Odlomci: „Ne znam koliko vremena je bilo proteklo između iščeznuća i naglog i lakog otvaranja očiju – činilo mi se da sam bio samo trepnuo (a rekli su mi da je operacija trajala čitav sat), a, u stvari, ja jedan sat nisam postojao; čula su bila potpuno zamrla, nije bilo snova ni sanjanja; ničega nije bilo, kao da sam bio mrtav. Tako sam shvatio (jer sam to i doživeo) da je smrt za onoga ko umire – laka. On se sa njom ne suočava jer nastupa pošto njega više ne bude bilo. Smrt postoji samo u svetu živih.” „Pojedinac može biti razapet između sentimenta i razuma, i, desi li mu se to, obično kažemo da mu život postaje tragičan. U najboljem slučaju – nesrećan. Ali zajednice retko kad dospevaju u ovakve dileme: njih vode kolektivni nagoni, iliti (rečeno sofisticiranim načinom izražavanja) – mentalitet. Od prirode datog mentaliteta zavisiće i sudbina ljudskih zajednica, a posledice (krštavane istorijom ili mitom), zvaće se pobede ili porazi. Njihov zajednički imenitelj jesu reči proistekle iz prirodnih pojava, a one glase: udes i katastrofa. Ili, jednostavno: BOŽJA VOLJA ili SUDBINA. (Nikako „nesreća” ili „tragedija”. Nikako!)” „Svako je vreme obeleženo ludošću. Ali, dok smo u matici (u središtu života), mi ne vidimo svu njegovu grotesknost. Tek u starosti, kada nam i naše trajanje (naše dotrajavanje) poprimi takav vid, u stanju smo da svoga vremena sagledamo pravo lice.” „Stepen samovolje jednog diktatora određuje količina poniženja koju zajednica može da izdrži.” „Šta je život? Jelo, ljubav, rađanje, radost, san, jednom rečju: sve što nije Istorija.” „Kad sve osporimo, šta nam preostaje? Poezija.”

Odlomak: Ja to nikad ne bih mogla, rekla je tijekom jedne od bezbroj kasnih večera jedna velika mamina kolegica. S čuđenjem, da, no istodobno i s divljenjem. Nećemo je imenovati. Velika je bila u svoje vrijeme i nije lijepo imenovati velike koji kažu da nešto ne mogu. Barem kad ih nema da to sami pojasne. Nije nikad takvo što vidjela, a kamoli da bi se sama u to upustila: da netko supijan, u gluho doba noći iz nekog dijela restorana podvikne – Daj Ave Mariju, majketi – a da netko tko je Primadonna u svjetskim razmjerima na taj podvik doista i ustane, pa i otpjeva željenu ariju!? No… da, mama jest bila najveća Aida našeg doba, bila je Primadonna Assoluta, bila je La Molnar… Ali bila je i Lady Juke Box. I upravo zbog toga, zbog tog neozbiljnog shvaćanja sebe, zbog sposobnosti da se bez ikakve pripreme upusti u pjevanje koje god arije, u kojim god uvjetima, u koje god doba dana. Ali nikad, nikad ime Lady Juke Box nije izgovoreno nikako, osim s ljubavlju i prisnošću. Svugdje u svijetu je bilo tako, pa i tamo gdje bi se najmanje očekivalo. Tribunj je danas jedan od malih turističkih divova Jadrana. No tada, sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, bio je tek nebrušeni dijamant… Iznimno nebrušen. Najraznovrsniji kulturni djelatnici tadašnje države gotovo konspirativno su širili priču o ljepotama tog mjestašca, nagovarajući se međusobno na kupnju konobica u mjestu, ne bi li zajedno ljetovali u tom malom raju. I doista, skupilo se tih sedamdesetih ono najbolje što je kultura tog doba imala za ponuditi – od slikara, glumaca, skladatelja, kipara, opernih pjevača, baletana… I svi su dovlačili svoje prijatelje i kolege iz svijeta, ne bi li i njih Tribunj hipnotizirao. I nikome nisu smetali magarci koji zorom bude sve žive i mrtve, rojevi muha, nedostatak kanalizacije, nepostojanje mjesta za izlazak. Sjedilo se po malim kalama, ispred konobica, tu se jelo, družilo, pjevalo… Doduše, postojao je jedan riblji restoran. Skroman, nemoderan, jedini tada. Luna se zvao. Vlasnik se zvao Miro Unić, kog su sumještani zbog specifičnih crta lica zvali Grubi Miro. Moja majka ga je izluđivala zahtjevima za palačinke, ili sladoled. Prvo bi dobila porciju najmaštovitijih psovki, a onda bi joj Miro uvalio u ruke lonac s brašnom, vodom i čime već uz prijetnju: Ja ću ji ispeć, al Issami, tiš ji mutit! Ili bi se samo, a sve psujući, pokupio svojim Renaultom 4, da bi se za pola sata vratio s kantom sladoleda iz Vodica, uz proklinjući uzvik: “Na, jij!” I tako, sve uz galamu i potoke vina svih boja, dok u to – za mamu rezervirano – gluho doba noći ne bi netko odnekud pijano isfrfljao: Daj Ave Mariju, majketi! I tako iz noći u noć, iz ljeta u ljeto… A onda, jednog je ljeta tu bila i ta, jedna od velikih maminih kolegica – taman su se ona i mama smjenjivale bile u Areni u Veroni pa, eto, navratile u Tribunj – i bio je u Luni, u velikom društvu i Drago Putniković, osnivač Šibenskog festivala djeteta u pratnji svog prijatelja iz pomorske policije, tadašnje milicije. I kako je moja mama ustala jedne od tih noći, s namjerom da udovolji glazbenoj želji iz skrovitog kutka birtije, gospodin Drago ju je uhvatio za ruku: Ne, ovu večer nećete ovako! Njegov prijatelj iz milicije je također ustao od stola i – uz smiješak i onaj karikirani policijski, „pođite s nama, gospođo“, uhvatio je pod ruku. Otišli su njih troje tako, u tišini, i popeli se na usidreni patrolni brod. Supijano društvo u Luni nije znalo bi li se više smijalo toj sceni, ili šokiranoj kolegici. Ona nije mogla znati da je Drago Putniković čovjek teatra, ali ni nitko drugi u društvu nije znao da se Drago jako dobro razumije u akustiku. Naložio je prijatelju iz policije da patrolni brod zaustavi nasuprot tribunjskog otočića, između dva škoja, i da ga usmjeri prema Tribunju, kao i da ugasi motore. Moju mamu je doveo na provu broda i ondje ju je ostavio: Sad pjevajte, Ljiljana… Ni jedno svjetlo, ni u jednoj kući nije zasvijetlilo. U potpunom noćnom mraku, ljudi su u tišini jedan po jedan, izlazili iz kuća na rivu, ne bi li dočekali tu pjevanu molitvu svima im znanoj Gospi, zvonku a prišuljanu iz mraka pučine. Čak je i Grubi Miro pogasio svjetla u Luni. Arija je završila i ljudi su, u mraku i, kako su i izlazili, jedan po jedan, u tišini, pošli natrag u svoje domove. Trojac s broda vratio se u Lunu, a mamu je njezina strana prijateljica samo zagrlila: “Ja to nikad ne bih mogla…” Luna je još tu, na stijenama. No veća je, s mnogo terasa. I Tribunj je veći, s mnogo konoba, kafića i restorana. Gospodina Drage više nema, nema ni Grubog Mira. Nema ni Lady Juke Box više. A s njom, utihnula je i Ave Maria u Tribunju. I doista, nitko to nije mogao. Tako, kao mama, nitko ni neće moći. Nikad više…

Reč izdavača: ’’Pirandello je jedan od najznačajnijih talijanskih pisaca 20. stoljeća. Njegov se osebujan filozofski svjetonazor napose izrazio u opsežnom dramskom opusu: 44 drame pod znakovitim zajedničkim naslovom Gole maske. Čovjek nije onakav kakav misli da jest, za svakoga drugog je drukčiji. Njegova je osobnost mnogostruka pa ne postoji uporište da je njegovo uvjerenje istinito. Društvo je sazdano na sebičnosti, a pojedinac je prisiljen nositi vanjsku masku koja ne odražava njegovu unutrašnju bit. Ovaj izbor obuhvaća deset najpoznatijih i najizvođenijih drama: Tako je (ako vam se čini), Kao prije, bolje nego prije, Gospođa Morli, jedna i dvije, Šest osoba traži autora, Henrik IV., Odjenuti gole, Čovjek s cvijetom u ustim, Život koji sam ti dala, Večeras se improvizira, Naći se.’’

Podnaslov dela glasi: Cvjetnjak usmenih lirskih pjesama.

Iz recenzije: ’’Od grčkih filozofa do bivših ruskih špijuna, upotreba otrova kao sredstva za završetak života, bilo atentatom, ubojstvom, samoubojstvom ili pogubljenjem, ima povijest koja seže više od 2000 godina unatrag. I prije nego što je Sokrat prihvatio svoju sudbinu ispijajući kukutu, umrlo je sigurno bezbroj ljudi od posljedica gutanja otrova iz prirode. No, često otrovi imaju i korisna svojstva kao što pokazuje primjer fluorovodika, koji je važna kemikalija u proizvodnji herbicida, farmaceutika i fluorescentnih žarulja. Otrovi – ilustrirana povijest istražuje prirodu toksičnosti i otkriva kako su otrovi u ljudskoj povijesti imali presudnu i često neočekivanu ulogu i u dobru i u zlu. Razmatra niz otrovnih tvari te opisuje slučajeve trovanja, i one poznate i one zloglasne.’’

Reč izdavača: ’’Prvi cjeloviti prijevod renesansnog pastirskog romana Arcadia iz 1504. Jacopa Sannazara, koji je silno utjecao na cjelovitu književnost zapadnoga europskog kulturnog kruga, pa tako i na hrvatsku i Petra Zoranića i njegove Planine. Zahvaljujući prevodilačkome maru Mate Marasa Arkadija je zaživjela na hrvatskome.’’

Iz recenzije: ’’Hrvoje Hitrec stvarao je ove priče-legende prateći u kontinuitetu neke važne zgode iz života Hrvata. Ovih 37 legendi po motivima se može svrstati u tri skupine. U prvu skupinu, najbrojniju, pripadaju povijesne zgode iz života Hrvata, od doseljenja, početaka života na ovim prostorima, preko narodnih vladara, presudnih povijesnih bitaka, (su)odnosa s Turcima, života u vrijeme Arpadovića, Mletaka, Habsburgovaca i dr. Drugu skupinu čine religijske teme, osobito one vezane za materinski kult među Hrvatima, zgode iz života Crkve. U treću se ubrajaju raznovrsne mjesne legende, posebice one iz zagrebačkoga života. Svaka od oblikovanih priča ima svoj unutrašnji razlog postanka, svoju unutrašnju stvaralačku zakonitost i svrhovitost, i kao takve čine strogo i pomno ostvarenu cjelinu koja pokazuje specifičnost hrvatskoga etnikuma.’’

Reč izdavača: ’’Iako stvaralaštvo ovog nobelovca još nije zaokruženo, kritika je već suglasna u tome da je Limeni bubanj književnom snagom, ali i popularnošću u mnogim zemljama, u piščevu opusu ostao nenadmašen. Događaji u tom Grassovu pripovjednom prvijencu omeđeni su povijesnim datumima: prvi dio romana proteže radnju od doba oko prijeloma stoljeća do početka Drugoga svjetskog rata, drugi se zbiva za vrijeme rata, a treći obuhvaća prvo poslijeratno desetljeće u zapadnom dijelu Njemačke. Središnji lik romana je Oskar, dječak koji je prestao rasti u trećoj godini, i to vlastitom odlukom. Sa svojom bučnom igračkom, crveno-bijelo išaranim limenim bubnjem, lik je bez premca u književnoj povijesti, u pravom smislu literarni unikum i kuriozitet. Limeni bubanj je, nema sumnje, najljepši roman o 20. stoljeću.’’

Iz recenzije: ’’U ovoj knjizi Daniel Miščin na intelektualno uzbudljiv način pristupa Kranjčevićevoj korespondenciji, točnije, pjesnikovu dopisivanju sa suprugom Elom. Riječ je o velikom korpusu koji obuhvaća 567 pisama pisanih u različitim prigodama i u različitim okolnostima. U našoj znanosti o književnosti teško se sjetiti primjera da je korespondencija nekoga pisca našla tako pomna čitača i interpreta. Velika Miščinova studija, uz epistole Silvija i Ele, pokazala je stvarne domašaje susretničkog mišljenja – stoljetna je udaljenost premoštena, a Kranjčević ne egzistira kao okamenjeni klasik i strano nam biće. Janko Polić Kamov napisao je u povodu Kranjčevićeve smrti: »Pjesnik koji nam je bio bliži od najbližih, intimniji no što smo mi sami sa sobom, umrije, a da ne saznasmo kako hoda, puši, jede… Pa ne znamo ni što je pušio, ni da li je uopće pušio. Tko će nam to reći? Osjećamo toliku potrebu znati mu svaki kret, naviku, manu…« Kamovljeva pitanja, puna radoznale prisnosti i topline, u ovoj su knjizi dobrim dijelom dobila odgovore.’’

Reč izdavača: ’’Kurs počinje pregledom osnovnih alata uz postavljanje šablona i traka sa alatkama. Zatim ćete kreirati unutrašnji prostor dnevne sobe i razviti svoj 3D model. Sledi kreiranje grupa i komponenata, kao i postavljanje nameštaja. Zatim ćete modelu dodati teksture i materijale, naučiti kako da uvezete slike i boje, pa čak i umetnička dela. Na kraju, savladaćete LayOut i dodati stranice i zaglavlja.’’

Zbirka poezije.

Iz recenzije: ’’Kako je Eva Braun postala Evom Braun, kako je prelijepa crvenokosa djevojka iz maloga industrijskog gradića rođena kao Marija Markoff postala predsjednicom važne, parapolitičke Udruge Udovica Domovinskog rata i koju su ulogu u tome imali njezini prijatelji iz mladosti – melankolični intelektualac Emil Miler i suprug Bojan Braun, osnivač i voditelj Posebne Postrojbe za Povećanje Spremnosti? Sve troje odrastalo je u blagostanju kasnoga socijalizma i sanjalo karijere koje će ostvariti u velegradu – liječnica, profesor engleskoga ili uspješni politički radnik. Međutim, promjenom sistema, a potom i početkom rata svatko od njih mora iznova pronaći svoje mjesto, no kome da u tome vjeruju, novim prijateljima ili onima iz vlastitoga grada i djetinjstva? Tko će u tome biti najuspješniji, a tko najsretniji, i mogu li uopće biti i postati sretni? Dvostruki život Eve Braun opisuje lice i naličje svakoga pojedinca u vrtlogu povijesnih promjena. Sudbine troje Bauerovih junaka savršeno reflektiraju osobne i društvene mijene, želju za moći ili bježanje od odgovornosti, istinsku empatiju i licemjerno bogaćenje na tuđoj patnji... dok se Ludwig Bauer i ovom knjigom potvrđuje kao najveći majstor novopovijesnog romana u nas.’’

Kada se danas osvrnem na dvanaest divnih godina uloženih u ovaj poduhvat, koji mi je toliko toga doneo, otkrivam da je njegov glavni rezultat za mene bilo to što je potvrdio ono što me je dugo zaokupljalo i o čemu sam često razmišljao: o jedinstvu ljudske rase, ne samo u pogledu biologije već isto tako duhovne istorije, koja se svugde ostvarivala na način jedinstvene simfonije, čije teme su bile naznačene, razvijane, pojačavane i varirane, modifikovane, ponovo isticane, da bi danas ona, u snažnom fortissimu svih delova orkestra dovedenih u sazvučje, nezadrživo napredovala ka nekoj vrsti snažnog klimaksa, iz kojeg će izroniti naredni veliki stav. I ne vidim razlog zašto bi iko pretpostavio da u budućnost isti ti motivi koje smo već čuli neće i dalje odzvanjati – doduše u novim odnosima, ali ipak isti motivi. Oni su svi ovde dati, u ovim knjigama, uz mnogo indicija kojima se sugerišu načini na koje ih razuman čovek može iskoristiti za razumne ciljeve – ili pesnik za poetske ciljeve – ili ludak za ludosti i katastrofu. Jer, kao što to kaže Džejms Džojs u Fineganovom bdenju: „…koliko god da su svi ovi događaji krajnje nemogući, oni su verovatno poput onih koji su se mogli odigrati, kao i poput bilo kojih drugih za koje nijedna osoba ne bi ni pretpostavila da bi mogli da se dogode.“ Džozef Kembel

Iz recenzija: “Douglas Stuart napisao je prvijenac rijetke i trajne ljepote.” Observer “Ne samo da [Stuart] dobro poznaje svoje likove, on ih zaista i voli. Stuart opisuje njihove živote sa suosjećanjem i istančanim sluhom za jezik... Stuartov talent toliki je da je njegova priča predivna koliko god da je bolna, ponekad i razarajuća.” San Francisco Chronicle “Zaista sam zapanjen. Toliko je dobro. Mislim da je to najbolja prva knjiga koju sam pročitao u mnogo godina... Priča je potresna i ponekad je prilično teška za čitanje, ali gotovo kao da nas uzdiže u ime književnosti. I uza sve, napisana je s velikom toplinom i suosjećanjem prema likovima.” Karl Ove Knausgård, Guardian “Ova knjiga bila bi gotovo nepodnošljiva da nije autorove zadivljujuće sposobnosti za ljubav. On je divan, Douglas Stuart, neustrašiv, pun ljubavi i divan. Pokazuje nam toliko čudovišnog ponašanja, ali nijedno čudovište – samo štetu. Iako ima oštro oko za slomljenost, još je pronicljiviji u traženju tog neugasivog titraja ljubavi koji ostaje... Knjiga nas ostavlja iscrpljenima i zadivljenima: život je možda kratak, ali može trajati zauvijek.” Leah Hager Cohen, New York Times Book Review

Drugi deo trilogije Farseer. Fitz Chivalry polagano se oporavlja od otrova, koji ostavlja neugodne posledice. Bolestan i ogorčen zaklinje se da će prekršiti obećanje koje je dao kralju Shrewdu i ostati u planinama i odlučuje da se vrati u Jelenju tvrđavu i suoči sa svojim mučiteljem i trovačem princom Regalom. Iskrenost je ključ svakog odnosa, ali kako će Fitz, kraljevsko kopile, uvežbani ubica i čuvar tajni ključnih za zaštitu kraljevstva, otvoriti dušu svojoj voljenoj Molly? Opasnost vreba sa svih strana, od pljačkaša sa Crvenih brodova, koji neumorno napadaju gradove blizu obale, do dvorjana, koji spletkare. Kralja Shrewda pokosila je tajanstvena bolest, a njegov najstariji sin princ Verity posvetio se odbrani kraljevstva, te sa dvora odlazi u potragu za mitskim Starincima. Fitz je ostao sam, bez prijatelja i jedine osobe koja ga može zaštititi od princa Regala. Samo su mu vuk Noćnik i kraljeva Luda saveznici. Chivalry mora će žrtvovati sve što ima – svoje srce, nade, čak i život, da bi zaštitio kraljevstvo. Prevod sa engleskog: Mete Maras

Knjiga intervjua o transformaciji svijesti Osam godina kultne emisije Na rubu znanosti na jednom mjestu. Knjiga intervjua Krešimira Miška rijedak je novinarski poduhvat čak i u svjetskim okvirima, usporediv možda samo s kultnim web portalom Project Camelot, jer Mišak je na jednom mjestu okupio četrdesetak najpoznatijih svjetskih autora iz područja popularne znanosti i duhovnosti. Vođen intuicijom novinara istražitelja, sa snažnim osjećajem za Zeitgeist(duh vremena), autor je svoje sugovornike naveo da spoznajnim instrumentima različitih područja znanosti i duhovnosti oslikaju ključni trenutak naše civilizacije – kraj svijeta kakvog poznajemo i transformaciju svijesti kojoj svi svjedočimo. Stoga ova knjiga nije običan zbroj razgovora iz emisije Na rubu znanosti, već njezina proširena i produhovljena verzija, samostalno djelo na temu transformacije svijeta.

Iz recenzije: ’’U romanu Hotel Wartburg Zoran Žmirić pripovijeda o jednoj naizgled sasvim običnoj obitelji, nesretnoj na svoj način. Kroz tu nesreću, na koju svaka obitelj ima svoje autentično pravo, pisac nas vodi automobilom marke Wartburg. Wartburg iz naslova romana prostor je naknadnog obračuna s ocem, lajtmotiv koji pokreće sjećanja na ključne situacije odrastanja i sazrijevanja u kojima glavni junak razrješava neraščišćene račune s roditeljem koji je često više bio vlasnik Wartburga nego roditelj. Dvotaktni motor, koji je zbog godine proizvodnje već odavno utihnuo, zaštektat će ponovno u memoriji pripovjedača kako bi jednom zauvijek raskrstio sa svime zbog čega je njegovo paljenje zvučalo kako treba jedino kad bi otac nekamo odlazio. Tim posljednjim paljenjem motora Wartburg je u pripovjedačevoj perspektivi napravio puni krug od teških uspomena do praštanja ocu koji to nije znao biti, ili je to bio onako kako je jedino znao i mogao. Za taj oprost Zoran Žmirić zalaže se ekonomičnim, naizgled škrtim jezikom koji pogađa točnu mjeru emocije koju mora izazvati kod čitatelja; čini to kratkim, gotovo filmskim sekvencama s dijalogom kao nosivim materijalom, prizorima koji obiluju nužnim emotivnim rezovima iz kojih progovara pravi omjer izgovorenoga i prešućenoga, gorčine i nježnosti, sjećanja i zaborava – vladajući jezikom i pričom onako kako znaju samo pisci u čiju ćemo književnost neupitno povjerovati, ne pitajući se jesu li ispisali fikciju ili fakciju.’’

Iz recenzije: ’’August After Midnight is a novel about memory, trauma and transcommunication: a triptych of different voices, weaving together historiography, speculative fiction and highly stylized prose. It opens with “August,” a monologue inviting readers into the thoughts of a young woman living with her sister on a frontier of sorts, a virtual outpost in the otherwise uninhabited Slavonian plains. This poetic and fragmentary narrative, removed from any recognizable timeline, revolves around themes of solitude and recollection, nature and technology, the final stages of decaying civilizations, as well as the possibility of transcommunication—contact with “the ‘beyond.” “After Midnight” is a raw and intense document of one such attempt: a series of questions and answers between the characters of “August” and their inscrutable counterparts. At times chilling, at times hilarious, this section casts the opening monolog in an entirely new light. The final chapter, “Marković,” is a multilayered and meticulously written journal article. It examines the events portrayed in the first two chapters from yet a different perspective, that of a small cell operating a clandestine anti-Fascist radio station in Osijek in 1943. The events, though long past, have dogged the article’s author, and this article represents his attempt to find an explanation, both for the phenomenon he witnessed and for his inability to let it go. The novel is at once a thriller, a ghost story and a work of science fiction. Few writers are capable of handling genres so skillfully, but Luka Bekavac does so, and harnesses not only his own but the reader’s imagination to create the worlds in this novel. Like Marković, the reader will not soon forget the characters, events and ramifications of August After Midnight.’’

Nova opšta istorija Meksika nudi sveobuhvatan pregled povesti te latinoameričke zemlje od njenih najstarijih stanovnika do danas. Dvadeset četiri stručnjaka tumači istoriju Meksika u 16 poglavlja, vodeći čitaoca kroz klasično i postklasično doba, godine osvajanja, ekspanzije i autonomije, period Nove Španije, proces sticanja nezavisnosti, novi poredak uspostavljen u XIX veku, epohu vladavine Porfirija Dijasa, Meksičku revoluciju, stvaranje nove države, modernizaciju Meksika i put od autoritarnog režima ka demokratiji u XXI veku. Prva istorija Meksika ikada objavljena na srpskom jeziku pisana je učenim, a prijemčivim stilom i predstavlja dragoceno štivo kako za stručnjake iz istorije i srodnih oblasti, tako i za svakog zainteresovanog čitaoca koji će u njoj pronaći obilje podataka iz povesti jedne od najzanimljivijih zemalja na planeti.

Kriminalistički roman Mrtve duše svjetska je uspješnica i šesti slučaj inspektorice Kim Stone. Kada se tijekom rutinskog arheološkog iskapanja otkrije nalazište ljudskih kostiju, polje Black Country iznenada postaje kompleksno mjesto zločina za detektivku Kim Stone. Pronađene kosti, izlomljene i izbušene, nagovještavaju nezamislive zločine i užase, nešto u što je teško povjerovati. Prisiljena raditi s detektivom Travisom, s kojim dijeli problematičnu prošlost, Kim počinje otkrivati mračnu vezu između dviju obitelji koje posjeduju spornu zemlju u Black Countryju. No, dok je Kim uronjena u jednu od najkompliciranijih istraga koje je ikad vodila, njezin je tim uhvaćen u niz odvratnih zločina iz mržnje, a kada se jedno od njih nađe u opasnosti pitanje je je li moguće na vrijeme proniknuti u mučnu istinu koja je u pozadini svega.

Kada let Air France broj 006 Pariz – New York upadne u epsku oluju, životi putnika u njemu promijenit će se zauvijek. Avion će mirno sletjeti u zračnu luku John F. Kennedy u ožujku, ali, na iznenađenje svih, u lipnju će se na zaslonima radara pojaviti još jedan isti avion s istim putnicima, koji će sletjeti na američki vojni aerodrom. Što će putnici, ali i vlade učiniti? Kako objasniti tu pojavu, koje protokole uzeti u obzir, što raditi s putnicima i avionom? To su samo neka od pitanja koja si postavljaju političari. Ali što da učine sami putnici? Tko je pravi ja, a tko nije, tko ima pravo na život i kako nastaviti život sa svojim identičnim dvojnikom? Što ako je netko umro između ožujka i lipnja? Nitko ne može objasniti događaj bez presedana koji izaziva mnoštvo moralnih, teoloških, znanstvenih i egzistencijalnih pitanja. Nagrađivani milijunski bestseler Anomalija francuskog pisca Hervéa Le Telliera, dobitnika najprestižnije francuske nagrade Goncourt za 2020., probija sve žanrovske barijere, u svijetu prepunom bojazni oštroumno postavljajući čitatelju ono najvažnije pitanje: tko smo mi?

Ljubav na terapiji: Vodič za sretno partnerstvo knjiga je za vas ako ste zarobljeni u vezi koja vam je sve manje jasna. Ako vi i vaš partner nailazite na iste prepreke, iste optužbe i ista neispunjena obećanja. Ako imate problema s intimnošću, komunikacijom, roditeljstvom ili radostima seksa. Ako je iza vas niz nesretnih veza. Pa čak i ako je naizgled „sve u redu“ u vašem partnerstvu i životu, ali niste sretni. I nikad se ništa ne mijenja. Prekinite začarani krug. Otkrijte pravi problem i uz pomoć konkretnih primjera i savjeta ga ne samo riješite, već sami sa sobom, svojim partnerom i voljenima ostvarite cjelovit odnos. Svatko zaslužuje sretno partnerstvo i svatko ga može imati – kada se za to odluči!

Odlomak: U ’’Prvoj knjizi Mrtve vode’’, uvjerili smo se da se globalna piramida vlasti i upravljanja čovječanstvom ruši. Pritom se to rušenje odvija objektivno, prema Zakonu Vremena i znači slom sotonske koncepcije upravljanja čovječanstvom. Takva situacija nameće mislećim ljudima dva pitanja na koja odgovara drugi dio ’’Mrtve vode’’: 1. Na račun čega je „svjetskom zakulisju“ – globalnom prediktoru-parazitu (GP) uspijevalo držati u pokornosti milijune i milijarde ljudi tijekom više tisućljeća? Sviđao nam se GP ili ne, moramo priznati moć njegove koncepcije upravljanja koja je omogućavala održavanje stabilnog upravljanja i ostvarivanje globalne politike prema svom planu tijekom puno, puno stoljeća. Iz ovoga slijedi da moramo razotkriti na račun čega se to postizalo, koje su metode i načini takvog upravljanja, koje su jake i slabe strane metode GP-a. 2. Što je potrebno učiniti kako bi se suprotstavili metodama i načinima GP-a, te stabilno i pravedno upravljali svim procesima na Zemlji u novom informacijskom stanju u kojem se našlo čitavo čovječanstvo? Dio ove knjige posvećen je i fenomenu egregora, energetskim entitetima satkanim od biopolja ljudi. Potpuno razotkrivanje načina na koji GP vlada ljudima moguće je tek kada razotkrijemo kako “svjetsko zakulisje” u ovu svrhu koristi egregore.

Uspešno investiranje ne zahteva izuzetno visok stepen inteligencije ni neobičnu poslovnu pronicavost ni insajderske informacije. Potreban je pouzdan intelektualni okvir pomoću koga donosite odluke i sposobnost da vas emocije ne odvrate od zadatog okvira. Ova knjiga jasno i precizno propisuje odgovarajući okvir. Potrebno je zadržati emocionalnu disciplinu.

Drugo izdanje porodične hronike Dejana Medakovića, objavljeno povodom autorovog osamdesetpetog rođendana. “”EFEMERIS 1″” je, prema podacima Narodne biblioteke u Beogradu, bila najčitanija knjiga 1994. godine. Drugo izdanje petoknjižja ilustrovano je porodičnim fotografijama.