Detalji predmeta Stanje Polovno Kalendar etno manifestacija u Banatu Romania-Serbia Na Srpskom,Rumunskom i Engleskom jeziku Kikinda 2018 skladiste knjige 37

Detalji predmeta Stanje Kolekcionarski primerak PRIČE O NAJDIVNIJEM Izdavač: GARUDA Zagreb godina izdanja: 1985 povez: meki - broširani broj stranica: 736 dimenzije: 18,8 x 11,7 cm datum postavljanja aukcije: 19.02.2022. Smeštaj: BD-30 TROŠKOVI SLANJA: preporučena tiskovina (144 dinara)+ deo troškova pakovanja (5 dinara) = 149 dinara Opšte stanje : čvrsta i kompaktna knjiga, bez podvlačenja, bez pečata, povez odličan, hrbat ravan NEDOSTACI: svetle flekice na unutrašnjoj strani prednje i zadnje korice, minimalno oštećenje papira - plastifikacije na dnu hrbata knjige i na uglovima korica, blago izražen trag presavijanja u gornjem desnom uglu od 35 do 300 stranice, svetle fleke na stranicama 391 do 396 i na gornjoj margini na stranicama 387 do 390, svetle flekice na gornjoj ivici listova knjige

Detalji predmeta Stanje Kolekcionarski primerak THE LIVING DEATH autor: Nick Carter Biblioteka TANDEM Izdavač: TANDEM London godina izdanja: 1972 povez: meki - broširani broj stranica: 153 dimenzije: 18 x 11,3 cm datum postavljanja aukcije: 19.02.2022. Smeštaj: BD-30 TROŠKOVI SLANJA: preporučena tiskovina (133 dinara)+ deo troškova pakovanja (5 dinara) = 138 dinara Opšte stanje : čvrsta i kompaktna knjiga, bez podvlačenja, bez pečata, povez odličan, hrbat ravan NEDOSTACI: minimalno oštećenje papira - plastifikacije na vrhu i dnu hrbata knjige i na ivicama i uglovima korica, manji trag presavijanja u donjem desnom uglu prednje korice i svih listova knjige, manji trag presavijanja u donjem levom uglu zadnje korice, nešto tamniji obodi listova knjige,

Odlomak: DŽORDAN PRIMIO ME JE U SVOJU KUĆU KAD NISAM IMALA GDE DA ODEM. Ne iskorišćava me, ne povređuje i ne zapostavlja. Sluša me, štiti i primećuje. Osećam njegov pogled dok doručkujemo, a srce mi uzbuđeno lupa kad čujem da se posle posla uparkirava ispred kuće. MORAM TO DA SPREČIM. NE SMEM DA DOZVOLIM DA SE TO DESI. Sestra mi je jednom rekla da dobri muškarci ne postoje, a ako slučajno naletim na nekog, verovatno će već biti zauzet. Samo što Pajk Loson nije zauzet. JA SAM. PAJK PRIMIO SAM JE U SVOJU KUĆU JER SAM HTEO DA POMOGNEM. Kako je vreme prolazilo, postajalo je sve teže. Moram da prestanem da mislim na nju i da zadržavam dah kad god naletim na nju u kući. Ne smem da joj priđem, a ne bih smeo ni da želim. Ne smemo tome da se prepustimo. Njoj je tek devetnaest, a meni trideset osam godina. I otac sam njenog dečka. NAŽALOST, OBOJE SU SE UPRAVO USELILI KOD MENE.

Zbirka poezije. Iz recenzije: ’’Kartica ili keš? Na mostu ili ćupriji? Sve se na kraju plaća - čovek dobije račun. Zbirka nagrađenih i onih drugih pesama, zabeleženim u trenutku, jer je i sam život neponovljiv trenutak. Zbirka, dobro upakovana satiričnim iskricama ali i ponosom života u zavičaju.’’

Reč izdavača: ’’Novo izdanje hilandarskog putopisa našeg proslavljenog književnika Miodraga Pavlovića sadrži tekst njegove knjige Otvaraju se hilandarske dveri, ali i dva značajna priloga. Prvi je dragoceni esej Vladete Jerotića, Pavlovićevog dugogodišnjeg prijatelja ali i saputnika, Svetogorski dani i noći: Kako sam video i jednom zajedno sa Miodragom Pavlovićem doživeo svetogorske dane i noći; a drugi je ogled o Pavlovićevom putopisnom zapisu dr Vladimira Živanovića – Doživotni iskušenik.’’

Podnaslov dela glasi: Sveta Gora u putopisnim zapisima.

Iz recenzije: ’’Poezija i proza koja se nalaze na stranicama ove knjige nisu ni urlik bola, ni vrisak sreće, to je jedan divni šapat nežne duše koja se nadaleko čuje. Njenim rečima se veruje. Odjekuju između violina i bubnjeva...’’

Zbirka ljubavne poezije.

Detalji predmeta Stanje Nekorišćeno Nova knjiga

Odlomak: Cijelo je krdo smušenih misli protutnjalo kroz moju glavu od tog petka do sljedeće srijede, da bi na cjedilu ostala sama pitanja: nije li nam onaj rastanak potkraj siječnja 2004. nepovratno pao (lako sjeo?), stoga što smo naprasno otkrili da smo se – posustajanjem otpora prilagodbi – više samoobmanjivali, nego što smo vjerovali u stapanje dvaju bića iskorijenjenih iz posve drugačijih svjetova, bremenitih talozima iskustāvā (naoko) bez dodirne točke? Jesmo li se željeli ponad granice povučene svime što nas dijeli, odlučni skršiti sve prepreke, ili ipak više maštali o usidrenju u luci zajedničkog smiraja… koje nema ni na jednom portulanu? „Ta te žena iskreno voli: zar misliš da je malo toga morala prelomiti u sebi da bi ti se javila… nakon svega? Čovječe, za deset godina uruše se blistava carstva, nestanu golemi gradovi… crvotočac potopi jedrenjake nepobjedive armade – a ti uporno cijepaš dlaku na četvero, više se zaokupljaš iskrenošću njezinog motiva, nego potragom… u sebi, po razvalinama te ljubavi u tvojoj duši, za bljeskom koji zrači novim zanosom,“ najbolji prijatelj, kojem sam se – potkraj drugoga tjedna – otvorio mazohistički kao psihijatru od najvećeg povjerenja, obrisao mi je mrenu s trećeg okariječima oporim i tjeskobnim, neočekivano sugestivnim; razumio sam, užasnut izglednom opasnošću da, nagao kakav jesam, uprskam stvar ne ostavljajući prostora repesažu. Ništa nisam odgovorio: znao sam da mu nije do povlađivanja, mada nesumnjivo jest bio u pravu. Prešutio sam i prijekor o raščetvorenju vlâsi, tim lakše što u njegovoj konstataciji nije bilo natruhe savjeta, ni daleke sugestije što mi je činiti. Posebice nisam imao čime uzvratiti odjeku insinuacije da se više zaokupljam iskrenošću Alessijinog motiva nego sadržajem njezine poruke… potiskujući svjetlucanje žara u mojem pepelu; ta me spoznaja, mada naslućena, u njegovoj artikulaciju uzdrmala kao reful jesenske bure. Pridigli smo se bez riječi od stola u birtiji tugaljiva vonja kvartovskog dangubišta, za nekoliko koraka do automobila požalio sam što mu išta rekoh; neočekivan Alessijin povratak iz desetogodišnje samozataje bješe pokrenuo u meni osjećajnu oluju, o kojoj zapravo nisam umio reći ni riječi. Kako i bih, kad je njezina poruka s ugrađenim odlomkom teksta u kojem sam, uza sav literarni odmak, al fresco preslikao vrtloge što mi onda bjehu uskomešali dušu, svjedočila da je za onom voštanicom u „njenoj“ konobi ostao miris koji traje do današnjeg dana?

Odlomak: Ozljeda sinusa bila je neurokirurška noćna mora i svi su izbjegavali sinuse kao nagazne mine. Krvarenje iz sinusa moglo je biti toliko obilno, da je i u odrasle osobe moglo u nekoliko minuta uzrokovati smrt zbog iskrvarenja, a zaustavljanje takvog krvarenja bio je težak zadatak i za najiskusnije. Zbog blizine moždane kore sinus se nije smjelo koagulirati električnom pincetom, a nije ga se smjelo niti podvezati kirurškim šavom. To bi uzrokovalo začepljenje sinusa i moždani udar. Sinus je trebalo, dakle, rekonstruirati. Da bi to bilo moguće, Benito je morao odstraniti mnogo veći dio kosti od te proklete male rupe koju je do tada toliko intenzivno promatrao. Prvo je naložio da se Arslan pozicionira u maksimalno moguću uspravnu poziciju. Ozljeda sinusa je, uz iskrvarenje i moždani udar, popisu uzroka koji su mogli dovesti do djetetove smrti, dodavala i mogućnost zračne embolije. Otvoreni duralni sinus mogao je, naime, usisati velike količine zraka, koji se mogao prenijeti do srca i izazvati zračnu emboliju. Uz sve to treba reći i da obilno krvarenje uzrokuje poremećaj u koagulaciji krvi, tako da je, umjesto da dođe do zgrušavanja krvi, krvarenje s vremenom postajalo sve obilnije. Anesteziolozi su činili što su mogli: davali su faktore zgrušavanja krvi, a respirator su namjestili da radi tako da se smanji mogućnost zračne embolije. Sve su te mjere, kao i adrenalin, mogle odgoditi pacijentovu smrt nekoliko minuta. Ključ i rješenje problema bio je i dalje u brzom zaustavljanju krvarenja. Dok je mlada i već sasvim blijeda vanjska sestra drhtavim rukama pokušavala stol postaviti u položaj koji je zahtijevao Benito, on je sve glasnije vikao na nju, i to nekakvim nerazumljivim primordijalnim kricima. Ti zvuci su bili neuobičajeni čak i za operacijski trakt sveučilišne bolnice, koji je u svojoj dugoj povijesti svašta i vidio i čuo, te su privukli u dvoranu osoblje koje je prolazilo hodnikom i koje je sada, sa svih troje vrata koja su vodila u dvoranu, promatralo kataklizmičku scenu. Sestri je daljinski upravljač stola ispao iz ruku. Dok se saginjala da ga pokupi, Benito je čuo zvuk pile iza sebe. Onda je osjetio kako ga netko snažno gura u stranu i vidio doktora Liua kako, bez da se kirurški oprao, i bez da je odjenuo sterilnu odjeću, sa pilom u pogonu bliži stolu. Gurnuo je vrh golog prsta u otvor na lubanji, i krvarenje je stalo. Držeći prst u oštećenom sinusu, drugom rukom je, služeći se vješto hidrauličnim trepanom i pilom, oko svoga prsta odstranio kružni koštani poklopac: i sve je postalo jasno. U centralnom djelu napravljenog otvora protezao se atipično i previsoko pozicionirani sinus, u čijem se duralnom zidu nalazila razderotina koju je sada ispunjavao prst kineskog neurokirurga. Zbog hidrocefalusa su anatomske strukture bile pomaknute; Rosenthal nije s tim računao za vrijeme prve operacije te je kateter postavio opasno blizu sinusu. Da je kateter ostao implantiran ne bi se ništa dogodilo, a prilikom izvlačenja se razderala tanka stijenka duralnog sinusa. Prizor starog Kineza koji u nesterilnoj zelenoj kirurškoj majci kratkih rukava i golih podlaktica pritišće mozak trogodišnjeg djeteta i zaustavlja smrtonosno krvarenje ostat će Sebastijanu u pamćenju cijeloga života. – Fo–gart katetr. Nitko ga nije razumio pa je strpljivo, naviknut na to da ga stranci ne razumiju i da se više puta mora ponavljati, mirno ponovio: Fo–gart katetr, Fogart, Fo–gart. Benito je napokon shvatio da traži Fogartyev kateter, koji je pretežno upotrebljavan u vaskularnoj kirurgiji i kojim se mogla odstraniti tromboza iz krvne žile. Nije mu bilo jasno što će Kinezu taj kateter, jer je sada trebalo sašiti sinus, a ne vaditi trombozu, ali je naložio sestrama da donesu Fogartyev kateter. Tianyi Liu je zatražio još jedan, onda je ugurao jedan u jednu, a drugi u drugu stranu sinusa, i napuhao balončiće koje ti kateteri imaju na svome kraju. Krvarenje je bilo zaustavljeno, i to bez upotrabe grubih instrumenata koji su mogli uzrokovati daljnje laceracije stijenke sinusa. Tianyi Liu je otišao da se opere i obuče, a Benito je, diveći se elegantnom rješenju problema, prao ranu od krvnih ugrušaka i razgovarao s anesteziolozima o stanju pacijenta. U međuvremenu je stigla nova pošiljka krvi i oni su davali već petu dozu krvi i treću dozu faktora zgrušavanja. Dozu adrenalina su mogli smanjiti. Frekvencija srca je usporila.

Detalji predmeta Stanje Polovno 22 KNJIŽICE NA ENGLESKOM SUPER ZA NAJMLAĐE U DOBROM STANJU IZ NEPUŠAČKOG DOMA --- 26.09. 07:45 prodavac je promenio načine slanja --- --- 26.09. 07:45 prodavac je promenio načine plaćanja ---

Detalji predmeta Stanje Nekorišćeno Knjiga je nova i nekoristena.

Detalji predmeta Stanje Polovno Cena knjige bitno smanjena Povez : mek Broj strana : 138 Stanje potamnelost po bočnoj površini strana inače knjiga u dobrom stanju

Detalji predmeta Stanje Nekorišćeno Knjiga je nova i nekoristena.

Detalji predmeta Stanje Polovno Cena knjige bitno smanjena Povez : mek Broj strana : 313 Stanje manja oštećenja na koricama unutrašnjost knjige u dobrom stanju

Detalji predmeta Stanje Polovno Cena knjige bitno smanjena Povez : mek Broj strana : 251 Stanje oštećenja na koricama unutrašnjost knjige u dobrom stanju

Odlomak: Stari kozar nije nam se ni najmanje iznenadio: pošto se, čim sam ga pozvao, ukazao na vratima nastambe u unutrašnjosti koje su plamsali ognjeni jezici, privezao je jarca pri vitku oskorušu i krenuo prema nama bez traga ljubopitljivosti u očima pod čekinjastim obrvama; u prvi mah pomislio sam da je očekivao nekoga, ali se odmah i sjetio da je on sva suđena mu čuđenja nad bilo čim odradio u davnim godinama u Žegaru, pa da i ono malo što se otima jednostavnim objašnjenjima, ako mu je do njih uopće stalo, doživljava neumitnim poput elementarne nepogode. Prišao nam je, pod mjesečinom, što se probijala kroz visoke paperjaste oblake, nalik hrastovu deblu čiju je krošnju spalio pradavni grom, zagledao se u Svjetlanu Podhorsky i mene bez riječi, smatrajući da je naše kazati što nas njemu vodi usred noći. „Došli smo…” počeo sam, ali me odmah prekinuo. „Vaša nevolja, vaša i volja. Ali, nemam vas gdje primiti noćas: kote mi se dvije koze, pa…” „Imamo vreće, snaći ćemo se. Nego, ostali bismo četiri-pet dana. Trebat ćemo vode, mlijeka, sira… ako imaš. Platit ćemo, dati ti…” „Lako ćemo za hranu, ne oskudijevam,” odmahnuo je rukom, „nego ćeš oružje ostavit’ negdje tamo. Skrij kako znaš, jer se jarac strašno uznemiri kad namiriše ulje za podmazivanje, čelik. Vidi ga, nesretnika, kako se usplahirio… Da nije vezan, zabio bi se u kakvu jamu od straha, ili pobjegao glavom bez obzira. Pucali na nj banditi u Bukovici, ranili ga. Otada…” „Razumijem. Idemo mi prenoćiti podalje, vratit ćemo se predvečer. Nego… onom istražitelju nisi rekao baš sve?” „Jesam. Odgovorio na sve što me pit’o… a što nije, valjda i ne želi znat’, pa zašto da mu neupitan rečem?” uzvratio je kako sam i očekivao; čeljad nepovjerljiva spram svake vlasti ima hereditarne psihološke obrasce kojima se brani od upletanja u ono čega se želi poštedjeti: otkriva malo, mada govoreći istinu, ali formuliranu tako da ispitivaču jedva išta znači, pa mu samo iznimno posluži kao osnova narednog pitanja. „Rekao si mi da se netko noću kretao otokom… naoružan, jer bi se tvoj jarac uznemirio, skrio; je li taj netko dolazio sa sjeverne strane otoka, ili iz smjera sela?” „Ni od sela, ni sa druge strane… čulo bi se šuštanje granja, poneki bi se kamen zakotrljao, nego iz mora, pa po stijenama,” odgovorio je ni najmanje oklijevajući. „Prilazili? Koliko njih?” „Dvoje.” „Ni dvojica, ni dvije?” „Dvoje: muškarac i žena, on povisok, čvrste građe. Bliže četrdesetoj nego tridesetoj, ona djevojka… jedva prešla dvadesetu. Nego…” „Vrati se kozama, nastavit ćemo sutra. Svega se nastoj sjetiti, ne daj tajni da te muči. Po tebe nikakvih posljedica neće biti,” rekoh mu što sam staloženije mogao, pazeći da u mom glasu ne nasluti ni zadovoljstvo otkrićima, niti pretjeranu žudnju za nastavkom razgovora. „Nisi mi spomenuo oružje,” prošaptala je Svjetlana kad smo krenuli prema početku zapadne mornaričke staze. „Ponio u posljednjem trenu… makarova, devetku, dar sovjetskog brodara za koga smo sagradili krasnu lađu za krstarenja po Volgi. Nikad ga nisam isprobao, a kamoli upotrijebio. Dok se nisam sjetio da čami u originalnoj kutiji, pa ga očistio, još je bio konzerviran, zato ga jarac i jest nanjušio. Nek’ se nađe.” „Čuj, s moje strane već je apsurdna ludost što sam se uopće upustila u… sve to, a sad još i pištolj?! Vjerujem da znaš…” „Ma, samo u krajnjem slučaju, ne brini, ” nastojao sam je smiriti, znajući da mi neće uspjeti. „Divljih svinja ima, tko zna koga vraga još.” Nakon desetak minuta, sišli smo do zaravni ne veće od blagovaoničkog stola što sam je bio otkrio za noćnih izviđanja, pa smo konačno poskidali s pleća teške torbe s odjećom i drugom opremom, u tišini razmotali vreće i pripremili se za odmor; zimskim nebom nad nama, pošto se umalo pun mjesec utopio u stratocirusima na zapadnom obzoru, zagospodarile su zvijezde ljetnoga sjaja. „Dobra ti je bila ona starcu: ne daj tajni da te muči. Vražji si psiholog, bitango moja,” Svjetlana se priljubila uza me, kao i one naše prve noći pod otvorenim nebom. „U čovječjoj prirodi je da se nerado opterećuje znajući nešto beskorisno, a potencijalno opasno. Trebala si vidjeti kakvim me pogledom ošinuo kad je izlazio iz kasarne, nakon razgovora s Bakmazom: nije mi zamjerio što sam ga prijavio sucu, nego zato jer sam ga doveo u nepriliku da jegulja između onoga što smije reći i tajne o kojoj ne želi govoriti. Spavaj, dušo… itekakvi nas napori čekaju.”

Odlomak: Svojih 17 je hrabro nosila u crnom. Povremeno bijelo, ako je u igri bio neki Anime6 koje je obožavala. – Anime, ne crtani film. To nije isto. – Prije toga nosila ju je faza Rock’n’Rolla, metala i heavy metala. Sve majice koje je imala u ormaru bile su majice s bendom. Ljeto ili zima, uvijek ih je nosila, raskopčana samo da se vidi tko je. Iako se iza svega, kao prava tinejdžerica, dobro skrivala. Ali samo za odrasle. Za svoje vršnjake nije bila misterija. Imala je krug frendica koje bi povremeno viđala dok ne bi bila u školi. Njih nekoliko, koje su danonoćno tipkale po WhatsAppu6 kao da je svaki dan, sudnji dan. Raspravljale i tražile se, otkrivale i nosile jedna drugoj utjehu u riječima koje su najbolje razumjele. Njih tri različite, a opet na istom kolosijeku. Onom na kojem nema mjesta za mame i tate i cijelu generaciju koja je prema njezinim svjetonazorima uništila svijet. I dovela koronu. I zbog njih nema škole. Nema izlazaka. Samo laptop, Google classrom7 i beskonačno mnogo zadataka koji joj se ne daju odraditi, jer nema ničiji nadzor. Njezina mama je imala beskrajno povjerenje u nju i znala je da će se to kad-tad izokrenuti, posebice kad vidi da je u periodu od mjesec dana više spavala na satu nego išta radila. Iskreno, nadala se da će je konačno netko početi provjeravati, jer je trebala da je se pokrene, samoj joj to nije baš išlo. I bilo je to pitanje trenutka. Onog, kada su sjeli za stol i mama je započela razgovor. – Danas mi je poslala razrednica poruku, znaš… Prostrijelila ju je pogledom. Znala je što slijedi. – I? Kakve te to stvari muče da se ne stigneš baviti sa školom i zadaćama? – Ne muči me ništa. – Pa dobro što je onda s materijalima koji te čekaju na Googleu? – Google classromu. – ispravila ju je. – Kao da je bitno. – Bitno je. – namjerno je skretala s teme da izbjegne monolog. – Onda ćemo danas provjeriti zajedno, gdje je zapelo. – Nećemo. – to je najviše mrzila. Njeno sjedenje uz nju kako bi joj pomogla. Zapravo joj nije trebala pomoć, trebala je samo malo kontrole. Ali ne može joj to pokazati. Onda bi mama bila u pravu, a to ne može biti. – Hoćemo. Želim ti pomoći da pronađeš pravi ritam. – pokušavala je biti fora. – jel’ se to tako kaže? – Koje? Ne kaže se ništa. Pusti me na miru.

Odlomak: Većina ljudi ceo život provede kao putnik koji je ušao u prvi autobus koji se pojavio na stanici i ne pogledavši koje je krajnje odredište tog autobusa. Puštaju da prevoznik drži konce njihovog života u svojim rukama i određuje gde će autobus napraviti pauzu, gde će putnik smeti da izađe iz autobusa i koliko će smeti da se tamo zadrži. Putnik najčešće ne zna ni gde je ni zašto je tu. A što je najgore, veruje da tako mora da bude, da je to jedino moguće. Nikad se i ne zapita kako je vozač uspeo da bude vozač, kako je stekao pravo da određuje da li će voziti desno ili levo, da li će juriti ili voziti polako, kada će i gde stati. A istina je da smo svi rođeni da budemo samo i jedino vozači autobusa svog života. Tako treba i tako mora, ukoliko želimo da znamo da smo stvarno živeli. Vaši potencijali su ogromni. Ali i prepreke za njihovo ostvarivanje mogu biti velike i brojne. Da biste ih prevladali morate ih prvo pronaći. U tome će vam pomoći ova knjiga. Kad otkrijete i uklonite prepreke učinićete da vaša sudbine bude uspeh sada.

Detalji predmeta Stanje Polovno SUPER ZABAVNE SLIKOVNICE NA ENGLESKOM ZA NAJMLAĐE U DOBROM STANJU IZ NEPUŠAČKOG DOMA --- 26.09. 07:46 prodavac je promenio načine slanja --- --- 26.09. 07:46 prodavac je promenio načine plaćanja ---

Ovaj rad za svoju osnovu ima analizu dokumenata nemačkog ministarstva spoljnih poslova zaplenjenih od strane saveznika nakon završetka Drugog svetskog rata, koji se odnose na političku i ekonomsku saradnju Hitlerove Nemačke i Staljinovog Sovjetskog saveza (1939-1941). Sasvim razumljivo da je svetska javnost bila zainteresovana za sve nemačke dokumente (depeše, beleške, službena pisma, saopštenja, diplomatske note i memorandume i sl.). Mnogi od njih su bili i od neposrednog pravnog značaja na suđenju nacistima na Međunarodnom vojnom sudu u Nirnbergu 1946. godine. Međutim dokumenti koji su se odnosili isključivo na političke i ekonomske odnose SSSR-a i Trećeg Rajha u vremenu uoči samog početka rata kao i u vremenu kada je rat na zapadnom frontu već uveliko počeo, bili su vrlo delikatna tema s obzirom da je SSSR 1945. godine bio na pobedničkoj strani, da je sa Velikom Britanijom i SAD-om činio sam temelj političke i vojne koalicije protiv sila Osovine. Zato je samo mali deo nemačkih dokumenata iz perioda april 1939 – jun 1941, objavljen 1946. godine, u časopisu „Saint Louis Post Dispatch“ u broju od 22. maja i to samo dva glavna nemačko-sovjetska ugovora (Pakt o nenapadanju od 23. avgusta 1939. i Pakt o granicama i prijateljstvu od 28. septembra 1939.) kao i Tajni Protokol uz prvi pakt. Kod nas je nakon sukoba sa Staljinom i rezolucije Informbiroa kojom se osuđuje KPJ kao “revizionistička i antikomunistička partija” objavljen deo ovih dokumenata iz knjige nemačkog autora Alfreda Zajdla, kako bi se jugoslovenskoj javnosti ukazalo na Staljinovu dvoličnu politiku. Naslov koji je dat Staljin – pomagač Hitlera, belodano svedoči o takvoj nameri izdavača. Zbirku dokumenata je objavilo Društvo novinara NR Hrvatske u Zagrebu, 1951. godine.

Saran Aleksandrijan je jedan od poslednjih učesnika one velike nadrealističke avanture koja je imala nameru da sprovede revoluciju duha, tela i društva. Ta vatra koja se palila i gasila od 1920. do pre nekoliko decenija i danas ima svoju stvaralačko-magijsku moć skrivenu u dubinama, u podsvesti savremenog čoveka kao živi dokaz da se čovek morao buniti i da će se opet pobuniti. Oblik te nove pobune nije nam u ovom trenutku jasan, ali je neophodan kao neugašena nada da čovečanstvo još nije mrtvo. Kao autentični nadrealista, Aleksandrijan se interesuje za najšira pitanja duha – objavio je knjige proze i poezije, knjige o slikarstvu (o nadrealističkom slikarstvu, o Maksu Ernstu, Hansu Belmeru, Viktoru Brauneru, Marselu Dišanu), zatim knjigu o Bretonu, istoriju erotske književnosti, istoriju okultne filozofije, knjigu o odnosu nadrealizma i snova, o ljubavi, kao i ovu knjigu o seksualnoj magiji. Dakle, pisao je o svemu onome što je bilo u osnovi ideja nadrealizma, a što je trebalo da pomeri granice ljudskog saznanja kako bi se čovek oslobodio kao biće, čiji su svetovi dublji i širi od sveta koji je izgradio na temelju čistog razuma i puke praktičnosti. Značaj tog napora nadrealistâ biće nezaobilazan u budućnosti, pod uslovom da čovek ne završi kao totalni i totalitarni tehnolog. Tada mu neće pomoći ni nadrealizam! U ovoj Aleksandrijanovoj knjizi sažeto je sve ono što seksualnost čini jednom od najosnovnijih ljudskih potreba, sa svom svojom lepotom, omamom, ali i ono što nije puko zadovoljavanje čula i strasti, nego i transcendentno, odnosno veza sa onostranim i božanskim. Ovde je seksualnost uzvišena, lepa, pokretačka i stvaralačka. Kao takvoj, Aleksandrijan joj pridaje važno mesto u čovekovom potvrđivanju kao jedinog samorazumevajućeg bića u prirodi, ističući ono što je „božanski erotizam“, a odbacujući „đavolji erotizam“. Ta činjenica i namera je danas veoma važna kada mnoge satanističke, destruktivne vizije, ideje i sekte opsedaju savremenog čoveka, koji se stolećima bori za svoje božansko mestašce u ustrojstvu sveta.