Odlomak: 14. NORI MAX Palmar je odsutno gledao kroz prozor vojarne, u njenom krugu nije se ništa događalo. Ulicom su prolazili automobili, na ulazu u vojarnu bio je parkiran tamni civilni golf u kojem su sjedila dva čovjeka. Pretpostavljao je da se radi o policajcima u civilu. Taj pritajeni mir ga je činio blago nervoznim. Sa stola je uzeo termosicu i natočio si je šalicu crne kave te krenuo prema drugom katu zgrade. Uputio se do devetke, koji je imao nadimak Max. Nasmijao se kada se sjetio Maxa. Max je bio najduže u njegovoj jedinici. Imao je devetnaest kada se priključio Hrvatskoj vojsci. Bio je rodom iz nekog malog sela između Marije Bistrice i Krapine. Imalo je čudan naziv, Repišće, Hrkišće ili neko slično neuobičajeno ime. Upamtio je samo završno „šće“. Koliko god puta je Max spominjao to selo Palmar ga nije uspijevao zapamtiti. Max je zbog strasti prema motorima i autima, još u srednjoj školi dobio nadimak Nori (Ludi) Max. Kad bi sjeo za upravljač auta ili motora Max bi ga tjerao do krajnosti. Vozio je dokle je motor išao i dokle je kazaljka na brzinometru pokazivala. Prometna pravila i propisi za njega nisu važili, on je uvijek vozio po svome. Kada mu je došao u njegovu jedinicu osobno se uvjerio u to. – Kako si uspio položiti vozački ispit? – pitao ga je Palmar za vrijeme prve vožnje. Max ga je često vozio kamionom ili automobilom od položaja do grada i natrag. Ponekad je znao sa njim otići i pokupiti namirnice za jedinicu ili odvesti njega i njegove ljude do grada. Uživao u vožnji, problem je bio što su oni koje je vozio umirali od straha i mučnine. – S prve. Se sam položiv s prve – odgovorio mu je smijući se. – Ne mogu vjerovati. – Kaj bi vam lagav, se sam položiv s prve. Se prometne znake i sva pravila znam napamet od šesnaest let. – Maks uspori malo, voziš ovaj kamion kao da si ga ukrao. – Tak sam nafčeni. Vozil sam z stricem trke po bregima i to mi je ostalo. – Šarmantni vozač, šamaraš bankine, ti si vozačka legenda Hrvatske vojske, znači otuda si pokupio to divljanje po cesti. Palmaru je sada bila jasnija Maxova strast za ludom vožnjom. – Kada si počeo voziti? – Na motoru sem se počev voziti z jedanajst let, a vu autu s petnaest. – Kada si dobio prvi auto? – Z osemnajst let. Prvi aute mi je bil poljski PZ, mel sem ga deset dni. – Slupao si ga. – Ne, tirav sem ga kaj su mu klipi zišli vum čez auspuh. Palmar se nasmijao. – Ti si stvarno Ludi Max. Koliko prometnih nesreća si imao sada? – Imel sem same na trkama, ovake nisem imel. – Ne vjerujem. – To vam se pričinja kaj vozim brze, ja vam osećam motor, osećam kam moram voziti po ceste. Mam si zapamtim cestu. Znam točne da auto moram prešaltati i hititi ga vu vekšu ili vu nižešu brzinu. Jeden put se prepelam po cesti i već si se zapamtim. Točno znam gde ga kulike morem potirati, de se zavoj more seči a de se nebre seči. – Nisi imao nikakvu prometnu nesreću? Maks, ajde ne seri, ne vjerujem ti. Palmar ga je ozbiljno pogledao. – Dobre, imev sem, ali nigde na policiji je ne zapisane. Jempot so me pajdaši v noći z traktorem zvlekli vum z grabe. Bez problema sem se z aute odpeljav dime. Neje bila totalka, sam su špur morali z optikom naštimavati. To se ne računa kak prometna nesreća. – A drugi i treći puta? – Ne računa se, zat kaj neje zapisano na policiji. Palmar se nasmijao. Jako dobro je znao da svaka rasprava o vožnji ne bi imala smisla. Max je bio tvrdoglav i nije popuštao, Palmaru to nije smetalo, jer je bio dobroćudan i zabavan. – Kako to da si odabrao vojsku a ne nešto drugo? – Tak, štev sam braniti zemlju od četniki i otišev sem vu vojsku. – Što si po struci? – Bravar, imam i ispit za kamion. Ne volim bravarski posel, to nesem nigdar štev delati, vu vojski mi je bole. Razmem se dobro v mehaniku i motore. Volim stisnuti gas na aute, kamioni idu pomalem zato me ne zanimaju. Max na položaju i u vojarni nikada nije komplicirao, sve svoje zadatke je uredno izvršavao i jako se dobro uklopio u Palmarovu jedinicu. Općenito, svi vojnici su voljeli Maxa. Bio je dobar vojnik i velika dobričina. Pedantan na neki svoj bizaran način. – Se mora biti zbegecano i čisto. Čižme i cipele se navek moraju svetliti kak pesja jajca – znao je govoriti kada je čistio čizme ili glancao četkom odijelo. Napravio je uvijek sve što bi mu nadređeni naredili, ali uvijek je imao neki komentar. – Fčera sem se v gradu z dečke našvasal v birtiji, spil sem ga kake dvogrba deva. – Max, polakše sa tim alkoholom. Ne želim da imaš problema sa vojnom policijom. Pazi na ponašanje kada si u gradu, da ne dobijem primjedbe na tvoj račun – upozorio bi ga Palmar kada je usput čuo kako razgovara sa kolegama. – Gospon satnik, pili sme ali sme v gradu ne delali nikše probleme. – Tko je sve bio s tobom? – Palmara je zanimao nastavak Maxove priče. Nikada nije želio propustiti detalje jer bi mu gotovo uvijek popravili raspoloženje. – Štefina, Stipa i još par dečke z druge satnije. Gospon satnik, v Miražu vam dela nova konobarica. Ima duge črne lase, nosi kratku minicu, kak ima lepu okruglu rit, velke cecke i jake noge. Stalno si premišlavam kak bi se rad zatirav gori na nju, makar bi mi to bilo zadnje v životu. Da sam znate kak je fajna v licu i lepo se smeje. Sam pogled na Maxa na Palmarovom licu izazivao osmjeh i pozitivno raspoloženje. – Stvarno? Kako se zove? – Simona, to mi je tak lepo ime, jako ji se paše. Ona mi se tak lepo nasmeje dok ji velim Simonica. Palmar nije skrivao oduševljenje njegovom informacijom, uživao je u pozitivi koju je Max zračio. – Max, ak veliš da je tak zgodna budem je pogledao, ne smijem to propustiti. – Gospon satnik, ja vas otpeljam, moremo za vikend skupa na pijačo ja vas počastim – insistirao je Max. – Hvala ti na pozivu, ali za vikend imam obaveze, poslije toga možda odemo na položaj. Tako da vjerojatno neću moći tako skoro. Nemaš li ti curu za ozbiljno, čekaj kak se zove, da nije Natalija? – Palmar ga je radoznalo pogledao. – Ne gospon satnik, zove se Nataša. Ona mi je kako dobra prijateljica, ne mora znati kam idem i kaj delam na terenu. – Ne mora, ali to nije u redu sa tvoje strane, to da razmišljaš kako da je prevariš s drugom. – To si vi tak mislite. A kak da ja znam kaj ona dela doma. Nataša mi sigurne nebu rekla če se spominla v zadrugi de dela z kakšim fajnim trgovačkim putnikom. Znam ja ženske, dok dojde kakši fajen trgovački putnik ili lepa mušterija sam bi se spominale i šmigale z ritjom. Još meje bu mi rekla ak su bili negdi na kavi i ak su posle kave prešli nekam na desert. – Kakav desert? Max je poravnao kapu na glavi i nasmijao se. – Gospon satnik, vi stvarne nikaj ne razmete. – Ne razumijem, daj mi to prevedi. – Ak se muški i ženska dogovore za kavu, posle ideju na desert. Desert vam je nekaj slatkega. Vi kak muški se pobrigate za kavu a puca se posle pobriga za desert. – Je Simona prihvatila tvoj poziv za kavu? – Vi bi se šteli znati, to je moja briga gospon satnik. Ak vam rečem za kavu budem vam morav povedati i za desert. Ja vas ne sem nigdar pital s kim idete na kavo. Sejedno ja svoju Natašu imam jako rad i komaj čekam da dojdem dime. Max se nakratko zamislio. Palmar je znao da slijedi neko ozbiljnije pitanje. – Gospon satnik, kaj ne bume tak skore išli nazaj na položaj? – Ne znam, znaš da to nije na meni. Rat je nepredvidivo stanje, ne znaš što se sutra može dogoditi. Palmar se zamislio. Možda i nije bilo loše što je Max ono rijetko slobodno vrijeme trošio u društvu lijepih konobarica. U ratu si uvijek s jednom nogom u grobu. – Ja bi si zev jen vikend slobodno, tri mesece nis bil doma. – Max, ne mogu ti ništa obećati, ali svakako ću predložiti u komandi da par naših ljudi ide na dopust. Akcija oslobođenja zaleđa je dobro završila, ali još je opasno, bojišnica je nesigurna i može se još svašta dogoditi. Palmar je Maxa najviše upamtio po jednoj požrtvovnoj gesti. Kada su bili na položaju na Velebitu, jednog vojnika je ugrizao poskok. Max ga je sa još jednim vojnikom nosio dva sata kroz šikaru i uske staze do zaseoka gdje ih je čekalo sanitetsko vozilo. Spasio je suborcu život. Max je bio nesebičan i ustrajan. Nikada mu ništa nije bilo teško napraviti za ljude oko sebe. Kada bi dobio slobodno i izašao sa dečkima u grad znao je popiti, ali u vojarni nikada nije pio. Na položaju je bilo najstrože zabranjeno piti alkohol, on se toga pridržavao. Već u samoj Maxovoj pomalo zdepastoj pojavi je bilo nečeg dobroćudnog. Dok je hodao po vojarni ili negdje na položaju svi bi ga pozdravljali. Neki su ga oslovljavali nadimkom Max, drugi imenom. Znao bi zastati i popričati sa nekima. – Dečke, jebal ga vrag kak je denes vroče. Ve bi nam dobre legle mrzle, rosne pive. Ste vidli kakva konobarica dela v Steli, ako niste morate jo videti. Njegovi jednostavni, naočigled banalni zaključci svima bi pomogli da izdrže, da se mislima odmaknu od ratne psihoze i da ustraju u zadanoj zadaći. Palmar se sjetio boravaka na Velebitu, sa svojim ljudima je držao tri kote. Maxu nije bilo teško skuhati čaj ili kavu za dečke koji su bili sa njim na koti. Bila je to naporna zadaća zbog teških uvjeta na terenu. Jedna od težih zadaća koju je dobio sa svojim ljudima bila je držati položaje na Dinari. Sjedili su u improviziranoj zemunici i smrzavali se. Hladnoća i magla pojačavale su tmurno i depresivno raspoloženje. Palmar je znao da su neizvjesnost, izoliranost i hladnoća u ratnim uvjetima vjerojatno najpogubnija zla za čovjekovu psihu. – Jebal ti Isus mater, kak je zime na ovem usranem bregu. Stalne mislim na tople lete. Dečke, komaj čakam da dojdem dime, sedem si na motora i potiram ga kak se žarke strele čez brege. Vuni je mrzle a ja mislim na leto i mam mi je tople. Ve bi nam pasale mrzle pive ili rosni gemišti. Dok si tak mislim kak je vroče ožejnim kak rosa v poldne. – Max nisam razumio, kak si žedan? – pitao ga je Palmar. – Kak rosa v poldne, gospon satnik. Ponovio mu je to glasno. Svi u zemunici su se smijali na tu njegovu rosu v poldne. Njegovi komentari su svima popravili raspoloženje. Maxov optimizam je puno puta pomagao ne samo Palmaru nego i njegovim ljudima da ustraju kada je bilo najteže. Osim njega vjerojatno nitko drugi nije znao da se iza Maxovog vedrog lica i veselog raspoloženja krila neka prikrivena tuga. Možda zato što je velika većina veselih ljudi u duši tužna, oni svoju tugu kao toplom dekom pokrivaju humorom. Na bojištu ga nije bilo strah, nikada nije odbio ni jednu zadaću. Razumio se u mine i razminiravanje, kao i u popravak sustava veze. Nemali broj puta je znao uloviti neprijateljske razgovore koji su se vodili između njihovih jedinica. Na terenu ili položaju je znao popravljati motorole i druge sustave veze. – Jebal ga vrag kak me ovo živcera, tu negde gubim spoj ali bodem ja to popraviv. U najtežim trenutcima sve je okretao na vedru stranu. S vremenom se njegova vedrina gasila a on povlačio u sebe. Max je poslije rata padao i ustajao, nastojao živjeti život normalnog čovjeka. Na svom životnom putu bi zastajao, trudio se krenuti dalje, ne znajući što će mu život donijeti. Razmišljajući o Maxu, Palmar je uspio zaspati negdje pred jutro.

Zbirka pripovedaka. Odlomak: Kakve ću ja odnose uopće, ikad razviti s mojim unucima? Preko skypea ili zooma? Pa ta djeca neće znati da postoji utješni miris bakinog krila, neće osjetiti sigurnost bakine kuhinje, neće ih djed učiti plivati, pitanje je hoće li uopće govoriti materinji jezik…

Odlomak: Tih sam tjedan dana do druge operacije živjela u nekakvoj vrsti tišine bez puno misli u glavi. Ništa nisam negirala, nisam se sažalijevala, nisam tražila krivce, nisam si tepala kako sam jadna… Ali svejedno sam bila bolna, uplakana, tužna i, u najmanju ruku, čudna. Nije mi pasalo ničije društvo. Nisam željela ni mamu ni muža ni prijateljicu. Jedino sam pokraj doktora osjećala sigurnost. Njega sam čak i željela u blizini, što je više moguće, da ne kažem stalno. I to je sasvim u redu. Sad, dok se prisjećam, čini mi se da sam isplakala litre suza, tako su prirodno tekle, a jedina im je zadaća bila obaviti generalno čišćenje utkanih sjećanja moje prošlosti. Nosila sam u sebi dječju krhkost, zbog čega sam bila poput kristala u stotinama malih geometrijskih oblika. Osjećala sam se beskrajno tužnom. Privlačilo me stapanje s prirodom, mir i meditacija pod stablima bjelogorice. Kraj mog doma diše park Jelenovac, pa sam svakodnevno odlazila na to svoje mjesto tišine te satima sjedila na poprilično prostačkoj fluorescentnozelenoj kamp stolici kupljenoj u nekom dućanu u ime ‘dijagnoze’, gledajući ptice i, po meni, najljepšu umjetnost na platnu, onu ispisanu na nebu. Nakon trećeg dana mi je i vozač autobusa na liniji Jelenovac počeo mahati. Ništa me nije zanimalo iz svijeta koji je do jučer bio svakodnevica. Kako u sekundi sve može postati nevažno. Okrenula sam se sebi unutra. Ma, ne bi li tako i inače trebalo biti? Pozivi na modnu reviju, premijeru filma, promociju knjige kolegice spisateljice, ručkovi i večere, eventi… Sve mi je to palo u neki daleki plan. Tada nisam imala želju dijeliti svoju dijagnozu ni s kim. I dalje sam obitelji u Škabrnji o svemu šutjela, barem dok ne prođe ova druga operacija i dok ne dođe faza u kojoj mogu izreći: ‘Sve je sada iza mene’, jedina faza u koju sam istinski vjerovala. Rak je činjenica Samo je nekoliko dana Google bio moj najbolji prijatelj. Zaista nikome ne bih preporučila da se upusti u avanturu pretraživanja po internetu. Čitala sam o kisiku u stanicama, prehrani, o šećerima koji hrane tumorske stanice, o pametnim lijekovima, o vrstama raka i stopi preživljenja. STOP. Zakačila sam se za otkriće njemačkog znanstvenika Otta Warburga, koji je prije gotovo sto godina otkrio kako je rak rezultat antifiziološkog načina života. Ovaj znanstvenik nagrađen Nobelovom nagradom tvrdio je kako do raka dovede hrana koja zakiseljuje te fizička neaktivnost. U zakiseljenom organizmu tumor nastaje i buja, tumorske stanice su anaerobne i ne mogu preživjeti u prisutnosti visokih koncentracija kisika. I glukoza hrani tumore. U prijevodu, karcinom je obrambeni mehanizam koje naše stanice koriste kako bi preživjele u kiseloj sredini. Najgore što možemo u sebe staviti je rafinirani šećer i svi njegovi derivati, meso i sve životinjskog porijekla, rafinirana sol, rafinirano brašno, tjestenina, torte, margarin, kruh, kofein, alkohol, sva industrijski prerađena i konzervirana hrana, antibiotici i STRES… Preporuka je jesti sve sirovo povrće, voće, popiti sok barem jednog limuna dnevno, svakodnevno pojesti šačicu badema, jedina alkalizirajuća žitarica je proso, a sve se žitarice moraju jesti kuhane. Klorofil – zelene biljke ga sadrže i on je veoma alkalan. Med, ali samo onaj pravi bez dodatka šećera. Voda, važno je uvijek biti dobro hidriran. I vježbanje. Krenula sam u obavljanje svojevrsne revizije vlastitog bića.

Odlomak: Ozljeda sinusa bila je neurokirurška noćna mora i svi su izbjegavali sinuse kao nagazne mine. Krvarenje iz sinusa moglo je biti toliko obilno, da je i u odrasle osobe moglo u nekoliko minuta uzrokovati smrt zbog iskrvarenja, a zaustavljanje takvog krvarenja bio je težak zadatak i za najiskusnije. Zbog blizine moždane kore sinus se nije smjelo koagulirati električnom pincetom, a nije ga se smjelo niti podvezati kirurškim šavom. To bi uzrokovalo začepljenje sinusa i moždani udar. Sinus je trebalo, dakle, rekonstruirati. Da bi to bilo moguće, Benito je morao odstraniti mnogo veći dio kosti od te proklete male rupe koju je do tada toliko intenzivno promatrao. Prvo je naložio da se Arslan pozicionira u maksimalno moguću uspravnu poziciju. Ozljeda sinusa je, uz iskrvarenje i moždani udar, popisu uzroka koji su mogli dovesti do djetetove smrti, dodavala i mogućnost zračne embolije. Otvoreni duralni sinus mogao je, naime, usisati velike količine zraka, koji se mogao prenijeti do srca i izazvati zračnu emboliju. Uz sve to treba reći i da obilno krvarenje uzrokuje poremećaj u koagulaciji krvi, tako da je, umjesto da dođe do zgrušavanja krvi, krvarenje s vremenom postajalo sve obilnije. Anesteziolozi su činili što su mogli: davali su faktore zgrušavanja krvi, a respirator su namjestili da radi tako da se smanji mogućnost zračne embolije. Sve su te mjere, kao i adrenalin, mogle odgoditi pacijentovu smrt nekoliko minuta. Ključ i rješenje problema bio je i dalje u brzom zaustavljanju krvarenja. Dok je mlada i već sasvim blijeda vanjska sestra drhtavim rukama pokušavala stol postaviti u položaj koji je zahtijevao Benito, on je sve glasnije vikao na nju, i to nekakvim nerazumljivim primordijalnim kricima. Ti zvuci su bili neuobičajeni čak i za operacijski trakt sveučilišne bolnice, koji je u svojoj dugoj povijesti svašta i vidio i čuo, te su privukli u dvoranu osoblje koje je prolazilo hodnikom i koje je sada, sa svih troje vrata koja su vodila u dvoranu, promatralo kataklizmičku scenu. Sestri je daljinski upravljač stola ispao iz ruku. Dok se saginjala da ga pokupi, Benito je čuo zvuk pile iza sebe. Onda je osjetio kako ga netko snažno gura u stranu i vidio doktora Liua kako, bez da se kirurški oprao, i bez da je odjenuo sterilnu odjeću, sa pilom u pogonu bliži stolu. Gurnuo je vrh golog prsta u otvor na lubanji, i krvarenje je stalo. Držeći prst u oštećenom sinusu, drugom rukom je, služeći se vješto hidrauličnim trepanom i pilom, oko svoga prsta odstranio kružni koštani poklopac: i sve je postalo jasno. U centralnom djelu napravljenog otvora protezao se atipično i previsoko pozicionirani sinus, u čijem se duralnom zidu nalazila razderotina koju je sada ispunjavao prst kineskog neurokirurga. Zbog hidrocefalusa su anatomske strukture bile pomaknute; Rosenthal nije s tim računao za vrijeme prve operacije te je kateter postavio opasno blizu sinusu. Da je kateter ostao implantiran ne bi se ništa dogodilo, a prilikom izvlačenja se razderala tanka stijenka duralnog sinusa. Prizor starog Kineza koji u nesterilnoj zelenoj kirurškoj majci kratkih rukava i golih podlaktica pritišće mozak trogodišnjeg djeteta i zaustavlja smrtonosno krvarenje ostat će Sebastijanu u pamćenju cijeloga života. – Fo–gart katetr. Nitko ga nije razumio pa je strpljivo, naviknut na to da ga stranci ne razumiju i da se više puta mora ponavljati, mirno ponovio: Fo–gart katetr, Fogart, Fo–gart. Benito je napokon shvatio da traži Fogartyev kateter, koji je pretežno upotrebljavan u vaskularnoj kirurgiji i kojim se mogla odstraniti tromboza iz krvne žile. Nije mu bilo jasno što će Kinezu taj kateter, jer je sada trebalo sašiti sinus, a ne vaditi trombozu, ali je naložio sestrama da donesu Fogartyev kateter. Tianyi Liu je zatražio još jedan, onda je ugurao jedan u jednu, a drugi u drugu stranu sinusa, i napuhao balončiće koje ti kateteri imaju na svome kraju. Krvarenje je bilo zaustavljeno, i to bez upotrabe grubih instrumenata koji su mogli uzrokovati daljnje laceracije stijenke sinusa. Tianyi Liu je otišao da se opere i obuče, a Benito je, diveći se elegantnom rješenju problema, prao ranu od krvnih ugrušaka i razgovarao s anesteziolozima o stanju pacijenta. U međuvremenu je stigla nova pošiljka krvi i oni su davali već petu dozu krvi i treću dozu faktora zgrušavanja. Dozu adrenalina su mogli smanjiti. Frekvencija srca je usporila.

Odlomak: Svojih 17 je hrabro nosila u crnom. Povremeno bijelo, ako je u igri bio neki Anime6 koje je obožavala. – Anime, ne crtani film. To nije isto. – Prije toga nosila ju je faza Rock’n’Rolla, metala i heavy metala. Sve majice koje je imala u ormaru bile su majice s bendom. Ljeto ili zima, uvijek ih je nosila, raskopčana samo da se vidi tko je. Iako se iza svega, kao prava tinejdžerica, dobro skrivala. Ali samo za odrasle. Za svoje vršnjake nije bila misterija. Imala je krug frendica koje bi povremeno viđala dok ne bi bila u školi. Njih nekoliko, koje su danonoćno tipkale po WhatsAppu6 kao da je svaki dan, sudnji dan. Raspravljale i tražile se, otkrivale i nosile jedna drugoj utjehu u riječima koje su najbolje razumjele. Njih tri različite, a opet na istom kolosijeku. Onom na kojem nema mjesta za mame i tate i cijelu generaciju koja je prema njezinim svjetonazorima uništila svijet. I dovela koronu. I zbog njih nema škole. Nema izlazaka. Samo laptop, Google classrom7 i beskonačno mnogo zadataka koji joj se ne daju odraditi, jer nema ničiji nadzor. Njezina mama je imala beskrajno povjerenje u nju i znala je da će se to kad-tad izokrenuti, posebice kad vidi da je u periodu od mjesec dana više spavala na satu nego išta radila. Iskreno, nadala se da će je konačno netko početi provjeravati, jer je trebala da je se pokrene, samoj joj to nije baš išlo. I bilo je to pitanje trenutka. Onog, kada su sjeli za stol i mama je započela razgovor. – Danas mi je poslala razrednica poruku, znaš… Prostrijelila ju je pogledom. Znala je što slijedi. – I? Kakve te to stvari muče da se ne stigneš baviti sa školom i zadaćama? – Ne muči me ništa. – Pa dobro što je onda s materijalima koji te čekaju na Googleu? – Google classromu. – ispravila ju je. – Kao da je bitno. – Bitno je. – namjerno je skretala s teme da izbjegne monolog. – Onda ćemo danas provjeriti zajedno, gdje je zapelo. – Nećemo. – to je najviše mrzila. Njeno sjedenje uz nju kako bi joj pomogla. Zapravo joj nije trebala pomoć, trebala je samo malo kontrole. Ali ne može joj to pokazati. Onda bi mama bila u pravu, a to ne može biti. – Hoćemo. Želim ti pomoći da pronađeš pravi ritam. – pokušavala je biti fora. – jel’ se to tako kaže? – Koje? Ne kaže se ništa. Pusti me na miru.

Odlomak: Poruka čovjeku Ove rečenice sam zapisao jedno jutro. Ponekad inspiracija dođe nenadano i u bilo koje doba dana. Ne sjećam se točno, ali bilo je negdje oko četiri i pol. Inače pišem noću, no ovo je baš bilo neplanski. Obično tako napišem nešto lijepo, što vrijedi, pa se nadam da će se i tebi svidjeti ova motivirajuća, hajde da je nazovem, poruka. Zapravo, mogao bih ovaj dio nazvati, poruka čovjeku. Ljudi imaju u sebi dobrote. Ljudi koji čine zlo, ne čine ga namjerno. Nemoj drugima činiti ono što ne želiš sebi. Kada ti se zatvore jedna vrata, otvorit će ti se druga. Za uspjeh je potreban mukotrpan rad, odricanje, strpljenje, volja, upornost, ali na kraju se uvijek sve vrati. Uvijek će ti netko pomoći da budeš uspješniji, jer će prepoznati tvoj trud. Trebaš isto tako i ti pomagati drugima da budu bolji i uspješniji. Budi zahvalan na svemu što imaš. Radi ono što voliš i radi to strastveno. Vjeruj u ono što činiš. Uvijek vjeruj u sebe. Budi u svemu uporan, ustrajan i odgovoran. Ponekad ćeš donositi krive odluke, ali znam da ćeš na pogreškama učiti. Brini se o osobama koje čine tvoj život. Budi zahvalan na osobama u svojem životu. Život ispuni trenutcima s osobama koje voliš. Najviše svojeg vremena u životu posveti sebi i svojoj obitelji. Brini se o svojoj obitelji, budi im uvijek podrška. Slušaj i svoje srce koje možda ponekad nećeš razumjeti. Daj priliku i vlastitoj intuiciji. Sanjaj svoje snove jer se snovi ostvaruju i žive. U životu se trebaš i opustiti. Brini se i o svojoj unutrašnjosti više nego o fizičkom izgledu. Nekada je osobi pored tebe potreban samo običan zagrljaj. Tebe ništa ne košta da joj ga pružiš. Svaki novi dan je nova prilika da budeš bolji čovjek. Moraš biti zahvalan na svakom novom danu i iskoristi ga najbolje što možeš. Smij se. Istinski voli svim svojim srcem. Ponekad ćeš upasti u oluje svojeg života, ali znaj, da nakon svake oluje dolazi sunce. Zapamti, život treba proživjeti. Proživi ga onako kako zaista želiš. Pronađi svoj put. Znam da ćeš ga naći. Život trebaš živjeti! Živi svoj život!

Odlomak: – Obećaj mi što sam tražio. – Ne dajem obećanja naslijepo. – Čak ni meni? Zvučao je smrtno ozbiljno. Na trenutak nije znala što bi rekla. Nikad joj nije palo na pamet da bi išta moglo stati na put njihovim povremenim druženjima dok god ih oboje žele i nikad joj nije pao na pamet ni jedan razlog zbog kojega bi ta želja nestala. – Obećavam! Izmamila mu je osmijeh i prepoznala u njemu poziv da zapečati obećanje. Poljupcem. Koji je trajao dugo. Kad se odmaknula od njega, rekla je: – Dakle? – Bojim se da ću se morati oženiti krajem rujna. – gledao ju je ravno u oči dok joj je priopćavao vijest. Jelena nije ni trepnula. Na trenutak su se samo gledali, a onda je ona podigla obje obrve. Umjesto pitanja. A on je sklopio oči. Umjesto odgovora. – Baš me zanima koja je to žena tebe uspjela natjerati na brak. – Postoji samo jedna koja to može. Moja majka. Nevješto se suzdržavajući da ne prasne u smijeh, zvučala je izrazito ozbiljno kad je rekla: – Malcolme, na svu sreću protuzakonito je oženiti vlastitu majku. Tada su oboje prasnuli u smijeh gotovo do suza, a potom je on objasnio: – Moja buduća supruga je, naravno, kći majčine jako dobre prijateljice, obitelj iz koje dolazi prikladna je mojoj obitelji: ima sve potrebne kvalitete: bogati su, dekadentni i dosadni. Marla ima 25 godina i zgodna je cura. – No, pa krasno! Čestitam! Godinama je izbjegavao brak, znajući da bi, bude li to činio dovijeka, u konačnici mogao imati više problema nego koristi. Jelena je provokatorski dodala: – A jesi li upoznao Marlu ili je dovoljno da je tvoja majka poznaje? I opet ga je nasmijala, kao i tisuću puta do tada. Odlučio je vratiti joj škakljanjem pa su se kratko hrvali sve dok je nije svojom težinom prikovao za madrac tako da se nije mogla pomaknuti. – Poznajem je. Ne mogu te pozvati na vjenčanje, ali bih te rado pozvao na medeni mjesec. – Molim? – Vjenčanje je krajem rujna. Medeni mjesec prva dva tjedna listopada. Nakon pet dana mogao bih biti pozvan na hitan sastanak s važnim anonimnim klijentom o kojemu ovisi opstanak svijeta… i onda se naći s tobom, recimo… biraj neki mali zabačeni otok do kojega je teško doći… – prekinuo je izlaganje kako bi je poljubio, a kad joj je opet dopustio da govori, čuo je njezin glas: – Jesi li ti svjestan da prvi put otkad te poznajem planiraš kad ćeš me idući put vidjeti? – Neobično mi je važno da te idući put vidim. – Onda izaberi otok i pošalji avion po mene. – Može. Tebe ne smijem izgubiti. – Bio bi veliki grijeh da ti i ja izgubimo jedno drugo. U svitanju zore oboje su se izgubili u poljupcima…

Iz recenzije: ’’Kad je cepelin Hindenburg pri slijetanju u Lakehurstu 1937. nestao u plamenu, nisu se rasplinuli samo snovi o putovanju zrakoplovom: brojni su putnici bili žrtve vatre, zaljubljeni su grubo razdvojeni, a životni planovi uništeni. Švedski novinar Birger Lund preživio je nesreću. Deset godina nakon katastrofe, 1947., u Rimu posjećuje Martu, ženu s kojom je proveo posljednju noć na palubi Titanika u zraku.’’

Iz recenzije: ’’Roman o životu hrvatskog Paganinija, violinskog virtuoza Franje Krežme, prati trinaest godina njegova života, od poduke kod Eisenhutha i boravka sa sestrom Anom u Konzervatoriju u Beču do koncertiranja po europskim gradovima i Franjina boravka u Berlinu i Frankfurtu, gdje je i umro u devetnaestoj godini. Oslanjajući se na arhivsku građu i novinske članke, Stjepan Tomaš je stvorio dirljiv roman.’’

Iz recenzije: ’’U svojim je djelima Držić stvaralački i originalno posegnuo za iskušanim klasičnim i modernim obrascima: plautovske komedije nastanio je živim, prepoznatljivim, te psihološki, jezično, etnički, društveno određenim likovima i situacijama, izravnim aktualiziranjem domaćih prilika. Velika iskustva stečena u životu i iz knjiga, kod kuće i u svijetu, prenio je na naše tlo, izvanrednom nadahnutošću dao im je obilježja naše sredine i prilagodio ih potrebama svoje publike.’’

Podnaslov dela glasi: Eseji, interpretacije, čestitke.

Iz recenzije: ’’Radnja romana zbiva se na razmeđu 18. i 19. stoljeća u vrijeme burnih povijesnih događaja izazvanih revolucijom u Francuskoj 1789. godine. Hrvatska je u to doba bila podijeljena: sjeverozapadni dio zemlje je u Habsburškoj Monarhiji, a Istra, Primorje i Dalmacija pod vlašću Mletačke Republike... U bitkama protiv Napoleona u Italiji, na austrijskoj strani, sudjeluju i mnogi Hrvati, među njima i oni iz Primorja i Dalmacije o kojima je riječ u romanu... Običaje, navike, naravi, događaje, povijesne i nepovijesne ličnosti Aralica kreira s tolikom preciznošću, s gotovo nevjerojatnim detaljizmom, a i s velikom sklonošću prema neobičnosti, da literarna slika djeluje nestvarno. Graditelj svratišta, kao kruna prognaničke tetralogije, roman je iznimne uvjerljivost i: ima priču, sudbinu, ideje i - gotovo nevidljiv, što znači izvrstan jezik.’’

Iz recenzije: ’’Zamišljena kao hardware i software istarske hrvatske kulture, kao veliki čakavski rječnik, vokabular dijalekta i povijesti, leksikon pojmovlja, osoba i iskustava, ova pismarica ditinjska Milana Rahovca sažima priču o Istri njegove mladosti i djetinjstvai podsjeća na priču o Istri njegova oca i djeda.’’

Zbirka priča.

Iz recenzije: ’’Koraljka je galeristica koja je iza sebe ostavila prošlost, ali strahuje od budućnosti u kojoj ostaje bez oslonca. Njezin Luka je teško bolestan i jedva dišući moli je da pozove četiri važne žene koje bi na kraju želio vidjeti. Lukin poziv na okupljanje njegovih žena svojevrsna je ispovijed i želja da Koraljka upozna dio njega o kojem nije ništa znala. Koraljka je mnogo mlađa od Luke, samouvjerena žena, koju Lukin poziv drugim ženama potrese više nego što je to sama sebi spremna priznati. Atraktivan i pitak roman „Lukine žene“ na visokoj je zanatskoj razini, kao i Pismestrovićeve karikature, a kao što je u pozadini Pismestrovićevih karikatura visoka umjetnička vrijednost, tako i njegov roman ima drugu razinu na kojoj otvara egzistencijalistička pitanja: - Čini li naš život samo ono proživljeno, događajno i manifestno, što smo podijelili se najbližima? Ili smo više od toga što nam se dogodilo i naši životi obuhvaćaju i one zanemarene događaje na koje smo utjecali svojim slučajnim i namjernim postupcima, čije posljedice tek kasnije uviđamo? Pismestrović insajderski uvjerljivo opisuje zagrebačku umjetničku i galerističku scenu, snažne likove u životnim krizama kasne srednje dobi i otvara problem povjerenja u obitelji. Svoj prvijenac objavljuje s navršenih sedamdeset godina, a potpisuje i portrete na naslovnici.’’

Zbirka izabranih dela. Reč izdavača: ’’Izbor iz djela jednoga od najvećih hrvatskih suvremenih književnika, književnog znanstvenika i prevoditelja Ivana Slamniga pružit će uvid u sintezu autorova književnog opusa u svoj njegovoj raznolikosti. Izbor sadrži zbirku najvažnijih i najpoznatijih pjesama, dvije novele, dvije radiodrame i dvije književnoznanstvene studije. Knjiga je opremljena prilozima - predgovorom, životopisom, izborom citata iz prikaza i književnopovijesnih radova o Ivanu Slamnigu, popisom njegovih knjiga i bibliografijom radova o njemu.’’

Zbirka od dvanaest pripovedaka: Carske kočije, Veprovi, Zrno ječma, Školjka, Mravi, Ne dijeli nedjeljivo!, Pazi da svijetlo u tebi ne postane tama, Životopis Jusufa Maškovića, Stjegovi nad bijelim ljiljanima, Propast magnuma, Nema grijeha u stopalima i Prvoš.

Reč izdavača: »U svakom slučaju ja sam tu, jer sam pisao pjesme, apsolutno nekoristan proizvod, ali gotovo nikad škodljiv i u tome leži neka njegova plemenitost«, izjavio je na dodjeli nagrade talijanski nobelovac Montale kojega predstavljamo izborom pjesama iz zbirki ’’Sipine kosti’’, ’’Prigode’’, ’’Oluja i drugo’’, ’’Satura’’, ’’Dnevnik iz 71. i 72.’’, ’’Bilježnica četiriju godina’’ i ’’Ostali stihovi i rasute pjesme’’.

Iz recenzije: ’’Dobro i zlo, sloboda i ropstvo, prijateljstvo i mržnja u godinama rata i godinama mira. Pripovjedajući o vremenu mletačko-turskog rata s početka 18. stoljeća autor nam kazuje priču o očuvanju identiteta, snošljivosti i ekumeni: dva čovjeka iz puka - kršćanin Matija Grabovac i musliman Mesud Zunić - izgrađuju postojano prijateljstvo usprkos vjerskim i civilizacijskim razlikama. Ova priča o vlasti i tlačenju, u kojoj bi robovi trebali prodavati robove, svojevrsni je nastavak romana Put bez sna. Duše robova - metafora o genezi robovanja.’’

Iz recenzije: "Seks i glad iskrena je, čak brutalno iskrena, emotivno moćna, duboko intimna ispovijest zagrebačkoga pjevača koji se za ovu prigodu potpisuje kao Mr. Blue. Njegova je glazbena karijera sada već bogata i duga, prepuna uspjeha, ushićenja ali i ponekog razočaranja, no ništa drukčija nije ni njegova emotivna biografija. Na iznimno dojmljiv i vrlo eksplicitan način Mr. Blue opisuje svoje duže i kraće veze s brojnim djevojkama i ženama, svoju zapravo neprekidnu potragu za ljubavlju koja još ni danas nije završila… Jako obilježena mirisom zagrebačkih ulica i kvartova Seks i glad je i knjiga o jednom vremenu, načinu razmišljanja, glazbi i provodima, emotivnom odrastanju i sazrijevanju, knjiga u čijim će se dijelovima, vjerujemo, pronaći i svatko od nas. Ukratko, ovo je knjiga i o Zagrebu, i o ljubavi, ali i svojevrsni savjetnik za sve one koji što češće vole osjećati – leptiriće u trbuhu…"

Antologija hrvatske savremene ratne lirike na jeziku esperanto.

Dete je tučeno, 1979, Beograd Proleće 1979. godine na Filozofskom fakultetu u Beogradu za B. S.-a je bilo uistinu dosadno. Bio je na drugoj godini “čiste filozofije”, kako je njegov otac nazivao to što je njegov sin studirao. Ocu je bilo skroz nejasno čemu služi čista filozofija: “Osim ako ne misliš da već jednom odeš na radnu akciju, učlaniš se u Partiju i postaneš diplomata”. Ni B. S.-u nije bilo baš sasvim jasno šta je to filozofija, pošto je oko sebe gledao: zbunjene asistente koji su se nešto domunđavali među sobom; profesora koji je celu prvu godinu seksualizovao grčku metafiziku privla-čeći nestabilne i polupijane studentkinje i studente koje je omamljene vodio na ekskurziju u Grčku; gomilu bradatih mladića usijanih odela i očiju koji su išli konspirativno po fakultetu i demonstrativno nosili diplomske radove o Platonu i pravoslavlju, s utisnutim zlatnim krstačama na naslovnoj strani svog prvog filozofskog delca; ogroman broj jurodivih koji su pre fakulteta imali svoj filozofski sistem, a na fakultet su došli samo da nađu publiku i sledbenike. On sam, B. S., još je fantazirao o onome što je napisao u pismenom delu prijemnog ispita, kao odgovor na pitanje “Zašto želite da izučavate filozofiju”: “Želim da snimim film po Platonovim dijalozima, zapravo želim da filozofiju prožmem umetno-šću koja je potpuno strana vremenu u kojem je nastala”. Pitao se gde je u svemu tome čista filozofija sve dok s drugovima na hodniku nije čuo priču o stanju na fakultetu iz usta nešto starijeg kolege: “Ovo stanje na fakultetu je započelo pre četiri godine, kada je izbačeno osmoro profesora. Zar ne vidite koliko su asistenti zbunjeni, potpuno su nedorasli da drže predavanja, a moraju; vidite da se ne zna ko pije a ko plaća, marksisti se svađaju s analitičarima, a grčki metafizičar štancuje kadar za bogosloviju i Hilandar – opšti pičvajz”. To je, može se reći, B. S.-a prvi put trglo iz dogmatskog dremeža; shvatio je da je razlog beskrajne tuge, koja je mogla nožem da se seče po hodnicima fakulteta, nedavni gubitak profesora. On je nešto načuo o tome, o tim profesorima, ali mu nije palo ni na kraj pameti da njihov nedostatak može da proizvede toliku količinu konfuzije i tuge.

Iz recenzije: ’’Osnovna tema Mora svodi se na ditiramb prirodi kao obliku nekonfliktnoga skladnog ustroja života, koji je moguće ostvariti samo potpunim poistovjećivanjem, prožimanjem čovjeka s tom svemoćnom prirodom. Stoga ta priča i nije u prvom planu priča o glavnome junaku Moru: on je samo metafora za spomenutu tezu.’’

Iz recenzije: ’’Stefan Hertmans prilagodio je slavnu Sofoklovu tragediju našem suvremenom, multikulturalnom društvu te je Antigona sada Nouria, hrabra studentica prava iz četvrti Molenbeek u Bruxellesu. Nouria nikako ne uspijeva doći do informacije gdje se nalaze posmrtni ostaci njezina brata, bombaša samoubojice, te ga ne smije pokopati. U ovom poetskom dramskom monologu, premda ustrajna u svome naumu i spremna ići u krajnosti kako bi tijelo njezina brata pronašlo svoje vječno odmorište, Nouria će naići na mnoge prepreke i uvidjeti svu surovost birokracije.’’

Veliki nikad nisu svesni svoje veličine i traga koji ostavljaju…Verovatno baš zato i jesu veliki! Ilustrovana biografija legendarnog Fredija Merkjurija.