57893) Sa srpskom vojskom u povlačenju preko Albanije i Crne Gore AVEC L`ARMÉE SERBE EN RETRAITE A travers l`Albanie et le Monténégro autor : Raoul Labry - oficir francuske vojno medicinske misije u Srbiji Izdavač : Libraire academique Perrin , Paris Godina : 1916 drugo izdanje ; U predgovoru svoje knjige autor kaže: „Ovo su nepretenciozne beleške, pisane iz dana u dan, tokom dugog povlačenja kroz Novopazarski Sandžak , preko severa Crne Gore i Albanije, uz svetlost bivačkih vatri, u šatoru, u snegu ili u albanskim hanovima . Tačan prikaz svakodnevne stvarnosti koju pamćenje nije imalo vremena da iskrivi“. Početkom proleća 1915. srpska vlada je apelovala na saveznike da priteknu u pomoć zemlji čije je stanovništvo desetkovano tifusom. „A od 17. marta 1915, nastavlja autor, šef misije, stariji lekar 1. klase Žuber, krenuo je u Marsej da odmah pođe da organizuje borbu protiv pošasti pre dolaska njegovih oficira. Imao sam čast da ga pratimo. 25.marta smo bili u Solunu a 27.u Nišu. Video sam Srbiju u vreme njene najveće žalosti i osetio sam najdublju žal za njom. 26.marta otišao sam vozom, predveče, u Veles. . (Kasnije saznajemo da je u jesen [1915] autor još bio u Srbiji, u Nišu, zatim u Kragujevcu.) Mihailo Pavlović Raul Labri : Slavist apo obrazovanju , 1913. godine bio je zadužen za kurs ruskog jezika na Fakultetu književnosti u Tuluzu. Ali upravo ga je rat 1914. godine približio slovenskom svetu. Prvo postavljen za predavača na Francuskom institutu u Sankt Peterburgu, poslat je u Srbiju 1915. godine kao prevodilac za sanitetsku misiju . Bio je ispunjen simpatijama prema jednostavnom i hrabrom malom narodu tokom teškog povlačenja u planine, upoznao je njihov jezik i običaje, poznavao je vojnike i vođe. Srbija, koja je postala Jugoslavija, je zauvek zauzela mesto u njegovom srcu i u njegovom životu. Nakon objavljivanja knjige o svom boravku u Srbiji 1916 godine započeo je novinarsku karijeru, u La Depecheu de Toulouse. Biće veran saradnik ovog lista do 1929 godine. mek povez, format 12 x 18,5 cm , francuski jezik, 212 strana , potpis na naslovnoj strani , RETKOST !

Iz recenzije : ’’U stihovima poznatoga suvremenog romskoga pjesnika Kujtima Paćakua sažeta je na neki način romska sudbina, oni govore o "prokletstvu" romskoga naroda, osuđenoga na vječno lutanje i neimaštinu. Ljubav, malo bola i mnogo vatre – tri su bitna elementa romskog identiteta koji prožimaju i poeziju Kujtima Paćakua. No, u tim pjesmama istodobno ključa i golema snaga, neka mudrost i toplina života i nesalomljivost duha naroda koji je stoljećima bio proganjan i diskriminiran. Pjesnik je, zapravo, zaljubljen u život, pa su mu i stihovi takvi – izravni i jasni. Pjesnik je to koji jednostavnim rječnikom govori o ljubavi, bijedi, o smislu ljudskog postojanja, identitetu, ljudskoj patnji... ili se pak samo igra slatkim riječima romskoga jezika, pa su mu i stihovi tada dječački naivni i neposredni.’’ *** »Odavno smo napustili nebo našeg zavičaja / Krenuli smo nepoznatim putovima / Sa sobom ponijeli smo / Samo jezik, naše pjesme i naše bajke / U srcu sačuvali smo jezik / U jeziku sačuvali smo pjesme / U pjesmama sačuvali smo naše bajke«. U ovim stihovima suvremenog romskog pjesnika Kujtima Paćakua sažeta je na neki način romska sudbina. A upravo njome, tom sudbinom prožeto je čitavo Paćakuovo pjesništvo, koje je sada prvi puta dostupno hrvatskim čitateljima na hrvatskome jeziku, u zbirci znakovitoga naslova Oko vatre. Posebno su ti stihovi dirljivi upravo zbog toga što govore o »prokletstvu« romskoga naroda, osuđenoga na vječno lutanje i neimaštinu, primjerice u stihovima »Tisuću godina smo lutali / Zaleđena srca / Naša krv nas je grijala. / Tvoju bol poznaju / Mora, planine, kamenje i trave / Od Himalaja / Od Gangesa...« ili u sljedećim stihovima: »Kad će te Ijudi poprijeko gledati sjedeći za stolom / i baciti ti komad kruha / izdaleka / kao bijednici...«. No, u pjesmama Kujtima Paćakua istodobno ključa i golema snaga, neka mudrost i toplina života i nesalomljivost duha naroda koji je stoljećima bio proganjan i diskriminiran. Ljubav, malo bola i mnogo vatre — tri su bitna elementa romskog identiteta koji prožimaju i poeziju Kujtima Paćakua. Pjesnik pravi pjesme od, kako sam kaze na jednome mjestu, šake bola, nekoliko kapi suza, malo prasine beskrajnih putova i Ijutih začina Ijubavi te ih ostavlja da se ispeku na vatri duše. Kod Kujtima Paćakua ne nalazimo apstraktne pjesme, gdje bi se citatelj morao posebno potruditi kako bi pronašao njihov smisao,stihovi djecacki naivmineposredni.To je poezija koja jednostavno prica zivot oji teče, teče i ne donosi bitne promjene u romskome nacinu života. Kujtim Paćaku je vjerojatno poznat svakom Romu na Kosovu. Paćaku je, naime, aktivan u književnosti, kazalištu, politici i u području Ijudskih prava. Dapače, vodeća je osoba romskoga pokreta koji se zauzima za etničku emancipaciju Roma na Balkanu.Rođen je u Prizrenu 1959., diplomirao je naAkademiji lijepih umjetnosti u Prištini na odjelu za glazbenu pedagogiju, sada već magistrira, a završio je također i kazališni smjer kod prof. Faruka Begollija. Kujtim Paćaku je radio i kao radijski i televizijski voditelj trideset godina i jedan je od prvih romskih novinara u Europi. S obzirom na to da je jezik vitalni element nacionalnog i kulturnog identiteta nekog naroda, a romski jezik još uvijek nije priznat, ne čudi stoga poseban odnos koji Kujtim Paćaku ima prema jeziku. To je odnos Ijubavi i simbioze jer pjesnik je svjestan da mu taj »jezik materinji« daje materijal za njegove stihove, jerpoezija, kako netko reče, razvija fantaziju jezika, daje joj krila. Ali i nesto mnogo više od toga - taj jezik je u samoj biti njegova bića što potvrđuje i ovim stihovima: »Posjedujem bijeloga konja /jednu violinu iz starih vremena / koji će tako ojačati /do časa smrti moje. Kujtim Paćaku je i sam prevodio svoje stihove na jezike koji se govore oko njega, a prevodili su mu i drugi, na albanski, srpski, turski, mađarski, francuski, engleski, talijanski, španjolski, kineski, a sada, eto, i na hrvatski. Prijevodi s romskog jezika i na romski jezik u nas su, na žalost, rijetkost jer je i cijela romska književnost skromna, ne samo zbog pomanjkanja novca za izdavačku djelatnost nego i zbog maloga broja prevoditelja s romskog na hrvatski jezik i obrnuto. Kujtim Paćaku je jedan od onih Ijudi koji u svome narodu svijetle poput svjetionika, što i sam na neki nacin potvrđuje svojim stihovima: »Bože / Nađi za mene mjesto / na jednoj zvijezdi / čak i meteoru / blizu Tebe / da i ja svijetlim. / I ja bih rado posvijetlio / jadniku put /1 ja bih rado osušio / nakvašenog. / Rado bih posvijetlio ceste / Ijudi koji putuju na konjima. / Ugrijao njihove zaleđene šatore / u kojima spavaju. / Osvijetlio bih bolje odozgo / blistave oči / zlatne dječje ruke«. Svojim stihovima on grije šatore svojih sunarodnjaka i naša srca. SANDRA VIKTORIJA KATUNARIĆ ****

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! „Istorijski događaj... prelepo ostvaren, najčistiji i najvažniji izraz generacije kojoj je sam Keruak dao ime bit generacija.“ New York Times Roman koji je definisao jednu generaciju. Damarajući ritmovima marginalne Amerike sredinom XX veka, džeza, seksa, lakih droga i tajanstvenih obećanja kojima doziva otvoreni put, kultni roman Džeka Keruaka o slobodi i žudnji definisao je bit generaciju i postao nadahnuće za sve sledeće naraštaje od trenutka kada je prvi put objavljen pre više od pola veka. Zasnovan na Keruakovim avanturama s Nilom Kasidijem, roman govori o dvojici prijatelja čija su četiri putovanja preko čitavog kontinenta potraga za smislom i autentičnim iskustvom. Mešavina melanholične naivnosti i bezumnog osećanja napuštenosti, prožeta Keruakovom ljubavlju prema Americi, saosećanjem prema čitavom čovečanstvu i njegovim osećajem za jezik kao vrstu džeza, Na putu je do srži američka vizija slobode i nade – neodoljiva i puna života i čuda. „Život je izvrstan i malo je onih koji njegovu radost i čudesnost, tugu i humor umeju preneti na papir poput Keruaka.“ San Francisco Examiner „Kao što roman Sunce se ponovo rađa predstavlja svedočenje izgubljene generacije dvadesetih godina XX veka, tako je sasvim sigurno da je Na putu roman koji nam za pokolenja ostavlja bit generacija.“ The New York Times Džek Keruak (1922, Louel, Masačusets – 1969, Sent Pitersburg, Florida), rođen kao Žan-Luj Lebri de Keruak. Srednju školu u Louelu završio je 1939. godine kao najbolji sportista i dobio fudbalsku stipendiju za Pripremni koledž Horas Men i Univerzitet Kolumbija. Za vreme Drugog svetskog rata radio je u trgovačkoj mornarici, gde je započeo pisanje romana More je moj brat (1950). U ranim godinama bio je pod uticajem Sarojana i Hemingveja, da bi kasnije razvio sopstveni stil, beležeći život američkog putnika i iskustvo bit generacije pedesetih godina. O tome svedoče brojni romani, kao što su: Grad i velegrad (1950), Na putu (1957), Ljudi iz podzemlja (1958), Darma lutalice (1958), Tristesa (1960), Usamljeni putnik (1960), Big Sur (1960), Žerarove vizije (1963), Anđeli Desolejšn Pika (1965), Satori u Parizu (1966), Kodijeve vizije (1972), i nekoliko knjiga poezije poput Meksiko Siti bluza (1959) i San Francisko bluza (1983).

Sven Popović rođen je 1989. u Zagrebu. Diplomirao je komparativnu književnost, engleski jezik i književnost i amerikanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Piše muzičke i književne kritike za časopise i portale. Prozu je objavljivao u Quorumu, Zarezu, Fantomu slobode, časopisima Nova riječ i Script, zborniku Record Stories, antologiji mladih prozaika “Bez vrata, bez kucanja” i na raznim internet-portalima. Knjigu kratkih priča Nebo u kaljuži objavio je 2015. Jedan je od osnivača “Tko čita?”, programa namijenjenog mladim autorima, i jedan od urednika zbornika TKO ČITA? za sezone 2015/16 i 2016/17. Priče su mu ušle u antologiju Best European Fiction 2017 i prevedene na engleski, nemački, poljski i rumunski. Živi i ne radi u Zagrebu. “Osjetio sam kako mi svjetlost natapa odjeću. Te posljednje zrake svjetlosti koje izgaraju na koži i betonu i asfaltu i limu. I ne može biti bolje. Jer ovih nekoliko sati opet smo samo nas trojica. U nekom prošlom vremenu. Nas trojica. Dok smo još vjerovali. U vječnu sadašnjost i beskonačnu cestu. Instant-satori. Nešto bolje i sjajnije i uzvišenije nalazi se odmah iza ugla. Nas trojica. Bas, bubanj i gitara rokenrol benda koji spašava duše brzinom od 33 okretaja u minuti.” “Stojimo dok tulum bjesni. Tulumi: ti pokretni hramovi naše mladosti koji sprječavaju prodor vanjskog svijeta. I odjednom shvaćam da dugo nisam bio ovako dobre volje. Okrenuo sam se prema Judy, pomaknuo joj kosu i poljubio je. Žmirio sam, a iza kapaka treperile su zvijezde.” “Izbrisali smo naš svijet i međuigrom noći, neona i gradskih svjetala stvorili krajolik koji nam je bio po volji i cestu koja nije vodila nigdje. Nigdje osim u zavjese noći koja nudi zaborav zaborav zaborav i plavičasto, meko jutro tamo daleko na drugoj strani gdje mi više nismo ono što jesmo, nego ono što bismo htjeli biti. “ “Promatram nas. Mladići i djevojke začeti u pukotinama, rođeni u vakuumu između dva razdoblja. Kao djeca naviknuti na smijeh, stabla i sunce, odgajani uz motivaciju ako dovoljno radimo, učimo, obavljamo domaću zadaću, da ćemo biti nagrađeni. Zrelost dolazi s prihvaćanjem činjenice da su nam roditelji i učitelji lagali, bacili su nam vrući krumpir i ostavili nas s opeklinama. A govore nam da smo cinični, da smo lijeni i da je ironija lajtmotiv

VIDIMO SE U KOSMOSU - Džen Čeng Autor: Džen Čeng Žanr: Knjige za decu Pismo: Latinica Broj strana: 281 Povez: Mek Format: 21 cm Godina izdanja: 2017. -vrlo dobro ocuvano ,ima malo podvlacenja teksta markerom ,hemijskom ,malo su izlizane korice na ivicaam Jedanaestogodišnji Aleks Petroski ludo je zaljubljen u svemir i rakete. Takođe, on obožava svoju mamu i brata, a pogotovo psa Karla Segana, koji je dobio ime po astronautu kome se Aleks divi. Njegova najveća želja je da lansira svoj zlatni ajpod u svemir, isto kao što je Karl Segan (astronaut, a ne pas) 1977. poslao u svemir Zlatnu ploču sa snimljenim zvucima kako bi bića sa drugih planeta stekla utisak o Zemlji. Pun optimizma, Aleks kreće na put na kom će otkriti toliko toga, pre svega o svetu koji ga okružuje (i raketama, naravno), a zatim i dugo čuvane tajne o svojoj porodici, kao i to da postoje članovi o kojima dotad ništa nije znao. Ovu šarmantnu knjigu čine zapisi sa zlatnog ajpoda snimljeni tokom Aleksove velike avanture na potezu od Rokvjua u Koloradu, preko Novog Meksika i potom nazad, od Las Vegasa do Los Anđelesa. I sve je tu – interesantni razgovori, zvuk voza u pokretu, lavež psa, dobovanje kiše po platnu šatora, usamljenost, smeh, zabrinutost, ljubav, nova poznanstva – sve ono što život na Zemlji čini jedinstvenim i neponovljivim. *** Još od Čuda dugo nisam pročitala ništa što me je toliko dirnulo... Izuzetne knjige su retke i moćne, kao da su i same nastale od zvezda. Vidimo se u kosmosu jedna je od takvih knjiga. – Dženifer Niven Potpuno me je očarala ova knjiga! [...] Neverovatno pripovedanje gospodina Čenga potvrdilo je moje uverenje da je kreativnost i dalje veoma živa u literaturi za decu i omladinu. – Buk rajot Ovaj roman je dar – pravo čudo! Aleks neverovatno strastveno podseća da smo mi, ljudi, pre svega bića nade. Džek Čeng je briljirao u ovoj knjizi, zbog koje želim da budem bolja osoba. – Pol Grifin Aleks Petroski ima veliki um, velike snove i veliko srce. Njegova priča je puna PRAVE MAGIJE – prijatelja, iznenađujućih putovanja, tužnih događaja i nade. Ova knjiga je predivna. – Ali Kondi (kutija 2)

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Predratno izdanje Sveslovenske knjizare Beograd, obim 80 strana. Zbivanja oko parlamenta Kraljevine Crne Gore. U formi pripovjetke. Nikac od Rovina ili Nikola Tomanović (između 1720. i 1726[1] – 1776) je čuveni crnogorski junak rođen u selu Rovine u plemenu Cuce. Predak porodice Tomanovići Sredan, koji je bio Drekalović[traži se izvor] (to tvrdi i stari etnolog Erdeljanović u studiji Pleme Kuči) doselilo se iz Kuča u Cuce u 16. vijeku. Nema tačnog podatka o datumu rođenja i smrti ovog junaka.[2] Njegoš u pjesmi Smrt Nikca od Rovina u Ogledalu srbskom navodi da je on poginuo oko 1755. godine, dok većina istoričara navode 1776. godinu kao datum smrti. Za vrijeme bitke na Predišu u Bjelicama 1756. godine, Nikac je imao nešto više od trideset godina, a poginuo sa pedeset godina, po tome se zaključuje da je 1776. godine poginuo.[3] Živio za vrijeme vladike Danila, vladike Save i vladike Vasilija. Po opisu, Nikac je bio čovjek nevisokog rasta, širok u ramenima tanaka struka nakostrješenih obrvica, dugih brkova, velikih crnih očiju sa izrazitim krvavim biljegom na desnom oku.[4] Lazar Tomanović ga navodi kao Nikca od Rovinja. Želeći da potčini Crnu Goru sultanovoj vlasti i da natjera Srbe na plaćanje harača, Osman-paša, čehaja bosanskog vezira u jesen 1756. godine napada Crnu Goru sa tri strane iz pravca Nikšića, Grahova i Podgorice. Sa glavninom svoje vojske prodire na Čevo, gdje se sastaje sa vojskama koje su krenule iz Grahova i Podgorice. Crnogorci su vodili žestoku bitku sve dok nije palo Čevo, tada je vladika Vasilije pao u očajanje. Predao je komandu njeguškom vojvodi, te se uz pomoć kaluđera Teodosija Markovića, prebacio se u Primorje a odatle u Senjsku Rijeku. Kada je izgledalo da nema više spasa, Nikac je okupio četrdeset ljudi, i sa njima upao u centar neprijateljskog logora. Prethodno se dogovorio sa serdarom Đikanom, da kada upadnu u logor, on privuče vojsku Stažerskome dolu. Pozvao je Arslan-agu Zvizdića da javi paši da mu dolaze 40 ljudi koji žele da se poklone. Turska vojska je pustila Nikca sa ljudima u logor, prateći ih do pašinog šatora. Kada su se približili šatoru povadili su kubure i napali Turke. Nikac je tom prilikom lično ubio Osman-pašu. Kada je Nikac usmrtio pašu pokušali su da se probiju iz logora, tada je Turke napala i crnogorska vojska. Iz Turskog logora uspjela su se izvući šestorica junaka, meću kojima je bio i Nikac od Rovina, koji je zadobio osam rana. Nadahnuti podvigom slavnoga Nikca, crnogorci su tada izvojevali veliku pobjedu i odbranili se. Ranjenoga Nikca posle boja odniijeli su u selo Dobrotu, gdje su mu vidali rane. Kada se oporavio vratio se u Cuce.[6] Najveći Nikčev podvig opjevan je u pjesmi `Sinovi Obilića`, i kome je Njegoš posvetio petu pjesmu svoje `Svobodijade`. Ponosi se, Goro Crna, sveti hrame srpske slave! Dok svobode tvoje gnjezdo izležuje sokolove kako Nikca od Rovinah i njegovo društvo hrabro, svagda će ti pred oružjem protivnika sila padat, i vjenčeve bojem pletne tvoja hitra brati ruka.[7] Smrt Nikca od Rovina Poznato je da je Nikac naplaćivao harač od nikšićkih Turaka tj. od Hamze kapetana. Pošto je Nikac bio strah i trepet za Turke, Hamza je to prihvatio, ali tome se jednom prilikom usprotivio Jašar Babić, koji je zajedno sa svojom četom krenuo da zaplijeni stoku od Nikca. Rano u zoru susreli su se i obojica su u isto vrijeme ispalili džeferdar pa su zajedno u istom trenutku poginuli. Nikčeva smrt je opjevana u narodnoj epskoj pjesmi Smrt Nikca od Rovinah. Evo Nikca, turska buljubašo, đe je bio, on se nije krio!` Trče oni jedan put drugoga. sretoše se u bijele ovce - jedanak im pukli džeferdari, oba mrtvi pali među ovce``[8] Orden Petar II Petrović Njegoš je htio da ustanovi orden za junaštvo po Nikcu od Rovina, kao najvećem crnogorskom junaku. Međutim, senatori Filip Đurašković i Stevan Perkov Vukotić su predložili da se medalja ne zove po Nikcu već po Milošu Obiliću, jer kako su rekli Miloš je ubio cara a Nikac pašu, i tako je i ostalo pa je od tada uvedena čuvena Obilića medalja za junaštvo. To prilikom Filip Đurašković je kazao: ` Nemoj, gospodare, na taj orden metati Nikca od Rovina, ne zato što to on ne zaslužuje, već zato što ne bi valjalo da lik jednog svog podanika bude nosiš ti, vladiko, na prsima.` [9] Dok je Stevan Perkov Vukotić rekao: ` Pravo zbori Filip, gospodare. Kad bi stavio na taj orden Nikca Tomanovića, ne bi se moglo živo ostati od hvale Tomanovića. Svaka bi njihova baba rekla: Eto, i vladika nosi na prsima našeg Nikca, no, kad si rješio da uspostaviš veliki junački orden, ti stavi lik Obilića. Nikac je ubio pašu, a obilić cara, i neka se taj orden zove `Obilića medalja`. `

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Predratno izdanje Sveslovenske knjizare Beograd, obim 80 strana. Zbivanja oko parlamenta Kraljevine Crne Gore. U formi pripovjetke. Nikac od Rovina ili Nikola Tomanović (između 1720. i 1726[1] – 1776) je čuveni crnogorski junak rođen u selu Rovine u plemenu Cuce. Predak porodice Tomanovići Sredan, koji je bio Drekalović[traži se izvor] (to tvrdi i stari etnolog Erdeljanović u studiji Pleme Kuči) doselilo se iz Kuča u Cuce u 16. vijeku. Nema tačnog podatka o datumu rođenja i smrti ovog junaka.[2] Njegoš u pjesmi Smrt Nikca od Rovina u Ogledalu srbskom navodi da je on poginuo oko 1755. godine, dok većina istoričara navode 1776. godinu kao datum smrti. Za vrijeme bitke na Predišu u Bjelicama 1756. godine, Nikac je imao nešto više od trideset godina, a poginuo sa pedeset godina, po tome se zaključuje da je 1776. godine poginuo.[3] Živio za vrijeme vladike Danila, vladike Save i vladike Vasilija. Po opisu, Nikac je bio čovjek nevisokog rasta, širok u ramenima tanaka struka nakostrješenih obrvica, dugih brkova, velikih crnih očiju sa izrazitim krvavim biljegom na desnom oku.[4] Lazar Tomanović ga navodi kao Nikca od Rovinja. Želeći da potčini Crnu Goru sultanovoj vlasti i da natjera Srbe na plaćanje harača, Osman-paša, čehaja bosanskog vezira u jesen 1756. godine napada Crnu Goru sa tri strane iz pravca Nikšića, Grahova i Podgorice. Sa glavninom svoje vojske prodire na Čevo, gdje se sastaje sa vojskama koje su krenule iz Grahova i Podgorice. Crnogorci su vodili žestoku bitku sve dok nije palo Čevo, tada je vladika Vasilije pao u očajanje. Predao je komandu njeguškom vojvodi, te se uz pomoć kaluđera Teodosija Markovića, prebacio se u Primorje a odatle u Senjsku Rijeku. Kada je izgledalo da nema više spasa, Nikac je okupio četrdeset ljudi, i sa njima upao u centar neprijateljskog logora. Prethodno se dogovorio sa serdarom Đikanom, da kada upadnu u logor, on privuče vojsku Stažerskome dolu. Pozvao je Arslan-agu Zvizdića da javi paši da mu dolaze 40 ljudi koji žele da se poklone. Turska vojska je pustila Nikca sa ljudima u logor, prateći ih do pašinog šatora. Kada su se približili šatoru povadili su kubure i napali Turke. Nikac je tom prilikom lično ubio Osman-pašu. Kada je Nikac usmrtio pašu pokušali su da se probiju iz logora, tada je Turke napala i crnogorska vojska. Iz Turskog logora uspjela su se izvući šestorica junaka, meću kojima je bio i Nikac od Rovina, koji je zadobio osam rana. Nadahnuti podvigom slavnoga Nikca, crnogorci su tada izvojevali veliku pobjedu i odbranili se. Ranjenoga Nikca posle boja odniijeli su u selo Dobrotu, gdje su mu vidali rane. Kada se oporavio vratio se u Cuce.[6] Najveći Nikčev podvig opjevan je u pjesmi `Sinovi Obilića`, i kome je Njegoš posvetio petu pjesmu svoje `Svobodijade`. Ponosi se, Goro Crna, sveti hrame srpske slave! Dok svobode tvoje gnjezdo izležuje sokolove kako Nikca od Rovinah i njegovo društvo hrabro, svagda će ti pred oružjem protivnika sila padat, i vjenčeve bojem pletne tvoja hitra brati ruka.[7] Smrt Nikca od Rovina Poznato je da je Nikac naplaćivao harač od nikšićkih Turaka tj. od Hamze kapetana. Pošto je Nikac bio strah i trepet za Turke, Hamza je to prihvatio, ali tome se jednom prilikom usprotivio Jašar Babić, koji je zajedno sa svojom četom krenuo da zaplijeni stoku od Nikca. Rano u zoru susreli su se i obojica su u isto vrijeme ispalili džeferdar pa su zajedno u istom trenutku poginuli. Nikčeva smrt je opjevana u narodnoj epskoj pjesmi Smrt Nikca od Rovinah. Evo Nikca, turska buljubašo, đe je bio, on se nije krio!` Trče oni jedan put drugoga. sretoše se u bijele ovce - jedanak im pukli džeferdari, oba mrtvi pali među ovce`[8] Orden Petar II Petrović Njegoš je htio da ustanovi orden za junaštvo po Nikcu od Rovina, kao najvećem crnogorskom junaku. Međutim, senatori Filip Đurašković i Stevan Perkov Vukotić su predložili da se medalja ne zove po Nikcu već po Milošu Obiliću, jer kako su rekli Miloš je ubio cara a Nikac pašu, i tako je i ostalo pa je od tada uvedena čuvena Obilića medalja za junaštvo. To prilikom Filip Đurašković je kazao: ` Nemoj, gospodare, na taj orden metati Nikca od Rovina, ne zato što to on ne zaslužuje, već zato što ne bi valjalo da lik jednog svog podanika bude nosiš ti, vladiko, na prsima.` [9] Dok je Stevan Perkov Vukotić rekao: ` Pravo zbori Filip, gospodare. Kad bi stavio na taj orden Nikca Tomanovića, ne bi se moglo živo ostati od hvale Tomanovića. Svaka bi njihova baba rekla: Eto, i vladika nosi na prsima našeg Nikca, no, kad si rješio da uspostaviš veliki junački orden, ti stavi lik Obilića. Nikac je ubio pašu, a obilić cara, i neka se taj orden zove `Obilića medalja`. `

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Naslovna: Marijan Trepse Marijan Trepše (Zagreb, 25. ožujka 1897. - Zagreb, 4. listopada 1964.), hrvatski slikar, grafičar i kazališni scenograf. Nakon osnovne škole i realne gimnazije, 1914. upisuje se na Privremenu višu školu za umjetnost i umjetni obrt, na slikarski odjel prof. Bele Csikosa Sessije, što je, kako je istakao Grgo Gamulin, „za posljedicu imalo vješt i lak crtež“. Prvi puta skupno izlaže 1916. s ostalim đacima Škole. Zapaža ga Lunaček, koji o njemu bilježi: „dobar je u kompoziciji, dok je u akvarelima nekako propovjednik bijede i tuge, dok te note iznosi za mladog čovjeka upravo čudnom zbiljom.“ 1916. odlazi u vojsku, a 1918. školovanje nastavlja u Pragu, gdje na Akademiji kod prof. Maxa Švabinskog specijalizira grafiku i slikarstvo. Tu dolazi u dodir s njemačkim ekspresionizmom, i slikarstvom Vlamincka, koji će biti osjetni u njegovim kasnijim radovima, kao i Kraljevićev uticaj. Upravo će u grafici Trepše možda ponajbolje izraziti svoje socijalne dojmove koje je bio apostrofirao Lunaček. Po svršetku drugog semestra u Pragu, gdje je boravio zahvaljujući stipendiji grofa Pejačevića, vraća se u Zagreb i 1919./1920. izlaže na Proljetnom salonu, tvoreći s Milivojem Uzelcem, Vilkom Gecanom i Vladimirom Varlajem tzv. Grupu četvorice. U razdoblju između 1919. i 1923. nastaju njegove najbrojnije i najkvalitetnije grafike, koje nažalost nemaju upisane godine nastanka, naslova, niti podataka o ediciji. Motivi iz Biblije, literature, cabareta, i osobito iz polusvijeta, psihološki nabijeni emocijama tjeskobe, straha, bezumlja i očaja, dani su izrazito ekspresionistički, u jakim gestama i izrazitim crno-bijelim kontrastima. U lirskoj varijanti svojeg ekspresionizma u akvarelu i grafici bavi se temom akta, da bi se kasnije, nakon 1933. okrenuo također i prirodi, tj. pejsažu. Od 1920. do 1922. radi u Pariz na Académie de la Grande Chaumiére. 1923. u ediciji zagrebačke knjižare M. Šek, izdaje svoju prvu grafičku mapu s 8 litografija. Od 1925. radi kao scenograf za Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, te će do svog umirovljenja 1957. ostvariti preko stotinu dramskih i opernih inscenacija. Na Međunarodnoj izložbi u Philadelphiji 1926. nagrađen je zlatnom medaljom za slikarstvo. Po njegovim nacrtima izrađen je veliki vitraž Golgota, postavljen u zagrebačkoj kapeli Trpećeg Isusa. Od 1926. do 1932. radi kao privremeni učitelj Državne obrtne škole, a od konca 1940, i tijekom 1941. kao učitelj vještina I. muške realne gimnazije. Samostalno je izlagao devet puta. Jedan je od najznačajnijih slikara i vjerojatno najznačajniji grafičar hrvastkog ekspresionizma. Planinarenje (takođe alpinizam)[2] je set aktivnosti koje obuhvataju uspon uz planinu, pri čemu je jedan od glavnih ciljeva osvajanje vrha. Aktivnosti vezane za planinarenje obuhvataju tradicionalne spoljno penjanje, pešačenje, skijanje, i prelaženje preko ferata.[3][4][5][6] Penjanje u sali, sportsko planinarenje i penjanje po stenama se obično isto tako smatraju planinarenjem.[7] Za razliku od većine sportova, planinarstvu nedostaju široko primenjena formalna pravila, propisi i upravljanje; planinari se pridržavaju velikog broja tehnika i filozofija kada se penju na planine.[8] Brojni lokalni alpinistički klubovi podržavaju planinare ugošćujući resurse i društvene aktivnosti. Savez alpskih klubova, Međunarodna federacija za penjanje i planinarenje (UIAA), je svetska organizacija za planinarenje i penjanje, priznata od strane Međunarodnog olimpijskog komiteta.[9] Nematerijalno kulturno nasleđe Alpinizam u Austriji, Italiji i Švajcarskoj je upisan 2019. godine na Uneskovu Reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog nasleđa čovečanstva.[10] Alpinizam je tradicionalna fizička praksa koju karakteriše zajednička kultura. Ta zajednička kultura se sastoji od poznavanja planinskog okruženja, istorije prakse i povezanih vrednosti, kao i specifičnih veština. Sem tih elemenata neophodno je znanje o prirodnom okruženju, promenljivim vremenskim uslovima i prirodnim opasnostima. Alpinizam kao veština se zasniva i na estetskim aspektima: alpinisti teže elegantnim pokretima penjanja, kontemplaciji pejzaža i harmoniji sa prirodnim okruženjem. Ova praksa razvija etičke principe koji su zasnovani na posvećenosti svakog pojedinca, kao što je neostavljanje trajnih tragova za sobom i preuzimanje obaveze pružanja pomoći među sobom. Suštinski deo alpinističkog načina razmišljanja je i osećaj timskog duha, koji čini nit povezivanja alpinista.[10] Planinarenje i planinari Veliki broj planinara ima različite motive, a uglavnom su to: izazov, uživanje u netaknutoj prirodi i druženje. Planinarenje često zahteva dobru kondiciju, jer ono obuhvata penjanje, silaženje, nošenje ranca itd. Iskustvo je potrebno za korišćenje karte, kompasa, visinomera, i druge opreme. Osnovna planinarska oprema podrazumeva cipele, jaknu, ranac. Spisak opreme za ozbiljnije planinarske ekspedicije je dugačak. On pored hrane i vode podrazumeva penjačku opremu (pojas, prusik, karabineri, cepin, dereze, šlem, štapovi...), opremu za prenoćište (šator, vreća, podloga), ostalu opremu (naočare za sunce, ski naočare, baterijska lampa, kompas...) Za vreme uspona i silaska može doći do nepredviđenih okolnosti. Planinari moraju biti psihički pripremljeni da i u najtežim okolnostima (magla, vetar, sneg, kiša, nedostatak vode i hrane, povrede, kvarovi opreme...) ostanu pribrani, pomognu drugima i bezbedno privedu akciju kraju.

Novo, nečitano, nema posvete. Uvjerljivo drugi - Sven Popović Izdavač: LOM Godina izdanja: 2018 Broj strana: 192 Format: 21 cm Povez: Broširani Sven Popović rođen je 1989. u Zagrebu. Diplomirao je komparativnu književnost, engleski jezik i književnost i amerikanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Piše muzičke i književne kritike za časopise i portale. Prozu je objavljivao u Quorumu, Zarezu, Fantomu slobode, časopisima Nova riječ i Script, zborniku Record Stories, antologiji mladih prozaika “Bez vrata, bez kucanja” i na raznim internet-portalima. Knjigu kratkih priča Nebo u kaljuži objavio je 2015. Jedan je od osnivača “Tko čita?”, programa namijenjenog mladim autorima, i jedan od urednika zbornika TKO ČITA? za sezone 2015/16 i 2016/17. Priče su mu ušle u antologiju Best European Fiction 2017 i prevedene na engleski, nemački, poljski i rumunski. Živi i ne radi u Zagrebu. “Osjetio sam kako mi svjetlost natapa odjeću. Te posljednje zrake svjetlosti koje izgaraju na koži i betonu i asfaltu i limu. I ne može biti bolje. Jer ovih nekoliko sati opet smo samo nas trojica. U nekom prošlom vremenu. Nas trojica. Dok smo još vjerovali. U vječnu sadašnjost i beskonačnu cestu. Instant-satori. Nešto bolje i sjajnije i uzvišenije nalazi se odmah iza ugla. Nas trojica. Bas, bubanj i gitara rokenrol benda koji spašava duše brzinom od 33 okretaja u minuti.” “Stojimo dok tulum bjesni. Tulumi: ti pokretni hramovi naše mladosti koji sprječavaju prodor vanjskog svijeta. I odjednom shvaćam da dugo nisam bio ovako dobre volje. Okrenuo sam se prema Judy, pomaknuo joj kosu i poljubio je. Žmirio sam, a iza kapaka treperile su zvijezde.” “Izbrisali smo naš svijet i međuigrom noći, neona i gradskih svjetala stvorili krajolik koji nam je bio po volji i cestu koja nije vodila nigdje. Nigdje osim u zavjese noći koja nudi zaborav zaborav zaborav i plavičasto, meko jutro tamo daleko na drugoj strani gdje mi više nismo ono što jesmo, nego ono što bismo htjeli biti. “ “Promatram nas. Mladići i djevojke začeti u pukotinama, rođeni u vakuumu između dva razdoblja. Kao djeca naviknuti na smijeh, stabla i sunce, odgajani uz motivaciju ako dovoljno radimo, učimo, obavljamo domaću zadaću, da ćemo biti nagrađeni. Zrelost dolazi s prihvaćanjem činjenice da su nam roditelji i učitelji lagali, bacili su nam vrući krumpir i ostavili nas s opeklinama. A govore nam da smo cinični, da smo lijeni i da je ironija lajtmotiv

U pjesmi naslovljenoj Autoportret, koja uvodi u knjigu Plamen i riječi (2013), Jidi Majia kaže: „Vjetar puše nad grebenom, tiho zboreći djetetu u suton, / vjetar odlazi u daljinu, gdje čeka ga pripovijest. / Ostavi svoje ime, dijete, na ovoj zemlji, / jer jednog dana ponosno ćeš moći mrijeti.“ U tom prizoru i u toj poruci doista se sažima lirika pjesnika kojeg ovdje predstavljamo: u prizoru djeteta što na visokoj, od svijeta dalekoj planini u Sečuanu sluša huk oštrog vjetra i u njemu čuje sudbinski nalog. Značaj pjesnikā čije je djelo usredotočeno na njihov zavičaj odnosno etniju obično ne seže dalje od granica tog zavičaja i etnije. Unutar tih granica ta je poezija možda važna kao čuvarica baštine, jezika i tako dalje, ali mimo njih može biti zanimljiva tek stručnjacima za određen kraj i kulturu. No kako se u svakoj dobroj književnosti, pa tako i u svakoj dobroj poeziji, ono univerzalno doseže tek i upravo posredstvom boja, mirisa, okusa i obrisa onog lokalnog, tako ima pjesnika koji poniranjem u mikrokozmos svoje kulture, običajnosti, jezika i predjela, i to baš krajnjim poniranjem u ono najvećma pojedinačno i skrajnuto, grade osebujan makroplan, odnosno univerzalnu viziju. Činjenica da je to moguće predstavlja, uz ostalo, i osnovu svakog mogućeg humanizma. A među pjesnike u čijem se djelu zbiva takav spoj ubraja se Jidi Majia. (Dinko Telećan, Riječi od ognja: poezija Jidi Majiaa – ulomak) Jidi Majia, pripadnik naroda Yi, rođen je u lipnju 1961. u autonomnoj prefekturi Liangshan Yi, na jugozapadu Kine, gdje živi većina pripadnika te manjine. Jedan je od najreprezentativnijih pjesnika u Kini, a uvelike je utjecajan i kao međunarodni pjesnik. Poezija mu je prevedena na više od 20 jezika i objavljena u 60 prijevoda u blizu 30 zemalja. Dobitnik je Treće nagrade za poeziju u Kini, nagrade za književnost Guo Moruo, književne nagrade Zhuang Zhongwen, Šolohovljeve nagrade, književne nagrade Rou Gang, nagrade Pjesnički duh Kine kineskog PEN-a, Međunarodne humanitarne nagrade Mkhiva u Južnoafričkoj Republici, Europske nagrade Homer za poeziju i umjetnost 2016. godine, pjesničke nagrade rumunjskog časopisa Suvremeni narod, nagrade Poezija Bukurešta 2017., nagrade Ianicius u Poljskoj 2017. i nagrade za životno djelo na pjesničkom festivalu Xu Zhimo u Cambridgeu. Od 2007. nadalje utemeljuje niz pjesničkih događaja: Međunarodni festival poezije u Qinghaiju, Pjesnički forum pod šatorom u Qinghaiju, Pjesnički tjedan u Xichangu, uz jezero Qionghai i Međunarodni tjedan poezije u Chengduu. Trenutačno je potpredsjednik i član tajništva Udruženja kineskih pisaca.

Pesma nad pesmama ( ili Pesma Solomonova),Metanoja 32-33 *6656*12-2022 zbirka ljubavnih pesama, preveo i uvodom providio i protumačio LJudevit Rupčić izdanje: Krišćanska sadašnjost Zagreb 1973.g Tvrd povez, latinica,108.strana, hrvatski jezik, format : 20,5 x 11,5 cxm, težina 170.grama stanje:odlično očuvana.-nema ispisivanja Pesma nad pesmama nalazi se u sastavu Poučnih (mudronosnih) knjiga Starog zaveta. Zbog svoje svetovne sadržine, ljubavi momka i devojke, kao i znatne doze čulnosti koja je opisana u delu, ova pesma je oduvek izazivala veliko interesovanje brojnih istraživača i tumača Biblije. Samim tim podsticala je veoma oprečne zaključke kada je u pitanju smisao i značenje same pesme. Pesma nad pesmama je sačuvana u hebrejskoj Bibliji i Starom zavetu i svrstava se među Spise, gde su još i Psalmi, Knjiga o Jovu, Priče Solomonove, Knjiga propovednika itd. Pesma nad pesmama ili Pesma Solomonova, kako se još naziva, predstavlja zbirku ljubavnih pesama. Pretpostavlja se da je na početku ovo delo bila zbirka vereničkih ili svatovskih pesama. Pisac: Solomon (skup narodnih, svadbenih pesama naroda Istoka) Književni rod: lirika Književna vrsta: ljubavna pesma Vreme radnje: oko 1000 god. p.n.e glava 1. Solomunova pesma nad pesmama. 2 Da me hoće poljubiti poljupcem usta svojih! Jer je tvoja ljubav bolja od vina. 3 Mirisom su tvoja ulja prekrasna; ime ti je ulje razlito; zato te ljube devojke. 4 Vuci me, za tobom ćemo trčati; uvede me car u ložnicu svoju; radovaćemo se i veselićemo se tobom, spominjaćemo ljubav tvoju više nego vino; pravi ljube te. 5 Crna sam, ali sam lepa, kćeri jerusalimske, kao šatori kidarski, kao zavesi Solomunovi. 6 Ne gledajte me što sam crna, jer me je sunce opalilo; sinovi matere moje rasrdivši se na me postaviše me da čuvam vinograde, i ne čuvah svoj vinograd, koji ja imam. 7 Kaži mi ti, kog ljubi duša moja, gde paseš, gde planduješ? Jer zašto bih lutala medju stadima drugova tvojih? 8 Ako ne znaš, najlepša izmedju žena, podji tragom za stadom, i pasi jariće svoje pokraj stanova pastirskih. 9 Ti si mi, draga moja, kao konji u kolima Faraonovim. 10 Obrazi su tvoji okićeni grivnama, i grlo tvoje nizovima. 11 Načinićemo ti zlatne grivne sa šarama srebrnim. 12 Dok je car za stolom, nard moj pušta svoj miris. 13 Dragi mi je moj kita smirne, koja medju dojkama mojim počiva. 14 Dragi mi je moj grozd kiprov iz vinograda engadskih. 15 Lepa ti si, draga moja, lepa ti si! Oči su ti kao u golubice. 16 Lep ti si, dragi moj, i ljubak! I postelja naša zeleni se. 17 Grede su nam u kućama kedrove, daske su nam jelove.

Knjiga je necitana, kupljena nova i stajala u vitrini. Nema posvete. Orlov pogreb - Jidi Majia Izdavač: Sandorf Godina izdanja: 2019 Broj strana: 147 Format: 22 cm Povez: Tvrdi U pjesmi naslovljenoj Autoportret, koja uvodi u knjigu Plamen i riječi (2013), Jidi Majia kaže: „Vjetar puše nad grebenom, tiho zboreći djetetu u suton, / vjetar odlazi u daljinu, gdje čeka ga pripovijest. / Ostavi svoje ime, dijete, na ovoj zemlji, / jer jednog dana ponosno ćeš moći mrijeti.“ U tom prizoru i u toj poruci doista se sažima lirika pjesnika kojeg ovdje predstavljamo: u prizoru djeteta što na visokoj, od svijeta dalekoj planini u Sečuanu sluša huk oštrog vjetra i u njemu čuje sudbinski nalog. Značaj pjesnikā čije je djelo usredotočeno na njihov zavičaj odnosno etniju obično ne seže dalje od granica tog zavičaja i etnije. Unutar tih granica ta je poezija možda važna kao čuvarica baštine, jezika i tako dalje, ali mimo njih može biti zanimljiva tek stručnjacima za određen kraj i kulturu. No kako se u svakoj dobroj književnosti, pa tako i u svakoj dobroj poeziji, ono univerzalno doseže tek i upravo posredstvom boja, mirisa, okusa i obrisa onog lokalnog, tako ima pjesnika koji poniranjem u mikrokozmos svoje kulture, običajnosti, jezika i predjela, i to baš krajnjim poniranjem u ono najvećma pojedinačno i skrajnuto, grade osebujan makroplan, odnosno univerzalnu viziju. Činjenica da je to moguće predstavlja, uz ostalo, i osnovu svakog mogućeg humanizma. A među pjesnike u čijem se djelu zbiva takav spoj ubraja se Jidi Majia. (Dinko Telećan, Riječi od ognja: poezija Jidi Majiaa – ulomak) Jidi Majia, pripadnik naroda Yi, rođen je u lipnju 1961. u autonomnoj prefekturi Liangshan Yi, na jugozapadu Kine, gdje živi većina pripadnika te manjine. Jedan je od najreprezentativnijih pjesnika u Kini, a uvelike je utjecajan i kao međunarodni pjesnik. Poezija mu je prevedena na više od 20 jezika i objavljena u 60 prijevoda u blizu 30 zemalja. Dobitnik je Treće nagrade za poeziju u Kini, nagrade za književnost Guo Moruo, književne nagrade Zhuang Zhongwen, Šolohovljeve nagrade, književne nagrade Rou Gang, nagrade Pjesnički duh Kine kineskog PEN-a, Međunarodne humanitarne nagrade Mkhiva u Južnoafričkoj Republici, Europske nagrade Homer za poeziju i umjetnost 2016. godine, pjesničke nagrade rumunjskog časopisa Suvremeni narod, nagrade Poezija Bukurešta 2017., nagrade Ianicius u Poljskoj 2017. i nagrade za životno djelo na pjesničkom festivalu Xu Zhimo u Cambridgeu. Od 2007. nadalje utemeljuje niz pjesničkih događaja: Međunarodni festival poezije u Qinghaiju, Pjesnički forum pod šatorom u Qinghaiju, Pjesnički tjedan u Xichangu, uz jezero Qionghai i Međunarodni tjedan poezije u Chengduu. Trenutačno je potpredsjednik i član tajništva Udruženja kineskih pisaca.

Knjiga je odlicno ocuvana. Bez posvete. Laguna Format: 13x20 cm Broj strana: 304 Pismo: Latinica Povez: Mek Godina izdanja: 2. decembar 2020. ISBN: 978-86-521-3891-3 Prevodilac: Ivana Milankova „Keruak je podigao temperaturu u američkoj književnosti i ona otad ne spada.“ Džon Apdajk Čim sam otkrio budizam, odmah sam osetio da sam živeo u nekakvom pređašnjem životu, pre beskrajno mnogo vekova, a sada sam zbog grešaka i grehova u tom svetu prebačen u ovu tegobniju sferu egzistencije, dok moja karma tek treba da se rodi, i to u Americi, gde niko nema nimalo duha ili ne veruje ni u šta, naročito ne u slobodu. Džek Keruak je pripadao onoj grupi američkih pisaca kojima je establišment, zbog prirode njihovih dela, okrenuo leđa, ili bolje reći isturio pesnicu. Zvanična Amerika nije mogla da prihvati Keruakovu opijenost ludilom pomahnitalih i nezadovoljnih intelektualaca pedesetih godina. Tradicionalna književna kritika je sa vidnom dozom rezerve ocenila većinu Keruakovih dela, žigošući ga kao prestupnika koji podriva same temelje kulture ili, u najboljem slučaju, svrstavajući njegovu prozu u publicistiku. Pa ipak, tokom svog kratkog života Keruak je uspeo da napiše dvadesetak knjiga proze i poezije i postao najpoznatiji i najkontroverzniji autor svog vremena koji je dao glas čitavoj jednoj generaciji pisaca. U kolikoj meri je Keruak pobunjenik u literaturi, oseća se u ritmu neobuzdanih rečenica njegovog autobiografskog romana Darma lutalice. To je priča izgrađena poput džez improvizacije, o grupi prijatelja koji zajedno kreću u visoke Sijere kako bi se našli na putu darme, istine, i iskusili zen način života. Ali u divljem boemskom San Francisku, sa maratonskim čitanjima poezije, dugim pijankama i eksperimentima u jabjamu, ispostavlja se da isposnički put nije lako slediti. Istovremeno proslava netaknute prirode i užurbane metropole, budizma i poetskog preporoda San Franciska, Darma lutalice su herojska odiseja posvećena generaciji koja je verovala u zanos i nesputanost. Džek Keruak (1922, Louel, Masačusets – 1969, Sent Pitersburg, Florida), rođen kao Žan-Luj Lebri de Keruak. Srednju školu u Louelu završio je 1939. godine kao najbolji sportista i dobio fudbalsku stipendiju za Pripremni koledž Horas Men i Univerzitet Kolumbija. Za vreme Drugog svetskog rata radio je u trgovačkoj mornarici, gde je započeo pisanje romana More je moj brat (1950). U ranim godinama bio je pod uticajem Sarojana i Hemingveja, da bi kasnije razvio sopstveni stil, beležeći život američkog putnika i iskustvo bit generacije pedesetih godina. O tome svedoče brojni romani, kao što su: Grad i velegrad (1950), Na putu (1957), Ljudi iz podzemlja (1958), Darma lutalice (1958), Tristesa (1960), Usamljeni putnik (1960), Big Sur (1960), Žerarove vizije (1963), Anđeli Desolejšn Pika (1965), Satori u Parizu (1966), Kodijeve vizije (1972), i nekoliko knjiga poezije poput Meksiko Siti bluza (1959) i San Francisko bluza (1983).

Iako to nije bio njegov običaj, Čaplin je priču filma Svetlosti pozornice isprva zamislio kao kratki roman od trideset i četiri hiljade reči, pod nazivom Svet pozornice (Footlights), koji se prvi put objavljuje u ovoj knjizi, i to više od šezdeset godina od kada je napisan. Čaplinov živopisni, ekscentrični stil, koji urednici izdanja nisu menjali, nesputano se kreće u rasponu od grubih kolokvijalizama do bogate slikovnosti jezika i dikensovskih opisa. Uvodni tekst Dejvida Robinsona prati dug, ali logičan razvitak sižea, počev od nesvakidašnjeg zametka priče u Čaplinovom susretu s Nižinskim 1916. godine. Diskusija nakon osnovnog teksta romana govori o snimanju filma, a omogućuje i uvid u stvarne ličnosti i mesta što su poslužili kao uzor Čaplinu, a žive u njegovim sećanjima: tu su ljudi i pozorišta londonske četvrti Soho, kao i jedinstvena baletska tradicija dva velika pozorišta na Lester skveru, pozorišta Empajer i Alhambra, kojima je u filmu Svetlosti pozornice prvi i jedini put odata počast. „Godine 1979. nastupali smo pod šatorom u Parizu – a Dejvid Robinson je objavio prikaz predstave u Tajmsu. Godinu dana kasnije sreli smo ga u studiju Riversajd u Londonu preko Džerija Epstina, pa smo ga povezali sa Unom Čaplin, koja je za njega otvorila vrata Čaplinove arhive. Dejvid Robinson je s vremenom postao jedan od najboljih i najinformisanijih Čaplinovih biografa. Njegovo duboko poznavanje istorije varijetea, cirkusa i vodvilja prirodno ga vodi ka filmu koji ovaj svet slika na tako živopisan način. Film i varijete su velike strasti Dejvida Robinsona... Nije čudo što su Svetlosti pozornice posebno privukle njegovu pažnju. Uvek su ga okruživale veličine poput Grimaldija, Malog Tiča, Vilijama Kloda Fildsa, Freda Karnoa, Harija Lodera, Groka i svih ostalih. Čarli se rodio u tom svetu, i iz njega je crpeo inspiraciju. Niko drugi ne bi mogao da nam ispriča priču iz pozadine filma Svetlosti pozornice tako kao Dejvid Robinson.“ Viktorija Čaplin i Žan-Batist Tijere, Cirque Invisible Ovu knjigu ilustruju do sada neobjavljivani dokumenti i fotografije iz Čaplinovih arhiva, kao i istorijske fotografije iz sveta teatra kakav je bio u Čaplinovoj mladosti. Ova knjiga je objavljena zahvaljujući Dejvidu Robinsonu, koji je sarađivao sa bolonjskom Kinotekom (na Projektu Čaplin) i porodicom Čaplin. Dejvid Robinson je britanski filmski kritičar i istoričar koji je tokom svoje duge karijere uvek bio fasciniran moći koju ima popularna zabava, a čiji je vrhunski primer sam Čaplin. Dugi niz godina Robinson je bio filmski kritičar časopisa London Tajms, a pored ostalih objavio je knjige Čaplin: njegov život i njegova umetnost i Od erotskog šou programa do palate. On je bivši direktor Edinburškog filmskog festivala, a trenutno je umetnički direktor Festivala nemog filma u Pordenoneu (Le Giornate del Cinema Muto). Prisustvovao je premijeri filma Svetlosti pozornice 1952. godine.

Iako to nije bio njegov običaj, Čaplin je priču filma Svetlosti pozornice isprva zamislio kao kratki roman od trideset i četiri hiljade reči, pod nazivom Svet pozornice (Footlights), koji se prvi put objavljuje u ovoj knjizi, i to više od šezdeset godina od kada je napisan. Čaplinov živopisni, ekscentrični stil, koji urednici izdanja nisu menjali, nesputano se kreće u rasponu od grubih kolokvijalizama do bogate slikovnosti jezika i dikensovskih opisa. Uvodni tekst Dejvida Robinsona prati dug, ali logičan razvitak sižea, počev od nesvakidašnjeg zametka priče u Čaplinovom susretu s Nižinskim 1916. godine. Diskusija nakon osnovnog teksta romana govori o snimanju filma, a omogućuje i uvid u stvarne ličnosti i mesta što su poslužili kao uzor Čaplinu, a žive u njegovim sećanjima: tu su ljudi i pozorišta londonske četvrti Soho, kao i jedinstvena baletska tradicija dva velika pozorišta na Lester skveru, pozorišta Empajer i Alhambra, kojima je u filmu Svetlosti pozornice prvi i jedini put odata počast. „Godine 1979. nastupali smo pod šatorom u Parizu – a Dejvid Robinson je objavio prikaz predstave u Tajmsu. Godinu dana kasnije sreli smo ga u studiju Riversajd u Londonu preko Džerija Epstina, pa smo ga povezali sa Unom Čaplin, koja je za njega otvorila vrata Čaplinove arhive. Dejvid Robinson je s vremenom postao jedan od najboljih i najinformisanijih Čaplinovih biografa. Njegovo duboko poznavanje istorije varijetea, cirkusa i vodvilja prirodno ga vodi ka filmu koji ovaj svet slika na tako živopisan način. Film i varijete su velike strasti Dejvida Robinsona... Nije čudo što su Svetlosti pozornice posebno privukle njegovu pažnju. Uvek su ga okruživale veličine poput Grimaldija, Malog Tiča, Vilijama Kloda Fildsa, Freda Karnoa, Harija Lodera, Groka i svih ostalih. Čarli se rodio u tom svetu, i iz njega je crpeo inspiraciju. Niko drugi ne bi mogao da nam ispriča priču iz pozadine filma Svetlosti pozornice tako kao Dejvid Robinson.“ Viktorija Čaplin i Žan-Batist Tijere, Cirque Invisible Ovu knjigu ilustruju do sada neobjavljivani dokumenti i fotografije iz Čaplinovih arhiva, kao i istorijske fotografije iz sveta teatra kakav je bio u Čaplinovoj mladosti. Ova knjiga je objavljena zahvaljujući Dejvidu Robinsonu, koji je sarađivao sa bolonjskom Kinotekom (na Projektu Čaplin) i porodicom Čaplin. Dejvid Robinson je britanski filmski kritičar i istoričar koji je tokom svoje duge karijere uvek bio fasciniran moći koju ima popularna zabava, a čiji je vrhunski primer sam Čaplin. Dugi niz godina Robinson je bio filmski kritičar časopisa London Tajms, a pored ostalih objavio je knjige Čaplin: njegov život i njegova umetnost i Od erotskog šou programa do palate. On je bivši direktor Edinburškog filmskog festivala, a trenutno je umetnički direktor Festivala nemog filma u Pordenoneu (Le Giornate del Cinema Muto). Prisustvovao je premijeri filma Svetlosti pozornice 1952. godine.

Iako to nije bio njegov običaj, Čaplin je priču filma Svetlosti pozornice isprva zamislio kao kratki roman od trideset i četiri hiljade reči, pod nazivom Svet pozornice (Footlights), koji se prvi put objavljuje u ovoj knjizi, i to više od šezdeset godina od kada je napisan. Čaplinov živopisni, ekscentrični stil, koji urednici izdanja nisu menjali, nesputano se kreće u rasponu od grubih kolokvijalizama do bogate slikovnosti jezika i dikensovskih opisa. Uvodni tekst Dejvida Robinsona prati dug, ali logičan razvitak sižea, počev od nesvakidašnjeg zametka priče u Čaplinovom susretu s Nižinskim 1916. godine. Diskusija nakon osnovnog teksta romana govori o snimanju filma, a omogućuje i uvid u stvarne ličnosti i mesta što su poslužili kao uzor Čaplinu, a žive u njegovim sećanjima: tu su ljudi i pozorišta londonske četvrti Soho, kao i jedinstvena baletska tradicija dva velika pozorišta na Lester skveru, pozorišta Empajer i Alhambra, kojima je u filmu Svetlosti pozornice prvi i jedini put odata počast. „Godine 1979. nastupali smo pod šatorom u Parizu – a Dejvid Robinson je objavio prikaz predstave u Tajmsu. Godinu dana kasnije sreli smo ga u studiju Riversajd u Londonu preko Džerija Epstina, pa smo ga povezali sa Unom Čaplin, koja je za njega otvorila vrata Čaplinove arhive. Dejvid Robinson je s vremenom postao jedan od najboljih i najinformisanijih Čaplinovih biografa. Njegovo duboko poznavanje istorije varijetea, cirkusa i vodvilja prirodno ga vodi ka filmu koji ovaj svet slika na tako živopisan način. Film i varijete su velike strasti Dejvida Robinsona… Nije čudo što su Svetlosti pozornice posebno privukle njegovu pažnju. Uvek su ga okruživale veličine poput Grimaldija, Malog Tiča, Vilijama Kloda Fildsa, Freda Karnoa, Harija Lodera, Groka i svih ostalih. Čarli se rodio u tom svetu, i iz njega je crpeo inspiraciju. Niko drugi ne bi mogao da nam ispriča priču iz pozadine filma Svetlosti pozornice tako kao Dejvid Robinson.“ Viktorija Čaplin i Žan-Batist Tijere, Cirque Invisible Ovu knjigu ilustruju do sada neobjavljivani dokumenti i fotografije iz Čaplinovih arhiva, kao i istorijske fotografije iz sveta teatra kakav je bio u Čaplinovoj mladosti. Ova knjiga je objavljena zahvaljujući Dejvidu Robinsonu, koji je sarađivao sa bolonjskom Kinotekom (na Projektu Čaplin) i porodicom Čaplin. Dejvid Robinson je britanski filmski kritičar i istoričar koji je tokom svoje duge karijere uvek bio fasciniran moći koju ima popularna zabava, a čiji je vrhunski primer sam Čaplin. Dugi niz godina Robinson je bio filmski kritičar časopisa London Tajms, a pored ostalih objavio je knjige Čaplin: njegov život i njegova umetnost i Od erotskog šou programa do palate. On je bivši direktor Edinburškog filmskog festivala, a trenutno je umetnički direktor Festivala nemog filma u Pordenoneu (Le Giornate del Cinema Muto). Prisustvovao je premijeri filma Svetlosti pozornice 1952. godine.

Darma lutalice - Džek Keruak Izdavač: Laguna, Beograd, 2020. Mek povez, latinica, 20 cm., 301 strana. Biblioteka Amerikana, Kolo V, Knjiga 21 „Keruak je podigao temperaturu u američkoj književnosti i ona otad ne spada.“ Džon Apdajk Čim sam otkrio budizam, odmah sam osetio da sam živeo u nekakvom pređašnjem životu, pre beskrajno mnogo vekova, a sada sam zbog grešaka i grehova u tom svetu prebačen u ovu tegobniju sferu egzistencije, dok moja karma tek treba da se rodi, i to u Americi, gde niko nema nimalo duha ili ne veruje ni u šta, naročito ne u slobodu. Džek Keruak je pripadao onoj grupi američkih pisaca kojima je establišment, zbog prirode njihovih dela, okrenuo leđa, ili bolje reći isturio pesnicu. Zvanična Amerika nije mogla da prihvati Keruakovu opijenost ludilom pomahnitalih i nezadovoljnih intelektualaca pedesetih godina. Tradicionalna književna kritika je sa vidnom dozom rezerve ocenila većinu Keruakovih dela, žigošući ga kao prestupnika koji podriva same temelje kulture ili, u najboljem slučaju, svrstavajući njegovu prozu u publicistiku. Pa ipak, tokom svog kratkog života Keruak je uspeo da napiše dvadesetak knjiga proze i poezije i postao najpoznatiji i najkontroverzniji autor svog vremena koji je dao glas čitavoj jednoj generaciji pisaca. U kolikoj meri je Keruak pobunjenik u literaturi, oseća se u ritmu neobuzdanih rečenica njegovog autobiografskog romana Darma lutalice. To je priča izgrađena poput džez improvizacije, o grupi prijatelja koji zajedno kreću u visoke Sijere kako bi se našli na putu darme, istine, i iskusili zen način života. Ali u divljem boemskom San Francisku, sa maratonskim čitanjima poezije, dugim pijankama i eksperimentima u jabjamu, ispostavlja se da isposnički put nije lako slediti. Istovremeno proslava netaknute prirode i užurbane metropole, budizma i poetskog preporoda San Franciska, Darma lutalice su herojska odiseja posvećena generaciji koja je verovala u zanos i nesputanost. Džek Keruak (1922, Louel, Masačusets – 1969, Sent Pitersburg, Florida), rođen kao Žan-Luj Lebri de Keruak. Srednju školu u Louelu završio je 1939. godine kao najbolji sportista i dobio fudbalsku stipendiju za Pripremni koledž Horas Men i Univerzitet Kolumbija. Za vreme Drugog svetskog rata radio je u trgovačkoj mornarici, gde je započeo pisanje romana More je moj brat (1950). U ranim godinama bio je pod uticajem Sarojana i Hemingveja, da bi kasnije razvio sopstveni stil, beležeći život američkog putnika i iskustvo bit generacije pedesetih godina. O tome svedoče brojni romani, kao što su: Grad i velegrad (1950), Na putu (1957), Ljudi iz podzemlja (1958), Darma lutalice (1958), Tristesa (1960), Usamljeni putnik (1960), Big Sur (1960), Žerarove vizije (1963), Anđeli Desolejšn Pika (1965), Satori u Parizu (1966), Kodijeve vizije (1972), i nekoliko knjiga poezije poput Meksiko Siti bluza (1959) i San Francisko bluza (1983). Odlično očuvana knjiga.

U zemlji se za tog voćara govorilo da je posednut, i to „ne samo jednim nego raznim, mnogim, čak bezbrojnim demonima“. Preko dana on se šeta mestom, govori tiho nemuštim jezikom, ponekad urla i plaši seljane svojim uvredama, tiradama, proročanstvima. Noći provodi u svom šatoru pored groblja. Jedino se njegova sestra brine o njemu, roditelji odavno više nisu živi. Ona ga posmatra kako priča sa životinjama i ne može da poveruje da anđeoska pesma koju čuje dolazi iz njegovog grla. Tog dana sestra ga je pratila do jezera na čijoj se suprotnoj obali nalazi druga zemlja. Nekoliko muškaraca je upravo izvlačilo ribarski čamac, jedan od njih ga je pogledao kako ga „nikad niko nije pogledao“ – i demoni su smesta izašli iz njega. „Tako sam se oslobođen svojih demona… zaputio u drugu zemlju na drugoj strani jezera.“ Peter Handke ispisuje priču o poetskom preobražaju, o oslobođenju središta čovekove prirode, tog „neiskorenjivog otpora“, bez kojeg nema ničeg osim „večito bezdušnog bića“. Peter Handke jedan je od najznačajnijih pisaca nemačkog jezika i savremene svetske književnosti. Pisac stotinak knjiga, romana, pripovesti, drama, poezije, eseja i filmskih scenarija; autor više filmova, i koautor i saradnik u mnogim filmovima Vima Vendersa; likovni ilustrator svojih tekstova. Dobitnik niza nagrada: Bihnerove, Kafkine, Šilerove, Ibzenove, Nestrojeve, nagrade „Tomas Man“, nagrade „Milovan Vidaković“ i drugih. Nobelova nagrada za književnost dodeljena mu je 2019. „zbog uticajnog rada koji sa lingvističkom genijalnošću istražuje periferiju i posebnost ljudskog postojanja.“ Handkeov prvi roman Stršljenovi i prva drama Psovanje publike objavljeni su 1966. Iste godine se na sastanku Grupe 47 u Prinstonu u SAD distancirao od „opisivačke“ književnosti novog realizma i utvrdio poziciju svoje književnosti kao usmerenost na jezik i na odnos jezika i sveta. Motiv ugroženog subjekta u problematičnoj komunikaciji sa spoljašnjim svetom karakterističan je za rana Handkeova ostvarenja, kao što su romani Golmanov strah od penala (1970), Bezželjna nesreća (1972), Kratko pismo za dugo rastajanje (1972) i Levoruka žena (1976), potom proslavljeni dramski komad Kaspar (1968) ili zbirka poezije Unutrašnji svet spoljašnjeg sveta unutrašnjeg sveta (1969). Knjiga Spori povratak kući (1979) predstavlja prekretnicu u Handkeovoj književnosti i okretanje prirodi i materijalnosti sveta, gde su film i slikarstvo izvori književne inspiracije. Istovremeno je u Handkeovim ostvarenjima prisutno neprekidno traganje za smislom postojanja. Otuda su lutanje i migracija primarni modus aktivnosti i aktivizma, a put je mesto za tzv. „epski korak“, koji nije posebno vezan za određeni žanr. Njegovom delu je otad svojstven snažan avanturistički duh, ali i nostalgija, koji su uočljivi u pripovestima kao što su Pouka planine Saint Victoire (1980), Ponavljanje (1986), Još jedanput za Tukidida (1990), Zimsko putovanje do reka Dunava, Save, Drine i Morave ili Pravda za Srbiju (1996), Moravska noć (2008) i Veliki Pad (2011) ili u dramama Vožnja čunom ili komad za film o ratu (1999) i Lepi dani u Aranhuezu (2012).

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Skiti (grčki: Σκύθες, Σκύθοι), nomadski narodi i plemena iranskog porijekla koja u 8. i 7. stoljeću pr. Kr. migriraju iz središnje Azije na područje čije je središte bila današnja Ukrajina, i gdje su osnovali tzv. Skitsko kraljevstvo. Skitija kao etnički skitski teritorij se protezala sve od Dunava na zapadu pa do granica Kine na istoku a vladavina ovog naroda održala se negdje do 2. stoljeća pr. Kr. Skiti su bili veoma vješti nomadski jahači koji nije imao svoj sistem pisanja, a većina podataka o njima potjeće od Grka Herodota koji je živio u 5. stoljeću pr. Kr. Njihove `kuće` bili su šatori od pusti koje su prenosili na kolima sa volovskim zapregama. Poznavali su stremen i laso i kao i Sarmati pili su uzavrelo kobilje mlijeko, `kumys`. Grci koji su ih nazivali barbarima trgovali su sa njima u 7. stoljeću pr. Kr. prodajući im vino i drugu luksuznu robu. Poznato je da su u istom stoljeću upali u gornju Mezopotamiju i Siriju i u 4. stoljeću pr. Kr. na Balkan, te da su ratovali sa Darijem I. (512. pr. Kr.). Oko 300. su iščezli su na Balkanu, a u Rusiji su ih tijekom 2. ili 1. pr. Kr. zamijenili Sarmati. Skite je prozvao Herodot (Historija 4.6) po Skolotoi kako su sami sebe zvali. Grčki naziv Skythēs je vjerojatno inačica istog imena, ili *Skuδa- (gdje Herod nepoznati glas [ð] mijenja s Λ; dok -toi predstavlja istočnoiransku množinu nastavka -ta). Ova riječ je izvorno značila `strijelac`, a izvcedena je od indo-europskog korijena *skeud- u značenju `bacati, pucati` (usporedi s engleskim shoot, ili njemačkim Schütze). Sogdijanci su svoje ime - Swγδ, najvjerojatnije izveli iz istog korijena (*Skuδa > *Suγuδa s anaptičkim glasnikom). Ime postoji i u asirskom jeziku u obliku Aškuzai ili Iškuzai (`Skit`). Što je možda bio izvor biblijskom hebrejskom nazivu Aškenaz (izvorno *אשכוז ’škuz se pogrešno čita kao אשכנז ’šknz), što je bio kasniji židovski naziv za germanska područja središnje Europe i skupni naziv za židove koji su živjeli na tim područjima - Aškenazi (`Nijemci`) koji su sebe tada nazivali Teutoncima ili Vendelima. Skiti su prvi nomadski narod koji se pojavio na stepi kao vješt jahači narod, na konjima, i bez sedla. Njihova velika vještina u jahanju uskoro će biti prihvaćena od susjednih naroda sa kojima su došli u kontakte. Služili su se i volovskim zapregama na kojima su prenosili svoje pustene šatore prilikom čestih seoba. Ovaj narod razvio je kulturu sa umjetnošću koja je poznata kao `stepska umjetnost`, a poznavali su i jedan običaj za koje mnogi misle da je bio raširen tek kod američkih Indijanaca, to je skalpiranje. Skiti su bili prvi narod kod kojih je uočen ovaj surovi ratnički običaj, a još ga je prije 2500 godina opisao grčki povjesničar Herodot. Potvrdu o običaju skalpiranja raširenu među Skitima potvrdili su i arheolozi koji su pronašli prve čvrste dokaze. Iskopane su četiri muške lubanje na kojima su ostali tragovi operacije skalpiranja i koje se danas nalaze u ruskim muzejima. Tri od ovih lubanja porijeklom su sa skitskog groblja, a četvrta iz skitskog kraljevskog groba, na mumificiranom tijelu, a oba se mjesta nalaze u južnom Sibiru. O običajima skalpiranja među Skitima upućena je dr. Eileen M. Murphy na Queen`s University u Belfastu. Konjanik iz Pazyryka u Sibiru tapiserija u Ermitažu, Sankt Peterburg Ono što se zna o Skitima ostavio nam je Herodot, ili je ostalo zakopano u skitskim grobovima, veoma dobro očuvanim. U Pazyryku na rijeci Bolshoy Ulagan su skitski grobovi iz 5. stoljeća pr. Kr. ostali pod naslagama leda, gdje se očuvao sav organski materijal, koji bi u normalnim okolnostima istrunuo. Pazyryk se nalazi u suhoj dolini u Kazahstanu, a sastoji se od 5 velikih i devet malenih grobnih humaka koji datiraju u vremenu između 5. i 3. stoljeća pr. Kr., iskopanih 1929. i između 1947. i 1949. Oni su najvažniji izvor podataka o Skitima prije njihove migracije u zapadnu Aziju i Europu. Pronađena su drvena kola, razni predmeti od kože, drveta, konjska oprema, glazbeni instrumenti, krzno, tekstil, sagovi (Najstariji pleteni sag, pronađen u smrznutom skitskom grobu u Pazaryku na planinama Altaj, datira iz 5. stoljeća pr. Kr. (slika)), svila i tetovirana tijela pokojnika. –Svila je porijeklom iz Kine, i po svoj prilici bili su posrednici trgovini ovom veoma traženom robom. Skiti su razvili svoju osobito vlastitu umjetnost i nisu bili siromašan narod. Imali su i zlata i voljeli su ga, a neki zlatni i brončani predmeti pronađeni su i u području Kostromskaye u južnom Sibiru i porijeklom su iz grčkih gradova na crnomorskoj obali ili su ih radili grčki umjetnici koji su živjeli u Skitiji. Jedina stalna naselja Skita nalazila su se u južnom Sibiru, a i ona su rijetka. Najpoznatije se nalazilo sjeverno od Crnog mora kod Kamenskoye, bilo je to veliko utvrđeno naselje. Većina ih je bila nomadska a kretali su se sa stadima goveda, ovaca i konja, prevozeći svoje šatore na zapregama, u potrazi za pasišnjacima, a ponekad bi se kad je prigoda pozabavili i lovom. Skit je jahač, naoružan lukom i strijelom, vrstan ratnik koji poznaje gerilsku taktiku i koji će u skalpirati svog pobijeđenog neprijatelja. I Grci i Perzijanci Skitima su se znali služiti kao najmljenom konjicom, u to vrijeme najboljih jahača svijeta. Skitska plemena napadaju na istočnu i jugoistočnu Europu u 4 stoljeću pr. Kr., a njihovi grobovi pronađeni su od sjeverne Njemačke do Balkana. Povijest Porijeklo i mit Skitska glavna plemena potjeću prema mitu, od tri brata, sinova Targitaosa, to su: Lipoxais (Leipoxais), Arpoxais i Kolaxais. Najstariji od braće, Lipoxais, postade začetnik plemena Auchatai, Skythai geōrgoi (“Farmer Scythians”) ili Skiti-ratari. Drugi mlađi brat Arpoxais začme plemena Katiaroi i Traspies, a to bi trebali biti Skythai nomads, odnosno Skiti-nomadi i najmlađi Kolaxais postade praotac kraljeva, odnosno Kraljevskih Skita, plemena koje poznajemo i pod imenom Paralatai ili kako ih identificira Holzer kao Skythai basilēioi. Sakâ Srebrni novac kralja Azesa II. (oko 35.-12. pr. Kr.) s budističkim simbolom triratne u lijevom polju stražnjeg dijela kovanice. Srednjoazijska stepa, dom stoljećima je bila dom mnogih plemena što su napadali urbane centre na zapadu i jugu. Prvi ih opisuje Herodot i često ove skupine naziva Sacae. Sami sebe ovi Sacae i Skiti nazivali su Skudat, i uz isto ime imali su iste običaje. Perzijanci su ih nazvali Sakâ, Grci ih prozvaše Skythai a Kinezi Sai. Skitsko porijeklo treba tražiti u plemenima koja su učestvovala u stvaranjima indiranskih (arijskih) naroda koji se na području današnjeg Afganistana podijeliše na nekoliko glavnih skupina. Ova plemena početkom 2. tisućljeća pr. Kr. koja su još govorila proto-indoiranskim jezikom sa područja Ukrajine migriraju na jugoistok gdje tada sa arheološke točke gledišta pastoralnu kulturu jamnaja mijenja andronovska kultura, tako prozvana po selu Andronovo. Zauzeše područje kasnijeg Afganistana i podijeliše se na iransku i indijsku grupu. Prvi se zatim nasele oko 1000. pr. Kr. u zemlji Aria, čije će se ime sačuvati u riječi Iran. Druga grupa stigla je oko 1500. pr. Kr. na područje Pandžaba. Od drugog tisućljeća postoje dvije skupine jezika kojima govore njihovi potomci, a to su indoarijska i iranska. Indijska grana, današnji su Hindusi koji na području Indije stvoriše više naroda koji su razvili vlastite jezike. Iranska grupa podijeli se na brojna plemena, a to su: a) Perzijanci s plemenima Pasargad, Maraphii i Maspii. Plemenu Pasargadi pripada i klan Ahemenida čijeg je porijekla prva perzijska dinastija. Ostala plemena bila su nomadska: Dahae, Mardi, Dropici, Sagarti. Druga grupa iranskih plemena su Kimerijci koje su Asirci nazvali Gimirru. Po njima Krim je dobio ime. Ovi u ranom 7. stoljeću uništiše kraljevstvo Urartu. Kimerijci su po svoj prilici potisnuli Skiti jer su se još očuvale kimerijske utvrde. Od ovih iranskih plemena u u 6, 5, i 4. stoljeću pr. Kr. preostalo je nekoliko nomadskih plemena u srednjoazijskoj stepi koja su poznata kao Sakâ: The Sakâ haumavargâ (`haoma-drinking Sacae`), odnosno pilci pića haoma, koje se priprema od muhare ili Amanite muscarie, nema je južno od Amudarje, a omilkena je kod sibirskih šamana. Njih Herodot naziva Amyrgian Skiti, a poznati su i po tome što su se u ratu služili ratnom sjekirom Sagaris. Živjeli su u Uzbekistanu. Sakâ tigrakhaudâ (`Sacae with pointed hats`), ovo pleem Herodot zove Sakâ tigrakhaudâ a živjeli su na donjoj Amudarji, ime su dobili po vrsti turbana. Porazio ih je 520./519. pr. Kr. perzijski kraj Darije I. Veliki. Apâ Sakâ (`Water Sacae`) nazivani i imenom Pausikoi, kako preferira Herodot. I oni su sa donje Amudarje a Arijan iz Nikomedije (u Anabasisu) i Amian Marcellin (u Rimskoj povijesti) zovu ih Abian Skiti. Isto i Apasiaki. Masageti, kako ih zove Herodot zvani su od Perzijanaca Mâh-Sakâ `Moon Sacae`, oni se smatraju odgovornima za smrt kralja Kira Velikog (530). Masageti su obožavali samo jednog boga, Sunce, pa je perzijski naziv očita teška pogreška. Herodot ih locira na Sirdarji (Jaxartes). Nomadsko pleme Dahâ, `robbers`, Herodot naziva Dai, a živjeli su, prema kjizi Anabasis, na Sirdarji. od njih potječu Parni, pleme koje je u 3. st. pr. Kr. osnovalo partijsko carstvo. Plemena Sakâ paradrayâ (`Sacae across the sea`) živjelo je u Ukrajini, a Darije 514. ili 513. pr. Kr. protiv njih povede žestoki rat.

m1 Izdavač: Laguna, Beograd Format: 13x20 cm Broj stranica: 384 Pismo: Ćirilica Povez: Mek Godina izdanja: 15. januar 2021. Roman o Diani Budisavljević, zaboravljenoj heroini Drugog svetskog rata Kasno proleće 1942, gluvo doba noći. Na sporedni kolosek zagrebačke železničke stanice pristiže transport stočnih vagona krcat srpskim ženama. Odlaze na prisilni rad u Nemački Rajh. Pored šina razapet je šator Crvenog krsta. Sredovečna Austrijanka Diana Budisavljević Obekser deli im čaj i nešto hrane. Danima i nedeljama muči je isto pitanje: gde su deca? Ona koja su preživela ustaške pokolje odvojena su od majki i očeva i prepuštena sebi. Posle mnogo traganja Diana Budisavljević saznaje da su u Staroj Gradišci, ispostavi zloglasnog logora Jasenovac. Upornošću i nadljudskim naporom sa grupom svojih saradnica uspeva da prodre u tu fabriku smrti. Tog vrelog letnjeg dana 1942. susreće se s prizorima iz pakla. Vrhovni zapovednik Maks Luburić naređuje joj da hitno napusti logor. Dece je mnogo, a vremena za njihovo izbavljenje malo. Diana je odlučna, prekršiće sve Luburićeve naredbe jer zna da je akcija spasavanja srpske dece iz ustaških logora smrti zapravo akcija spasavanja čovečnosti iz životinjskih kandži zla. „Zahvalnost i divljenje koje podvig Diane Budisavljević budi inspirisali su Zorana Milekića da ovim romanom doprinese očuvanju uspomene na ovu izuzetnu heroinu. Verujem da će roman Austrijanka zbog filmičnosti biti pretočen u potresnu televizijsku seriju o ženi za koju decenijama nisu znali čak ni oni čije je živote otela iz surovih kandži smrti i spasla ih kad spasa i nade nigde nije bilo.“ Tihomir Stanić Prikaz romana Zorana Milekića „Austrijanka“ 12.03.2021. Ove godine navršava se sto trideset godina od rođenja Diane Budisavljević, rođene Obekser (1891-1978), heroine o čijem je humanitarnom radu i bespoštednom zalaganju na spasavanju srpske dece, dovedene u ustaške logore sa Kozare i Korduna, iz hrvatskih i bosanskih sela, javnost detaljnije upoznata tek poslednjih godina. Podvig ove odlučne Zagrepčanke, udate za Julija Budisavljevića, hirurga srpske nacionalnosti, decenijama je s višestrukim tendencijama prećutkivan. Zahvaljujući objavljivanju dnevnika koji je vodila za vreme rata, ali i istraživačkoj akribičnosti proučavalaca prošlosti koja je u najstrašnijem vidu oživela u poslednjoj deceniji proteklog veka, ime Diane Budisavljević postalo je sinonim za hrabrost i požrtvovanost. U visokoj etici ove žene, koja je učinila i više nego što su joj jezive okolnosti dozvolile, sve više umetnika pronalazi ispiraciju za svoja ostvarenja koja se sa različitih aspekata bave njenim angažmanom. Njen lik je do sada više puta oživljen na filmskoj traci, a književnik Boško Lomović je 2013. godine objavio „Knjigu o Diani Budisavljević“. Ovim delima koja neguju sećanje na čovečnost u vremenu stradanja i straha, nedavno je pridruženo romaneskno ostvarenje Zorana Milekića (1974) naslovljeno „Austrijanka“. Nastalo je iz dubokog pijeteta prema heroizmu i altruizmu žene zahvaljujući kojoj je rat preživelo oko 12.000 mališana srpske nacionalnosti, koji su u ustaškim pogromima izgubili roditelje ili zauvek razdvojeni od porodica koje su odvođene u nacističke logore. Milekićevo ostvarenje napisano je na osnovu dugotrajnog i posvećenog istraživanja teško dostupnih arhivskih izvora i opsežne litertaure, u kojoj posebno mesto pripada autentičnom dnevniku koji je u vremenima užasa vodila Diana Budisavljević, ostavljajući potresno i opominjuće svedočanstvo o svojoj plemenitoj akciji kojom se čitavim svojim bićem suprotstavila zlu nepojamnih razmera s jeseni 1941. godine. Integralni deo ovog dela predstavlja i veoma informativan spisak imena stvarnih ličnosti koje se pojavljuju na njegovim stranicama, što mu daje dodatnu informativnu vrednost i čitaocu pomaže da jasnije sagleda istorijski kontekst u koji je radnja smeštena. Uprkos pretnjama monstruoznih moćnika koji su bili gospodari života i smrti, uprkos svim vratima koja su se, najčešće iz straha i nemoći, zatvarala pred njenim molbama, Diana Budisavljević nije zatvorila oči pred tragedijom koja se odigravala u NDH. Njena nepokolebljivost i odlučnost, kao i način na koji je njen herojski čin skrajnut posle Drugog svetskog rata, jesu osnovne koordinate u koje autor smešta priču o monstruoznim zločinima činjenim, kao što to bezmalo uvek biva, u ime ideologija koje obećavaju bolji svet. Slike najveće brutalnosti sa kojima se suočava ova pedesetogodišnja žena, i sama majka dve odrasle kćeri, bol zauvek razdvojenih porodica, prizori od kojih se u času može izgubiti razum i poverenje u sve što je na svetu dobro i lepo, Dianu pokreću na neprestano delovanje uz pomoć zagrebačkih Srba, kao i humanitarnih organizacija. Ona zna da će u svakom trenutku u kome zastane, zbog sopstvene nemoći da se suoči sa užasom čiji je svedok, umreti stotine nedužnih, onih kojima se ni imena ni groba neće znati. Iako na momente pisan publicističkim stilom koji neminovno donosi preobilje činjenica, delo Zorana Milekića zasigurno će izazvati značajnu čitalačku pažnju. Razlozi zbog kojih je ovo delo moralo biti napisano ne iscrpljuju se u nameri da se do detalja osvetli izuzetan poduhvat Diane Budisavljević i njenih saradnika. Roman „Austrijanka“ pred nama je da nas još jednom opomene da je jedina istinska razlika među ljudima ona koja deli čoveka od nečoveka. I da nas, decu veka u kome su do krajnjih granica usavršeni načini za uništenje svega ljudskog, svakim svojim poglavljem, iznova podseti na davno izrečenu misao koje ne bismo smeli smetnuti sa uma: najbolji način da zlo pobedi je da dobri ljudi ništa ne čine. Autor: Olivera Nedeljković Zoran Milekić je rođen u Čačku 1974. Diplomirao je na katedri za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu. Radi kao profesor istorije. Bio je stručni saradnik na srpskom izdanju vrlo čitane knjige Smešna istorija sveta. Do sada je objavio naučno-popularne knjige za decu o Dositeju Obradoviću i Mihailu Petroviću Alasu. Godine 2018. izašao mu je roman Mali vojnik Velikog rata. Oženjen je i otac dva sina. Živi u Čačku. Zoran Milekić - AUSTRIJANKA

POSVETA NA PREDLISTU UNUTRAŠNJOST ODLIČNA Autor - osoba Keruak, Džek, 1922-1969 Ginsberg, Allen, 1926-1997 = Ginzberg, Alen, 1926-1997 priredili Bil Morgan i Dejvid Stanford ; odabrao i preveo sa engleskog Muharem Bazdulj Jedinstveni naslov Jack Kerouac and Allen Ginsberg. srp Vrsta građe pisma Jezik srpski Godina 2016 Izdavanje i proizvodnja Beograd : Clio, 2016 (Novi Sad : Artprint) Fizički opis 336 str. ; 20 cm Drugi autori - osoba Bazdulj, Muharem, 1977- = Bazdulj, Muharem, 1977- Morgan, Bil Stanford, Dejvid Zbirka Klepsidra / [Clio, Beograd] (karton) Napomene Prevod dela: Jack Kerouac and Allen Ginsberg : the letters Tiraž 1.000 Str. 15-18: Predgovor / Muharem Bazdulj Napomene uz tekst Registar. Predmetne odrednice Keruak, Džek, 1922-1969 -- Prepiska -- 1944-1963 Ginzberg, Alen, 1926-1997 -- Prepiska -- 1944-1963 Kao jedna od poslednjih velikih prepiski dvadesetog veka, knjiga nam predstavlja ne samo dvojicu najpoznatijih predstavnika Bit generacije u procesu njenog nastajanja, već i razvoj njihovog prijateljstva, ispunjenog snažnim osećanjima i duhovnom dubinom. Keruaka i Ginsberga pre svega upoznajemo kao pisce jedinstvenog glasa i inovativnosti. Od njihovog prvog susreta 1944. godine, do Keruakove prerane smrti 1969, pisma govore o neprestanoj borbi, bolu, napornom radu i žrtvama koje su podnosili tražeći pravi izraz za svoje literarno vizionarstvo. Alen Ginsberg (1926–1997) jedan je od predvodnika pokreta kontrakulture, Tokom studija na Univerzitetu Kolumbija upoznaje Džeka Keruaka i Vilijama Barouza, sa kojima osniva Bit pokret. Bio je učesnik hipi pokreta, antiratni aktivista i borac za ljudska prava. Tražeći uzore u Voltu Vitmenu, Vilijemu Blejku i Edgaru Alanu Pou, proslavio se već prvom zbirkom pesama Howl and other Poems (Urlik i druge pesme), čije je prvo izdanje zaplenjeno usled optužbi za opscenosti. Iako se na početku spisateljske karijere zalagao za upotrebu psihoaktivnih supstanci, menja stanovište nakon puta u Indiju i izučavanja joge. Kasnije je prihvatio budizam i osnovao Jack Kerouac School of Disembodied Poetics of the Naropa Institute, instituciju koja će se baviti izučavanjem budizma. Pored Urlika, njegova najpoznatija dela su: Kaddish and Other Poems (Kadiš i druge pesme), Reality Sandwiches (Sendviči stvarnosti), Planet News 1961-1967, Empty Mirror (Prazno ogledalo), The Fall of America (Pad Amerike), Improvised Poetics (Improvizovane poetike), Mind Breaths. Poems 1972–1977 (Dasi uma; Pesme), Composed on the Tongue (Sklopljeno na jeziku), Collected Poems 1947–1997. Džek Keruak (1922–1969) bio je američki književnik i, uz Alena Ginsberga i Vilijema Barouza, jedan od osnivača Bit generacije. Tokom svoje književne karijere pisao je romane, poeziju, eseje i manifeste. U svojim delima pisao je o iskustvima sa psihoaktivnim supstancama, alkoholom, budizmom, ali i o putovanjima po Americi. Njegovo stvaralaštvo izvršilo je snažan uticaj na kontrakulturu i hipi pokret, kao i na muzičare poput Boba Dilana, Džima Morisona, Džona Lenona i Toma Vejtsa. Osim romana On the Road (Na putu, Geopoetika, 2008) koji je postao njegovo najpoznatije delo, ostala ostvarenja (The Town and the City, The Dharma Bums, Book of Dreams, Satori in Paris, Pic) nisu naišla na širu popularnost. Bil Morgan: Autor i priređivač više knjiga o piscima Bit generacije Dejvid Stanford: Saradnik na brojnim projektima u vezi sa Džekom Keruakom MG80 (N)

Knjiga je kao nova. Moj dan u drugoj zemlji - Peter Handke Izdavač: Laguna Godina izdanja: 2021 Broj strana: 67 Format: 20 cm Povez: Broširani U zemlji se za tog voćara govorilo da je posednut, i to „ne samo jednim nego raznim, mnogim, čak bezbrojnim demonima“. Preko dana on se šeta mestom, govori tiho nemuštim jezikom, ponekad urla i plaši seljane svojim uvredama, tiradama, proročanstvima. Noći provodi u svom šatoru pored groblja. Jedino se njegova sestra brine o njemu, roditelji odavno više nisu živi. Ona ga posmatra kako priča sa životinjama i ne može da poveruje da anđeoska pesma koju čuje dolazi iz njegovog grla. Tog dana sestra ga je pratila do jezera na čijoj se suprotnoj obali nalazi druga zemlja. Nekoliko muškaraca je upravo izvlačilo ribarski čamac, jedan od njih ga je pogledao kako ga „nikad niko nije pogledao“ – i demoni su smesta izašli iz njega. „Tako sam se oslobođen svojih demona… zaputio u drugu zemlju na drugoj strani jezera.“ Peter Handke ispisuje priču o poetskom preobražaju, o oslobođenju središta čovekove prirode, tog „neiskorenjivog otpora“, bez kojeg nema ničeg osim „večito bezdušnog bića“. Peter Handke jedan je od najznačajnijih pisaca nemačkog jezika i savremene svetske književnosti. Pisac stotinak knjiga, romana, pripovesti, drama, poezije, eseja i filmskih scenarija; autor više filmova, i koautor i saradnik u mnogim filmovima Vima Vendersa; likovni ilustrator svojih tekstova. Dobitnik niza nagrada: Bihnerove, Kafkine, Šilerove, Ibzenove, Nestrojeve, nagrade „Tomas Man“, nagrade „Milovan Vidaković“ i drugih. Nobelova nagrada za književnost dodeljena mu je 2019. „zbog uticajnog rada koji sa lingvističkom genijalnošću istražuje periferiju i posebnost ljudskog postojanja.“ Handkeov prvi roman Stršljenovi i prva drama Psovanje publike objavljeni su 1966. Iste godine se na sastanku Grupe 47 u Prinstonu u SAD distancirao od „opisivačke“ književnosti novog realizma i utvrdio poziciju svoje književnosti kao usmerenost na jezik i na odnos jezika i sveta. Motiv ugroženog subjekta u problematičnoj komunikaciji sa spoljašnjim svetom karakterističan je za rana Handkeova ostvarenja, kao što su romani Golmanov strah od penala (1970), Bezželjna nesreća (1972), Kratko pismo za dugo rastajanje (1972) i Levoruka žena (1976), potom proslavljeni dramski komad Kaspar (1968) ili zbirka poezije Unutrašnji svet spoljašnjeg sveta unutrašnjeg sveta (1969). Knjiga Spori povratak kući (1979) predstavlja prekretnicu u Handkeovoj književnosti i okretanje prirodi i materijalnosti sveta, gde su film i slikarstvo izvori književne inspiracije. Istovremeno je u Handkeovim ostvarenjima prisutno neprekidno traganje za smislom postojanja. Otuda su lutanje i migracija primarni modus aktivnosti i aktivizma, a put je mesto za tzv. „epski korak“, koji nije posebno vezan za određeni žanr. Njegovom delu je otad svojstven snažan avanturistički duh, ali i nostalgija, koji su uočljivi u pripovestima kao što su Pouka planine Saint Victoire (1980), Ponavljanje (1986), Još jedanput za Tukidida (1990), Zimsko putovanje do reka Dunava, Save, Drine i Morave ili Pravda za Srbiju (1996), Moravska noć (2008) i Veliki Pad (2011) ili u dramama Vožnja čunom ili komad za film o ratu (1999) i Lepi dani u Aranhuezu (2012).

kao novo Autor - osoba Keruak, Džek, 1922-1969 Ginsberg, Allen, 1926-1997 = Ginzberg, Alen, 1926-1997 priredili Bil Morgan i Dejvid Stanford ; odabrao i preveo sa engleskog Muharem Bazdulj Jedinstveni naslov Jack Kerouac and Allen Ginsberg. srp Vrsta građe pisma Jezik srpski Godina 2016 Izdavanje i proizvodnja Beograd : Clio, 2016 (Novi Sad : Artprint) Fizički opis 336 str. ; 20 cm Drugi autori - osoba Bazdulj, Muharem, 1977- = Bazdulj, Muharem, 1977- Morgan, Bil Stanford, Dejvid Zbirka Klepsidra / [Clio, Beograd] (karton) Napomene Prevod dela: Jack Kerouac and Allen Ginsberg : the letters Tiraž 1.000 Str. 15-18: Predgovor / Muharem Bazdulj Napomene uz tekst Registar. Predmetne odrednice Keruak, Džek, 1922-1969 -- Prepiska -- 1944-1963 Ginzberg, Alen, 1926-1997 -- Prepiska -- 1944-1963 Kao jedna od poslednjih velikih prepiski dvadesetog veka, knjiga nam predstavlja ne samo dvojicu najpoznatijih predstavnika Bit generacije u procesu njenog nastajanja, već i razvoj njihovog prijateljstva, ispunjenog snažnim osećanjima i duhovnom dubinom. Keruaka i Ginsberga pre svega upoznajemo kao pisce jedinstvenog glasa i inovativnosti. Od njihovog prvog susreta 1944. godine, do Keruakove prerane smrti 1969, pisma govore o neprestanoj borbi, bolu, napornom radu i žrtvama koje su podnosili tražeći pravi izraz za svoje literarno vizionarstvo. Alen Ginsberg (1926–1997) jedan je od predvodnika pokreta kontrakulture, Tokom studija na Univerzitetu Kolumbija upoznaje Džeka Keruaka i Vilijama Barouza, sa kojima osniva Bit pokret. Bio je učesnik hipi pokreta, antiratni aktivista i borac za ljudska prava. Tražeći uzore u Voltu Vitmenu, Vilijemu Blejku i Edgaru Alanu Pou, proslavio se već prvom zbirkom pesama Howl and other Poems (Urlik i druge pesme), čije je prvo izdanje zaplenjeno usled optužbi za opscenosti. Iako se na početku spisateljske karijere zalagao za upotrebu psihoaktivnih supstanci, menja stanovište nakon puta u Indiju i izučavanja joge. Kasnije je prihvatio budizam i osnovao Jack Kerouac School of Disembodied Poetics of the Naropa Institute, instituciju koja će se baviti izučavanjem budizma. Pored Urlika, njegova najpoznatija dela su: Kaddish and Other Poems (Kadiš i druge pesme), Reality Sandwiches (Sendviči stvarnosti), Planet News 1961-1967, Empty Mirror (Prazno ogledalo), The Fall of America (Pad Amerike), Improvised Poetics (Improvizovane poetike), Mind Breaths. Poems 1972–1977 (Dasi uma; Pesme), Composed on the Tongue (Sklopljeno na jeziku), Collected Poems 1947–1997. Džek Keruak (1922–1969) bio je američki književnik i, uz Alena Ginsberga i Vilijema Barouza, jedan od osnivača Bit generacije. Tokom svoje književne karijere pisao je romane, poeziju, eseje i manifeste. U svojim delima pisao je o iskustvima sa psihoaktivnim supstancama, alkoholom, budizmom, ali i o putovanjima po Americi. Njegovo stvaralaštvo izvršilo je snažan uticaj na kontrakulturu i hipi pokret, kao i na muzičare poput Boba Dilana, Džima Morisona, Džona Lenona i Toma Vejtsa. Osim romana On the Road (Na putu, Geopoetika, 2008) koji je postao njegovo najpoznatije delo, ostala ostvarenja (The Town and the City, The Dharma Bums, Book of Dreams, Satori in Paris, Pic) nisu naišla na širu popularnost. Bil Morgan: Autor i priređivač više knjiga o piscima Bit generacije Dejvid Stanford: Saradnik na brojnim projektima u vezi sa Džekom Keruakom

„Da je Markes pisao o pakistanskim emigrantima u Engleskoj, to bi verovatno izgledalo kao čaroban roman Nadima Aslama Mape za izgubljene ljubavnike.“ – rekli su svetski kritičari. Smeštena u malu muslimansku zajednicu u Engleskoj radnja ove priče prati nestanak dvoje mladih, koji su, kao i hiljade drugih širom zemlje, živeli u nevenčanoj zajednici. Međutim, za njihove porodice to je život u grehu, ponašanje koje se ne oprašta. Osramoćeni do te mere oni su spremni na sve, pa čak i na ubistvo. I dok posmatramo razvoj događaja kroz oči brata nestalog mladića i njegove religiozne žene, Nadim Aslam nam predstavlja i dubinski portret ljudi čija tradicija ponekada može da im uništi živote. Poetičnim stilom Aslam dočarava dva sveta, dve kulture, dva načina razmišljanja. Rezultat je, kako kritičari kažu, roman i surov i pun saosećanja, koji prikazuje ljudsko u svoj složenosti i daje krajnju potvrdu lepote i ljubavi, iako ne previđa očajanje i slomljena srca. Knjigu su prevele Marija Stajić i Marija Obadović. „Raskoš Aslamovog pisanja i ozbiljnost njegove poruke, lepota i stvarnost ove priče potpuno će zavesti svakog ko je čita. Značajan i prelep roman o ljubavi i bolu.“ Ajriš tajms „Proza Nadima Aslama je stilski blistava, s mnogim nežnim i poetičnim odlomcima, a unutrašnji život njegovih likova istražen je vrlo duboko. Ishod je knjiga podjednako topla i provokativna.“ Los Anđeles tajms „Kombinujući društvenoistorijsko s poetskim, realističko s romantičnim, Aslam je stvorio roman i surov i pun saosećanja, koji prikazuje ljudsko u svoj složenosti i daje krajnju potvrdu lepote i ljubavi, iako ne previđa očajanje i slomljena srca.“ Njujork buks rivju „Mape za izgubljene ljubavnike su izuzetno smelo delo, i po duhu i po načinu pisanja. One su istančana potraga za ljubavima kojih nikad nije bilo, prekraćenim strastima, romansama koje će se tek začeti. U času kad se ta gusta i senovita tapiserija završi, ostajete bolnog srca.“ Indipendent „Ova knjiga priča o surovosti, nepravdi, slepoj pobožnosti i neznanju, ali ljubav nijednog trena nije izostavljena iz slike – njena svetlost ozaruje ivice čak i najdubljih rana.“ Gardijan _________________ ODLOMCI IZ KNJIGE Oko mene je bio pakao – prodavci slatkiša preskakali su tezge, radnici su bauljali iz šatre, pomoćnici bezglavo jurcali unaokolo. Svi zaposleni u Najspektakularnijoj cirkuskoj predstavi na svetu braće Benzini pohrlili su ka glavnoj šatri. Dajmond Džo je projurio pored mene kao konj u punom galopu. „Džejkobe, menažerija“, viknuo je. „Životinje su na slobodi. Trči, trči!“ Nije mi trebalo dvaput reći. Marlena se nalazila u tom šatoru. Dok sam se približavao menažeriji, osetim podrhtavanje zemlje, što me zaista uplaši jer se prava buka još nije čula. Zateturao sam se unutra i naleteo na jaka – na njegove ogromne grudi prekrivene talasastim krznom. Udarao je zemlju papcima, širio crvene nozdrve i kolutao očima. Proleteo je pored mene toliko blizu da sam odskočio na vrhovima prstiju i priljubio se uz platno iza sebe da me ne bi proboo zakrivljenim rogovima. Prestrašena hijena ga je ščepala za lopatice. Tezga sa slatkišima u sredini šatora sravnjena je sa zemljom. Po njoj se sada valjalo neprepoznatljivo klupko pega i pruga – udova, nogu, repova i kandži – uglas ričući, vrišteći, urlajući i njišteći. Polarni medved je stajao iznad svih, naslepo zamahujući oko sebe šapama velikim poput tiganja. Dograbio je lamu i oborio je jednim udarcem. Lama je tresnula na zemlju vrata i nogu raširenih u različitim pravcima poput zvezde petokrake. Šimpanze su vrištale i brbljale dok su se njihale na konopcima da ih zveri ne bi dohvatile. Zebra unezverenog pogleda projurila je isuviše blizu sklupčanog lava, koji je snažno zamahnuo, promašio je, a zatim nastavio dalje, stomaka priljubljenog uza zemlju. Pogledom sam pretraživao šator, očajnički se trudeći da ugledam Marlenu. Umesto toga, video sam samo kako se panter prikrada glavnoj šatri kroz prolaz koji vodi do menažerije. Zadržao sam dah dok mu je gipko, crno telo nestajalo u platnenom tunelu. Ako publika još nije obaveštena o tome šta se dešava, uskoro će saznati. Posle nekoliko sekundi začuli su se vrisci praćeni zaglušujućom bukom koju su stvarali posetioci koji su se tiskali, pokušavajući da pobegnu s tribina. Orkestar je ponovo utihnuo, ovog puta konačno. Zažmurio sam i pomislio: Samo da su izašle na zadnji izlaz, da ne pokušaju da prođu ovuda. Otvorio sam oči i ponovo se, sav očajan, osvrtao po menažeriji. Zaboga, nije valjda tako teško naći devojku i slona. Kad sam ugledao njene ružičaste perlice, skoro sam uzviknuo od olakšanja – možda i jesam, ne sećam se. Stajala je naspram mene, priljubljena uza zid, smirena kao da se ništa ne događa. Perlice su bleštale kao tečni dijamanti, poput svetionika među krznima raznih boja. I ona je mene ugledala. Posmatrala me je, činilo se čitavu večnost. Bila je neobično smirena. Čak se i smešila. Pokušao sam da se probijem do nje, ali nešto u njenom izrazu lica me je zaustavilo. Onaj gad je stajao okrenut leđima prema njoj i, sav crven u licu, urlao, dizao ruke i mahao štapom sa srebrnom drškom. Svileni cilindar mu je ležao kraj nogu u slami. Sagnuo se. Žirafa je prošla između nas, elegantno njišući dugim vratom čak i u takvoj situaciji, a kad je zamakla, ugledao sam je kako drži gvozdenu pritku. Držala ju je ovlaš, a vrh je oslonila na tvrdu zemlju. Ponovo me je pogledala, kao da je sve to zabavlja. Zatim se zagledala u njegov ogoljeni potiljak. „Pobogu!“, uzviknuh. Najednom mi sve bi jasno. Pojurio sam prema njoj, saplićući se i vičući, iako moj glas nikako nije mogao dopreti do nje. „Nemoj! Ne čini to!“ Zamahnula je pritkom visoko, i razbila mu glavu kao lubenicu. Lobanja mu se raspolutila, oči iskolačile, a usta ostala skamenjena u obliku slova O. Pao je prvo na kolena, a zatim licem u slamu. Preneražen, nisam mogao da se pomaknem, čak ni kad mi je mladi orangutan obgrlio noge. Bilo je to davno. Veoma davno. Pa ipak me još uvek progoni. ***** Progurasmo se pored radnika i zastadosmo pred njom. Ogromna je – visoka bar tri i po metra do ramena. Koža joj je pegava i ispucala kao isušeno korito reke, od vrha surle pa sve do velikih nogu. Samo su joj uši glatke. Posmatra nas sablasno ljudskim pogledom. Oči su joj boje ćilibara, usađene duboko u glavu, oivičene izuzetno dugim trepavicama. „Blagi Bože“, ote se Ogastu. Ispruži surlu k nama, koja izgleda kao stvorenje za sebe. Mahnu njome ispred Ogasta, zatim Marlene, i konačno ispred mene. Iz surle štrči pokretljiva hvataljka, nalik na prst. Otvara i zatvara nozdrve, udiše i izdiše kroz njih, a onda skloni surlu. Visi ispred nje kao klatno, kao kakav džinovski, mišićav crv. Hvata njome slamu sa zemlje i ponovo je baca. Posmatram kako njiše njome i poželim da nas ponovo onjuši. Ispružim joj ruku otvorenog dlana, ali ona se ne vraća. Ogast preneraženo zuri u nju, a Marlena je samo posmatra. Ne znam šta da pomislim. Nikad nisam video tako veliku životinju. Viša je od mene gotovo dva metra. „Jes’ ti zadužen za slona?“, upita neki čovek. Stoji desno od mene u prljavoj, ispasanoj košulji, izgužvanoj pod pritiskom tregera. „Ja sam direktor jahačkog programa i nadzornik životinja“, odgovori Ogast, ispravivši se da deluje što više. „A ko je zadužen za slonove?“, upita čovek i krajičkom usana ispljunu pljuvačku od žvakanja duvana. Slon ispruži surlu i potapša ga po ramenu. On je tresnu i udalji se. Slon razvuče usta u obliku lopate u nešto što se može opisati jedino kao osmeh i zanjiše se u ritmu sa surlom. „Šta će ti?“, odvrati Ogast. „Samo ’oću da mu kažem nešto, to je sve.“ „Šta to?“ „Da zna šta ga čeka“, reče čovek. „Kako to misliš?“ „Reći ću onom ko je zadužen za slonove.“ Ogast me zgrabi za ruku i okrenu me k njemu. „Evo ga. On je zadužen za slonove. Pa, šta nas čeka?“ Čovek me osmotri, gurnu grumen duvana u obraz, sve jednako se obraćajući Ogastu. „Ovo ovde vam je najgluplja prokleta životinja na celom svetu.“ Ogast deluje zapanjeno. „Zar navodno nije najbolji slon kog su imali? Al reče da je najbolji.“ Čovek otpuhnu i pljucnu smeđu pljuvačku k velikoj životinji. „Da je najbolja, zašto bi nju ostavili poslednju? Mislite da ste stigli prvi da nas očerupate? Tri dana vas nije bilo. Pa, nek vam je sa srećom“, reče i okrenu se da pođe. „Čekaj“, prekinu ga Ogast naglo. „Reci nam nešto više. Je l’ neposlušna?“ „Nije, samo je glupa kô noć.“ „Odakle je?“ „Ma, skitnica – ostavio je neki prljavi Poljak koji je otegô papke u Libertivilu. Gradske vlasti su je prodale za siću. I to je bilo mnogo, jer otad samo jede i niš’ ne radi.“ Ogast ga gleda netremice, prebledeo. „Hoćeš da kažeš da uopšte nije imala tačku?“ Čovek zakorači preko kanapa, nestade iza slonice i vrati se s drvenim štapom dugim oko metar s metalnom kukom od desetak centimetara na vrhu. „Evo ti kuka za slona. Trebaće ti. E, pa, srećno vam bilo. Što se mene tiče, ne daj Bože da ikad više u životu vidim slona.“ Ponovo pljucnu i ode. Ogast i Marlena ga gledaju kako odlazi. Okrenem se upravo kad je slonica izvukla surlu iz pojila. Podigne je, nacilja i polije čoveka tako snažno da mu šešir odleti pod mlazom vode. On stade, mokre kose i odeće. Za trenutak stoji tako, a onda obrisa lice, sagnu se da podigne šešir, nakloni se zaprepašćenoj publici sačinjenoj od radnika menažerije i produži svojim putem. *** Ogast hukće, a lice mu je skoro ljubičasto od besa. Onda odjuri, verovatno da se obračuna sa Ujka Alom. Marlena i ja se pogledamo i prećutno odlučimo da ne pođemo za njim. Radnici menažerije se polako osipaju. Životinje, konačno nahranjene i napojene, pripremaju se za počinak. Na posletku sve utihnu, na kraju veoma napornog dana. Marlena i ja smo sami. Pružamo Rozi raznoliku hranu, a ona je ispituje surlom. Kad mi pipkom zgrabi vlat sena iz ruku, Marlena se zakikota. Rozi zabaci glavu i razvuče usta u osmeh. Okrenem se k Marleni koja me pomno posmatra. U menažeriji se čuje samo meškoljenje, rzanje i tiho žvakanje. Napolju, u daljini, neko svira harmoniku – poznatu melodiju u tročetvrtinskom ritmu, mada ne mogu tačno da joj se setim imena. Nisam siguran kako se sve odigralo – da li sam je ja privukao k sebi ili obrnuto – uglavnom, sledeće čega se sećam jeste: držim je u naručju i plešemo valcer, vrtimo se i skakućemo ispred nisko razvučenog konopca. Dok se okrećemo, ugledam Rozinu podignutu surlu i osmeh na licu. Marlena se odjednom udalji. Stojim tako, uzdignutih ruku, nesiguran šta da učinim. „Ovaj“, zausti Marlena, sva pocrvenela i skrenu pogled u stranu. „Da, dobro. Hajde da sačekamo Ogasta, važi?“ Dugo je gledam. Želim da je poljubim. Želim to više nego išta. „Važi“, konačno izustim. „Hajdemo.“

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Predmetne odrednice Japanska filozofija Zen budizam -- Japan SADRŽAJ ZEN I JAPANSKI MENTALITET IZVORI ZENA Budizam Ji Đing ili Knjiga promena Taoizam Konfucijanizam ISTORIJA ZEN BUDIZMA U Kini U Japanu SATORI KOAN IZREKE UČITELJA ZENA ZEN PRICE ZEN U JAPANSKOJ KULTURI Zen i japanski estetski ideali Zen i bušido Zen i čajna ceremonija Zen i japanska ljubav prema prirodi Zen i umetnost pejzažnog vrtlarstva Zen i japanska arhitektura Zen i japansko slikarstvo Zen i japanska poezija Zen i drama Zen i mačevalaštvo Zen i streličarstvo Zen i borllačke veštine ZEN I UMETNOST ŽIVLJENJA ZEN, LJUBAV I SEKS ZEN I HUMOR ZEN I RELIGIJA ZEN I PSIHOLOGIJA ZEN I NAUKA ZEN I ZAPADNI SVET ZEN U SVAKODNEVNOM ŽIVOTU LITERATURA Dejan Razić Čovek je deo svemira, samo treba da sazna kako da u njemu nađe svoje mesto Svaka situacija u životu samo je jedna od karika u beskrajnom krugu uzroka i posledica, uče nas poznavaoci zena, neobičnog načina razmišljanja, teorije, učenja, koje izbegava sve čvrste definicije i najkraće može da se prikaže kao “Put ka večnom skladu, prirodnosti i spontanosti”. Zen je način za prihvatanje univerzalnosti svega, shvatanja da smo deo prirode koja nas okružuje, ali istovremeno i saznanja da je sve oko nas samo iluzija. Zen nas uči da odbacimo sve predrasude, pojmove dobra i zla, pravog i krivog, uzvišenog i niskog, zasluženog i nezasluženog. Čajna ceremonija, uređenje vrtova, poezija, slikarstvo, bile su delatnosti u kojima su najveći umetnici bili istovremeno i sveštenici zena. Zen budizam je kao svoju filozofiju prihvatila japanska klasa samuraja, primenjujući zen u veštinama borenja, isto onako kao i u umetnosti. Sinolog i japanolog Dejan Razić (1935 – 1986) bio je pokretač izučavanja kineskog i japanskog jezika i kulture u Jugoslaviji i utemeljivač odseka za kineski i japanski jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu. Rodio se u Kanjiži, školovao u Beogradu, a već u dvadesetoj godini nastavio studije prvo u Londonu, a kasnije u Sidneju u Australiji. Kao australijski postdiplomac studirao je na univerzitetu Vaseda u Tokiju od 1964. do 1966. godine, gde je pohađao predavanja iz savremene japanske književnosti i istorije japanske drame. Magistrirao je 1967. u Sidneju i radio kao lektor i predavač japanskog i kineskog jezika na univerzitetima u Sidneju I Brizbejnu. U Beograd se vratio 1971. godine, a već u februaru 1972. godine počeo sa predavanjima na kursevima kineskog i japanskog jezika na Kolarčevom narodnom univerzitetu, prvim stalnim kursevima ovih orijentalnih jezika u Jugoslaviji. Od 1974. godine, kada su osnovani lektorati za kineski i japanski jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu, postao je predavač na njima i tako pokretač ovih grana orijentalnih nauka kod nas. Doktorirao je 1982. godine na Filološkom fakultetu u Beogradu sa tezom „Naturalizam u savremenoj japanskoj književnosti“. Preveo je nekoliko romana, više desetina pripovedaka, stotinak pesama, nekoliko drama, eseja i drugih književnih tekstova sa japanskog jezika. Napisao je nekoliko knjiga, eseja i mnogo tekstova u časopisima o japanskoj i kineskoj književnosti i ovim orijentalnim jezicima. Uprkos ranoj smrti, u pedeset prvoj godini života, i dalje je kod nas neprevaziđen po obimu i kvalitetu prevoda i radova o kulturi Japana i Kine.