osip otvoreno govori o sebi i o svojoj Golgoti, u kojoj nema ni tračka velebnosti. (U voroneškom muzeju, koji smo redovito posjećivali, nalazila se mala Rembrandtova slika »Golgota« i nekoliko grčkih vaza — ostaci nekadašnjeg blaga Derptskoga sveučilišta.) Kavkaz, koji se u Odi spominje kao mjesto rođenja opjevane osobe, javlja se ponovo u vezi s Tiflisom koji ne pamti moćnika, nego pjesnika izlizanih đonova. Najviši vrh Kavkaza Elbrus posta­je, pak, mjera narodnih potreba u snijegu, kruhu i pjesništvu. U prvoj pjesmi toga ciklusa. Kvascu svijeta, i u njenim varijanta­ma, Osip se otvoreno žali da se Oda nikako ne slaže s ostalim njegovim pjesmama: »Moje izravno djelo blebeće, odlazi ukoso« zato što ga je »drugo pregazilo, ismijalo, izbilo mu os«. Naš dušmanin koga su nam uselili u stan, književnik s general­skim činom, prepisivao je sam Osipove pjesme na vlastitom pisaćem stroju. Budući da je tada pisaći stroj bio rijetkost, a on se sam ponudio da nam učini tu »uslugu«, nismo ga mogli odbiti — pogotovo što bi se ionako bio domogao pjesama, pa ma ih izvukao i ispod moga jastuka. Da bi nas malo zaplašio, potcrtao je crvenom olovkom stihove o uzaludnosti pjevanja. Kad se jednom otvore arhivi, vrijedilo bi potražiti njegovu prijavu te pjesme. U pjesmama iz toga ciklusa Osip je slavio i čovjeka (»Ne sravnjuj - živi su nesravnjivi«) i posljednji put dao maha svojoj ljubavi prema životu. Oplakao je ugasle oči koje su bile »oštrije od nabrušene kose«, i koje se nisu nagledale »osamljenog mnoštva zvijezda«. I odmah je sumirao svoj život ovako: »I pratio sam ushit svemirski kao što prigušene orgulje prate glas ženski«. Govoreći tu o sebi, upotrijebio je, dakle, »neumoljivo prošlo vrijeme« — da se poslužim njegovim izrazom iz Razgovora o Danteu. Nekoliko mjeseci kasnije rekao je Ani Andrejcvnoj: — »Spreman sam za smrt... — Ona je poslije umetnula te njegove riječi u svoju Pjesmu bez junaka, a posvetu je datirala danom njegove smrti: 27. prosinca 1938. Ali, vrhunac su ciklusa ponosite riječi čovjeka osuđena na smrt, koji se, međutim, još bori za život: Zle je sreće onaj tko se. kao svoje sjene, Laveža plaši i koga vjetar kosi, I nevoljan je onaj tko, ni živ ni mrtav, Od sjene milostinju prosi. Onaj od koga su svi molili milost nazvan je ovdje sjenom, i zaista se na kraju pokazalo da je sjena. A bradati, zadihani čovjek koga je sve plašilo ali koji se ničega nije bojao, zgažen i osuđen na propast, uputio je u posljednje dane još jedan izazov diktatoru koji je imao vlast kakvu svijet do tada još nije bio poznavao. Ljudi obdareni glasom bijahu podvrgnuti najodvratnijoj od svih muka — iščupali su im jezik i zapovjedili da korijenom jezika slave vlastodršca. Nagon za samoodržanjem jest nesavladiv, i ljudi su prihvaćali i taj oblik propasti samo da produlje fizičko postojanje. Oni koji su preživjeli bili su isto onako mrtvi `kao i oni koje su pobili. Nema smisla nabrajati ih poimence, ali se može reći da ni jedan od književnika koji su u ono doba djelovali ne može više ni svjedočiti. Toliko su se zapetljali da se ne mogu više raspetljati ni bilo šta reći korijenima svojih jezika. A među njima je bilo mnogo takvih koji bi u drugim prilikama našli svoj put i svoje riječi. Osip je u posljednji čas ipak učinio ono što su od njega tražili — spjevao je hvalospjev Staljinu, ali Oda nije postigla svoju svrhu. Pa ipak, možda upravo zbog nje nisu uništili i mene, iako su u prvi mah htjeli. Obično se udovicama računalo u dobro ako su im muževi prinijeli »žrtvu«, čak ako ta žrtva i nije bila prihvaćena. I Osip je to znao. A ja sam mu spasila pjesme koje bi se inače sačuvale samo u iskrivljenim prijepisima iz 1937. godine. Molitva »Neka me ova čaša mimoiđe« može se razumjeti tek kad se zna koliko je nepodnosivo polagano i postupno primicanje propasti. Kudikamo je teže čekati hitac u leđa nego iznenada pasti pokošen na zemlju. Mi smo iščekivali svršetak cijelu posljednju godinu u Voronežu, pa onda još godinu dana, potucajući se po okolici Moskve. Da se napiše onakva Oda, valjalo je najprije ugoditi sam sebe, kao instrument, svjesno podleći općoj hipnozi i začarati sam sebe obrednim riječima koje su u ono doba bile zaglušile sve ljudske glasove. Inače, pjesnik ne bi mogao ništa. Osip je tako na početku 1937. godine izvršio čudovištan pokus na samom sebi. Udešavajući i ugađajući sam sebe za Odu, razarao je svoju psihu. Poslije je rekao Ahmatovoj: - Sad mi je jasno da je to bila bolest. - Zašto, kad god mislim na njega, vidim pred sobom same glave, brda glava? Šta radi s tim glavama? - rekao mi je jednom Osip. Prije odlaska iz Voroneža Osip je zamolio Natašu da uništi Odu. Mnogi mi sad savjetuju da je zatajim, kao da je nije ni bilo. Ali ja neću da to učinim, jer tada istina ne bi bila potpuna — dvostruki život bio je neprijeporna činjenica našeg doba i nitko je nije bio pošteđen. Samo što su drugi sastavljali takve ode u svojim stanovi­ma i ljetnikovcima i dobivali za njih nagrade. Jedino je Osip to učinio s omčom oko vrata, i Ahmatova dok su pritezali omču oko vrata njenu sinu... Tko da im što zamjeri zbog tih pjesama?! Obitelj Šklovski U Moskvi je bio samo jedan stan čija su vrata uvijek bila otvorena izopćenicima. Kad ne bismo zatekli Viktora i Vasilisu Šklovski kod kuće, istrčala bi nam u susret djeca - mala Varja, koja je vazda držala čokoladu u ruci, štrkljasta Vasja (kćerka Vasilisine sestre Natalije) i Nikita, dječak širokih gesta, ljubitelj ptica i istine. Nitko im nikad nije ništa kazao, ali su sami znali što treba da rade - u djeci se uvijek ogleda moral starijih. Vodili su nas u kuhinju, koja im je služila kao blagovaonica, pa su nas hranili, napajali i zabavljali dječjim razgovorima. Vasja je svirala violu i rado razgovarala o najnovijem koncertu - u to je vrijeme Šostako-vičeva simfonija izazvala bila senzaciju. Šklovski bi sve redom saslušao, a onda bi radosno rekao: - Šostakovič ih je sve preši-šao... - Tada su svi morali točno znati tko koje mjesto zauzima -tko je prvi, tko posljednji, tko je koga prešišao... Država je iskoristila stari običaj po kojem je svaki boljar imao svoje mjesto za carskim stolom, pa je počela sama određivati prva mjesta. Tada je Lebedev-Kumač, o kome kažu da je bio vrlo skroman čovjek bio proglašen za najboljeg pjesnika. Šklovski se također time zabav­ljao, samo što je priželjkivao »hamburški obračun«1. Osip je silno želio poslušati Šostakovičevu novu simfoniju, ali se bojao da ne zakasnimo na posljednji vlak. S Varjom smo vodili drugačije razgovore. Ona nam je pokaziva­la školski udžbenik u kojemu je, kao i drugi učenici, po nalogu učiteljice lijepila debele komadiće papira na slike rukovodilaca koji su pali u nemilost. Priželjkivala je da pokrije i sliku Semaška: - Ionako ćemo ga jednom pokriti, pa onda bolje da odmah... - Uredništvo enciklopedije slalo je pretplatnicima popise natuknica koje je trebalo isto tako pokriti ili izrezati. To je bio Viktorov posao. Nakon svakog novog hapšenja rukovodilaca, pregledavale su se knjige i spaljivala njihova djela. Međutim, u novim zgradama, gdje je bilo uvedeno centralno grijanje mjesto peći, ljudi su morali zabranjene knjige, dnevnike, pisma i ostalu »prevratničku« litera­turu rezati na komadiće škarama i bacati ih u nužnik. Imali su pune ruke posla. Nikita je bio najšutljiviji od djece, ali je umio katkad svojim upadicama zaprepastiti odrasle. Viktor nam je jednom pričao kako je bio s Paustovskim kod nekog glasovitog ptičara koji je dresirao kanarince. Kanarinac bi na njegov znak izletio iz krletke, sjeo na prečku i održao koncert. Kad bi gospodar ponovo dao znak, pjevač bi se pokorno zavukao u svoju krletku. - Baš kao član Saveza književnika - kazao je Nikita i izišao iz sobe. Kad god bi tako nešto rekao, otišao bi u svoju sobu, u kojoj je držao ptice koje je bio sam ulovio. Međutim, on je lijepo postupao s njima, nije ih dresirao. Rekao nam je da se ptice uče pjevati od majstora u svojoj vrsti. U kraju oko Kurska polovili su ljudi glasovite slavuje, pa mladi slavuji nemaju od koga učiti. Tako je propala kurščanska »slavujska škola«, zbog obijesti ljudi koji su najbolje majstore zatvorili u krletke. Čim bi došla Vasilisa, smiješeći se svojim svijetloplavim očima, stupila bi u akciju. Naložila bi peć u kupaonici i donijela nam rublje. Meni je davala svoje rublje, a Osipu Viktorove košulje. Zatim bi nas natjerali da otpočinemo. Viktor je razbijao sebi glavu kako da pomogne Osipu, galamio, pričao novosti... Kasno u jesen pribavio je Osipu bundu. Bila je to ona Viktorova stara kratka bunda od psećeg krzna koju je prethodne zime bio nosio Andronikov. Kad bi god zazvonilo zvonce, sakrili bi nas u kuhinju ili u dječju sobu prije nego što bi otvorili vrata. Ako su došli prijatelji, oslobodili bi nas iz zarobljeništva vičući radosno, a ako je došao Pavlenko ili susjeda doušnica, Lelja Povolocka - ona ista koju je udarila kap kad su počeli rehabilitirati ljude - morali smo čamiti u svom skrovištu. Nikad nas nitko nije iznenadio, na što smo bili vrlo ponosni. Njihov je stan bio jedino mjesto gdje smo se osjećali kao ljudi. Svi su u toj obitelji znali kako treba postupati s ljudima osuđenim na propast. U kuhinji smo se dogovarali gdje ćemo prenoćiti, kako ćemo otići na koncert, gdje ćemo namaknuti novaca i, uopće, što ćemo raditi. Izbjegavali smo da noćimo kod Šklovskih jer su u kući bile vratarke, čistačice i žena koja je upravljala liftom. Te dobroću­dne i siromašne žene oduvijek su radile za tajnu policiju, premda nisu za taj posao bile plaćene — to im je bila dodatna funkcija. Ne sjećam se više kod koga smo noćili, ali smo na Šostakovičev koncert na kraju ipak otišli... Kad sam nakon Osipove smrti došla sama u njihovu kuću, vratarke su me upitale gdje je Osip, a kad sam im rekla daje umro, uzdahnule su i kazale: — A mi smo mislile da ćete vi prvi... - Iz toga sam izvela dva zaključka, prvo, da nam je na licima pisalo da smo osuđeni na propast, i drugo, da se ne treba bojati tih nesretnih žena, da i one imaju srca. One koje su me tada požalile ubrzo su umrle - te sirote žene umiru kao muhe jer se slabo hrane - ali od tada sam dobra s njihovim nasljednicama. Nikad me nisu prijavile miliciji da noćim kod Škiovskih, iako nisam ondje bila prijavljena. Međutim, 1937. godine bojali smo se zadržati kod Škiovskih preko noći, da ih ne uvalimo u nepriliku, te smo spadali s nogu od vječite jurnjave. Pokatkad, ipak, nije bilo druge pa smo i prespavali kod njih, Tada bi nam u spavaonici prostrli na pod madrac i prostirku od ovčjeg runa. Na šestom se katu, naravno, ne čuje kad se pred kućom zaustavi automobil, ali kad bi se po noći dizao lift, sve bismo četvoro izjurili u predsoblje i osluškivali: »Hvala bogu, stao je ispod nas«, ili »Hvala bogu, prošao je...« Oni su tako osluškivali lift svake noći, bez obzira na to jesmo li noćili kod njih ili nismo. Srećom, lift se prilično rijetko uspinjao jer je većina stanara bila u Peredelkinu ili se rano vraćala kući, a djeca im još nisu bila poodrasla. U doba strahovlade nije bilo u zemlji kuće u kojoj nisu strepili osluškujući brektanje automobilskih motora ili buku koju proizvodi lift. I dan-danas, kad noćim kod Škiovskih, trgnem se čim začujem obnoć kako se diže lift. A onu sliku — kako poluodjeveni i ukočeni stojimo pokraj ulaznih vrata da čujemo gdje će se lift zaustaviti — neću nikad zaboraviti. Nedavno, pošto je pred mojom kućom stao automobil, sanjala sam kako me Osip budi i kaže: - Oblači se... Ovaj put su došli po tebe... - Ali se nisam dala, kazala sam mu: - Neka! Neću im izlaziti u susret. Baš me briga... - I okrenula sam se na drugu stranu i ponovo zaspala. Bio je to psihički revolt protiv onoga što je također bila neka vrsta suradnje s vlastima - dolaze po tebe da te odvuku u zatvor, a ti dobrovoljno ustaješ i navlačiš haljinu uzdrhtalim rukama. Dosta! Dodijalo mi je. Neću im izići ni koraka u susret. Neka me nose na nosiljci, neka me ubiju ovdje, kod kuće... Neću! Photo: www.rbth.com Jednom, usred zime 1937. godine, Osip i ja smo odlučili da ne zlorabimo više dobrotu Šklovskih. Bojali smo se da ih ne uvalimo u nepriliku - da ih je tkogod prijavio, bilo bi i s njima svršeno... Sama pomisao da bismo mogli upropastiti Šklovskoga, a s njim i cijelu njegovu obitelj, tjerala nas je u očaj. Svečano smo im saopćili svoju odluku i, ne obazirući se na njihove prosvjede, nismo im dolazili nekoliko dana. Svaki dan bivali smo sve zdvojniji i osamljeniji. Jednom, dok smo bili kod Brunija, Osip nije mogao odoljeti da se ne javi Šklovskome telefonski. - Dođite što prije — rekao mu je Viktor. - Vasilisa tuguje, nema nigdje mira... - Nakon četvrt sata pozvonili smo na njihova vrata, a Vasilisa nas je dočekala sa suzama radosnicama u očima. I tada sam pomislila da plave oči te žene jedine postoje na svijetu. Tako mislim i dan-da­nas. Da se razumijemo - Ana Andrejevna isto mi je tako bliska, ali je tih dana bila daleko - Lenjingrad nam se činio nedostižan. Datum smrti Neki novinari iz »Pravde« — »pravdaši«, kako smo ih zvali — rekli su Šklovskome, negdje potkraj prosinca 1938. ili na početku siječnja 1939, kako su u CK pred njima govorili da protiv Mandeljštama nisu bile ni iznesene nikakve optužbe. Bilo je to neposredno nakon Ježovljeva pada i značilo je: »Eto, vidite šta je sve taj Ježov napravio...« Odatle sam izvela zaključak daje Osip umro. Nakon nekog vremena pozvali su me u poštu kod Nikitinih gradskih vrata. Tu su mi vratili paket koji sam bila poslala Osipu. -Zbog smrti naslovnika - saopćila mi je mlada poštarica. Lako je utvrditi datum povratka paketa - tog istog dana u novinama je objavljen prvi podugačak popis književnika koji su odlikovani ordenima. Moj brat Jevgenij otišao je istog dana u Lavrušensku ulicu da javi Šklovskima tužnu vijest. Viktora su pozvali odozdo, čini mi se iz Katajevljeva stana, gdje su Fadjejev i drugi »suputnici« zalijevali državnu milost. Tada je Fadjejev prolio pijanu suzu za Osipom: -Kakva smo pjesnika upropastili! - Slavljenje novih nosilaca ordena poprimilo je primjesu ilegalnih, potajnih karmina. Samo ne znam kome je od njih, osim Sklovskom, bilo dokraja jasno što znači upropastiti čovjeka. Jer, većina je njih pripadala pokoljenju koje je preispitalo vrednote i borilo se za »novo«. Upravo su oni utrli put snažnoj ličnosti, diktatoru, koji može, kako mu se prohtije, kažnjavati i pohvaljivati, postavljati ciljeve i birati sred­stva za njihovo ostvarenje. U lipnju 1940. pozvali su Osipova brata Aleksandra u prijavni ured Baumanova rajona i predali mu Osipovu smrtovnicu da je dostave meni. U njoj je bilo naznačeno da je Osipu bilo 47 godina, da je umro 27. prosinca 1938, a da je uzrok smrti bila kljenut srca. To bi se moglo ovako parafrazirati: umro je zato što je umro. I još je dometnuto: arterioskleroza. Izdavanje smrtovnice nije bilo pravilo nego izuzetak. Građanska smrt, to jest logor ili, još točnije, hapšenje jer je samo hapšenje značilo osudu i logor, odgovaralo je, praktički, fizičkoj smrti i potpunoj likvidaciji. Nitko nije obavještavao rodbinu o smrti logoraša ili zatvorenika — udovištvo i sirotanstvo počinjalo je od trenutka hapšenja. Ponekad su u javnom tužilaštvu govorili žena­ma kojima su muževi bili osuđeni na deset godina prisilnog rada: »Možete se slobodno preudati...« Nikog nije bila briga kako se može takvo Ijubezno dopuštenje uskladiti sa službenom osudom koja nije bila smrtna. Kako već rekoh, ne znam zašto su meni iskazali takvu milost - izdali mi »smrtovnicu«. Zanima me ne krije li se što iza toga. U takvim je prilikama smrt bila jedini izlaz. Kad sam doznala da je Osip umro, prestala sam sanjati one zlokobne snove. Poslije mi je rekao Kazarnovski: Dobro je šio je Osip Emiljevič umro — inače bi otišao na Kolimu. — Sam je Kazarnovski izdržao kaznu na Kolimi. a 1944. godine pojavio se u Taškentu. Živio je ondje bez dozvole boravka i bez potrošačkih karata, sakrivao se od milicije, bojao se svega i svakoga, opijao se, a kako nije imao cipela, dala sam mu malene kaljače svoje pokojne majke. Taman su mu pristajale jer nije imao prstiju na nogama - smrznuli su mu se bili u logoru pa ih je odsjekao sjekirom da ne dobije gangrenu. Kad su logoraše tjerali na kupanje, rublje im se smrzavalo na vlažnom zraku u svlačionici i zvečalo kao lim. Photo: daviscenter.fas.harvard.edu Nedavno sam čula kako se ljudi prepiru oko toga tko je prije mogao preživjeti u logoru - oni koji su radili, ili oni koji su zabušavali. Oni koji su radili umirali su od iscrpljenosti, a zabušanti od gladi. Meni koja nisam mogla govoriti iz vlastita iskustva, bilo je jasno da su umirali i jedni i drugi. Ono malo ljudi stoje preživjelo bili su iznimke. Ta me prepirka podsjetila na onu rusku bajku o junaku koji se našao na raskršću triju putova, a na svakom mu od njih prijeti pogibao. Osnovna je osobina ruske povijesti, neprolaz­na, postojana osobina, da i junaku i kukavici na svakom putu prijeti pogibao i da joj može samo slučajno izbjeći. Ali ne čudim se tome, nego se čudim kako su se neki slabi ljudi ponijeli kao pravi junaci i nisu sačuvali samo goli život, nego i bistru glavu i dobro sjećanje. Poznajem neke takve ljude i rado bih navela njihova imena, ali mislim da još nije vrijeme, pa ću stoga spomenuti samo onoga za koga već svi znamo — Solženjicina. Kazarnovski je sačuvao samo goli život i nepovezana sjećanja. U etapni je logor stigao zimi i upamtio da je to bila neka velika krčevina - osvajali su se novi prostori za silnu robijašku bujicu. Ondje nije bilo još nijednog zdanja, nijedne barake. Spavali su pod šatorima i sami sebi gradili zatvor i barake. Čula sam da su kažnjenike otpremali iz Vladivostoka na Kolimu samo morskim putem. More se u zaljevu zamrzavalo, doduše prilično kasno, ali kako je mogao Kazarnovski dospjeti na Kolimu zimi? Sigurno se tada nije moglo ploviti morem... Ili je možda najprije bio otpremljen u neki drugi logor, nedaleko od Vladivo­stoka, zato što je etapni logor bio pretrpan? To nisam uspjela izvesti načistac jer se u bolesnoj glavi Kazamovskoga bilo sve ispremiješalo. A da bih mogla ustanoviti datum Osipove smrti, morala bih znati kad je Kazarnovski napustio etapni logor. Kazarnovski je bio prvi manje-više pouzdan glasnik s onoga svijeta. Još mnogo prije nego što se pojavio, čula sam od nekih povratnika da se Kazarnovski doista nalazio u logoru s Osipom, i da mu je čak nekako i pomagao. Spavali su u istoj baraci, gotovo jedan do drugog... Eto, zato sam tri mjeseca sakrivala Kazarnovskog od milicije i polako izvlačila od njega podatke koje je donio sa sobom u Taškent. Sjećanje mu je bilo kao kakva golema užegla palačinka, u kojoj su se činjenice iz robijaškog života spekle s tlapnjama, fantazijama, legendama i izmišljotinama. Tada sam već znala da takvo bolesno pamćenje nije nikakva osebujnost nesretnoga Kazarnovskog i da tome nije kriva votka. To je bila osobina gotovo svih logoraša koje sam vidjela neposre­dno nakon izlaska na slobodu - oni nisu znali za datume i tok vremena, nisu povlačili oštru granicu između činjenica kojima su bili svjedoci i logoraških legendi. Mjesta, imena i tok događaja bili su izmiješani u sjećanju tih skršenih ljudi i nikako nisam mogla da ih razmrsim. Većina je logoraških kazivanja, kad sam ih prvi put slušala, bilo nepovezano nabrajanje prijelomnih trenutaka u koji­ma se pripovjedač nalazio na rubu propasti i ostao, ipak, nekim čudom živ. Logorski život svodio se kod njih na takve blijeske koji su im se urezali u pamćenje, i koji su imali dokazati da je bilo nemoguće iznijeti živu glavu, ali da je volja čovjekova za život takva da se ipak izvukao. I tada sam, užasnuta, govorila sama sebi da ćemo ostati bez ljudi koji bi mogli posvjedočiti kakva je bila ta naša prošlost. I u logorima i izvan njih, svi smo već izgubili pamćenje. Pa ipak. pokazalo se da ima ljudi koji su od sama početka postavili bili sebi zadatak ne samo da sačuvaju glavu nego i da svjedoče. To su nesmiljeni čuvari istine koji su se bili izgubili u robijaškoj masi, ali samo na neko vrijeme. Reklo bi se da ih se u logorima sačuvalo više nego izvan njih, gdje je previše ljudi podleglo kušnji da se pomiri sa životom i mirno dotraje svoje dane. Dakako da takvih svjedoka kojima je glava ostala bistra nema više mnogo, ali sama činjenica što ih ipak ima, najbolji je dokaz da na kraju uvijek dobro pobjeđuje zlo. Photo: News Dog Media Kazarnovski nije bio jedan od tih junaka. Iz njegovih beskrajnih priča napabirčila sam tek pokoje zrnce istine o Osipovu životu u logoru. Sastav etapnih logora neprestano se mijenjao, ali je iz početka baraka u koju su njih dvojica dospjeli bila puna intelektua­laca iz Moskve i Lenjingrada osuđenih po članu 58. Zbog toga im je bilo mnogo lakše. Kao i posvuda u tim godinama, starješine baraka bili su kriminalci, ali ne obični lopovi nego oni koji su i na slobodi radili za »organe«. Taj mladi »komandni kadar« bio je neobično okrutan i nije mučio one koji su bili osuđeni po članu 58. ništa manje nego i pravi čuvari, s kojima, uostalom, kažnjenici nisu imali toliko dodira. Osip je oduvijek bio nervozan i nemiran, pa se svako uzbuđenje očitovalo u njega hodanjem amo-tamo. Ondje, u etapnom logoru, to tumaranje i ta razdražljivost dovodili su ga vječito u neprilike i sukobe. Na dvorištu se često približavao zabranjenim zonama, ogradi i stražarima, koji su ga tjerali od sebe derući se i psujući. Nitko od desetak svjedoka s kojima sam razgovarala nije, međutim, potvrdio da su ga kriminalci pretukli. Bit će da je to legenda. Kažnjenici u etapnim logorima nisu dobivali odjeću — a i gdje je dobivaju? — pa se Osip smrzavao u svom kožnom kaputu koji se već raspadao. Doduše, Kazarnovski mi je rekao da je najžešća studen bila zavladala tek nakon Osipove smrti. I to je važan podatak za utvrđivanje datuma njegove smrti. Osip gotovo ništa nije jeo, bojao se dotaknuti jelo, kao poslije i Zoščenko. Gubio je svoj kruh, zamjenjivao porcije... Po riječima Kazarnovskog, u etapnom je logoru bila kantina u kojoj se prodavao duhan i, čini mi se, šećer. Ali odakle Osipu novci? Osim toga, strah od jela protezao se u njega na sve što je mogao ondje kupiti, pa je i šećer primao samo iz ruku Kazarnovskog. Blagoslov­ljen onaj prljavi logoraški dlan na kojem leži komadićak šećera, a Osip se još skanjiva da primi taj posljednji dar... Ali, je li Kazarnovski govorio istinu? Nije li izmislio tu pojedinost? Pored straha od jela i neprekidnog nemira, Kazarnovski je zapazio da je Osip opsjednut sumanutom idejom, koja je bila karakteristična za njega i koja nije mogla biti izmišljena - Osip se tješio nadom da će dobiti neke olakšice zato što će se Romain Rolland zauzeti za njega kod Staljina. Ta mi je sitna pojedinost dokaz da se Kazarnovski odista družio s Mandeljštamom. U Voronežu smo čitali u novinama kako je Romain Rolland doputo­vao sa suprugom u Moskvu i kako ih je primio Staljin. Osip je poznavao Maju Kudaševu, pa je uzdisao: »Maja sad sve obilazi u Moskvi. Sigurno su joj rekli za mene. Što bi njemu bilo da kaže koju riječ Staljinu pa da me puste...« Osip nije nikako mogao povjerovati da se profesionalni humanisti ne zanimaju za pojedi­načne sudbine nego samo za cijelo čovječanstvo, pa je sve nade u svom bezizlaznom položaju usredotočio na Romaina Rollanda. Istini za volju, moram dodati da je Romain Rolland, dok je bio u Moskvi, uspio, čini se, olakšati sudbinu lingvistima umiješanim u »rječničku aferu«. Tako se bar pričalo. Ali zbog toga se nije promijenilo moje mišljenje o profesionalnim humanistima. Pravi humanizam ne zna za granice i stalo mu je do svakog pojedinca. Photo: News Dog Media Evo još jedne Osipove karakteristične crte iz pričanja Kazarnovskog — Osip je bio čvrsto uvjeren da sam i ja u logoru. Molio je Kazarnovskog da me potraži ako ikad iziđe iz logora: »Zamolite Literarni fond da joj pomogne...« Sav svoj vijek Osip je bio vezan za književničke organizacije kao robijaš za tačke, nikad ništa nije zaradio bez njihova odobrenja. Ma koliko se upinjao da se oslobodi te zavisnosti, nije uspio - kod nas se tako što ne dopušta, jer to ne bi odgovaralo vlastodršcima. Stoga je mislio da se i ja mogu uzdati samo u Literarni fond. Međutim, moja je sudbina bila drugačija. U ratu su na nas zaboravili, pa sam uspjela prijeći na drugo polje rada i tako sačuvali glavu i sjećanje. Kadikad je Osip, u mirnijim trenucima, recitirao logorašima svoje pjesme, pa ih je vjerojatno ponetko i zapisivao. Imala sam priliku vidjeti »album« s njegovim pjesmama koje su kolale po logorima. Jednom mu je netko rekao da je u ćeliji osuđenika na smrt u Lefortovu bio urezan na zidu njegov stih: »Zar sam ja stvaran, zar će smrt zbilja doći?« Kad je to čuo. Osip se razveselio i nekoliko dana bio mirniji. Nisu ga tjerali na rad, pa čak ni da čisti krug. Ma koliko svi bili iscrpljeni, on se medu njima isticao svojom iscrpljenošću. Po cijele bogovetne dane šalabazao je bez posla, navlačio na sebe gnjev, prijetnje i dernjavu ljudi u čijim je rukama bio. Bio je ojađen kad su ga gotovo odmah odvojili od onih koji su odlazili na rad. Nadao se da će mu u stalnom logoru biti ipak lakše, iako su ga iskusni ljudi uvjeravali u suprotno. Jednom je Osip čuo da se u etapnom logoru nalazi čovjek koji se preziva Hazin, pa je zamolio Kazarnovskog da ga zajedno potraže, da vide nije li slučajno u rodu sa mnom. Pokazalo se da smo samo prezimenjaci. Poslije je taj Hazin, pročitavši Erenburgove memoa­re, pisao Erenburgu i tako sam se i ja s njim upoznala. Postojanje tog Hazina još je jedan dokaz da je Kazarnovski doista bio s Mandeljštamom. Sam Hazin vidio je Osipa dva puta-prvi put kad je Osip došao do njega s Kazarnovskim, a drugi put kad je odveo Osipa do logoraša koji ga je tražio. Hazin kaže da je taj Osipov sastanak s čovjekom koji ga je tražio bio vrlo dirljiv. Sjeća se da se taj čovjek zvao Hint ili tako nekako, da je bio Letonac, a po profesiji inženjer. Taj je Hint putovao iz logora u kojem je proveo nekoliko godina u Moskvu na reviziju procesa. Takve su se revizije u tim godinama obično tragično završavale. Ne znam tko je bio taj Hint. Hazin misli da je bio Lenjingrađanin i da je išao u školu s Osipom. Hint je ostao u etapnom logoru svega nekoliko dana. I Kazarnovski se sjećao da je Osip uz Hazinovu pomoć našao nekog svog starog druga. Hazin tvrdi da je Osip umro za epidemije pjegavog tifusa, a Kazarnovski nije uopće spomenuo tu epidemiju. Čula sam, među­tim, od više osoba o toj epidemiji. Trebalo bi da potražim Hinta, ali u našim prilikama to je nemoguće - ne mogu valjda dati oglas u novine da tražim tog i tog čovjeka koji je vidio u logoru moga muža... Sam je Hazin primitivan čovjek, a htio se upoznati s Erenburgom da mu ispriča svoje uspomene iz početka revolucije, u kojoj je sudjelovao sa svojom braćom, koji su, čini se, bili čekisti. Tog se razdoblja iz svog života najbolje sjećao i u razgovoru sa mnom neprestano se navraćao na svoja davna junaštva. Nego, da se vratimo na pričanja Kazarnovskog. Jednom Osip nije htio sići s prični, ma koliko ga tjerali i vikali na njega. Tih je dana studen sve jače stezala - jedino se po tome mogu ravnati u koje je to vrijeme bilo. Sve su potjerali da čiste snijeg, pa je Osip ostao sam. Nakon nekoliko dana skinuli su ga s prični i prenijeli u bolnicu. Uskoro je Kazarnovski čuo da je Osip umro i da su ga pokopali, ili, bolje reći, bacili u jamu. Pokapali su ih, dabome, bez lijesova, razgolićene, ako ne i gole, da ne propadne odjeća. Mrtvaca je uvijek bilo napretek pa su ih bacali po nekolicinu u jednu jamu, a svakom su za nogu privezali privjesak s brojem. Photo: News Dog Media Ali to još nije najgora varijanta smrti, pa vjerujem da je verzija Kazarnovskog istinita. Narbutova je smrt bila mnogo gora. Kažu da je u etapnom logoru čistio zahodske jame i da su ga s nekim drugim invalidima ukrcali na šlep koji su poslije digli u zrak. To su učinili da se oslobode ljudi nesposobnih za rad. Kažu da je bilo još takvih slučajeva... Kad sam živjela u Tarusi, nosio mi je drva i vodu neki Pavle, bivši lopov i logoraš, koji mi je sam od sebe ispričao kako je jednom čuo eksploziju koja je doprla od mora, a zatim vidio kako tone šlep na kojem su bili invalidi osuđeni po članu 58. Oni koji i dan-danas pošto-poto za sve traže opravdanje. A takvih ima mnogo među bivšim kažnjenicima, uvjeravaju me da je samo jedan šlep tako dignut u zrak, i da je zapovjednik logora koji je skrivio to nedjelo bio poslije strijeljan. To je zaista dirljiv kraj priče, ali mene nekako ne dira. Većina je mojih znanaca koji su bili otpremljeni u logore vrlo brzo pomrla. Ljudi humanističkih profesija gotovo da i nisu mogli ondje opstati, a nisu imali ni zašto. Čemu životariti kad je jedino smrt bila spas? Što bi vrijedilo nekoliko dana više Margulisa (koji je bio štićenik kriminalaca zato što im je obnoć prepričavao Dumasove romane)? On je bio u logoru sa Svjatopolkom-Mirskim koji je ubrzo umro od posvemašnje iscrpljenosti. Hvala bogu što su ljudi smrtni. Iza žice je vrijedilo živjeti samo zato da se sve upamti i jednom ispriča ljudima - ne bi li ih to spriječilo da ponove naše ludosti. Drugi je pouzdani svjedok bio biolog M. koga je Osip zamolio, ako ikad iziđe na slobodu, da potraži Erenburga i ispriča mu kako je Osip proveo posljednje dane u logoru - tada je već znao da neće preživjeti. Iznijet ću ono što mi je ispričao Erenburg, koji je do mog povratka iz Taškenta već koješta bio zaboravio i pobrkao - na primjer, nazivao je tog čovjeka agronomom zato što je, nakon puštanja iz logora, zaista radio kao agronom ne bi li zameo trag. Njegovo se kazivanje uglavnom slaže s pričanjem Kazarnovskog. On je držao da je Osip umro već prve godine, prije otvaranja plovidbe na Kolimu, to jest prije svibnja ili lipnja 1939. M. je prilično potanko prepričao svoj razgovor s liječnikom, koji je također, srećom, bio kažnjenik i poznavao je Mandeljštama po čuvenju. Liječnik je rekao da nije mogao spasiti Osipa zato stoje bio previše iscrpljen. To potvrđuje tvrdnju Kazarnovskog da se Osip bojao jesti, premda je, naravno, logorska hrana bila takva da su se ljudi pretvarali u sjene ako su je i jeli. Osip je ležao u bolnici svega nekoliko dana, a M. je razgovarao s liječnikom neposredno nakon Osipove smrti. Osip je dobro uputio M-a da ispriča Erenburgu njegove posljednje dane, jer u ono vrijeme nijedan drugi sovjetski književnik, osim Šklovskoga, ne bi primio takva izaslanika. A izaslanik se ne bi usudio sam posjetiti nekog ugroženog književnika da ga ponovo ne snađe ista sudbina. Pošto bi izdržali kazne od pet ili deset godina, što je, po našim shvaćanjima, značilo da su dobro prošli, ljudi bi obično ostali, dobrovoljno ili silom prilika, u onim dalekim krajevima gdje su bili logori. Nakon rata su mnogi po drugi put dospjeli u logor i postali »dvomotorci«. kako se to kaže u našoj nevjerojatnoj terminologiji. Eto, zato je od onih kojih su bili otpremljeni u logore 1937. i 1938. godine ostala u životu samo šačica mlađih ljudi, koji su se zarana počeli potucati po logorima. Imala sam priliku da porazgovaram samo s nekolicinom koji su se ondje sreli s Osipom. Međutim, glas o njegovoj sudbini bio se pronio po logorima na sve strane i na desetke ljudi pričali su mi logoraške legende o nesretnom pjesniku. Višeput su me pozivali i vodili ljudima koji su čuli — ili, kako su sami govorili, »pouzdano znali« — da je Osip živ, ili daje bio živ sve dorata, ili da je još u nekom logoru, ili da je pušten na slobodu. Bilo je ljudi koji su tvrdili da su bili uz njega kad je umro, ali kad bih se sastala s njima, obično bi mi zbunjeno priznali da su sve čuli od drugih, koji su, dakako, sasvim pouzdani svjedoci. Osip Mandeljštam, posljedni snimci Photo: Wikipedia Neki su ljudi napisali i priče o Osipovoj smrti. Šalamov je jednostavno iznio svoje misli o tome kako je Mandeljštam umro i što je tada zacijelo osjećao. Time je jedan zlosretni umjetnik odao priznanje drugom. Ali medu tim pričama ima i takvih koje su iskićene mnoštvom tobože vjerodostojnih pojedinosti. Po jednoj od njih, Osip je umro na brodu koji je plovio na Kolimu. Tu je potanko opisano kako su ga bacili u ocean. Priče o tome kako su ga ubili kriminalci, i kako je uz logorsku vatru recitirao Petrarku, također pripadaju legendama. Mnogi su nasjeli toj posljednjoj prići o Petrarki zato što je tako »poetska«. Ima i »realističkih« priča u kojima uvijek važnu ulogu igraju obični kriminalci. Jedna je od najrazradenijih ona koju je ispričao pjesnik R. On pripovijeda kako je noću zalupao netko na vrata njihove barake i tražio »pjesnika«. R., se prepao noćnih gostiju - što hoće kriminalci od njega? Pokazalo se da gosti nemaju nikakve zle namjere, da su jedino došli da ga odvedu do jednog drugog pjesnika koji umire. R. je zatekao samrtnika, to jest Mandeljštama, kako leži na pričnama, kao da je u bunilu ili bez svijesti, ali kad je ugledao R-a, odmah se pribrao pa su cijelu noć proveli u razgovoru. Pred jutro je Osip umro. a R. mu je zaklopio oči. Dakako da se ne spominje kad je to bilo, ali je točno navedeno mjesto: »Druga Rječica«, etapni logor kod Vladivostoka. Meni je cijelu tu priču ispripovjedio Slucki i dao mi R-ovu adresu, ali mi R. na pismo nije uopće odgovorio. Svi ljudi koji su mi pričali o Osipu u logoru bili su dobronamjer­ni, osim jednoga koji mi se narugao. Bilo je to u Uljanovsku, na samu početku pedesetih godina, dok je još Staljin bio živ. Obvečer mi je dolazio kolega s književne katedre, koji je ujedno bio zamjenik direktora, neki Tjufjakov, ratni vojni invalid, sav iskićen odlikovanjima što ih je dobio za politički rad u vojsci. Rado je čitao ratne romane u kojima se opisuje strijeljanje kukavice ili dezertera pred strojem. Cijeli svoj život posvetio je »reformi visokog škol­stva« pa nije dospio završiti školovanje ni diplomirati. Bio je to vječit komsomolac iz dvadesetih godina i »nezamjenjiv radnik«. Oslobodili su ga bili nastave i povjerili mu odgovoran zadatak da pazi na idejnu čistoću u visokim školama i da najmanja zastranje-nja prijavljuje kamo treba. Premještali su ga iz jedne visoke škole u drugu da pazi na direktore koji su bili sumnjivi zbog liberalizma. Upravo je radi toga i došao u Uljanovsk na mjesto zamjenika direktora - čudnovato i počasno radno mjesto - iako formalno `nije imao prava da radi u visokoj školi. Imali smo zapravo dva takva komsomolca, Tjufjakova i još jednog, Gluhova, čije ime treba upamtiti radi potomstva — taj je bio odlikovan zbog zasluga u likvidaciji kulaka, a stekao je doktorsku titulu disertacijom o Spinozi. Radio je otvoreno i pozivao u svoj kabinet studente da ih pouči koga će i kako raskrinkati na sastanku. Tjufjakov je, međutim, radio u rukavicama. Obojica su se bavila čistkama u visokim školama od početka dvadesetih godina. Tjufjakov je »radio« sa mnom na dobrovoljnoj bazi, radi odmora i zabave. Taj mu je rad pričinjao tako reći estetsko zadovoljstvo. Svaki dan izmislio bi neku novu priču — Mandeljštam je strijeljan, Mandeljštam je bio u Sverdlovsku gdje ga je Tjufjakov posjećivao iz humanih pobuda, Mandeljštam je ubijen pri pokušaju bijega, Mandeljštam je na izdržavanju nove kazne u logoru zbog kriminala, Mandeljštama su zatukli kriminalci zato što im je ukrao komadić kruha, Mandeljštam je izišao na slobodu i živi s drugom ženom negdje na sjeveru, Mandeljštam se nedavno objesio jer se uplašio Ždanovljeva pisma koje je tek sad doprlo do logora... O svakoj od tih verzija govorio je slavodobitno kako je netom dobio te podatke u javnom tužilaštvu. Morala sam ga uvijek saslušati do kraja jer nisam smjela doušnika izbaciti iz sobe. Naš se razgovor završavao Tjufjakovljevim .književnim razmatranjima: »Najbolji je naš pjesmotvorac Dolmatovski... Ja u poeziji najviše držim do odmjerene forme... Recite što vam drago, ali bez metafore nema poezije niti će je ikad biti... Stil nije samo formalna pojava nego i ideološka - sjetite se samo što je Engels rekao... S time se čovjek mora složiti... A zar nisu do vas doprle Mandeljšta-move pjesme iz logora? On je ondje mnogo pisao...« Tjufjakov-Ijevo suhonjavo tijelo bilo je napeto kao struna, a ispod vojničkih, staljinskih brkova titrao je smiješak. Tvrdio je da je iz kremaljske bolnice nabavio pravogženšena, i da se nikakvi umjetni preparati ne mogu mjeriti s tim prirodnim sredstvom. Photo: News Dog Media Do mene su često dopirali glasovi o pjesmama koje je Osip napisao u logoru, ali se svaki put pokazalo da je to bila svjesna ili nesvjesna mistifikacija. Nedavno sam, međutim, vidjela zanimljivu zbirku Osipovih pjesama sakupljenih iz logoraških »albuma«. Riječ je o prilično iskrivljenim neobjavljenim pjesmama, od kojih nema ni jedne s jasnim političkim aluzijama, kao što je Stan. Glavni su izvor prijepisi koji su kolali u tridesetim godinama, ali su ljudi često zapisivali pjesme po sjećanju, pa ima sva sila pogrešaka. Neke su pjesme zapisane u starim, odbačenim varijantama, prim­jerice Uz njemački govor. Po neke je od njih neosporno izdiktirao sam Osip jer ih nema u prijepisima. Među njima je valjda i pjesma o raspeću koju je napisao u djetinjstvu. U tim se albumima našlo i nekoliko šaljivih pjesmica koje ja nemam, na primjer Fijakerist i Dante, ali, na žalost, u neprihvatljivu obliku. Na takve su ga izlete mogli navesti samo Lenjingrađani, kojih je ondje bilo napretek. Tu mi je zbirku pokazao Dombrovski, koji je napisao knjigu o našem životu »krvlju svoga srca«, kako se negda govorilo. U toj je knjizi razotkrivena sama srž našeg nesretnog života, premda je najčešće riječ o iskopavanjima, zmijama, arhitekturi i mladim uredskim damama. Kad se zadubi u nju, čovjek i nehotice shvati zašto su logori morali postati osnovna snaga koja je održavala ravnotežu u našoj zemlji. Dombrovski tvrdi da je vidio Mandeljštama u doba kad se vodio »čudni rat«, to jest nešto više od godinu dana nakon 27. prosinca 1938. što sam ja držala da je datum Osipove smrti. Morski je put do Kolime bio već otvoren, a čovjek za koga je Dombrovski mislio da je Osip, ili koji je zaista bio Osip, nalazio se medu kažnjenicima koji su čekali u etapnom logoru na »Drugoj Rječici« da ih otpreme na Kolimu. Dombrovski, koji je tada bio mlad, plahovit i pun života, čuo je kako se među njima nalazi čovjek koga svi zovu »pjesnik«, pa je zaželio da ga vidi. Kad ga je potražio po imenu i prezimenu - Osip Mandeljštam - taj mu se čovjek odazvao. Dombrovski je stekao dojam da je »pjesnik« duševno bolestan, ali da nije potpuno izgubio vezu sa stvarnošću. Porazgovarali su vrlo kratko o tome hoće li se moći prebaciti brodom na Kolimu u tim burnim ratnim danima. Tada su »pjesnika«, kome je moglo biti sedamdesetak godina, pozvali da pojede kašu, pa je otišao. Staračka vanjština tog logoraša - tobožnjeg ili pravog Mandelj-štama - ne dokazuje ništa, jer su u tamošnjim prilikama ljudi nevjerojatno brzo starili, a Osip se oduvijek doimao stariji nego što je bio. Ali, kako se sve to slaže s onim što sam prije toga čula? Može se pretpostaviti da je Mandeljštam izišao iz bolnice kad su se svi njegovi znanci bili već raspršili po raznim logorima, pa da je proživio kao sjena od čovjeka još nekoliko mjeseci ili čak i godina. Ili je pak to bio neki starac koji se također zvao Mandeljštam i koga su u logoru držali za Osipa — jer mnogi Mandeljštami imaju ista imena i slične crte lica. Imamo li osnove smatrati da je čovjek kojeg je Dombrovski sreo bio zaista Osip? Kad sam mu rekla sve što sam čula, Dombrovski se malo pokolebao u svom uvjerenju, a njegovo je kazivanje opet mene zbunilo tako da nisam više bila ni u šta sigurna. A zar je išta pouzdano u našem životu? Pomno sam odvagnula sve za i sve protiv... Photo: www.mikaelstrandberg.com Dombrovski nije osobno poznavao Osipa, samo ga je u Moskvi dva-tri puta slučajno vidio, ali uvijek kad je Osip nosio bradu, a »pjesnik« u logoru bio je bez brade. Međutim, neke su crte lica podsjetile Dombrovskog na Osipa. To, naravno, ipak nije dovoljno — čovjek se vrlo lako prevari. Dombrovski je tada doznao, međutim, za jednu važnu pojedinost, ali ne od samog »pjesnika« nego od nekog drugog - naime, da je o Osipovoj sudbini odlučilo nekakvo Buharinovo pismo. Zacijelo je u istrazi nakon drugog hapšenja, 1938. godine, isplivalo na površinu Buharinovo pismo Staljinu, koje je bilo priloženo prvom istražnom predmetu, i brojna Buharinova pisamca koja su nam bila zaplijenjena za prve preme­tačine. To je vrlo vjerojatno, a o tome je mogao znati jedino pravi Mandeljštam. Pa ipak, ostaje otvoreno pitanje je li o tom pismu govorio onaj tajanstveni starac koga su svi zvali »pjesnik«, ili su njemu samo pripisivali priču čovjeka koji je već bio umro i s kojim su ga zamjenjivali. Nemoguće je ustanoviti pravu istinu. Najviše me u svemu tome ipak zanima pismo — to je bio prvi i jedini glas koji je dopro do mene o istražnom postupku nakon Osipova drugog hapšenja. Dobro je Osip napisao u Četvrtoj prozi: »Moj slučaj nije završen niti će se ikad završiti...« Zbog Buharinova pisma njegov je slučaj revidiran 1934. godine, a isto tako i 1938. godine. Zatim se taj isti slučaj ponovo razmatrao 1955. godine, ali je ostao nerazjašnjen, pa se nadam da će se još razmatrati. Što zapravo potkrepljuje moje mišljenje da je Osip umro u prosincu 1938? Meni je prva vijest o njegovoj smrti bio povratak paketa »zbog smrti naslovnika«. Ali, to još nije dovoljno — znamo za tisuće slučajeva u kojima su pošiljke bile isto tako vraćane, a poslije se pokazalo da je naslovnik jednostavno bio prebačen na drugo mjesto i da zato nije dobio paket. Vraćena pošiljka bila je u svačijim mislima čvrsto vezana za smrt naslovnika, a većini je ljudi to bio jedini način da dozna za smrt voljenog čovjeka. Međutim, u onom kaosu pretrpanih logora drzoviti činovnici u vojnim unifor­mama pisali su što bi im god palo na pamet: smrt - smrt, pa šta onda? Svi koji su dospjeli onkraj bodljikave žice bili su samim time isključeni iz života, s njima se nitko više nije ženirao. I s ratišta su stizale obavijesti o smrti vojnika i oficira koji su bili samo ranjeni ili zarobljeni. Međutim, na ratištu se to činilo samo zabunom, a u logorima iz bezdušnosti. S logorašima se postupalo kao sa stokom, a zvijeri koje su raspolagale njihovim životima bile su specijalno izvježbane da gaze sva njihova ljudska prava. Povratak pošiljke ne može poslužiti kao dokaz smrti. Datum naveden u smrtovnici koju je izdao prijavni ured isto tako ništa ne dokazuje. Datumi su se u takvim dokumentima navodili često sasvim proizvoljno, a milijuni smrti namjerno su pripisane jednom određenom razdoblju, na primjer ratnom. Radi statistike je bilo zgodno spojiti žrtve logora s ratnim žrtvama... U doba rehabilitacija gotovo su se automatski navodile kao godine smrti žrtava 1942. i 1943. godina. Tko može vjerovati u istinitost datuma navedenog u smrtovnici kad se sjeti glasine, koja se pronijela u inozemstvu, da je Mandeljštam bio u logoru u vorone-škoj oblasti gdje su ga navodno ubili Nijemci? Očito je da je neki naš »napredni« književnik ili diplomat, kad su ga stjerali uza zid stranci koji zabadaju nos u tuđe poslove, kako kaže Surkov, svalio lijepo sve na Nijemce - tako je bilo najjednostavnije i najlakše... U smrtovnici piše da je Osipova smrt zavedena u registar u svibnju 1940. godine. To je možda nešto pouzdanji podatak od ostalih. Valjda ga nisu živa unijeli u popis mrtvih, iako ništa nije sto posto sigurno. Recimo da se kod Staljina zauzeo za Osipa Romain Rolland, ili netko drugi do koga je Staljin držao - bilo je slučajeva da je Staljin zapovjedio da se oslobode neki ljudi zato što se netko iz inozemstva zauzeo za njih... Staljin se mogao oglušiti na tu molbu, ili je nije mogao ispuniti zato što su Mandeljštama već bili dotukli u zatvoru... U oba slučaja najlakše je bilo proglasiti ga mrtvim i izdati meni smrtovnicu tako da razglasim tu laž vlasti. Jer, zašto su meni izdali smrtovnicu a drugima nisu? Photo: rbth.com Ako je Osip doista umro negdje prije svibnja 1940. - recimo u travnju — Dombrovski ga je mogao vidjeti, i onaj je stari pjesnik bio zaista on. Možemo li se pouzdati u svjedočenje Kazarnovskog i Hazina? Logoraši se najčešće ne sjećaju nikakvih datuma, jer su se u onom njihovom jednoličnom i košmarskom životu svi dani stopili jedan s drugim. Možda je Osip izišao iz bolnice kad je Kazarnovski bio već otpremljen dalje. Glasovi o Osipovoj smrti u bolnici isto tako ništa ne dokazuju — u logorima se živjelo od glasina. Nije utvrđeno ni kad je onaj liječnik bio s Osipom - možda je to bilo godinu-dvije kasnije... Nitko ništa ne zna. Nitko nije mogao ništa pouzdano doznati ni u prostoru ograđenom bodljikavom žicom ni izvan njega. Nitko se nikad neće moći snaći u onom strašnom darmaru i krkljancu, u onaj stiješnjenosti, gdje su mrtvaci s oznakama na nogama ležali pored živih ljudi. Nitko ga nije vidio mrtva. Nitko se nije javio da mu je oprao tijelo ni da ga je položio u lijes. U grozničavu bunilu logorskih patnika izgubio se račun o vremenu, nije se razlikovala java od tlapnje. Kazivanja tih ljudi nisu ništa pouzdanija od sličnih kaziva­nja o bilo kojem križnom putu. A oni malobrojni koji su ostali svjedoci — Dombrovski je jedan od njih — nisu imali prilike da provjere svoje podatke, da na licu mjesta analiziraju sva zbivanja. Pouzdano znam samo jedno - da je Osip negdje umro. Pred smrt je zacijelo ležao na pričnama, a oko njega su se bacakali drugi samrtnici. Vjerojatno je čekao pošiljku - pošiljku koju mu nisu predali, ili koja nije stigla na vrijeme, pa su mi je vratili. Za nas je to bio znak da je Osip umro. A za njega je uzaludno iščekivanje pošiljke značilo da smo i mi propali. A sve to zato što je dobro uhranjen čovjek u vojnoj uniformi, izvježban za likvidiranje ljudi, kome je dojadilo da kopa po golemim popisima kažnjenika što su se neprestance mijenjali, i da traži nekakvo prezime koje je teško i izgovoriti, precrtao adresu i napisao u sprovodnicu ono najobičnije što mu je palo na pamet - »zbog smrti naslovnika« - i poslao paket natrag. A ja, koja sam molila Boga da smrt prekrati muke moga supruga, zaglavinjala sam pred prozorčićem kad sam doznala od poštanske službenice tu posljednju i neminovnu dobru vijest. Međutim, nakon smrti — a možda i prije nje — živio je u logoraškim legendama kao sedamdesetogodišnji ludi starac s por­cijom za kašu u ruci, starac koji je nekad davno na slobodi pisao pjesme pa su ga zato u logoru prozvali »pjesnikom«. A jedan drugi starac - ili je to bio isti? - živio je u logoru na »Drugoj Rječici« i čekao da ga otpreme brodom na Kolimu — mnogi su mislili da je to Osip Mandeljštam, ali ja ne znam tko je to bio. Eto, to je sve što znam o Mandeljštamovim posljednjim danima, bolesti i smrti. Neki drugi znaju još manje o kraju svojih milih i dragih.``

Knjiga je dobro očuvana. 950 strana. >>Qui était Marguerite Duras ? Experte en autobiographie, professionnelle de la confession, elle a pris tant de masques et s`est tellement plu à brouiller les pistes que c`est presque une gageure de vouloir distinguer la vérité de la fiction. <<