Pratite promene cene putem maila
- Da bi dobijali obaveštenja o promeni cene potrebno je da kliknete Prati oglas dugme koje se nalazi na dnu svakog oglasa i unesete Vašu mail adresu.
126-150 od 13839 rezultata
Režim promene aktivan!
Upravo ste u režimu promene sačuvane pretrage za frazu .
Možete da promenite frazu ili filtere i sačuvate trenutno stanje
Sun Cuovo Umeće ratovanja je jedan od najpoznatijih vojnih spisa u istoriji čovječanstva. Tokom dvije hiljade godina ovo djelo uticalo je na istočnjačku vojnu misao i filozofiju, a u drugoj polovini XX vijeka izvršilo je uticaj i na zapadno sagledavanje rata, poslovne strategije i diplomatske odnose. Umeće ratovanja nam otkriva, kroz primjer sukobljenih armija, bezvremena načela koja važe u svakodnevnom životu. Uči nas da imati strategiju ne znači planiranje, u smislu pravljenja liste postupaka, već zahtijeva brze odgovore na promjene okolnosti.
-
Kolekcionarstvo i umetnost chevron_right Knjige
Dodatne informacije Pisac GEORG VILHELM FRIDRIH HEGEL Izdavač GRAFOS – BEOGRAD Izdanje 1985 Povez MEKI Strana 212 Stanje Dobro Edicija HORIZONTI
Pavle Florenski – Imena „Imena“ predstavljaju zaključni rad P. A. Florenskog (pripremljen 1926. godine) u kome su objedinjeni rani radovi o filosofiji imena, i to od istraživanja diskontinuiteta i teorije invarijanti na Matematičkom fakultetu Moskovskog univerziteta (ime kao invarijantna karakteristika ličnosti), preko studentskih radova u Duhovnoj Akademiji o sakralnom preimenovanju, do poznih interpretacija platonizma i imenoslavlja. Ona nastavljaju ideju razvijenu u „Imenoslavlju kao filosofskoj pretpostavci“ i po zamisli autora trebalo je da uđu u kasnija izdanja knjige „U vododelnicama mišljenja“. Drugi deo rada posvećen je opisu osamnaest muških i ženskih imena i u vezi je sa nerealizovanim projektom Rečnika i Albuma imena, u koji je trebalo da za svako ime „uđe po šest (profil i anfas) slika, koje bi predstavljale platonovsku ideju imena-formi sa njene tri strane – u smislu najboljih, banalnih i najgorih mogućnosti“ (pismo Vladimiru Koževnjikovu od 12. 07. 1912 godine – Voprosi filosofii. № 6. 1991). Imena u Rečniku imena nisu složena po azbučnom redu nego po datumima kada su dovršena: od 16. 12. 1922 godine, kada je dovršeno ime Aleksandar, do 28. 02. 1925 godine, kada je dovršeno ime Mihail. (Aleksandra: 17. 12. 1922; Ana: 3112. 1922; Vasilije: 13 01. 1923; Sofija: 13. 01. 1923; Vladimir: 21. 01. 1923; Olga: 09. 09 1923; Konstantin: 18. 09. 1923; Jelena: ?; Nikolaj: 22. 10. 1923; Jekatarina: 29. 10. 1923; Dmitrij: 04. 11. 1923; Varvara: 14. 10. 1923; Pavle: 20. 07. 1924; Ljudmila: 06. 01. 1925; Vera: ?).
uramljeno 40 x 52 cm (sa ramom) neto - 24 x 30 cm samo srbija ovaj predmet ne saljem u inostranstvo serbia only I do not send this item abroad posveceno Claude Avelinu na poledjini pise `ovaj crtez radio sam po zelji Claude Avelina francuskog knjzevnika ka ilustracija za njegovu pesmu - ptica koja ne postoji -od 9 komada u ovij seriji on je izabrao jedan,koji je uvrstio u xxxx sa ostalim francuskim slikarima` Z.Petrovic, Paris. Okt. 1956 Zoran Petrović, akademski slikar, rođen je 7. aprila 1921. godine u selu Sakule u Banatu. Gimnaziju je završio u Pančevu. Diplomirao je godine 1948. na Akademiji za likovne umetnosti u Beogradu na odseku za slikarstvo. Specijalku u klasi Đorđa Andrejevića Kuna završava 1949. U toku studija su mu predavali Vasa Pomorišac, Milo Milunović i Ivan Tabaković. Bavio se slikarstvom, crtežom, grafikom, kolažom, skulpturom (na bazi livenog i varenog metala)… Autor je čuvene Mašinobalade, mape crteža i tekstova, koja je nastajala u vremenu od 1958. do 1966. godine. Od 1975. godine počinje da se bavi skulpturom na principu varenog i livenog gvožđa. Izlagao je na brojnim grupnim izložbama u zemlji i inostranstvu, a 1961. godine bio je predstavnik Jugoslavije na VI bijenalu u Sao Paolu u Brazilu. Tom prilikom je dobio nagradu za crteže Leirner fondacije. Imao je brojne samostalne izložbe u tadašnjoj Jugoslaviji, u Beogradu, Novom Sadu, Zrenjaninu, Nišu, Pančevu, kao i širom sveta, u Parizu, Veneciji, Londonu… Dobitnik je brojnih nagrada u zemlji i inostranstvu. Njegova dela se nalaze u muzejima, galerijama i privatnim kolekcijama širom sveta. Profesorskim radom bavio se na Fakultetu likovne umetnosti u Beogradu od 1949. sve do 1986. godine, gde je predavao crtanje i slikanje. Bio je član grupe Samostalni od 1951. do 1953. i jedan od osnivača Decembarske grupe, gde je član od 1955. do 1960. godine. Jedan je od osnivača Umetničke kolonije u Bačkoj Topoli i Ečkoj. Bio je aktivan u radu kolonija u Senti, Vršcu, Pančevu, Deliblatskom pesku… Likovna umetnost nije jedina oblast njegovog kreativnog interesovanja. Mag ravničarskog predela, vojvođanskog podneblja, ostavlja zapažena književna dela. Matica srpska mu objavljuje knjigu Selo Sakule u Banatu 1969., a drugo izdanje 1986. godine. Dramska adaptacije ove knjige pod istim naslovom i drugim verzijama (Pendžeri ravnice, Pa izvolte u Sakule i Banatske slike i prilike), izvođena je pozorištima skoro hiljadu puta. Drame Bećarac i Sakuljani, a o kapitalu, takođe postužu uspeh kod publike. Seriju od sedam emisija Banatska kazivanja (monodrame) emitovala je TV Beograd. Film Hitler iz našeg sokaka, po scenariu Zorana Petrovića, realizovala je filmska kuća Jadran – film iz Zagreba. Ovo filmsko ostvarenje dobilo je na Pulskom festivalu 1975. godine Srebrnu arenu za režiju i glavnu mušku ulogu. Petrović je bio član Udruženja dramskih pisaca Srbije. Dobitnik je nagrade grada Vršca 1970. godine na Sterijinom pozorju za tekst savremene komedije. Od opštine Opovo godine 1987. dobije Zlatnu plaketu za pisanu reč o zavičaju. Njegovi se tekstovi nalaze u Letopisu Matice srpske, časopisu Književnost i listu Pančevac. --------------------------------- Claude Aveline, pen name of Evgen Avtsine (19 July 1901 – 4 November 1992), was a writer, publisher, editor, poet and member of the French Resistance. Aveline, who was born in Paris, France, has authored numerous books and writings throughout his writing career. He was known as a versatile author, writing novels, poems, screenplays, plays, articles, sayings, and more. He was born to Jewish parents who had fled the racial segregation they were subjected to in Russia, moved to France in 1891 and became French citizens in 1905. Avtsine studied at the prestigious Lycée Henri-IV in Paris and then in a school in Versailles to which his parents moved. In 1915, he volunteered as a medic in the First World War, then went to college in Paris, but his health deteriorated and he had to stop his studies. In 1918 - 1919 he lived near the city of Cannes in southeast France, where he began writing under the pen name Claude Aveline. In 1919, his poems were published in magazines, and he was introduced to writer Anatole France, becoming his protégé and close friend. In 1920, he returned to Paris, worked as an editor of an art journal, and accepted a request to write a book about Buddha, called `La merveilleuse légende de siddhartha gautama bouddha`. In 1922, aged 21, he founded his own publishing house under the name `Chez Claude Aveline éditeur` and was subsequently called `the youngest publisher in France`. and even `in the world`. After another health incident in 1923, Aveline stayed four years in a health clinic in Font-Romeu, where he met and befriended a young patient, Jean Vigo, eventually becoming a film director. Aveline would later act both as the executor of the filmmaker`s estate, and as the legal guardian of Vigo`s daughter after his wife`s death; in 1951 Aveline founded the Prix Jean Vigo given to young film directors. He was president of the jury board for twenty-five years. In 1932 he published the detective novel `La Double Mort de Frédéric Belot`, which was a public success, and in 1936, the novel `Le Prisonnier`. Le Prisonnier has been cited by Albert Camus as an influence and inspiration for his successful novel, L`Étranger. Favoring the left side of the political spectrum, he contributed to the writing of numerous communist and anti-fascist journals and publications, such as Commune and Vendredi. During the Nazi occupation in World War II Claude Aveline joined the French Resistance. In 1952 he won the Grand Prix of the Société des gens de lettres and the Prix Italia in 1955 for his creative work in radio dramas. In 1956, Aveline asked his many artist friends to artistically illustrate, i.e. draw or paint the Portrait de l`Oiseau-Qui-N`Existe-Pas (Portrait of the bird that doesn`t exist), a poem he wrote in 1950, which was subsequently translated into 55 languages. An anthology was made out of 108 portraits by artists of various backgrounds and styles such as Henri-Georges Adam, Atlan, Bertholle, Bissiere, Prassinos, Music, Singier, Vieira da Silva and Jacques Villon. In 1963 Aveline donated it to the Musée National d`Art Moderne in Paris where it was exposed. His bust, made in 1967 by Ossip Zadkine, was the last sculpture created by Zadkine before his death. Aveline wrote «Je suis le dernier Zadkine» (I am the last Zadkine) in French newspaper Le Figaro, in homage to the artist. In 1974 he began writing memoirs. He died in 1992 in Paris.
Knjiga je dobro očuvana,spoljni omot malo zacepljen sa strane pri vrhu. Izvorii tokovi,Zagreb,1976.286 strana. ,,Ja sam Moju stvar na Ništa postavio Prvi odjeljak ČOVJEK I Jedan ljudski život II Ljudi starog i novog vremena 1. Stari 2. Novi 2.1. Duh 2.2. Opsjednuti Utvor Daska 2.3. Hijerarhija 3. Slobodni 3.1. Politički liberalizam 3.2. Socijalni liberalizam 3.3. Humani liberalizam Napomena Drugi odjeljak JA I Vlastitost II Vlastitelj 1. Moja moć 2. Moj obraćaj 3. Moj sebeužitak III Jedini Ja sam Moju stvar na Ništa postavio Što sve neće biti Moja stvar! Prije svega dobra stvar, pa stvar boga, stvar čovječanstva, istinitosti, slobodnosti, humanosti, pravednosti; dalje stvar Mojega naroda, Mojega vladara, Moje otadžbine; na koncu čak stvar duha i tisuću inih stvari. Samo Moja stvar ne treba nikad biti Moja stvar. »Fuj egoist koji samo na se misli!« Nego, pogledajmo kako to s njihovom stvari čine oni za čiju stvar Mi imamo raditi, žrtvovati se i oduševljavati. Vi znate o bogu puno temeljitoga naviještavati i tisućljećima ste »istraživali dubine božanstva« i u dušu mu zreli, te Nam dabome možete kazati kako bog sam tjera »stvar boga« kojoj smo Mi zvani služiti. A Vi to i ne tajite, to tjeranje Gospodinovo. Pa sad što je njegova stvar? Je li on, kao što se od Nas očekuje, neku tuđu stvar, je li stvar istinitosti, stvar ljubavi učinio svojom? Vas ovo neshvaćanje razjaruje i Vi Nas poučavate da je božja stvar svakako stvar istinitosti i ljubavi, no da se ova stvar ne može nazvati njemu tuđom, jer da bog sâm jest istinitost i ljubav; Vas razjaruje uzeće da bi bog Nama bijednim crvima mogao naličiti time što bi tuđu stvar promicao kao vlastitu. »Bog bi se imao zauzeti za stvar istinitosti kad sam ne bi bio istina?« On brine samo za njegovu stvar, no jer on jest Sve u Svemu, stoga i jest sve njegova stvar! Mi pak, Mi nismo Sve u Svemu, i naša je stvar posve malena i prezrena; zato Mi moramo nekoj »višoj stvari služiti«. – Sad je jasno, bog brine samo za Svoje, bavi se samo sobom, misli samo na sebe i ima samo sebe u vidu; jao svemu što njemu nije milo. On ne služi ničem Višemu i zadovoljava samo sebe. Njegova stvar je jedna – čisto egoistična stvar. Kako stoji s čovječanstvom čiju stvar imamo Mi učiniti svojom? Je li njegova stvar možda nekog inog i služi li čovječanstvo nekoj višoj stvari? Ne, čovječanstvo gleda samo sebe, čovječanstvo hoće samo čovječanstvo promicati, čovječanstvo je sebi samom svoja stvar. Da bi se razvilo, pušta ono narode i individue da se izmuče u njegovoj službi a kad su ovi učinili što čovječanstvo treba, tad ih ono iz zahvalnosti baca na smetište povijesti. Nije li stvar čovječanstva jedna – čisto egoistična stvar? Ja ne trebam baš na svakome, tko bi Nam mogao nametnuti njegovu stvar, pokazati, da mu je stalo samo do njega, ne do Nas, samo do njegove dobrobiti, ne do Naše. Pogledajte Si samo one preostale. Žude li istinitost, slobodnost, humanost, pravednost za nečim inim do da se Vi entuzijazmirate i njima služite? Svima je stalo naročito do toga, ako im se najrevnosnije klanja. Promatrajte jednom narod kojeg štite odani patrioti. Patrioti padaju u krvavoj borbi ili u borbi s glađu i nevoljom; zar narod mari za to? Narod postaje gnojem njihovih lešina »cvjetajući narod«! Individue su za »veliku stvar naroda« umrle, a narod im šalje nekoliko riječi hvale i – time profitira. Ja to nazivam unosnim egoizmom. Ta pogledajte onog sultana koji za »njegove« s toliko puno ljubavi skrbi. Nije li on čista nevlastokorisnost sama i ne žrtvuje li se on neprestano za one njegove? Dakako, za »njegove«. Pokušaj jednom i ne pokaži se kao Njegov nego kao Tvoj: Ti ćeš za to, što si uzmakao njegovom egoizmu, dospjeti u tamnicu. Sultan je svoju stvar na Ništa kao na se postavio: on je sebi Sve u Svem, sebi je jedini i ne trpi nikoga tko se usudio ne biti jedan od »Njegovih«. Ta zar nećete Vi na ovim sjajnim primjerima učiti da egoist najbolje prolazi? Ja se s Moje strane time poučujem i hoću, umjesto da dalje služim onom velikom egoisti, radije sâm biti egoist. Bog i čovječanstvo su postavili njihovu stvar na Ništa kao na Sebe. Tad nek i Ja postavim moju stvar jednako na Mene, Ja koji sam kao i bog ono Ništa od sveg inoga, Ja koji sam moje Sve, Ja koji sam Jedini. Ako bog, čovječanstvo, kako Vi uvjeravate, ima dovoljno sadržine u sebi da Sebi budu Sve u Svem; tad Ja njušim da će on Meni još daleko manje manjkati i da se Ja neću morati tužiti na moju »praznost«. Ja [ni]sam Ništa u smislu praznosti nego stvaralačko Ništa, ono Ništa iz kojeg Ja sâm kao stvoritelj Sve otvaram. Dalje od mene sa svakom stvari koja nije posve Moja stvar! Vi mnite da bi Moja stvar morala biti barem »dobra stvar«. Što dobro, što zlo? Ta Ja sam sâm Moja stvar, a Ja sam niti dobar niti zao. Oboje za Mene nema nikakvog smisla. Ono Božansko je božja stvar, ono Ljudsko stvar »čovjeka«. Moja stvar nije niti ono Božansko niti ono Ljudsko, nije ono Istinito, Dobro, Pravno, Slobodno, itd. nego samo ono Moje i ona nije opća nego jest – jedina, kao što Ja jedini jesam. Meni ništa ne nadilazi Mene!``
Vladan Micić Micke (1945) - ALEGORIJA - Grafika, akvatinta iz 1987. Dimenzija otiska 16x26cm, signatura dole desno grafitnom olovkom. Opremljena pod staklo u adekvatni ram spoljnih dimenzija 33x45 cm. Dogovor moguć, pitanja u inbox ili telefonom. Pogledajte i ostale moje oglase.
Knjiga je u dobrom stanju. Svetovi,Novi sad,1992. 235 strana,17cm ,,Ролан Жерар Барт (франц. Roland Gérard Barthes; Шербур Октевил, 12. новембар 1915 – Париз 25. март 1980) био је француски теоретичар књижевности, филозоф, књижевни критичар и семиотичар. Његово поље интересовања било је широко. Извршио је снажан утицај на развој структурализма, семиотике, егзистенцијализма, марксизма, антропологије и постструктурализма. Барт је рођен 12. новембра 1915. у Шербуру у Нормандији као син Анријете и Луја Барта, поморског официра.[2] Отац му је погинуо 1916. на Северноме мору за време Првог светског рата. Са једанаест година заједно са мајком преселио се у Париз, но упркос пресељењу Барт је читав живот остао везан за свој родни крај. На париској Сорбони, коју похађа од 1935. до 1939, показује се амбициозним учеником. У том раздобљу боловао је од разноразних болести, укључујући и туберкулозу, због које је много времена провео у изолацији санаторијума.[3] Учестали здравствени проблеми негативно су утицали на његову академску каријеру и полагање испита. Због лошег здравља био је ослобођен војне службе. Од 1939. до 1948. радио је на добијању дипломе из граматике и филологије, издао је своје прве академске радове, суделовао је у медицинским студијима, али се и даље борио са лошим здравственим стањем. Године 1948. вратио се искључиво академскоме раду, те је добио неколико краткорочних послова на институтима у Француској, Румунији и Египту. Истовремено писао је за париски левичарски часопис Борба (Combat), а ти чланци су временом израсли у књигу Le degré zéro de l`écriture (1953). Наредних седам година провео је у Centre national de la recherche scientifique где је студирао лексикологију и социологију.[4] Такође, у томе периоду почео је да пише популарни серијал есеја за часопис Les Lettres Nouvelles у којима је побијао митове популарне културе (касније су есеји окупљени и објављени у збирци Митологије изданој 1957. године).[5] Познавајући у извесној мери енглески језик, Барт је предавао на Мидлбери колеџу 1957. године и спријатељио се са будућим енглеским преводиоцем великог дела његовог рада, Ричардом Хауардом, тог лета у Њујорку.[6] Ране шездесете провео је истраживајући семиотику и структурализам. Многи његови радови су критиковали постојеће традиционалне академске погледе књижевне критике. Његове идеје довеле су га у јавни сукоб са Ромоном Пикаром, који га је напао у тексту Нова критика због наводног недостатка поштовања према францускпј књижевној традицији. Барт му је одговарио у своме делу Критика и истина из 1966. где је оптужио стару грађанску критику за мањак бриге о нијансама и финоћи језика, те о селективној неукости у критици дијалектичких теорија (као што је на пример марксизам). До касних шездесетих Барт је стекао велики углед. Путује у САД и Јапан те одржава презентације. Своје најпознатије дело, есеј Смрт аутора, које служи као један од основних прелазних радова у истраживању логике структуралистичке мисли, објавио је 1967. године. Наставио је да доприноси заједно са Филипом Солером авангардном књижевном часопису Tel Quel, где се развијају сличне идеје Бартовим. Барт објављује књигу С/З 1970, у којој је анализирао Балзакову приповетку Саразин. Током седамдесетих наставио је градити књижевну критику, те развија појмове текстуалности и књижевничке неутралности. 1971. гостује као предавач на универзитету у Женеви. Године 1977. био је одабран за предавача на катедри за књижевну семиологију на Колежу де Франс у Паризу. Исте године његова мајка Анријета Барт, са којом је живео 60 година умире. Његово последње велико дело Мрачна комора је делом есеј о природи фотографије, а делом помирење са смрћу његове мајке. Дана 25. фебруара 1980. Барта је ударио аутомобил, након што је напустио забаву, коју је одржао Франсоа Митеран. Месец дана касније умиро је од последица повреде.``
Knjiga je u dobrom stanju,malo okrzana sa strane. ,,Vesela nauka označava prelaz od ranih spisa ka zrelijem stvaralačkom periodu u kojem su nastala dela poput Tako je govorio Zaratustra i Volja za moć. Prvo izdanje Vesele nauke (1882) obuhvatalo je četiri knjige sa uvodnim tekstom „Šala, lukavstvo i osveta” koji se sastoji od izreka i aforizama u stihu. Već u drugom izdanju (1887) autor je dodao i petu knjigu, kao i „Pesme princa slobodnog ko ptica na grani”, što predstavlja jedinu poeziju koju je objavio. I u ovom delu Niče govori o središnjem problemu svoje filozofije, problemu kulture, pogotovo ako je ona institucionalizovana i kao takva lišena vitalističkih osobina ili ukoliko apsorbuje dekadentnu umetnost kojoj se veliki filozof žestoko protivio. Značaj ovog dela ogleda se, između ostalog, i u tome što će u njemu prvi put formulisati čuvenu tezu „Bog je mrtav”, kojom osporava dotadašnje načelo Boga kao apsolutnog izvora moralnih principa. Ničeove refleksije o moralu često su bile pogrešno interpretirane, zbog čega ga je dugo pratio epitet kontroverznog mislioca. Vesela nauka pisana je u Ničeu svojstvenoj fragmentarnosti i, kako sam autor kaže, jezikom jugovine, što bi značilo jezikom svežine, ali i nemira, nadmenosti i radosti povratku životnih sokova, uprkos tome što je često isticao značaj bolesti u razvoju duha. Snažan poetski izraz koji dominira u oblikovanju refleksija čini ovo delo najboljim pokazateljem Ničeove strastvene stvaralačke prirode.``