Nostalgična priča prožeta autobiografskim elementima u kojoj se pripovedač seća svog detinjstva u periodu pre Drugog svetskog rata, a temelji se na Hrabalovim doživljajima iz vremena kad je njegov otac bio upravitelj pivovare u Nymburku.

Praktikum i atlas iz histologije i embriologije predstavlja jedinstveno delo sa potpuno novim pristupom u analizi histološke građe tkiva i organa. Od studenata se traži da aktivno učestvuju u praktičnoj nastavi iz histologije i embriologije tako što će se najpre upoznati sa osnovnim pojmovima koji se tiču ćelije, tkiva, organa ili embriološke strukture, a potom, na osnovu histoloških mikrofotografija tkiva i organa na različitim povećanjima, pristupiti mikroskopiranju i pronalaženju organa, delova organa, struktura, tkiva i ćelija. U završnom delu student će, koristeći analitičnost, sistematičnost i kreativnost, modelisati crtež, na kojem će rečima označiti sve relevantne elemente. U uvodnom delu su dati osnovni podaci o svetlosnom mikroskopu, izradi histoloških preparata, metodama bojenja, artefaktima, analizi histološkog preparata i načinu njegovog crtanja. U narednih 19 poglavlja obrađuje se građa ćelija, tkiva i organa. Deo o ćeliji sadrži osnovne karakteristike ćelije, kao i atlas sa oko 20 elektronomikrofotografija izuzetnog kvaliteta, na kojima su prikazane strukture u jedru, organele, citoskelet, ćelijske inkluzije i specijalizacije ćelijske površine. Histološka građa tkiva i organa je ilustrovana u atlasu sa preko 500 mikrofotografija i 20 crteža u koloru, kojima su obuhvaćena sva ispitna pitanja iz histologije i embriologije. Na poslednjih desetak stranica date su mikrofotografije embriona i najvažnijih organa tokom njihovog razvoja. Još jednu od novina u ovom delu predstavlja i elektronski dodatak, koji će omogućiti studentima da, uz pomoć odgovarajuće šifre i posredstvom interneta, uvežbavaju prepoznavanje subcelularnih struktura, tkiva, organa i njihovih delova, i tako se na najbolji način pripreme za polaganje praktičnog ispita iz histologije i embriologije.

Podnaslov dela je: Kompletan vodič za učenje i upotrebu najmoćnije misaone alatke u vasioni.

Jedan od najcenjenijih strip-romana našeg doba. Dragoceno literarno svedočanstvo o životu u Iranu tokom prelomnog perioda s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih. Mudar, smešan i potresan, Persepolis je dnevnik odrastanja Marđan Satrapi u Iranu za vreme Islamske revolucije. Na moćnim crno-belim stripskim slikama Satrapi pripoveda priču o vremenu koje je provela u Teheranu između šeste i četrnaeste godine – o godinama kad je prisustvovala padu šahovog režima, trijumfu Islamske revolucije i strahotnim posledicama rata sa Irakom. Kao inteligentna i otvorena kći jedinica posvećenih marksista i praunuka jednog od poslednjih iranskih šahova, Marđan svedoči o detinjstvu koje se na jedinstven način prepliće sa istorijom njene zemlje. To je izuzetno lična, duboko politička i posve originalna priča koja nas podseća na to koliko ljudski život trpi u ratu i tokom političke represije. Ona nam pokazuje kako možemo da preživimo, uz smeh i suze, uprkos besmislu.

Od izbijanja finansijske krize, 2008. godine, „kapitalizam“ se ponovo našao na meti kritike. Sve do tada se činilo da je kapitalizam, nakon sloma Sovjetskog Saveza, a samim tim i „sistemske alternative“, poslednja reč istorije, te da je ujedno superioran u odnosu na sve ostale oblike ekonomije. Međutim, potresi finansijske krize i njene nepredvidive posledice iznova postavljaju pitanje za koje se verovalo da je zastarelo, a tiče se dostignuća i opterećenja, kontradikcija i razvojnih potencijala „takvog“ kapitalizma. Jirgen Koka, jedan od vodećih poznavalaca ove teme, ne samo u Nemačkoj, u ovoj knjizi pruža jasan i pregledan uvod u kojem objašnjava istorijski nastanak i širenje kapitalizma od početaka modernog doba, kao i njegovu globalnu ekspanziju počev od 19. i 20. veka. On, međutim, ne posmatra samo procese trgovine i industrijalizacije, nego istovremeno i trajne promene radnih i životnih svetova. Stoga njegov Uvod predstavlja suvereni istorijski pregled, a ujedno i kritički prikaz stanja onog ekonomskog režima koji, sve do danas i do poslednjeg kutka naše planete, bitno utiče na naše postupke.

U Evropi je zelena, otprilike, svakoj šestoj osobi omiljena boja; ali ih ima gotovo isto toliko koji preziru zelenu, kako među muškarcima tako i među ženama. Zelena je dvosmislena, pa čak i protivrečna boja: simbol života, izgleda u uspeh i nade, s jedne strane, dok s druge asocira na otrov, nesreću i đavola u svim njegovim obličjima. Knjiga Mišela Pasturoa prikazuje dugotrajnu društvenu, umetničku i simboličku istoriju zelene u evropskim društvima od antičke Grčke do naših dana.

63.644 reči i jedna psovka Drugi po redu, roman Jedan od onih života je potresna priča o besmislu rata. Sa istoimenog albuma su pesme Čovek Sa Mesecom U Očima, Krivi smo mi, Ja luzer?, Portret mog života…

“Ove godine bih hteo da počnem sa izučavanjem onoga što sam nazivao, pomalo maglovito, bio-moć . Radi se o nizu fenomena koji su mi delovali prilično važni, to jest, o skupu mehanizama putem kojih će, ono što konstituiše osnovne biološke odlike ljudske vrste, moći da uđe unutar politike, političke strategije ili opšte strategije moći. Drugim rečima, pitanje kojim ću se baviti se tiče toga kako je društvo, tj. kako su moderna zapadna društva od XVIII veka počela da uračunavaju osnovnu biološku činjenicu da ljudsko biće konstituiše ljudsku vrstu? To je, uopšteno uzeto, ono što nazivam, ono što sam nazivao, biomoć.” Mišel Fuko (Michel Foucault, 1926-1984) francuski filozof, držao je katedru na College de France koju je nazvao „Istorija sistema mišljenja“. Njegova dela su imala ogroman uticaj na humanističke i društvene nauke druge polovine 20. veka. Fukoov rad se odnosi na oblasti filozofije istorije, kulturnih studija, sociologije, obrazovanja, teorije književnosti, filozofije nauke kao i na mnoge druge. Poznat je po svojim kritikama društvenih ustanova svih vrsta, ponajviše psihijatrije, medicine i kaznenog sistema, kao i po svojim idejama istorije seksualnosti. Njegove opšte teorije koje se tiču moći kao i odnosa znanja i moći, kao i ideje o govoru u odnosu na istoriju zapadne misli su široko primjenjivane i raspravljane. Komentatori i kritičari savremenici često su opisivali Fukoov rad kao postmodernistički ili post-strukturalistički. Tokom šezdesetih, često je dovođen u vezu sa strukturalizmom. Iako je u početku prihvatao ovaj opis, Fuko je kasnije isticao svoju udaljenost od strukturalističkog pristupa, ističući da, za razliku od strukturalista, on nije usvojio formalistički pristup umetnosti. Nije prihvatao čak ni svrstavanje u postmodernizam, govoreći da bi radije raspravljao o definiciji „modernosti“.

David Lewis (1941–2001) bio je dugogodišnji profesor na Sveučilištu Princeton i jedan od najvažnijih američkih filozofa druge polovice 20. stoljeća. Objavio je niz utjecajnih radova iz gotovo svih područja filozofije, a prvenstveno iz metafizike, filozofije jezika, filozofske logike i filozofije uma. Autor je knjiga Convention (1969), Counterfactuals (1973), On the Plurality of Worlds (1986) i Parts of Classes (1991), a većina ostalih radova sabrana je u knjigama Philosophical Papers Vol. I (1983), Philosophical Papers Vol. II (1986), Papers in Philosophical Logic (1998), Papers in Metaphysics and Epistemology (1999) i Papers in Social Philosophy (2000). U ovoj knjizi David Lewis brani tzv. modalni realizam, teoriju prema kojoj je ovaj naš svijet samo jedan od nebrojenog mnoštva svjetova. Naš svijet jest na određeni način. No način na koji on jest samo je jedan od nebrojenog mnoštva načina na koje bi svijet mogao biti i, prema modalnom realizmu, za svaki od tih načina na koje bi svijet mogao biti postoji svijet koji uistinu jest na taj način. Ti drugi svjetovi vrstom su isti kao i ovaj naš svijet: u prvom redu, konkretni su u onom smislu u kojem i za naš svijet kažemo da je konkretan. Od našeg su svijeta posve izolirani: ne nalaze se ni u kakvim prostornovremenskim i uzročnim relacijama prema njemu. No nisu ništa manje zbiljski od našeg svijeta; zapravo, kao što mi svoj svijet nazivamo zbiljskim, tako i stanovnici nekoga drugog svijeta s istim pravom svoj svijet nazivaju zbiljskim. Svatko od nas postoji samo u ovome našem svijetu i nije dio nekoga drugog svijeta. U drugim svjetovima žive naši parnjaci, individuumi koji su nam naročito slični i koji reprezentiraju načine na koje smo mi mogli biti – koji jesu onako kako smo mi mogli biti. Ove tvrdnje mogu zvučati ili kao plod neobuzdane metafizičke spekulacije u koju bi rijetko tko mogao povjerovati ili pak kao znanstvenofantastične konstrukcije koje nema­ju veze s filozofijom. Ipak, O mnoštvu svjetova jedna je od najvažnijih i najutjecajnijih filozofskih rasprava objavljenih posljednjih desetljeća, a njezini stavovi i argumenti u središtu su prijepora u nekoliko filozofskih disciplina, prvenstveno u metafizici, ali i u filozofiji jezika, uma, znanosti itd. Iako je malo onih koji su spremni u potpunosti prihvatiti Lewisove konkluzije, može se kazati da postoji široka suglasnost da način na koji je on do tih konkluzija došao te njihove implikacije po razumijevanje nekoliko središnjih filozofskih problema spadaju među najoriginalnije doprinose suvremenoj filozofiji. (Iz uvodne studije Filipa Grgića)

Izdavački poduhvat kuće SEUIL, petotomno delo Istorija privatnog života (prvi tom: Od rimskog carstva do godine hiljadite; drugi tom: Od feudalne Evrope do renesanse; treći tom: Od renesanse do veka prosvećenosti; četvrti tom: Od Francuske revolucije do Prvog svetskog rata; peti tom: Od Prvog svetskog rata do naših dana), predstavlja događaj u savremenoj istoriografiji. Prvi put je učinjen napor da se tokom dvadeset vekova istorije čovečanstva prati privatni život. Studija o privatnom nije zamišljena samo kao kontrast zvaničnom i javnom; ona se ne može svesti ni na individualno, intimno ili tajno, već obuhvata i ujedinjuje kroz specifičan kadar posmatranja sve ove sfere življenja, pokrećući najrazličitije teme, poput studija o detinjstvu, životu porodice ili smrti. Kako sami autori Istorije privatnog života ističu, ova knjiga je jedna vrsta avanture, posebno za one za koje je istorija putovanje u drugo, neophodan putokaz da izađemo iz sebe samih, shvaćen kao još jedna od mogućnosti traganja za budučnošću. Polazeći od obala Sredozemlja u doba Rimskog carstva, ovo grandiozno istraživanje obuhvata istoriju Evrope i anglosaksonskog sveta sve do naših dana, posmatrajući unutrašnji svet muškaraca i žena, njihove misli, osećanja, njihova tela, stavove i navike, kodove prema kojima su se odnosili prema životu, njihove tragove i znakove, sastavljajući na taj način „privatne slike“. Najveća imena „nove istorije“, zajedno sa plejadom sjajnih mladih stručnjaka, kroz dva milenijuma istorije oslikali su ove kadrove „privatnog“, posmatrajući ih onako kako se pred nama pomaljaju iz prošlosti: ispisane na pergamentima, utisnute u kamenje, sačuvane kroz predmete svakodnevnog života, modu, snove, marginalne beleške na knjigama.

Delo svetske klasične književnosti predstavlja izuzetnu zbirku priča koje je Šeherezada pričala svake noći kako bi sačuvala sopstveni život...

Delo je krcato podacima i tumačenjima neobičnih pojava i nastojanja ljudi da ih raznim magijskim postupcima i tehnikama spoznaju i iskoriste u dobre ili loše svrhe (gatanja, vračanja, čaranja). U knjizi ima i primera proricanja budućnosti od kojih su se mnoga (slučajno?) ostvarila.

Uz pomoc ove knjige ustanovicete koja vas uverenja ometaju,koje ce te morati promeniti i koja usvoiti, Postacete samouvereni,hrabri i otvoreniza promene.Resicete se osecanja nize vrednosti,krivice,sramote i straha, Podnaslov dela je: Odbacite nekorisna uverenja i navike, i stvorite za sebe budućnost kakvu želite.

Odlomak: Gotovo čitav svijet optužuje Njemačku i Nijemce. Ο našoj krivnji raspravlja se sa srdžbom, užasom, mržnjom I prijezirom. Traži se kazna i odmazda. U tome ne sudjeluju samo pobjednici već i neki njemački emigranti, pa čak I neutralne države. U Njemačkoj postoje ljudi koji priznaju krivnju, uključujući u nju i svoju, a postoje i oni koji sebe drže nevinima, okrivljujući druge. Pred tim pitanjem se uzmiče. Mi živimo u nevolji, velik dio stanovništva u toliko velikoj i neposrednoj da je naoko postao neosjetljiv za ovakva razmatranja. Njega zanima ono što umanjuje nevolju, što donosi posao i kruh, stan i toplinu. Obzorje je postalo usko. Čovjek ne voli slušati ο krivnji, ο prošlosti, ne tiče ga se svjetska povijest. On jednostavno želi prestati patiti, želi izaći iz bijede, živjeti, ali ne i razmišljati. Raspoloženje prije sugerira da bi čovjek nakon tolike užasne patnje trebao biti nagrađen, u svakom slučaju utješen, a ne da mu se još natovari krivnja. Unatoč tome: i onaj tko je svjestan vlastite izloženosti krajnostima na trenutke ipak osjeća poriv prema umirujućoj istini. Nije svejedno ili je tek predmet negodovanja što uz nevolju ide i optužba. Mi želimo razjasniti je li ta optužba pravedna ili nepravedna i u kojem smislu. Jer upravo u nevolji ono najneophodnije može biti utoliko osjetnije: postati čist u vlastitoj duši te misliti i činiti ono što je pravedno ne bi li se iz uzroka pred ništavilom dohvatio život. Mi Nijemci zaista smo bez iznimke obvezni da ο pitanju naše krivnje imamo jasno gledište i iz njega izvlačimo zaključke. Na to nas obvezuje naše ljudsko dostojanstvo. Već nam za ono što svijet misli ο nama ne može biti svejedno, jer smo svjesni svoje pripadnosti čovječanstvu: prvo smo ljudi, a tek potom Nijemci. Još nam je važnije da nam vlastiti život u nevolji i zavisnosti može sačuvati dostojanstvo samo kroz iskrenost spram sebe. Pitanje krivnje je, više od pitanja koje drugi postavljaju nama, pitanje koje postavljamo sami sebi. Naša trenutna svijest ο postojanju i ο sebi samima zasniva se na načinu na koji u vlastitoj nutrini odgovaramo na njega. Ono je životno pitanje njemačke duše. Samo preko njega može doći do zaokreta koji će nas dovesti do obnove iz temelja našeg bića. Najveće posljedice po naš opstanak imaju doduše proglašavanja krivnje od strane pobjednika, ona imaju politički karakter, ali nam ne pomažu u onome što je odlučujuće: u našem unutarnjem zaokretu. Ovdje imamo posla isključivo s nama samima. Filozofija i teologija pozvane su da rasvijetle dubinu pitanja krivnje. Razmatranja ο pitanju krivnje pate od miješanja pojmova i stajališta. Postizanje istinitosti iziskuje razlikovanje. Ta razlikovanja zacrtat ću prvo u skici, kako bih potom kroz njih razjasnio naš trenutni njemački položaj. Razlikovanja doduše ne vrijede apsolutno. Na kraju se nalazi uzrok onoga što nazivamo krivnjom, u jednom jedinom sveobuhvatnom pojmu. Ali to može postati jasno isključivo kroz ono što stječemo putem razlikovanja. Naši mračni osjećaji bez daljnjeg ne zavređuju povjerenje. Neposrednost doduše jest vlastita stvarnost, ona je sadašnjost naše duše. Ali osjećaji nisu jednostavno tu, kao vitalne datosti. Posredovani su našim unutarnjim djelovanjem, našim mišljenjem i našim znanjem. Razjašnjavaju se i produbljuju u mjeri u kojoj mislimo. Ne možemo se osloniti na osjećaj kao takav. Pozivanje na osjećaje predstavlja naivnost koja izmiče objektivnosti onog što se može znati i misliti. Do istinskog osjećaja, koji nam omogućuje da pouzdanoživimo, doći ćemo tek nakon svestranog promišljanja I predočavanja neke stvari, neprestance praćenog, vodenog i ometanog osjećajima.

Iz recenzije: ’’Marsadura’’ je niz zapisa tijekom jedne sezone bolskog malonogometnog prvenstva u kojima se otkriva i više nego biste željeli saznati o autoru, njegovim bližnjima i životu na hrvatskom otoku zimi. Marsadura je lokalna riječ, a znači splet ili, kako bi to Tuđman rekao, zapletaj."Nešto jebeno zamršeno", kaže I. J. Ć. P., poput parangala, Gordijeva čvora, hrvatske politike ili života. Marsadura je ime romana u kojem, daleko vještije nego što igra nogomet, I. J. Ć. P. prepleće niti maloga mista i velike povijesti, svoje biografije i nogometne svakidašnjice, propalih ideala i brojnih planova. Marsadura je nogomet, marsadura je obitelj, marsadura je život, marsadura je književnost? živjela marsadura! Ionako ništa drugo nemamo.

Otac Grmec Branko Ćopić POSVETA AUTORA (Hašani, Bosanska krajina, 1. januar 1915 — Beograd, 26. mart 1984) bio je srpski i jugoslovenski književnik. Osnovnu školu završio je u rodnom mestu, nižu gimnaziju u Bihaću, a učiteljsku školu pohađao je u Banjoj Luci, Delnicama i Sarajevu, te je završio u Karlovcu. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu diplomirao je 1940. godine na grupi za pedagogiju.[1] Prvu priču objavio je 1928. godine, a prvu pripovetku 1936. Njegova dela su, između ostalih, prevođena na engleski, nemački, francuski i ruski jezik. Bio je član Srpske akademije nauka i umetnosti i Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Izvršio je samoubistvo skokom sa Mosta bratstva i jedinstva.[2] Branko Ćopić Branko Ćopić Datum rođenja1. januar 1915.Mesto rođenjaHašani, Bosanska krajina AustrougarskaDatum smrti26. mart 1984. (69 god.)Mesto smrtiBeograd SFRJSuprugadr Bogdanka Ilić-ĆopićProfesijaknjiževnikUčešće u ratovimaNarodnooslobodilačka borbaPotpisOdlikovanja U Ćopićevim delima dominiraju teme iz života ljudi iz Bosanske krajine i Narodnooslobodilačkog rata. BiografijaUredi Branko Ćopić, bista u Herceg Novom Branko Ćopić rođen je 1. januara 1915. godine u selu Hašanima pod planinom Grmečom.[3] U isto vreme, njegov otac Vid, kao vojnik austrougarske armije, borio se negde na frontu u Karpatima, a njegov stric Nidžo, srpski dobrovoljac, borio se u srpskoj vojsci protiv Austrougarske. Kad mu je bilo četiri godine, umro mu je otac. Ćopić je, zajedno sa mlađim bra

Tvrd povez, ekstra kvalitet lista-plastificirani sa ilustracijom u boji, format A4 Jugoslavija Beograd, 1976. Umetnost ranog srednjeg veka od vizigotskog doba do kraja romanike.

Reč izdavača : Za mlađe od 20: Ako vam je dosta idiličnih tinejdžerskih komedija iz lokalne videoteke, ovo je najbolje sredstvo za detoksikaciju Za roditelje i nastavnike: Upozorenje! Roman Damira Trajčevića svojom žestinom mogao bi potkopati sve vaše naivne pedagoške napore Za političare: Ako vam je dosadno na sjednici, na plaži ili u avionu, pročitajte "Punoglafku" i razbijte posljednju predrasudu o budućem glasačkom tijelu. Za one koji vjeruju u bolju budućnost: Rock & roll, techno i rave bili su dječja igra.

Reč izdavača: ’’Bilo ih je pet, možda šest. Povezivala ih je Fabula, književni časopis za dramu i prozu. U zaglavlju je pisalo da poeziju ne objavljuju, a teoriju prepuštaju drugima. Njih pet ili šest (a i još neki koji su objavljivali u Fabuli) početkom devedesetih mislili su da unose revoluciju u svjetsku književnost. Svjetska je književnost iz devedesetih izašla neokrznuta bilo kakvom revolucijom, hrvatska književnost pogotovo, dvadeseti broj Fabule nije tiskan (iako je malo falilo), a Fabulaše su raspršili vjetrovi svakidašnjice. Priliku za svojevrsni hommage uglavnom zaboravljenom časopisu pruža ubojstvo uglednog zagrebačkog odvjetnika, odnosno policijska istraga koja se sve više usredotočuje na one koji su u Fabuli objavljivali. Željko Katunarić iskusan je i motiviran policijski inspektor. Tijekom rješavanja najznačajnijeg slučaja njegove karijere glavni mu problem predstavlja činjenica da je i njegova supruga svojevremeno objavljivala u Fabuli.’’

Ova je knjiga priručnik kojoj ćete se neprestano vraćati kad god život pred vas postavi novi izazov ili promjenu smera. Ona nudi arsenal oruđa za trajnu promenu, kao i pouke za obogaćivanje kvalitete života. Bez obzira koliko ste knjiga o uspehu, životu, karakteru i emocijama pročitali, možete računati da će vas ova knjiga zasigurno uzdrmati. Ono što ste do sada u životu iskusili, radili i promišljali bila je samo vežba za dobar početak. Nakon ovog temeljnog priručnika ne samo da će se promeniti "Vaš odraz u ogledalu", već i pogled na ono gde ste bili, gde ste sada i na kraju, kuda idete. U svakodnevnom životu prilično često susrećemo ljude kojima caruje jad i nesreća, što je uistinu toliko nepotrebno, jer nestaju odmah nakon što ti isti ljudi preuzmu nadzor nad svojim verovanjima, osećajima i delima kako bi promenili način svog života. Nažalost, u većini slučajeva oni to ne čine. Čekaju, pokušavaju promeniti loš rezultat, uzaludno traće vreme u razgovorima od kojih očekuju brze recepte za brzi obrt ili sažaljevanje zbog potpuno bezizlazne životne situacije.

Podnaslov dela je: Koliko self-helpa čovjek može podnijeti?.

Iz recenzije : ’’Poput slike koja katkad zamijeni tisuću riječi, svaka mikropriča Valenta Pavlića na nepune dvije stranice ispisuje roman. To je zato što ovaj pisac do smisla dolazi prečacem, zaobilazeći sav onaj višak riječi koji ne dotiče bitno. Prepreke. Prečaci. su književnost koja dolazi u koncentratu, u destiliranom žanru jednog pogleda na svijet koji zapaža suptilne nijanse ljudskih težnji, čežnji, očekivanja, promašaja, nastojanja, čuđenja i zabluda. Sve to začinjeno tihom ironijom koja ne osuđuje nego samo sladostrasno promatra, stvarajući od prozaičnih trenutaka svakodnevnog života vrhunsku literaturu. Od djeteta o čijem je rođenju odlučeno bacanjem novčića do stogodišnjeg slavljenika koji u staračkom domu nema snage izbjeći vlastiti rođendan stala je cijela jedna izložba životâ, poput enciklopedije živih u kojoj svaka natuknica sadrži nešto što smo doživjeli, čuli, primijetili i znali, samo tome nismo znali dati dublji smisao. A Valent Pavlić je to itekako znao. Boljeg dokaza za to od ovih sedamdeset i pet priča nema.’’