ŠTA ZAPRAVO ZNAČI ŽIVETI ISTINSKI SLOBODNIM ŽIVOTOM Nakon izuzetnog ostvarenja V. Ajlenbergera – knjige Vreme čarobnjaka, koja je za samo dve godine po izlasku iz štampe prevedena na više od 20 svetskih jezika, pritom našavši se na listi najboljih knjiga od strane kritičara TIMES-a za 2020. godinu – Ajlenberger je svojim čitaocima predstavio svoje sledeće remek-delo. I ovaj put na jedan sasvim autentičan i živopisan način, u delu Vatra slobode, koje se može iščitavati na tromeđi filozofske literature, biografije i romaneskne proze, Ajlenberger nam donosi svedočanstvo o izuzetnoj intelektualnoj konstelaciji i rađanju nove filozofske misli baš u deceniji kada je celu Evropu, pa i svet, obuzimalo jedno od možda najtežih civilizacijskih iskušenja – bila je to decenija između 1933. i 1943, možda i najmračnije poglavlje evropskog modernizma. Za razliku od prethodne knjige u kojoj su se čitaoci mogli upoznati sa grupnim portretom četiri briljantna mlada filozofa posle Prvog svetskog rata – M. Hajdegera, V. Benjamina, E. Kasirera i L. Vitgenštajna koje je ujedinio „duh vremena”, glavne junakinje ove posve dinamične epizode u istoriji svetske filozofije jesu Simon Vejl, Ajn Rand, Simon de Bovoar i Hana Arent, koje su, suočene sa istorijskom i civilizacijskom katastrofom, razvijale sopstvene vizionarske ideje, na različite načine mislile i definisale slobodu i postavile nove temelje istinski slobodnom, emancipovanom društvu. Može se reći da je Vatra slobode briljantna knjiga o četiri globalne ikone koje su, na ponoru 20. veka i uticajem širom sveta do današnjeg trenutka ilustrovale šta zapravo znači živeti istinski slobodnim životom, a u impresivnoj veštini pripovedanja, Ajlenberger je umećem „epizodnog istančavanja“ ukazao na raznolike nijanse ovih životnih epizoda. Ovaj pustolovni put vodi od Staljinovog Lenjingrada do Holivuda, od Hitlerovog Berlina i okupiranog Pariza do Njujorka; ali pre svega revolucionarnim mislima, bez kojih naša sadašnjost – i budućnost – ne bi bile iste. Njihova postojanja – kao izbeglica, aktivista, boraca otpora, izuzetnih mislilaca svoga doba – pokazuju se kao proživljena filozofija i impresivno svedoče o oslobađajućoj snazi misli.

Odlomci: „Ne znam koliko vremena je bilo proteklo između iščeznuća i naglog i lakog otvaranja očiju – činilo mi se da sam bio samo trepnuo (a rekli su mi da je operacija trajala čitav sat), a, u stvari, ja jedan sat nisam postojao; čula su bila potpuno zamrla, nije bilo snova ni sanjanja; ničega nije bilo, kao da sam bio mrtav. Tako sam shvatio (jer sam to i doživeo) da je smrt za onoga ko umire – laka. On se sa njom ne suočava jer nastupa pošto njega više ne bude bilo. Smrt postoji samo u svetu živih.” „Pojedinac može biti razapet između sentimenta i razuma, i, desi li mu se to, obično kažemo da mu život postaje tragičan. U najboljem slučaju – nesrećan. Ali zajednice retko kad dospevaju u ovakve dileme: njih vode kolektivni nagoni, iliti (rečeno sofisticiranim načinom izražavanja) – mentalitet. Od prirode datog mentaliteta zavisiće i sudbina ljudskih zajednica, a posledice (krštavane istorijom ili mitom), zvaće se pobede ili porazi. Njihov zajednički imenitelj jesu reči proistekle iz prirodnih pojava, a one glase: udes i katastrofa. Ili, jednostavno: BOŽJA VOLJA ili SUDBINA. (Nikako „nesreća” ili „tragedija”. Nikako!)” „Svako je vreme obeleženo ludošću. Ali, dok smo u matici (u središtu života), mi ne vidimo svu njegovu grotesknost. Tek u starosti, kada nam i naše trajanje (naše dotrajavanje) poprimi takav vid, u stanju smo da svoga vremena sagledamo pravo lice.” „Stepen samovolje jednog diktatora određuje količina poniženja koju zajednica može da izdrži.” „Šta je život? Jelo, ljubav, rađanje, radost, san, jednom rečju: sve što nije Istorija.” „Kad sve osporimo, šta nam preostaje? Poezija.”

Odlomak: Osnovne značajke sustava Bachovih kapi Dr. Edward Bach opisao je sustav Bachovih kapi na sljedeći način: „Osnovna načela su ova: Prvo. Ovaj sustav ne zahtijeva nikakvo medicinsko znanje. Drugo. Sama bolest je posljedica i ne ukazuje na potrebne Esencije. Treće. Um je najosjetljiviji dio našeg tijela pa nam stoga najbolje može pokazati koje esencije su nam potrebne. Četvrto. Uzima se u obzir samo reakcija pacijenta na bolest, a ne sama bolest. Peto. Prave vodilje za otkrivanje načina na koji pacijent reagira na bolest, kao i Esencija koje su mu potrebne, su: strah, depresija, sumnja, očaj, razdražljivost, potreba za društvom ili potreba za samoćom te neodlučnost.” Nadalje, dr. Bach objašnjava prednosti ove metode iscjeljivanja nad drugim metodama liječenja: „Sustav … ima velike prednosti nad drugim sustavima. Kao prvo, sve su esencije pripremljene od prekrasnog cvijeća, biljaka i drveća iz Prirode, od kojih nijedna nije otrovna i ne može učiniti nikakvu štetu, bez obzira na dozu koja je uzeta. Kao drugo, samo ih je 38, što znači da je mnogo lakše pronaći pravi lijek, nego kad ih ima mnogo više. Kao treće, metoda odabira esencija dovoljno je jednostavna da je većina ljudi razumije. Kao četvrto, izlječenja koja su nastupila bila su toliko sjajna da su nadišla sva očekivanja, kako onih koji koriste ovu metodu tako i pacijenata koji su primili njene koristi. Te su ljekovite biljke uspjele toliko puta iznova, tamo gdje su svi drugi isprobani načini liječenja bili neuspješni.” (Edward Bach, 1936.) Ove, gore navedene značajke dane su, vjerujem, u usporedbi s homeopatijom koju je dr. Bach prakticirao. U homeopatiji se za pripremu homeopatskih remedija kao izvori uporabljuju i neke otrovne8 biljke, minerali i životinjske izlučine. U homeopatiji je također bitna i potencija u kojoj se priprema homeopatska remedija, što s Bachovim kapima nije slučaj. Danas homeopati u svojoj praksi mogu rabiti čak više od pet tisuća homeopatskih remedija, što je mnogo zahtjevnije za proučavanje i rad od Bachovih kapi. Homeopatija je kompleksan sustav koji je bitno proučavati više godina da bi se sustav mogao samostalno primjenjivati, a Bach je težio pronalasku sustava kojim se može samostalno koristiti svaki član kućanstva, neovisno o svojoj naobrazbi i dobi. Dr. Bach je, prema navodima Nore Weeks, smatrao da „pravi lijek ne smije uzrokovati jake reakcije, niti smije biti štetan ili neugodan za uzimanje, već njegovi učinci trebaju biti nježni i sigurni, te rezultirati iscjeljenjem uma i tijela”.

Odlomak: Ustane čovjek, umije se i pristavi kavu. Pred njim je dan koji treba iskoristiti što je moguće bolje. Može odlučiti ostati u kući ili otputovati. Može se družiti s ljudima, ali i ne mora. Može odlučiti da se vrati u krevet. Ima pravo raditi što god hoće! Sto god odlučio, morat će nešto prigristi. Svi znamo da moramo jesti. Samo poneki se ohrabre sami pripremiti nešto što bi voljeli pojesti. Ako čovjek preskoči obrok, organizam će ga neumoljivo upozoriti na propuštenu obvezu. Zdravlje ulazi na usta, ali i bolest također. Hraneći se, ljudi vode politiku, dokazuju pnpadaje određenom društvenom sloju, pokazuju svoju zaljubljenost. Kada je čovjeku svega dosta, odluči štrajkati glađu. Kada želi pokazati svoj uspjeh i društveni položaj, organizira gozbe s ogromnom količinom hrane. Kada se želi nametnuti, čovjek će to najlakše napraviti dobro pripremljenim jelom, ali kada se zaljubi, ne treba mu ni kruha m vode. Zato kada popijete prvi gutljaj jutarnje kave, dobro razmislite! O Vašemu sljedećem koraku može ovisiti mnogo toga. Napravite kulinarski plan! Sve ostale planove podredite dnevnomu pripremanju hrane i hrabro krenite naprijed. Ako osjetite strah od kuhanja, vjerujte da će ga Vaša glad pobijediti. On čak može biti i koristan jer će u Vama probuditi kreativnost. Ako baš nemate volje da budete kreativni, jednostavno otvorite hladnjak....

Reč izdavača: „Nakon propale ženidbe u rodnom selu Povetarčevu Hava Liju okreće novi list i odlazi u Sijan. Na ovaj put polazi s namerom da pronađe čoveka kojem je presađen njegov bubreg. U Sijan pristiže zajedno sa svojim vernim prijateljem Vufuom i čvrsto uveren u vlastitu sreću menja ime u Talični Liju. Od prtljaga ima samo par crvenih cipelica namenjenih budućoj ljubavi svog života. Gradski život započinje sa dna društvene lestvice kao đubretar koji s nepokolebljivim optimizmom trpi nepravdu i dok trpi – živi punim plućima. Đija Pingva u romanu Talični Liju na jedan neposredan, topao i pre svega iskren način ispoveda istinitu priču o životu onih koji se nalaze iza kulisa vratolomne kineske modernizacije. U osnovi to je tragična priča običnog čoveka koji se obreo u neobičnim okolnostima, duboko protkana vrcavim humorom, pa se stoga ovaj roman može čitati u dva ključa– kao komedija apsurda i kritika odnosa savremenog društva prema pojedincu. Naposletku treba reći da se pred nama nalazi i roman jedinstven na srpskoj književnoj sceni koji zahvaljujući svom živopisnom ali prostom, reklo bi se narodskom jeziku, čitaocu pruža nesvakidašnji uvid u život običnog kineskog sveta i vrlo uspešno približava odveć daleki istok. Đija Pingva (1952- ) po mnogima važi za najvećeg kineskog savremenog pisca koji u domovini uživa veliku pažnju čitalaca i čija se znamenitost nažalost još nije izjednačila u inostranstvu. Đija Pingvino stvaralaštvo protkano je motivima iz života običnih ljudi, osobito iz rodne provincije Šansi. Njegovi romani i kratke priče hrabro zadiru u marginalne teme kineskog društva, redovno zalazeći u domen seksualnog. U njegova najpoznatija dela ubrajaju se romani „Napušteni grad”, „Ćin Opera”, „Fenjerdžija”, „Bele noći”, „Zemljana kapija” koje su do sada prevodili neki od najznačajnijih svetskih sinologa. Talični Liju je prvi roman ovog autora u prevodu na srpski jezik."

Odlomak: Ja to nikad ne bih mogla, rekla je tijekom jedne od bezbroj kasnih večera jedna velika mamina kolegica. S čuđenjem, da, no istodobno i s divljenjem. Nećemo je imenovati. Velika je bila u svoje vrijeme i nije lijepo imenovati velike koji kažu da nešto ne mogu. Barem kad ih nema da to sami pojasne. Nije nikad takvo što vidjela, a kamoli da bi se sama u to upustila: da netko supijan, u gluho doba noći iz nekog dijela restorana podvikne – Daj Ave Mariju, majketi – a da netko tko je Primadonna u svjetskim razmjerima na taj podvik doista i ustane, pa i otpjeva željenu ariju!? No… da, mama jest bila najveća Aida našeg doba, bila je Primadonna Assoluta, bila je La Molnar… Ali bila je i Lady Juke Box. I upravo zbog toga, zbog tog neozbiljnog shvaćanja sebe, zbog sposobnosti da se bez ikakve pripreme upusti u pjevanje koje god arije, u kojim god uvjetima, u koje god doba dana. Ali nikad, nikad ime Lady Juke Box nije izgovoreno nikako, osim s ljubavlju i prisnošću. Svugdje u svijetu je bilo tako, pa i tamo gdje bi se najmanje očekivalo. Tribunj je danas jedan od malih turističkih divova Jadrana. No tada, sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, bio je tek nebrušeni dijamant… Iznimno nebrušen. Najraznovrsniji kulturni djelatnici tadašnje države gotovo konspirativno su širili priču o ljepotama tog mjestašca, nagovarajući se međusobno na kupnju konobica u mjestu, ne bi li zajedno ljetovali u tom malom raju. I doista, skupilo se tih sedamdesetih ono najbolje što je kultura tog doba imala za ponuditi – od slikara, glumaca, skladatelja, kipara, opernih pjevača, baletana… I svi su dovlačili svoje prijatelje i kolege iz svijeta, ne bi li i njih Tribunj hipnotizirao. I nikome nisu smetali magarci koji zorom bude sve žive i mrtve, rojevi muha, nedostatak kanalizacije, nepostojanje mjesta za izlazak. Sjedilo se po malim kalama, ispred konobica, tu se jelo, družilo, pjevalo… Doduše, postojao je jedan riblji restoran. Skroman, nemoderan, jedini tada. Luna se zvao. Vlasnik se zvao Miro Unić, kog su sumještani zbog specifičnih crta lica zvali Grubi Miro. Moja majka ga je izluđivala zahtjevima za palačinke, ili sladoled. Prvo bi dobila porciju najmaštovitijih psovki, a onda bi joj Miro uvalio u ruke lonac s brašnom, vodom i čime već uz prijetnju: Ja ću ji ispeć, al Issami, tiš ji mutit! Ili bi se samo, a sve psujući, pokupio svojim Renaultom 4, da bi se za pola sata vratio s kantom sladoleda iz Vodica, uz proklinjući uzvik: “Na, jij!” I tako, sve uz galamu i potoke vina svih boja, dok u to – za mamu rezervirano – gluho doba noći ne bi netko odnekud pijano isfrfljao: Daj Ave Mariju, majketi! I tako iz noći u noć, iz ljeta u ljeto… A onda, jednog je ljeta tu bila i ta, jedna od velikih maminih kolegica – taman su se ona i mama smjenjivale bile u Areni u Veroni pa, eto, navratile u Tribunj – i bio je u Luni, u velikom društvu i Drago Putniković, osnivač Šibenskog festivala djeteta u pratnji svog prijatelja iz pomorske policije, tadašnje milicije. I kako je moja mama ustala jedne od tih noći, s namjerom da udovolji glazbenoj želji iz skrovitog kutka birtije, gospodin Drago ju je uhvatio za ruku: Ne, ovu večer nećete ovako! Njegov prijatelj iz milicije je također ustao od stola i – uz smiješak i onaj karikirani policijski, „pođite s nama, gospođo“, uhvatio je pod ruku. Otišli su njih troje tako, u tišini, i popeli se na usidreni patrolni brod. Supijano društvo u Luni nije znalo bi li se više smijalo toj sceni, ili šokiranoj kolegici. Ona nije mogla znati da je Drago Putniković čovjek teatra, ali ni nitko drugi u društvu nije znao da se Drago jako dobro razumije u akustiku. Naložio je prijatelju iz policije da patrolni brod zaustavi nasuprot tribunjskog otočića, između dva škoja, i da ga usmjeri prema Tribunju, kao i da ugasi motore. Moju mamu je doveo na provu broda i ondje ju je ostavio: Sad pjevajte, Ljiljana… Ni jedno svjetlo, ni u jednoj kući nije zasvijetlilo. U potpunom noćnom mraku, ljudi su u tišini jedan po jedan, izlazili iz kuća na rivu, ne bi li dočekali tu pjevanu molitvu svima im znanoj Gospi, zvonku a prišuljanu iz mraka pučine. Čak je i Grubi Miro pogasio svjetla u Luni. Arija je završila i ljudi su, u mraku i, kako su i izlazili, jedan po jedan, u tišini, pošli natrag u svoje domove. Trojac s broda vratio se u Lunu, a mamu je njezina strana prijateljica samo zagrlila: “Ja to nikad ne bih mogla…” Luna je još tu, na stijenama. No veća je, s mnogo terasa. I Tribunj je veći, s mnogo konoba, kafića i restorana. Gospodina Drage više nema, nema ni Grubog Mira. Nema ni Lady Juke Box više. A s njom, utihnula je i Ave Maria u Tribunju. I doista, nitko to nije mogao. Tako, kao mama, nitko ni neće moći. Nikad više…

Iz recenzije: ’’Za središnju temu svoje priče Svevlad Slamnig je uzeo politiku, način na koji se ona vodi i čimbenike koji na nju utječu, pri čemu su privatni životi njegovih junaka u isto vrijeme i materijal, ali i pokretač tih političkih zbivanja. U maniri pustolovno-špijunskih romana autor pripovijeda o Dubrovniku i Dubrovčanima, te o politici (i tajnoj politici) Dubrovačke Republike u doba prvoga rusko-turskog rata 1768 - 1774.’’

Zbirka studija, rasprava i eseja. Iz recenzije: ’’Hrvatski petrarkizam Rafe Bogišića opsežno je znanstveno književno-teorijsko i književno-povijesno djelo, dosad svakako najtemeljitiji i najpouzdaniji pogled na taj važan dio povijesti hrvatske književnosti. U ovoj monografiji akademik Rafo Bogišić pokazuje da hrvatski petrarkisti nisu bili samo vješti stihotvorci ili obični imitatori onodobnih talijanskih pjesnika, kao što se to tvrdilo - i nažalost još uvijek tvrdi - u nekim krugovima talijanskih slavista, već izvorni pjesnici koji su kreativno obogaćivali petrarkizam kao pjesničku koncepciju i stil, pa su, dakle, ostvarili specifični hrvatski petrarkizam, po čemu i zaslužuju istaknuto mjesto u povijesti hrvatske književnosti.’’

Reč izdavača: ’’Pirandello je jedan od najznačajnijih talijanskih pisaca 20. stoljeća. Njegov se osebujan filozofski svjetonazor napose izrazio u opsežnom dramskom opusu: 44 drame pod znakovitim zajedničkim naslovom Gole maske. Čovjek nije onakav kakav misli da jest, za svakoga drugog je drukčiji. Njegova je osobnost mnogostruka pa ne postoji uporište da je njegovo uvjerenje istinito. Društvo je sazdano na sebičnosti, a pojedinac je prisiljen nositi vanjsku masku koja ne odražava njegovu unutrašnju bit. Ovaj izbor obuhvaća deset najpoznatijih i najizvođenijih drama: Tako je (ako vam se čini), Kao prije, bolje nego prije, Gospođa Morli, jedna i dvije, Šest osoba traži autora, Henrik IV., Odjenuti gole, Čovjek s cvijetom u ustim, Život koji sam ti dala, Večeras se improvizira, Naći se.’’

Podnaslov dela glasi: Cvjetnjak usmenih lirskih pjesama.

Reč izdavača: ’’Nobelova nagrada za književnost 1964. "Mučnina", prvi roman mladoga Jean-Paula Sartrea i "Riječi", autobiografija koju je napisao s pedeset devet godina, nešto prije no što je 1964. odbio primiti Nobelovu nagradu za književnost, na najbolji način daju presjek umjetničkoga života tog filozofa, romanopisca i dramaturga koji je obilježio literarno stvaralaštvo 20. stoljeća. "Mučnina" je napisana u obliku dnevnika glavnoga lika Antoinea Roquentina, u kojemu on neumorno i bespoštedno analizira vlastitu svijest te postupno dolazi do spoznaje o besmislenosti postojanja, a ta istina junaka pogađa i fiziološki, izazivajući u njemu mučninu. To se iznimno djelo smatra paradigmom egzistencijalističkog romana, a utjecaj koji je Sartre imao na cjelokupnu svjetsku književnost uspoređuje se s utjecajima "Patnji mladoga Werthera" J. W. Goethea i romana "Put k Swannu" Marcela Prousta. Poznatu autobiografiju francuskog pisca u kojoj on oslikava svoje djetinjstvo često uspoređuju s Rousseauovim "Ispovijestima". Sartre, koji je rano ostao bez oca, od malih je nogu bio zaljubljen u pisanu riječ i radije je vrijeme provodio u djedovoj bogatoj biblioteci nego u igri sa svojim vršnjacima. "Riječi" su remek-djelo samoanalize, koja kao rezultat donosi spoj nježnosti, parodije i autoironije, što proizlazi iz dvostruke perspektive bivšeg djeteta prikazanog očima kritičkog naratora. Uz roman "Mučnina" i autobiografiju "Riječi", u knjizi je objavljena Sartreova izjava o odbijanju Nobelove nagrade 1964. te eseji Ingrid Šafranek.’’

Opis Riznica najlepsih bajki knjiga je nova

Iz recenzije: ’’Marinkovićev Kiklop zasigurno je jedan od najsloženijih romana hrvatske književnosti. Riječ je, zapravo, o modernome centonu koji sadržava više podžanrova i mini priča, a za svaku od njih pisac je uspio pronaći odgovarajuće retoričko ruho. S jedne strane to je bespoštedna analiza moralne i inteletualne krize, pravog bankrota humanističkih ideala u osvit inferna Drugoga svjetskog rata, slika poživinčenog vremena u kojemu čovječanstvo gubi moralni kompas. Istodobno, te realne situacije iz konkretne sredine projiciraju ne alegorijsko-simbolički plan, a u njemu dominiraju mitološke slike, parafraze i parodije homerskih situacija. Tako se Marinković pridružuje modernim romansijerima sklonima poetici mitologiziranja i stvaranju mitološkog romana kao posebnog žanra.’’

Iz recenzije: ’’Ivan Aralica novim romanom Japundže, gotovo dvadeset godina poslije rata u Bosni i Hercegovini, progovara o pitanju egzila kao o stanju premještenosti iz vlastita prostora, prouzrokovanu prisilom. Piše on u njemu i o načinima življenja i prilagođavanja novim mjestima primarne egzistencije. U pripovjednome tekstu susreću se putnici kojima je cijela imovina kovčeg s kojim su došli u nove prostore, u neka posve različita vremena, u posve različite običaje i navike. Međutim, egzil u romanu nije samo metafora i tema. On je ograničen prostor romaneskne naracije koja se orijentirala na locuse koje pripovjedni subjekt nastanjuje/napušta i privremenim (samo)identifikacijama ucrtava kao vlastiti duhovni prostor. Problematizira Aralica u njemu i pitanje doma, domovine, međuljudskih povezanosti, uklopljenosti u novu sredinu, prikazuje on brojne tranzicijske duhovne i moralne devalvacije.’’

Iz recenzije: ’’Roman Filip – priča o orahovu kovčežiću živa je slika iskustva naraštaja koji pripada shizofrenu vremenu, onom u kojem nastaju podvojenosti društva i podvojenosti u društvu. Predajući i tijelo i duh vjeri u novo doba i idejama o novom socijalističkom društvu slobode, jednakosti, bratstva i jedinstva, Filip Čavlina, dijete dalmatinskoga krša i kamena, poslije povratka sa služenja vojnoga roka u rodni kraj kroči prostorom kojemu više ne pripada i koji ne pripada njemu. Obećanja modernih proroka o novom i boljem svijetu socijalističkoga društva te nemogućnost razumijevanja i prihvaćanja brzih promjena u društvu i sustavu okosnica su ove romaneskne priče o prepuštanju struji i dobrovoljnome izgnanstvu.’’

Zbirka izabrane poezije.

Reč izdavača: ’’Aristofanove komedije danas, osim umjetničkoga, kazališnoga i literarnog užitka, pružaju i velik broj podataka o svakidašnjem životu klasične Grčke (u 5. st. pr. Krista). Iz njih upoznajemo političke prilike u Ateni i u Grčkoj tog razdoblja, upoznajemo svakodnevan život Atenjana (od rođenja do smrti), s mnogo detalja, funkcioniranje atenske države i gradskih institucija i ostale pojedinosti. U knjizi je šest Aristofanovih komedija: Arhanjani, Oblaci, Ose, Mir i Žabe. Kako se dugo smatralo da je Aristofan nerazumljiv bez bilježaka, uz svaku je komediju dan i komentar u kojemu se podrobno objašnjavaju sve realije iz teksta.’’

Zbirka pozorišnih kritika i eseja.

Iz recenzije: ’’Selemovo dugogodišnje promišljanje teatra, u teorijskome i praktičnom smislu, predstavljeno je tekstovima i raskošnim fotografskim materijalom podijeljenim u četiri bloka: Listovi niz vrijeme, Pisati režiju, Razgledi i Vecernji poslovi u kojima znalački i zavodljivo redateljski iščitava operna i dramska djela upozoravajući nas na likove, njihove odnose i dramske prijepore u kojima se nalaze te na sve ono što pripada jeziku i maniri teatra a što se ne može prevesti ni u kakav drugi jezik. Posebnu čitateljsku pozornost zaslužuju autorovi tekstovi o osobama koje su obilježile teatar našega vremena. Selemovo strastveno pripovijedanje o teatru i postavljanju predstava intimni je dnevnik o jednom vremenu oslikanome svjetlošću kazališta, dakako.’’

Prva faza istorijskog razvoja nesvrstanosti odigrava se u vreme koje je nastupilo neposredno posle Drugog svetskog rata i trajalo sve do Beogradske konferencije šefova država ili vlada nesvrstanih zemalja. U tom periodu nesvrstanost se najpre javila kao individualno spoljnopolitičko opredeljenje pojedinih vanblokovski orijentisanih država južne i jugoistočne Azije, Jugoslavije kao jedine evropske države i država Bliskog istoka, a kasnije, posle 1955, širila se u dubinu afričkog kontinenta. Uporedo s procesom dekolonizacije i pojavom sve većeg broja novooslobođenih zemalja, otpočeo je i proces njihovog regionalnog okupljanja i, s regionalnih osnova, zajedničkog istupanja u međunarodnim odnosima. Postepeno, težnja nesvrstanih zemalja za proširivanjem međusobne saradnje dovodila je do prvih kontakata njihovih državnika, koji nisu imali isključivo afričko-azijsko regionalno obeležje, već daleko širi, univerzalni značaj…

Iz recenzije: ’’Od grčkih filozofa do bivših ruskih špijuna, upotreba otrova kao sredstva za završetak života, bilo atentatom, ubojstvom, samoubojstvom ili pogubljenjem, ima povijest koja seže više od 2000 godina unatrag. I prije nego što je Sokrat prihvatio svoju sudbinu ispijajući kukutu, umrlo je sigurno bezbroj ljudi od posljedica gutanja otrova iz prirode. No, često otrovi imaju i korisna svojstva kao što pokazuje primjer fluorovodika, koji je važna kemikalija u proizvodnji herbicida, farmaceutika i fluorescentnih žarulja. Otrovi – ilustrirana povijest istražuje prirodu toksičnosti i otkriva kako su otrovi u ljudskoj povijesti imali presudnu i često neočekivanu ulogu i u dobru i u zlu. Razmatra niz otrovnih tvari te opisuje slučajeve trovanja, i one poznate i one zloglasne.’’

Sadrži sledeće pripovetke: Breza, Svoga tijela gospodar, Kriza, Sudnji dan ili kako je Janko Klasnić upoznao slobodu i Mi smo za pravicu.

Reč izdavača: ’’Ranko Marinković već se punih pola stoljeća smatra jednim od najboljih naših dramatičara 20. stoljeća i jednim od najvećih kazališnih znalaca. U knjizi Glorija i druge drame objavljeni su dramski tekstovi groteska u tri čina Albatros , mirakl u šest slika Glorija , vodvilj Politeia ili Inspektorove spletke i sotija Pustinja , pogovor Borisa Senkera te Izvedbe djela u hrvatskim kazalištima.’’

Reč izdavača: ’’Prvi cjeloviti prijevod renesansnog pastirskog romana Arcadia iz 1504. Jacopa Sannazara, koji je silno utjecao na cjelovitu književnost zapadnoga europskog kulturnog kruga, pa tako i na hrvatsku i Petra Zoranića i njegove Planine. Zahvaljujući prevodilačkome maru Mate Marasa Arkadija je zaživjela na hrvatskome.’’

Iz recenzije: ’’Čak i kad se odluči otići na odmor i praviti društvo supruzi na terapijama u provincijskim toplicama Ivo Remetin neće moći izbjeći rješavanju čudnih zločina koji će se zaredati u, samo naizgled, idiličnom okruženju. Kad jednoga jutra u hotelskom bazenu bude pronađeno mrtvo tijelo jednoga gosta Remetin će posumnjati da možda ipak nije riječ o slučajnoj smrti utapljanjem već da je netko žrtvi ‘pomogao’ da ode s ovoga svijeta. Remetinove će dvojbe biti ubrzo razriješene: u kratkom će se roku pojaviti još dva tijela i on će morati vrlo brzo otkriti ubojicu kako se novi zločini ne bi zaredali… Novi roman Pavla Pavličića napeti je triler kojim autor još uvijek uspijeva održati najviše, prvo, mjesto među domaćim autorima ovoga žanra. Istražitelj-amater Ivo Remetin, nakon brojnih avantura u romanima Krvna veza, Tri petka u travnju, Crveno pile, Zmijska serenada, Tužni bogataš, Salon za plakanje, Štićena osoba i drugima i dalje je podjednako vispren i inteligentan detektiv koji to, zapravo, uopće nije, nego mu dugogodišnje novinarsko iskustvo pomaže u rješavanju zločina. Remetin, kao hrvatski Hercule Poirot, rješava još jedan zamršen slučaj i romanom Ljekovito blato nastavlja svoj uspješan niz napetih avantura ovaj puta izmještenih sa zagrebačkih ulica.’’