Hemfri Karpenter je ovu knjigu zasnovao na razgovorima sa prijateljima i porodicom Dž. R. R. Tolkina, kao i kroz potpun pristup njegovim zapisima, dokumentima, pismima, dnevnicima i drugim pisanim dokumentima koja su mu omogućila da pronikne u sve njegove tajne. Zato se ova knjiga smatra naboljom i najpotpunijom biografijom Tolkinovog života, i odlična je za razumevanje magičnog sveta koje je slavni pisac stvarao.„Duboko osećanje da su seoski predeli Zapadnog Midlenda njegov istinski zavičaj opredeljivalo je prirodu njegovog naučnog rada još od studentskih dana. Isti motivi koji su ga naveli da proučava Beovulfa, Gavejna i Anahoretski tipik stvorili su sada jedan lik koji je otelovljivao sve ono što je on voleo u vezi sa Zapadnim Midlendom: gospodina ’Bilba Baginsa’, hobita.Sam Tolkin bio je svestan sličnosti između tvorca i tvorevine. „Ja sam u stvari hobit po svemu osim po veličini“, napisao je jednom. „Volim bašte, drveće i nemehanizovane farme; pušim lulu i volim dobru jednostavnu hranu (koja nije držana u frižideru), a prezirem francusku kuhinju; volim, pa se čak i usuđujem i da ih nosim u ovo sivo vreme, živopisne prsluke. Volim pečurke (iz polja); imam vrlo jednostavan smisao za humor (za koji čak i moji blagonakloni kritičari smatraju da je naporan); odlazim na počinak kasno i kasno ustajem (kad je moguće). Ne putujem mnogo.“Čitajući Tolkinovu biografiju saznaćete mnogo toga o nastanku kultnih likova u Tolkinovom imaginarijumu, kao i o samom njegovom životu, privatnom i profesorskom.

Redovne fizičke i mentalne vežbe tokom celog života doprineće opštem zdravlju i sreći.Od prvog objavljivanja pre četvrt veka, Ishrana za prevenciju raka jedan je od najpopularnijih vodiča za prevenciju i ublažavanje bolesti od koje se najviše strepi u društvu. Oslanjajući se na najsavremenija istraživanja raka, Mičio Kuši i Alek Džek predstavljaju program ishrane koji je moguće sigurno i jednostavno primeniti kod kuće, uz delić troškova koje imamo za uobičajene obroke i medicinsku negu. Ovo potpuno izmenjeno i dopunjeno izdanje u čast 25. godišnjice uključuje:• Opširnije smernice o ishrani i nove recepte.• Novo istraživanje o 20 najčešćih vrsta raka.• Nove načine kombinovanja makrobiotike sa hemioterapijom, zračenjem i još mnogo toga.• Najnovije statistike, studije i tretmane.• Ulogu pozitivnih emocija u procesu isceljenja.

Zbirka pripovedaka. Odlomak: Kakve ću ja odnose uopće, ikad razviti s mojim unucima? Preko skypea ili zooma? Pa ta djeca neće znati da postoji utješni miris bakinog krila, neće osjetiti sigurnost bakine kuhinje, neće ih djed učiti plivati, pitanje je hoće li uopće govoriti materinji jezik…

Odlomak: Tih sam tjedan dana do druge operacije živjela u nekakvoj vrsti tišine bez puno misli u glavi. Ništa nisam negirala, nisam se sažalijevala, nisam tražila krivce, nisam si tepala kako sam jadna… Ali svejedno sam bila bolna, uplakana, tužna i, u najmanju ruku, čudna. Nije mi pasalo ničije društvo. Nisam željela ni mamu ni muža ni prijateljicu. Jedino sam pokraj doktora osjećala sigurnost. Njega sam čak i željela u blizini, što je više moguće, da ne kažem stalno. I to je sasvim u redu. Sad, dok se prisjećam, čini mi se da sam isplakala litre suza, tako su prirodno tekle, a jedina im je zadaća bila obaviti generalno čišćenje utkanih sjećanja moje prošlosti. Nosila sam u sebi dječju krhkost, zbog čega sam bila poput kristala u stotinama malih geometrijskih oblika. Osjećala sam se beskrajno tužnom. Privlačilo me stapanje s prirodom, mir i meditacija pod stablima bjelogorice. Kraj mog doma diše park Jelenovac, pa sam svakodnevno odlazila na to svoje mjesto tišine te satima sjedila na poprilično prostačkoj fluorescentnozelenoj kamp stolici kupljenoj u nekom dućanu u ime ‘dijagnoze’, gledajući ptice i, po meni, najljepšu umjetnost na platnu, onu ispisanu na nebu. Nakon trećeg dana mi je i vozač autobusa na liniji Jelenovac počeo mahati. Ništa me nije zanimalo iz svijeta koji je do jučer bio svakodnevica. Kako u sekundi sve može postati nevažno. Okrenula sam se sebi unutra. Ma, ne bi li tako i inače trebalo biti? Pozivi na modnu reviju, premijeru filma, promociju knjige kolegice spisateljice, ručkovi i večere, eventi… Sve mi je to palo u neki daleki plan. Tada nisam imala želju dijeliti svoju dijagnozu ni s kim. I dalje sam obitelji u Škabrnji o svemu šutjela, barem dok ne prođe ova druga operacija i dok ne dođe faza u kojoj mogu izreći: ‘Sve je sada iza mene’, jedina faza u koju sam istinski vjerovala. Rak je činjenica Samo je nekoliko dana Google bio moj najbolji prijatelj. Zaista nikome ne bih preporučila da se upusti u avanturu pretraživanja po internetu. Čitala sam o kisiku u stanicama, prehrani, o šećerima koji hrane tumorske stanice, o pametnim lijekovima, o vrstama raka i stopi preživljenja. STOP. Zakačila sam se za otkriće njemačkog znanstvenika Otta Warburga, koji je prije gotovo sto godina otkrio kako je rak rezultat antifiziološkog načina života. Ovaj znanstvenik nagrađen Nobelovom nagradom tvrdio je kako do raka dovede hrana koja zakiseljuje te fizička neaktivnost. U zakiseljenom organizmu tumor nastaje i buja, tumorske stanice su anaerobne i ne mogu preživjeti u prisutnosti visokih koncentracija kisika. I glukoza hrani tumore. U prijevodu, karcinom je obrambeni mehanizam koje naše stanice koriste kako bi preživjele u kiseloj sredini. Najgore što možemo u sebe staviti je rafinirani šećer i svi njegovi derivati, meso i sve životinjskog porijekla, rafinirana sol, rafinirano brašno, tjestenina, torte, margarin, kruh, kofein, alkohol, sva industrijski prerađena i konzervirana hrana, antibiotici i STRES… Preporuka je jesti sve sirovo povrće, voće, popiti sok barem jednog limuna dnevno, svakodnevno pojesti šačicu badema, jedina alkalizirajuća žitarica je proso, a sve se žitarice moraju jesti kuhane. Klorofil – zelene biljke ga sadrže i on je veoma alkalan. Med, ali samo onaj pravi bez dodatka šećera. Voda, važno je uvijek biti dobro hidriran. I vježbanje. Krenula sam u obavljanje svojevrsne revizije vlastitog bića.

Zbirka recepata za jednostavnu pripremu izvrsnih kolača.

Zbirka recepata za jednostavnu pripremu izvrsnih kolača.

Zbirka recepata za jednostavnu pripremu izvrsnih peciva.

Zbirka recepata za jednostavnu pripremu izvrsnih kolača.

Zbirka recepata za jednostavnu pripremu izvrsnih torti.

Zbirka recepata za jednostavnu pripremu izvrsnih tradicionalnih jela.

Naslov: Analogna elektronika u teoriji i praksi Autor: Kurt Diedrich Izdavač: Agencija Eho Strana: 260 Povez: meki Pismo: latinica Format: 25cm Godina izdanja: 2021 ISBN: 978-86-8013-435-2 Opis: Izloženim radom autor može početniku u analognoj tehnici da pomogne da se snađe u džungli zbunjujućih tehničkih termina bez zbunjujućih formula. Namera je čitaocu ponuditi široku paletu tema bez dubinskih objašnjenja nego se usredsrediti na suštinu iako nije ispustio u prvom planu omiljene teme, mernu tehniku, muzičku elektroniku sa operacionim pojačavačima. Autor ukazuje (nakon razjašnjenja funkcije poznatih elektronskih komponenti) da se iza mnogih složenih kola ipak kriju isti osnovni elementi i jasno stavio do znanja na osnovu brojnih primera kako veštom kombinacijom takvih „modula“ skoro sva merna tehnika može ispuniti zahteve (ključna reč „uobličavanje signala“) ono što je posebno zanimljivo korisnicima u domenu merenja životne okoline.

Naslov: C programiranje za Raspberry Pi Autor: Dogan Ibrahim Izdavač: Agencija Eho Strana: 374 Povez: meki Pismo: latinica Format: 17.6 x 25cm Godina izdanja: 2021 ISBN: 978-86-80134-36-9 Opis: Raspberry Pi se tradicionalno programira pomoću Pythona. Iako je ovo vrlo moćan jezik, mnogi programeri ga možda ne poznaju. S druge strane, C je možda najčešće korišćeni programski jezik i svi ugrađeni mikrokontroleri se mogu programirati pomoću njega. Knjiga započinje uvodom u C jezik, a većini učenika i novajlija ovo će poglavlje biti neprocenjivo. U knjizi su navedeni mnogi projekti, uključujući upotrebu Wi-Fi mreže i Bluetooth-a za uspostavljanje komunikacije sa pametnim telefonima. Uključeni su mnogi projekti zasnovani na senzorima i hardveru. I biblioteke wiringPi i pigpio koriste se u svim projektima. Kompletni listinzi programa su dati sa potpunim objašnjenjima. Svi projekti su u potpunosti testirani i funkcionišu.

Mia Korvere stupila je u Mačeve naše Gospe od Blagomorstva, međutim mnogi pripadnici Crvene crkve smatraju da nije zaslužila taj položaj. Mia i dalje sanja o osveti. Kada sazna da će se konzul Skeva i Kardinal Duomo pojaviti u javnosti, na samom kraju veličanstvenih igara u Svetohumu, Mia samovoljno odlazi u ropstvo kako bi učestvovala u igrama i kako bi se napokon osvetila za smrt porodice... Iz recenzija: „Veličanstvena avantura puna uzbudljivog nasilja, užasavajućih čudovišta, urnebesnih digresija i časti koja zahteva prolivanje krvi.“ Publishers Weekly „Mračnije, okrutnije, krvavije i više seksi – Svetohum je prepun napetosti i akcije od koje zastaje dah. Nakon čitanja, nećete znati šta vas je snašlo.“ USA Today

Mia je u bekstvu. Vojnici legije Luminatija i Mačevi Crvene crkve je jure. Postoji mogućnost da nikada neće moći da pobegne iz Grada mostova i kosti. Merkurio, njen mentor, uhvaćen je. Čak i porodica želi da je ubije. A konzul Julije Skeva, njena nemeza, na korak je do potpune kontrole nad republikom. Međutim, ispod grada krije se strašna i mračna tajna, a Mia mora da krene u potragu... Iz recenzija: „Potresna i uzbudljiva završnica izuzetne trilogije.“ Publishers Weekly „Ulozi su veći nego ikad pre. Obožavaoce će oduševiti epska završnica ove mračne, krvave sage.“ Kirkus Reviews „Neočekivani obrti u ovom tomu kreću od samog starta, a čitaoci koji očekuju crni humor i veliki broj žrtava neće biti razočarani. Završnica koja je intrigantna koliko i njen početak, Nesmiraj.“ Booklist

Pred vama je vodič kroz dramske tehnike, prilagođene i bogato ilustrovane primerima, koje se mogu koristiti u radu sa decom predškolskog uzrasta! Autorka Dušica Bojović sa razlogom je ovaj vodič nazvala Moć mašte, moć pokreta. U knjizi je pokazala kako potencijali dramskog metoda mogu u istoj meri da se iskoriste kao strategija za sticanje znanja i za razvoj dečje kreativnosti. Na našem jeziku gotovo da nema ozbiljnijih pokušaja bavljenja ovom temom, pa je praksa u vrtićima uglavnom prepuštena intuiciji i ličnim afinitetima vaspitača. Da zaista postoji potreba za ovakvom vrstom stručne literature najbolje pokazuje i prethodna knjiga Više od igre, iste autorke, koja je naišla na izuzetan prijem kod stručne javnosti, ali i kod šire čitalačke publike. Dokaz za to je prodati tiraž u veoma kratkom periodu. Time je potvrđeno ukazano poverenje izdavača kada je odlučio da objavi knjigu koja je delimično odstupala od dotadašnjih izdanja Centra za primenjenu psihologiju. U tom smislu, vodič Moć mašte, moć pokreta predstavlja logičan nastavak i dopunjuje prethodnu knjigu novim i originalnim sadržajima. Autorka fokusira našu pažnju na jednu ne tako novu, ali relativno neistraženu moć dramskog metoda, odnosno dramskih tehnika. Do sada, su se dramske tehnike koristile isključivo u funkciji kreativnog izražavanja, a sada vidimo da ih je moguće i sistemski primeniti u svakodnevnom radu sa decom.

Zbirka recepata za pripremu najukusnijih prazničnih poslastica.

Zbirka recepata za pripremu preukusnih slanih i slatkih oblandi.

Zbirka recepata za jednostavnu pripremu ukusnih recepata sa roštilja. Četvorojezično izdanje: hrvatski, engleski, italijanski i nemački jezik.

...Ovde se čitaocima posle gotovo četrdeset godina, a povodom autorovog osamdesetpetog rođendana, ponovo predstavlja pregled istorije političke filozofije prof. Mihaila Đurića, autorizovana skripta na osnovu predavanja koja je naš ugledni akademik iz istoimenog predmeta držao na Pravnom fakultetu u Beogradu, sve do skandaloznog zatočenja zbog protivljenja titoističkom režimu 1972. godine. Prilikom priređivanja nisu vršene nikakve značajnije izmene (osim sitnih jezičkih i stilskih intervencija, uz rasčlanjivanje na kreće pasuse i odeljke, te dodavanje podnaslovâ)... Knjiga profesora Đurića i današnjem čitaocu nudi briljantnu i jezički doteranu interpretaciju ključnih problema klacične političke filozofske misli...

Podnaslov dela glasi: Sveta Gora u putopisnim zapisima.

Odlomak: Cijelo je krdo smušenih misli protutnjalo kroz moju glavu od tog petka do sljedeće srijede, da bi na cjedilu ostala sama pitanja: nije li nam onaj rastanak potkraj siječnja 2004. nepovratno pao (lako sjeo?), stoga što smo naprasno otkrili da smo se – posustajanjem otpora prilagodbi – više samoobmanjivali, nego što smo vjerovali u stapanje dvaju bića iskorijenjenih iz posve drugačijih svjetova, bremenitih talozima iskustāvā (naoko) bez dodirne točke? Jesmo li se željeli ponad granice povučene svime što nas dijeli, odlučni skršiti sve prepreke, ili ipak više maštali o usidrenju u luci zajedničkog smiraja… koje nema ni na jednom portulanu? „Ta te žena iskreno voli: zar misliš da je malo toga morala prelomiti u sebi da bi ti se javila… nakon svega? Čovječe, za deset godina uruše se blistava carstva, nestanu golemi gradovi… crvotočac potopi jedrenjake nepobjedive armade – a ti uporno cijepaš dlaku na četvero, više se zaokupljaš iskrenošću njezinog motiva, nego potragom… u sebi, po razvalinama te ljubavi u tvojoj duši, za bljeskom koji zrači novim zanosom,“ najbolji prijatelj, kojem sam se – potkraj drugoga tjedna – otvorio mazohistički kao psihijatru od najvećeg povjerenja, obrisao mi je mrenu s trećeg okariječima oporim i tjeskobnim, neočekivano sugestivnim; razumio sam, užasnut izglednom opasnošću da, nagao kakav jesam, uprskam stvar ne ostavljajući prostora repesažu. Ništa nisam odgovorio: znao sam da mu nije do povlađivanja, mada nesumnjivo jest bio u pravu. Prešutio sam i prijekor o raščetvorenju vlâsi, tim lakše što u njegovoj konstataciji nije bilo natruhe savjeta, ni daleke sugestije što mi je činiti. Posebice nisam imao čime uzvratiti odjeku insinuacije da se više zaokupljam iskrenošću Alessijinog motiva nego sadržajem njezine poruke… potiskujući svjetlucanje žara u mojem pepelu; ta me spoznaja, mada naslućena, u njegovoj artikulaciju uzdrmala kao reful jesenske bure. Pridigli smo se bez riječi od stola u birtiji tugaljiva vonja kvartovskog dangubišta, za nekoliko koraka do automobila požalio sam što mu išta rekoh; neočekivan Alessijin povratak iz desetogodišnje samozataje bješe pokrenuo u meni osjećajnu oluju, o kojoj zapravo nisam umio reći ni riječi. Kako i bih, kad je njezina poruka s ugrađenim odlomkom teksta u kojem sam, uza sav literarni odmak, al fresco preslikao vrtloge što mi onda bjehu uskomešali dušu, svjedočila da je za onom voštanicom u „njenoj“ konobi ostao miris koji traje do današnjeg dana?

Odlomak: Ozljeda sinusa bila je neurokirurška noćna mora i svi su izbjegavali sinuse kao nagazne mine. Krvarenje iz sinusa moglo je biti toliko obilno, da je i u odrasle osobe moglo u nekoliko minuta uzrokovati smrt zbog iskrvarenja, a zaustavljanje takvog krvarenja bio je težak zadatak i za najiskusnije. Zbog blizine moždane kore sinus se nije smjelo koagulirati električnom pincetom, a nije ga se smjelo niti podvezati kirurškim šavom. To bi uzrokovalo začepljenje sinusa i moždani udar. Sinus je trebalo, dakle, rekonstruirati. Da bi to bilo moguće, Benito je morao odstraniti mnogo veći dio kosti od te proklete male rupe koju je do tada toliko intenzivno promatrao. Prvo je naložio da se Arslan pozicionira u maksimalno moguću uspravnu poziciju. Ozljeda sinusa je, uz iskrvarenje i moždani udar, popisu uzroka koji su mogli dovesti do djetetove smrti, dodavala i mogućnost zračne embolije. Otvoreni duralni sinus mogao je, naime, usisati velike količine zraka, koji se mogao prenijeti do srca i izazvati zračnu emboliju. Uz sve to treba reći i da obilno krvarenje uzrokuje poremećaj u koagulaciji krvi, tako da je, umjesto da dođe do zgrušavanja krvi, krvarenje s vremenom postajalo sve obilnije. Anesteziolozi su činili što su mogli: davali su faktore zgrušavanja krvi, a respirator su namjestili da radi tako da se smanji mogućnost zračne embolije. Sve su te mjere, kao i adrenalin, mogle odgoditi pacijentovu smrt nekoliko minuta. Ključ i rješenje problema bio je i dalje u brzom zaustavljanju krvarenja. Dok je mlada i već sasvim blijeda vanjska sestra drhtavim rukama pokušavala stol postaviti u položaj koji je zahtijevao Benito, on je sve glasnije vikao na nju, i to nekakvim nerazumljivim primordijalnim kricima. Ti zvuci su bili neuobičajeni čak i za operacijski trakt sveučilišne bolnice, koji je u svojoj dugoj povijesti svašta i vidio i čuo, te su privukli u dvoranu osoblje koje je prolazilo hodnikom i koje je sada, sa svih troje vrata koja su vodila u dvoranu, promatralo kataklizmičku scenu. Sestri je daljinski upravljač stola ispao iz ruku. Dok se saginjala da ga pokupi, Benito je čuo zvuk pile iza sebe. Onda je osjetio kako ga netko snažno gura u stranu i vidio doktora Liua kako, bez da se kirurški oprao, i bez da je odjenuo sterilnu odjeću, sa pilom u pogonu bliži stolu. Gurnuo je vrh golog prsta u otvor na lubanji, i krvarenje je stalo. Držeći prst u oštećenom sinusu, drugom rukom je, služeći se vješto hidrauličnim trepanom i pilom, oko svoga prsta odstranio kružni koštani poklopac: i sve je postalo jasno. U centralnom djelu napravljenog otvora protezao se atipično i previsoko pozicionirani sinus, u čijem se duralnom zidu nalazila razderotina koju je sada ispunjavao prst kineskog neurokirurga. Zbog hidrocefalusa su anatomske strukture bile pomaknute; Rosenthal nije s tim računao za vrijeme prve operacije te je kateter postavio opasno blizu sinusu. Da je kateter ostao implantiran ne bi se ništa dogodilo, a prilikom izvlačenja se razderala tanka stijenka duralnog sinusa. Prizor starog Kineza koji u nesterilnoj zelenoj kirurškoj majci kratkih rukava i golih podlaktica pritišće mozak trogodišnjeg djeteta i zaustavlja smrtonosno krvarenje ostat će Sebastijanu u pamćenju cijeloga života. – Fo–gart katetr. Nitko ga nije razumio pa je strpljivo, naviknut na to da ga stranci ne razumiju i da se više puta mora ponavljati, mirno ponovio: Fo–gart katetr, Fogart, Fo–gart. Benito je napokon shvatio da traži Fogartyev kateter, koji je pretežno upotrebljavan u vaskularnoj kirurgiji i kojim se mogla odstraniti tromboza iz krvne žile. Nije mu bilo jasno što će Kinezu taj kateter, jer je sada trebalo sašiti sinus, a ne vaditi trombozu, ali je naložio sestrama da donesu Fogartyev kateter. Tianyi Liu je zatražio još jedan, onda je ugurao jedan u jednu, a drugi u drugu stranu sinusa, i napuhao balončiće koje ti kateteri imaju na svome kraju. Krvarenje je bilo zaustavljeno, i to bez upotrabe grubih instrumenata koji su mogli uzrokovati daljnje laceracije stijenke sinusa. Tianyi Liu je otišao da se opere i obuče, a Benito je, diveći se elegantnom rješenju problema, prao ranu od krvnih ugrušaka i razgovarao s anesteziolozima o stanju pacijenta. U međuvremenu je stigla nova pošiljka krvi i oni su davali već petu dozu krvi i treću dozu faktora zgrušavanja. Dozu adrenalina su mogli smanjiti. Frekvencija srca je usporila.

Odlomak: Stari kozar nije nam se ni najmanje iznenadio: pošto se, čim sam ga pozvao, ukazao na vratima nastambe u unutrašnjosti koje su plamsali ognjeni jezici, privezao je jarca pri vitku oskorušu i krenuo prema nama bez traga ljubopitljivosti u očima pod čekinjastim obrvama; u prvi mah pomislio sam da je očekivao nekoga, ali se odmah i sjetio da je on sva suđena mu čuđenja nad bilo čim odradio u davnim godinama u Žegaru, pa da i ono malo što se otima jednostavnim objašnjenjima, ako mu je do njih uopće stalo, doživljava neumitnim poput elementarne nepogode. Prišao nam je, pod mjesečinom, što se probijala kroz visoke paperjaste oblake, nalik hrastovu deblu čiju je krošnju spalio pradavni grom, zagledao se u Svjetlanu Podhorsky i mene bez riječi, smatrajući da je naše kazati što nas njemu vodi usred noći. „Došli smo…” počeo sam, ali me odmah prekinuo. „Vaša nevolja, vaša i volja. Ali, nemam vas gdje primiti noćas: kote mi se dvije koze, pa…” „Imamo vreće, snaći ćemo se. Nego, ostali bismo četiri-pet dana. Trebat ćemo vode, mlijeka, sira… ako imaš. Platit ćemo, dati ti…” „Lako ćemo za hranu, ne oskudijevam,” odmahnuo je rukom, „nego ćeš oružje ostavit’ negdje tamo. Skrij kako znaš, jer se jarac strašno uznemiri kad namiriše ulje za podmazivanje, čelik. Vidi ga, nesretnika, kako se usplahirio… Da nije vezan, zabio bi se u kakvu jamu od straha, ili pobjegao glavom bez obzira. Pucali na nj banditi u Bukovici, ranili ga. Otada…” „Razumijem. Idemo mi prenoćiti podalje, vratit ćemo se predvečer. Nego… onom istražitelju nisi rekao baš sve?” „Jesam. Odgovorio na sve što me pit’o… a što nije, valjda i ne želi znat’, pa zašto da mu neupitan rečem?” uzvratio je kako sam i očekivao; čeljad nepovjerljiva spram svake vlasti ima hereditarne psihološke obrasce kojima se brani od upletanja u ono čega se želi poštedjeti: otkriva malo, mada govoreći istinu, ali formuliranu tako da ispitivaču jedva išta znači, pa mu samo iznimno posluži kao osnova narednog pitanja. „Rekao si mi da se netko noću kretao otokom… naoružan, jer bi se tvoj jarac uznemirio, skrio; je li taj netko dolazio sa sjeverne strane otoka, ili iz smjera sela?” „Ni od sela, ni sa druge strane… čulo bi se šuštanje granja, poneki bi se kamen zakotrljao, nego iz mora, pa po stijenama,” odgovorio je ni najmanje oklijevajući. „Prilazili? Koliko njih?” „Dvoje.” „Ni dvojica, ni dvije?” „Dvoje: muškarac i žena, on povisok, čvrste građe. Bliže četrdesetoj nego tridesetoj, ona djevojka… jedva prešla dvadesetu. Nego…” „Vrati se kozama, nastavit ćemo sutra. Svega se nastoj sjetiti, ne daj tajni da te muči. Po tebe nikakvih posljedica neće biti,” rekoh mu što sam staloženije mogao, pazeći da u mom glasu ne nasluti ni zadovoljstvo otkrićima, niti pretjeranu žudnju za nastavkom razgovora. „Nisi mi spomenuo oružje,” prošaptala je Svjetlana kad smo krenuli prema početku zapadne mornaričke staze. „Ponio u posljednjem trenu… makarova, devetku, dar sovjetskog brodara za koga smo sagradili krasnu lađu za krstarenja po Volgi. Nikad ga nisam isprobao, a kamoli upotrijebio. Dok se nisam sjetio da čami u originalnoj kutiji, pa ga očistio, još je bio konzerviran, zato ga jarac i jest nanjušio. Nek’ se nađe.” „Čuj, s moje strane već je apsurdna ludost što sam se uopće upustila u… sve to, a sad još i pištolj?! Vjerujem da znaš…” „Ma, samo u krajnjem slučaju, ne brini, ” nastojao sam je smiriti, znajući da mi neće uspjeti. „Divljih svinja ima, tko zna koga vraga još.” Nakon desetak minuta, sišli smo do zaravni ne veće od blagovaoničkog stola što sam je bio otkrio za noćnih izviđanja, pa smo konačno poskidali s pleća teške torbe s odjećom i drugom opremom, u tišini razmotali vreće i pripremili se za odmor; zimskim nebom nad nama, pošto se umalo pun mjesec utopio u stratocirusima na zapadnom obzoru, zagospodarile su zvijezde ljetnoga sjaja. „Dobra ti je bila ona starcu: ne daj tajni da te muči. Vražji si psiholog, bitango moja,” Svjetlana se priljubila uza me, kao i one naše prve noći pod otvorenim nebom. „U čovječjoj prirodi je da se nerado opterećuje znajući nešto beskorisno, a potencijalno opasno. Trebala si vidjeti kakvim me pogledom ošinuo kad je izlazio iz kasarne, nakon razgovora s Bakmazom: nije mi zamjerio što sam ga prijavio sucu, nego zato jer sam ga doveo u nepriliku da jegulja između onoga što smije reći i tajne o kojoj ne želi govoriti. Spavaj, dušo… itekakvi nas napori čekaju.”