ŠTA ZAPRAVO ZNAČI ŽIVETI ISTINSKI SLOBODNIM ŽIVOTOM Nakon izuzetnog ostvarenja V. Ajlenbergera – knjige Vreme čarobnjaka, koja je za samo dve godine po izlasku iz štampe prevedena na više od 20 svetskih jezika, pritom našavši se na listi najboljih knjiga od strane kritičara TIMES-a za 2020. godinu – Ajlenberger je svojim čitaocima predstavio svoje sledeće remek-delo. I ovaj put na jedan sasvim autentičan i živopisan način, u delu Vatra slobode, koje se može iščitavati na tromeđi filozofske literature, biografije i romaneskne proze, Ajlenberger nam donosi svedočanstvo o izuzetnoj intelektualnoj konstelaciji i rađanju nove filozofske misli baš u deceniji kada je celu Evropu, pa i svet, obuzimalo jedno od možda najtežih civilizacijskih iskušenja – bila je to decenija između 1933. i 1943, možda i najmračnije poglavlje evropskog modernizma. Za razliku od prethodne knjige u kojoj su se čitaoci mogli upoznati sa grupnim portretom četiri briljantna mlada filozofa posle Prvog svetskog rata – M. Hajdegera, V. Benjamina, E. Kasirera i L. Vitgenštajna koje je ujedinio „duh vremena”, glavne junakinje ove posve dinamične epizode u istoriji svetske filozofije jesu Simon Vejl, Ajn Rand, Simon de Bovoar i Hana Arent, koje su, suočene sa istorijskom i civilizacijskom katastrofom, razvijale sopstvene vizionarske ideje, na različite načine mislile i definisale slobodu i postavile nove temelje istinski slobodnom, emancipovanom društvu. Može se reći da je Vatra slobode briljantna knjiga o četiri globalne ikone koje su, na ponoru 20. veka i uticajem širom sveta do današnjeg trenutka ilustrovale šta zapravo znači živeti istinski slobodnim životom, a u impresivnoj veštini pripovedanja, Ajlenberger je umećem „epizodnog istančavanja“ ukazao na raznolike nijanse ovih životnih epizoda. Ovaj pustolovni put vodi od Staljinovog Lenjingrada do Holivuda, od Hitlerovog Berlina i okupiranog Pariza do Njujorka; ali pre svega revolucionarnim mislima, bez kojih naša sadašnjost – i budućnost – ne bi bile iste. Njihova postojanja – kao izbeglica, aktivista, boraca otpora, izuzetnih mislilaca svoga doba – pokazuju se kao proživljena filozofija i impresivno svedoče o oslobađajućoj snazi misli.

Odlomci: „Ne znam koliko vremena je bilo proteklo između iščeznuća i naglog i lakog otvaranja očiju – činilo mi se da sam bio samo trepnuo (a rekli su mi da je operacija trajala čitav sat), a, u stvari, ja jedan sat nisam postojao; čula su bila potpuno zamrla, nije bilo snova ni sanjanja; ničega nije bilo, kao da sam bio mrtav. Tako sam shvatio (jer sam to i doživeo) da je smrt za onoga ko umire – laka. On se sa njom ne suočava jer nastupa pošto njega više ne bude bilo. Smrt postoji samo u svetu živih.” „Pojedinac može biti razapet između sentimenta i razuma, i, desi li mu se to, obično kažemo da mu život postaje tragičan. U najboljem slučaju – nesrećan. Ali zajednice retko kad dospevaju u ovakve dileme: njih vode kolektivni nagoni, iliti (rečeno sofisticiranim načinom izražavanja) – mentalitet. Od prirode datog mentaliteta zavisiće i sudbina ljudskih zajednica, a posledice (krštavane istorijom ili mitom), zvaće se pobede ili porazi. Njihov zajednički imenitelj jesu reči proistekle iz prirodnih pojava, a one glase: udes i katastrofa. Ili, jednostavno: BOŽJA VOLJA ili SUDBINA. (Nikako „nesreća” ili „tragedija”. Nikako!)” „Svako je vreme obeleženo ludošću. Ali, dok smo u matici (u središtu života), mi ne vidimo svu njegovu grotesknost. Tek u starosti, kada nam i naše trajanje (naše dotrajavanje) poprimi takav vid, u stanju smo da svoga vremena sagledamo pravo lice.” „Stepen samovolje jednog diktatora određuje količina poniženja koju zajednica može da izdrži.” „Šta je život? Jelo, ljubav, rađanje, radost, san, jednom rečju: sve što nije Istorija.” „Kad sve osporimo, šta nam preostaje? Poezija.”

Model je visine 189 cm i nosi veličinu L

Model je visine 187 cm i nosi veličinu L

Odlomak: Osnovne značajke sustava Bachovih kapi Dr. Edward Bach opisao je sustav Bachovih kapi na sljedeći način: „Osnovna načela su ova: Prvo. Ovaj sustav ne zahtijeva nikakvo medicinsko znanje. Drugo. Sama bolest je posljedica i ne ukazuje na potrebne Esencije. Treće. Um je najosjetljiviji dio našeg tijela pa nam stoga najbolje može pokazati koje esencije su nam potrebne. Četvrto. Uzima se u obzir samo reakcija pacijenta na bolest, a ne sama bolest. Peto. Prave vodilje za otkrivanje načina na koji pacijent reagira na bolest, kao i Esencija koje su mu potrebne, su: strah, depresija, sumnja, očaj, razdražljivost, potreba za društvom ili potreba za samoćom te neodlučnost.” Nadalje, dr. Bach objašnjava prednosti ove metode iscjeljivanja nad drugim metodama liječenja: „Sustav … ima velike prednosti nad drugim sustavima. Kao prvo, sve su esencije pripremljene od prekrasnog cvijeća, biljaka i drveća iz Prirode, od kojih nijedna nije otrovna i ne može učiniti nikakvu štetu, bez obzira na dozu koja je uzeta. Kao drugo, samo ih je 38, što znači da je mnogo lakše pronaći pravi lijek, nego kad ih ima mnogo više. Kao treće, metoda odabira esencija dovoljno je jednostavna da je većina ljudi razumije. Kao četvrto, izlječenja koja su nastupila bila su toliko sjajna da su nadišla sva očekivanja, kako onih koji koriste ovu metodu tako i pacijenata koji su primili njene koristi. Te su ljekovite biljke uspjele toliko puta iznova, tamo gdje su svi drugi isprobani načini liječenja bili neuspješni.” (Edward Bach, 1936.) Ove, gore navedene značajke dane su, vjerujem, u usporedbi s homeopatijom koju je dr. Bach prakticirao. U homeopatiji se za pripremu homeopatskih remedija kao izvori uporabljuju i neke otrovne8 biljke, minerali i životinjske izlučine. U homeopatiji je također bitna i potencija u kojoj se priprema homeopatska remedija, što s Bachovim kapima nije slučaj. Danas homeopati u svojoj praksi mogu rabiti čak više od pet tisuća homeopatskih remedija, što je mnogo zahtjevnije za proučavanje i rad od Bachovih kapi. Homeopatija je kompleksan sustav koji je bitno proučavati više godina da bi se sustav mogao samostalno primjenjivati, a Bach je težio pronalasku sustava kojim se može samostalno koristiti svaki član kućanstva, neovisno o svojoj naobrazbi i dobi. Dr. Bach je, prema navodima Nore Weeks, smatrao da „pravi lijek ne smije uzrokovati jake reakcije, niti smije biti štetan ili neugodan za uzimanje, već njegovi učinci trebaju biti nježni i sigurni, te rezultirati iscjeljenjem uma i tijela”.

Odlomak: Ustane čovjek, umije se i pristavi kavu. Pred njim je dan koji treba iskoristiti što je moguće bolje. Može odlučiti ostati u kući ili otputovati. Može se družiti s ljudima, ali i ne mora. Može odlučiti da se vrati u krevet. Ima pravo raditi što god hoće! Sto god odlučio, morat će nešto prigristi. Svi znamo da moramo jesti. Samo poneki se ohrabre sami pripremiti nešto što bi voljeli pojesti. Ako čovjek preskoči obrok, organizam će ga neumoljivo upozoriti na propuštenu obvezu. Zdravlje ulazi na usta, ali i bolest također. Hraneći se, ljudi vode politiku, dokazuju pnpadaje određenom društvenom sloju, pokazuju svoju zaljubljenost. Kada je čovjeku svega dosta, odluči štrajkati glađu. Kada želi pokazati svoj uspjeh i društveni položaj, organizira gozbe s ogromnom količinom hrane. Kada se želi nametnuti, čovjek će to najlakše napraviti dobro pripremljenim jelom, ali kada se zaljubi, ne treba mu ni kruha m vode. Zato kada popijete prvi gutljaj jutarnje kave, dobro razmislite! O Vašemu sljedećem koraku može ovisiti mnogo toga. Napravite kulinarski plan! Sve ostale planove podredite dnevnomu pripremanju hrane i hrabro krenite naprijed. Ako osjetite strah od kuhanja, vjerujte da će ga Vaša glad pobijediti. On čak može biti i koristan jer će u Vama probuditi kreativnost. Ako baš nemate volje da budete kreativni, jednostavno otvorite hladnjak....

Reč izdavača: „Nakon propale ženidbe u rodnom selu Povetarčevu Hava Liju okreće novi list i odlazi u Sijan. Na ovaj put polazi s namerom da pronađe čoveka kojem je presađen njegov bubreg. U Sijan pristiže zajedno sa svojim vernim prijateljem Vufuom i čvrsto uveren u vlastitu sreću menja ime u Talični Liju. Od prtljaga ima samo par crvenih cipelica namenjenih budućoj ljubavi svog života. Gradski život započinje sa dna društvene lestvice kao đubretar koji s nepokolebljivim optimizmom trpi nepravdu i dok trpi – živi punim plućima. Đija Pingva u romanu Talični Liju na jedan neposredan, topao i pre svega iskren način ispoveda istinitu priču o životu onih koji se nalaze iza kulisa vratolomne kineske modernizacije. U osnovi to je tragična priča običnog čoveka koji se obreo u neobičnim okolnostima, duboko protkana vrcavim humorom, pa se stoga ovaj roman može čitati u dva ključa– kao komedija apsurda i kritika odnosa savremenog društva prema pojedincu. Naposletku treba reći da se pred nama nalazi i roman jedinstven na srpskoj književnoj sceni koji zahvaljujući svom živopisnom ali prostom, reklo bi se narodskom jeziku, čitaocu pruža nesvakidašnji uvid u život običnog kineskog sveta i vrlo uspešno približava odveć daleki istok. Đija Pingva (1952- ) po mnogima važi za najvećeg kineskog savremenog pisca koji u domovini uživa veliku pažnju čitalaca i čija se znamenitost nažalost još nije izjednačila u inostranstvu. Đija Pingvino stvaralaštvo protkano je motivima iz života običnih ljudi, osobito iz rodne provincije Šansi. Njegovi romani i kratke priče hrabro zadiru u marginalne teme kineskog društva, redovno zalazeći u domen seksualnog. U njegova najpoznatija dela ubrajaju se romani „Napušteni grad”, „Ćin Opera”, „Fenjerdžija”, „Bele noći”, „Zemljana kapija” koje su do sada prevodili neki od najznačajnijih svetskih sinologa. Talični Liju je prvi roman ovog autora u prevodu na srpski jezik."

Odlomak: Cijelo je krdo smušenih misli protutnjalo kroz moju glavu od tog petka do sljedeće srijede, da bi na cjedilu ostala sama pitanja: nije li nam onaj rastanak potkraj siječnja 2004. nepovratno pao (lako sjeo?), stoga što smo naprasno otkrili da smo se – posustajanjem otpora prilagodbi – više samoobmanjivali, nego što smo vjerovali u stapanje dvaju bića iskorijenjenih iz posve drugačijih svjetova, bremenitih talozima iskustāvā (naoko) bez dodirne točke? Jesmo li se željeli ponad granice povučene svime što nas dijeli, odlučni skršiti sve prepreke, ili ipak više maštali o usidrenju u luci zajedničkog smiraja… koje nema ni na jednom portulanu? „Ta te žena iskreno voli: zar misliš da je malo toga morala prelomiti u sebi da bi ti se javila… nakon svega? Čovječe, za deset godina uruše se blistava carstva, nestanu golemi gradovi… crvotočac potopi jedrenjake nepobjedive armade – a ti uporno cijepaš dlaku na četvero, više se zaokupljaš iskrenošću njezinog motiva, nego potragom… u sebi, po razvalinama te ljubavi u tvojoj duši, za bljeskom koji zrači novim zanosom,“ najbolji prijatelj, kojem sam se – potkraj drugoga tjedna – otvorio mazohistički kao psihijatru od najvećeg povjerenja, obrisao mi je mrenu s trećeg okariječima oporim i tjeskobnim, neočekivano sugestivnim; razumio sam, užasnut izglednom opasnošću da, nagao kakav jesam, uprskam stvar ne ostavljajući prostora repesažu. Ništa nisam odgovorio: znao sam da mu nije do povlađivanja, mada nesumnjivo jest bio u pravu. Prešutio sam i prijekor o raščetvorenju vlâsi, tim lakše što u njegovoj konstataciji nije bilo natruhe savjeta, ni daleke sugestije što mi je činiti. Posebice nisam imao čime uzvratiti odjeku insinuacije da se više zaokupljam iskrenošću Alessijinog motiva nego sadržajem njezine poruke… potiskujući svjetlucanje žara u mojem pepelu; ta me spoznaja, mada naslućena, u njegovoj artikulaciju uzdrmala kao reful jesenske bure. Pridigli smo se bez riječi od stola u birtiji tugaljiva vonja kvartovskog dangubišta, za nekoliko koraka do automobila požalio sam što mu išta rekoh; neočekivan Alessijin povratak iz desetogodišnje samozataje bješe pokrenuo u meni osjećajnu oluju, o kojoj zapravo nisam umio reći ni riječi. Kako i bih, kad je njezina poruka s ugrađenim odlomkom teksta u kojem sam, uza sav literarni odmak, al fresco preslikao vrtloge što mi onda bjehu uskomešali dušu, svjedočila da je za onom voštanicom u „njenoj“ konobi ostao miris koji traje do današnjeg dana?

Odlomak: Stari kozar nije nam se ni najmanje iznenadio: pošto se, čim sam ga pozvao, ukazao na vratima nastambe u unutrašnjosti koje su plamsali ognjeni jezici, privezao je jarca pri vitku oskorušu i krenuo prema nama bez traga ljubopitljivosti u očima pod čekinjastim obrvama; u prvi mah pomislio sam da je očekivao nekoga, ali se odmah i sjetio da je on sva suđena mu čuđenja nad bilo čim odradio u davnim godinama u Žegaru, pa da i ono malo što se otima jednostavnim objašnjenjima, ako mu je do njih uopće stalo, doživljava neumitnim poput elementarne nepogode. Prišao nam je, pod mjesečinom, što se probijala kroz visoke paperjaste oblake, nalik hrastovu deblu čiju je krošnju spalio pradavni grom, zagledao se u Svjetlanu Podhorsky i mene bez riječi, smatrajući da je naše kazati što nas njemu vodi usred noći. „Došli smo…” počeo sam, ali me odmah prekinuo. „Vaša nevolja, vaša i volja. Ali, nemam vas gdje primiti noćas: kote mi se dvije koze, pa…” „Imamo vreće, snaći ćemo se. Nego, ostali bismo četiri-pet dana. Trebat ćemo vode, mlijeka, sira… ako imaš. Platit ćemo, dati ti…” „Lako ćemo za hranu, ne oskudijevam,” odmahnuo je rukom, „nego ćeš oružje ostavit’ negdje tamo. Skrij kako znaš, jer se jarac strašno uznemiri kad namiriše ulje za podmazivanje, čelik. Vidi ga, nesretnika, kako se usplahirio… Da nije vezan, zabio bi se u kakvu jamu od straha, ili pobjegao glavom bez obzira. Pucali na nj banditi u Bukovici, ranili ga. Otada…” „Razumijem. Idemo mi prenoćiti podalje, vratit ćemo se predvečer. Nego… onom istražitelju nisi rekao baš sve?” „Jesam. Odgovorio na sve što me pit’o… a što nije, valjda i ne želi znat’, pa zašto da mu neupitan rečem?” uzvratio je kako sam i očekivao; čeljad nepovjerljiva spram svake vlasti ima hereditarne psihološke obrasce kojima se brani od upletanja u ono čega se želi poštedjeti: otkriva malo, mada govoreći istinu, ali formuliranu tako da ispitivaču jedva išta znači, pa mu samo iznimno posluži kao osnova narednog pitanja. „Rekao si mi da se netko noću kretao otokom… naoružan, jer bi se tvoj jarac uznemirio, skrio; je li taj netko dolazio sa sjeverne strane otoka, ili iz smjera sela?” „Ni od sela, ni sa druge strane… čulo bi se šuštanje granja, poneki bi se kamen zakotrljao, nego iz mora, pa po stijenama,” odgovorio je ni najmanje oklijevajući. „Prilazili? Koliko njih?” „Dvoje.” „Ni dvojica, ni dvije?” „Dvoje: muškarac i žena, on povisok, čvrste građe. Bliže četrdesetoj nego tridesetoj, ona djevojka… jedva prešla dvadesetu. Nego…” „Vrati se kozama, nastavit ćemo sutra. Svega se nastoj sjetiti, ne daj tajni da te muči. Po tebe nikakvih posljedica neće biti,” rekoh mu što sam staloženije mogao, pazeći da u mom glasu ne nasluti ni zadovoljstvo otkrićima, niti pretjeranu žudnju za nastavkom razgovora. „Nisi mi spomenuo oružje,” prošaptala je Svjetlana kad smo krenuli prema početku zapadne mornaričke staze. „Ponio u posljednjem trenu… makarova, devetku, dar sovjetskog brodara za koga smo sagradili krasnu lađu za krstarenja po Volgi. Nikad ga nisam isprobao, a kamoli upotrijebio. Dok se nisam sjetio da čami u originalnoj kutiji, pa ga očistio, još je bio konzerviran, zato ga jarac i jest nanjušio. Nek’ se nađe.” „Čuj, s moje strane već je apsurdna ludost što sam se uopće upustila u… sve to, a sad još i pištolj?! Vjerujem da znaš…” „Ma, samo u krajnjem slučaju, ne brini, ” nastojao sam je smiriti, znajući da mi neće uspjeti. „Divljih svinja ima, tko zna koga vraga još.” Nakon desetak minuta, sišli smo do zaravni ne veće od blagovaoničkog stola što sam je bio otkrio za noćnih izviđanja, pa smo konačno poskidali s pleća teške torbe s odjećom i drugom opremom, u tišini razmotali vreće i pripremili se za odmor; zimskim nebom nad nama, pošto se umalo pun mjesec utopio u stratocirusima na zapadnom obzoru, zagospodarile su zvijezde ljetnoga sjaja. „Dobra ti je bila ona starcu: ne daj tajni da te muči. Vražji si psiholog, bitango moja,” Svjetlana se priljubila uza me, kao i one naše prve noći pod otvorenim nebom. „U čovječjoj prirodi je da se nerado opterećuje znajući nešto beskorisno, a potencijalno opasno. Trebala si vidjeti kakvim me pogledom ošinuo kad je izlazio iz kasarne, nakon razgovora s Bakmazom: nije mi zamjerio što sam ga prijavio sucu, nego zato jer sam ga doveo u nepriliku da jegulja između onoga što smije reći i tajne o kojoj ne želi govoriti. Spavaj, dušo… itekakvi nas napori čekaju.”

Odlomak: Ja to nikad ne bih mogla, rekla je tijekom jedne od bezbroj kasnih večera jedna velika mamina kolegica. S čuđenjem, da, no istodobno i s divljenjem. Nećemo je imenovati. Velika je bila u svoje vrijeme i nije lijepo imenovati velike koji kažu da nešto ne mogu. Barem kad ih nema da to sami pojasne. Nije nikad takvo što vidjela, a kamoli da bi se sama u to upustila: da netko supijan, u gluho doba noći iz nekog dijela restorana podvikne – Daj Ave Mariju, majketi – a da netko tko je Primadonna u svjetskim razmjerima na taj podvik doista i ustane, pa i otpjeva željenu ariju!? No… da, mama jest bila najveća Aida našeg doba, bila je Primadonna Assoluta, bila je La Molnar… Ali bila je i Lady Juke Box. I upravo zbog toga, zbog tog neozbiljnog shvaćanja sebe, zbog sposobnosti da se bez ikakve pripreme upusti u pjevanje koje god arije, u kojim god uvjetima, u koje god doba dana. Ali nikad, nikad ime Lady Juke Box nije izgovoreno nikako, osim s ljubavlju i prisnošću. Svugdje u svijetu je bilo tako, pa i tamo gdje bi se najmanje očekivalo. Tribunj je danas jedan od malih turističkih divova Jadrana. No tada, sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, bio je tek nebrušeni dijamant… Iznimno nebrušen. Najraznovrsniji kulturni djelatnici tadašnje države gotovo konspirativno su širili priču o ljepotama tog mjestašca, nagovarajući se međusobno na kupnju konobica u mjestu, ne bi li zajedno ljetovali u tom malom raju. I doista, skupilo se tih sedamdesetih ono najbolje što je kultura tog doba imala za ponuditi – od slikara, glumaca, skladatelja, kipara, opernih pjevača, baletana… I svi su dovlačili svoje prijatelje i kolege iz svijeta, ne bi li i njih Tribunj hipnotizirao. I nikome nisu smetali magarci koji zorom bude sve žive i mrtve, rojevi muha, nedostatak kanalizacije, nepostojanje mjesta za izlazak. Sjedilo se po malim kalama, ispred konobica, tu se jelo, družilo, pjevalo… Doduše, postojao je jedan riblji restoran. Skroman, nemoderan, jedini tada. Luna se zvao. Vlasnik se zvao Miro Unić, kog su sumještani zbog specifičnih crta lica zvali Grubi Miro. Moja majka ga je izluđivala zahtjevima za palačinke, ili sladoled. Prvo bi dobila porciju najmaštovitijih psovki, a onda bi joj Miro uvalio u ruke lonac s brašnom, vodom i čime već uz prijetnju: Ja ću ji ispeć, al Issami, tiš ji mutit! Ili bi se samo, a sve psujući, pokupio svojim Renaultom 4, da bi se za pola sata vratio s kantom sladoleda iz Vodica, uz proklinjući uzvik: “Na, jij!” I tako, sve uz galamu i potoke vina svih boja, dok u to – za mamu rezervirano – gluho doba noći ne bi netko odnekud pijano isfrfljao: Daj Ave Mariju, majketi! I tako iz noći u noć, iz ljeta u ljeto… A onda, jednog je ljeta tu bila i ta, jedna od velikih maminih kolegica – taman su se ona i mama smjenjivale bile u Areni u Veroni pa, eto, navratile u Tribunj – i bio je u Luni, u velikom društvu i Drago Putniković, osnivač Šibenskog festivala djeteta u pratnji svog prijatelja iz pomorske policije, tadašnje milicije. I kako je moja mama ustala jedne od tih noći, s namjerom da udovolji glazbenoj želji iz skrovitog kutka birtije, gospodin Drago ju je uhvatio za ruku: Ne, ovu večer nećete ovako! Njegov prijatelj iz milicije je također ustao od stola i – uz smiješak i onaj karikirani policijski, „pođite s nama, gospođo“, uhvatio je pod ruku. Otišli su njih troje tako, u tišini, i popeli se na usidreni patrolni brod. Supijano društvo u Luni nije znalo bi li se više smijalo toj sceni, ili šokiranoj kolegici. Ona nije mogla znati da je Drago Putniković čovjek teatra, ali ni nitko drugi u društvu nije znao da se Drago jako dobro razumije u akustiku. Naložio je prijatelju iz policije da patrolni brod zaustavi nasuprot tribunjskog otočića, između dva škoja, i da ga usmjeri prema Tribunju, kao i da ugasi motore. Moju mamu je doveo na provu broda i ondje ju je ostavio: Sad pjevajte, Ljiljana… Ni jedno svjetlo, ni u jednoj kući nije zasvijetlilo. U potpunom noćnom mraku, ljudi su u tišini jedan po jedan, izlazili iz kuća na rivu, ne bi li dočekali tu pjevanu molitvu svima im znanoj Gospi, zvonku a prišuljanu iz mraka pučine. Čak je i Grubi Miro pogasio svjetla u Luni. Arija je završila i ljudi su, u mraku i, kako su i izlazili, jedan po jedan, u tišini, pošli natrag u svoje domove. Trojac s broda vratio se u Lunu, a mamu je njezina strana prijateljica samo zagrlila: “Ja to nikad ne bih mogla…” Luna je još tu, na stijenama. No veća je, s mnogo terasa. I Tribunj je veći, s mnogo konoba, kafića i restorana. Gospodina Drage više nema, nema ni Grubog Mira. Nema ni Lady Juke Box više. A s njom, utihnula je i Ave Maria u Tribunju. I doista, nitko to nije mogao. Tako, kao mama, nitko ni neće moći. Nikad više…

Iz recenzije: ’’Za središnju temu svoje priče Svevlad Slamnig je uzeo politiku, način na koji se ona vodi i čimbenike koji na nju utječu, pri čemu su privatni životi njegovih junaka u isto vrijeme i materijal, ali i pokretač tih političkih zbivanja. U maniri pustolovno-špijunskih romana autor pripovijeda o Dubrovniku i Dubrovčanima, te o politici (i tajnoj politici) Dubrovačke Republike u doba prvoga rusko-turskog rata 1768 - 1774.’’

Zbirka studija, rasprava i eseja. Iz recenzije: ’’Hrvatski petrarkizam Rafe Bogišića opsežno je znanstveno književno-teorijsko i književno-povijesno djelo, dosad svakako najtemeljitiji i najpouzdaniji pogled na taj važan dio povijesti hrvatske književnosti. U ovoj monografiji akademik Rafo Bogišić pokazuje da hrvatski petrarkisti nisu bili samo vješti stihotvorci ili obični imitatori onodobnih talijanskih pjesnika, kao što se to tvrdilo - i nažalost još uvijek tvrdi - u nekim krugovima talijanskih slavista, već izvorni pjesnici koji su kreativno obogaćivali petrarkizam kao pjesničku koncepciju i stil, pa su, dakle, ostvarili specifični hrvatski petrarkizam, po čemu i zaslužuju istaknuto mjesto u povijesti hrvatske književnosti.’’

Reč izdavača: ’’Pirandello je jedan od najznačajnijih talijanskih pisaca 20. stoljeća. Njegov se osebujan filozofski svjetonazor napose izrazio u opsežnom dramskom opusu: 44 drame pod znakovitim zajedničkim naslovom Gole maske. Čovjek nije onakav kakav misli da jest, za svakoga drugog je drukčiji. Njegova je osobnost mnogostruka pa ne postoji uporište da je njegovo uvjerenje istinito. Društvo je sazdano na sebičnosti, a pojedinac je prisiljen nositi vanjsku masku koja ne odražava njegovu unutrašnju bit. Ovaj izbor obuhvaća deset najpoznatijih i najizvođenijih drama: Tako je (ako vam se čini), Kao prije, bolje nego prije, Gospođa Morli, jedna i dvije, Šest osoba traži autora, Henrik IV., Odjenuti gole, Čovjek s cvijetom u ustim, Život koji sam ti dala, Večeras se improvizira, Naći se.’’

Iz recenzije: ’’I ova je zbirka duljih pripovijesti (Kardinal, Slike...) stilski uređena u autorovoj brižno njegovoj maniri: lijepim jezikom, izbrušenim i gnomskim izrazom, upravo na način mudroga narodnog pripovjedača koji iz riznice i bunara prošlosti, ali i sadašnjosti, vadi one radnje, likove i događaje o kojima najčešće pripovijeda a koje se manje događaju pred našim očima. Temama, povijesnima i suvremenima, ovom se zbirkom autor uklapa u svoj provjereni pripovjedački model, nudeći nam dio svojega umijeća već isprobanoga i osvjedočenoga, i u tematskom i u stilskom smislu. I ovom knjigom Aralica nastavlja svoju osnovnu nakanu: da bude tumačem hrvatskoga nacionalnog bića u prošlosti i sadašnjosti, posebice njegovih tradicijskih, kršćanskih i moralnih vrijednosti, a sve je to ostvareno izbrušenim stilom i čistim jezikom. U tome i jest Araličina veličina.’’

Podnaslov dela glasi: Cvjetnjak usmenih lirskih pjesama.

Reč izdavača: ’’Nobelova nagrada za književnost 1964. "Mučnina", prvi roman mladoga Jean-Paula Sartrea i "Riječi", autobiografija koju je napisao s pedeset devet godina, nešto prije no što je 1964. odbio primiti Nobelovu nagradu za književnost, na najbolji način daju presjek umjetničkoga života tog filozofa, romanopisca i dramaturga koji je obilježio literarno stvaralaštvo 20. stoljeća. "Mučnina" je napisana u obliku dnevnika glavnoga lika Antoinea Roquentina, u kojemu on neumorno i bespoštedno analizira vlastitu svijest te postupno dolazi do spoznaje o besmislenosti postojanja, a ta istina junaka pogađa i fiziološki, izazivajući u njemu mučninu. To se iznimno djelo smatra paradigmom egzistencijalističkog romana, a utjecaj koji je Sartre imao na cjelokupnu svjetsku književnost uspoređuje se s utjecajima "Patnji mladoga Werthera" J. W. Goethea i romana "Put k Swannu" Marcela Prousta. Poznatu autobiografiju francuskog pisca u kojoj on oslikava svoje djetinjstvo često uspoređuju s Rousseauovim "Ispovijestima". Sartre, koji je rano ostao bez oca, od malih je nogu bio zaljubljen u pisanu riječ i radije je vrijeme provodio u djedovoj bogatoj biblioteci nego u igri sa svojim vršnjacima. "Riječi" su remek-djelo samoanalize, koja kao rezultat donosi spoj nježnosti, parodije i autoironije, što proizlazi iz dvostruke perspektive bivšeg djeteta prikazanog očima kritičkog naratora. Uz roman "Mučnina" i autobiografiju "Riječi", u knjizi je objavljena Sartreova izjava o odbijanju Nobelove nagrade 1964. te eseji Ingrid Šafranek.’’

Opis Riznica najlepsih bajki knjiga je nova