Odlomak: Cijelo je krdo smušenih misli protutnjalo kroz moju glavu od tog petka do sljedeće srijede, da bi na cjedilu ostala sama pitanja: nije li nam onaj rastanak potkraj siječnja 2004. nepovratno pao (lako sjeo?), stoga što smo naprasno otkrili da smo se – posustajanjem otpora prilagodbi – više samoobmanjivali, nego što smo vjerovali u stapanje dvaju bića iskorijenjenih iz posve drugačijih svjetova, bremenitih talozima iskustāvā (naoko) bez dodirne točke? Jesmo li se željeli ponad granice povučene svime što nas dijeli, odlučni skršiti sve prepreke, ili ipak više maštali o usidrenju u luci zajedničkog smiraja… koje nema ni na jednom portulanu? „Ta te žena iskreno voli: zar misliš da je malo toga morala prelomiti u sebi da bi ti se javila… nakon svega? Čovječe, za deset godina uruše se blistava carstva, nestanu golemi gradovi… crvotočac potopi jedrenjake nepobjedive armade – a ti uporno cijepaš dlaku na četvero, više se zaokupljaš iskrenošću njezinog motiva, nego potragom… u sebi, po razvalinama te ljubavi u tvojoj duši, za bljeskom koji zrači novim zanosom,“ najbolji prijatelj, kojem sam se – potkraj drugoga tjedna – otvorio mazohistički kao psihijatru od najvećeg povjerenja, obrisao mi je mrenu s trećeg okariječima oporim i tjeskobnim, neočekivano sugestivnim; razumio sam, užasnut izglednom opasnošću da, nagao kakav jesam, uprskam stvar ne ostavljajući prostora repesažu. Ništa nisam odgovorio: znao sam da mu nije do povlađivanja, mada nesumnjivo jest bio u pravu. Prešutio sam i prijekor o raščetvorenju vlâsi, tim lakše što u njegovoj konstataciji nije bilo natruhe savjeta, ni daleke sugestije što mi je činiti. Posebice nisam imao čime uzvratiti odjeku insinuacije da se više zaokupljam iskrenošću Alessijinog motiva nego sadržajem njezine poruke… potiskujući svjetlucanje žara u mojem pepelu; ta me spoznaja, mada naslućena, u njegovoj artikulaciju uzdrmala kao reful jesenske bure. Pridigli smo se bez riječi od stola u birtiji tugaljiva vonja kvartovskog dangubišta, za nekoliko koraka do automobila požalio sam što mu išta rekoh; neočekivan Alessijin povratak iz desetogodišnje samozataje bješe pokrenuo u meni osjećajnu oluju, o kojoj zapravo nisam umio reći ni riječi. Kako i bih, kad je njezina poruka s ugrađenim odlomkom teksta u kojem sam, uza sav literarni odmak, al fresco preslikao vrtloge što mi onda bjehu uskomešali dušu, svjedočila da je za onom voštanicom u „njenoj“ konobi ostao miris koji traje do današnjeg dana?

Odlomak: Stari kozar nije nam se ni najmanje iznenadio: pošto se, čim sam ga pozvao, ukazao na vratima nastambe u unutrašnjosti koje su plamsali ognjeni jezici, privezao je jarca pri vitku oskorušu i krenuo prema nama bez traga ljubopitljivosti u očima pod čekinjastim obrvama; u prvi mah pomislio sam da je očekivao nekoga, ali se odmah i sjetio da je on sva suđena mu čuđenja nad bilo čim odradio u davnim godinama u Žegaru, pa da i ono malo što se otima jednostavnim objašnjenjima, ako mu je do njih uopće stalo, doživljava neumitnim poput elementarne nepogode. Prišao nam je, pod mjesečinom, što se probijala kroz visoke paperjaste oblake, nalik hrastovu deblu čiju je krošnju spalio pradavni grom, zagledao se u Svjetlanu Podhorsky i mene bez riječi, smatrajući da je naše kazati što nas njemu vodi usred noći. „Došli smo…” počeo sam, ali me odmah prekinuo. „Vaša nevolja, vaša i volja. Ali, nemam vas gdje primiti noćas: kote mi se dvije koze, pa…” „Imamo vreće, snaći ćemo se. Nego, ostali bismo četiri-pet dana. Trebat ćemo vode, mlijeka, sira… ako imaš. Platit ćemo, dati ti…” „Lako ćemo za hranu, ne oskudijevam,” odmahnuo je rukom, „nego ćeš oružje ostavit’ negdje tamo. Skrij kako znaš, jer se jarac strašno uznemiri kad namiriše ulje za podmazivanje, čelik. Vidi ga, nesretnika, kako se usplahirio… Da nije vezan, zabio bi se u kakvu jamu od straha, ili pobjegao glavom bez obzira. Pucali na nj banditi u Bukovici, ranili ga. Otada…” „Razumijem. Idemo mi prenoćiti podalje, vratit ćemo se predvečer. Nego… onom istražitelju nisi rekao baš sve?” „Jesam. Odgovorio na sve što me pit’o… a što nije, valjda i ne želi znat’, pa zašto da mu neupitan rečem?” uzvratio je kako sam i očekivao; čeljad nepovjerljiva spram svake vlasti ima hereditarne psihološke obrasce kojima se brani od upletanja u ono čega se želi poštedjeti: otkriva malo, mada govoreći istinu, ali formuliranu tako da ispitivaču jedva išta znači, pa mu samo iznimno posluži kao osnova narednog pitanja. „Rekao si mi da se netko noću kretao otokom… naoružan, jer bi se tvoj jarac uznemirio, skrio; je li taj netko dolazio sa sjeverne strane otoka, ili iz smjera sela?” „Ni od sela, ni sa druge strane… čulo bi se šuštanje granja, poneki bi se kamen zakotrljao, nego iz mora, pa po stijenama,” odgovorio je ni najmanje oklijevajući. „Prilazili? Koliko njih?” „Dvoje.” „Ni dvojica, ni dvije?” „Dvoje: muškarac i žena, on povisok, čvrste građe. Bliže četrdesetoj nego tridesetoj, ona djevojka… jedva prešla dvadesetu. Nego…” „Vrati se kozama, nastavit ćemo sutra. Svega se nastoj sjetiti, ne daj tajni da te muči. Po tebe nikakvih posljedica neće biti,” rekoh mu što sam staloženije mogao, pazeći da u mom glasu ne nasluti ni zadovoljstvo otkrićima, niti pretjeranu žudnju za nastavkom razgovora. „Nisi mi spomenuo oružje,” prošaptala je Svjetlana kad smo krenuli prema početku zapadne mornaričke staze. „Ponio u posljednjem trenu… makarova, devetku, dar sovjetskog brodara za koga smo sagradili krasnu lađu za krstarenja po Volgi. Nikad ga nisam isprobao, a kamoli upotrijebio. Dok se nisam sjetio da čami u originalnoj kutiji, pa ga očistio, još je bio konzerviran, zato ga jarac i jest nanjušio. Nek’ se nađe.” „Čuj, s moje strane već je apsurdna ludost što sam se uopće upustila u… sve to, a sad još i pištolj?! Vjerujem da znaš…” „Ma, samo u krajnjem slučaju, ne brini, ” nastojao sam je smiriti, znajući da mi neće uspjeti. „Divljih svinja ima, tko zna koga vraga još.” Nakon desetak minuta, sišli smo do zaravni ne veće od blagovaoničkog stola što sam je bio otkrio za noćnih izviđanja, pa smo konačno poskidali s pleća teške torbe s odjećom i drugom opremom, u tišini razmotali vreće i pripremili se za odmor; zimskim nebom nad nama, pošto se umalo pun mjesec utopio u stratocirusima na zapadnom obzoru, zagospodarile su zvijezde ljetnoga sjaja. „Dobra ti je bila ona starcu: ne daj tajni da te muči. Vražji si psiholog, bitango moja,” Svjetlana se priljubila uza me, kao i one naše prve noći pod otvorenim nebom. „U čovječjoj prirodi je da se nerado opterećuje znajući nešto beskorisno, a potencijalno opasno. Trebala si vidjeti kakvim me pogledom ošinuo kad je izlazio iz kasarne, nakon razgovora s Bakmazom: nije mi zamjerio što sam ga prijavio sucu, nego zato jer sam ga doveo u nepriliku da jegulja između onoga što smije reći i tajne o kojoj ne želi govoriti. Spavaj, dušo… itekakvi nas napori čekaju.”

Iz recenzije: ’’I ova je zbirka duljih pripovijesti (Kardinal, Slike...) stilski uređena u autorovoj brižno njegovoj maniri: lijepim jezikom, izbrušenim i gnomskim izrazom, upravo na način mudroga narodnog pripovjedača koji iz riznice i bunara prošlosti, ali i sadašnjosti, vadi one radnje, likove i događaje o kojima najčešće pripovijeda a koje se manje događaju pred našim očima. Temama, povijesnima i suvremenima, ovom se zbirkom autor uklapa u svoj provjereni pripovjedački model, nudeći nam dio svojega umijeća već isprobanoga i osvjedočenoga, i u tematskom i u stilskom smislu. I ovom knjigom Aralica nastavlja svoju osnovnu nakanu: da bude tumačem hrvatskoga nacionalnog bića u prošlosti i sadašnjosti, posebice njegovih tradicijskih, kršćanskih i moralnih vrijednosti, a sve je to ostvareno izbrušenim stilom i čistim jezikom. U tome i jest Araličina veličina.’’

Odlomak: Šenoa pripovijeda kako su Mlečani uspjeli uvjeriti zapadni svijet, osobito papu Klimenta i nadvojvodu Ferdinanda, kako uskoke kao razbojnike u interesu mira i čovječanstva treba uništiti.

Sadrži: Život Arsenjeva (roman), Antonovke, Gospodin iz San Francisca i Čangovi snovi (pripovijetke), Autobiografske bilješke, Gorki, Nobelovi dani (autobiografski zapisi).

Sadrži sledeće drame: Bundu od dabrovine, Hannelino uznesenje, Michaela Kramera, Herberta Engelmanna, Pred suton; berlinsku tragikomediju Štakori i rekvijem Pomračenja.

Reč izdavača: ’’Nehajevljev Bijeg tipičan je primjer proze hrvatske moderne koji je zbog preoštre kritike autorova suvremenika A. G. Matoša dugo godina nepravedno skupljao prašinu na policama biblioteka koju su otresali samo predani kroatisti. Kako bi učenici lakše mogli pratiti Nehajevljev tekst, na rubnicama knjige objavili smo tumačenja nepoznatih riječi i pojmova, a Mirjana Živny u metodičkoj se obradi osvrnula na važna obilježja Bijega i utjecaje što ih je autor imao na razvoj hrvatske književnosti.’’

Zbirka proza. Iz recenzije: ’’Nije slučajno da ovih dvadeset proza autor nije objedinio naslovom ni jednom pojedinom, nego novim naslovom koji na metaforičkoj razini sugerira tumačenja: Balade o šiblju i vodama doista je niz balada o nekim ljudskim sudbinama koje su se na različite načine pokušale uklanjati životnim vodama. Pri tom u Baladama to nisu vode povijesti i politike kojima likovi većine njegovih kasnijih proza nisu izbjegle, ovdje je riječ o nekim posve životnim okolnostima koje postaju građom za priče o malim ljudima kojima priroda daleko više određuje život nego što bi sami to htjeli. Poput svih vrsnih i mudrih pripovjedača, Aralica ne nameće tumačenja i poante, nego jednostavno samo pripovijeda, jednako uzbudljiv u minucioznom opserviranju vanjskih opisa prirodnih ambijenata kao i u introspektivnom poniranju do strahova i stanja svojih likova.’’

Reč izdavača: ’’Doživio je u Hrvatskoj priličan odjek, osobito nakon Drugoga svjetskog rata, ali je danas potrebno predstaviti Francea na nov i relevantniji način, tj. uzeti u obzir ono što prethodni naraštaji nisu prepoznali: lucidan, polemički i rijetko proročki odnos prema povijesnoj zbilji. Izbor iz djela sadrži romane Bogovi žeđaju (preveli Branka i Ivo Hergešić) i Otok pingvina (prevela Ksenija Jančin), pripovijetku Modrobradi i njegovih sedam žena (prevela Ksenija Jančin).’’

Izbor crtica i kratkih priča

Jessica May je Amerikanka koja 1942. godine dolazi u Pariz kao ratni izveštač. U Francuskoj će sklopiti tri divna prijateljstva iz kojih će crpiti utehu i podršku u tim strašnim i krvavim vremenima. Međutim, sve u životu ima svoju cenu... D’Arcy Hallworth je kustos iz Australije koja 2005. godine stiže u jedan divan dvorac u Francuskoj kako bi sredila fotografsku zaostavštinu nepoznatog ratnog umetnika...

Odlomak: Prema DNK-genealogiji, srpski prostori na Balkanu predstavljaju ’’prapostojbinu Praslovena, Arijevaca, Indo-Evropljana’’. I odatle su, preko Ruske nizije, Prasloveni stigli do Indije, Irana, a jedan njihov krak i do Arabijskog poluostrva. I onu su u Indiju doneli svoj jezik. ’’Arijevski. Praslovenski, Sanskrt. Ili protosanskrt, ako hoćete’’; i to se dogodilo ’’pre 3.500-3.400, tj. 1.500-1.400 godina pre naše ere. U Indiji je (taj jezik) naporima velikog Paninija uglačan u sanskrt pre otprilike 2.400 godina, blizu početka naše ere... I sve ukazuje na to da nema ’’indoevropskih’’, ’’indoiranskih’’, ’’indogermanskih’’ jezika i da se ’’od Indije pa sve do Evrope pruža ista skupina jezika - arijevskih’’. I da je ’’vreme da filolozi-jezikoslovci zavedu kod sebe red. Mi ćemo im, stručnjaci za DNK-genealogiju, pomoći’’ (Kljosov).

Reč izdavača: ’’Legende o Kristu pričaju o događajima vezanim za Isusov život. Švedska nobelovka Selma Lagerlöf pisala ih je prema sjećanjima na bakine priče, ali i prema kazivanjima koja je čula za svojih putovanja po južnoj Italiji i Palestini, no u njih je unijela svoju dušu i svoju književnu vještinu. I u tome je njihova vrijednost. Legende o Kristu sadrže ove legende: Sveta noć, Carevo viđenje , Zdenac mudraca, Dječarac iz Betlehema, Bijeg u Egipat, U Nazaretu, U hramu, Rubac svete Veronike, Crvendać, Gospodin Bog i sveti Petar i Sveti plamen.’’

Iz recenzije: ’’Ljubavna priča u mreži diplomatske operative i mehanizama političkog djelovanja velikih imperija na izdisaju. Petar Revač je vojnički plaćenik, Lejla je kći bega Kopčića. U morlačkim krajevima, na uvijek opasnoj granici između Mletaka i Turaka, Revač iz turske službe bježi s Lejlom... Petar je prikazan kao neprilagođeni borac za tuđe granice i vlastite snove, a naglasak je upravo na vlastitim snovima: voljena Lejla, kuća na osami, stado ovaca, miran život stočara… Araličin je junak mitski borac za slobodu i mogućnost vlastita izbora te simbol otpora kolektivnoj agresiji.’’

Podnaslov dela glasi: Sabrane pjesme / Memoarski zapisi.

Podnaslov dela glasi: Pismo Danteu Alighieriju iz Bosne.

Iz recenzije: ’’Obuhvaćajući dvije godine hrvatske povijesti, od 1669. do 1671., autorica u prvi plan svoga motrenja nije stavila povijesne događaje vezane za Zrinsko-frankopansku urotu i njezine glavne aktere već priču plete oko slabih junaka, običnih ljudi, bliskih urotnicima i njihovim obiteljima. Dakako, u središtu su romana i dvije strastvene ljubavne priče.’’

Poslednja knjiga trilogije Kronika o Jedinstvenoj. Nakon što je misteriozna bolest odnela živote milijardama ljudi, ljudska civilizacija je propala. Sada živimo u svetu magije. Fallon Swift, poznatija kao Jedinstvena, godine je provela usavršavajući svoju veštinu magije kako bi pomogla onima koji se nisu snašli u novom poretku. Međutim, ona je sada svesna da sama nikada neće moći da pobedi sile tame...

Četvrta knjiga serijala o Oksi Polok!

Reč izdavača: ’’Pričokaz je novi pripovjedačko-scenski oblik, kombinacija pripovijedanja i scenske igre. U pričokazu se priča kazuje uz pomoć oživljenih predmeta: čarapa, štipalica za rublje, rukavica, glazbala, zidnog metra i sl. Pričokaz je svojevrsni nastavak tradicije pripovijedanja narodnih priča pred manjim ili većim auditorijem, samo što je pričokaz - u duhu današnjeg vremena - kraći i tematski raznovrsniji od nekadašnjih narodnih priča, bajki i pošalica. Uz Reumatični kišobran objavljeni su pričokazi Rasplesane štipalice, Zubati novčanik, Suvenir, Škola hulahupkiranja, Ljepljiva priča, Plave i Žute, Pet oblutaka, Metar i Metrica, Dogodilo se na koncertu i Darežljiva bilježnica te lutkarski i glazbeni igrokaz Reumatični kišobran.’’

Iz recenzije: ’’Na kojemu god se mjestu ova knjiga otvori, kao da iz nje prsne krijes piščeve biografije. U više od 150 proznih minijatura pripovjedač je zaokupljen razmišljanjima o politici, muškarcima i ženama, književnosti i umjetnosti, procesu pisanja, zbivanjima tijekom 1990-ih te društvenom i moralnom stanju u nacionalnom i europskom prostoru. Ono što su u Krležinu opusu Dnevnici, a u Andrićevu Znakovi pored puta to je Ivanu Aralici Pir ivanjskih krijesnica. Njegova duhovna autobiografija. Ovaj intimni dnevnik posljedica je autorove književne mudrosti i vjere u tradiciju usmenog pripovijedanja.’’

Reč izdavača: ’’Najpopularniji roman švedske nobelovke Selme Lagerlöf pripovijeda o prvim desetljećima 19. stoljeća i božićnom obećanju dvanaestorice vitezova Sotoni da cijelu godinu na imanju Ekeby neće ništa korisno raditi već će sve podrediti užicima i živjeti samo za ljepotu i radost. Održe li riječ, bit će bogato nagrađeni, u suprotnome, duše će im otići u vražje ruke. Posljednji pristigao, dvanaesti od vitezova bio je mladi, alkoholizirani, moralno upropašteni župnik Gösta Berling…’’