Pratite promene cene putem maila
- Da bi dobijali obaveštenja o promeni cene potrebno je da kliknete Prati oglas dugme koje se nalazi na dnu svakog oglasa i unesete Vašu mail adresu.
26-50 od 10124 rezultata
Režim promene aktivan!
Upravo ste u režimu promene sačuvane pretrage za frazu .
Možete da promenite frazu ili filtere i sačuvate trenutno stanje
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Ima podvucenih recenica obicnom olovkom i drvenom bojicom, sve ostalo uredno! Dr Aleksandar V. Solovjev - Postanak i značaj Dušanova zakonika, Izdavačka knjižarnica Gece Kona, Beograd 1931 godine Mek povez. 31 strana Aleksandar Vasiljevič Solovjev (rus. Александр Васильевич Соловьёв; Kališ, 18. septembar 1890 — Ženeva, 15. januar 1971) je bio slavista, istraživač Dušanovog zakonodavstva, bogumila, heraldike, numizmatike, arheologije, prevodilac sa ruskog i francuskog jezika, profesor istorije slovenskog i vizantijskog prava na Pravnom fakultetu u Beogradu i u Sarajevu.[1] Biografija Otac Vasilij Fjodorovič Solovjev bio je sudija apelacionog suda u Varšavi, gde je Aleksandar proveo detinjstvo i stekao osnovno i srednje obrazovanje. 1912. diplomirao je pravne nauke na Univerzitetu u Varšavi, 1914. je postao docent. Potom odlazi u Moskvu za asistenta. 1915. završio je Istorijsko-filološki fakultet. Pripremao je i doktorsku disertaciju o ekstradiciji kriminalaca između Poljske i Rusije, koju nije stigao da odbrani i koja je izgubljena. Posle Oktobarske revolucije prihvatio je poziv Teodora Taranovskog da dođe u Beograd. Tu je predavao na Pravnom fakultetu. Počeo je da sprema novu doktorsku disertaciju o zakonodavstvu cara Stefana Dušana i odbranio je 1928. Na fakultetu je predavao Istoriju srednjovekovnog srpskog prava. 1930. izabran je za vanrednog, a 1935. za redovnog profesora univerziteta, ali je čekao do 1937. da izbor bude potvrđen. Godine 1925. oženio se Natalijom Rajevskom, koja je takođe bila ruska emigrantkinja. Dobili su najpre jednu ćerku koja je umrla kao beba i sahranjena na Novom groblju u Beogradu, a 1933. su dobili i sina Aleksandra. Bili su sprijateljeni sa profesorom Georgijem Ostrogorskim, sa kojim su živeli u istoj ulici. Posle Drugog svetskog rata kao nepodoban nije smeo više da predaje na Beogradskom univerzitetu. Pozvali su ga na Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, gde je izabran za dekana. Uhapšen je 1949. posle rezolucije Informbiroa, pod sumnjom da je od delegacije pravnika iz Bugarske primio tekst ove rezolucije. Uhapšena je i njegova supruga Natalija. Istraga je u Sarajevu trajala šest meseci. Potom je oteran u zatvor u Sremsku Mitrovicu gde je proveo skoro godinu dana bez suđenja. Njegova supruga je posle šest meseci istrage puštena na slobodu usled nedostatka dokaza, a za to vreme njihov maloletni sin Aleksandar bio je sam. Solovjev je 1951. godine osuđen na 18 meseci zatvora, koliko je već bio izdržao. Prilikom suđenja pozvao se na oficirsku reč oficira koji ga je saslušavao i kome je priznao da je primio tekst rezolucije, ali da ga je odmah i uništio zbog mogućih problema. Posle tog suđenja dobio je rok od šest meseci da napusti zemlju. Otišao je sa porodicom u Ženevu. Nakon mnogo komplikacija 1955. godine biva izabran za profesora slovenskih jezika i ruske literature na Univerzitetu u Ženevi. 1961. godine nasleđuje prof. Karcevskog na katedri za slovensku književnost i postaje profesor honoris causa. 1960—1962. u Lozani objavljuje francuske prevode sabranih dela Dostojevskog i Tolstoja. Bavio se heraldikom i 1967. bio je primljen u međunarodnu akademiju za heraldiku (Académie internationale d`héraldique). Bio je jedan od najznačajnijih poznavalaca heraldike Južnih Slovena. Objavljivao je radove o vizantijskoj i slovenskoj heraldici, ilirskim grbovnicima i poreklu srpskog grba. Umro je 15. januara 1971. u Ženevi, gde je i sahranjen. Sin Aleksandar Aleksandrovič Solovjev radio je u Kongresnoj biblioteci u Vašingtonu.
Veoma dobro očuvano. Naslov Seo car na kantar : narodna književnost za decu / Momir Čalenić Vrsta građe narod.književ. Jezik srpski Godina 1972 Izdavanje i proizvodnja Beograd : Naučna knjiga, 1972 (Zemun : `Sava Mihić`) Fizički opis 439 str. : ilustr. ; 21 cm Drugi autori - osoba Čalenić, Momir Savić, jelena (Broš.) USPAVANKE CUPALJKE TAŠUNJALKE PROHODALICE PORODIČNE PESME PESME O RADU PRIGODNICE PESME O PRIRODI PESME O ŽIVOTINJAMA ĐEČKE PESME RUGALICE ŠALJIVE PESME REĐALICE BRZALICE RAZBRAJALICE IGRE ZAGONETKE POSLOVICE PITALICE BAJKE LEGENDE NOVELE ŠALJIVE PRIČE PRIČE O ŽIVOTINJAMA POGOVOR REČNIK IZVORI I LITERATURA MG48 (N)
-
Tehnika chevron_right Računari i prateća oprema
Tester za mrežne kablove, nekorišćen, za kablove RJ45, RJ12 i RJ11, radi na bateriju od 9V koja nije uključena u prodaju, stanje kao na slikama ... Lično preuzimanje : KOD MENE KUĆI u BG na Senjaku ! Slanje : Post Express-om o trošku kupca !
Savršena veza Dvostruko zaštic ́en - za pouzdanu internet vezu Sa niskim nivoom dima bez halogena (LSZH). Pozlac ́eni konektori i kontakti -Patch kabl sa folijom zaštic ́enim parovima i pletenim kablom, CAT8 -Pozlac ́eni konektori i kontakti Patch kabl kategorija 8 SSTP (zaštic ́eni) Dužina: 2m Struktura: AWG 27 (žica 7 x 0,135 mm), BAKAR FM-PE izolacija žice: 1,0 mm Sa LDPE punilom Sa poliesterskom trakom Sa aluminijumskom folijom Odvodno crevo: nije korišc ́eno Sa pletenicom: 16 x 5/0,12 mm Spoljna izolacija: 5,8 mm Boja: crna Rad do 2000 MHz Uskladenost sa standardima ANSI / TIA / EIA-568B
SIMFONIJE, šest duljih, vrstovno specifičnih pjesničkih tekstova (Pan, Podnevna simfonija, Suton, Nokturno, Sodomski bakanal i Ulica u jesenje jutro) kojih su glavna zajednička obilježja oveći opseg, upotreba stiha i elementi dramske strukture (likovi, glasovi, replike, didaskalije). Izvorno su objavljivani svaki za sebe (Podnevna simfonija, 1916; Pan, 1917; Sodomski bakanal, 1918; Ulica u jesenje jutro, 1919) s iznimkom Sutona i Nokturna, koji su se, zajedno s Podnevnom simfonijom, prvi put pojavili u knjizi Tri simfonije (1917), gdje Podnevna simfonija nosi naslov Podne, a Nokturno - Noć. O ukupnom izdanju šest tekstova - pod naslovom Knjiga simfonija - počeo je Krleža razmišljati 1923, kad je prvi put pokušao izdati svoja dotada napisana djela (MKSDK). Zamisao je ostvario istom 1933. u sklopu »Minervina« izdanja svojih Sabranih djela, a u knjizi Simfonije. Ta je knjiga ostala mjerodavna i za daljnja izdanja simfonija (u SDMKZ, 1958. i SDMKO, 1982). Kao većina drugih Krležinih djela, i simfonije su od izdanja do izdanja podlijegale manjim ili većim preradama. Od pojave u zajedničkoj knjizi 1933. svih se šest tekstova ravnopravno nazivlje simfonijama. Izvorno su, međutim, taj naziv nosila samo tri teksta o razdobljima dana (Podnevna simfonija odn. Podne, Suton, Noć odn. Nokturno), pri čemu valja pretpostaviti da su ga Suton i Noć po analogiji preuzeli od Podnevne simfonije prigodom zajedničkoga izdanja u Trima simfonijama. Pan u prvom izdanju nema glazbenoga podnaslova, a u drugome se (1929) nazivlje »simfonijskom pjesmom«. Ni Sodomski bakanal nije pri prvoj pojavi nosio glazbenu oznaku, a simfonijskom je ciklusu pridružen u planovima za Knjigu simfonija (MKSDK). Ulica u jesenje jutro u svom prvom izdanju (1919) nosi oznaku »Simfonična pjesma«. Premda je relativno kasno primijenjen na cijeli ciklus, termin »simfonija« prihvaćen je u književnopovijesnoj literaturi kao glavna vrstovna oznaka za sve tekstove od Podnevne simfonije do Ulice u jesenje jutro. To je iz više razloga razumljivo. Prvo, svi tekstovi dijele nekoliko obilježja (od opsega do retoričke strukture), pa se čine izdancima jednoga genotipa. Nadalje, simfonije je, usprkos njihovoj međusobnoj srodnosti, teško dovesti u vezu s poznatim književnim vrstama, pa njihov glazbeni naziv izražava, osim zajedništva, i njihov rubni položaj u odnosu na tradicionalne književne forme. Napokon, Krležine simfonije imaju i analogija sa simfonijom kao glazbenim oblikom ili barem s glazbom kao takvom. Za simfonije se obično tvrdi da se u njima miješaju obilježja lirske pjesme odnosno lirske poeme i drame. Lirici su simfonije bliske ponajprije na razini jezičnoga izraza, koji više teži izražavanju osjećajnih stanja i ugođaja nego prikazivanju činjenica ili mimetičkoj karakterizaciji govornika. Među lirske crte simfonija može se ubrojiti i njihov slobodni, ali rimovani stih, koji posjeduje naglašena muzikalna svojstva, pa je, za razliku od epskoga ili dramskoga stiha, sam za sebe estetički privlačan. Dramskom se rodu simfonije približavaju posjedovanjem govornih likova, replika i didaskalija. Osim toga, u većini se njih glasovi i replike polariziraju prema nekoj temeljnoj opreci, npr., suprotnosti između poganskoga i vjerskoga osjećaja stvarnosti (Pan i, u manjoj mjeri, Podnevna simfonija), između dana i noći (Suton), između ženskoga i muškoga (Sodomski bakanal), između slobodnoga života prirode i »nelagode u kulturi«. Ipak, dramski element simfonija nije izrazit. Njihovi govornici nisu čak ni zameci dramskih likova (često su i neantropomorfne naravi), nego ostaju medijem kroz koji se iznose ugođajni kontrasti i svjetonazorske opreke. Iz tih se opreka samo u jednom slučaju - u Panu - razvija pravi agon, premda ni tu u formi podobnoj za kazališno uprizorenje. Čini se stoga da podlogu teze o dramskom karakteru simfonija valja tražiti prije u Krležinim pokušajima da neke od njih ponudi zagrebačkom HNK na izvedbu (Davni dani, zapis od 13. XI. 1917) nego u njihovim vrstovnim i stilskim svojstvima. Razmišljanja o književnom identitetu simfonija, koja su se do danas uglavnom zadovoljavala pojmom lirike i drame, mogla bi se i proširiti. Neke od simfonija imaju doticaja s idilskim pjesništvom, što posebno vrijedi za Pana, gdje na antičku idilu podsjeća, osim naslovnoga lika i idilskoga smještaja radnje (zeleni krajolik s rijekom), i opširan prizor »nadbijanja« Pana i crkvenih orgulja, sličan motivu pastirskoga »natpjevavanja« iz Teokritovih i Vergilijevih idila. Nadalje, simfonije su gusto protkane elementima filozofskoga diskurza, napose misaonim motivima secesijske filozofije života i njihovim poetskim parafrazama (»Nadživot«, »eterska ekstaza«, »vječni Rasap«, »vječno Uskrsnuće«, »Veliko Podne«, »Kaos«), što prizivlje u sjećanje hibridne lirsko-filozofske vrste kakve su se njegovale u krugu srednjoeuropske modeme (F. Nietzsche, A. Mombert, A. Holz, L. Klages). Napokon, pri pokušaju njihova generičkoga određenja valjalo bi ozbiljno shvatiti i njihov glazbeni naziv. Simfonije se, naime, mnogim svojim crtama doimlju kao literarizacija glazbenih oblika, osobito onih temeljenih na sonatnom stavku. Antitetika njihovih glasova donekle je homologna dursko-molskim kontrastima sonatnih ili simfonijskih tema, a često javljanje sporednih, najčešće neantropomorfhih govornika (»Akordi nebeskih žica«, »Sunce pjeva«, »Samotni jablan kliče«, »Crvene pare pjevaju nad gradskim ulicama«, »Balade srebrnog paučjeg tkiva«), mogu se, prije nego u oslonu na lirski ili dramski genotip, tumačiti kao poetske prerade glazbenih dojmova, kao pokušaj da se u književnom mediju stvori adekvat rubnim ili prijelaznim motivima razvijenih glazbenih oblika ili kolorističkim vrijednostima simfonijske orkestracije. Ako u toj pretpostavci ima istine, podlogu Krležine glazbene inspiracije valjalo bi tražiti ponajprije među skladbama neoromantičnoga i impresionističkoga smjera (Mahler, Skrjabin, R. Strauss, Debussy), koje bliješte bogatstvom orkestralnih boja i množinom motiva. U stilskopovijesnom smislu simfonije su tekstovi pretežno impresionističko-secesijskih obilježja. Impresionistička primjesa očituje se u obilju senzualnih dojmova, u naglašavanju sunca, svjetla i osvjetljenja kao i u čestim pejzažističkim motivima. Secesijska se komponenta prepoznaje po precioznoj metaforici, po učestalom motivu (ili metafori) plesa, kao mediju monističke ekstaze, a na misaonoj je razini zastupaju vitalistički filozofemi (kult organskoga, tema ekstatičnoga poistovjećenja individualnih oblika sa »Životom«, negacija transcendencije, motiv »kozmološkoga erosa«). U Nokturnu i Ulici u jesenje jutro pojavljuju se, međutim, i sadržaji koji će se pokazati karakterističnima za Krležinu ekspresionističku liriku. odlično očuvana knjiga je iz biblioteke lektorke/prevodioca Jugane Stojanović pa je na pojedinim mestima podvučen ili zaokružen tekst GaŠa.5
-
Tehnika chevron_right Računari i prateća oprema
TP LINK Tp link Mrežna oprema 54 M Wirless Router Model:No: TL –WR 340G S/N: 09482400081 Power: 9 V 50/60 Hz 0,8 A Opis: Za uspešno, brzo i sigurno povezivanje na internet pomoći će i ovakav wireless adapter, wireless router.
-
Tehnika chevron_right Računari i prateća oprema
Brend Brend MIKROTIK Fizičke karakteristike Boja Siva Karakteristike Tip Mrežni konektor Priključci na jednoj strani RJ-45 (muški), 1x DC (ženski) Napomena 2A, 18-57V Priključci na drugoj strani RJ-45 (ženski) Reklamacioni period Reklamacioni period 24 meseca
knj.XXXVII,br.2 odlično očuvana , odvojila se zadnja korica na drugoj slici kompletan sadržaj iz sadržaja: Iz novije španske lirike Vreme postanka kosovske poezije Ako HITLER dobije vlast Književni pregled, Ekonomski pregled, Politički pregled... Srpski književni glasnik je jedan od najznačajnijih srpskih književnih časopisa. Izlazio je u dva navrata, u Beogradu od februara 1901. do jula 1914. i u novoj seriji od septembra 1920 do aprila 1941. Publikovan je dva puta mesečno u više knjiga godišnje, tako da su do 1914. izašle 32 knjige u 323 sveske i od 1920. do 1941. 62 knjige u 495 svezaka.[1] Časopis je pokrenuo Bogdan Popović i uz pomoć odbora uređivao ga je do 1905, kada su uredništvo preuzeli Pavle Popović (1905−06) i Jovan Skerlić (1905−1914). Novu seriju 1920. pokreću Bogdan Popović i Slobodan Jovanović i jedno vreme je uređuju, da bi se kasnije uz široki redakcijski odbor, urednici menjali. Između ostalih, to su bili Svetislav Petrović, Miodrag Ibrovac, Milan Bogdanović, Milan Predić, i Božidar Kovačević. Časopis kroz 40 godina svoga izlaženja ostaje jedan od vodećih književnih časopisa u Srbiji. Najveću zaslugu za fizionomiju časopisa imaju njegovi prvi urednici braća Popović i Jovan Skerlić, koji su i aktivno sarađivali u njemu, okupljajući oko sebe mnoge istaknute pisce. Negujući književnu formu strogog izbora priloga, Srpski književni glasnik je uspeo da ostvari i bogatstvo sadržaja. U časopisu su objavljivani prozna dela i poezija najboljih domaćih pisaca, izbor stranih dela sa dobrim prevodima, kao i članci iz oblasti društvenih nauka, književnosti i umetnosti koje su pisali neosporni poznavaoci. U časopisu debituju i afirmišu se Stevan Sremac sa Zonom Zamfirovom, Petar Kočić svojom pripovetkom Kroz maglu, Bora Stanković Koštanom, Radoje Domanović Stradijom i Kraljevićem Markom po drugi put među Srbima, Ivo Ćipiko, Simo Matavulj, pesnici Jovan Dučić, Milan Rakić, Tin Ujević, Aleksa Šantić, Sima Pandurović, Milutin Uskoković Milutin Bojić i drugi, uključujući i pisce iz oblasti nauke i kulture kao što su Jovan Cvijić, Aleksandar Belić, Jaša Prodanović i druge. Jovan Skerlić je uspeo da okupi veliki broj mladih pisaca, van Srbije i da časopisu da jugoslovenski karakter. Od 1920. nova redakcija uređuje časopis u duhu građanskog liberalizma i estetičkih koncepcija osnivača Bogdana Popovića, ali pruža mogućnost da na stranicama časopisa dođu do izražaja talenti i vrednosti nezavisno od umetničkih struja i grupacija. Za 20 godina izlaženja nove serije, Srpski književni glasnik ima među svojim redovnim saradnicima i Ivu Andrića, Isidoru Sekulić, Momčila Nastasijevića, Milana Bogdanovića, Desanku Maksimović, Gvidu Tartalju, Rastka Petrovića, Branka Lazarevića, Bogdana Čiplića, Ristu Ratkovića, Gustava Krkleca, Miloša Crnjanskog, Branimira Ćosića i druge. U toku 40 godina svoga izlaženja časopis je izvršio veliki uticaj na razvoj srpske književnosti. Prestao je da izlazi 1941. godine.
-
Tehnika chevron_right Računari i prateća oprema
- Modularni RJ45 konektor - Cat.5e klasa D - Pogodno za okrugle kablove 8P8C - Neoklopljeni - Pozlaćeni kontakti - Pakovanja 100 komada Tip Konektori Kategorija Cat 5e Standard 5e 8P8C EAN 4260113569993
knj.XVIII,br.7 odlično očuvana , potpis na prednjoj papirnoj korici na drugoj slici kompletan sadržaj iz sadržaja: Balzakovi književni počeci Donji sve kod starih/Veselin Čajkanović Bismarkov sistem Školski pregle, Muzički pregled, Vojni pregled, Politički pregled... Srpski književni glasnik je jedan od najznačajnijih srpskih književnih časopisa. Izlazio je u dva navrata, u Beogradu od februara 1901. do jula 1914. i u novoj seriji od septembra 1920 do aprila 1941. Publikovan je dva puta mesečno u više knjiga godišnje, tako da su do 1914. izašle 32 knjige u 323 sveske i od 1920. do 1941. 62 knjige u 495 svezaka.[1] Časopis je pokrenuo Bogdan Popović i uz pomoć odbora uređivao ga je do 1905, kada su uredništvo preuzeli Pavle Popović (1905−06) i Jovan Skerlić (1905−1914). Novu seriju 1920. pokreću Bogdan Popović i Slobodan Jovanović i jedno vreme je uređuju, da bi se kasnije uz široki redakcijski odbor, urednici menjali. Između ostalih, to su bili Svetislav Petrović, Miodrag Ibrovac, Milan Bogdanović, Milan Predić, i Božidar Kovačević. Časopis kroz 40 godina svoga izlaženja ostaje jedan od vodećih književnih časopisa u Srbiji. Najveću zaslugu za fizionomiju časopisa imaju njegovi prvi urednici braća Popović i Jovan Skerlić, koji su i aktivno sarađivali u njemu, okupljajući oko sebe mnoge istaknute pisce. Negujući književnu formu strogog izbora priloga, Srpski književni glasnik je uspeo da ostvari i bogatstvo sadržaja. U časopisu su objavljivani prozna dela i poezija najboljih domaćih pisaca, izbor stranih dela sa dobrim prevodima, kao i članci iz oblasti društvenih nauka, književnosti i umetnosti koje su pisali neosporni poznavaoci. U časopisu debituju i afirmišu se Stevan Sremac sa Zonom Zamfirovom, Petar Kočić svojom pripovetkom Kroz maglu, Bora Stanković Koštanom, Radoje Domanović Stradijom i Kraljevićem Markom po drugi put među Srbima, Ivo Ćipiko, Simo Matavulj, pesnici Jovan Dučić, Milan Rakić, Tin Ujević, Aleksa Šantić, Sima Pandurović, Milutin Uskoković Milutin Bojić i drugi, uključujući i pisce iz oblasti nauke i kulture kao što su Jovan Cvijić, Aleksandar Belić, Jaša Prodanović i druge. Jovan Skerlić je uspeo da okupi veliki broj mladih pisaca, van Srbije i da časopisu da jugoslovenski karakter. Od 1920. nova redakcija uređuje časopis u duhu građanskog liberalizma i estetičkih koncepcija osnivača Bogdana Popovića, ali pruža mogućnost da na stranicama časopisa dođu do izražaja talenti i vrednosti nezavisno od umetničkih struja i grupacija. Za 20 godina izlaženja nove serije, Srpski književni glasnik ima među svojim redovnim saradnicima i Ivu Andrića, Isidoru Sekulić, Momčila Nastasijevića, Milana Bogdanovića, Desanku Maksimović, Gvidu Tartalju, Rastka Petrovića, Branka Lazarevića, Bogdana Čiplića, Ristu Ratkovića, Gustava Krkleca, Miloša Crnjanskog, Branimira Ćosića i druge. U toku 40 godina svoga izlaženja časopis je izvršio veliki uticaj na razvoj srpske književnosti. Prestao je da izlazi 1941. godine.