Pratite promene cene putem maila
- Da bi dobijali obaveštenja o promeni cene potrebno je da kliknete Prati oglas dugme koje se nalazi na dnu svakog oglasa i unesete Vašu mail adresu.
126-150 od 103936 rezultata
Režim promene aktivan!
Upravo ste u režimu promene sačuvane pretrage za frazu .
Možete da promenite frazu ili filtere i sačuvate trenutno stanje
-
Kolekcionarstvo i umetnost chevron_right Knjige
Reč izdavača: ’’Novo izdanje hilandarskog putopisa našeg proslavljenog književnika Miodraga Pavlovića sadrži tekst njegove knjige Otvaraju se hilandarske dveri, ali i dva značajna priloga. Prvi je dragoceni esej Vladete Jerotića, Pavlovićevog dugogodišnjeg prijatelja ali i saputnika, Svetogorski dani i noći: Kako sam video i jednom zajedno sa Miodragom Pavlovićem doživeo svetogorske dane i noći; a drugi je ogled o Pavlovićevom putopisnom zapisu dr Vladimira Živanovića – Doživotni iskušenik.’’
Knjiga je dobro očuvana.Ima posvetu. ,,„Lovac u žitu“ je zaista najčitaniji roman na planeti. Selindžeru je trebalo gotovo deset godina da napiše ovo delo, koje je izrazilo seksualne i egzistencijalne strepnje mlade generacije u posleratnoj Americi, kao i bunt protiv licemerja i laži u svetu glavnog junaka.``
Lunov Magnus Strip LMS 498 - KIT TELER SAHRANA ZA FRENKIJA Kompletan, Kompaktan, u dobrom stanju (vidi slike). Izdanje novosadskog Dnevnika iz davne 1982. godine na 96 strana. Komunikacija isključivo putem Kupindo poruka. Pogledajte i ostale moje stripove na Kupindu. https://www.kupindo.com/Clan/moshy/SpisakPredmeta
Lunov Magnus Strip LMS 508 - KIT TELER KJU-KLUKS KLAN Kompletan, Kompaktan, u dobrom stanju (vidi slike). Izdanje novosadskog Dnevnika iz davne 1982. godine na 96 strana. Komunikacija isključivo putem Kupindo poruka. Pogledajte i ostale moje stripove na Kupindu. https://www.kupindo.com/Clan/moshy/SpisakPredmeta
Lunov Magnus Strip LMS 736 - KIT TELER OTKRIVENA IGRA 3 KO (KOmpletan, KOmpaktan, KOckast) u odličnom stanju (vidi slike). Izdanje novosadskog Dnevnika iz 1987. godine na 96 strana. Komunikacija isključivo putem Kupindo poruka. Pogledajte i ostale moje stripove na Kupindu. https://www.kupindo.com/Clan/moshy/SpisakPredmeta
Lunov Magnus Strip LMS 493 - KEN PARKER KRVAVA STAZA Kompletan, kompaktan, u dobrom stanju (vidi slike). Izdanje novosadskog Dnevnika iz 1982. godine Komunikacija isključivo putem Kupindo poruka. Pogledajte i ostale moje stripove na Kupindu. https://www.kupindo.com/Clan/moshy/SpisakPredmeta
BIBLIOTEKA BOJENJE i IGRANJE 1-4.komlet,bojanke *+,-,;,x*02-2022 Učim oduzimanje-Učim sabiranje-Učim množenje-Učim delenje Izdavač :MIGP Vojvodina 1991.g IV-izdanje Povez karton,ćirilica,4 x 16 strana,ilustrovano crtežima za bojenje,Format:27x20 cm. Izdavač :MIGP Vojvodina 1995 Stanje: nekorišteno, Odlično očuvano.Kao novo komplet. 1-4.knjižice 1*Učim oduzimanje ...16 strana,ilustrovano crtežima za bojenje 2*Učim sabiranje..........16 strana,ilustrovano crtežima za bojenje 3*Učim množenje.........16 strana,ilustrovano crtežima za bojenje 4*Učim delenje.............16 strana,ilustrovano crtežima za bojenje
-
Kolekcionarstvo i umetnost chevron_right Knjige
Odlomak: Većina ljudi ceo život provede kao putnik koji je ušao u prvi autobus koji se pojavio na stanici i ne pogledavši koje je krajnje odredište tog autobusa. Puštaju da prevoznik drži konce njihovog života u svojim rukama i određuje gde će autobus napraviti pauzu, gde će putnik smeti da izađe iz autobusa i koliko će smeti da se tamo zadrži. Putnik najčešće ne zna ni gde je ni zašto je tu. A što je najgore, veruje da tako mora da bude, da je to jedino moguće. Nikad se i ne zapita kako je vozač uspeo da bude vozač, kako je stekao pravo da određuje da li će voziti desno ili levo, da li će juriti ili voziti polako, kada će i gde stati. A istina je da smo svi rođeni da budemo samo i jedino vozači autobusa svog života. Tako treba i tako mora, ukoliko želimo da znamo da smo stvarno živeli. Vaši potencijali su ogromni. Ali i prepreke za njihovo ostvarivanje mogu biti velike i brojne. Da biste ih prevladali morate ih prvo pronaći. U tome će vam pomoći ova knjiga. Kad otkrijete i uklonite prepreke učinićete da vaša sudbine bude uspeh sada.
Knjiga je nova,tvrd povez. ,,Kad razočaran nerazumevanjem kritičarskih zanovetala, pisac Henri odluči da se odseli i na neko vreme se ostavi pisanja, dobije pismo od jednog svog čitaoca – vremešnog čudaka, preparatora životinja – i nađe se pred zagonetkom kojoj ne može da odoli. Što dublje bude zalazio u svet ovog misterioznog i proračunatog čoveka, Henriju će sve važnije postajati pripovesti jedne magarice i jednog majmuna drekavca – po imenu Beatriče i Vergilije – kao i epsko putovanje na koje će zajedno krenuti. U najnovijem delu Jana Martela, uz alegoriju, formu po kojoj je postao poznat u svom prethodnom romanu, a pogodnu da se njome izraze čak i nepodnošljive istine, mogu se pronaći aluzije na velike figure iz književnosti, Flobera, Beketa, Dantea. U priči u priči, na nekoliko nivoa, problematizuje se pitanje holokausta na nov i neuobičajen način. Ovaj pripovedački vrtlog čitaoca može zbuniti, ali on ostaje zadivljen i potresen onim što je pročitao. Sa istim duhom i originalnošću koje smo toliko voleli u Pijevu životu, ovaj briljantni novi roman vodi čitaoca na nezaboravnu odiseju. Na tom putu Martel nam postavlja velika pitanja o životu i istini, o umetnosti i obmanama, odgovornosti i saučesništvu u krivici.``
Kvint Horacije Flak - život i delo. Antička književnost. Ima ex-libris prethodnog vlasnika (v. sliku), inače dobro očuvano Autor - osoba Šop, Nikola Naslov Knjiga o Horaciju / Nikola Šop Vrsta građe esej ; odrasli, ozbiljna (nije lepa knjiž.) Jezik srpski Godina 1935 Izdavanje i proizvodnja Beograd : Zadruga Profesorskog društva, 1935 ([b. m. : b. i.]) Fizički opis 136 str. ; 20 cm Zbirka Luča : ǂBiblioteka ǂZadruge Profesorskog društva ; 24 ISBN (Karton s omotom) Napomene Str. [137-139]: Pogovor / N. Š. Napomene i bibliografske reference uz tekst Bibliografija: str. [139]. Predmetne odrednice Horacije Flak, Kvint, 65-8. pre n. e. Miljenko Jergović: Prije više godina ljudi iz sarajevskog Hrvatskog kulturnog društva Napredak poželjeli su staviti spomen ploču na kuću u kojoj je u Zagrebu živio pjesnik Nikola Šop. Njihov zemljak iz Jajca, Bosanac rodom i inspiracijom, bogobojazni, trpeljivi i skromni katolik, Šop je za tu sve manju, posve skrajnutu zajednicu sarajevskih i bosanskih Hrvata bio i ostao, naravno uz Ivu Andrića, jedna od amblematskih figura. Međutim, izbio je jedan vrlo čudan, a nerješiv problem. Vlasnici kuće u kojoj je Šop živio nisu dopuštali da se na njihovu fasadu postavi bilo kakva spomen-ploča. A naročito ne takva koja bi ih podsjećala na Nikolu Šopa. Naime, Šop je, skupa sa ženom, bio desetljećima njihov podstanar. A gazdarice i gazde u pravilu ne vole se sjećati svojih podstanara. Pogotovu ako su kao pjesnik desetljećima samo ležali u postelji, bolovali, umirali. Mnoge im je jade, kažu, taj čovjek učinio. Ljudi iz Sarajeva morali su se snalaziti, što će sad s pločom, bila bi grehota da se ploča baci, ili da je vraćaju u Sarajevo i u Jajce. I tako je negdje na Zelenom valu, ili na Prilazu Gjure Deželića, ne želim se ni prisjećati gdje, nađena zgrada u kojoj Šop nikad nije živio niti je ikad u nju ušao, ali je pripadala nekom njegovu rođaku. I onda su na tu kuću prikucali spomen-ploču. Eno je, i sad tamo stoji, da prolaznike podsjeti na jednoga od najznačajnijih hrvatskih pjesnika dvadesetog stoljeća. Bosanca u Zagrebu. Nikola Šop (1904) bio je banjalučki gimnazijalac, ali je maturirao u Beogradu. Tamo je nastavio studije na Filozofskom fakultetu, te se zatim i sam zaposlio kao gimnazijski profesor. Pisao je pjesme ispunjene naivističkom kršćanskom inspiracijom, u duhu franjevaštva i zajedništva svih zemaljskih stvorenja. Objavljivao je tad, uglavnom, u Beogradu, te uglavnom po klerikalnim hrvatskim novinama i časopisima. Sve dok ga u jednom trenutku na zub nisu uzeli crkveni konzervativci, zbog načina na koji je, vedro, prostodušno i pomalo narodski, prikazivao Sina Božjeg. Jedno vrijeme njegove su pjesme o Isusu, iz knjige `Isus i moja sjena`, bile crkveno zabranjene, ali to pjesnika nimalo nije pokolebalo u njegovu nadahnuću, ali ni u njegovoj dosljednoj kršćanskoj i katoličkoj vjeri. Pritom, Šop nije bio od onih zatucanih ljudi, kakvih je danas mnogo, a sigurno ih ni u njegovo vrijeme nije bilo manje. Bio je vrlo obrazovan i otvoren, prevodio je Horacija, a prvog i najvećeg pjesničkog uzora našao je u Momčilu Nastasijeviću, svom beogradskom gimnazijskom profesoru, jednom od najvećih pjesnika srpskoga i svih naših jezika u dvadesetom stoljeću. U načinu Šopova pisanja, ali i u njegovu životnom stavu, Nastasijević se dobro prepoznaje, pa tko god bi Nikolu Šopa htio temeljito upoznati, morao bi se upoznavati i s Nastasijevićem. A tko god bi se, proučavajući Nastasijevića, htio baviti onima koji su tradirali ovoga srpskog pjesnika, nalazeći u njemu vlastite temeljce, morali bi taj posao započeti s hrvatskim pjesnikom, Bosancem Nikolom Šopom. Dobar primjer da se uvjerimo kako su fatalno i neizbježno povezane srpska i hrvatska kultura, srpska i hrvatska književnost. Tko zna kako bi izgledao život Nikole Šopa, a onda i kako bi izgledalo cjelokupno njegovo djelo, da nije 6. travnja 1941. Njemačka napala Kraljevinu Jugoslaviju, i da nije onako bezdušno bombardirala Beograd. Bombe je Šop dočekao u Zemunu, pa je u strahu i panici skakao s balkona u bezdan i teško povrijedio kralježnicu. Bilo mu je tek trideset i sedam, živjet će još punih četrdeset godina, ali taj će mu skok i lom sasvim promijeniti sve životne perspektive. Uglavnom će biti polupokretan ili nepokretan i nikad više neće biti zaposlen čovjek niti živjeti normalnim građanskim životom. Ne bi bilo sasvim krivo reći da je 1941., nakon tog loma, Nikola Šop došao u Zagreb i u Nezavisnu Državu Hrvatsku kao izbjeglica. Kao teško ozlijeđeni muhadžir, vrlo kompleksnog identiteta, koji se nikako nisu mogli uklopiti u to grdno i najgrdnije vrijeme, kad su postojali samo jednostavni i prosti identiteti. Nastavio je pisati i odmah bi objavljivao ono što napiše. Dakle, bio je jedan od onih pisaca koji se nisu libili da objavljuju u endehazijskim časopisima i publikacijama, što će ga, nakon oslobođenja 1945., činiti mrskim partizanskim vlastima. Ali čak i da nije objavljivao pod ustašama, bio bi Šop težak autsajder u vremenu tom općeprihvaćenog ateizma i komunističkog poleta. Oko Crkve, kao i oko pojedinih crkvenih hramova, u ta su se vremena povazdan vrzmali kojekakvi bogalji, nesretnici i sirotani, pa se miješali s kojekakvih uhodama i policijskim žbirovima, koji bi pazili govori li se u crkvi protiv države i Partije. Među crkvenim sirotanima tog optimističnog i ateističnog vremena bio je Nikola Šop. Krleža bi ga spomenuo samo s prezirom, o čemu mi je jednom, u povodu jednoga mog teksta o Šopu, pišući pisaćim strojem po dopisnici, kratko pripovijedao Josip Vaništa. Tako je to s njim bilo do pred kraj šezdesetih, kad je Šopa, zahvaljujući Zvonimiru Mrkonjiću, otkrila suvremena hrvatska književnost. Čak je 1970. dobio Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, u to vrijeme doista uglednu i ozbiljnu hrvatsku državnu nagradu, ali koju, ipak, nisu tako lako dobivali pisci i kulturni radnici koji nisu živjeli u skladu s vjerom i načelima socijalističkog samoupravnog sistema. Ali bez obzira na to, pjesnik i njegova supruga nastavili su živjeti u svom skromnom zagrebačkom podstanarstvu. On gotovo da se više i nije micao iz postelje. Nakon društvenog priznanja poživjet će još jedanaest godina. Umrijet će tiho, 2. siječnja 1982., i to baš u vrijeme dok su Zagreb, Hrvatska, a onda i cijela Jugoslavija, žalovali za velikim Miroslavom Krležom. U ponedjeljak, 4. siječnja, tog prvog radnog dana u novoj godini, na Mirogoju održana su dva sprovoda hrvatske književnosti. Za prvog, ateističkog, uz svečani lafet i vojnu paljbu, baš kao da se pokapa general, na lijepome mjestu, odmah uz stazu, pokopali smo Krležu. Drugi je sprovod bio malen, tih i sirotinjski, s drvenim križem na kojemu je limenim slovima bilo ispisano ime, uz svećenika i obitelj, zemlji smo predali Nikolu Šopa. Ovih dana, uz četrdesetu godišnjicu njihova odlaska, uz taj jubilej koji bio bi važan i velik i u neusporedivo značajnijoj i većoj kulturi nego što je to, u europskom kontekstu, mala i neznatna hrvatska kultura, s gotovo jednakim ignoriranjem hrvatske elite, svi ti predsjednici, premijeri, ministri i kulturtregeri tretiraju i Krležu i Šopa. Krleže će se netko, možda, još i sjetiti. A Šopa ne pamte na jednaki način na koji se zaboravlja i mrtva magarad. Zašto baš magarad, znat će u ovaj božićni dan onaj koji treba znati. Šop, Nikola, hrvatski književnik i prevoditelj (Jajce, BiH, 19. VIII. 1904 – Zagreb, 2. I. 1982). Diplomirao komparativnu književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu 1931. Prve pjesme objavio je u Anđelu čuvaru (1918). Do II. svjetskog rata radio je u Beogradu kao gimnazijski profesor latinskog jezika. Za bombardiranja Beograda 1941. teško ranjen, preselio se u Zagreb, gdje je radio kao korektor, a od 1949. kao znanstveni suradnik JAZU sa zadaćom da prevodi hrvatske latiniste (preveo je djela Jana Panonca, J. Šižgorića, Đ. Ferića, I. Đurđevića, K. Pucića, M. P. Katančića i dr.). Nakon studije Knjiga o Horaciju (1935) objavio je i knjigu prepjeva Iz lirike starog Rima (1950) s prijevodima Katula, Propercija i Tibula. Vodio je korespondenciju s francuskim pjesnikom F. Jammesom i engleskim pjesnikom W. H. Audenom, koji je prevodio njegovu liriku. Djelo N. Šopa u znaku je intimističkih meditacija. U tom se tijeku mogu razdvojiti dvije različite, ali komplementarne faze. U prvom razdoblju, od Pjesama siromašnog sina (1926) do zbirke Za kasnim stolom (1943), Šop progovara o »prizemnoj egzistenciji« očitujući ljubav i razumijevanje za svijet malih stvari, bukoličkih ugođaja, običnih zbivanja i skromnih istina. Međutim, iza tog svijeta običnosti i prividne banalnosti sluti se viši, skriveni transcendentalni smisao, a obične i skromne stvari postaju znamen božanskoga reda. Takva ga duhovna dispozicija dovodi u vezu s koncepcijom religioznosti Franje Asiškoga. Stavljajući u središte lirskog interesa statične, kontemplativne slike, pastoralni repertoar motiva, asketski senzibilitet, duhovni ideal siromaštva i božansku antropologiju Isusa u dnevnim situacijama, u najboljoj zbirci toga razdoblja Isus i moja sjena (1934) Šop afirmira `čedni katolicizam`, jednostavna izraza, bez ukrasa i retoričkih bravura. Šopove kratke proze, okupljene u zbirci Tajanstvena prela (1943), tematiziraju fantastične ugođaje i čudesne doživljaje preuzimajući najčešće kôd legende, pučke predaje i bajke. Lirska proza Predavanje o dimovima iz knjige Tajanstvena prela prijelazna je u njegovu pjesništvu, pa se od 1950-ih sve intenzivnije upuštao u filozofske meditacije o fenomenologiji nastajanja stvari i dinamici beskraja svemira. U drugoj se fazi, od svijeta prizemnosti i gotovo pastoralnih ugođaja okreće astralnim prostorima, svemirskim visinama, beskonačnosti i vječnosti te spoznaji nepoznatih svjetova (Kućice u svemiru, 1957; Svemirski pohodi, 1957; Astralije, 1961; Dok svemiri venu, 1975; Nedohod, 1979). Izraz se mijenja i postaje hermetičniji i apstraktniji, u potrazi za novim riječima koje bi morale izražavati nova svemirska ostvarenja. Na tom putu otkriva i bezdan vlastitoga bića: put u nutrinu, u „nedoživljene samoće“. Spjev Tremenda (Mogućnosti, 1961; Kolo, 1964), „spjev jeze i grohota“, govori o doživljaju praznine i izgubljenosti te o rasapu puti i ideje ljepote. U poemama Osvajanje kocke (1974) i O kugli (1974) Šop mijenja prostornu koncepciju doživljaja, povezujući oblike i sfere s ljudskim stanjima i životnim situacijama. Lirika te faze nastavlja se na svemirske uzlete S. S. Kranjčevića i T. Ujevića, ali u hrvatsku kozmičku poeziju unosi i nove akcente: neobično bogatstvo imaginacije, jezičnu invenciju i originalnu simboliku. Izraz je reduciran, geometriziran; smislovi tek naslućeni. Dramski tekstovi i pjesnički dijalozi imaju više poetske nego scenske kvalitete (Pompejanska balada, 1961; Drijada, 1964; Vječni preludij, 1971; Izgubljeni Arijel, 1972; Pjesnikovi rasprodani prostori, 1974; Bosanska trilogija, 1980; Kroz vrevu stećaka, 1987). Djelujući izvan pomodnih struja i tendencija, Šop je izgradio originalan i prepoznatljiv pjesnički izraz koji ga uvrštava u vrh hrvatske poezije te privlači pozornost mnogih hrvatskih i inozemnih kritičara. Poezija mu je prevedena na više stranih jezika. Dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo 1970. MG67
-
Kolekcionarstvo i umetnost chevron_right Knjige
Saran Aleksandrijan je jedan od poslednjih učesnika one velike nadrealističke avanture koja je imala nameru da sprovede revoluciju duha, tela i društva. Ta vatra koja se palila i gasila od 1920. do pre nekoliko decenija i danas ima svoju stvaralačko-magijsku moć skrivenu u dubinama, u podsvesti savremenog čoveka kao živi dokaz da se čovek morao buniti i da će se opet pobuniti. Oblik te nove pobune nije nam u ovom trenutku jasan, ali je neophodan kao neugašena nada da čovečanstvo još nije mrtvo. Kao autentični nadrealista, Aleksandrijan se interesuje za najšira pitanja duha – objavio je knjige proze i poezije, knjige o slikarstvu (o nadrealističkom slikarstvu, o Maksu Ernstu, Hansu Belmeru, Viktoru Brauneru, Marselu Dišanu), zatim knjigu o Bretonu, istoriju erotske književnosti, istoriju okultne filozofije, knjigu o odnosu nadrealizma i snova, o ljubavi, kao i ovu knjigu o seksualnoj magiji. Dakle, pisao je o svemu onome što je bilo u osnovi ideja nadrealizma, a što je trebalo da pomeri granice ljudskog saznanja kako bi se čovek oslobodio kao biće, čiji su svetovi dublji i širi od sveta koji je izgradio na temelju čistog razuma i puke praktičnosti. Značaj tog napora nadrealistâ biće nezaobilazan u budućnosti, pod uslovom da čovek ne završi kao totalni i totalitarni tehnolog. Tada mu neće pomoći ni nadrealizam! U ovoj Aleksandrijanovoj knjizi sažeto je sve ono što seksualnost čini jednom od najosnovnijih ljudskih potreba, sa svom svojom lepotom, omamom, ali i ono što nije puko zadovoljavanje čula i strasti, nego i transcendentno, odnosno veza sa onostranim i božanskim. Ovde je seksualnost uzvišena, lepa, pokretačka i stvaralačka. Kao takvoj, Aleksandrijan joj pridaje važno mesto u čovekovom potvrđivanju kao jedinog samorazumevajućeg bića u prirodi, ističući ono što je „božanski erotizam“, a odbacujući „đavolji erotizam“. Ta činjenica i namera je danas veoma važna kada mnoge satanističke, destruktivne vizije, ideje i sekte opsedaju savremenog čoveka, koji se stolećima bori za svoje božansko mestašce u ustrojstvu sveta.