Odlomak: 14. NORI MAX Palmar je odsutno gledao kroz prozor vojarne, u njenom krugu nije se ništa događalo. Ulicom su prolazili automobili, na ulazu u vojarnu bio je parkiran tamni civilni golf u kojem su sjedila dva čovjeka. Pretpostavljao je da se radi o policajcima u civilu. Taj pritajeni mir ga je činio blago nervoznim. Sa stola je uzeo termosicu i natočio si je šalicu crne kave te krenuo prema drugom katu zgrade. Uputio se do devetke, koji je imao nadimak Max. Nasmijao se kada se sjetio Maxa. Max je bio najduže u njegovoj jedinici. Imao je devetnaest kada se priključio Hrvatskoj vojsci. Bio je rodom iz nekog malog sela između Marije Bistrice i Krapine. Imalo je čudan naziv, Repišće, Hrkišće ili neko slično neuobičajeno ime. Upamtio je samo završno „šće“. Koliko god puta je Max spominjao to selo Palmar ga nije uspijevao zapamtiti. Max je zbog strasti prema motorima i autima, još u srednjoj školi dobio nadimak Nori (Ludi) Max. Kad bi sjeo za upravljač auta ili motora Max bi ga tjerao do krajnosti. Vozio je dokle je motor išao i dokle je kazaljka na brzinometru pokazivala. Prometna pravila i propisi za njega nisu važili, on je uvijek vozio po svome. Kada mu je došao u njegovu jedinicu osobno se uvjerio u to. – Kako si uspio položiti vozački ispit? – pitao ga je Palmar za vrijeme prve vožnje. Max ga je često vozio kamionom ili automobilom od položaja do grada i natrag. Ponekad je znao sa njim otići i pokupiti namirnice za jedinicu ili odvesti njega i njegove ljude do grada. Uživao u vožnji, problem je bio što su oni koje je vozio umirali od straha i mučnine. – S prve. Se sam položiv s prve – odgovorio mu je smijući se. – Ne mogu vjerovati. – Kaj bi vam lagav, se sam položiv s prve. Se prometne znake i sva pravila znam napamet od šesnaest let. – Maks uspori malo, voziš ovaj kamion kao da si ga ukrao. – Tak sam nafčeni. Vozil sam z stricem trke po bregima i to mi je ostalo. – Šarmantni vozač, šamaraš bankine, ti si vozačka legenda Hrvatske vojske, znači otuda si pokupio to divljanje po cesti. Palmaru je sada bila jasnija Maxova strast za ludom vožnjom. – Kada si počeo voziti? – Na motoru sem se počev voziti z jedanajst let, a vu autu s petnaest. – Kada si dobio prvi auto? – Z osemnajst let. Prvi aute mi je bil poljski PZ, mel sem ga deset dni. – Slupao si ga. – Ne, tirav sem ga kaj su mu klipi zišli vum čez auspuh. Palmar se nasmijao. – Ti si stvarno Ludi Max. Koliko prometnih nesreća si imao sada? – Imel sem same na trkama, ovake nisem imel. – Ne vjerujem. – To vam se pričinja kaj vozim brze, ja vam osećam motor, osećam kam moram voziti po ceste. Mam si zapamtim cestu. Znam točne da auto moram prešaltati i hititi ga vu vekšu ili vu nižešu brzinu. Jeden put se prepelam po cesti i već si se zapamtim. Točno znam gde ga kulike morem potirati, de se zavoj more seči a de se nebre seči. – Nisi imao nikakvu prometnu nesreću? Maks, ajde ne seri, ne vjerujem ti. Palmar ga je ozbiljno pogledao. – Dobre, imev sem, ali nigde na policiji je ne zapisane. Jempot so me pajdaši v noći z traktorem zvlekli vum z grabe. Bez problema sem se z aute odpeljav dime. Neje bila totalka, sam su špur morali z optikom naštimavati. To se ne računa kak prometna nesreća. – A drugi i treći puta? – Ne računa se, zat kaj neje zapisano na policiji. Palmar se nasmijao. Jako dobro je znao da svaka rasprava o vožnji ne bi imala smisla. Max je bio tvrdoglav i nije popuštao, Palmaru to nije smetalo, jer je bio dobroćudan i zabavan. – Kako to da si odabrao vojsku a ne nešto drugo? – Tak, štev sam braniti zemlju od četniki i otišev sem vu vojsku. – Što si po struci? – Bravar, imam i ispit za kamion. Ne volim bravarski posel, to nesem nigdar štev delati, vu vojski mi je bole. Razmem se dobro v mehaniku i motore. Volim stisnuti gas na aute, kamioni idu pomalem zato me ne zanimaju. Max na položaju i u vojarni nikada nije komplicirao, sve svoje zadatke je uredno izvršavao i jako se dobro uklopio u Palmarovu jedinicu. Općenito, svi vojnici su voljeli Maxa. Bio je dobar vojnik i velika dobričina. Pedantan na neki svoj bizaran način. – Se mora biti zbegecano i čisto. Čižme i cipele se navek moraju svetliti kak pesja jajca – znao je govoriti kada je čistio čizme ili glancao četkom odijelo. Napravio je uvijek sve što bi mu nadređeni naredili, ali uvijek je imao neki komentar. – Fčera sem se v gradu z dečke našvasal v birtiji, spil sem ga kake dvogrba deva. – Max, polakše sa tim alkoholom. Ne želim da imaš problema sa vojnom policijom. Pazi na ponašanje kada si u gradu, da ne dobijem primjedbe na tvoj račun – upozorio bi ga Palmar kada je usput čuo kako razgovara sa kolegama. – Gospon satnik, pili sme ali sme v gradu ne delali nikše probleme. – Tko je sve bio s tobom? – Palmara je zanimao nastavak Maxove priče. Nikada nije želio propustiti detalje jer bi mu gotovo uvijek popravili raspoloženje. – Štefina, Stipa i još par dečke z druge satnije. Gospon satnik, v Miražu vam dela nova konobarica. Ima duge črne lase, nosi kratku minicu, kak ima lepu okruglu rit, velke cecke i jake noge. Stalno si premišlavam kak bi se rad zatirav gori na nju, makar bi mi to bilo zadnje v životu. Da sam znate kak je fajna v licu i lepo se smeje. Sam pogled na Maxa na Palmarovom licu izazivao osmjeh i pozitivno raspoloženje. – Stvarno? Kako se zove? – Simona, to mi je tak lepo ime, jako ji se paše. Ona mi se tak lepo nasmeje dok ji velim Simonica. Palmar nije skrivao oduševljenje njegovom informacijom, uživao je u pozitivi koju je Max zračio. – Max, ak veliš da je tak zgodna budem je pogledao, ne smijem to propustiti. – Gospon satnik, ja vas otpeljam, moremo za vikend skupa na pijačo ja vas počastim – insistirao je Max. – Hvala ti na pozivu, ali za vikend imam obaveze, poslije toga možda odemo na položaj. Tako da vjerojatno neću moći tako skoro. Nemaš li ti curu za ozbiljno, čekaj kak se zove, da nije Natalija? – Palmar ga je radoznalo pogledao. – Ne gospon satnik, zove se Nataša. Ona mi je kako dobra prijateljica, ne mora znati kam idem i kaj delam na terenu. – Ne mora, ali to nije u redu sa tvoje strane, to da razmišljaš kako da je prevariš s drugom. – To si vi tak mislite. A kak da ja znam kaj ona dela doma. Nataša mi sigurne nebu rekla če se spominla v zadrugi de dela z kakšim fajnim trgovačkim putnikom. Znam ja ženske, dok dojde kakši fajen trgovački putnik ili lepa mušterija sam bi se spominale i šmigale z ritjom. Još meje bu mi rekla ak su bili negdi na kavi i ak su posle kave prešli nekam na desert. – Kakav desert? Max je poravnao kapu na glavi i nasmijao se. – Gospon satnik, vi stvarne nikaj ne razmete. – Ne razumijem, daj mi to prevedi. – Ak se muški i ženska dogovore za kavu, posle ideju na desert. Desert vam je nekaj slatkega. Vi kak muški se pobrigate za kavu a puca se posle pobriga za desert. – Je Simona prihvatila tvoj poziv za kavu? – Vi bi se šteli znati, to je moja briga gospon satnik. Ak vam rečem za kavu budem vam morav povedati i za desert. Ja vas ne sem nigdar pital s kim idete na kavo. Sejedno ja svoju Natašu imam jako rad i komaj čekam da dojdem dime. Max se nakratko zamislio. Palmar je znao da slijedi neko ozbiljnije pitanje. – Gospon satnik, kaj ne bume tak skore išli nazaj na položaj? – Ne znam, znaš da to nije na meni. Rat je nepredvidivo stanje, ne znaš što se sutra može dogoditi. Palmar se zamislio. Možda i nije bilo loše što je Max ono rijetko slobodno vrijeme trošio u društvu lijepih konobarica. U ratu si uvijek s jednom nogom u grobu. – Ja bi si zev jen vikend slobodno, tri mesece nis bil doma. – Max, ne mogu ti ništa obećati, ali svakako ću predložiti u komandi da par naših ljudi ide na dopust. Akcija oslobođenja zaleđa je dobro završila, ali još je opasno, bojišnica je nesigurna i može se još svašta dogoditi. Palmar je Maxa najviše upamtio po jednoj požrtvovnoj gesti. Kada su bili na položaju na Velebitu, jednog vojnika je ugrizao poskok. Max ga je sa još jednim vojnikom nosio dva sata kroz šikaru i uske staze do zaseoka gdje ih je čekalo sanitetsko vozilo. Spasio je suborcu život. Max je bio nesebičan i ustrajan. Nikada mu ništa nije bilo teško napraviti za ljude oko sebe. Kada bi dobio slobodno i izašao sa dečkima u grad znao je popiti, ali u vojarni nikada nije pio. Na položaju je bilo najstrože zabranjeno piti alkohol, on se toga pridržavao. Već u samoj Maxovoj pomalo zdepastoj pojavi je bilo nečeg dobroćudnog. Dok je hodao po vojarni ili negdje na položaju svi bi ga pozdravljali. Neki su ga oslovljavali nadimkom Max, drugi imenom. Znao bi zastati i popričati sa nekima. – Dečke, jebal ga vrag kak je denes vroče. Ve bi nam dobre legle mrzle, rosne pive. Ste vidli kakva konobarica dela v Steli, ako niste morate jo videti. Njegovi jednostavni, naočigled banalni zaključci svima bi pomogli da izdrže, da se mislima odmaknu od ratne psihoze i da ustraju u zadanoj zadaći. Palmar se sjetio boravaka na Velebitu, sa svojim ljudima je držao tri kote. Maxu nije bilo teško skuhati čaj ili kavu za dečke koji su bili sa njim na koti. Bila je to naporna zadaća zbog teških uvjeta na terenu. Jedna od težih zadaća koju je dobio sa svojim ljudima bila je držati položaje na Dinari. Sjedili su u improviziranoj zemunici i smrzavali se. Hladnoća i magla pojačavale su tmurno i depresivno raspoloženje. Palmar je znao da su neizvjesnost, izoliranost i hladnoća u ratnim uvjetima vjerojatno najpogubnija zla za čovjekovu psihu. – Jebal ti Isus mater, kak je zime na ovem usranem bregu. Stalne mislim na tople lete. Dečke, komaj čakam da dojdem dime, sedem si na motora i potiram ga kak se žarke strele čez brege. Vuni je mrzle a ja mislim na leto i mam mi je tople. Ve bi nam pasale mrzle pive ili rosni gemišti. Dok si tak mislim kak je vroče ožejnim kak rosa v poldne. – Max nisam razumio, kak si žedan? – pitao ga je Palmar. – Kak rosa v poldne, gospon satnik. Ponovio mu je to glasno. Svi u zemunici su se smijali na tu njegovu rosu v poldne. Njegovi komentari su svima popravili raspoloženje. Maxov optimizam je puno puta pomagao ne samo Palmaru nego i njegovim ljudima da ustraju kada je bilo najteže. Osim njega vjerojatno nitko drugi nije znao da se iza Maxovog vedrog lica i veselog raspoloženja krila neka prikrivena tuga. Možda zato što je velika većina veselih ljudi u duši tužna, oni svoju tugu kao toplom dekom pokrivaju humorom. Na bojištu ga nije bilo strah, nikada nije odbio ni jednu zadaću. Razumio se u mine i razminiravanje, kao i u popravak sustava veze. Nemali broj puta je znao uloviti neprijateljske razgovore koji su se vodili između njihovih jedinica. Na terenu ili položaju je znao popravljati motorole i druge sustave veze. – Jebal ga vrag kak me ovo živcera, tu negde gubim spoj ali bodem ja to popraviv. U najtežim trenutcima sve je okretao na vedru stranu. S vremenom se njegova vedrina gasila a on povlačio u sebe. Max je poslije rata padao i ustajao, nastojao živjeti život normalnog čovjeka. Na svom životnom putu bi zastajao, trudio se krenuti dalje, ne znajući što će mu život donijeti. Razmišljajući o Maxu, Palmar je uspio zaspati negdje pred jutro.

Philips LED zidna svetiljka Danube snage 1x11W, 3000K, siva.

PH054 LED HUE sijalica snage 9W (60W), grlo E27, topla bela boja svetlosti 2700K, jačina svetlsoti 806Lm, dimabilan 2200 - 2700K, 15000 radnih sati, zaštita IP20, konekcija i pomoću Bluetooth-a, glasovna konekcija putem aplikacije Amazon Alexa, A+.

Zbirka pripovedaka. Odlomak: Kakve ću ja odnose uopće, ikad razviti s mojim unucima? Preko skypea ili zooma? Pa ta djeca neće znati da postoji utješni miris bakinog krila, neće osjetiti sigurnost bakine kuhinje, neće ih djed učiti plivati, pitanje je hoće li uopće govoriti materinji jezik…

Philips spoljašnja visilica Creek 1x60W, grlo E27, bela.

Philips LED spot svetiljka Dyna snage 2x3W, bela.

Odlomak: Tih sam tjedan dana do druge operacije živjela u nekakvoj vrsti tišine bez puno misli u glavi. Ništa nisam negirala, nisam se sažalijevala, nisam tražila krivce, nisam si tepala kako sam jadna… Ali svejedno sam bila bolna, uplakana, tužna i, u najmanju ruku, čudna. Nije mi pasalo ničije društvo. Nisam željela ni mamu ni muža ni prijateljicu. Jedino sam pokraj doktora osjećala sigurnost. Njega sam čak i željela u blizini, što je više moguće, da ne kažem stalno. I to je sasvim u redu. Sad, dok se prisjećam, čini mi se da sam isplakala litre suza, tako su prirodno tekle, a jedina im je zadaća bila obaviti generalno čišćenje utkanih sjećanja moje prošlosti. Nosila sam u sebi dječju krhkost, zbog čega sam bila poput kristala u stotinama malih geometrijskih oblika. Osjećala sam se beskrajno tužnom. Privlačilo me stapanje s prirodom, mir i meditacija pod stablima bjelogorice. Kraj mog doma diše park Jelenovac, pa sam svakodnevno odlazila na to svoje mjesto tišine te satima sjedila na poprilično prostačkoj fluorescentnozelenoj kamp stolici kupljenoj u nekom dućanu u ime ‘dijagnoze’, gledajući ptice i, po meni, najljepšu umjetnost na platnu, onu ispisanu na nebu. Nakon trećeg dana mi je i vozač autobusa na liniji Jelenovac počeo mahati. Ništa me nije zanimalo iz svijeta koji je do jučer bio svakodnevica. Kako u sekundi sve može postati nevažno. Okrenula sam se sebi unutra. Ma, ne bi li tako i inače trebalo biti? Pozivi na modnu reviju, premijeru filma, promociju knjige kolegice spisateljice, ručkovi i večere, eventi… Sve mi je to palo u neki daleki plan. Tada nisam imala želju dijeliti svoju dijagnozu ni s kim. I dalje sam obitelji u Škabrnji o svemu šutjela, barem dok ne prođe ova druga operacija i dok ne dođe faza u kojoj mogu izreći: ‘Sve je sada iza mene’, jedina faza u koju sam istinski vjerovala. Rak je činjenica Samo je nekoliko dana Google bio moj najbolji prijatelj. Zaista nikome ne bih preporučila da se upusti u avanturu pretraživanja po internetu. Čitala sam o kisiku u stanicama, prehrani, o šećerima koji hrane tumorske stanice, o pametnim lijekovima, o vrstama raka i stopi preživljenja. STOP. Zakačila sam se za otkriće njemačkog znanstvenika Otta Warburga, koji je prije gotovo sto godina otkrio kako je rak rezultat antifiziološkog načina života. Ovaj znanstvenik nagrađen Nobelovom nagradom tvrdio je kako do raka dovede hrana koja zakiseljuje te fizička neaktivnost. U zakiseljenom organizmu tumor nastaje i buja, tumorske stanice su anaerobne i ne mogu preživjeti u prisutnosti visokih koncentracija kisika. I glukoza hrani tumore. U prijevodu, karcinom je obrambeni mehanizam koje naše stanice koriste kako bi preživjele u kiseloj sredini. Najgore što možemo u sebe staviti je rafinirani šećer i svi njegovi derivati, meso i sve životinjskog porijekla, rafinirana sol, rafinirano brašno, tjestenina, torte, margarin, kruh, kofein, alkohol, sva industrijski prerađena i konzervirana hrana, antibiotici i STRES… Preporuka je jesti sve sirovo povrće, voće, popiti sok barem jednog limuna dnevno, svakodnevno pojesti šačicu badema, jedina alkalizirajuća žitarica je proso, a sve se žitarice moraju jesti kuhane. Klorofil – zelene biljke ga sadrže i on je veoma alkalan. Med, ali samo onaj pravi bez dodatka šećera. Voda, važno je uvijek biti dobro hidriran. I vježbanje. Krenula sam u obavljanje svojevrsne revizije vlastitog bića.

Philips spot svetiljka Pongee snage 1xmax10W, grlo GU10, crna, bez sijalice.

Philips spot svetiljka Pongee snage 1xmax10W, grlo GU10, bela, bez sijalice.

Odlomak: Cijelo je krdo smušenih misli protutnjalo kroz moju glavu od tog petka do sljedeće srijede, da bi na cjedilu ostala sama pitanja: nije li nam onaj rastanak potkraj siječnja 2004. nepovratno pao (lako sjeo?), stoga što smo naprasno otkrili da smo se – posustajanjem otpora prilagodbi – više samoobmanjivali, nego što smo vjerovali u stapanje dvaju bića iskorijenjenih iz posve drugačijih svjetova, bremenitih talozima iskustāvā (naoko) bez dodirne točke? Jesmo li se željeli ponad granice povučene svime što nas dijeli, odlučni skršiti sve prepreke, ili ipak više maštali o usidrenju u luci zajedničkog smiraja… koje nema ni na jednom portulanu? „Ta te žena iskreno voli: zar misliš da je malo toga morala prelomiti u sebi da bi ti se javila… nakon svega? Čovječe, za deset godina uruše se blistava carstva, nestanu golemi gradovi… crvotočac potopi jedrenjake nepobjedive armade – a ti uporno cijepaš dlaku na četvero, više se zaokupljaš iskrenošću njezinog motiva, nego potragom… u sebi, po razvalinama te ljubavi u tvojoj duši, za bljeskom koji zrači novim zanosom,“ najbolji prijatelj, kojem sam se – potkraj drugoga tjedna – otvorio mazohistički kao psihijatru od najvećeg povjerenja, obrisao mi je mrenu s trećeg okariječima oporim i tjeskobnim, neočekivano sugestivnim; razumio sam, užasnut izglednom opasnošću da, nagao kakav jesam, uprskam stvar ne ostavljajući prostora repesažu. Ništa nisam odgovorio: znao sam da mu nije do povlađivanja, mada nesumnjivo jest bio u pravu. Prešutio sam i prijekor o raščetvorenju vlâsi, tim lakše što u njegovoj konstataciji nije bilo natruhe savjeta, ni daleke sugestije što mi je činiti. Posebice nisam imao čime uzvratiti odjeku insinuacije da se više zaokupljam iskrenošću Alessijinog motiva nego sadržajem njezine poruke… potiskujući svjetlucanje žara u mojem pepelu; ta me spoznaja, mada naslućena, u njegovoj artikulaciju uzdrmala kao reful jesenske bure. Pridigli smo se bez riječi od stola u birtiji tugaljiva vonja kvartovskog dangubišta, za nekoliko koraka do automobila požalio sam što mu išta rekoh; neočekivan Alessijin povratak iz desetogodišnje samozataje bješe pokrenuo u meni osjećajnu oluju, o kojoj zapravo nisam umio reći ni riječi. Kako i bih, kad je njezina poruka s ugrađenim odlomkom teksta u kojem sam, uza sav literarni odmak, al fresco preslikao vrtloge što mi onda bjehu uskomešali dušu, svjedočila da je za onom voštanicom u „njenoj“ konobi ostao miris koji traje do današnjeg dana?

Odlomak: Ozljeda sinusa bila je neurokirurška noćna mora i svi su izbjegavali sinuse kao nagazne mine. Krvarenje iz sinusa moglo je biti toliko obilno, da je i u odrasle osobe moglo u nekoliko minuta uzrokovati smrt zbog iskrvarenja, a zaustavljanje takvog krvarenja bio je težak zadatak i za najiskusnije. Zbog blizine moždane kore sinus se nije smjelo koagulirati električnom pincetom, a nije ga se smjelo niti podvezati kirurškim šavom. To bi uzrokovalo začepljenje sinusa i moždani udar. Sinus je trebalo, dakle, rekonstruirati. Da bi to bilo moguće, Benito je morao odstraniti mnogo veći dio kosti od te proklete male rupe koju je do tada toliko intenzivno promatrao. Prvo je naložio da se Arslan pozicionira u maksimalno moguću uspravnu poziciju. Ozljeda sinusa je, uz iskrvarenje i moždani udar, popisu uzroka koji su mogli dovesti do djetetove smrti, dodavala i mogućnost zračne embolije. Otvoreni duralni sinus mogao je, naime, usisati velike količine zraka, koji se mogao prenijeti do srca i izazvati zračnu emboliju. Uz sve to treba reći i da obilno krvarenje uzrokuje poremećaj u koagulaciji krvi, tako da je, umjesto da dođe do zgrušavanja krvi, krvarenje s vremenom postajalo sve obilnije. Anesteziolozi su činili što su mogli: davali su faktore zgrušavanja krvi, a respirator su namjestili da radi tako da se smanji mogućnost zračne embolije. Sve su te mjere, kao i adrenalin, mogle odgoditi pacijentovu smrt nekoliko minuta. Ključ i rješenje problema bio je i dalje u brzom zaustavljanju krvarenja. Dok je mlada i već sasvim blijeda vanjska sestra drhtavim rukama pokušavala stol postaviti u položaj koji je zahtijevao Benito, on je sve glasnije vikao na nju, i to nekakvim nerazumljivim primordijalnim kricima. Ti zvuci su bili neuobičajeni čak i za operacijski trakt sveučilišne bolnice, koji je u svojoj dugoj povijesti svašta i vidio i čuo, te su privukli u dvoranu osoblje koje je prolazilo hodnikom i koje je sada, sa svih troje vrata koja su vodila u dvoranu, promatralo kataklizmičku scenu. Sestri je daljinski upravljač stola ispao iz ruku. Dok se saginjala da ga pokupi, Benito je čuo zvuk pile iza sebe. Onda je osjetio kako ga netko snažno gura u stranu i vidio doktora Liua kako, bez da se kirurški oprao, i bez da je odjenuo sterilnu odjeću, sa pilom u pogonu bliži stolu. Gurnuo je vrh golog prsta u otvor na lubanji, i krvarenje je stalo. Držeći prst u oštećenom sinusu, drugom rukom je, služeći se vješto hidrauličnim trepanom i pilom, oko svoga prsta odstranio kružni koštani poklopac: i sve je postalo jasno. U centralnom djelu napravljenog otvora protezao se atipično i previsoko pozicionirani sinus, u čijem se duralnom zidu nalazila razderotina koju je sada ispunjavao prst kineskog neurokirurga. Zbog hidrocefalusa su anatomske strukture bile pomaknute; Rosenthal nije s tim računao za vrijeme prve operacije te je kateter postavio opasno blizu sinusu. Da je kateter ostao implantiran ne bi se ništa dogodilo, a prilikom izvlačenja se razderala tanka stijenka duralnog sinusa. Prizor starog Kineza koji u nesterilnoj zelenoj kirurškoj majci kratkih rukava i golih podlaktica pritišće mozak trogodišnjeg djeteta i zaustavlja smrtonosno krvarenje ostat će Sebastijanu u pamćenju cijeloga života. – Fo–gart katetr. Nitko ga nije razumio pa je strpljivo, naviknut na to da ga stranci ne razumiju i da se više puta mora ponavljati, mirno ponovio: Fo–gart katetr, Fogart, Fo–gart. Benito je napokon shvatio da traži Fogartyev kateter, koji je pretežno upotrebljavan u vaskularnoj kirurgiji i kojim se mogla odstraniti tromboza iz krvne žile. Nije mu bilo jasno što će Kinezu taj kateter, jer je sada trebalo sašiti sinus, a ne vaditi trombozu, ali je naložio sestrama da donesu Fogartyev kateter. Tianyi Liu je zatražio još jedan, onda je ugurao jedan u jednu, a drugi u drugu stranu sinusa, i napuhao balončiće koje ti kateteri imaju na svome kraju. Krvarenje je bilo zaustavljeno, i to bez upotrabe grubih instrumenata koji su mogli uzrokovati daljnje laceracije stijenke sinusa. Tianyi Liu je otišao da se opere i obuče, a Benito je, diveći se elegantnom rješenju problema, prao ranu od krvnih ugrušaka i razgovarao s anesteziolozima o stanju pacijenta. U međuvremenu je stigla nova pošiljka krvi i oni su davali već petu dozu krvi i treću dozu faktora zgrušavanja. Dozu adrenalina su mogli smanjiti. Frekvencija srca je usporila.

Philips spot svetiljka Paisley snage 1xmax10W, grlo GU10, bela, bez sijalice.

Odlomak: Stari kozar nije nam se ni najmanje iznenadio: pošto se, čim sam ga pozvao, ukazao na vratima nastambe u unutrašnjosti koje su plamsali ognjeni jezici, privezao je jarca pri vitku oskorušu i krenuo prema nama bez traga ljubopitljivosti u očima pod čekinjastim obrvama; u prvi mah pomislio sam da je očekivao nekoga, ali se odmah i sjetio da je on sva suđena mu čuđenja nad bilo čim odradio u davnim godinama u Žegaru, pa da i ono malo što se otima jednostavnim objašnjenjima, ako mu je do njih uopće stalo, doživljava neumitnim poput elementarne nepogode. Prišao nam je, pod mjesečinom, što se probijala kroz visoke paperjaste oblake, nalik hrastovu deblu čiju je krošnju spalio pradavni grom, zagledao se u Svjetlanu Podhorsky i mene bez riječi, smatrajući da je naše kazati što nas njemu vodi usred noći. „Došli smo…” počeo sam, ali me odmah prekinuo. „Vaša nevolja, vaša i volja. Ali, nemam vas gdje primiti noćas: kote mi se dvije koze, pa…” „Imamo vreće, snaći ćemo se. Nego, ostali bismo četiri-pet dana. Trebat ćemo vode, mlijeka, sira… ako imaš. Platit ćemo, dati ti…” „Lako ćemo za hranu, ne oskudijevam,” odmahnuo je rukom, „nego ćeš oružje ostavit’ negdje tamo. Skrij kako znaš, jer se jarac strašno uznemiri kad namiriše ulje za podmazivanje, čelik. Vidi ga, nesretnika, kako se usplahirio… Da nije vezan, zabio bi se u kakvu jamu od straha, ili pobjegao glavom bez obzira. Pucali na nj banditi u Bukovici, ranili ga. Otada…” „Razumijem. Idemo mi prenoćiti podalje, vratit ćemo se predvečer. Nego… onom istražitelju nisi rekao baš sve?” „Jesam. Odgovorio na sve što me pit’o… a što nije, valjda i ne želi znat’, pa zašto da mu neupitan rečem?” uzvratio je kako sam i očekivao; čeljad nepovjerljiva spram svake vlasti ima hereditarne psihološke obrasce kojima se brani od upletanja u ono čega se želi poštedjeti: otkriva malo, mada govoreći istinu, ali formuliranu tako da ispitivaču jedva išta znači, pa mu samo iznimno posluži kao osnova narednog pitanja. „Rekao si mi da se netko noću kretao otokom… naoružan, jer bi se tvoj jarac uznemirio, skrio; je li taj netko dolazio sa sjeverne strane otoka, ili iz smjera sela?” „Ni od sela, ni sa druge strane… čulo bi se šuštanje granja, poneki bi se kamen zakotrljao, nego iz mora, pa po stijenama,” odgovorio je ni najmanje oklijevajući. „Prilazili? Koliko njih?” „Dvoje.” „Ni dvojica, ni dvije?” „Dvoje: muškarac i žena, on povisok, čvrste građe. Bliže četrdesetoj nego tridesetoj, ona djevojka… jedva prešla dvadesetu. Nego…” „Vrati se kozama, nastavit ćemo sutra. Svega se nastoj sjetiti, ne daj tajni da te muči. Po tebe nikakvih posljedica neće biti,” rekoh mu što sam staloženije mogao, pazeći da u mom glasu ne nasluti ni zadovoljstvo otkrićima, niti pretjeranu žudnju za nastavkom razgovora. „Nisi mi spomenuo oružje,” prošaptala je Svjetlana kad smo krenuli prema početku zapadne mornaričke staze. „Ponio u posljednjem trenu… makarova, devetku, dar sovjetskog brodara za koga smo sagradili krasnu lađu za krstarenja po Volgi. Nikad ga nisam isprobao, a kamoli upotrijebio. Dok se nisam sjetio da čami u originalnoj kutiji, pa ga očistio, još je bio konzerviran, zato ga jarac i jest nanjušio. Nek’ se nađe.” „Čuj, s moje strane već je apsurdna ludost što sam se uopće upustila u… sve to, a sad još i pištolj?! Vjerujem da znaš…” „Ma, samo u krajnjem slučaju, ne brini, ” nastojao sam je smiriti, znajući da mi neće uspjeti. „Divljih svinja ima, tko zna koga vraga još.” Nakon desetak minuta, sišli smo do zaravni ne veće od blagovaoničkog stola što sam je bio otkrio za noćnih izviđanja, pa smo konačno poskidali s pleća teške torbe s odjećom i drugom opremom, u tišini razmotali vreće i pripremili se za odmor; zimskim nebom nad nama, pošto se umalo pun mjesec utopio u stratocirusima na zapadnom obzoru, zagospodarile su zvijezde ljetnoga sjaja. „Dobra ti je bila ona starcu: ne daj tajni da te muči. Vražji si psiholog, bitango moja,” Svjetlana se priljubila uza me, kao i one naše prve noći pod otvorenim nebom. „U čovječjoj prirodi je da se nerado opterećuje znajući nešto beskorisno, a potencijalno opasno. Trebala si vidjeti kakvim me pogledom ošinuo kad je izlazio iz kasarne, nakon razgovora s Bakmazom: nije mi zamjerio što sam ga prijavio sucu, nego zato jer sam ga doveo u nepriliku da jegulja između onoga što smije reći i tajne o kojoj ne želi govoriti. Spavaj, dušo… itekakvi nas napori čekaju.”

Odlomak: Svojih 17 je hrabro nosila u crnom. Povremeno bijelo, ako je u igri bio neki Anime6 koje je obožavala. – Anime, ne crtani film. To nije isto. – Prije toga nosila ju je faza Rock’n’Rolla, metala i heavy metala. Sve majice koje je imala u ormaru bile su majice s bendom. Ljeto ili zima, uvijek ih je nosila, raskopčana samo da se vidi tko je. Iako se iza svega, kao prava tinejdžerica, dobro skrivala. Ali samo za odrasle. Za svoje vršnjake nije bila misterija. Imala je krug frendica koje bi povremeno viđala dok ne bi bila u školi. Njih nekoliko, koje su danonoćno tipkale po WhatsAppu6 kao da je svaki dan, sudnji dan. Raspravljale i tražile se, otkrivale i nosile jedna drugoj utjehu u riječima koje su najbolje razumjele. Njih tri različite, a opet na istom kolosijeku. Onom na kojem nema mjesta za mame i tate i cijelu generaciju koja je prema njezinim svjetonazorima uništila svijet. I dovela koronu. I zbog njih nema škole. Nema izlazaka. Samo laptop, Google classrom7 i beskonačno mnogo zadataka koji joj se ne daju odraditi, jer nema ničiji nadzor. Njezina mama je imala beskrajno povjerenje u nju i znala je da će se to kad-tad izokrenuti, posebice kad vidi da je u periodu od mjesec dana više spavala na satu nego išta radila. Iskreno, nadala se da će je konačno netko početi provjeravati, jer je trebala da je se pokrene, samoj joj to nije baš išlo. I bilo je to pitanje trenutka. Onog, kada su sjeli za stol i mama je započela razgovor. – Danas mi je poslala razrednica poruku, znaš… Prostrijelila ju je pogledom. Znala je što slijedi. – I? Kakve te to stvari muče da se ne stigneš baviti sa školom i zadaćama? – Ne muči me ništa. – Pa dobro što je onda s materijalima koji te čekaju na Googleu? – Google classromu. – ispravila ju je. – Kao da je bitno. – Bitno je. – namjerno je skretala s teme da izbjegne monolog. – Onda ćemo danas provjeriti zajedno, gdje je zapelo. – Nećemo. – to je najviše mrzila. Njeno sjedenje uz nju kako bi joj pomogla. Zapravo joj nije trebala pomoć, trebala je samo malo kontrole. Ali ne može joj to pokazati. Onda bi mama bila u pravu, a to ne može biti. – Hoćemo. Želim ti pomoći da pronađeš pravi ritam. – pokušavala je biti fora. – jel’ se to tako kaže? – Koje? Ne kaže se ništa. Pusti me na miru.

Visina: 70mm Duzina: 319mm Dubina: 319mm Boja: Bela Sijalica: LED 1x16W - 1100lm Boja svetlosti : topla bela Materijal: Plastika Sijalica ukljucena u cenu

Visina: 148mm Duzina: 83mm Dubina: 116mm težina : 0.281kg Boja: crvena Sijalica: LED 1X 3W~ 270lm Boja svetlosti : topla bela Ugao rasipanja svetlosti : 45° Materijal: Plastika Sijalica ukljucena u cenu

Visina: 118mm Duzina: 115mm Dubina: 115mm Boja: crna Sijalica: LED 1x 0.1W 3x 0.3W Materijal: Plastika Sijalica ukljucena u cenu

Visina: 139mm Duzina: 95mm Dubina: 95mm Težina : 0.331kg Boja: mat hrom Sijalica: LED 1x4W - 330lm Boja svetlosti : topla bela Ugao rasipanja svetlosti : 45° Materijal: Metal-staklo Sijalica ukljucena u cenu

Visina: 235mm Duzina: 175mm Dubina: 200mm Težina : 0.633kg Boja: bela Zastita: IP44 Sijalica: E27 1X max. 60W Materijal: Aluminijum- plastika Sijalica nije uključena u cenu

Visina: 274mm Duzina: 114mm Dubina: 110mm Boja: Zastita: IP44 Sijalica: E27 1x20W~ 1320lm Materijal: Plastika Sijalica ukljucena u cenu

Visina: 100mm Duzina: 165mm Dubina: 105mm Boja: bronza Sijalica: R7S 78 1 x 80W Materijal: Metal- staklo Sijalica ukljucena u cenu

Visina: 129mm Duzina: 88mm Dubina: 88mm Težina : 0.282kg Boja: bronza Sijalica: LED 1x4W ~ 330lm Boja svtlosti : topla bela Materijal: Aluminijum Sijalica ukljucena u cenu

Visina: 269mm Duzina: 130mm Dubina: 163mm Težina : 0.292kg Boja: crvena Sijalica: LED 1X 3W~ 270lm Boja svetlosti : topla bela Ugao rasipanja svetlosti : 45° Materijal: Plastika Sijalica ukljucena u cenu

Visina: 118mm Duzina: 115mm Dubina: 115mm Boja: crvena Sijalica: LED 1x 0.1W 3x 0.3W Materijal: Plastika Sijalica ukljucena u cenu

Visina: 70mm Duzina: 319mm Dubina: 319mm Boja: Bela Sijalica: LED 1x16W - 1100lm Boja svetlsoti : bela Materijal: Plastika Sijalica ukljucena u cenu