Pratite promene cene putem maila
- Da bi dobijali obaveštenja o promeni cene potrebno je da kliknete Prati oglas dugme koje se nalazi na dnu svakog oglasa i unesete Vašu mail adresu.
151-175 od 100071 rezultata
Broj oglasa
Prikaz
Režim promene aktivan!
Upravo ste u režimu promene sačuvane pretrage za frazu .
Možete da promenite frazu ili filtere i sačuvate trenutno stanje
Kvint Horacije Flak - život i delo. Antička književnost. Ima ex-libris prethodnog vlasnika (v. sliku), inače dobro očuvano Autor - osoba Šop, Nikola Naslov Knjiga o Horaciju / Nikola Šop Vrsta građe esej ; odrasli, ozbiljna (nije lepa knjiž.) Jezik srpski Godina 1935 Izdavanje i proizvodnja Beograd : Zadruga Profesorskog društva, 1935 ([b. m. : b. i.]) Fizički opis 136 str. ; 20 cm Zbirka Luča : ǂBiblioteka ǂZadruge Profesorskog društva ; 24 ISBN (Karton s omotom) Napomene Str. [137-139]: Pogovor / N. Š. Napomene i bibliografske reference uz tekst Bibliografija: str. [139]. Predmetne odrednice Horacije Flak, Kvint, 65-8. pre n. e. Miljenko Jergović: Prije više godina ljudi iz sarajevskog Hrvatskog kulturnog društva Napredak poželjeli su staviti spomen ploču na kuću u kojoj je u Zagrebu živio pjesnik Nikola Šop. Njihov zemljak iz Jajca, Bosanac rodom i inspiracijom, bogobojazni, trpeljivi i skromni katolik, Šop je za tu sve manju, posve skrajnutu zajednicu sarajevskih i bosanskih Hrvata bio i ostao, naravno uz Ivu Andrića, jedna od amblematskih figura. Međutim, izbio je jedan vrlo čudan, a nerješiv problem. Vlasnici kuće u kojoj je Šop živio nisu dopuštali da se na njihovu fasadu postavi bilo kakva spomen-ploča. A naročito ne takva koja bi ih podsjećala na Nikolu Šopa. Naime, Šop je, skupa sa ženom, bio desetljećima njihov podstanar. A gazdarice i gazde u pravilu ne vole se sjećati svojih podstanara. Pogotovu ako su kao pjesnik desetljećima samo ležali u postelji, bolovali, umirali. Mnoge im je jade, kažu, taj čovjek učinio. Ljudi iz Sarajeva morali su se snalaziti, što će sad s pločom, bila bi grehota da se ploča baci, ili da je vraćaju u Sarajevo i u Jajce. I tako je negdje na Zelenom valu, ili na Prilazu Gjure Deželića, ne želim se ni prisjećati gdje, nađena zgrada u kojoj Šop nikad nije živio niti je ikad u nju ušao, ali je pripadala nekom njegovu rođaku. I onda su na tu kuću prikucali spomen-ploču. Eno je, i sad tamo stoji, da prolaznike podsjeti na jednoga od najznačajnijih hrvatskih pjesnika dvadesetog stoljeća. Bosanca u Zagrebu. Nikola Šop (1904) bio je banjalučki gimnazijalac, ali je maturirao u Beogradu. Tamo je nastavio studije na Filozofskom fakultetu, te se zatim i sam zaposlio kao gimnazijski profesor. Pisao je pjesme ispunjene naivističkom kršćanskom inspiracijom, u duhu franjevaštva i zajedništva svih zemaljskih stvorenja. Objavljivao je tad, uglavnom, u Beogradu, te uglavnom po klerikalnim hrvatskim novinama i časopisima. Sve dok ga u jednom trenutku na zub nisu uzeli crkveni konzervativci, zbog načina na koji je, vedro, prostodušno i pomalo narodski, prikazivao Sina Božjeg. Jedno vrijeme njegove su pjesme o Isusu, iz knjige `Isus i moja sjena`, bile crkveno zabranjene, ali to pjesnika nimalo nije pokolebalo u njegovu nadahnuću, ali ni u njegovoj dosljednoj kršćanskoj i katoličkoj vjeri. Pritom, Šop nije bio od onih zatucanih ljudi, kakvih je danas mnogo, a sigurno ih ni u njegovo vrijeme nije bilo manje. Bio je vrlo obrazovan i otvoren, prevodio je Horacija, a prvog i najvećeg pjesničkog uzora našao je u Momčilu Nastasijeviću, svom beogradskom gimnazijskom profesoru, jednom od najvećih pjesnika srpskoga i svih naših jezika u dvadesetom stoljeću. U načinu Šopova pisanja, ali i u njegovu životnom stavu, Nastasijević se dobro prepoznaje, pa tko god bi Nikolu Šopa htio temeljito upoznati, morao bi se upoznavati i s Nastasijevićem. A tko god bi se, proučavajući Nastasijevića, htio baviti onima koji su tradirali ovoga srpskog pjesnika, nalazeći u njemu vlastite temeljce, morali bi taj posao započeti s hrvatskim pjesnikom, Bosancem Nikolom Šopom. Dobar primjer da se uvjerimo kako su fatalno i neizbježno povezane srpska i hrvatska kultura, srpska i hrvatska književnost. Tko zna kako bi izgledao život Nikole Šopa, a onda i kako bi izgledalo cjelokupno njegovo djelo, da nije 6. travnja 1941. Njemačka napala Kraljevinu Jugoslaviju, i da nije onako bezdušno bombardirala Beograd. Bombe je Šop dočekao u Zemunu, pa je u strahu i panici skakao s balkona u bezdan i teško povrijedio kralježnicu. Bilo mu je tek trideset i sedam, živjet će još punih četrdeset godina, ali taj će mu skok i lom sasvim promijeniti sve životne perspektive. Uglavnom će biti polupokretan ili nepokretan i nikad više neće biti zaposlen čovjek niti živjeti normalnim građanskim životom. Ne bi bilo sasvim krivo reći da je 1941., nakon tog loma, Nikola Šop došao u Zagreb i u Nezavisnu Državu Hrvatsku kao izbjeglica. Kao teško ozlijeđeni muhadžir, vrlo kompleksnog identiteta, koji se nikako nisu mogli uklopiti u to grdno i najgrdnije vrijeme, kad su postojali samo jednostavni i prosti identiteti. Nastavio je pisati i odmah bi objavljivao ono što napiše. Dakle, bio je jedan od onih pisaca koji se nisu libili da objavljuju u endehazijskim časopisima i publikacijama, što će ga, nakon oslobođenja 1945., činiti mrskim partizanskim vlastima. Ali čak i da nije objavljivao pod ustašama, bio bi Šop težak autsajder u vremenu tom općeprihvaćenog ateizma i komunističkog poleta. Oko Crkve, kao i oko pojedinih crkvenih hramova, u ta su se vremena povazdan vrzmali kojekakvi bogalji, nesretnici i sirotani, pa se miješali s kojekakvih uhodama i policijskim žbirovima, koji bi pazili govori li se u crkvi protiv države i Partije. Među crkvenim sirotanima tog optimističnog i ateističnog vremena bio je Nikola Šop. Krleža bi ga spomenuo samo s prezirom, o čemu mi je jednom, u povodu jednoga mog teksta o Šopu, pišući pisaćim strojem po dopisnici, kratko pripovijedao Josip Vaništa. Tako je to s njim bilo do pred kraj šezdesetih, kad je Šopa, zahvaljujući Zvonimiru Mrkonjiću, otkrila suvremena hrvatska književnost. Čak je 1970. dobio Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, u to vrijeme doista uglednu i ozbiljnu hrvatsku državnu nagradu, ali koju, ipak, nisu tako lako dobivali pisci i kulturni radnici koji nisu živjeli u skladu s vjerom i načelima socijalističkog samoupravnog sistema. Ali bez obzira na to, pjesnik i njegova supruga nastavili su živjeti u svom skromnom zagrebačkom podstanarstvu. On gotovo da se više i nije micao iz postelje. Nakon društvenog priznanja poživjet će još jedanaest godina. Umrijet će tiho, 2. siječnja 1982., i to baš u vrijeme dok su Zagreb, Hrvatska, a onda i cijela Jugoslavija, žalovali za velikim Miroslavom Krležom. U ponedjeljak, 4. siječnja, tog prvog radnog dana u novoj godini, na Mirogoju održana su dva sprovoda hrvatske književnosti. Za prvog, ateističkog, uz svečani lafet i vojnu paljbu, baš kao da se pokapa general, na lijepome mjestu, odmah uz stazu, pokopali smo Krležu. Drugi je sprovod bio malen, tih i sirotinjski, s drvenim križem na kojemu je limenim slovima bilo ispisano ime, uz svećenika i obitelj, zemlji smo predali Nikolu Šopa. Ovih dana, uz četrdesetu godišnjicu njihova odlaska, uz taj jubilej koji bio bi važan i velik i u neusporedivo značajnijoj i većoj kulturi nego što je to, u europskom kontekstu, mala i neznatna hrvatska kultura, s gotovo jednakim ignoriranjem hrvatske elite, svi ti predsjednici, premijeri, ministri i kulturtregeri tretiraju i Krležu i Šopa. Krleže će se netko, možda, još i sjetiti. A Šopa ne pamte na jednaki način na koji se zaboravlja i mrtva magarad. Zašto baš magarad, znat će u ovaj božićni dan onaj koji treba znati. Šop, Nikola, hrvatski književnik i prevoditelj (Jajce, BiH, 19. VIII. 1904 – Zagreb, 2. I. 1982). Diplomirao komparativnu književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu 1931. Prve pjesme objavio je u Anđelu čuvaru (1918). Do II. svjetskog rata radio je u Beogradu kao gimnazijski profesor latinskog jezika. Za bombardiranja Beograda 1941. teško ranjen, preselio se u Zagreb, gdje je radio kao korektor, a od 1949. kao znanstveni suradnik JAZU sa zadaćom da prevodi hrvatske latiniste (preveo je djela Jana Panonca, J. Šižgorića, Đ. Ferića, I. Đurđevića, K. Pucića, M. P. Katančića i dr.). Nakon studije Knjiga o Horaciju (1935) objavio je i knjigu prepjeva Iz lirike starog Rima (1950) s prijevodima Katula, Propercija i Tibula. Vodio je korespondenciju s francuskim pjesnikom F. Jammesom i engleskim pjesnikom W. H. Audenom, koji je prevodio njegovu liriku. Djelo N. Šopa u znaku je intimističkih meditacija. U tom se tijeku mogu razdvojiti dvije različite, ali komplementarne faze. U prvom razdoblju, od Pjesama siromašnog sina (1926) do zbirke Za kasnim stolom (1943), Šop progovara o »prizemnoj egzistenciji« očitujući ljubav i razumijevanje za svijet malih stvari, bukoličkih ugođaja, običnih zbivanja i skromnih istina. Međutim, iza tog svijeta običnosti i prividne banalnosti sluti se viši, skriveni transcendentalni smisao, a obične i skromne stvari postaju znamen božanskoga reda. Takva ga duhovna dispozicija dovodi u vezu s koncepcijom religioznosti Franje Asiškoga. Stavljajući u središte lirskog interesa statične, kontemplativne slike, pastoralni repertoar motiva, asketski senzibilitet, duhovni ideal siromaštva i božansku antropologiju Isusa u dnevnim situacijama, u najboljoj zbirci toga razdoblja Isus i moja sjena (1934) Šop afirmira `čedni katolicizam`, jednostavna izraza, bez ukrasa i retoričkih bravura. Šopove kratke proze, okupljene u zbirci Tajanstvena prela (1943), tematiziraju fantastične ugođaje i čudesne doživljaje preuzimajući najčešće kôd legende, pučke predaje i bajke. Lirska proza Predavanje o dimovima iz knjige Tajanstvena prela prijelazna je u njegovu pjesništvu, pa se od 1950-ih sve intenzivnije upuštao u filozofske meditacije o fenomenologiji nastajanja stvari i dinamici beskraja svemira. U drugoj se fazi, od svijeta prizemnosti i gotovo pastoralnih ugođaja okreće astralnim prostorima, svemirskim visinama, beskonačnosti i vječnosti te spoznaji nepoznatih svjetova (Kućice u svemiru, 1957; Svemirski pohodi, 1957; Astralije, 1961; Dok svemiri venu, 1975; Nedohod, 1979). Izraz se mijenja i postaje hermetičniji i apstraktniji, u potrazi za novim riječima koje bi morale izražavati nova svemirska ostvarenja. Na tom putu otkriva i bezdan vlastitoga bića: put u nutrinu, u „nedoživljene samoće“. Spjev Tremenda (Mogućnosti, 1961; Kolo, 1964), „spjev jeze i grohota“, govori o doživljaju praznine i izgubljenosti te o rasapu puti i ideje ljepote. U poemama Osvajanje kocke (1974) i O kugli (1974) Šop mijenja prostornu koncepciju doživljaja, povezujući oblike i sfere s ljudskim stanjima i životnim situacijama. Lirika te faze nastavlja se na svemirske uzlete S. S. Kranjčevića i T. Ujevića, ali u hrvatsku kozmičku poeziju unosi i nove akcente: neobično bogatstvo imaginacije, jezičnu invenciju i originalnu simboliku. Izraz je reduciran, geometriziran; smislovi tek naslućeni. Dramski tekstovi i pjesnički dijalozi imaju više poetske nego scenske kvalitete (Pompejanska balada, 1961; Drijada, 1964; Vječni preludij, 1971; Izgubljeni Arijel, 1972; Pjesnikovi rasprodani prostori, 1974; Bosanska trilogija, 1980; Kroz vrevu stećaka, 1987). Djelujući izvan pomodnih struja i tendencija, Šop je izgradio originalan i prepoznatljiv pjesnički izraz koji ga uvrštava u vrh hrvatske poezije te privlači pozornost mnogih hrvatskih i inozemnih kritičara. Poezija mu je prevedena na više stranih jezika. Dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo 1970. MG67
-
Kolekcionarstvo i umetnost chevron_right Knjige
Saran Aleksandrijan je jedan od poslednjih učesnika one velike nadrealističke avanture koja je imala nameru da sprovede revoluciju duha, tela i društva. Ta vatra koja se palila i gasila od 1920. do pre nekoliko decenija i danas ima svoju stvaralačko-magijsku moć skrivenu u dubinama, u podsvesti savremenog čoveka kao živi dokaz da se čovek morao buniti i da će se opet pobuniti. Oblik te nove pobune nije nam u ovom trenutku jasan, ali je neophodan kao neugašena nada da čovečanstvo još nije mrtvo. Kao autentični nadrealista, Aleksandrijan se interesuje za najšira pitanja duha – objavio je knjige proze i poezije, knjige o slikarstvu (o nadrealističkom slikarstvu, o Maksu Ernstu, Hansu Belmeru, Viktoru Brauneru, Marselu Dišanu), zatim knjigu o Bretonu, istoriju erotske književnosti, istoriju okultne filozofije, knjigu o odnosu nadrealizma i snova, o ljubavi, kao i ovu knjigu o seksualnoj magiji. Dakle, pisao je o svemu onome što je bilo u osnovi ideja nadrealizma, a što je trebalo da pomeri granice ljudskog saznanja kako bi se čovek oslobodio kao biće, čiji su svetovi dublji i širi od sveta koji je izgradio na temelju čistog razuma i puke praktičnosti. Značaj tog napora nadrealistâ biće nezaobilazan u budućnosti, pod uslovom da čovek ne završi kao totalni i totalitarni tehnolog. Tada mu neće pomoći ni nadrealizam! U ovoj Aleksandrijanovoj knjizi sažeto je sve ono što seksualnost čini jednom od najosnovnijih ljudskih potreba, sa svom svojom lepotom, omamom, ali i ono što nije puko zadovoljavanje čula i strasti, nego i transcendentno, odnosno veza sa onostranim i božanskim. Ovde je seksualnost uzvišena, lepa, pokretačka i stvaralačka. Kao takvoj, Aleksandrijan joj pridaje važno mesto u čovekovom potvrđivanju kao jedinog samorazumevajućeg bića u prirodi, ističući ono što je „božanski erotizam“, a odbacujući „đavolji erotizam“. Ta činjenica i namera je danas veoma važna kada mnoge satanističke, destruktivne vizije, ideje i sekte opsedaju savremenog čoveka, koji se stolećima bori za svoje božansko mestašce u ustrojstvu sveta.
Lunov Magnus Strip LMS 411 - KIT TELER ZEMLJOTRES Kompletan, Kompaktan, u dobrom stanju (vidi slike). Izdanje novosadskog Dnevnika iz davne 1980. godine na 96 strana. Komunikacija isključivo putem Kupindo poruka. Pogledajte i ostale moje stripove na Kupindu. https://www.kupindo.com/Clan/moshy/SpisakPredmeta
Lunov Magnus Strip LMS 668 - KIT TELER KRV NA SNEGU 3 KO (KOmpletan, KOmpaktan, KOckast) u odličnom stanju (vidi slike). Izdanje novosadskog Dnevnika iz 1986. godine na 96 strana. Komunikacija isključivo putem Kupindo poruka. Pogledajte i ostale moje stripove na Kupindu. https://www.kupindo.com/Clan/moshy/SpisakPredmeta
-
Kolekcionarstvo i umetnost chevron_right Knjige
Odlično očuvano! Autor - osoba Hitrec, Hrvoje Naslov Smogovci i strašni Bongo : romančić za djevojčice i dječake, njihovu stariju braću i sestre, te za nove i stare fosile / Hrvoje Hitrec Vrsta građe roman Jezik hrvatski Godina 1987 Izdavanje i proizvodnja Zagreb : `August Cesarec`, 1987 Fizički opis 166 str. ; 19 cm (Karton) Smogovci su jedan od najuspjelijih humorističnih romana za djecu i mladež u povijesti hrvatske književnosti, a njihova je glasovitost s vremenom (zahvaljujući i televizijskoj seriji) poprimila gotovo legendarne razmjere. Smogovci i strašni Bongo drugi je roman u seriji knjiga o Smogovcima, koje opisuju dogodovštine obitelji Vragec i stanovnika zagrebačkog Naselka. Hrvoje Hitrec u ovom romanu nastavlja priču o ljubavi Dunje i Mazala, Dade i Marine, o smiješnim dogodovštinama simpatičnoga Nosonje, ali i o čudesnim sposobnostima maloga Bonga, sina Drageca Vrageca, genijalnoga mališana. U nizu komičnih situacija koje izazivaju neodoljiv smijeh, razvija se radnja knjige koja započinje ljetnom pustolovinom u ukletom dvorcu, gdje Vrageci i Nosonja zaustavljaju sitne lopove Crnoga Džeka i njegova priglupog pomoćnika Kumpića, a završava prvim rastankom Dunje i Mazala. U obilju humora postoji i dirljiva epizoda sa slijepom djevojčicom Lorom, kojoj Bongo vraća vid i zdravlje, te se rađa još jedna ljubav koja će vječno trajati. Jedan od pokretača radnje je i ujak Flek, koji se pokušao trajno useliti u kuću Vragecovih, ali mu to nije pošlo za rukom. Ovim je romanom H. Hitrec potvrdio uspjeh prvih Smogovaca i sebe kao pripovjedača bliskoga djeci i mladeži, koji su mu postali najvjernijom publikom. Vještim isprepletanjem iskustava tipičnih za „prozu u trapericama“, romana strave i znanstveno-fantastičnog romana, zanimljivim likovima, jezičnim bogatstvom i duhovitostima u pripovijedanju Hitrec je stvorio zanimljiv roman koji puna dva desetljeća oduševljava naraštaje čitatelja. Smogovci i strašni Bongo Hrvoje Hitrec na početku svog romana „Smogovci i strašno Bongo” objavljuje da je ovo „Romančić za djevojčice i dječake, njihovu stariju braću i sestre, te uza nove i stare fosile“. Roman „Smogovci i strašni Bongo“ prvenstveno je namijenjen mladima, ali nam sam autor piše da je ovo i roman za sve stare i nove fosile. Mogu ga čitati ljudi svih uzrasta, jer će se za svakog od njih nešto naći u ovom romanu. Ovo je drugi roman u serijalu o Smogovcima, pa se prirodno nastavlja na radnju iz prošlog romana. Kao i u prijašnjem romanu, upoznajemo grad Zagreb i kvart Naselak, gdje živi obitelj Vragecovih. Ovaj roman sastoji se od dvadeset dva kratka poglavlja, a započinje ljetnom pustolovinom u ukletom dvorcu Mrakovčan, u koji dolazi Nosonja s Mazalom i još nekoliko Vrageca. Nosonja i Vragecovi zaustavljaju Crnog Džeka i njegovog priglupog partnera Kumpića, koji su tamo ostavljali ukradene skupocjene slike iz galerija. Kao što sam naslov kaže, u ovom romanu dobro ćemo upoznati strašnog Bonga, za sada jedino dijete Drageca Vrageca i Sonje Vragec. Bongo ima čudesne sposobnosti i zaista jest pravi mali genijalac. Roman je pun komičnih situacija, koje izazivaju smijeh svih generacija. U obilju humora, naići ćemo i na jednu tužnu i jako dirljivu epizodu s djevojčicom Lorom, koja će imati sretan završetak. Srest ćemo i nekoliko ljubavnih parova: Dunju i Mazala, Dadu i Marinu, pa kasnije i Bonga i Loru. Jedan od pokretača radnje je zasigurno i ujak Flek, koji se pokušava trajno nastaniti u kući Vragecovih, ali mu to nikako ne uspijeva. Hrvoje Hitrec (Zagreb, 14. srpnja 1943.) suvremeni je hrvatski književnik, romanopisac, dramski pisac, filmski i televizijski scenarist, posebice poznat po brojnim knjigama za djecu i mladež. U romanima, pripovijetkama, dramskim i televizijskim ostvarenjima najčešće mu je mjesto zbivanja grad Zagreb. Prvi Hitrecov roman je Pustinjakov pupak, pa zatim Manijak i Ljubav na crnom baršunu. Najveću su popularnost, i opet u zagrebačkom ambijentu, doživjeli Hitrecovi Smogovci, saga o odrastanju djevojčica i dječaka, u pet knjiga. Po Smogovcima napravljena je najdulja serija u hrvatskoj povijesti s velikim uspjehom. Autor je i drugih romana, kako za djecu (Eko Eko, Humandel), tako i za odrasle (Ur, Pustinjakov pupak, Ljubavi na crnom baršunu, troknjižje Kolarovi koje prate sudbinu zagrebačke obitelji kroz cijelo 20. stoljeće). Jedan je od najistaknutijih ekologa u književnosti a njegova ekološka svijest najviše je izražena u knjigama za mladež kao što su: Eko Eko (1978), Smogovci i strašni Bongo (1987) te Zbogom Smogovci (1989). 2010-ih objavio je romanesknu trilogiju o hrvatskoj povijesti. Prvi je roman „Kolarovi“ o hrvatskoj političkoj povijesti 20. stoljeća. Slijedeći je „Što Bog dade i sreća junačka“ u kojem se bavio 19. stoljećem i banom Jelačićem. Treći roman iz tog ciklusa je „Špilberk“, gdje je zašao u 18. stoljeće, vrijeme baruna Trenka. Roman romansirano pripovijeda životopis baruna Trenku, vojnika, gospodina, kockara i junaka, najpopularnijeg ratnika tadašnje Europe, koji je preživio 102 dvoboja i 14 ranjavanja, ali ne i zatočeništvo u zloglasnom Špilberku, koji je druga strana medalje prosvijećenog apsolutizma. MG8 (N)
Haljina nema kopcanja vec samo ide na prebaivanje i onda se vezuje. Kao nova je jedin negde ispod struka je bila rpica jak mala, ali je sanirana ni ne vidi se. Materijal ima neku tezinu i jako lepo pada. Duzina 99,5 cm ramena 39 cm- 49 cm rukvi 38 cm poluobim grudi 48 cm- 56 cm poluobim struka kad se zaveze 37 cm- 44 cm
-
Kolekcionarstvo i umetnost chevron_right Kolekcionarstvo
Mek povez Stanje : 4, bez ispisivanja i cepanja. Nikk2105
Odlicno ocuvano... Onaj ko veruje u Vojsku neka se ne plaši da neće uspeti, neka se ne plaši bola, smrti ili obeščašenja, jer su bol, smrt i obeščašćenje sredstva kojima se Vojska služi tobom. Omeđeni bedemima od peska, iznureni od vrućine, čamotinje i zebnje pred pretnjom koja iz dana deluje sve nestvarnije, vojnici u isturenoj operativnoj bazi u Avganistanu vode sopstvene porodične i ljubavne bitke, produbljuju prijateljstva ali i sukobe. Noću, pred san, zatiču ih uspomene, napabirčeni delići ostavljenih života od kojih su neki pobegli, dok drugi čeznu da im se vrate. U mukloj tišini pustinje koja je progutala i poslednje sećanje na šumove iz njihovog zavičaja, ostaju im samo zvuci sopstvenih tela; ravnomerno disanje, otkucaji srca, damari u slepoočnicama. I gotovo detinja želja za igrom kojom odagnavaju strah. A onda ih naoko banalna odluka jednog nepoznatog čoveka gurne u ponor pakla i natera, sve njih, i one kojima je vojska život i one koji su joj se priključili skrivajući se od života, da konačno otkriju od čega su sazdani. Priča zbog koje ćete se zagrcnuti od smeha ali i do srži potresti baš kada se najmanje nadate.
Englisch-französisch-deutsch Hilfsbuch zur leichen und gründlichen Erlernung der Konversation in diesen drei Sprachen, Druck und Verlag von Philipp Reclam jun., Leipzig 1894 godine Tvrd povez. U dobrom stanju. Blagi trag vlage uz samu ivicu prvih par listova s početka i kraja knjige. Oar mrljica na rikni. 541 strana H/KPV8