Pratite promene cene putem maila
- Da bi dobijali obaveštenja o promeni cene potrebno je da kliknete Prati oglas dugme koje se nalazi na dnu svakog oglasa i unesete Vašu mail adresu.
151-175 od 116201 rezultata
Broj oglasa
Prikaz
Režim promene aktivan!
Upravo ste u režimu promene sačuvane pretrage za frazu .
Možete da promenite frazu ili filtere i sačuvate trenutno stanje
Aktivni filteri
Novo Nekorišćeno 310 strana 300 grama U maglovitoj divljini ostrva Vankuver leži luksuzni hotel Kajet. Sav u staklu i kedrovini, Kajet je mesto gde se prepliću sudbine. Jedne večeri, na recepciji će se, kiselinom urezana u staklo, pojaviti poruka: „Zašto ne progutaš slomljeno staklo?” Ta poruka duboko će uticati na mnoge koji su tu te večeri. Vinsent i njen polubrat Pol rade u hotelu. Uspešni finansijer Džonatan Alkaitis njegov je vlasnik. Leon Prevant, direktor međunarodne brodarske kompanije, gost je u Kajetu. Taj naizgled nevažan događaj, poput skretnice na pruzi, iz korena će izmeniti sudbine tih i mnogih drugih likova i razotkriti sve duhove prošlosti od kojih pokušavaju da pobegnu. Preplićući sudbine brojnih likova iz različitih životnih miljea, dozvoljavajući im da prelaze često nevidljive granice, Emili Sent Džon Mandel nam otkriva skriven svet koji postoji „između” onog koji smatramo stvarnošću. Stakleni hotel je čudesan prikaz gramzivosti i krivice, fantazije i obmane. Posredi je dirljiva priča o katastrofama i opstanku, i o bezbrojnim načinima na koje pokušavamo da pronađemo smisao života. „Stakleni hotel je istovremeno komercijalna knjiga koja se ne ispušta iz ruku i lepa književnost vrhunskog stila i fantastične strukture. Retke su knjige koje uspeju na oba ta nivoa.” – Toronto star „Neobičan, suptilan i sablastan roman.” – Kirkus rivjuz „Ovaj genijalni roman koji će vas potpuno zaokupiti razotkriva delikatne ali neraskidive veze među ljudima, kao i dugoročne posledice koje trenutak nepažnje može izazvati.” – Pablišers vikli KLD
Knjiga je odlično očuvana. `Jedna od najpopularnijih i najprevođenijih knjiga izraelskog pisca Efraima Kišona u kojoj inspiraciju za svoje priče nalazi u svakodnevnim sitnicama porodičnog života. Kao vrstan humorista, još jednom dokazuje kako naizgled obična svakodnevnica krije u sebi obilje smešnih situacija kojima se od srca smejemo jer u njima prepoznajemo i nas same`
TRECA KNJIGA SERIJALA PARALON. Laguna Broj strana: 424 2016. Treća knjiga serijala Paralon. Dva sveta. Dva milenijuma. Jedna ljubav. Eva je na ivici smrti. Otrgnuta iz svog sveta, probudila se u drugom samo da bi otkrila poražavajuću istinu o smrtonosnom virusu s kojim se borila i opasnom neprijatelju koji je jurio Setosa i nju kroz vreme. Sada se nesmotrena devojka iz dvadeset prvog veka i neustrašivi rimski gladijator suočavaju sa poslednjom bitkom. Ali ulog nije samo njihova ljubav; sudbina univerzuma je u njihovim rukama. „Knjiga je puna obrta, besprekorno ispričana, veoma uzbudljiva i nepredvidljiva.“ Independent on Sunday „Knjiga je redak dragulj i naprosto ne prestajem da razmišljam o njoj, a sigurno ću je pročitati još mnogo puta... Izuzetno delo! Deset puta bolje od Sumraka.“ Knjižara Voterstons „Od iz sveg srca preporučujem ovaj inteligentni i enigmatični roman, krcat idejama i maštom.“ Droplets of Ink
,novo➡️ ➡️ Dušan Miklja ŽIVOTI ZA IZNAJMLJIVANJE ŽIVOTI ZA IZNAJMLJIVANJE Autor : Dušan Miklja Izdavač : VULKAN IZDAVAŠTVO Naslov Životi za iznajmljivanje jeste metafora neslobode. Ona oslikava sudbine potlačenih i nedužnih, žednih života i gladnih slobode. Pišući o ocu koji je 1941.godine bio u zarobljeništvu, a potom u nemačkom logoru i na Golom otoku, Dušan Miklja ispripovedao je priču o snazi ljudskog duha. Ovo je istinita priča o dečaku koji nikada nije prestao da čeka svog oca. I kada je proputovao svet stigavši do najudaljenijih tačaka na zemaljskoj kugli, nastavio je da traži deliće slagalice koji su nedostajali kako bi očeva slika bila celovita. Međutim, nakon što je sve delove stavio na njihovo mesto, na toj slici nije video samo oca, već i jednu porodicu, jedno detinjstvo, prizemnu kuću na Dorćolu, neumorne majčine ruke i žišku cigarete među očevim prstima. Godine su prolazile i odnele su u zaborav sve osim svetlosti cigarete koja je ispunila čak i najgušći mrak, i tako se zauvek preselila u dečakove oči. Knjiga je N O V A 05
-
Kolekcionarstvo i umetnost chevron_right Knjige
Redovno i pažljivo čitam Stojadinovića na Peščaniku. U početku, kao kolegu na sajtu. S vremenom, formirao sam očekivanja: gledam vesti i pretpostavim – o tome bi Stojadinović trebalo da piše, to je tema za njega. Usudim se ponekad i da zamislim šta će tačno napisati. Čak mu, dogodi se i to, ukradem temu. Ali, najčešće, pošto događaj/temu prepoznam, uzdahnem s morbidnim olakšanjem: ne moram o tome, Stojadinović će. Dve slike, to jest dva čuvena motiva iz književnosti iskoristiću da objasnim otkuda to olakšanje po mnogo čemu istovetno osećanju velikog pritiska pod težinom nesnošljive ovdašnje stvarnosti. Reč je o jednom opšte poznatom (književnom) portretu i o jednako poznatom – nazovimo ga tako – aforizmu o ponoru. *** Srbija nije na ivici ponora. Srbija je zakoračila iza ivice, pravo u ponor. Barem dva puta u protekle tri decenije: prvi put 1991, a drugi – 2012. Kako izgleda Srbija posle te 2012, dok pada u ambis? O tome piše Stojadinović. On ne analizira, iako njegovi tekstovi jesu i rezultat pažljive analize. On rečima slika Srbiju u grču, povišenim tonom i s prikladnim patosom. U vezi s tim i jedna ograda – kod Stojadinovića nema mnogo opštih planova i masovnih scena, iako uvek jeste reč o Srbiji i njenim žiteljima. (Ako dobro pamtim, bilo ih je pošto je izbila zaraza kada su penzioneri zatvarani po kućama i nedavno u vezi s trovanjem žitelja Beograda dimom s razgorele deponije.) On sliku Srbije uglavnom metonimijski posreduje portretima glavnih protagonista njenog pada: Vučića, Nikolića, Gašića, Vulina, Brnabić… Reč je tu o upečatljivoj inverziji jedne čuvene priče. Oscar Wilde je svoj roman/sliku o Dorianu Grayu gradio na napetosti između onoga što se vidi i što ne odgovara istini, dakle prevarnog privida, s jedne strane, i onoga što se ne vidi, što stoji na portretu skrivenom od pogleda, a što verno i do tančina predstavlja moralnu gnusobu glavnog junaka, s druge strane. Kod Stojadinovića je obrnuto: odmah se i do kraja vidi sva moralna gnusoba njegovih modela. Pa napetost kod našeg pisca ne proizlazi iz kontrasta između lepog privida (koga nema) i ružne (moralne) istine, kao kod Wildea, nego iz činjenice da godinama trpimo likove izobličene od zla. Zašto ih trpimo, pita se Stojadinović: kako nas je do paralisanosti još jednom fasciniralo zlo? Jedan drugi pisac pak, s one strane dobra i zla, opominje: „Ko se bori s nemanima, treba pripaziti da sam pritom ne postane neman. A kad dugo gledaš u bezdan, i bezdan se zagleda u tebe“. Ima li dakle razloga da brinemo za Stojadinovića zagledanog u ponor, kao što on brine za nas i gleda kako da nas odatle izvuče? U datom Nietzscheovom citatu, izgleda kao da se pozicija subjekta, onoga koji gleda dakle, udvaja: pored jednog posmatrača neočekivano se (iz bezdana, ili kao sami bezdan) pojavljuje drugi. To umnožavanje pozicija, kada govorimo o Stojadinovićevim tekstovima, proteže se i na čitaoca. Čitajući ih, čitalac kao da gleda u Stojadinovića koji gleda u ponor, pa tako onda i sam gleda u ponor iz koga ga opet gledaju i sami taj ponor (kako to kaže Nietzsche) ali i Stojadinović. Šta čitalac vidi? I šta, s druge strane, vidi Stojadinović? Da li na čitaoca Stojadinović gleda jednako nemilosrdno kao što gleda i ka svojim modelima čije nam groteskne portrete neumorno iznosi? Pretvara li se tako nemilosrdni Stojadinović u odnosu prema čitaocu u onu neman iz citata nemačkog filozofa? Ne umem da odgovorim na ova pitanja. Možda će čitalac za sebe poželeti da odgovori na njih dok čita tekstove sakupljene između ovih korica. Nešto drugo sam hteo da kažem time što sam ih postavio: čitati Stojadinovića nije nimalo naivno. I još: pored toga što nije naivno, na jedan poseban način je uzbudljivo. Dakle na način drugačiji nego kada čitamo dobru literaturu, iako Stojadinovićevi tekstovi jesu i to – dobra literatura. Takozvana lepa književnost barem na kratko izmešta nas iz stvarnosti, i to izmeštanje bude za čitaoca uzbudljivo na jedan bezbedan način. Čak i kada čita o Dorianu Grayu. Stojadinović nas pak zakucava u stvarnost. Zato nije naivno čitati ga. A uzbudljivo je jer čitati ga nije nimalo bezbedno, a ni bezbolno za čitaoca. Vratimo se za kratko ponovo nemačkom piscu. Na više mesta on će u knjizi „S one strane dobra i zla“ iskoristiti reč bezdan. Na jednom mestu će reći da je bezdan ono što stoji iznad ili ispod svakog našeg – u tekstu stoji: filozofskog – mišljenja. Naše mišljenje ne reflektuje, ono je puka posledica onoga što jesmo i što uporno izmiče našem (inače slabom, nejakom, nemoćnom) mišljenju. Nema razloga da se ovde oko toga sporimo. Može se naravno i drugačije o tome (o mišljenju dakle) misliti. Važno je nešto drugo. Kada Nietzsche kaže: kada gledaš u bezdan i bezdan se zagleda u tebe, on nas u stvari opominje – zagledani u bezdan gledamo u sebe. To jest: mi smo ti koji nas posmatraju iz ponora. Vratimo se sada našem piscu: kada čitamo Stojadinovića zagledanog u ponor, iz tog ponora mašemo samima sebi. Dejan Ilić, Predgovor za knjigu
-
Kolekcionarstvo i umetnost chevron_right Kolekcionarstvo
Nataša Bartula MAČAK MARKO I DRUGE PRIČE Kreativni centar, 2015. A4 format, 31 strana. Lepo očuvana. Tri priče o životinjama koje će se dopasti i mališanima i roditeljima. Uživajte u dogodovštinama crno-belog mačka Marka koji je poželeo da bude bele boje, mede Brunde koji nije poslušao svog oca i u priči o zečićima koji su otvorili Šumski restoran.