Strip u dobrom stanju.Videti slike.

Autor - osoba Šop, Nikola Naslov Isus i moja sjena / Nikola Šop Vrsta građe poezija Jezik hrvatski Godina 1934 Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Matica Hrvatska, 1934 (Zagreb : Tisak Zaklade Tiskare Narodnih Novina) Fizički opis 80 str. ; 21 cm Stanje: rikna sa zadnje strane kao na slici, posveta na predlistu, inače unutra dobro očuvano. Miljenko Jergović: Prije više godina ljudi iz sarajevskog Hrvatskog kulturnog društva Napredak poželjeli su staviti spomen ploču na kuću u kojoj je u Zagrebu živio pjesnik Nikola Šop. Njihov zemljak iz Jajca, Bosanac rodom i inspiracijom, bogobojazni, trpeljivi i skromni katolik, Šop je za tu sve manju, posve skrajnutu zajednicu sarajevskih i bosanskih Hrvata bio i ostao, naravno uz Ivu Andrića, jedna od amblematskih figura. Međutim, izbio je jedan vrlo čudan, a nerješiv problem. Vlasnici kuće u kojoj je Šop živio nisu dopuštali da se na njihovu fasadu postavi bilo kakva spomen-ploča. A naročito ne takva koja bi ih podsjećala na Nikolu Šopa. Naime, Šop je, skupa sa ženom, bio desetljećima njihov podstanar. A gazdarice i gazde u pravilu ne vole se sjećati svojih podstanara. Pogotovu ako su kao pjesnik desetljećima samo ležali u postelji, bolovali, umirali. Mnoge im je jade, kažu, taj čovjek učinio. Ljudi iz Sarajeva morali su se snalaziti, što će sad s pločom, bila bi grehota da se ploča baci, ili da je vraćaju u Sarajevo i u Jajce. I tako je negdje na Zelenom valu, ili na Prilazu Gjure Deželića, ne želim se ni prisjećati gdje, nađena zgrada u kojoj Šop nikad nije živio niti je ikad u nju ušao, ali je pripadala nekom njegovu rođaku. I onda su na tu kuću prikucali spomen-ploču. Eno je, i sad tamo stoji, da prolaznike podsjeti na jednoga od najznačajnijih hrvatskih pjesnika dvadesetog stoljeća. Bosanca u Zagrebu. Nikola Šop (1904) bio je banjalučki gimnazijalac, ali je maturirao u Beogradu. Tamo je nastavio studije na Filozofskom fakultetu, te se zatim i sam zaposlio kao gimnazijski profesor. Pisao je pjesme ispunjene naivističkom kršćanskom inspiracijom, u duhu franjevaštva i zajedništva svih zemaljskih stvorenja. Objavljivao je tad, uglavnom, u Beogradu, te uglavnom po klerikalnim hrvatskim novinama i časopisima. Sve dok ga u jednom trenutku na zub nisu uzeli crkveni konzervativci, zbog načina na koji je, vedro, prostodušno i pomalo narodski, prikazivao Sina Božjeg. Jedno vrijeme njegove su pjesme o Isusu, iz knjige `Isus i moja sjena`, bile crkveno zabranjene, ali to pjesnika nimalo nije pokolebalo u njegovu nadahnuću, ali ni u njegovoj dosljednoj kršćanskoj i katoličkoj vjeri. Pritom, Šop nije bio od onih zatucanih ljudi, kakvih je danas mnogo, a sigurno ih ni u njegovo vrijeme nije bilo manje. Bio je vrlo obrazovan i otvoren, prevodio je Horacija, a prvog i najvećeg pjesničkog uzora našao je u Momčilu Nastasijeviću, svom beogradskom gimnazijskom profesoru, jednom od najvećih pjesnika srpskoga i svih naših jezika u dvadesetom stoljeću. U načinu Šopova pisanja, ali i u njegovu životnom stavu, Nastasijević se dobro prepoznaje, pa tko god bi Nikolu Šopa htio temeljito upoznati, morao bi se upoznavati i s Nastasijevićem. A tko god bi se, proučavajući Nastasijevića, htio baviti onima koji su tradirali ovoga srpskog pjesnika, nalazeći u njemu vlastite temeljce, morali bi taj posao započeti s hrvatskim pjesnikom, Bosancem Nikolom Šopom. Dobar primjer da se uvjerimo kako su fatalno i neizbježno povezane srpska i hrvatska kultura, srpska i hrvatska književnost. Tko zna kako bi izgledao život Nikole Šopa, a onda i kako bi izgledalo cjelokupno njegovo djelo, da nije 6. travnja 1941. Njemačka napala Kraljevinu Jugoslaviju, i da nije onako bezdušno bombardirala Beograd. Bombe je Šop dočekao u Zemunu, pa je u strahu i panici skakao s balkona u bezdan i teško povrijedio kralježnicu. Bilo mu je tek trideset i sedam, živjet će još punih četrdeset godina, ali taj će mu skok i lom sasvim promijeniti sve životne perspektive. Uglavnom će biti polupokretan ili nepokretan i nikad više neće biti zaposlen čovjek niti živjeti normalnim građanskim životom. Ne bi bilo sasvim krivo reći da je 1941., nakon tog loma, Nikola Šop došao u Zagreb i u Nezavisnu Državu Hrvatsku kao izbjeglica. Kao teško ozlijeđeni muhadžir, vrlo kompleksnog identiteta, koji se nikako nisu mogli uklopiti u to grdno i najgrdnije vrijeme, kad su postojali samo jednostavni i prosti identiteti. Nastavio je pisati i odmah bi objavljivao ono što napiše. Dakle, bio je jedan od onih pisaca koji se nisu libili da objavljuju u endehazijskim časopisima i publikacijama, što će ga, nakon oslobođenja 1945., činiti mrskim partizanskim vlastima. Ali čak i da nije objavljivao pod ustašama, bio bi Šop težak autsajder u vremenu tom općeprihvaćenog ateizma i komunističkog poleta. Oko Crkve, kao i oko pojedinih crkvenih hramova, u ta su se vremena povazdan vrzmali kojekakvi bogalji, nesretnici i sirotani, pa se miješali s kojekakvih uhodama i policijskim žbirovima, koji bi pazili govori li se u crkvi protiv države i Partije. Među crkvenim sirotanima tog optimističnog i ateističnog vremena bio je Nikola Šop. Krleža bi ga spomenuo samo s prezirom, o čemu mi je jednom, u povodu jednoga mog teksta o Šopu, pišući pisaćim strojem po dopisnici, kratko pripovijedao Josip Vaništa. Tako je to s njim bilo do pred kraj šezdesetih, kad je Šopa, zahvaljujući Zvonimiru Mrkonjiću, otkrila suvremena hrvatska književnost. Čak je 1970. dobio Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, u to vrijeme doista uglednu i ozbiljnu hrvatsku državnu nagradu, ali koju, ipak, nisu tako lako dobivali pisci i kulturni radnici koji nisu živjeli u skladu s vjerom i načelima socijalističkog samoupravnog sistema. Ali bez obzira na to, pjesnik i njegova supruga nastavili su živjeti u svom skromnom zagrebačkom podstanarstvu. On gotovo da se više i nije micao iz postelje. Nakon društvenog priznanja poživjet će još jedanaest godina. Umrijet će tiho, 2. siječnja 1982., i to baš u vrijeme dok su Zagreb, Hrvatska, a onda i cijela Jugoslavija, žalovali za velikim Miroslavom Krležom. U ponedjeljak, 4. siječnja, tog prvog radnog dana u novoj godini, na Mirogoju održana su dva sprovoda hrvatske književnosti. Za prvog, ateističkog, uz svečani lafet i vojnu paljbu, baš kao da se pokapa general, na lijepome mjestu, odmah uz stazu, pokopali smo Krležu. Drugi je sprovod bio malen, tih i sirotinjski, s drvenim križem na kojemu je limenim slovima bilo ispisano ime, uz svećenika i obitelj, zemlji smo predali Nikolu Šopa. Ovih dana, uz četrdesetu godišnjicu njihova odlaska, uz taj jubilej koji bio bi važan i velik i u neusporedivo značajnijoj i većoj kulturi nego što je to, u europskom kontekstu, mala i neznatna hrvatska kultura, s gotovo jednakim ignoriranjem hrvatske elite, svi ti predsjednici, premijeri, ministri i kulturtregeri tretiraju i Krležu i Šopa. Krleže će se netko, možda, još i sjetiti. A Šopa ne pamte na jednaki način na koji se zaboravlja i mrtva magarad. Zašto baš magarad, znat će u ovaj božićni dan onaj koji treba znati. Šop, Nikola, hrvatski književnik i prevoditelj (Jajce, BiH, 19. VIII. 1904 – Zagreb, 2. I. 1982). Diplomirao komparativnu književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu 1931. Prve pjesme objavio je u Anđelu čuvaru (1918). Do II. svjetskog rata radio je u Beogradu kao gimnazijski profesor latinskog jezika. Za bombardiranja Beograda 1941. teško ranjen, preselio se u Zagreb, gdje je radio kao korektor, a od 1949. kao znanstveni suradnik JAZU sa zadaćom da prevodi hrvatske latiniste (preveo je djela Jana Panonca, J. Šižgorića, Đ. Ferića, I. Đurđevića, K. Pucića, M. P. Katančića i dr.). Nakon studije Knjiga o Horaciju (1935) objavio je i knjigu prepjeva Iz lirike starog Rima (1950) s prijevodima Katula, Propercija i Tibula. Vodio je korespondenciju s francuskim pjesnikom F. Jammesom i engleskim pjesnikom W. H. Audenom, koji je prevodio njegovu liriku. Djelo N. Šopa u znaku je intimističkih meditacija. U tom se tijeku mogu razdvojiti dvije različite, ali komplementarne faze. U prvom razdoblju, od Pjesama siromašnog sina (1926) do zbirke Za kasnim stolom (1943), Šop progovara o »prizemnoj egzistenciji« očitujući ljubav i razumijevanje za svijet malih stvari, bukoličkih ugođaja, običnih zbivanja i skromnih istina. Međutim, iza tog svijeta običnosti i prividne banalnosti sluti se viši, skriveni transcendentalni smisao, a obične i skromne stvari postaju znamen božanskoga reda. Takva ga duhovna dispozicija dovodi u vezu s koncepcijom religioznosti Franje Asiškoga. Stavljajući u središte lirskog interesa statične, kontemplativne slike, pastoralni repertoar motiva, asketski senzibilitet, duhovni ideal siromaštva i božansku antropologiju Isusa u dnevnim situacijama, u najboljoj zbirci toga razdoblja Isus i moja sjena (1934) Šop afirmira `čedni katolicizam`, jednostavna izraza, bez ukrasa i retoričkih bravura. Šopove kratke proze, okupljene u zbirci Tajanstvena prela (1943), tematiziraju fantastične ugođaje i čudesne doživljaje preuzimajući najčešće kôd legende, pučke predaje i bajke. Lirska proza Predavanje o dimovima iz knjige Tajanstvena prela prijelazna je u njegovu pjesništvu, pa se od 1950-ih sve intenzivnije upuštao u filozofske meditacije o fenomenologiji nastajanja stvari i dinamici beskraja svemira. U drugoj se fazi, od svijeta prizemnosti i gotovo pastoralnih ugođaja okreće astralnim prostorima, svemirskim visinama, beskonačnosti i vječnosti te spoznaji nepoznatih svjetova (Kućice u svemiru, 1957; Svemirski pohodi, 1957; Astralije, 1961; Dok svemiri venu, 1975; Nedohod, 1979). Izraz se mijenja i postaje hermetičniji i apstraktniji, u potrazi za novim riječima koje bi morale izražavati nova svemirska ostvarenja. Na tom putu otkriva i bezdan vlastitoga bića: put u nutrinu, u „nedoživljene samoće“. Spjev Tremenda (Mogućnosti, 1961; Kolo, 1964), „spjev jeze i grohota“, govori o doživljaju praznine i izgubljenosti te o rasapu puti i ideje ljepote. U poemama Osvajanje kocke (1974) i O kugli (1974) Šop mijenja prostornu koncepciju doživljaja, povezujući oblike i sfere s ljudskim stanjima i životnim situacijama. Lirika te faze nastavlja se na svemirske uzlete S. S. Kranjčevića i T. Ujevića, ali u hrvatsku kozmičku poeziju unosi i nove akcente: neobično bogatstvo imaginacije, jezičnu invenciju i originalnu simboliku. Izraz je reduciran, geometriziran; smislovi tek naslućeni. Dramski tekstovi i pjesnički dijalozi imaju više poetske nego scenske kvalitete (Pompejanska balada, 1961; Drijada, 1964; Vječni preludij, 1971; Izgubljeni Arijel, 1972; Pjesnikovi rasprodani prostori, 1974; Bosanska trilogija, 1980; Kroz vrevu stećaka, 1987). Djelujući izvan pomodnih struja i tendencija, Šop je izgradio originalan i prepoznatljiv pjesnički izraz koji ga uvrštava u vrh hrvatske poezije te privlači pozornost mnogih hrvatskih i inozemnih kritičara. Poezija mu je prevedena na više stranih jezika. Dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo 1970. MG79

САВРЕМЕНА ПОЕЗИЈА КУБЕ БАГДАЛА КРУШЕВАЦ 1984 Избор и предговор ХОАКИН Г. САНТАНА Превод са шпанског БРАНИСЛАВ ПРЕЛЕВИЋ ............................................................ БРОШ ЋИРИЛИЦА 92 СТРАНЕ НЕКОРИШЋЕНО ГАРАНЦИЈА ПЕРФЕКТ Екстра !!!!!!!!!!!!!!!

Prodajem 4 dečije knjige-priče pod naslovima-1.Poni-evroBook..2.Snežana-Vulkan-3.Ježeva Kućica-Vulkan & Kasper,Skaj i Zeleni Meda-Kaspersky... vidi slike

Knjiga je dobro očuvana sa svim stikerima unutra.Lastiš koji stoji sa strane istegnut. ,,Uz ovu zanimljivu knjigu naučićeš kako da napraviš vigvam, da razlikuješ otrovne i neotrovne zmije, da čitaš mapu, kako da raspoznaješ insekte, šta da radiš kad se povrediš, kako da napraviš društvene igre... Ovde ćeš pronaći sve što pravi avanturista treba da zna!``

Odlomak: Kada je tvoja priča postala moja? Moja prerasla u našu? Ovo postao način da sačuvam sećanja na tebe i ispunim obećanje?... Kao potok koji se uliva u reku, teče sa njom pa se odvoji, ušla si u moj život toliko iznenada kao što si ga i napustila.

Iz recenzije: ’’On je nesigurni muškarac u četrdesetim. I neumorni razvratnik u pokušaju. Ona je depresivna žena. I svoj erotski duh oslobađa samo povremeno. Nakon petnaest godina braka, oboje su uhvaćeni u zamku inercije i dosade. Svođenje računa njega gura sve dalje od porodičnog života, dok se njena istina svodi na zatvaranje očiju ispred svega što se dešava oko njih. Nesvesno je preuzela model svoje majke, čije ponašanje je toliko mrzela da nikada nije ni primetila u koliko velikoj meri postaje baš takva žena. Oboje su izmučeni roditeljstvom, ali se njihov brak sagledava iz muškog ugla. Uglavnom sablasno miran, Matija Javorić je glavni junak knjige o venčanima, ispod površine ključa. U njemu se prelamaju preljubnička priroda i strah od gubitka porodice. Tokom petnaest godina je samo nekoliko puta uspeo da prevari suprugu. I to je za njega neuspeh. Nezadovoljan svojim poslom. Nezadovoljan svojim brakom. Nezadovoljan svojim prijateljima. On shvata da je čak i kao preljubnik, potpuna mizerija od čoveka. Ali svi bračni parovi oko njega su takođe nesnađeni u braku. Njihovi prijatelji. Njihovi roditelji. Ojađen bračnim životom Matija kreće na duže službeno putovanje u inostranstvo. Nosi sa sobom pune džepove prošlosti. Konačno je i fizički izmešten iz porodice, pa oseća energiju tinejdžerske ekskurzije. Na svom putu sreće još živopisnih ljudi koji su vezani brakom. Ne razume ljubomoru na sred slobodnog erotskog duha u jednom svingerskom paru. Dve mlade lezbejke mu dokazuju da istopolni brakovi takođe imaju onog koji zvoca i onog koji laže. Ali, ma koliko žarko želeo da promeni nešto u svom životu, on se suviše plaši da iskorači iz poznatog komfora. Sve dok se ne vrati kući.’’

Mike i Bjanka počinju da stanuju u naizgled divnom i mirnom susedstvu. Međutim, kako vreme prolazi, tako oni upoznaju sve više i više svoje nove komšije. Nelagodnost se javlja. Kada jednog dana Bjanku udari automobil ispred kuće, ceo komšiluk potrsaju sumnje. Da li je to zaista bio nesrećan slučaj? Iz recenzija: „Edvardson je na putu da obezbedi sebi posebno mesto u svetu švedskih krimića. Dobro je toliko da se naježiš!“ Skånska Dagbladet „Mračno, snažno i čudesno lepo, sa sitnim detaljima koji imaju veliku ulogu u ovoj priči iz života.“ Olivias deckarhylla „Pripovedanje sledi klasičan dramaturški model u kom napetost posetepeno raste da bi zatim malo splasnula, taman toliko da se čitalac donekle opusti, i baš tada, kada to najmanje očekuje, priča vas ponovo udari svom snagom, tako da sasvim ostanete bez daha. Izvrsno!“ Just nu – Just här „Još jedan Edvardsonov briljantan roman. Ako vam se dopala Sasvim obična porodica, ovaj triler će vas oduševiti.“ Hyllan „Oštroumno i vešto izgrađena psihološka drama.“ Malins Bokblogg

MIŠO LEKOVIĆ DELOVANJE RUKOVODSTVA NARODNOOSLOBODILAČKOG POKRETA Izdavač - Vojnoizdavački i novinski centar, Beograd Godina - 1989 218 strana 21 cm Edicija - Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije; Monografije Jedinica NOV i PO Jugoslavije Mišo Leković - Delovanje rukovodstva Povez - Tvrd Knjiga je NOVA ---------------------------- 1k

Germain Bazin `ISTORIJA UMETNOSTI od preistorije do naših dana`, `Garamond`, Pariz 1958. godine, format 24,5 cm, TVRDI povez (platno), ilustrovano (reprodukcije u boji i crno-bele, crteži, fotografije), štampano na kunstdruku, referenca za autora je `konzervator i šef muzeja Luvra`, strana 460. Priložen SADRŽAJ knjige!

Koliko je tanka granica između ispravnog i pogrešnog? Koliko dobro poznajete svoje komšije? Mike i Bjanka su se doselili u idilično i mirno naselje koje deluje savršeno za njihovu porodicu. Ali dok polako upoznaju svoje komšije, osećaj nelagode sve više raste. Kada Bjanku ispred kuće udari auto, u prvi mah se čini da je u pitanju tragičan nesrećni slučaj. Ali dok se ona u bolnici bori za život, na videlo izlaze sumnje, kako u policiji tako i u naselju. Mike je oduvek imao poverenja u pravosuđe. Ali šta će se dogoditi onda kada mu se učini da je za njega jedini izlaz da uzme pravdu u svoje ruke? „Edvardson je na putu da obezbedi sebi posebno mesto u svetu švedskih krimića. Dobro je toliko da se naježiš!“ – Skånska Dagbladet

Izdavač: Knjižarnica Rajkovića i Ćukovića, Beograd Autor: Nikolaj Onufrijevič Loski Godina izdanja: 1927 Prevod: Milić R. Majstorović Povez: tvrd Broj strana: 175 + 244 Primedbe: - NEDOSTAJE 20 STRANA IZ POSLEDNJEG POGLAVLJA DRUGE KNJIGE (od 209-229) - Neka fleka na marginama 5-6 listova - Potamnela po obodu - Tekstualni deo potpuno čitak, prva knjiga je kompletna LOGIKA (knjiga prva): SUD - POJAM - Gnoseološki uvod u logiku - Predstava i pojam kao elementi suda - Logički zakoni mišljenja - Teorija pojma - Obim i sadržina pojmova. Relacije između pojmova - Definicija pojmova - Podela pojmova (klasifikacija) - Forma suda - Nerazvijenost saznanja i zabluda - Jednoznačna i mnogoznačna veza u sudovima LOGIKA (knjiga druga): DOKAZI - ZAKLJUČCI - Neposredno opravdanje sudova - Zaključivanje. Neposredno zaključivanje - Učenje klasične logike o silogizmu - Učenje intuitivističke logike o silogizmu - Teorija silogizma - Materijalno-sintetička zaključivanja - Induktivna zaključivanja - Hipoteza - Rezimiranje učenja o dokazima - Sistemi logike ideal-realističkog intuitivizma, individualističkog empirizma i kantovskog apriorizma (K-36)

avarsitika akvaristički praktikum odlično očuvana pun kolor sve o akvarijumu kupat

Ivo Andrić nije napisao roman o fratarskoj Bosni, ali jeste poznati i nagrađivani savremeni hrvatski pisac Josip Mlakić, na Andrićevom tragu i andrićevskom stilskom i jezičkom perfekcijom. Obelodanjujući rad „nepoznatog autora“, pisac nagoveštava da je reč o nađenom Andrićevom rukopisu o izgradnji jajačke tekije, čime zapravo ispisuje hommage Andrićevom delu i daje svojevrstan pregled sopstvenih tema i književnih preokupacija. Na taj način pred čitaocima se otvara uzbudljiva fratarska hronika burnih vremena u Bosni od sredine XIX do sredine XX veka, majstorski utkana u pripovest o mukotrpnoj izgradnji poznatog franjevačkog samostana u Jajcu. Sa prva dva dela ovog vešto komponovanog romana („Na Vrbasu tekija“ i „Jajačka hronika“), rasplićući mistifikacije o nastanku rukopisa i uspešno oživljavajući Andrićev postupak i stil, ponajpre iz Kuće na osami i romana Na Drini ćuprija, pisac je stvorio „protivknjigu“ Andrićeve bosanske epopeje, dok se u trećem delu („Paučina i promaja“) znalački pozabavio poetikom i recepcijom Andrićevog dela, veoma često pogrešno i pristrasno tumačenog. Značajna knjiga koja živo i uverljivo, utemeljena na zavidnom poznavanju epohe i istorijske građe, osvetljava jedan nezaobilazan i bitan, a u književnom smislu retko tematizovan segment novije bosanske istorije. „Jedan od najboljih suvremenih pripovjedača Josip Mlakić romanom Na Vrbasu tekija uspio je gotovo nemoguće: ispisao je Andrićevim jezikom neispripovijedanu priču, uspio je jednako moćno i stilski besprijekorno rekreirati svijet koji nam je i blizak i dalek, svijet koji je ostao sačuvan u knjigama i kronikama, svijet koji je stvorio i u njegovim detaljima sačuvao Ivo Andrić.“ – Seid Serdarević Josip Mlakić (1964, Bugojno) diplomirao je na Mašinskom fakultetu u Sarajevu. Objavio je romane Kad magle stanu (2002), Živi i mrtvi (2002), Psi i klaunovi (2006), Tragom zmijske košuljice (2007), Čuvari mostova (2007), Ljudi koji su sadili drveće (2010), Planet Friedman (2012), Svježe obojeno (2014), Božji gnjev (2015), Majstorović i Margarita (2016), Bezdan (2016), Crni gavran i bijele vrane (2018), Skica u ledu (2018), zbirke priča Puževa kućica (1997), Odraz u vodi (2002), Obiteljska slika (2002) i Ponoćno sivo (2004). Roman Živi i mrtvi doneo mu je 2002. V. B. Z.-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman. Istoimeni film u režiji Kristijana Milića osvojio je osam Zlatnih arena na Pulskom festivalu i mnoštvo drugih filmskih nagrada. Nagradu „Vladimir Nazor“ 2014. dobio je za roman Svježe obojeno, nagradu za najbolji hrvatski kriminalistički roman dobio je dva puta, za Božji gnjev 2014. i za Crni gavran i bijele vrane 2018, a Nagradu „Mirko Kovač“ za najbolji roman 2018. godine za Skicu u ledu. Živi u Gornjem Vakufu – Uskoplju.

Knjiga je dobro očuvana. ,,Studija Zvezde supermarket kulture, s podnaslovom Medijske zvezde u potrošačkom društvu, analizira aktuelni sistem vrednosti građana Srbije, njihov odnos prema slavi i prema medijskim zvezdama. Centralno pitanje ove knjige jeste uticaj tabloidizacije medija na stvaranje vrednosti, kao i na odnos publike prema slavi i slavnima, s posebnim osvrtom na taj fenomen u specifičnim društvenim i kulturnim okolnostima današnje Srbije. Potreba da se postane slavan i živi životom zvezda naročito je svojstvena mladima i predstavlja primarni efekat hedonističke vrednosne orijentacije. Autorka ukazuje na neslavnu činjenicu da medijske zvezde predstavljaju ključne eksponente vrednosnih obrazaca u periodu tranzicije. Stoga je njeno interesovanje usmereno prevashodno na istraživanje da li i kako zvezde utiču na svakodnevni život publike.``

Knjiga je nova. ,,Knjiga o hedonizmu, privilegijama, kulturnim razlikama, nesrećnoj ljubavi i ljudskim nesavršenostima. Danijel je tridesettrogodišnji naslednik Soninovih, jevrejsko-italijanske rimske porodice čiji su uspon i pad od kraja Drugog svetskog rata pa do početka dvadeset prvog veka živopisna pozadina ove priče. U raskošnoj mešavini satire i prustovskog promišljanja, Danijel opisuje neobičnosti i nastranosti svoje porodice, koju čini lepeza upečatljivih likova: deda preljubnik i rasipnik, nezainteresovani otac kicoš, majka katolikinja koja prezire navike Soninovih, seksualno frustrirana ujna, rođak homoseksualac koji ima rak testisa, ujak koji se odmetnuo od porodice… U tom univerzumu, ovaj Pipernov svevideći narator britkog i oporog smisla za humor secira ljudske odnose, strahove i težnje, otkrivajući usput i svoje erotske opsesije i hiperosetljivost na klasne razlike. Poput nekog savremenog Marsela Prusta bez predrasuda, Alesandro Piperno u vrtoglavom stilskom i jezičkom slalomu vodi čitaoce u potragu – tako suštinski ljudsku – za verskim, seksualnim i moralnim integritetom.``

5

Knjiga dnevničkih zapisa i priča nastalih sa putovanja koja je pisac preduzeo kasnih četrdesetih i tokom pedesetih godina prošlog stoleća. Odlomak: Niko ne bi trebalo da prođe kroz život a da bar jednom ne iskusi zdravu, čak i dosadnu samoću u divljini, da ne zavisi isključivo sam od sebe i tako nauči svoju istinsku i skrivenu snagu. Da nauči, na primer, da jede kada je gladan i da spava kada je pospan. Iz recenzije: „Knjiga koja se čita svim čulima.“ Sunday Times

Iz recenzije: ’’Miroslav Antić je napisao dva romana: Stepenice straha, koji je objavljen kao „ljubavni vikend roman“, i nedovršeni Sveti vetar, priču o dramatičnim zbivanjima na selu odmah nakon oslobođenja i po dolasku komunizma. Kratki roman Stepenice straha je ljubavna priča o sazrevanju Vuka Pavlovića u jednom morskom gradiću. Tinejdžer Vuk je na ivici ponora koji deli dečaštvo i mladost, ali kao odlučujući korak ka samostalnosti odabira da osvoji visoku i strmu morsku liticu koja je već usmrtila nekolicinu hrabrih. Njegovi roditelji se svađaju, njegov svet uzdrmala je pojava devojke Olje, a on se okreće simpatičnoj profesorki muzike Bobi... Drugi roman predstavlja začetak epopeje o ravnici sazdanoj od zvezda i blata, pijanstva i ludila, sreće i plača. Sveti vetar je bolna saga o mnogim junacima u prelomnoj noći u kojoj se sustiču kraj groznog rata i gorki ukus slobode. Međutim, kako je u svom biću poeta, Antić je, srećom, tako i režirao filmove i pisao prozu. Zato i ovi romani – snažnog stila, bogati dinamikom i dramatičnim slikama, sa izvajanim i prepoznatljivim likovima – traju kao forme u koje se izlilo neiscrpno Antićevo pesničko biće.’’

OBRAD KUJOVIĆ diplomirani arheolog KRAĆI ZAPISI O JEDNOM ŽIVOTU POTOMCIMA NA UVID Izdanje autora BEOGRAD 2011 R e f e r e n c e 1. UVOD 2. UČEŠĆE NA ARHEOLOŠKIM ISTRAŽIVANJIMA 3. JUSTINIJANA PRIMA 4. ARHEOLOŠKI LOKALITETI U OKOLINI PREŠEVA 5. LEPENSKI VIR 6. IZGRADNJA AUTO-PUTA NIŠ-VRANJE (KONTROLA ZEMLJANIH RADOVA) 7. RIMSKI PUTEVI .......................................................... BROŠ LATINICA 217 STRANA NEKORIŠĆENO NEOTVORENO GARANCIJA PERFEKT Ekstra !!!!!!!!!!

COLONNELLO MIRKO BOŽIĆ MLADOST Z a g r e b 1 9 7 5 SAVREMENI PISCI 12 priča !!! Rječnik manje poznatih riječi Bilješka o piscu Latinica Tvrde korice Omot Šiven povez 162 stranice NEKORIŠĆENO

Odlično stanje Paor s bajonetom Zločin i kazna vojvođanskih folksdojčera Goran Babić Izdavač: Službeni glasnik, Beograd 2012; Detaljnije: mek povez, strana 96, 20cm Da je moja majka Lili 1941. ostala u Beogradu završila bi, sa žutom zvijezdom na prsima i leđima, na zemunskom Sajmištu i nikad me ne bi rodila. Goran Babić (Vis, 1944), pesnik, prozaista, dramaturg, novinar, konceptualni umetnik i društveno­politički radnik, školovao se u Mostaru, Metkoviću, Rijeci i Zagrebu, gde je 1968. diplomirao na Ekonomskom fakultetu. Godine 1969. osniva Centar za društvene djelatnosti omladine RK SOH koji tada objavljuje niz knjiga mladih pisaca. Od 1973. bio je glavni urednik časopisa Oko namenjenog aktuelnostima iz umetnosti i kulture. U periodu od 1981. do 1985. godine Babić je bio zadužen za kulturu u Predsedništvu Socijalističkog saveza Republike Hrvatske. Početkom devedesetih seli se u Beograd, gde i danas živi i radi. Objavio je više od stotinu knjiga poezije, proze, dramskih tekstova, književne kritike, kao i angažovanih i polemičkih tekstova, a njegova poezija uvrštena je u mnoge domaće i strane antologije. Kako i sam kaže, njegove tri kćeri, unučad i praunuk jesu najvrednije što će ostati iza njega, a sebe vidi kao poslednjeg pisca velike jugoslovenske književnosti. Tags: Folksdojceri zločini u drugom svetskom ratu protiv Srba i Jevreja na jevrejima Srbima jevrejska stradanja jevreji

Novi Sad 1979, tvrd povez sa omotom odlično očuvano ŽENSKA FRANCUSKOG PORUČNIKA Džon Fauls Najpopularniji postmoderni istorijski roman po kojem je snimljen izvanredan film sa Meril Strip i Džermi Ajronsom Čarls Smitson, čovek od ugleda, veren sa dražesnom Ernestinom, sreće Saru Vudraf zagledanu u more na obali Koba. Ovaj susret se pretvara u prijateljstvo iz kog se rađa Čarlsova ljubav prema zagonetnoj ženi. Ona je osramoćena i prognana iz društva. Pa ipak, Čarls odlučuje da prkosi svim stegnutim konvencijama viktorijanskog doba. Ili će se možda njihove sudbine ipak drugačije rasplesti… „Sa čime se suočavamo u devetnaestom veku? To je doba u kome je žena bila sveta i gde ste mogli da kupite trinaestogodišnju devojčicu za nekoliko šilinga, ako biste je želeli na samo sat ili dva. Vreme u kom je sagrađeno više crkava nego u čitavoj prethodnoj istoriji zemlje i gde je svaka šezdeseta kuća u Londonu bila bordel.“ Zaintrigiran ovim kontrastima Džon Fauls je romanom Žena francuskog poručnika pokušao da pronikne u viktorijansku eru, u vreme koje je postavilo temelje savremenih društvenih diskursa. Neposredno po svom objavljivanju, roman je stekao status modernog klasika, a čitaoci ga dan-danas navode kao najomiljenije Faulsovo delo. „Briljantno! Besprekorno ispripovedan, strastven roman ispunjen očaravajućim misterijama i sofisticiranim erotskim nagoveštajima.“ – New York Times „Čudesan roman koji se može čitati iznova a da se u njemu uvek naiđe na nešto novo. I uvek ćemo se iznova zaljubiti u nesrećnog Čarlsa.“ – Daily Mail

Zbirka priča. Iz recenzije: „Što se tiče Florina Lazareskua, sada i ovde, mislim da možemo govoriti o beloj magiji. Inače, u nedostatku dobrih čarolija, ne znam kako bi bilo moguće da se čitav svet, s kontinentalnim bićima, uz velike sitnice i male strahote, sakupi u jednoj geografskoj tački bez imena, izgubljenoj negde među brdima i dogažajima. Retko sam čitao knjigu s takvom radošću i retko sam bio tako očaran. Ovo su priče koje se rađaju jedna iz druge, rastu poput mladih grana i na kraju ocrtavaju svojevrsno drvo života, koje prolazi kroz sva godišnja doba.“ Filip Florian

Чича Петсон и мачак Финдус јунаци су сликовница за децу познатих широм света, а инспирацију за њихове прве авантуре чувени шведски писац и илустратор Свен Нурдквист пронашао је играјући се са својим малим синовима. У село у коме живе чича Петсон и мачак Финдус стигло је пролеће. Време је да се посеје поврће и засади кромпир, али то овога пута не иде глатко. Петсону и Финдусу доста проблема праве досадне кокошке, комшијска свиња и неколико залуталих крава због којих ништа не успевају да ураде. Ипак, Петсон не би био Петсон кад не би смислио лукав план којим ће решити ову незгодну ситуацију…