Pratite promene cene putem maila
- Da bi dobijali obaveŔtenja o promeni cene potrebno je da kliknete Prati oglas dugme koje se nalazi na dnu svakog oglasa i unesete VaŔu mail adresu.
76-100 od 1244 rezultata
Režim promene aktivan!
Upravo ste u režimu promene saÄuvane pretrage za frazu .
Možete da promenite frazu ili filtere i saÄuvate trenutno stanje
Priredio: Pero Zubac, IzdavaÄ: Logos - BaÄka Palanka, 2008. god. Tvrd povez, zlatotisk, 21,5 cm. 506 str. KritiÄko izdanje Milica StojadinoviÄ Srpkinja roÄena je u sremskom selu Bukovcu 6. jula 1828. godine (po nekim izvorima 22. marta 1828) i bila je jedna od najznatnijih liÄnosti u srpskom narodu. Vuk StefanoviÄ KaradžiÄ ju je voleo kao svoje dete i nazivao je āmoja kÄi iz FruÅ”keā. NjegoÅ” je govorio o toj lepoj i mladoj devojci; āJa pojeta, ona pojeta, da nijesam kaluÄer, eto kneginje Crnoj Gori!ā Knez Mihailo bio joj je viÅ”e no zaÅ”titnik: odan prijatelj. Kada je dolazila u Beograd, beogradski književnici su je doÄekali kako se nijedan srpski pisac dotle nije bio doÄekao. Ljubomir P. NenadoviÄ veliÄao je u svojim stihovima, slavio njene ālepe pesmeā i āÄustva pravaā. ÄorÄe RajkoviÄ joj je posveÄivao svoje stihove. Ivan MažuraniÄ, proslavljeni pesnik Smrti Smail-age ÄengiÄa, dolazio je da je vidi. Jovan SubotiÄ silazio je sa svoje visine slavom ovenÄanoga pesnika i govorio sa njom kao jednak sa jednakim. I van skromnih granica srpske književnosti bilo se Äulo ime ove neobiÄne devojke: Johan Gabrijel Sajdl posvetio joj jednu prijateljsku pesmu; sa Ludvigom Augustom fon Franklom bila je u prepisci, i u svojoj starosti pesnik je saÄuvao vernu i nežnu uspomenu na prijateljicu iz mladih dana; ÄeÅ”ka pripovedaÄica Božana Njemcova njena je prijateljica sa kojom se dopisuje. Listovi su donosili njene slike, po svima krajevima priÄalo se o pesnikinji iz FruÅ”ke gore, ljudi su dolazili da je vide.
Dimitrije NikolajeviÄ - Crvena poema Ovo delo naÅ”eg slavnog autora izaÅ”lo je godinu dana ranije!, pre nego Å”to je izaÅ”la verzija Crvene poeme sa ilustracijom. JEDINI primerak dostupan u ponudi. Izuzetne vrednosti. Knjižica je veÄeg formata. Bez bilo kojih oÅ”teÄenja, fleka, taÄkica, tragova pisanja, kao i bez tragova požutelosti. Uzmite u obzir da je staro 52 godine! i joÅ” uvek u odliÄnom stanju. Dimitrije Nikolajevic (1935-2015) Pesnik izuzetnog pesniÄkog senzibiliteta živeo je, umetniÄki sazrevao i stvarao u Kragujevcu, inspiriÅ”uÄi se kragujevaÄkom tragedijom ali i svakodnevicom i druÅ”tvenim pojavama u gradu na Lepenici. Bio je rukovodilac izdavaÄke delatnosti Spomen-parka ā21. oktobarā, autor je 29 zbirki poezije, priredio je zbornik āPut je krugā, a njegova āCrvena poemaā sa grafiÄkim ilustracijama Lazara Vujaklije (1971) predstavlja bibliofilsko izdanje. Zastupljen je u mnogim pesniÄkim antologijama i zbornicima savremene jugoslovenske i srpske poezije. Pesme su mu prevoÄene na viÅ”e stranih jezika i dobitnik brojnih književnih nagrada i druÅ”tvenih priznanja.
Nolit, 1957. OdliÄno oÄuvana. Jedna od najboljih knjiga velikog Miodraga PavloviÄa. Miodrag PavloviÄ (Novi Sad, 28. novembar 1928 ā Tutlingen, 17. avgust 2014) bio je srpski književnik, pesnik i esejista, akademik SANU i dugogodiÅ”nji urednik Prosvete. RoÄen je 1928. u Novom Sadu. Osnovnu i srednju Å”kolu je zavrÅ”io u Beogradu, kao i Medicinski fakultet koji je studirao u periodu 1947-1954. On je pesnik, pripovedaÄ, esejista, dramski pisac, prevodilac i antologiÄar. 1952. je objavio svoju prvu zbirku pesama pod nazivom ā87 pesamaā. Ova zbirka pesama se smatra prekretnicom u novijoj srpskoj poeziji i ona je u potpunosti opredelila dalji životni put Miodraga PavloviÄa. Nakon njegove znamenite knjige ā87 pesamaā, koja je, nasuprot socrealizmu, proklamovala neonadrealistiÄki protest, PavloviÄ je, onda kada je to bila ideoloÅ”ko-politiÄka jeres, posegao za revalorizacijom naÅ”e nepravedno zapostavljene pesniÄke proÅ”losti. Miodrag PavloviÄ je u duhovnom sazvuÄju balkanske tradicije i živog preplitanja mitskih i istorijskih nanosa ustanovio nov tip srpskog pesniÅ”tva. Imao je vodeÄe mesto u modernoj srpskoj poeziji poÄev od veÄ kultne knjige ā87 pesmaā Äije je objavljivanje 1952. oznaÄilo definitivni raskid njega i njegove generacije sa nametnutim dogmama, estetskim i ideoloÅ”kim, u stvaralaÅ”tvu. Izvanredan znalac srpske i evropske poezije, sjajan esejista. Jedan od najuticajnijih pesnika posleratne srpske književnosti. Njegova poezija i eseji su objavljeni na svim evropskim jezicima i nekoliko orijentalnih jezika. Njegova dela su naroÄito prevoÄena na nemaÄki jezik i vrlo visoko ocenjivana u najuglednijim nemaÄkim listovima, Äemu je znatno doprineo nemaÄki prevodilac Peter Urban, PavloviÄev dugogodiÅ”nji prijatelj. Zastupljen je u prvoj antologiji moderne srpske poezije na nemaÄkom jeziku koja je izaÅ”la 2004. godine. Ova antologija se zove āPesma pomera brdaā prema jednom stihu Miodraga PavloviÄa, antologija sadrži 260 pesama od 82 pesnika. 1960. je postao dramaturg u Narodnom pozoriÅ”tu u Beogradu. Radio je 12 godina kao urednik u izdavaÄkom preduzeÄu āProsvetaā. Bio je redovni Älan Evropske akademije za poeziju. Dopisni Älan Srpske akademije nauka i umetnosti postao je 1978, a redovni Älan 1985. godine. Bio je jedan od akademika koji su potpisali Apel protiv rata, ovaj apel je objavljen 18. novembra 1991. Bio je i jedan od izvrÅ”ilaca poslednje volje Isidore SekuliÄ. Umro je u Tutlingenu 17. avgusta 2014. godine, gde je živeo sa suprugom Marlenom, sa kojom je imao Äerke Kristinu i Jasminu. NajznaÄajnija dela MeÄu najznaÄajnija njegova dela spadaju zbirke poezije ā87 pesamaā (1952), āStub seÄanjaā (1953), āHododarjeā (1971), āUlazak u Kremonuā (1989), āKosmologija profanataā (1990), āS Hristom netremiceā (2001), romani āDrugi dolazakā (2000), āAfroditina uvalaā itd. Napisao je viÅ”e knjiga eseja. Sastavio je nekoliko antologija poezije, meÄu njima se posebno istiÄe āAntologija srpskog pesniÅ”tva od XIII do XX vekaā (1964, a potom veliki broj izdanja). Ova antologija je ponovo vratila na poetsku scenu neke zaboravljene pisce kao Å”to je na primer Milica StojadinoviÄ Srpkinja. Poezija 87 pesama, Novo pokolenje, Beograd, 1952. Stub seÄanja, Novo pokolenje, Beograd, 1953. Oktave, Nolit, Beograd, 1957. Mleko iskoni, Prosveta, Beograd, 1963. 87 pesama (izbor poezije), Nolit, Beograd, 1963. Velika Skitija, Svjetlost, Sarajevo, 1969. Nova Skitija, izd. Äasopisa āKnjiževnostā, Beograd, 1970. Hododarje, Nolit, Beograd, 1971. Svetli i tamni praznici, Matica srpska, Novi Sad, 1971. Velika Skitija i druge pesme (izabrane i nove pesme), SKZ, Beograd, 1972. Zavetine, Rad, Beograd, 1976. Karike, Svetlost, Kragujevac, 1977. Pevanja na Viru, Slovo ljubve, Beograd, 1977. Bekstva po Srbiji, Slovo ljubve, Beograd, 1979. 87 pesama, DeÄje novine, Gornji Milanovac, 1979 (treÄe izdanje). Izabrane pesme, Rad, Beograd, 1979. Vidovnica, Narodna knjiga, Beograd, 1979. Poezija I i Poezija II, u okviru Izabranih dela Miodraga PavloviÄa, āVuk KaradžiÄā, Beograd, 1981. Divno Äudo, Nolit, Beograd, 1982. Zlatna zavada, Gradina, NiÅ”, 1982. Sledstvo, SKZ, Beograd, 1985. Poezija, Prosveta, Beograd, 1986. Svetogorski dani i noÄi, Jedinstvo, PriÅ”tina, 1987. Odbrana naÅ”eg grada, Smederevska pesniÄka jesen, NaÅ” glas, Smederevo, 1989. Ulazak u Kremonu, Nolit, Beograd, 1989. Knjiga staroslovna, SKZ, Beograd, 1989; 1991 (drugo izdanje). Bezazlenstva, MiliÄ RakiÄ, Valjevo, 1989. On, Bratstvo-jedinstvo, Novi Sad, 1989. Divno Äudo, NIRO āKnjiževne novineā, Beograd, 1989 (drugo izdanje). Cosmologia profanata, Grafos, Beograd, 1990. Esej o Äoveku, KOV, VrÅ”ac, 1992. Pesme o detinjstvu i ratovima, SKZ, Beograd, 1992. Knjiga horizonta, Prosveta, Beograd, 1993. Nebo u peÄini, Krajinski književni krug, Negotin, 1993. MeÄustepenik, KOV, VrÅ”ac, 1994. Ulazak u Kremonu, GNB āŽarko Zrenjaninā i Zenitā, Zrenjanin, 1995 (drugo izdanje). Bekstva po Srbiji i Sledstva, āValjevska Å”tamparijaā, Valjevo, 1995. Nebo u peÄini, Disovo proleÄe, ÄaÄak, 1996 (drugo izdanje). Izabrane i nove pesme, Prosveta, Beograd, 1996. Novo ime kletve, SKC, Beograd, 1996. PosveÄenje pesme (izbor iz poezije), Prosveta, NiÅ”, 1996. Izabrane pesme, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1996. Velika Skitija i druge pesme (izabrane i nove pesme), SKZ, Beograd, 1996 (drugo izdanje). Srbija do kraja veka (izabrane pesme), Zadužbina Desanke MaksimoviÄ, Narodna biblioteka Srbije i SKZ, Beograd, 1996. Proza Most bez obala, Matica srpska, Novi Sad, 1956, 1982. Bitni ljudi, Prosveta, Beograd, 1995. Eseji Rokovi poezije, SKZ, Beograd, 1958. Osam pesnika, Prosveta, Beograd, 1964. Dnevnik pene, Slovo ljubve, Beograd, 1972. Poezija i kultura, Nolit, Beograd, 1974. Poetika modernog, Grafos, Beograd, 1978. (Nagrada āÄorÄe JovanoviÄā) NiÅ”titelji i svadbari, BIGZ, Beograd, 1979. Nove slikarske godine MiÄe PopoviÄa, āMerkurā, Apatin, 1979. Eseji o srpskim pesnicima i Poetika modernog, u okviru Izabranih dela Miodraga PavloviÄa, āVuk KaradžiÄā, Beograd, 1981. (pogovor Nikole MiloÅ”eviÄa). Prirodni oblik i lik, Nolit, Beograd, 1984. Slikarstvo Mladena SrbinoviÄa, SANU, Beograd, 1985. Obredno i govorno delo, Prosveta, Beograd, 1986. Poetika žrtvenog obreda, Nolit, Beograd, 1987. (Nolitova nagrada) Govor o niÄem, Gradina, NiÅ”, 1987. Hram i preobraženje, Sfairos, Beograd, 1989. Äitanje zamiÅ”ljenog, Bratstvo-jedinstvo, Novi Sad, 1990. Eseji o srpskim pesnicima, SKZ, Beograd, 1992. Ogledi o narodnoj i staroj srpskoj poeziji, SKZ, Beograd, 1993. Poetika žrtvenog obreda, SKC, Beograd, 1996 (drugo izdanje). Drame Igre bezimenih, Prosveta, Beograd, 1963. Koraci u podzemlju, Matica srpska, Novi Sad, 1991. Putopisi Kina ā oko na putu, izd. Äasopisa āGradinaā, NiÅ”, 1982, SKC, Beograd, 1995 (drugo izdanje). Putevi do hrama, Prosveta, NiÅ”, 1991. Otvaraju se hilandarske dveri, Prosveta, Beograd, 1997. Antologije Antologija moderne engleske poezije (sa Sv. BrkiÄem), Nolit, Beograd, 1957. i 1975. Antologija srpskog pesniÅ”tva od XIII do XX veka, SKZ, Beograd, 1964, 1984. (sa novim predgovorom), 1994 (sedmo izdanje). PesniÅ”tvo evropskog romantizma, Prosveta, Beograd, 1969, 1979. Antologija lirske narodne poezije, Vuk KaradžiÄ, Beograd, 1982.; drugo izdanje āKnjiževne novineā, Beograd, 1989. Boj na Kosovu, Narodne pesme, Prosveta, NiÅ”, 1989. Predgovori Radomir ProdanoviÄ: Glas, SKZ, Beograd, 1962. (sa Svetozarom BrkiÄem) Velimir ŽivojinoviÄ Massuka: Pesme. Izbor i predgovor. Prosveta, Beograd, 1965. Poezija od Vojislava do BojiÄa, Nolit, Beograd, 1966. Isidora SekuliÄ: Eseji I, Prosveta, Svjetlost, Naprijed, Beograd, Sarajevo, Zagreb, 1967. Vladislav PetkoviÄ-Dis: Utopljene duÅ”e, Prosveta, Beograd, 1968. Jovan JovanoviÄ-Zmaj: Pevanija, Prosveta, Beograd, 1968. Stanislav Vinaver: Evropska noÄ i druge pesme, SKZ, Beograd, 1973. Sima PanduroviÄ: Pesme, Rad, Beograd, 1975. Jovan Sterija PopoviÄ: Pesme, Rad, Beograd, 1976. Petre Andreevski: Pesme, Narodna knjiga, Beograd, 1977. Despot Stefan LazareviÄ: Slova i natpisi, Slovo ljubve, Beograd, 1979. Rober Marto: Na Kirkinom ostrvu, Gradina, NiÅ”, 1984. Å arl Bodler: Odabrana proza, Nolit, Beograd, 1957. Aleksandar Blok: Ni snovi ni java, SKZ, Beograd, 1959. Moris BlanÅ”o: Eseji, Nolit, Beograd, 1960. Vilijem Fokner: Rekvijem za iskuÅ”enicu, SKZ, Beograd, 1960. Petrus Borel, esej. Predgovor knjizi Petrus Borel: Å ampaver, Prosveta, Beograd, 1962. Horhe Luis Borhes: MaÅ”tarije, Nolit, Beograd, 1963. Sen-Džon Pers, predgovor knjizi Morekazi od Sen-Džon Persa, Prosveta, Beograd, 1963. Od kamena do sveta, predgovor knjizi Vaska Pope NepoÄin polje. Prosveta, Beograd, 1963. Vlada UroÅ”eviÄ: Usnuli grad, Slovo ljubve, Beograd, 1977. Jovan JovanoviÄ Zmaj: ÄuliÄi ÄuliÄi uveoci, DeÄje novine, Gornji Milanovac, 1979. Petar PetroviÄ NjegoÅ”: LuÄa mikrokozma, Rad, Beograd, 1979. Ljubomir SimoviÄ: Hleb i so, SKZ, Beograd, 1987. Matija BeÄkoviÄ: Kaža, SKZ, Beograd, 1988. ÄorÄe Sp. RadojiÄiÄ: Staro srpsko pesniÅ”tvo, Bagdala, KruÅ”evac, 1988. T. S. Eliot: Pusta zemlja, Prosveta, NiÅ”, 1988. Knjige o poeziji Miodraga PavloviÄa Radoman KordiÄ: Govor s dna, Vuk KaradžiÄ, Beograd, 1976. Äaslav ÄorÄeviÄ: Miodrag PavloviÄ pesnik humanistiÄke etike, Svetlost, Kragujevac, 1974. Bogdan A. PopoviÄ: Epski rasponi Miodraga PavloviÄa, Grafos, Beograd, 1985. Zlata KociÄ: Rtanjska svetila, Prosveta, NiÅ”, 1996. Äaslav ÄorÄeviÄ: Pesnikovo svevideÄe oko, Prosveta, Beograd, 1997. Temati u Äasopisima posveÄeni kritiÄko-teorijskom radu Miodraga PavloviÄa Savremenik, br. 6, 1981. sa prilozima Ljiljane Å op, Nenada LjubinkoviÄa, Slavka GordiÄa, Predraga ProtiÄa i Mirka MagaraÅ”eviÄa. Gradina, br. 5, 1988. AntropoloÅ”ka mislenica Miodraga PavloviÄa sa prilozima Sretena PetroviÄa, Vladete JerotiÄa, Bojana JovanoviÄa, Dejana AjdaÄiÄa, Novaka Kilibarde i Äaslava ÄorÄeviÄa. Raskovnik, jesenāzima 1988. Uz 60-godiÅ”njicu Miodraga PavloviÄa, Narodno stvaralaÅ”tvo ā tema i nadahnuÄe, sa prilozima Dragana KoÄiÅ”eviÄa, Ljubomira SimoviÄa, Äaslava ÄorÄeviÄa, Zorana GluÅ”ÄeviÄa, Bogdana A. PopoviÄa, Nenada LjubinkoviÄa, Snežane Samardžije, Ljubinka RadenkoviÄa i Žarka TrebjeÅ”anina. BraniÄevo, br. 1ā2, 1990. Mitotvorstvo i mitoruÅ”ilaÅ”tvo sa prilozima Radomana KordiÄa, Miroslava LukiÄa i Aleksandra M. PetroviÄa. Književnost, 5ā6-7, 1992. sa prilozima DraÅ”ka ReÄepa, Pavla ZoriÄa i Vojina MatiÄa.
The Collected Poems of Dylan Thomas 1934-1952 IzdavaÄ: New Directions, New York Povez: broÅ”iran Broj strana: 203 Kompletan sadržaj priložen na slikama. Listovi vremenom malo požuteli inaÄe veoma dobro oÄuvana. This is the definitive edition of Dylan Thomas`s poetry, containing all of the poems which he himself wished to perserve. The poet made his selection in 1952, the year before his death, and wrote especially for it the beautiful `Author`s Prologue,` addressed to `my readers, the strangers.` In 1956, the collection was augmented by the addition of the poem `Elegy,` for which sixty pages of manuscript lines were found in Thomas`s papers after his death, and which was edited by his friend, the poet Vernon Watkins. Those lines were written in memory of the poet`s father, but they speak to us also, in image and feeling, of Dylan Thomas himself. (K-146)
Autor - osoba Leopardi, Äakomo, 1798-1837 = Leopardi, Giacomo, 1798-1837 Naslov BeskonaÄnost / Äakomo Leopardi ; sa italijanskog preveo Dejan IliÄ Jedinstveni naslov Tutte le poesie e tutte le prose. srpski jezik Vrsta graÄe poezija Jezik srpski Godina 2023 Izdavanje i proizvodnja Kraljevo : Narodna biblioteka `Stefan PrvovenÄani`, 2023 (Novi Sad : Sajnos) FiziÄki opis 111 str. ; 20 cm Drugi autori - osoba IliÄ, Dejan, 1961- = IliÄ, Dejan, 1961- Zbirka ĒEdicija ĒPovelja. ĒBiblioteka ĒPosle Vavilona ; Ēknj. Ē35 Napomene Prevod dela: Tutte le poesie e tutte le prose / Giacomo Leopardi Tiraž 500 BeleÅ”ke o pesmama: str. 87-96 Hronologija života i dela Äakoma Leopardija: str. 97-102 BeleÅ”ka prevodioca: str. 103 Str. 107-111:Bezmerja Äakoma Leopardija / Dejan IliÄ Predmetne odrednice Leopardi, Äakomo, 1798-1837 BeleÅ”ka prevodioca Stihovi Dakoma Leopardija kod nas su poznati pre svega po Radovom izdanju iz 1976, Pesme i proza, gde je poezija predstavljena sa sedamnaest tekstova iz Leopardijevog dela Pesme u prevodu viÅ”e prevodilaca, Mirjane RodiÄ, Siba MiliÄiÄa, Vladimira Nazora, Frana AlfireviÄa i Vladana Desnice, te izdanju Verzalpresa iz 1998, PoÄivaj zauvek umorno srce moje, u prevodu Dragana MraoviÄa, koje nam donosi integralni prevod ove zbirke od Äetrdeset i jedne pesme (reÄ je o ponovljenom CID-ovom izdanju iz 1996). BuduÄi da smo tim prevodom veÄ dobili celokupne Leopardijeve Pesme, izdavaÄ i prevodi- lac ovog izdanja opredelili su se za āskraÄene` CantĆ od dvadeset sedam tekstova po prevodioÄevom izboru, želeÄi da tako pruže svoj doprinos recepciji Leopardijeve poezije, ali bez namere da ponavljaju ono Å”to je veÄ jednom uraÄeno. LEOPARDI, Giacomo Leopardi Giacomo, talijanski pjesnik (Recanati, 29. VI. 1798 ā Napulj, 14. VI. 1837). Njegovo djetinjstvo u rodnome domu bilo je obilježeno strogim odgojem i mrtvilom konzervativne provincijske druÅ”tveno-kulturne sredine (Recanati je pripadao Papinskoj Državi). Bogata biblioteka oca, grofa Monalda Leopardija, odredila je njegovu izobrazbu: do 15. godine Äitao je na 7 jezika i stekao enciklopedijsko znanje o antiÄkoj kulturi i talijanskoj književnoj tradiciji. Napisao je tada prva erudicijska djela: Povijest astronomije (Storia dellāastronomia, 1813), Esej o raÅ”irenim zabludama u starih naroda (Saggio sopra gli errori popolari degli antichi, 1815) i dr., ostvario prijevode i sastavke po uzoru na antiÄke. Nakon neuspjela pokuÅ”aja bijega iz rodne kuÄe, 1818. napisao je prve kancone, Nad Danteovim spomenikom (Sopra il monumento di Dante) i Italiji (AllāItalia), te esej Govor jednog Talijana o romantiÄkoj poeziji (Discorso dāun italiano intorno alla poesia romantica) u kojem izražava otpor prihvaÄanju nove romantiÄke poetike i zaziranje od suvremenosti te uznosi antiku kao ishodiÅ”te talijanske kulture i zlatno doba ÄovjeÄanstva. Iz dnevniÄkih zapisa objavljenih u velikoj zbirci pod naslovom Bilježnica misli 1817ā32 (Zibaldone di pensieri 1817ā32, 1898ā90), vidljivo je kako je oslabljene vjerske osjeÄaje veÄ u mladosti zamijenio materijalistiÄkim poimanjem svijeta i Äovjeka. OsjeÄaj izopÄenosti, neusliÅ”ane ljubavi i nemoguÄnost dosezanja sreÄe kao rezultat nepremostiva jaza izmeÄu ideala i stvarnosti, pogodovali su razvoju dubokoga Leopardijevog pesimizma. Taj pesimizam isprva proizlazi iz rousseauovskoga poimanja prirode kao izgubljenoga raja, Äovjekova sretnog poÄetka naruÅ”enoga ljudskom povijeÅ”Äu, odnosno razumom (faza `povijesnoga pesimizma`). U takvu kontekstu nastale su (1819ā23) prve idile (naziva ih `malim idilama`), kao Å”to su: BeskonaÄnost (Lāinfinito), Samotni vrabac (Il passero solitario), Blagdanska veÄer (La sera del dį½¶ di festa), Mjesecu (Alla luna) i dr. U njima se veÄ oÄituje priklanjanje romantiÄkoj poetici i zaraženost neizljeÄivom `boleÅ”Äu stoljeÄa`, baÅ” kao i glavne osobine pjesniÄkoga stila: idiliÄnoj slici zaviÄajnoga krajolika suprotstavlja se tragiÄno stanje pjesniÄkoga subjekta koji jedinu utjehu pronalazi u sjeÄanjima na mladost kao doba velikih iluzija i malobrojnih iskustava, kao i u sposobnosti da maÅ”tom nadiÄe ograniÄenja materijalne zbilje. Nakon jednogodiÅ”njega (1822ā23) i razoÄaravajuÄeg boravka u Rimu, u Recanatiju poÄinje pisati Moralna djelca (Operette morali 1824, 1836), zbirku moralnih rasprava mitske strukture, najÄeÅ”Äe napisanih u dijaloÅ”kom obliku, u kojima se jasno oÄituje pomak s povijesnoga na ākozmiÄki pesimizamā. Prirodu sada poima kao maÄehu koja je Äovjeka stvorila za bol i patnju, pa mu ne preostaje drugo do trijezno suoÄenje s vlastitom sudbinom, ne nadajuÄi se sreÄi nego nastojeÄi se izbaviti od boli. U meÄuvremenu je napustio (1825) rodno mjesto i u veÄim talijanskim gradovima (Firenca, Bologna, Milano) nastojao uredniÄkim radom steÄi kratkotrajnu ekonomsku neovisnost, ali nije bitno promijenio svoj izopÄeniÄki status. Anonimna novÄana potpora prikupljena od prijatelja omoguÄila mu je konaÄan odlazak iz Recanatija te boravak u Firenci i potom u Napulju, gdje je i umro. KozmiÄkim pesimizmom odiÅ”u i Leopardijeve āvelike idileā, potonji (1828ā30) duži sastavci u kojima posebno znaÄajno mjesto pripada temi sjeÄanja i proÅ”losti: SjeÄanja (Le ricordanze), Silviji (A Silvia), Seoska subota (Il sabato del villaggio), Mir nakon oluje (La quiete dopo la tempesta), ali i posvemaÅ”nje niÅ”tavnosti svega postojeÄeg. Zrelim povratkom ishodiÅ”nomu prosvjetiteljstvu u posljednjem sastavku Brnistra ili pustinjski cvijet (La ginestra o il fiore del deserto, 1837), u kojem viziji okrutne prirode suprotstavlja skroman cvijetak, simbol ponosna pojedinca koji mudro, bez oholosti, spoznaje svoju sudbinu, Leopardi zakljuÄuje svoje mukotrpno postojanje, rascijepljeno izmeÄu prosvjetiteljske vjere u razum i romantiÄkog idealizma s nihilistiÄkim ishodima. MG103
Prvo izdanje, odliÄno oÄuvano! Autor - osoba LaliÄ, Ivan V., 1931-1996 = LaliÄ, Ivan V., 1931-1996 Naslov Pismo / Ivan V. LaliÄ Vrsta graÄe poezija ; odrasli, opÅ”te (lepa književnost) Jezik srpski Godina 1992 Izdavanje i proizvodnja Beograd : Srpska književna zadruga, 1992 (Beograd : Vojna Å”tamparija) FiziÄki opis 85 str. ; 21 cm Zbirka Srpska književna zadruga ; Ēkolo Ē85, Ēknj. Ē559 (plast.) Napomene `Å tampano o stogodiÅ”njici Srpske književne zadruge u Beogradu 1992.` --> nasl. str. Tiraž 2.000 BeleÅ”ka o piscu: str. 81-82. Ivan V. LaliÄ ā Pesnik koji je ujedinio tumaÄe i Äitaoce Aleksandar JovanoviÄ 02/07/2021 BROJ 671, O dve godiÅ”njice Ivana V. LaliÄa Nedavno se navrÅ”ilo devedeset godina od roÄenja, a krajem ovog meseca biÄe dvadeset pet godina od smrti Ivana V. LaliÄa (8. jun 1931 ā 27. jul 1996). LaliÄeva poezija je neprestano, u istoj meri za vreme njegovog života koliko i posle iznenadnog, i moguÄe ranije nasluÄenog, pesnikovog odlaska, dobijala nova tumaÄenja i nove Äitaoce, tako da u ovom sluÄaju i nije reÄ samo o datumskoj zaokruženosti koju treba obeležiti nego o njenom živom i nezaobilaznom prisustvu u srpskoj književnosti. LaliÄ je prihvaÄen kao pesnik veÄ od prvih zbirki BivÅ”i deÄak (1955) i Vetrovito proleÄe (1956). Od pojave knjige Vreme, vatre, vrtovi (1961), u kojoj je sveo raÄune s prvom fazom svoga pevanja, poÄinje njegova tiha slava. Sa svakom novom zbirkom ā Å”to nije Äest sluÄaj u nas ā LaliÄ je pesniÄki rastao i zauzimao sve znaÄajnije mesto u savremenoj srpskoj poeziji. Bitne taÄke na tome putu jesu Izabrane i nove pesme (1969 ā s novom zbirkom O delima ljubavi ili Vizantija), Smetnje na vezama (1975) i Strasna mera (1984). U zaveÅ”tajnim zbirkama Pismo (1992) i Äetiri kanona (1996) LaliÄ je dosegao sopstvene pesniÄke vrhove i ispunio svoju službu poeziji i pevanju. Složen i moderan pesniÄki govor Za njegovu poeziju bitan je i trenutak u kojem se pojavio. LaliÄ je uÅ”ao u srpsku književnost sredinom pedesetih godina kada su mnogi književno-ideoloÅ”ki sukobi veÄ bili na izmaku. Zbog toga nije ni morao, a nije ni želeo da uÄestvuje u, za to vreme, karakteristiÄnim sporovima izmeÄu tzv. tradicionalista i modernista (ta bitka je, veÄ dobrim delom, bila dobijena), nego se odmah, izbegavajuÄi jednostrana opredeljenja, usredsredio na najbitnija pitanja poezije, na biranje sopstvenih prethodnika i lirski dijalog sa tradicijom i kulturom. Snažno oslonjen na iskustva moderne evropske poezije, on je sve vreme svoje pevanje vezivao za jezik i nasleÄe svoga naroda. Pesnik u Äijem su delu propevali svi slojevi naÅ”e kulture, ali i izuzetan poznavalac svetske poezije i kulture (jedan je od naÅ”ih najboljih prevodilaca nemaÄkih, francuskih, engleskih i ameriÄkih pesnika), LaliÄ je bio predodreÄen da bude pesniÄka žiža u kojoj se ukrÅ”ta nacionalno i evropsko nasleÄe. SmatrajuÄi podražavanje evropske poezije duhom provincijalizma, on Äe u jednom razgovoru reÄi: āKo ne povuÄe pouke iz Laze KostiÄa ili Vojislava IliÄa, uzalud Äe ih tražiti kod Malarmea i Helderlina.ā A mogao je to da kaže jer je u istoj meri poznavao i Helderlina (koga je izvrsno preveo) i Vojislava IliÄa (o kojem je napisao jedan od najboljih eseja u nas), a podsticaji oba pesnika snažno su ugraÄeni u njegove stihove. U svome pevanju LaliÄ je izgradio izuzetno osetljive pesniÄke mehanizme i složenu organizaciju svojih pesama, sa specifiÄnom pesniÄkom slikom, da bi opisao složeni i nijansirani doživljaj sveta. Otuda kod LaliÄa moderan i precizan pesniÄki govor, da bi se u pesniÄku sliku uhvatila jedva primetna a suÅ”tinska deÅ”avanja u ljudskom biÄu i oko njega, na samoj granici izmeÄu vidljivog i nevidljivog, postojanja i nepostojanja (āVidljivo, to je sigurnost / [ā¦] / ali / Nevidljivo ā ono nam stalno izmiÄe, / A Å”apuÄe nam svoju prisutnost i uporno primorava / Da delujemo, da ga prevodimo u slikeā, āElegija ili Dunav kod Donjeg Milanovcaā). ZahvaljujuÄi upravo ovom poetiÄkom svojstvu, Å”irok tematsko-motivski raspon LaliÄevog pevanja krasi neraspletiva unutarnja jedinstvenost: pevanja o predvajanju leta, prolaznosti, o trajnom i troÅ”nom, smrti, kulturnom pamÄenju, užasu i radosti, dati su kroz pesnikove složene vremensko-prostorne, sinestezijske, gotovo opipljive i istovremeno visoko simbolizovane slike, kroz koje se prelama emocionalna, Äulna i intelektualna situacija onoga koji peva. Zato se ova poezija prima i kao izuzetno moderna i sa velikim ÄitalaÄkim uzbuÄenjem. Pismo. Äetiri kanona JoÅ” dok je po Äasopisima objavljivao pojedinaÄne pesme, slutilo se o kakvoj je knjizi reÄ, a kada se pojavila, odmah je nazvana antologijskom zbirkom. I zaista, srpska poezija je, odjednom i na jednom mestu, dobila tridesetak vrhunskih pesama: od āDeset soneta neroÄenoj kÄeriā do āRimske elegijeā, od āMlade žene sa violomā do āMelanholijeā, od āZapisano nad jednim stihomā do āStrambottaā, od āPismaā do āNikada samljiā, od āOktave o letuā do āSlova o slovuā, od āPlave grobniceā do āÅ apata Jovana Damaskinaā. Jednostavno, kao izbor antologijskih pesama može se prepisati Äitav sadržaj. Ove godine navrÅ”ava se i dve i po decenije od objavljivanja Äetiri kanona, kompoziciono i smisaono veoma složene knjige. U njoj se pesnik snažno oslonio na najpoznatiji srednjovekovni žanr i njegov molitveni bruj, ispevavÅ”i jednu od najlepÅ”ih pohvala Bogorodici na srpskom jeziku. Ali Äetiri kanona su najpre knjiga moderne poezije, poÄev od leksike, smenjivanja diskurzivnih iskaza i pesniÄkih slika do tekstovnih prepleta i poetiÄkih tokova. U prožimanju pesniÄkog i svetog, sveto je otvaralo duboke prostore natÄulnog i onostranog, ali nije dovodilo u pitanje prirodu pesniÄkog teksta i egzistencijalni grÄ onoga koji peva. Dve zaveÅ”tajne LaliÄeve zbirke su najpotpunija objava njegovih poetiÄkih naÄela i na najlepÅ”i naÄin zatvaraju srpski pesniÄki XX vek. LiÄni ulog LiÄni ulog koji u pesmi ne sme da bude viÅ”e od nagoveÅ”taja, a bez prava da se poniÅ”ti, takoÄe je jedan od zaÅ”titnih znakova LaliÄeve poezije. Pesniku je bila strana ideja o impersonalnom/bezliÄnom subjektu: āInsistiram, u svakoj prilici, na tvrÄenju da je poezija komunikacija ā a kako da komunicirate sa tzv. bezliÄnim subjektom? Kod pesnika takvog usmerenja impersonalnost je, ako su zaista talentovani, samo maska. Beli zavoj ispod kojeg, ako je pesnik autentiÄan, oseÄate ranu.ā Odnosno, on nikada nije pravio veÅ”taÄki jaz izmeÄu pesniÄkog subjekta i autora i nije se ustruÄavao da peva ono iskustvo koje bi bilo njihov zajedniÄki presek. Evo nekoliko primera, koji mogu biti od koristi za potpunije razumevanje pojedinih pesama. Äesti deÄji letnji boravci zbog bolesti na DivÄibarama prizvani su u pesmi āVetarā. Drugi svetski rat provodi u Beogradu, u Kumanovskoj 13. Za vreme uskrÅ”njih āsavezniÄkihā bombardovanja ginu mu Äetiri druga iz okolnih zgrada i taj dogaÄaj je osnova pesme āZarÄala iglaā. Razgovori s rano preminulom majkom Ljubicom (Äerkom kompozitora Isidora BajiÄa, od koje je pesnik nasledio apsolutni sluh, od izuzetnog znaÄaja za njegovo pevanje), dati su u pesmama āRequiem za majkuā i āPomen za majkuā. Sve njegove ljubavne pesme, da se navedu samo āMesta koje volimoā, āLjubavā, āRimski kvartetā, āRimska elegijaā i āStrambottiā, posveÄene su supruzi Branki LaliÄ (KaÅ”nar). U pesmi āAmor fatiā vide se one dve lipe koje je pesnik liÄno posadio u dvoriÅ”tu iza svoga stana (u Internacionalnih brigada 39). TragiÄnu smrt starijeg sina Vlajka Äuvaju pesme āPietaā, āMoreā i pojedini stihovi Äetiri kanona (āsem toga / On udeÅ”ava namere: ne možeÅ” buvu da zdrobiÅ” / / Noktom o nokat palca, ako ti pisano nije. / On je taj koji udene buru u noÄ, zdrobi brod, / U crno oboji vunu nekoj majci na presliciā, I/3). Ne treba posebno naglaÅ”avati da je razmak izmeÄu poÄetnog podsticaja i zavrÅ”enog oblika pesme mera veliÄine jednog pesnika. POEZIJA TRAJE JER ZNAÄI Äesto se misli, ne bez razloga, da je prva decenija po smrti jednog stvaraoca najnemilosrdnija provera njegovog dela, kada ono ostane samo sa sobom i sa Äitaocima. Ako je tako ā a u ovom sluÄaju reÄ je ne o jednoj nego o dve i po decenije ā LaliÄeva poezija ne samo da je proÅ”la ovu proveru nego je njen znaÄaj joÅ” i uveÄan. Krenimo redom. Ubrzo posle pesnikove smrti izaÅ”la su njegova Dela u Äetiri knjige (koja su ukljuÄila celokupnu poeziju, pesme iz zaostavÅ”tine, izbor eseja i kritika o poeziji, detaljnu biografiju i bibliografiju), viÅ”e izbora iz poezije, izdanja Å”kolske lektire, knjiga u kanonskoj ediciji Deset vekova srpske književnosti, knjiga izabranih pesama i eseja Ivan V. LaliÄ. U knjizi Pogled preko okeana data je njegova prepiska s Äarlsom SimiÄem. TakoÄe je objavljeno uporedno izdanje LaliÄevih pesama na srpskom i engleskom jeziku Walking Towards the Sea / Koraci prema moru, u prevodu Frensisa R. Džonsa, a zahvaljujuÄi istom prevodiocu iduÄe godine Äe u Engleskoj biti objavljena celokupna LaliÄeva poezija. I u skladu sa duhom vremena, njegove pesme su izuzetno praÄene na viÅ”e internet adresa. U istom periodu nastala su tri zbornika posveÄena njegovom delu, Äiji su izdavaÄi naÅ”e ugledne kulturne i nauÄne institucije, a autori radova najznaÄajniji prouÄavaoci srpske poezije. Objavljeno je viÅ”e monografskih studija, odbranjene su magistarske i doktorske disertacije, a njima treba dodati Äitav niz izuzetnih pojedinaÄnih radova u Äasopisima i nauÄnim zbornicima. O LaliÄevoj poeziji pisali su kritiÄari svih generacija i razliÄitih usmerenja, poÄev od NikÅ”e StipÄeviÄa, Predraga Palavestre, Svetlane Velmar JankoviÄ, Borislava RadoviÄa, Ljubomira SimoviÄa, Novice PetkoviÄa, Jelene NovakoviÄ, preko Radivoja MikiÄa, Dragana StojanoviÄa, Leona Kojena, Milosava TeÅ”iÄa, Jovana DeliÄa, Tihomira BrajoviÄa, Aleksandra Jerkova, Svetlane Å eatoviÄ, Sonje VeselinoviÄ, Perside LazareviÄ di Äakomo, Dragana HamoviÄa, Aleksandra MilanoviÄa, SlaÄane JaÄimoviÄ, Sanje ParipoviÄ, do najmlaÄih Marka RaduloviÄa, Bojana Äolaka, Dunje RanÄiÄ, Marka AvramoviÄa, Vladimira VukomanoviÄa Rastegorca i Violete MitroviÄ. LaliÄ i Vizantija Susret Ivana V. LaliÄa i Vizantije bio je gotovo nužan. On se desio u njegovim prvim knjigama BivÅ”i deÄak i Vetrovito proleÄe i trajao je do poslednjih, Pismo i Äetiri kanona. Ispevao je deset pesama s nazivom āVizantijaā (i obeležio ih brojevima od I do X) i joÅ” desetak koje pripadaju istom tematskom krugu. U pevanju o Vizantiji prelamaju se sve bitne teme njegovog pesniÅ”tva, poÄev od odnosa prema nasleÄu do pitanja o moguÄnosti i smislu pevanja. JoÅ” viÅ”e, LaliÄev odnos prema Vizantiji nije samo odnos prema poeziji ā nego, ujedno, i odnos prema sopstvenom biÄu i najdubljim zahtevima koji se sebi i u sebi postavljaju. Danas se lakÅ”e uoÄava da se Vizantija vremenom menjala u LaliÄevoj poeziji. Najpre, to je bila istorijska Vizantija i njena kultura, taÄnije, u njegovim pesmama odvijao se dijalog dve Vizantije, jedne istorijske, proÅ”le i zavrÅ”ene, s dosta reminiscencija na politiÄka i kulturna zbivanja, i druge, mitske, koju ā kako je pesnik rekao ā sve vreme nosimo u sebi i koja Äe vremenom postojati sve neodreÄenija, sve viÅ”e Äe se pretapati u unutraÅ”nji prostor pesniÄkog subjekta. PostajaÄe simbol njegove upitanosti o trajanjima i prekidima, moguÄnostima razumevanja pojedinaca u razliÄitim vremenima, potrage za identitetom. Pesme āVizantija VIIā i āVizantija VIII ili Hilandarā najbolje svedoÄe o tome. TragajuÄi za duhovnim kontinuitetom, Ivan V. LaliÄ je ispevao nekoliko antologijskih pesama koje pripadaju uslovno nazvanoj Srpskoj Vizantiji, pesmama koje su svojevrsno traganje za naÅ”im poÄecima. Vizantijsko nasleÄe, njegovo obnavljanje u srpskoj kulturi i odnos pesniÄkog subjekta prema njegovom uticaju u naÅ”em vremenu osnovna su tema ovih pesama, poÄev od āRaÅ”keā i āSmederevaā do āAcqua Alteā i āKoncerta vizantijske muzikeā. U zavrÅ”noj fazi, u pesmi āÅ apat Jovana Damaskinaā i zbirci Äetiri kanona, kako se poveÄavao pesnikov liÄni ulog, pevanje o Vizantiji postajalo je istovetno pevanju o Bogu, bolnom nasluÄivanju dublje TvorÄeve promisli i straÅ”noj Äežnji za Smislom i Spasenjem. Zajedno s njemu duhovno bliskim Džonom Majendorfom (Äije je Vizantijsko bogoslovlje voleo i iÅ”Äitavao), i LaliÄ je mogao da kaže, i rekao je, da neprestana privlaÄnost vizantijske umetnosti i neobiÄnost da je istoÄno hriÅ”Äanstvo preživelo najdramatiÄnije druÅ”tvene promene predstavljaju oÄigledni znak da je Vizantija zaista otkrila neÅ”to fundamentalno istinito o Äovekovoj prirodi i njenom odnosu prema Bogu. Do te osnovne istine doÅ”ao je i Ivan V. LaliÄ u svome pevanju o Vizantiji. Njegovo stvaralaÄko iskustvo je oÄigledan znak kako poezija može biti izuzetno moderna, bitno nacionalna i duboko religiozna. LaliÄ i AndriÄ RoÄen u Beogradu, LaliÄ se kao deÄak s roditeljima, zbog majÄine bolesti, preselio u Zagreb, u kojem je proveo petnaest godina, zavrÅ”io gimnaziju, Pravni fakultet i objavio prve pesniÄke knjige. Godine 1961. vratio se u Beograd i postao sekretar Saveza književnika Jugoslavije. ZvaniÄno ga je pozvao Aleksandar VuÄo, ali je najverovatnije do toga doÅ”lo na inicijativu Ive AndriÄa. Osim Äinjenice da je reÄ o veoma dobrom mladom pesniku koji izvanredno govori viÅ”e stranih jezika, ne može se zaobiÄi ni AndriÄevo poznanstvo, pa i prijateljstvo, sa Ivanovim ocem Vlajkom, kojeg je poznavao joÅ” iz mladosti i kojeg je Äesto poseÄivao u njegovom stanu u Beogradu. Naime, Vlajko je, kao jedan iz grupe mostarskih Äaka gimnazijalaca i mladobosanaca, viÅ”e puta bio hapÅ”en i osuÄen je u Sarajevu 1915. na godinu dana zatvora zbog āvelikosrpske propagandeā. (Nije sluÄajno Ivan autor i dve pesme o Gavrilu Principu, āGavrilo Principā i āPrincip na bojiÅ”tuā, od kojih je drugu posvetio ocu, a odnos prema ocu i oÄev duh prisutan je i u mnogim drugim pesmama, npr. u ā1804ā.) U decembru iste godine LaliÄ, kao sekretar Saveza, putuje s AndriÄem u Stokholm na dodelu Nobelove nagrade. O tome je naredne godine objavio dragoceni zapis āAndriÄ u decembarskom Å tokholmuā, u kojem je, diskretno i s poÅ”tovanjem, pokuÅ”ao da nasluti poneÅ”to od onoga Å”to je naÅ” nobelovac skrivao ispod protokolarnog ponaÅ”anja. PesniÄka oseÄajnost LaliÄeva poezija jeste, uz sve drugo, i negovanje naÅ”e ÄitalaÄke i liÄne oseÄajnosti. Sa svakom njegovom zbirkom ā s Pismom, Äini se, naroÄito ā rasla je i postajala sve zrelija oseÄajnost njegovih Äitalaca (istovremeno, i tumaÄa), koje možda bez ovih stihova i ne bi bili svesni. Njegove složene i izuzetno precizne slike razmiÄu naÅ” doživljaj sveta, otvaraju i Å”ire naÅ”u emociju, Äine da oseÄamo i vidimo one suptilne duÅ”evne prelive i nijanse za koje bismo bez nje bili zatvoreni. āIli sam možda / Sve to izmislio? Ne verujem, postoje / Dokazi: ožiljci neke uporne nade / Å to joÅ” zabole na dodir tvoga glasa / Otisci tvojih prstiju na gleÄi / VrÄa iz kojeg joÅ” vetri vino / Nedopijeno u konobi, onoga leta / Kada si bila preobražena u blagoslov, / U svoje obiÄno Äudo. / / Živimo vreme usitnjenih Äuda / I zaboravne mudrosti. PamtiÅ” li to leto?ā ā peva LaliÄ u pesmi āPet pisamaā (Strasna mera). ReÄ je o snažnom ljubavnom doživljaju iÅ”Äezlom u vremenu i sveprisutnoj ljubavnoj emociji koja plavi pesniÄkog subjekta: veÄ nema vina a miris njegov joÅ” plavi vazduh i boli. I pitanje onoj koja mu je, u tom trenutku, bila milost i blagoslov (oksimoronsko āobiÄno Äudoā imenuje raspon izmeÄu spoljaÅ”njeg i unutarnjeg pogleda): da li pamti to leto, tu punoÄu emocije. Kao da bi se tim istovremenim (ne, nužno, viÅ”e i zajedniÄkim) pamÄenjem saÄuvalo poneÅ”to od srži najprolaznijeg od svih oseÄanja, od zaboravne mudrosti. Kao gotovo svaka LaliÄeva slika, i ova je prostorno-vremenski viÅ”eslojna: minula punoÄa trenutka, melanholija i nasluÄena senka smrti ukrÅ”tene su sa upornom i ranjivom nadom, poduprte seÄanjem (āPamtiÅ” li to letoā) u naporu da se, bar na trenutak, zaustavi vreme na delu, da se sudbini kaže: Da, uprkos izvesnosti krajnjeg ishoda. Ivan V. LaliÄ je stvaralac koji je visoko uzdigao poetiÄku i kulturnu samosvest srpske književnosti, stvorio celovito i autentiÄno pesniÄko delo i, Å”to je možda najvažnije, ujedinio je tumaÄe i Äitaoce svoje poezije. On je, uz Vaska Popu, najznaÄajniji srpski pesnik druge polovine XX veka i jedan od najveÄih srpskih pesnika uopÅ”te. Ivan V. LaliÄ (1931ā1996) srpski pesnik, esejista i prevodilac, jedan od najistaknutijih pesnika neosimbolistiÄke struje u savremenoj srpskoj poeziji. RoÄen je u Beogradu 1931. godine, gde je radio neko vreme kao novinar i urednik Radio Zagreba; bio je urednik u āProsvetiā i āNolituā. Svojom poezijom preko artizma, uravnoteženih slika i duhovne sabranosti obnovio je liniju simbolistiÄkog pesniÅ”tva. TragajuÄi za klasiÄnom merom pesme i nalazeÄi pesniÄko nadahnuÄe u literaturi, LaliÄ se u svojoj poeziji okretao Vizantiji i antiÄkom svetu. TakoÄe je bio izvrstan prevodilac, esejista i kritiÄar. Ivan V. LaliÄ je uÅ”ao u književnu kritiku kao hroniÄar Äasopisa, najpre āLetopisa Matice srpskeā, a potom beogradske āKnjiževnostiā. Njegovu kritiku odlikuje objektivnost, kao i iskustvo koje u nju unosi. Priredio je nekoliko antologija i zbornika. Bavio se prevodilaÅ”tvom, naroÄito prepevima; tako je izmeÄu ostalog priredio āAntologiju novije francuske lirikeā (od Bodlera do naÅ”ih dana) i izbore pesama Helderlina (Nolitova nagrada) i Pjer Žan Žuva. Autor je radio-drame āMajstor HanuÅ”ā (nagrada Jugoslovenske radiodifuzije). Dela BivÅ”i deÄak (1955) Melisa (poema) (1959) Argonauti i druge pesme (1961) Vreme, vatre, vrtovi (Zmajeva nagrada) (1961) Smetnje na vezama (1975) Strasna mera (1984) Vizantija (1987) Izabrane i nove pesme (1969) Vetrovito proleÄe (1956) Äini (1963) Krug (1968) Velika vrata mora (1958) Pesme (1987) Pismo (1992) Äetiri kanona (1996) Pisao je eseje i kritike: Kritika i delo (1971) O poeziji i dvanaest pesnika
Autor - osoba Bonfoa, Iv Naslov Od vetra i od dima / Iv Bonfoa ; prevod sa francuskog Mirjana VukmiroviÄ Vrsta graÄe poezija Jezik srpski Godina 2004 Izdanje 1. izd. Izdavanje i proizvodnja Beograd : Paideia, 2004 (Beograd : BogdanoviÄ) FiziÄki opis 182 str. ; 21 cm Drugi autori - osoba VukmiroviÄ, Mirjana Zbirka ĒBiblioteka ĒPoezija / [Paideia] (broÅ”.) Napomene Tiraž 1.000 Na kor. autorova slika i beleÅ”ka o njemu. Bonnefoy Yves, francuski pesnik, esejist i umetniÄki kritiÄar, prevodilac (Tours, 24. VI 1923 ā Pariz, 1. VII 2016). Potvrdio se veÄ prvom zbirkom pesama āO kretanju i nepomiÄnosti Duveā (Du mouvement et de lāimmobilitĆ© de Douve, 1953). Njegov jeziÄki izraz viÅ”e sugeriÅ”e nego Å”to opisuje. Uprkos meditativnosti, opsednutosti smrÄu i teÅ”kim tonovima, njegovo je pesniÅ”tvo potvrda života i prevladavanje Äutanja govorom. Dela: āJuÄe dok je vladala pustinjaā (Hier, rĆ©gnant dĆ©sert, 1958), āPisani kamenā (Pierre Ć©crite, 1965), āOno Å”to bejaÅ”e bez svetlaā (Ce qui fut sans lumiĆØre, 1987). Mnogobrojni prevodi (posebno Å ekspira i Jejtsa). Pisao eseje i studije o slikarstvu. MG43 (N)
MRTVE ÄE U CRNE USNE BELA NOÄ POLJUBITI Antologija Ruske andergraund poezije Mrtve Äe, u crne usne, bela noÄ poljubiti Äigoja, 2006. 301 strana. OdliÄno oÄuvana ali ima posvetu. Pred Äitaocima je zanimljiva antologija ruskih pesnika XX veka, koji nisu želeli da piÅ”u po diktatu socijalistiÄkog realizma, veÄ su svoja utoÄiÅ”ta nalazili izvan tokova tadaÅ”nje sovjetske književne produkcije, bez moguÄnosti da vide svoje objavljene knjige. Pomenuti pesnici u atmosferi podozrenja i pretnji, straha i nesigurnosti, pevali su o zabranjenim temama i u svojim pesmama, najÄeÅ”Äe kroz alkoholne izmaglice i kafanske dileme, kritikovali druÅ”tvo u kome su bivstvovali. U ovoj knjizi nalazi se izbor iz poezije dvadeset Äetiri ruska andergraun d pesnika. Antologija poÄ inje poezijom Aleksandra Rivina, Jevgenija Koprivnickog i Henriha Sagpira, a zavrÅ”ava se poetskim stvaralaÅ”tvom Vladimira Kovenackog, Olega Gligorjeva, Gleba Gorbovskog i A. Nika. U knjizi je zastupljena i poezija ovdaÅ”njoj književnoj publici poznatih ruskih pesnika Vsevoloda NJekrasova, Vladimira BuriÄa i nobelovca Josifa Brodskog. Jedino je nejasno iz kojih je razloga prireÄivaÄ izostavio poeziju Äuvenog glumca Vladimira Visockog, koji je takoÄe pevao o alkoholiÄarima, lopovima, bahatim predstavnicima sovjetskih vlasti, i koji poput veÄine pesnika zastupljenih u ovoj antologiji, takoÄe za života nije video nijednu objavljenu knjigu svojih stihova? Sve u svemu, iz ove antologije shvatiÄemo da istorija ruskog andergraunda predstavlja jedno od kljuÄnih obeležja poznog socijalizma. Sa jedne strane cenzura, dogmatizam, lakirovka stvarno sti, a sa druge crni humor, boemija i groteska, Äinili su kulturnu mitologiju tog vremena. Andergraund je kod ovih pesnika bio njihov egzistencijalni izbor. Zato je njihova poezija u svojoj biti, poezija osloboÄenog duha i modernog doživljaja sveta. EPIZODA: Njet! Mrtve Äe, u crne usne, bela noÄ poljubiti Svaka zabrana je kontraproduktivna. Setite se Sokratavog sluÄaja, ili, recimo, Floberovog s `GospoÄom Bovari`. Carsku Rusiju i da ne spominjem. E, tu smo! Gde tu?! U Rusiji. Rusija ima posebno poglavlje (Äini mi se, Äitav tom!) u toj sveopÅ”toj istoriji zabrana. Zabrane su zakaÄile i pisce i pesnike, slikare, režisere, bogoslove, slobodne mislioce, ma sve ono Å”to Äini duhovnu elitu jedne zemlje. I ja ne znam da li se ijedna država pod ovom kapom nebeskom, toliko ogreÅ”ila o svoju `inteligenciju` kao Å”to je to `majÄica Rusija` (e majÄice, majÄice!). Njet! U rukama mi je jedan od uzoraka. Ova antologija ruske andergraud poezije je fascinantna jer se, na prvi pogled, bavi marginama. A, u stvari, margine su samo dobro prikrivene planine (ne, nije to oksimoron!). Ocena 10 znaÄi - neodložno proÄitati! Period koji je obuhvaÄen zahvata vreme posle Oktobarske revolucije pa sve do danaÅ”njih dana jer, verovali ili ne, neki pesnici su joÅ” uvek živi. U istoriji ruske poezije taj period je obiÄno prepoznatljiv po Majakovskom, Jesenjinu, Cvetajevoj, Ahmatovoj, Bloku, Belom, Harmsu, MandeljÅ”tamu i da ne nabrajam sada, ubiÄe me vruÄine. Nakon 1932. i Dekreta o `reorganizaciji literarno-umetniÄkih organizacija`, utihnula je i slobodna misao. Po dubini, Å”irini i visini. E onda, dolazi vreme kada su pesnici, poznati i nepoznati, ovi ili oni, pisali i objavljivali po podrumima, WC-ima, ateljeima, memljivim potkrovljima, zaparloženim sobiÄcima tipa `raskoljnikov` i svakakvim budžacima koje samo Rusija gaji i navodnjava. InaÄe, `samizdat` je tekovina upravo ruske andergraund poezije. E taj inovator je pesnik, neki Nikolaj Glazkov (1919-1979/ Äuj mene, neki! Glumio kod Tarkovskog i KonÄalovskog!) Äiji je termin bio `samsebeizdat`, tek kasnije je termin dobio sadaÅ”nji oblik. ...Vek je, zapamtite, izbijen iz orbite... kaže Aleksandar Rivin (1914/5?-1942), jedan od prvih `andergraundista`. I celokupna andergraund poezija bi mogla, mirne duÅ”e, da stane pod ovaj stih. Andergraund poezija je, u stvari, nad-avangarda, imajuÄi u vidu da je obitavala u eri nakalemljenog socijalizma koji je menjao oblike i forme zavisno od predsednika. Ruska andergraund poezija nije imala manifeste ili poetiÄke programe, ona se razvijala sa svakim novi pesnikom. I Å”to je najbolje, crpla je energiju iz svojih `klasika`, MandeljÅ”tama recimo. S druge strane i `klasici` su podržavali `andergraundiste`. Na primer, Ana Ahmatova je naslutila i nagovestila Stanislava Krasovickog (1935), po mnogima nezapamÄenog genija. Uticao na Brodskog i Jerjomina. Spalio sve svoje stihove proglasivÅ”i ih za nemoralne i postao sveÅ”tenik. Al bi ga Gogolj izljubio! Koliki je uticaj andergraund poezije u Rusiji najbolje oslikavaju pesnici mlaÄe generacije koje prosto `gutaju` Vsevoloda Njekrasova (1934), Evgenija Rejnu (1936), ili recimo Vladimira Ufljanda (1937). Onako s moje strane, andergraund je sinonim za `liÄno` i `slobodno`. I nemu tu, ova poezija je neoficijelna i trivijalna naspram one zvaniÄne i priznate. Ko to kaže?! Oni koji žele da to ne kažu, ili neÄe da se to kaže! I Istinito, i Dobro i Lepo, su Majakovski, ali i Vladimir BuriÄ (1932-1994), bio u Beogradu 1992, Harms, ali i Josif Brodski (1938-1996), Ahmatova, ali i Igor Holjin (1922-1990). Valjda razumete. A da, svaka zabrana je donosila viÅ”e slobode nego sama sloboda.
Kao na slikama prvo izdanje prosveta 1960 Branko MiljkoviÄ (NiÅ”[1], 29. januar 1934 ā Zagreb, 12. februar 1961) bio je srpski i jugoslovenski pesnik, esejista i prevodilac. MiljkoviÄ je jedan od najpoznatijih srpskih pesnika druge polovine dvadesetog veka.[2] Biografija[uredi | uredi izvor] Brankov otac Gligorije (1907ā1999) poreklom je iz Gadžinog Hana, a majka Marija (1908. roÄena Brailo) iz sela Trbounja kod DrniÅ”a. Imao je i brata DragiÅ”u (1939ā1993) Äijim zalaganjem je za života i posle pesnikove smrti sreÄena i saÄuvana Brankova zaostavÅ”tina. MiljkoviÄeva porodica vodi poreklo iz Zaplanja kod NiÅ”a, odakle su se njegovi roditelji doselili u NiÅ”.[3] MiljkoviÄ je detinjstvo provodio u periodu Drugog svetskog rata u porodiÄnoj kuÄi na periferiji NiÅ”a u ulici Ljube DidiÄa 9. Brankovo odrastanje u porobljenom NiÅ”u, u kome je bio svedok svih strahote rata i nasilja, najverovatnije Äe kasnije u psiholoÅ”kom smislu biti zaÄetnik tema o smrti u njegovoj poeziji. Na Veliki petak 1944. godine, Branko posmatra kako savezniÄke bombe padaju na Sabornu crkvu, ali i na Å”kolu `Sveti Sava`. Video je svoju mladu komÅ”inicu Ružu, svoju prvu ljubav, kako je u nesvesnom stanju odnose u bolnicu. Uzalud su se Brankova majka i druge žene molile za Ružu. Ona se viÅ”e nikada nije probudila, a Branko Äe svoja deÄaÄka oseÄanja prema njoj iskazati dosta godina kasnije, u svojoj pesmi Uzalud je budim.[4] MiljkoviÄ je stekao srednje Å”kolsko obrazovanje u Prvoj niÅ”koj gimnaziji āStevan Sremacā Od 1941. do 1945. pohaÄao je osnovnu Å”kolu. Prvi, drugi i treÄi razred zavrÅ”io je u osnovnoj Å”koli āVožd KaraÄorÄeā u NiÅ”u, a Äetvrti, pred kraj rata, u oÄevom rodnom mestu Gadžinom Hanu.[3][5] Od 1949. do 1953. godine MiljkoviÄ je bio uÄenik Prve niÅ”ke gimnazije āStevan Sremacā u NiÅ”u, gde je njegov pesniÄki dar otkriven u Å”kolskom književnom druÅ”tvu āNjegoÅ”ā, u kome je, pored ostalih, bila i pesnikinja Gordana TodoroviÄ. U NiÅ”u piÅ”e i pred svojim vrÅ”njacima i profesorima Äita svoje prve pesme sa trinaest godina. Prvu pesmu objavio je 1952. u beogradskom listu āZapisiā, imao je tada osamnaest godina. U NiÅ”u, pesme objavljuje u āSlužbenom glasnikuā, āGlasu omladineā, āNaÅ”em putuā, āGlediÅ”timaā...[3] Tokom gimnazijskog Å”kolovanja veliki uticaj na pesnika imao je profesor književnosti Dragoljub MilosavljeviÄ i, naroÄito, profesor filozofije, Fridrih Troj. Oni su najviÅ”e doprineli da upiÅ”e studije filozofije(1953) i da nastavi da se bavi književnoÅ”Äu.[2] Godine 1953. iz NiÅ”a je otiÅ”ao u Beograd na studije filozofije i na Filozofskom fakultetu diplomira 1957. JoÅ” kao student (1956) pripadao je grupi neosimbolista, Äiji je idejni voÄa bio prof. Dragan M. JeremiÄ, a koju su, pored MiljkoviÄa, Äinili: Božidar TimotijeviÄ, Žika LaziÄ, Dragan Kolundžija, Milovan DanojliÄ, Petar PajiÄ, Kosta DimitrijeviÄ, Vera SrbinoviÄ, Rajko ÄukiÄ... [6] NastojeÄi da u poeziji sintetizuje pesniÄko iskustvo simbolista i nadrealista. Rukopisi Branka MiljkoviÄa. Kada je doÅ”ao u Beograd, Branko je pune tri godine, obilazio redakcije mnogih Äasopisa ali nije naiÅ”ao na razumevanje.[7] Prve pesme u Beogradu mu objavljuje Oskar DaviÄo 1955. u Äasopisu āDeloā, i time mu otvara vrata ostalih izdavaÄa i stranice brojnih Äasopisa. Ubrzo potom sledi njegova prva zbirka pesama āUzalud je budimā 1956, kojom postiže uspeh kod publike i kritiÄara, a potom i zbirke pesama: āSmrÄu protiv smrtiā (zajedno sa Blažom Å ÄepanoviÄem, 1959), āPoreklo nadeā (1960), āVatra i niÅ”taā (1960), āKrv koja svetliā (1961)... Književna kritika ga je vrlo brzo, bez obzira na njegovu mladost, svrstala u sam vrh srpske poezije. To je potvrdila dodela Branku jedne od, u to vreme, najprestižnijih nagrada ā Oktobarske. Branko je potom poÄeo da vodi raÄuna o svom oblaÄenju, mogao se videti kako ide preko Terazija u sivom odelu, u prsluku viÅ”njeve boje, sa leptir-maÅ”nom, Å”eÅ”irom velikog oboda... Od studenta boema ā postao je gospodin.[8] Njegove rane pesme pokazuju uticaj francuskih simbolista Valerija i Malarmea, kao i Heraklitove filozofije. NajznaÄajnija je njegova zbirka āVatra i niÅ”taā u Äijoj se osnovi, pored antiÄkih mitova, nalaze nacionalni mitovi i legende koje je on utkao u sopstvenu poetiku, posebno u ciklusu āUtva zlatokrilaā. Pismo Branka MiljkoviÄa redakciji lista `Delo`, u vezi pesama Petra PajiÄa. Original se nalazi u Udruženju za kulturu, umetnost i meÄunarodnu saradnju Adligat u Beogradu. Pored poezije, pisao je eseje i kritike i bavio se prevoÄenjem ruskih i francuskih pesnika. Po jednima usled liÄnih nesporazuma sa jednim brojem pesnika i prijatelja, a po drugima (kako to u knjizi āBranko MiljkoviÄ ili neukrotiva reÄā, navodi Petar DžadžiÄ) zbog problema āuzrokovanih ljubavnim jadomā, napuÅ”ta Beograd, u jesen 1960, i odlazi za urednika Literarne redakcije zagrebaÄkog radija. U Zagrebu, najverovatnije nezadovoljan svojim životom, Branko se odaje alkoholu. TragiÄno je preminuo u Zagrebu u noÄi izmeÄu 11. i 12. februara 1961. godine. Tom dogaÄaju prethodila su sledeÄa dogaÄanja. U januaru 1961. u zagrebaÄkoj pozoriÅ”noj kafani koju su njeni gosti nazivali āKavkazā prema svedoÄenjima Vladimira BogdanoviÄa on i Branko su jedne veÄeri privoÄeni u zagrebaÄku miliciju nakon jedne Brankove izjave u pijanom stanju: ā U jednom trenutku Branko je ustao, stao uz nisku ogradu i oslonjen rukama, malo nagnut, gledao dole. Pomislih namah da tamo nekoga traži, ili oÄekuje, ali se i uplaÅ”ih da bi onako nagnut, a visok i veÄ dobro podnapit, mogao da izgubi ravnotežu i padne dole. U jednom trenutku Branko je uzviknuo: āZaÅ”to ubijaju pesnika u socijalizmu`? PokuÅ”ah da ga povuÄem, ali on podiže ruke i nanovo viknu joÅ” jaÄe. Sala je, na tren, utihnula. Svi gledaju gore u nas. Neko je pozvao miliciju. Uspeh nekako da ga vratim do stola. Seo je i u jednom gutljaju ispraznio ÄaÅ”u. Ubrzo, na galeriju popeÅ”e se dva milicionera. UzeÅ”e nam legitimacije i, gurajuÄi nas niz spiralne stepenice, nimalo nežno, izvedoÅ”e do kola koja su bila parkirana do samog ulaza. ā Ubrzo nakon ovog dogaÄaja, 12. februara 1961, Branka nalaze obeÅ”enog o drvo na periferiji Zagreba. Njegova iznenadna i prerana smrt otvorila je Pandorinu kutiju raznih interpretacija i nagaÄanja. Ovaj dogaÄaj i dalje izaziva mnoge kontroverze. Tanasije MladenoviÄ je smatrao, da Branko MiljkoviÄ nije izvrÅ”io samoubistvo. Maleno drvo, o koje se MiljkoviÄ, navodno, obesio, naprosto nije moglo da izdrži krupno telo srpskog pesnika, navodi MladenoviÄ. U razgovoru za āPolitikuā, MladenoviÄ je 1995. godine, doslovce, rekao: āNa licu mesta, posle nekoliko dana po MiljkoviÄevoj sahrani, vrativÅ”i se tada sa puta po inostranstvu, utvrdio sam Äitav niz Äinjenica koje jasno govore da je tadaÅ”njim vlastodrÅ”cima, i u Zagrebu, i u Beogradu, bilo veoma stalo da se Äitav āsluÄajā prekrije velom zaborava. Kvarilo bi to, zaboga, naÅ”e idiliÄno i za veÄna vremena projektovano ā bratstvo i jedinstvoā.[9] Mada, uprkos navodima, do danas je najverovatnija verzija Brankove smrti ā samoubistvo.[10] Posle tragiÄne smrti Branka MiljkoviÄa u Zagrebu 1961. godine, celokupna pesnikova posmrtna ostavina nalazila se u njegovoj roditeljskoj kuÄi u Beogradu, na Voždovcu, u ul. ÄorÄa Kratovca 52.[2][11] Skromna porodiÄna kuÄa, koju su pesnikovi roditelji kupili i kasnije se doselili iz NiÅ”a u Beograd 1954. godine, dozidana je sa joÅ” jednom prostorijom (radnom sobom) u kojoj je živeo i stvarao veliki pesnik, u ambijentu āpesniÄke laboratorijeā i bogate liÄne biblioteke. Pesnikova kuÄa bila je i duhovno steciÅ”te Äitave jedne generacije pesnika i pisaca u usponu, pedesetih i Å”ezdesetih godina 20. veka.[2] PesniÅ”tvo[uredi | uredi izvor] Srpski pisac Branko MiljkoviÄ (1934ā1961). U anketi o iskuÅ”enju poezije, objavljenoj u književnom Äasopisu Delo, Branko MiljkoviÄ je na pitanje `VaÅ” put do pesme` naveo sledeÄe:[12] ā Pesnik vidi viÅ”e od drugih jer sluti ono Å”to je drugima nepristupaÄno; s druge strane, on vidi neodreÄenije od drugih jer sluti i ono Å”to je drugima oÄigledno. Pesnikovo geslo i treba da bude ono Elijarovo `uprkos svakoj oÄiglednosti`. To je taj put do pesme: borba na Äinjenicama koje niÅ”ta ne kazuju, borba protiv Svete OÄiglednosti... ā PiÅ”uÄi o poeziji Alena Boskea, Äiji je uticaj na pesnika nesumnjiv, MiljkoviÄ je izrazio suÅ”tinu svog shvatanja pesniÅ”tva, i poezije uopÅ”te; da je āpoezija pobeda nad pesnikomā, da je, u stvari, ona autonomna i nezavisna od realnosti i da ānije imenovanje postojeÄih stvari koje nas okružuju, ona je stvaranjeā. U traganju za Äistom poezijom i moguÄnostima transpozicije stvarnosti u hram reÄi i simbola, po njemu ona āstvarnost pretvara u moguÄnostā, a pesnika vidi kao āžrtvuā svoje poezije. O tome dalje kaže da āPesma i pesnik vrlo brzo zamene svoje uloge. Pesnik umesto da kaže biva kazan. Da bi zadržao svoje pravo na reÄi, pesnik je prinuÄen da postane objekat poezije. Umesto da pesnik piÅ”e poeziju, poezija piÅ”e pesnika.ā8 U svojim kritiÄkim napisima i ogledima o poeziji uopÅ”te i pesnicima, MiljkoviÄ je, po miÅ”ljenju mnogih kritiÄara, pisao o suÅ”tini i dilemama sopstvene poetike, tražio odgovore na pitanja koja su proizilazila iz biÄa njegove pesme, želeÄi na odreÄen naÄin āda se stavi na mesto odakle bi mogao da posmatra sopstvenu poeziju nepristrasnije, kao svoj sopstveni kritiÄar, kao pesniÄki dvojnik koji bi mu osvetljavao put u tamiā.[2] ā Äovek zagledan u svet ima pred sobom dve alternative: da oseti svoju niÅ”tavnost ili da se divi. Divljenje nas izjednaÄuje sa onim Äime se divimo. Poeziju sam poÄeo da piÅ”em iz straha... ā Njegove pesme su bile hermetiÄne pesme, a on je o njima govorio: ā Ono Å”to ne možemo da izrazimo, sve se viÅ”e udaljava, ali i gubi pri tom svoj prvobitni smisao neizrecivog i postaje neÅ”to Å”to se može razumeti, mada samo pod pretpostavkom, kao iznutra sažeto, neprilagoÄeno bilo Äemu spolja. Tako nastaje hermetiÄna pesma. Tamo gde prestaje, istinski zapoÄinje. To je tamo gde poÄinje zaborav ili zaboravljeno seÄanje kako bi rekao Sipervjel. I njen sadržaj je svet, jedinstven i nikad drugi svet, ni kada duh izneveri oholoÅ”Äu i podelama. Ali sve svoje skoraÅ”nje hermetiÄna pesma preuredi iznutra snagom zaborava, spajajuÄi razliÄito, razdvajajuÄi jedno. ā Za MiljkoviÄa je simbol bio āinkarnacija stvarnosti, kondenzovanje stvarnosti u prostoru i vremenu u ono Å”to je esencijalno i bitno.ā Sa druge strane, nadrealistiÄka naÄela su mu poslužila da otkrije i dosegne onostrano, da otkrije podsvest, san, i da od iracionalnih izvora biÄa otkrije novu realnost. āNejasnost je njena prednost, a ne nedostatak.ā Težio je nadrealistiÄkom oslobaÄanju Äoveka kroz prizmu simbola, do potpunog prožimanja stvarnosti i suÅ”tinskog izraza. U ovoj sintezi nastajali su stihovi koji su zraÄili magijskom lepotom i dubinom i koji su Äesto izmicali dekodiranju. Jedan od najzanimljivijih i znaÄajnijih ciklusa u zbirci Uzalud je budim je drugi po redu ciklus Sedam mrtvih pesnika. Branko je u ovom ciklusu posvetio po jednu pesmu pesnicima koje je verovatno najviÅ”e cenio jer su mu veoma sliÄni po tematici i motivima u svojim pesmama. To su: Branko RadiÄeviÄ, Petar PetroviÄ NjegoÅ”, Laza KostiÄ, Vladislav PetkoviÄ Dis, Tin UjeviÄ, MomÄilo NastasijeviÄ i pesnik Goran, Brankov prijatelj.[13] Ostali rad[uredi | uredi izvor] Uporedo sa pesniÄkim radom, MiljkoviÄevo stvaralaÅ”tvo obuhvata intenzivnu kritiÄko-esejistiÄku delatnost, objavljivanjem oko Å”ezdesetak priloga u listovima i Äasopisima Å”irom Jugoslavije u periodu od 1955. do 1961. god. Prvu kritiku (prikaz) objavio je 1955. god. u beogradskom listu Vidici, povodom zbirke pesama Velimira LukiÄa, Leto. SagledavajuÄi njegov kritiÄarski opus, može se sa pravom reÄi da je MiljkoviÄ bio svojevrsni hroniÄar književnih zbivanja na jugoslovenskom prostoru; nema praktiÄno nijednog znaÄajnijeg imena savremene jugoslovenske (i srpske) poezije o kojima nije pisao. Nesumnjivo je da je svojim kritiÄarskim tekstovima i prikazima znatno doprineo predstavljanju tzv. druge posleratne generacije pesnika, kojoj je i sam pripadao.[2] Branko MiljkoviÄ ili Orfejev dvojnik Za pesnike simbolistiÄke orijentacije, pesnike koji nastoje da āsve zamene reÄimaā posebno je važna sloboda u kombinovanju reÄi. TragajuÄi za tom slobodom, Branko MiljkoviÄ se posebno u pesmama Poreklo nade, približio pojedinim elementima nadrealistiÄke poetike. Za njega su posebno bili izazovni oni elementi nadrealistiÄke poetike koji su insistirali na udaljavanju od realnih stvari i pojava, na ulozi sna i nesvesnog.[14] Mada nema sumnje, za MiljkoviÄa su najizazovniji bili pokuÅ”aji nadrealista da izgrade jednu takvu tehniku gradnje verbalne jave koju je on gotovo divinizovao u pesmi Kritika metafore. MiljkoviÄ je prihvatio i jedan groteskno-humorni ton (tako važan za nadrealiste) da bi mogao da relativizuje ono stanoviÅ”te koje dominira u pesmama sadržanim u knjizi Vatra ili niÅ”ta. Jednostavno reÄeno, stavljajuÄi pesniku zadatak da u jeziku izgradi posebnu realnost, paralelni svet, Branko MiljkoviÄ je samu pesmu i njenu egzistenciju uÄinio paralelnom sa egzistencijom samog pesnika...[14] Nagrade[uredi | uredi izvor] Oktobarska nagrada Beograda, 1960, za zbirku Vatra i niÅ”ta. NasleÄe[uredi | uredi izvor] Film o Branku MiljkoviÄu[uredi | uredi izvor] Vatra i niÅ”ta (igrano-dokumentarni film, NiÅ”, 1995, proizvodnja: ŠŠ Krug, uz materijalnu podrÅ”ku Ministarstva kulture Republike Srbije i SkupÅ”tine grada NiÅ”a, scenario i režija: Marislav RadisavljeviÄ, direktor fotografije filma: Ivan ZdravkoviÄ, snimatelj: Darko KoviÄ, scenograf: Boris ÄerÅ”kov, kostimograf: Jelka AÅ”anin, kompozitor: Blagoje RadojeviÄ, slikar dekora: Perica Donkov, glumci: Goran Milev, SlaÄana VlajoviÄ. Postoji i dokumentarni film o Branku MiljkoviÄu, pod imenom Princ Poezije. Film je snimljen u NiÅ”u i Beogradu, uz obilnu muzejsku graÄu, a Miki StamenkoviÄ je uspeo da preko svojih prijatelja iz Zagreba obezbedi potrebnu dokumentaciju. Snimatelj filma je Jovica KrstiÄ, montažer Miljan ÄuroviÄ, stihove u filmu govori Predrag Ejdus, tekst Äita Žarko ObraÄeviÄ, a muziku je napisao Žarko StankoviÄ. Spomen soba Branka MiljkoviÄa[uredi | uredi izvor] U porodiÄnoj kuÄi u Beogradu, u pesnikovoj sobi, 12. februara 1962. god, na prvu godiÅ”njicu njegove smrti, otvorena je MiljkoviÄeva spomen-soba u autentiÄnom ambijentu, gde je bila izložena njegova zaostavÅ”tina: nameÅ”taj, liÄni predmeti, rukopisi, prepiska, fotografije, biblioteka...24 (kat. br. 100) Roditelji, i posebno, brat DragiÅ”a, brižljivo su saÄuvali sve Å”to se zateklo u kuÄi od pesnikove ostavÅ”tine.25 U Knjizi utisaka povodom predaje zaostavÅ”tine i otvaranja Spomen-sobe u niÅ”kom Muzeju 1971. god, porodica MiljkoviÄ je zapisala:[2] ā Drage NiÅ”lije, Branko nije stigao da vam se vrati, ali se vratilo njegovo delo i radna soba. Äuvajte i jedno i drugo, jer je od danas to vaÅ”e (majka Marija, otac Gligorije, brat DragiÅ”a MiljkoviÄ; 11. 2. 1971.) ā Književno-memorijalna postavka Stevan Sremac i Branko MiljkoviÄ. Povodom desetogodiÅ”njice smrti, pesnikovi roditelji Marija i Gligorije, 1971. god. ustupaju deo zaostavÅ”tine svoga sina gradu NiÅ”u, odnosno Narodnom muzeju, uz svesrdno posredovanje predstavnika grada, Muzeja i poslenika iz kulturnog života. Osnovna namera bila je da se ustupanjem, prenosom i kasnijom muzejskom ekspozicijom fonda saÄuva trajno uspomena na velikog pesnika, koji je duhovno i stvaralaÄki stasao u svom rodnom gradu NiÅ”u. Na dvadesetogodiÅ”njicu pesnikove smrti 1981. god, njegovi roditelji poklanjaju Narodnom muzeju pesnikovu sobu iz beogradske kuÄe (sobe), jedan broj liÄnih predmeta i prva izdanja pesnikovih zbirki pesama (Uzalud je budim i Vatra i niÅ”ta).[2] Narodni muzej u NiÅ”u Äuva celokupnu zaostavÅ”tinu pesnika Branka MiljkoviÄa. Formiran je i fond istoimene muzejske zbirke. Godine 1971, povodom desetogodiÅ”njice pesnikove smrti, njegovi roditelji, Marija i Gligorije i brat DragiÅ”a, poklonili su muzeju u NiÅ”u saÄuvanu zaostavÅ”tinu: liÄne predmete, odeÄu, dokumenta, fotografije, rukopise, nameÅ”taj iz roditeljske kuÄe u NiÅ”u i Beogradu, prepisku, liÄnu biblioteku sa oko 400 knjiga i Äasopisa i bogatu hemeroteku sa iseÄcima pesnikovih objavljenih radova i drugih tekstova iz novina i Äasopisa. ZaostavÅ”tini pripada 1649 predmeta.[15] Povodom 50 godina od smrti Branka MiljkoviÄa 2011. godine organizovana je velika izložba njegovih liÄnih stvari koju je posetilo oko 9 hiljada ljudi u NiÅ”u i Beogradu.[16][17] Tom prilikom je planirano da se do 2014. izdaju njegova sabrana dela.[18] Sabrana dela bi imala 12 knjiga, ali njihovo izdavanje nije realizovano u planiranom roku.[17] Spomen soba Branka MiljkoviÄa kao deo izložbe u Sinagogi u NiÅ”u u povodu obeležavanja 50. godiÅ”njice od njegove smrt (29. septembar 2011) O životu i tragiÄnoj smrti Branka MiljkoviÄa Dejan StojiljkoviÄ je napisao roman āZvezda nad prazninomā.[19] Dela[uredi | uredi izvor] Sabrana dela Branka MiljkoviÄa[uredi | uredi izvor] Bista Branka MiljkoviÄa u NiÅ”u, ispred Narodnog pozoriÅ”ta. Na osnovu Protokola o izdavanju sabranih dela Branka MiljkoviÄa, iz 2015. godine, Äiji su potpisnici Filozofski fakultet iz NiÅ”a, NiÅ”ki kulturni centar, Narodna biblioteka i Narodni muzej iz NiÅ”a, konaÄno su se stekli uslovi (jer su obezbeÄena materijalna sredstva iz budžeta Grada NiÅ”a), da se krene u realizaciju projekta koji je trebalo da bude zapoÄet do kraja 2014. Prema navedenom Protokolu, do kraja 2015. godine biÄe Å”tampani prvi tomovi sabranih dela Branka MiljkoviÄa (1934ā1961), dok bi Äitav projekat, od 6 knjiga, zavrÅ”en krajem 2018. godine.[20] Knjige pesama[uredi | uredi izvor] Za života je objavio pet knjiga pesama: Uzalud je budim (Mlado pokolenje, Beograd, 1957), SmrÄu protiv smrti (zbirka patriotskih pesama u koautorstvu sa Blažom Å ÄepanoviÄem, Mlado pokolenje, Beograd, 1959), Poreklo nade (Lykos, Zagreb, 1960), Vatra i niÅ”ta (Prosveta, Beograd, 1960). Za zbirku pesama Vatra i niÅ”ta dobio je 1960. god. prestižnu Oktobarsku nagradu grada Beograda za književnost. U izdanju āZadužbine Rasā izaÅ”la je njegova poslednja knjiga Krv koja svetli (1961), bibliofilsko izdanje odabranih pesama patriotske poezije iz knjige.[2] Uzalud je budim, Beograd, 1957, SmrÄu protiv smrti, (Zajedno sa Blažom Å ÄepanoviÄem), Beograd, 1959. Vatra i niÅ”ta, Beograd, 1960, Poreklo nade, Zagreb, 1960, Krv koja svetli, Beograd, 1961. Prevod Osip MandeljtÅ”ajm: Å um vremena, (zajedno sa Milicom NikoliÄ) Knjige kritika o MiljkoviÄu i njegovom životu[uredi | uredi izvor] Petar DžadžiÄ, Branko MiljkoviÄ ili neukrotiva reÄ, Beograd 1965; KritiÄari o Branku MiljkoviÄu, zbornik radova (prir. Sava PenÄiÄ), NiÅ” 1973; Branko MiljkoviÄ u seÄanju savremenika, zbornik (prir. Vidosav PetroviÄ), NiÅ” 1973; Vidosav PetroviÄ, Pesnikov uzlet ā SeÄanja na Branka MiljkoviÄa, NiÅ” 1988; Miodrag PetroviÄ, PesniÄki svet Branka MiljkoviÄa, NiÅ” 1991; Knjige kritika o MiljkoviÄu i njegovom životu. Poezija i poetika Branka MiljkoviÄa, zbornik radova (ured. Novica PetkoviÄ), Beograd 1996; Branko MiljkoviÄ i savremena srpska poezija, zbornik radova (ured. Radivoje MikiÄ), Gadžin Han/Beograd, 1997; Radivoje M. PetkoviÄ, Branko MiljkoviÄ ā Å”kolski dani, NiÅ” 1999; Radivoje MikiÄ, Orfejev dvojnik ā o poeziji i poetici Branka MiljkoviÄa, Beograd 2002; Radovan PopoviÄ, Princ pesnika, životopis Branka MiljkoviÄa, NiÅ” 2002; Kosta DimitrijeviÄ, Ubijeni pesnik, roman o Branku MiljkoviÄu, Beograd 2002; Kosta LozaniÄ, Slike iz života MiljkoviÄa, (Roman o Branku MiljkoviÄu u 77 slika), Obrenovac 2003; Poezija Branka MiljkoviÄa ā nova tumaÄenja, Zbornik (prir. Radivoje MikiÄ), NiÅ” 2003; Gojko M. TeÅ”iÄ, Bio-bibliografija Branka MiljkoviÄa i radova o njemu (1951ā1973), IāII, Književna istorija (Beograd), VII/ 25 i 26, (1974): 151ā197, 343ā396; Tematski broj Äasopisa āGradinaā posveÄen Branku MiljkoviÄu i Nagradi Branko MiljkoviÄ, Gradina, NiÅ”, Nova serija broj 4/2004, 2004. Dragica S. IvanoviÄ, OsveÅ”Äeni zaborav: imanentna poetika Branka MiljkoviÄa, Narodna biblioteka `Stefan PrvovenÄani`, Kraljevo, 2010; Nedeljko BogdanoviÄ, ReÄ i pesma (`Utva zlatokrilaā Branka MiljkoviÄa), 2011; Marija JeftimijeviÄ MihajloviÄ, MiljkoviÄ izmeÄu poezije i mita, Institut za srpsku kulturu PriÅ”tina/LeposaviÄ, LeposaviÄ, 2012; Ljubisav StanojeviÄ (1927ā2005): Poezija i poetika Branka MiljkoviÄa - orfejski iskaz i poetska sublimacija neizrecivog (doktorska disertacija, rukopis, 1973) Branko MiljkoviÄ, prepiska, dokumenti, posvete, priredio Jovan MladenoviÄ, NiÅ”, 2012;[17]
Lepo oÄuvano kao na slikama Volt Vitmen prenosiva sabrana dela Volta Vitmena Volt Vitman (engl. Walt Whitman; Vest Hils, 31. maj 1819. ā Nju Džerzi, 26. mart 1892) bio je ameriÄki pesnik.[1] Vitmanova poezija predstavljala je ideje pokreta transcendentalizma i njegovo delo raskida veze ameriÄke književnosti sa engleskom i konvencionalnim metrom i rimom, stvarajuÄi nezavisnu i samosvojnu ameriÄku poeziju.[2] Spada u najuticajnije ameriÄke pesnike.[3] Vitmen je meÄu najuticajnijim pesnicima ameriÄkog kanona, i Äesto nazivan ocem slobodnog stiha.[4] Njegov rad je u to vreme bio kontroverzan, posebno njegova zbirka poezije Vlati trave iz 1855. godine, koja je opisana kao bestidna zbog svoje otvorene senzualnosti. RoÄen u Hantingtonu na Long Ajlendu, Vitmen je živeo u Bruklinu kao dete i tokom veÄeg dela svoje karijere. Sa 11 godina napustio je formalno Å”kolovanje da bi se zaposlio. Kasnije je Vitmen radio kao novinar, nastavnik i državni službenik.[1] Vitmanova glavna zbirka poezije, Vlati trave, prvi put je objavljena 1855. za njegov sopstveni novac i postala je Å”iroko poznata. Delo je bilo pokuÅ”aj da se dopre do obiÄnog Äoveka sa ameriÄkim epom. On je nastavio da ga Å”iri i revidira to delo sve do svoje smrti 1892. Tokom AmeriÄkog graÄanskog rata, otiÅ”ao je u VaÅ”ington, i radio u bolnicama negujuÄi ranjenike. Njegova poezija se Äesto fokusirala na gubitak i na isceljenje. Nakon smrti Abrahama Linkolna, kome se Vitman veoma divio, napisao je svoje dobro poznate pesme, āO kapetane! Moj kapetane!ā i āKad su jorgovani poslednji u dvoriÅ”tu procvetaliā[1], i održao je seriju predavanja. Posle moždanog udara pred kraj života, Vitman se preselio u Kamden, u Nju Džerziju, gde mu je zdravlje dodatno naruÅ”eno. Kada je umro u 72. godini, njegova sahrana je bila javni dogaÄaj.[5][6] Vitmanov uticaj na poeziju ostaje snažan. Meri Vital Smit Kostelo je tvrdila: āNe možete zaista razumeti Ameriku bez Volta Vitmana, bez Vlati trave... On je izrazio tu civilizaciju, `ažurno`, kako bi rekao, i nijedan student filozofije istorije ne može bez njega.ā[7] ModernistiÄki pesnik Ezra Paund nazvao je Vitmena āameriÄkim pesnikom... On je Amerikaā.[8] Biografija[uredi | uredi izvor] RoÄen je kao drugo dete u mnogbrojnoj porodici Voletra Vitmana starije i Lujze van Velzor. Njegova porodica je spadala u rane doseljenike u SAD.[9] Nekoliko godina po Vitmanovom roÄenju porodica se seli u Bruklin, gde je on do 1830. pohaÄao državnu Å”kolu namenjenu siromaÅ”nijim delovima druÅ”tva.[9] Od 1833. porodica prelazi da živi i radi na selu, dok Vitman ostaje u gradu i radi kao Å”tamparski pomoÄnik i slovoslogaÄ. U tom poslu bio je do uniÅ”tenja Å”tamparije u požaru 1836.[9] Potom je kratko radio kao putujuÄi uÄitelj u longajlendskim gradiÄima. Nakon uÄiteljskog posla pokrenuo je novine sa bratom Džordžom koje je objavljivao godinu dana.[9] Bio je politiÄki aktivan i uÄestvovao je u kampanji za predsedniÄkog kandidata Demokratske stranke.[9] U periodu 1841-1845 radi kao novinar u Njujorku i pored novinskih Älanaka objavljuje svoje kratke priÄe i jedan roman, koji nisu imali znaÄajniju umetniku vrednost.[9] Od 1845. do 1848. radi u Bruklinu kao glavni urednik mesnih novina, u koje uvodi književnu kritiku koju povremeno sam piÅ”e. Nakon Bruklina sa bratom se seli u Nju Orleans da ureÄuje novopokrenute novine.[10] TromeseÄni život u Nju Orleansu ostavlja veliki utisak na njega i kasnije uticaj na njegov rad. Prisustvuje raznim dogaÄajima poput susreta sa ratnim veteranima i prodaji robova.[10] Ponovo se vraÄa u Bruklin gde ureÄuje novine i bavi se politikom.[10] Sam Å”tampa svoje glavno delo, poznatu knjigu pesama Vlati trave, koja se posle pojavila u mnogim izdanjima, na mnogim jezicima.[11] PiÅ”e joj predgovor, u kojem iznosi zahteve za novom ameriÄkom književnoÅ”Äu. Vlati trave je zbirka pesama u slobodnom stihu, koja na snažan naÄin slavi individualizam Amerike, demokratiju i bratstvo meÄu ljudima, te živo i ushiÄeno opisuje ameriÄki život, posebno Njujork. Delo je proglaÅ”eno nemoralnim zbog slobodne obrade polnog života (posebno homoerotskih tonova), pa pesnik biva neshvaÄen od savremenika. MeÄutim, moderna kritika ga smatra jednim od najvažnijih stvaralaca u istoriji ameriÄke književnosti. NajveÄi deo tiraža prvog izdanja zbirke koji je iznosio oko 800 primeraka Vitman je izddelio prijateljima i poznanicima.[11] Godine 1864. odlazi u VaÅ”ington gde neguje ranjene borce iz AmeriÄkog graÄanskog rata.[12] Godinu dana kasnije dobija posao u Odeljenju za indijanska pitanja Ministarstva unutraÅ”njih poslova, da bi samo godinu dana kasniej dobio otkaz nakon Å”to njegova Å”efica saznaje da je autor zbirke pesama Vlati trave za koju se govorilo da je skaredna knjiga.[12] Narednih osama godina u kancelariji vrhovnog državnog tužioca.[12] Kap ga udara 1873. nakon Äega postaje delimiÄno paralizovan.[12] Seli se u Kamden u Nju Džerziju gde živi do kraja života.[12] U posetu su mu dolazili brojni evropski i ameriÄki književnici.[12] Privatni život[uredi | uredi izvor] Nekoliko Vitmanove braÄe poginulo je u AmeriÄkom graÄanskom ratu. [10] Iako se rasprava o Vitmanovoj seksualnosti i dalje vodi, obiÄno se smatra homoseksualcem ili biseksualcem. Pretpostavke i zakljuÄci o njegovoj seksualnosti izvedeni su iz njegove poezije, premda se isti osporavaju. Njegova poezija predstavlja ljubav i seksualnost na ovozemaljski naÄin, liÅ”en moralne prepredenosti religije, tipiÄan za AmeriÄku kulturu tog vremena, koja smatra individualnost kao jednu od najvrednijih vrlina. TakoÄe, njegova dela su nastala u prvom razdoblju 19. veka, pre medicinske klasifikacije seksualnosti.[13] Vitman je tokom svog života imao veliki broj intenzivnih prijateljstava sa muÅ”karcima i mladiÄima. OdreÄeni biografi su naveli kako smatraju da bez obzira na intenzitet tih odnosa i prisnost, oni zapravo nikada nisu bili karnalni.[14] Smatra se da je Piter Dojl bio Vitmanova velika ljubav. Dojl je radio kao kondukter kada su se on i Volt upoznali oko 1866. godine. SledeÄih par godina su bili nerazdvojni.[15][16][17][18] Oskar Vajld je upoznao Vitmana tokom svog boravka u Americi 1882. godine, te je kasnije izjavio Džordžu Sesilu Ivsu, jednom od prvih aktivista za prava homoseksualaca, da je Vitmanova seksualna orijentacija izvan sumnje: āImam poljubac Volta Vitmana joÅ” uvek na mojim usnama.ā[19] Dela[uredi | uredi izvor] Franklin Evans (1842) The Half-Breed; A Tale of the Western Frontier (1846) Life and Adventures of Jack Engle (1852)[20] Leaves of Grass (1855), prvo od sedam izdanja objavljenih do 1891. Manly Health and Training (1858) Drum-Taps (1865) Democratic Vistas (1871) Memoranda During the War (1876) Specimen Days (1882) vitman vlati trave
OdliÄno oÄuvano! Retko u ponudi! Prvo izdanje iz 1979. Autor - osoba Despotov, Vojislav Naslov PeraÄ sapuna / Vojislav Despotov Vrsta graÄe poezija Jezik srpski Godina 1979 Izdavanje i proizvodnja Novi Sad : Matica srpska, 1979 (Novi Sad : BuduÄnost) FiziÄki opis 61 str. ; 22 cm Napomene Tiraž 1000 BeleÅ”ka o piscu: str. 59. Vojislav Despotov roÄen je 1950. u Zrenjaninu, umro je 2000. godine u Beogradu. Živeo je u Novom Sadu. Bio je vlasnik i urednik prvog jugoslovenskog privatnog Äasopisa za književnost HEY JOE. Prevodio je sa engleskog, nemaÄkog i slovenaÄkog jezika. Radio je kao urednik dramskog programa u Radio Novom Sadu. Objavio je knjige pesama: Prvo, tj. pesmina slika reÄi (1972), Dnjižepta bibil zizra uhunt (1976), Trening poezije (1978), PeraÄ sapuna (1979), Pada dubok sneg (1986), Prljavi snovi (1988), Veseli pakao evropoezije (1990), Deset deka duÅ”e (1994) i Veseli pakao poezije (izabrane pesme, 1996), esejistiÄki spev NeoÄekivan Äovek (1992), romane: Mrtvo miÅ”ljenje (1989), Petrovgradska praÅ”ina (1990), Jesen svakog drveta (1997), Andraci, jepuri i ostala najvažnija ÄudoviÅ”ta Petrovgrada i Srednjeg Banata (1998), Evropa broj 2 (1998) i Drvodelja iz Nabisala (1990), kao i knjigu eseja VruÄ pas (1985). Pisao je i radio i TV drame. Prevodio je sa engleskog, nemaÄkog i slovenaÄkog jezika. Jedna književna nagrada nosi njegovo ime. postmoderna književnost, neoavangarda, vojvoÄanska avangarda, ÄekiÄ tautologije... avangarda neoavangarda vujica resin tucic signalizam miroljub todorovic kopicl konkretna vizuelna poezija serbian yugoslavian avant-garde concrete visual poetry judita salgo katalin ladik slavko matkovic KC (L)
Retko OdliÄno stanje Autor - osoba Koen, Leonard Naslov Å ta ja radim ovde : izbor 1956-1986 / Lenard Koen ; izabrao i preveo Vladislav Bajac ; [foto Radivoj Bajac, Vladislav Bajac] Vrsta graÄe poezija Jezik srpski Godina 1987 Izdavanje i proizvodnja Novi Sad : Književna zajednica Novog Sada, 1987 FiziÄki opis 49 str. : ilustr. ; 19 cm Drugi autori - osoba Bajac, Vladislav Bajac, Radivoj Zbirka Edicija Novi Sad ; knj. 90 Napomene Jedan dan u životu / Vladislav Bajac: str. 38-45. U poÄetku svoje karijere, posle objavljivanja prvih knjiga pesama (Hajde, da poredimo mitologije, 1956, i Kutija sa zaÄinima Zemlje, 1961), Lenard Koen je ubrajan u najznaÄajnije mlaÄe kanadske pesnike. Njegova poezija je predstavljala zanimljivu meÅ”avinu tradicionalnih pesniÄkih formi, praiskonog romantizma i āsnenolikih vizija nabijenih erotikom i hriÅ”Äanskim aluzijamaā (kako piÅ”e u jednom biografskom priruÄniku). Vera kritiÄara i Äitalaca u njegov raskoÅ”an talenat ubrzo je potvrÄena kvalitetom romana Omiljena igra (1963) i Divni gubitnici (1966), kao i zbirkama CveÄe za Hitlera (1964) i Paraziti raja (1966). Pesme u ovim zbirkama su možda joÅ” intimnije nego u prethodnim, i Äesto pokazuju grozniÄava nastojanja da se otkriju koreni biÄa u sukobu jevrejskih i hriÅ”Äanskih elemenata. Ove pesme, kao i nove pesme koje su ukljuÄene u Odabrane pesme 1956ā1968 (1968), pridodale su istanÄanu meditativnost, svojevrsnu zrelost Koenovim gotovo baroknim slikama. MeÄutim, poÄev od 1967, Koen se sve viÅ”e posveÄuje muzici, tako da je do 1984. godine izdao devet ploÄa, a samo dve knjige pesama. Prelazak iz intimnih medija, kakvo je pisanje poezije, u masovne medije, kao Å”to je rok muzika, za veÄinu književnih kritiÄara moglo je da znaÄi samo jedno: gubljenje kvaliteta. Ta ocena, iako delimiÄno taÄna, ipak nije sasvim prihvatljiva: naime, Koenovu muziku pre možemo shvatiti kao āprodužetakā njegove poezije, kao Å”irenje moguÄnosti za njeno izražavanje, nego kao tipiÄan proizvod rok ili pop glazbe. Potvrdu za to nalazimo i u Knjizi milosti (1984), Äudesnoj knjizi, teÅ”ko odredljivog žanra, kojom Vladislav Bajac zavrÅ”ava svoj izbor. U biblioteci kojom se trenutno služim pronaÅ”ao sam je na polici sa knjigama hriÅ”Äanskih uÄitelja i svetaca! Knjiga milosti je knjiga meditacija, knjiga Koenove duÅ”e, koja potvrÄuje da njegov pesniÄki, književni put joÅ” nije okonÄan. Izbor Koenovih pesama Å ta ja radim ovde može istovremeno da se Äita kao precizan presek njegove tridesetogodiÅ”nje pesniÄke karijere, i kao hronika stvaralaÄkog odnosa izmeÄu pesnikovog dela i njegovog prevodioca. Vladislav Bajac veÄ dugi niz godina prati stvaralaÅ”tvo Lenarda Koena ā osim knjige stihova, objavio je brojne prevode i tekstove u Äasopisima i novinama ā ali ovaj izbor predstavlja gotovo alhemiÄarsku esenciju Koenovog pesniÅ”tva i prevodioÄevog umeÄa. Dvadeset izabranih pesama jasno pokazuju konstante u Koenovom pesniÅ”tvu: njegovu sposobnost da, bez ikakvih Å”avova, poveže nadrealistiÄke i krajnje realistiÄke slike; opsednutost ljubavlju kao možda jedinom silom koja može da izvuÄe Äoveka iz sveta dvojnosti u kojem prebiva; nastojanja da se probiju okviri mitologija koje prete da se uspostave kao vrhovni Äuvari ljudskog duha, ali isto tako: nastojanja da se sruÅ”e tabu-teme koje mogu dĆ zadobiju mitoloÅ”ku vrednost; nemoÄ pojedinca da pronaÄe postojane vrednosti u svetu u kojem tehnologija svakodnevno menja sistem vrednosti. Iz ovog izbora se vidi da je Koen trubadur, Äovek koji stoji sĆ¢m naspram sveta. I sasvim je prirodno Å”to Koen u pedesetoj godini piÅ”e Knjigu milosti, koja se zavrÅ”ava stihom: āBlagosloven je onaj koji u putnikovom srcu Äeka na svoj red.ā Koen je putnik; pesme su njegov put. David Albahari Lenard Norman Koen (engl. Leonard Norman Cohen; Vestmaunt, 21. septembar 1934 ā Los AnÄeles, 7. novembar 2016) bio je kanadski kantautor i književnik. PoÄeo je da piÅ”e 1952, dok je njegova prva knjiga pesama Let Us Compare Mythologies objavljena u Montrealu 1956. Primljen u Rokenrol kuÄu slavnih 2008. godine. Preminuo je 7. novembra 2016. u 82. godini Koen je roÄen 21. septembra 1934. u Montrealu. Otac mu je preminuo kada mu je bilo 9 godina. Kao veoma praktiÄan Äovek, na vreme je osnovao trust fond za svog sina tako Å”to mu je uz malu meseÄnu nadoknadu obezbedio buduÄnost. Leonard, meÄutim, nije mogao da preboli gubitak oca, pa se odaje drogama. Da bi se spasio, krajem Å”ezdesetih godina odlazi u manastir, gde se susreÄe sa novim religijskim uticajima, Å”to je bilo presudno za stvaranje pesama sa religijskom tematikom, poput Story of Isaac i Hallelujah. InaÄe, za prekretnicu u svom životu sam Koen smatra trenutak kada je kao petnaestogodiÅ”njak u jednoj knjižari pronaÅ”ao knjigu Gabrijela Garsije Lorke. Do te mere se zaljubio u Lorkinu poeziju da je Äesto izjavljivao da mu je ona uniÅ”tila život. NauÄio je da svira gitaru, pa se od rane mladosti uporedo bavio i pisanjem i muzikom. PoÄetkom 1951. upisuje fakultet, no pre diplomiranja objavljuje prvu knjigu pesama (1956). Kao nagradu dobija stipendiju od 2000 dolara i putovanje po Evropi. Ubrzo postaje poznato ime u kanadskim literarnim krugovima, a poÄetkom Å”ezdesetih, sa novcem dobijenim od prodaje prve knjige, odlazi na grÄko ostrvo Hidra.Tamo je kupio kuÄu i u potpunoj izolaciji poÄeo intenzivnije da se bavi pisanjem. Prvi roman objavljuje 1963. Tada je nastala i njegova Äuvena pesma So long, Marianne, posveÄena njegovoj velikoj ljubavi Merijen Jensen. Sredinom Å”ezdesetih vraÄa se u Ameriku gde postaje deo njujorÅ”ke umetniÄke scene. Upoznaje krug oko Endija Vorhola i poÄinje da piÅ”e pesme za folk izvoÄaÄe, kao Å”to je Džudi Kolins. Prvi album Songs of Leonard Cohen (1967) prolazi nezapaženo u Americi, iako su se na njemu naÅ”li njegovi najveÄi hitovi: Suzanne, So long, Marianne, Sisters of Mercy. Ne obaziruÄi se na kritike, Koen objavljuje joÅ” mraÄniji i nekomercijalniji album, Songs from a Room, sa kojeg se izdvajaju pesme Bird on a wire i Story of Isaac. Njegovo stvaralaÅ”tvo lirski je neuhvatljivo i za njegove najbolje poznavaoce. SlužeÄi se metaforama, parafrazama, ironiÄnim i humoristiÄkim odnosom prema druÅ”tvu, u tekstovima se bavi ljubavlju, religijom, seksualnoÅ”Äu, samoubistvima, depresijom, istorijom i meÄuljudskim odnosima. U pevaÄkom smislu, takoÄe pravi velike promene. Karijeru je zapoÄeo kao visoki bariton, da bi godine puÅ”enja njegov glas uÄinile najdubljim basom na savremenoj muziÄkoj sceni. NajviÅ”e poklonika stiÄe po objavljivanju New Skin for Old Ceremony (1974), na kojem se naÅ”la Äuvena pesma Chelsea Hotel No.2, a vrtoglavi uspeh doživljava sa albumom I`m Your man, koji ima veliki uticaj na savremenu muziÄku scenu. Albumom The Future (1992) vraÄa se religijsko-proroÄkom stilu. Bavi se temama uniÅ”tenja prirode, narkomanije, diktatorstva, abortusa, nuklearnog uniÅ”tenja... PoÄetkom ovog veka na scenu se vraÄa albumom Ten New Songs. Numeru In My Secret Life pisao je 13 godina. Marta 2008. Koen je primljen u Rokenrol kuÄu slavnih u Njujorku, a nagradu Gremi za životno delo dobio je 2010. Umro je 2016. godine u Los AnÄelesu. Diskografija Songs of Leonard Cohen 1967. Songs from a Room 1969. Songs of Love and Hate 1971. Live Songs 1973. New Skin for the Old Ceremony 1974. The Best of Leonard Cohen/Greatest Hits 1975. Death of Ladies` Man Recent Songs 1979. Night Magic: Musical/Soundtrack 1985. Various Positions 1985. I`m Your Man 1988. The Future 1992. Cohen Live 1994. More Best Of Leonard Cohen 1997. Field Commander Cohen: Tour of 1979 2001. Ten New Songs 2001. The Essential Leonard Cohen 2002. 2008. Dear Hearher 2004. Live in London 2009. Live At the Isle of Wight 1970 2009. Songs From the Road 2010. Old Ideas 2012. Popular Problems 2014. You Want It Darker 2016. Bibliografija Let Us Compare Mythologies 1956. The Spice-Box of Earth 1961. The Favorite Game 1963. Flowers for Hitler 1964. Beautiful Losers 1966. Parasites of Heaven 1966. Selected Poems 1956. - 1968. 1968. The Energy of Slaves 1972. Death of A Lady`s Man 1978. Death of Mercy 1984. Stranger Music 1993. Book of Longing 2006. The Lyrics of Leonard Cohen 2009. Poems and Songs 2011. Fifteen Poems 2012. Leonard poezija pesme