Bestseler New York Timesa Slojevitim stilom, promišljeno i pristupačno autor govori o istoriji našeg verovanja. Prema Aslanovim rečima, naša urođena težnja da očovečimo boga urezana je u naš mozak, zbog čega je središnja tačka gotovo svake religijske tradicije. Kako autor kaže: „Bili toga svesni ili ne, bez obzira na to jesmo li vernici ili nismo, ogromna većina nas kada misli o bogu misli o božanskoj verziji samih sebe.“ Mi pripisujemo bogu ne samo ono dobro iz ljudske prirode – saosećajnost, žeđ za pravdom – nego i sve ono loše: našu pohlepu, licemerje, sklonost ka nasilju. Sve te osobine prožimaju različite religije, kulture i civilizacije. Ova knjiga nije samo istorija našeg shvatanja boga, nego i pokušaj pronalaženja korena ovog poriva za očovečenjem kako bi se razvila univerzalnija duhovnost. Bilo da verujete u jednog boga, u mnogo bogova ili da ne verujete ni u kakvog boga, Bog: Ljudska istorija promeniće vaš način razmišljanja o božanskom i ulozi božanskog u svakodnevnom životu. „Očaravajuće istraživanje međusobnog dejstva čovečanstva i boga.“ Pittsburgh Post-Gazette „Ova knjiga nam pomaže da nadvladamo teška vremena i traži od nas da razmislimo o širem pogledu na božansko u savremenom životu.“ Seattle Times

Farmerice, nove, sve kao na slici, obim 92 cm, dužina od kraja šlica do nogu 100 cm, šaljem brzom poštom.

Penguin 1977g.

LUN KRALJ PONOĆI BROJ 2 - F.M.EŠTON DNEVNIK NOVI SAD 1998

LUN KRALJ PONOĆI BROJ 4 - F.M.EŠTON DNEVNIK NOVI SAD 1998

BIRANE MUKE - MELANHOLICNI SAJAM - Veljko Radović Izdavac: CID - Sluzbeni list SCG Beograd 2005. Mek povez 603 str Tragovi pozutelosti na rubu knjiznog bloka.

Kvint Horacije Flak - život i delo. Antička književnost. Ima ex-libris prethodnog vlasnika (v. sliku), inače dobro očuvano Autor - osoba Šop, Nikola Naslov Knjiga o Horaciju / Nikola Šop Vrsta građe esej ; odrasli, ozbiljna (nije lepa knjiž.) Jezik srpski Godina 1935 Izdavanje i proizvodnja Beograd : Zadruga Profesorskog društva, 1935 ([b. m. : b. i.]) Fizički opis 136 str. ; 20 cm Zbirka Luča : ǂBiblioteka ǂZadruge Profesorskog društva ; 24 ISBN (Karton s omotom) Napomene Str. [137-139]: Pogovor / N. Š. Napomene i bibliografske reference uz tekst Bibliografija: str. [139]. Predmetne odrednice Horacije Flak, Kvint, 65-8. pre n. e. Miljenko Jergović: Prije više godina ljudi iz sarajevskog Hrvatskog kulturnog društva Napredak poželjeli su staviti spomen ploču na kuću u kojoj je u Zagrebu živio pjesnik Nikola Šop. Njihov zemljak iz Jajca, Bosanac rodom i inspiracijom, bogobojazni, trpeljivi i skromni katolik, Šop je za tu sve manju, posve skrajnutu zajednicu sarajevskih i bosanskih Hrvata bio i ostao, naravno uz Ivu Andrića, jedna od amblematskih figura. Međutim, izbio je jedan vrlo čudan, a nerješiv problem. Vlasnici kuće u kojoj je Šop živio nisu dopuštali da se na njihovu fasadu postavi bilo kakva spomen-ploča. A naročito ne takva koja bi ih podsjećala na Nikolu Šopa. Naime, Šop je, skupa sa ženom, bio desetljećima njihov podstanar. A gazdarice i gazde u pravilu ne vole se sjećati svojih podstanara. Pogotovu ako su kao pjesnik desetljećima samo ležali u postelji, bolovali, umirali. Mnoge im je jade, kažu, taj čovjek učinio. Ljudi iz Sarajeva morali su se snalaziti, što će sad s pločom, bila bi grehota da se ploča baci, ili da je vraćaju u Sarajevo i u Jajce. I tako je negdje na Zelenom valu, ili na Prilazu Gjure Deželića, ne želim se ni prisjećati gdje, nađena zgrada u kojoj Šop nikad nije živio niti je ikad u nju ušao, ali je pripadala nekom njegovu rođaku. I onda su na tu kuću prikucali spomen-ploču. Eno je, i sad tamo stoji, da prolaznike podsjeti na jednoga od najznačajnijih hrvatskih pjesnika dvadesetog stoljeća. Bosanca u Zagrebu. Nikola Šop (1904) bio je banjalučki gimnazijalac, ali je maturirao u Beogradu. Tamo je nastavio studije na Filozofskom fakultetu, te se zatim i sam zaposlio kao gimnazijski profesor. Pisao je pjesme ispunjene naivističkom kršćanskom inspiracijom, u duhu franjevaštva i zajedništva svih zemaljskih stvorenja. Objavljivao je tad, uglavnom, u Beogradu, te uglavnom po klerikalnim hrvatskim novinama i časopisima. Sve dok ga u jednom trenutku na zub nisu uzeli crkveni konzervativci, zbog načina na koji je, vedro, prostodušno i pomalo narodski, prikazivao Sina Božjeg. Jedno vrijeme njegove su pjesme o Isusu, iz knjige `Isus i moja sjena`, bile crkveno zabranjene, ali to pjesnika nimalo nije pokolebalo u njegovu nadahnuću, ali ni u njegovoj dosljednoj kršćanskoj i katoličkoj vjeri. Pritom, Šop nije bio od onih zatucanih ljudi, kakvih je danas mnogo, a sigurno ih ni u njegovo vrijeme nije bilo manje. Bio je vrlo obrazovan i otvoren, prevodio je Horacija, a prvog i najvećeg pjesničkog uzora našao je u Momčilu Nastasijeviću, svom beogradskom gimnazijskom profesoru, jednom od najvećih pjesnika srpskoga i svih naših jezika u dvadesetom stoljeću. U načinu Šopova pisanja, ali i u njegovu životnom stavu, Nastasijević se dobro prepoznaje, pa tko god bi Nikolu Šopa htio temeljito upoznati, morao bi se upoznavati i s Nastasijevićem. A tko god bi se, proučavajući Nastasijevića, htio baviti onima koji su tradirali ovoga srpskog pjesnika, nalazeći u njemu vlastite temeljce, morali bi taj posao započeti s hrvatskim pjesnikom, Bosancem Nikolom Šopom. Dobar primjer da se uvjerimo kako su fatalno i neizbježno povezane srpska i hrvatska kultura, srpska i hrvatska književnost. Tko zna kako bi izgledao život Nikole Šopa, a onda i kako bi izgledalo cjelokupno njegovo djelo, da nije 6. travnja 1941. Njemačka napala Kraljevinu Jugoslaviju, i da nije onako bezdušno bombardirala Beograd. Bombe je Šop dočekao u Zemunu, pa je u strahu i panici skakao s balkona u bezdan i teško povrijedio kralježnicu. Bilo mu je tek trideset i sedam, živjet će još punih četrdeset godina, ali taj će mu skok i lom sasvim promijeniti sve životne perspektive. Uglavnom će biti polupokretan ili nepokretan i nikad više neće biti zaposlen čovjek niti živjeti normalnim građanskim životom. Ne bi bilo sasvim krivo reći da je 1941., nakon tog loma, Nikola Šop došao u Zagreb i u Nezavisnu Državu Hrvatsku kao izbjeglica. Kao teško ozlijeđeni muhadžir, vrlo kompleksnog identiteta, koji se nikako nisu mogli uklopiti u to grdno i najgrdnije vrijeme, kad su postojali samo jednostavni i prosti identiteti. Nastavio je pisati i odmah bi objavljivao ono što napiše. Dakle, bio je jedan od onih pisaca koji se nisu libili da objavljuju u endehazijskim časopisima i publikacijama, što će ga, nakon oslobođenja 1945., činiti mrskim partizanskim vlastima. Ali čak i da nije objavljivao pod ustašama, bio bi Šop težak autsajder u vremenu tom općeprihvaćenog ateizma i komunističkog poleta. Oko Crkve, kao i oko pojedinih crkvenih hramova, u ta su se vremena povazdan vrzmali kojekakvi bogalji, nesretnici i sirotani, pa se miješali s kojekakvih uhodama i policijskim žbirovima, koji bi pazili govori li se u crkvi protiv države i Partije. Među crkvenim sirotanima tog optimističnog i ateističnog vremena bio je Nikola Šop. Krleža bi ga spomenuo samo s prezirom, o čemu mi je jednom, u povodu jednoga mog teksta o Šopu, pišući pisaćim strojem po dopisnici, kratko pripovijedao Josip Vaništa. Tako je to s njim bilo do pred kraj šezdesetih, kad je Šopa, zahvaljujući Zvonimiru Mrkonjiću, otkrila suvremena hrvatska književnost. Čak je 1970. dobio Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, u to vrijeme doista uglednu i ozbiljnu hrvatsku državnu nagradu, ali koju, ipak, nisu tako lako dobivali pisci i kulturni radnici koji nisu živjeli u skladu s vjerom i načelima socijalističkog samoupravnog sistema. Ali bez obzira na to, pjesnik i njegova supruga nastavili su živjeti u svom skromnom zagrebačkom podstanarstvu. On gotovo da se više i nije micao iz postelje. Nakon društvenog priznanja poživjet će još jedanaest godina. Umrijet će tiho, 2. siječnja 1982., i to baš u vrijeme dok su Zagreb, Hrvatska, a onda i cijela Jugoslavija, žalovali za velikim Miroslavom Krležom. U ponedjeljak, 4. siječnja, tog prvog radnog dana u novoj godini, na Mirogoju održana su dva sprovoda hrvatske književnosti. Za prvog, ateističkog, uz svečani lafet i vojnu paljbu, baš kao da se pokapa general, na lijepome mjestu, odmah uz stazu, pokopali smo Krležu. Drugi je sprovod bio malen, tih i sirotinjski, s drvenim križem na kojemu je limenim slovima bilo ispisano ime, uz svećenika i obitelj, zemlji smo predali Nikolu Šopa. Ovih dana, uz četrdesetu godišnjicu njihova odlaska, uz taj jubilej koji bio bi važan i velik i u neusporedivo značajnijoj i većoj kulturi nego što je to, u europskom kontekstu, mala i neznatna hrvatska kultura, s gotovo jednakim ignoriranjem hrvatske elite, svi ti predsjednici, premijeri, ministri i kulturtregeri tretiraju i Krležu i Šopa. Krleže će se netko, možda, još i sjetiti. A Šopa ne pamte na jednaki način na koji se zaboravlja i mrtva magarad. Zašto baš magarad, znat će u ovaj božićni dan onaj koji treba znati. Šop, Nikola, hrvatski književnik i prevoditelj (Jajce, BiH, 19. VIII. 1904 – Zagreb, 2. I. 1982). Diplomirao komparativnu književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu 1931. Prve pjesme objavio je u Anđelu čuvaru (1918). Do II. svjetskog rata radio je u Beogradu kao gimnazijski profesor latinskog jezika. Za bombardiranja Beograda 1941. teško ranjen, preselio se u Zagreb, gdje je radio kao korektor, a od 1949. kao znanstveni suradnik JAZU sa zadaćom da prevodi hrvatske latiniste (preveo je djela Jana Panonca, J. Šižgorića, Đ. Ferića, I. Đurđevića, K. Pucića, M. P. Katančića i dr.). Nakon studije Knjiga o Horaciju (1935) objavio je i knjigu prepjeva Iz lirike starog Rima (1950) s prijevodima Katula, Propercija i Tibula. Vodio je korespondenciju s francuskim pjesnikom F. Jammesom i engleskim pjesnikom W. H. Audenom, koji je prevodio njegovu liriku. Djelo N. Šopa u znaku je intimističkih meditacija. U tom se tijeku mogu razdvojiti dvije različite, ali komplementarne faze. U prvom razdoblju, od Pjesama siromašnog sina (1926) do zbirke Za kasnim stolom (1943), Šop progovara o »prizemnoj egzistenciji« očitujući ljubav i razumijevanje za svijet malih stvari, bukoličkih ugođaja, običnih zbivanja i skromnih istina. Međutim, iza tog svijeta običnosti i prividne banalnosti sluti se viši, skriveni transcendentalni smisao, a obične i skromne stvari postaju znamen božanskoga reda. Takva ga duhovna dispozicija dovodi u vezu s koncepcijom religioznosti Franje Asiškoga. Stavljajući u središte lirskog interesa statične, kontemplativne slike, pastoralni repertoar motiva, asketski senzibilitet, duhovni ideal siromaštva i božansku antropologiju Isusa u dnevnim situacijama, u najboljoj zbirci toga razdoblja Isus i moja sjena (1934) Šop afirmira `čedni katolicizam`, jednostavna izraza, bez ukrasa i retoričkih bravura. Šopove kratke proze, okupljene u zbirci Tajanstvena prela (1943), tematiziraju fantastične ugođaje i čudesne doživljaje preuzimajući najčešće kôd legende, pučke predaje i bajke. Lirska proza Predavanje o dimovima iz knjige Tajanstvena prela prijelazna je u njegovu pjesništvu, pa se od 1950-ih sve intenzivnije upuštao u filozofske meditacije o fenomenologiji nastajanja stvari i dinamici beskraja svemira. U drugoj se fazi, od svijeta prizemnosti i gotovo pastoralnih ugođaja okreće astralnim prostorima, svemirskim visinama, beskonačnosti i vječnosti te spoznaji nepoznatih svjetova (Kućice u svemiru, 1957; Svemirski pohodi, 1957; Astralije, 1961; Dok svemiri venu, 1975; Nedohod, 1979). Izraz se mijenja i postaje hermetičniji i apstraktniji, u potrazi za novim riječima koje bi morale izražavati nova svemirska ostvarenja. Na tom putu otkriva i bezdan vlastitoga bića: put u nutrinu, u „nedoživljene samoće“. Spjev Tremenda (Mogućnosti, 1961; Kolo, 1964), „spjev jeze i grohota“, govori o doživljaju praznine i izgubljenosti te o rasapu puti i ideje ljepote. U poemama Osvajanje kocke (1974) i O kugli (1974) Šop mijenja prostornu koncepciju doživljaja, povezujući oblike i sfere s ljudskim stanjima i životnim situacijama. Lirika te faze nastavlja se na svemirske uzlete S. S. Kranjčevića i T. Ujevića, ali u hrvatsku kozmičku poeziju unosi i nove akcente: neobično bogatstvo imaginacije, jezičnu invenciju i originalnu simboliku. Izraz je reduciran, geometriziran; smislovi tek naslućeni. Dramski tekstovi i pjesnički dijalozi imaju više poetske nego scenske kvalitete (Pompejanska balada, 1961; Drijada, 1964; Vječni preludij, 1971; Izgubljeni Arijel, 1972; Pjesnikovi rasprodani prostori, 1974; Bosanska trilogija, 1980; Kroz vrevu stećaka, 1987). Djelujući izvan pomodnih struja i tendencija, Šop je izgradio originalan i prepoznatljiv pjesnički izraz koji ga uvrštava u vrh hrvatske poezije te privlači pozornost mnogih hrvatskih i inozemnih kritičara. Poezija mu je prevedena na više stranih jezika. Dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo 1970. MG67

Prodajem antikvarnu knjigu iz 1912 god pod naslovom-Mlinad i njegova žena-edicija biblioteka za mladež-izdanje Jovana Radaka u Velikoj Kikindi.. vidj slike

Slovenski knjižni zavod 1950. 246 str. 10X7 cm potpis i datum na predlistu France Prešern Poezija Izabrane pesme

1932 godina , tako da ima tragova korišćenja i starosti 287 strana 625 grama komodica2

kao nova

-

Dr Adolf Benedict - Kaufmännisches Universal Konversations Lexikon, Schwabacher`s Verlag, Stuttgart Tvrd povez. U dobrom stanju. 334 strane H/KPV8

Wieland - Oberon - Ein Gedicht in zwölf Gesängen Tvrd povez. U dobrom stanju. Papir ponegde malo požuteo. Nema podataka o izdavaču i godini izdanja, ima samo posvetu iz 1904 godine. 245 strana H/KPV8

Hermann Eris Busse - Bauernadel Roman - Trilogie aus dem Schwarzwald Deutsche Buchgemeinschaft, Berlin, 1930 560 str. tvrdi povez stanje: dobro

METALNE SOLJE KOJE U GORNJEM DELU PREDNJEG AMORTIZERA DRZE OPRUGE SKINUTE SA PEZO 306 98 GODISTE...

Tvrdi povez Stanje : solidno, pisano i podvlačeno. Str: 336+ilustracije Nikk2105

ZAMKA ZA KRTICE 215 x 110 MM POGLEDAJTE I MOJE DRUGE PREDMETE NA LIMUNDU I KUPINDU SIFRA: ZVV1

Odlicno ocuvano... Onaj ko veruje u Vojsku neka se ne plaši da neće uspeti, neka se ne plaši bola, smrti ili obeščašenja, jer su bol, smrt i obeščašćenje sredstva kojima se Vojska služi tobom. Omeđeni bedemima od peska, iznureni od vrućine, čamotinje i zebnje pred pretnjom koja iz dana deluje sve nestvarnije, vojnici u isturenoj operativnoj bazi u Avganistanu vode sopstvene porodične i ljubavne bitke, produbljuju prijateljstva ali i sukobe. Noću, pred san, zatiču ih uspomene, napabirčeni delići ostavljenih života od kojih su neki pobegli, dok drugi čeznu da im se vrate. U mukloj tišini pustinje koja je progutala i poslednje sećanje na šumove iz njihovog zavičaja, ostaju im samo zvuci sopstvenih tela; ravnomerno disanje, otkucaji srca, damari u slepoočnicama. I gotovo detinja želja za igrom kojom odagnavaju strah. A onda ih naoko banalna odluka jednog nepoznatog čoveka gurne u ponor pakla i natera, sve njih, i one kojima je vojska život i one koji su joj se priključili skrivajući se od života, da konačno otkriju od čega su sazdani. Priča zbog koje ćete se zagrcnuti od smeha ali i do srži potresti baš kada se najmanje nadate.

Dr Ferdinand Fliessbach - L`Echo de Paris - Eine Sammlung Französischer Redensarten, Hermann Böhlaus Nachfolger, Weimar Tvrd povez. Ima potpis i zapisanu godinu 1914. 264 strane

Methode Alvincy - Deutsch-französisches gesprachbuch: Das praktische Leben, Otto Holtze`s Nachfolger, Leipzig 1910 godine Tvrd povez. U dobrom stanju. Ima pečat. 288 strana H/KPV8

Englisch-französisch-deutsch Hilfsbuch zur leichen und gründlichen Erlernung der Konversation in diesen drei Sprachen, Druck und Verlag von Philipp Reclam jun., Leipzig 1894 godine Tvrd povez. U dobrom stanju. Blagi trag vlage uz samu ivicu prvih par listova s početka i kraja knjige. Oar mrljica na rikni. 541 strana H/KPV8

Petruccelli della Gattina - I moribondi di Palazzo Carignano, Istituto Editoriale Italiano, Milano Mek kožni povez. U dobrom stanju. Manji format. 280 strana H/KPV8

Nova 27

12X7,5 cm rokovnik je čist - nema beležaka