IVO ANDRIĆ - KOMPLET OD 6 KNJIGA NAPOMENA: JEDNA NIJE SLIKANA IZDAVAČ: SVJETLOST MLADOST ZAGREB 1. KUĆA NA OSAMI 2. DECA 3. EX, PONTO, NEMIRI, LIRIKA 4. NEMIRNA GODINA 5. ŽEDJ 6. GOSPODJICA, 1976, NIJE SLIKANA, VEOMA OČUVANA, STANJE: VEOMA OČUVANE, KNJIGE KAO NA SLICI, OCENA: 4... PA I VIŠE, DOSTAVU PLAĆA KUPAC, KUH RF 2/1

Haruki Murakami - I slon iščeznu , izdanje Šahinpašić . Knjiga je nova !!

AIDS Sutra: Untold Stories from India - edited by Negar Akhavi, with an introduction by Bill and Melinda Gates, photographs by Prashant Panjiar Izdavač: Vintage Books, London Broj strana: 334 Povez: meki Format: 20 cm Težina: 335 g Knjiga je odlično očuvana. Prošla je kroz jedan par ruku - jedno čitanje. :) Pogledajte fotografije. Mogu fotografisati dodatno po zahtevu. Slanje Postekspresom ili kao preporučena tiskovina.

Plato Beograd 2009g. 187str. Poslednje pesme politickih PIGMEJA pindostana

Izdavač: DURIEUX, Zagreb 143 str. : ilustr. ; 13 x 20 cm / Mek povez Knjiga je s posvetom

Čingiz Ajtmatov – Beli oblak Džingis Kana Sadržaj: DžAMILjA (preveli Dragica Krstić i Andrej Tarasjev) BREZICE MOJA U CRVENOJ MARAMI (prevela Dragica Krstić) MATERINSKO POLjE (prevela Milena Nikolić) SIN RATNIKA (prevela Dragica Krstić) KAMILjE OKO (prevela Dragica Krstić) LICEM U LICE (prevela Milena Nikolić) NA VIĐENjE SA SINOM (prevela Dragica Krstić) KAD BAJKA NESTANE (BELI BROD) (prevela Milena Nikolić) PEGAVI PAS KOJI TRČI OBALOM MORA (prevela Milena Nikolić) RANI ŽDRALOVI (prevela Milena Nikolić) BELI OBLAK DžINGIS-KANA (prevela Mirjana Grbić)

Sa posvetom autora! Price Smrt Svetoga Save, Lov, Duga nocna plovidba, Duse se kupaju poslednji put, Lavirint, Plava dzamija... Izdavac - Dereta, Beograd Godina - 2002. Knjiga u vrlo dobrom stanju,bez podvlacenja ili ostecenja,sa posvetom autora na prvoj strani,mek povez,format 20 cm,187 str. (34)

Autor: Leonid Andrejev Broj strana: 400 Format: A-5 Povez: Tvrd Biblioteka: Kosmopolis Oblast: Književnost www.logos.in.rs Leonid Andrejev – Satanin Dnevnik SATANIN DNEVNIK (prevela M. Grbić) ŽIVOT JOSIFA FIVEJSKOG (preveo P. Vujičić) ZID (preveo P. Vujičić) ELEAZAR (preveo P. Vujičić) JUDA ISKARIOTSKI (preveo P. Vujičić) ON (prevela J. Drenovac) BARGAMOT I GARASKA (prevela M. Grbić) ODBRANA (prevela M. Grbić)

TelegrafPrint,Beograd,1995g.,190str.

- 500 strana, 200 godina, 57 priča, 36 prevodilaca, 11 jezika, 2 urednika NOVO! Antologija svetske priče KULE, GRADOVI Majstori kratke proze: od Gogolja do Fostera Volasa 57 priča isto toliko autora (prevedenih sa 11 jezika) Priredili: Arijana Božović Borivoj Gerzić Izdavač: SAI, Beograd Obim: 512 strana Format: 15,5 x 23 cm Meki povez, latinica Prvo izdanje, izašlo iz štampe 18. decembra 2013. CENA KNJIGE U KNJIŽARAMA: 2200 din. Iz predgovora: Jedna od osobenosti ove zbirke mogla bi biti raznovrsnost tema i književnih postupaka na osnovu kojih se uočavaju metamorfoze i mogućnosti kratke proze tokom dva poslednja veka. Imamo, recimo, sveznajućeg pripovedača kod Gogolja, Mopasana, Čehova; pripovedanje u prvom licu (Po, Džojs, Babelj), ili u trećem, iz ugla glavnog junaka (Mensfild, Hemingvej); autore koji se poigravaju s pripovedačkim perspektivama (Akutagava, Kortasar). Tu su priče-snoviđenja (Kafka, Bucati, Saramago), dramski monolozi (Beket, Bernhard), priče sa istorijskim motivima (Jursenar, Andrić) i one gde je motiv legenda ili bajka (Akutagava, Karter). Borhesov „magijski realizam“ uticao je na čitavu jednu generaciju pisaca druge polovine 20. veka (između ostalih, na Kortasara, Kalvina, Kiša, takođe ovde zastupljenih). Tu su i začetnici modernizma (Džojs, Kafka, Lorens), pa, uslovno rečeno, pozni modernisti i postmodernisti (Bartelmi, Albahari, Basara, Bernhard, Kuci), moderni tradicionalisti (Singer, Andrić, Manro, Trevor), kao i predstavnici „prljavog realizma“ (Karver, Bukovski, Velš). Komentar: Ne mogu a da ne podelim oduševljenje: petsto strana, 57 priča sa 11 jezika, pokrivaju vremenski raspon od blizu 200 godina. To što se statistike tiče. Predgovor izvrstan, ne sećam se kad sam bolji pročitala, dizajn, prelom, ekonomičnost i bogatstvo dodatnih informacija (o piscu, vremenu kad je priča napisana, godinama koje je tad pisac imao, gde je priča bila objavljena i pod kojim naslovom). Divan slog, divan papir. Za prevode sam sigurna da su svi odlični, znajući ko ih je gledao i prevodioce u red uterivao... Sve divno, velika mi je čast što sam sa dva prevoda učestvovala u ovom poduhvatu. Knjiga je idealan poklon ljubiteljima kratkih i svakojakih priča. Ja sam je već namenila nekome. Bravo, priređivači! Jelena Stakić Pogledajte i ostale knjige koje prodajem: https://www.kupindo.com/MojKupindo/Prodajem

Filip Višnjić 1999. 131 str. pogovor Radivoje Mikić na predlistu posveta autora

Nova knjiga Gradac 2007. Mek povez 220 str

Nova knjiga Gradac 2013. 170 str mek povez

HERMAN HESE LJUBAVNE PRIČE Pogovor - Volker Mihels Prevod - Slobodan Đorđević Izdavač - Dereta, Beograd Godina - 2019 468 strana 21 cm Edicija - Biblioteka XX vek ISBN - 978-86-6457-213-2 Povez - Broširan Stanje - Kao na slici, tekst bez podvlačenja SADRŽAJ: Miris jasmina Pesnik Knjiga čežnje Usamljenik (Kao predgovor) Kavaljer na ledu Dva poljupca Hans Amštajn Radionica za obradu mermera Učenik latinskog Jul Pronalazač Prva avantura Žrtva ljubavi Ljubav Pismo jednog mladića Kazanovin preobraćaj Igra senki Slikar Bram Chagrin d`Amour Jedne letnje večeri Šegrtovanje Hansa Dirlama Mladost je lepa Taedium vitae Veridba Verisbuhel Lep san Nevesta Odeljak za nepušače Oluja Piktorov preobražaj preobražaj Šta je pesnik video jedne večeri VOLKER MIHELS - Živi samo onaj koji voli Ljubavne priče Hermana Hesea `Ljubav je opsesivno osećanje koje je presudno uticalo na čitavo delo kultnog pisca, nobelovca i autora velikih romana svetske književnosti: Igra đinđuvama, Sidarta i Stepski vuk. U ovoj knjizi, antologijskom i najobimnijem izboru ljubavnih priča Hermana Hesea, otkrivamo sasvim novo lice pisca koji je prikazao mnoge mračne ali i svetle strane ljudskih emocija. Ove priče su upravo posledica takvog putovanja do ljubavi i natrag, koje vodi kroz samo središte duše.` Ako Vas nešto zanima, slobodno pošaljite poruku. Hermann Hesse Die Liebesgeschichten

Mek povez, 136 strane, 2015 godina, Izdavac: Kreativna radionica Balkan Knjiga ocuvana, Na predlistu knjige posveta autora K1/1

BREGOVI KAO BELI SLONOVI AUTOR: ERNEST HEMINGVEJ IZDAVAČ: SVJETLOST, SARAJEVO GODINA IZDANJA: 1965. MEKE KORICE BROJ STRANA: 169 STR. PISMO LATINICA STANJE VRLO DOBRO TROŠKOVE SLANJA SNOSI KUPAC LIČNO PREUZIMANJE MOGUĆE U CENTRU BEOGRADA KESA NA STOČIĆU

Komplet od sest knjiga Izdavac - Matica srpska, Novi Sad Prosveta, Beograd Godina - 1964. Knjige u vrlo dobrom stanju,bez podvlacenja ili ostecenja,bez ispisane posvete,sa pecatom prethodnog vlasnika na prvoj strani,tvrd povez,format 20 cm. 1. VARLJIVO PROLECE 2. IZDANCI IZ OPALJENA GRMA I 3. IZDANCI IZ OPALJENA GRMA II 4. ZEMLJA 5. RAZGOVORU NIKAD KRAJA I 6. RAZGOVORU NIKAD KRAJA II (19)

Knjaževac Prosveta, 1985. Prvo izdanje!!! Odlično očuvano, mali potpis prethodnog vlasnika. Peking by night zapucuje citaoca u handkeovsku Nigdinu, koja se najpre moze prepoznati po hladnoci urbanog pejzaza, amneziji i iskosenosti lika, i, po prvi put u Basarinoj prozi po pribegavanju pripovedackom obliku treceg lica. Basarina proza u dubljim slojevima otkriva citavu skalu erudijanskih, intertekstualnih odnosa i to gotovo u svim vidovima.U ovom romanu Basara se zapućuje u handkeovsku Nigdinu, koja se najpre može prepoznati po hladnoći urbanog pejzaža, amneziji i iskošenosti lika i, prvi put u Basarinoj prozi, po pribegavanju pripovedačkom obliku ``trećeg lica` ... Svetislav Basara (1953, Bajina Bašta), romansijer, pripovedač i dramski pisac. Autor je više od dvadeset knjiga – romana, zbirki pripovedaka, drama i eseja. Dobitnik je mnogih srpskih i međunarodnih književnih nagrada. Bio je ambasador Srbije na Kipru 2001–2005. godine. Objavio je: – knjige priča: „Priče u nestajanju“ (1982), „Peking by Night“ (1985), „Izgubljen u samoposluzi“ (2008) i „Majmunoopisanije“ (2008); „Očaj od nane“ (2016); – romane i novele: „Kinesko pismo“ (1985), „Fama o biciklistima“ (1987), „Na Gralovom tragu“ (1990), „Napuklo ogledalo“ (1986), „Mongolski bedeker“ (1992, Nolitova nagrada), „De Bello Civili“ (1993), „Looney Tunes“ (1997), „Sveta mast“ (1998), „Ukleta zemlja“ (1995), „Kratkodnevica“ (2000), „Džon B. Malkovič“ (2001), „Srce zemlje“ (2003), „Fantomski bol“ (2005), „Uspon i pad Parkinsonove bolesti“ (2006), „Dnevnik Marte Koen“ (2008), „Fundamentalizam debiliteta“ (2009), „Tajna istorija Bajine Bašte“ (2010), „Početak bune protiv dahija“ (2010), „Mein Kampf“ (2011), „Dugovečnost“ (2012), „Gnusoba“ (2013), „Anđeo atentata“ (2015) i „Andrićeva lestvica užasa“ (2016); – drame: „Bumerang“, „Oksimoron“ (2001) i „Nova Stradija“ (2009); – knjige eseja: „Na ivici“ (1987), „Tamna strana Meseca“ (1992), „Drvo istorije“ (1995), „Virtuelna kabala“ (1996), „Vučji brlog“ (1998), „Pušači crvenog bana“ (2017), „Atlas pseudomitogije“ (2019); – prepisku: sa Miljenkom Jergovićem „Tušta i tma“ (2014) i „Drugi krug“ (2015). Dvostruki je dobitnik je Ninove nagrade za romane „Uspon i pad Parkinsonove bolesti“ i „Kontraendorfin“; nagrade „Isidora Sekulić“ i nagrade Srpskog književnog društva „Biljana Jovanović“ za roman „Anđeo atentata“ i prvi je dobitnik stipendije iz Fonda „Borislav Pekić“ za rukopis u nastajanju. Drame su mu izvođene na mnogim scenama, a knjige prevođene na engleski, francuski, nemački, mađarski, bugarski, italijanski i makedonski jezik. Član je Srpskog književnog društva.

Knjaževac! Prvo i jedino izdanje druge Abaharijeve knjige priča. Vrlo retko u ponudi. Odlično očuvano, ali sama štampa je bila vrlo lošeg kvaliteta, tako da sa knjigom treba pažljivo rukovati. Sve se vidi na slikama. David Albahari (Peć, 15. mart 1948) srpski je pisac, prevodilac i akademik. Albahari uglavnom piše romane i kratke priče koje su često autobiografske. Prevodi sa engleskog jezika.[1] Biografija Rođen je u porodici jevrejskog porekla. David Albahari je u Zagrebu studirao englesku literaturu i jezik. Prvu zbirku kratkih priča „Porodično vreme“ je objavio 1973. godine. Postao je popularan u književnim krugovima četvrtom knjigom „Opis smrti“, za koju je dobio nagradu „Ivo Andrić“. Godine 1991. postao je predsednik Saveza jevrejskih opština Jugoslavije, a radio je i na evakuaciji jevrejskog stanovništva iz Sarajeva. Godine 1994. preselio se s porodicom u Kalgari, gde i dalje živi. I dalje piše i objavljuje na srpskom jeziku. Član je van radnog sastava Srpske akademije nauka i umetnosti pri Odeljenju jezika i književnosti od 2. novembra 2006. godine.[2] David Albahari je pisac prilično zatvorenog, na momente čak hermetičnog izraza, autor koji zahteva ne samo veliki čitalački napor, već i punu saradnju čitaoca u izgrađivanju značenja pojedinih dela. Uprkos tome, on je tokom svog gotovo tridesetogodišnjeg postojanja u srpskoj literaturi stekao ne samo nepodeljenu naklonost kritike, već i prilično veliki broj čitalaca. Interesantna je pojava da se među ljubiteljima knjige u Srbiji teško može naći čitalac koji nema jasno izražen vrednosni stav prema Albaharijevom opusu: s jedne strane nalazi se prilično širok sloj obožavalaca njegove proze među kojima on često predstavlja pravog kultnog pisca, dok se s druge strane nalazi nešto uža grupa onih kojima izrazita složenost i naglašena artificijelnost njegovog izraza stvara prilično jak otpor.[3] Kritika je od samog početka prihvatila Albaharijevo stvaralaštvo uz izuzetno pohvalne ocene, počev od najranijih prikaza prve zbirke, kada je Bogdan A. Popović zaključio u prikazu „Porodičnog vremena“ da je pripovedačka polazišna pozicija „za darovitog mladog pisca... od neprocenjive vrednosti“, pa sve do skorašnjeg suda Vase Pavkovića da je samo pitanje vremena „kada će svet prepoznati velikog pisca srpskog jezika“. Albaharijeva ostvarenja prevođena su na francuski, nemački, engleski, hebrejski, poljski, italijanski, makedonski, slovenački, albanski, slovački, mađarski... Svaka nova knjiga Davida Albaharija predstavlja za našu književnost pravi događaj jer nosi u sebi ekskluzivnost povezivanja domaće literature sa svetskom književnom baštinom.[4] Kasnih osamdesetih, Albahari je započeo prvu formalnu peticiju za legalizaciju marihuane u Jugoslaviji. U Kanadi živi od 1994. godine, a po penzionisanju namerava da se preseli u Zemun, šeta uz Dunav i igra šah.[5] Nagrade Nagrada Saveza jevrejskih opština Jugoslavije, za pripovetku „Dobročinitelj”, 1971. David Albahari, Eks Libris - „Propuštena prilika” Nagrada Saveza jevrejskih opština Jugoslavije, za pripovetku „Jahiel, 1930”, 1972. Nagrada Saveza jevrejskih opština Jugoslavije, za pripovetku „Moj deda, kantor u N.”, 1973. Andrićeva nagrada, za zbirku priča Opis smrti, 1982. Nagrada „Branko Ćopić”, za zbirku priča Pelerina, 1994. Nagrada „Stanislav Vinaver”, za zbirku priča Pelerina, 1994. NIN-ova nagrada, za roman Mamac, 1996.[6] Balkanika (književna nagrada), za roman Mamac, 1997. Nagrada Narodne biblioteke Srbije za najčitaniju knjigu godine, za roman Mamac, 1998. Nagrada grada Beograda „Despot Stefan Lazarević”, za roman Pijavice, 2005. Nagrada „Zlatni suncokret”, za zbirku priča Svake noći u drugom gradu, 2008.[7] Nagrada „Milovan Vidaković”, 2013. Nagrada „Isidora Sekulić”, za roman Životinjsko carstvo, 2014. Nagrada „Dušan Vasiljev”, za roman Životinjsko carstvo, 2015. Nagrada „Todor Manojlović”, 2015. Nagrada „Veljkova golubica”, 2016. Prva nagrada na festivalu „Друга приказна” (Druga priča), Skoplje, Makedonija, 29. jul 2016.[8] Međunarodna nagrada za književnost „Aleksandar Tišma”, za roman Danas je sreda, 2022.[9] Bibliografija Zbirke priča Romani Knjige eseja „Porodično vreme“ (1973) „Obične priče“ (1978) „Opis smrti“ (1982) „Fras u šupi“ (1984) „Jednostavnost“ (1988) „Pelerina“ (1993) „Izabrane priče“ (1994) „Neobične priče“ (1999) „Drugi jezik“ (2003) „Senke“ (2006) „Svake noći u drugom gradu“ (2008) „21 priča o sreći“ (2017) „Sudija Dimitrijević“ (1978) „Cink“ (1988) „Kratka knjiga“ (1993) „Snežni čovek“ (1995) „Mamac“ (1996) „Mrak“ (1997, 2008) „Gec i Majer“ (1998) „Svetski putnik“ (2001) „Pijavice“ (2006) „Ludvig“ (2007) „Brat“ (2008) „Ćerka“ (2010) „Kontrolni punkt“ (2011) „Prepisivanje sveta“ (1997) „Teret“ (2004) „Dijaspora i druge stvari“ (2008)

- Some Yugoslav novelists 3 Committee for Foreign Cultural Relations, Belgrade, Yugoslavia, - 102 str. meki povez stanje: dobro Review of various Yugoslavian authors. Not dated, but appears to be from the 1950`s or 1960`s. This issure covers: Petrovic, Andric, Desnica, Kaleb, Marinkovic, Copic, Kosmac, & Koneski. B/w photo of each author with an essay of his writings and an excerpt from one of their works. Fiction, Classics

Izdavač: Solaris, Novi Sad Prevod: Vojislav Despotov Ilustracije: Daglas Kopland Povez: tvrd sa omotom Broj strana: 325 Prvih osam listova se odvojilo inače knjiga je veoma dobro očuvana. Ređe u ponudi. Koplandova zbirka priča „Život posle Boga“ logičan je nastavak opservacija teme koja je postala njegov zaštitni znak: egzistencije ljudi starih/mladih 30-tak godina, dakle rođenih u 1960-tim, u postindustrijskom društvu. Osam segmenata/poglavlja „Života posle Boga“ slika portrete bivših devojaka i momaka koji su ugazili u srednje godine bez ideja i koncepata svog ’ozbiljnog’ života i tako se našli u vakuumu frustracija, razočarenja, postajući u svemu primer za rok naslov „Prestar za rok’n’rol, premlad da umre“. Pitanje koje je konstanta svih priča je ’gde/šta je moj život’ a otvaraju ga ili stresne situacije raspada porodice, braka, emotivne veze ili sitne krimi aktivnosti ili zastajanje u dugoj, tihoj depresiji. Kopland insistira na neposrednom, ispovednom tonu priča lomljenih u kratke celine razdvojene njegovim ilustracijama (još jedna sličnost sa romanom) uz gomilanja mnoštva detalja i digresija čime se potcrtava psihodelična atmosfera uhvaćenost u klopku, bezizlaz u kome žive oni koji su odgojeni bez religije. Autor religiju tretira ne kao zadati sistem dogmi već kao primer određenog moralno-vrednosnog sistema po kome bi se pojedinac ravnao. Potreba postojanja ovakvog kodeksa čini se nužnom da bi se uspostavio smislen odnos prema sebi i okruženju potrošačkog raja koji nudi sve osim unutrašnje ispunjenosti. Kopland, naravno, ne nameće svoj stav, ne piše pamflet, već se ograničava na ukazivanje na bolnu tačku (post)moderne kulture i civilizacije, uz diskretno ’navijanje’ za odabir mogućeg izlaza. (K-103)

Knjiga je dobro očuvana. ,,Laslo Krasnahorkai nesumnjivo je jedan od najpoznatijih i najprevođenijih savremenih mađarskih pisaca. Rođen je 1954. u gradu Đula u istočnoj Mađarskoj. Od svog prvog romana objavljenog 1985. Krasnahorkai na sebe skreće kako pažnju čitalaca tako i kritičara. Dobitnik je mnogobrojnih književnih nagrada. Ide svet je zbirka koja sadrži 21 priču. Priče sakupljene u ovoj knjizi odvijaju se na raznim stranama sveta, radnje su smeštene ili u sadašnjost ili u sasvim blisku prošlost. Glavni junaci su ljudi koji imaju velika očekivanja i želje, neprestano maštaju o odlasku, i napuštanju svoje svakodnevice, ali oni zapravo nemaju hrabrosti da bilo šta promene u svojim trivijalnim životima, i oni se u stvari ne mrdaju s mesta, dok svet prolazi, kako i sam naslov implicitno sugeriše. ``

Nolit, 2008. 139 strana. Odlično očuvana ali ima posvetu (možda autorke).

Mesecni casopis Januar 1954 Djilas, Savic rebac, Andric, Bonas, Grafenauer, vlahovic, Protic, Mihajlovic... Casopis u dobrom stanju,bez podvlacenja il ostecenja,bez ispisane posvete,mek povez,format 23 cm,190 str. (89)

Odlično očuvano! Autor - osoba Krleža, Miroslav, 1893-1981 = Krleža, Miroslav, 1893-1981 Naslov Hrvatski bog Mars. Hrvatski bog Mars / Miroslav Krleža ; [priredio za štampu Anđelko Malinar] Vrsta građe kratka proza Ciljna grupa odrasli, opšte (lepa književnost) Jezik hrvatski Godina 1982 Izdavanje i proizvodnja Sarajevo : Oslobođenje ; Zagreb : Mladost, 1982 (Sarajevo : Oslobođenje) Fizički opis 379 str. ; 21 cm Drugi autori - osoba Malinar, Anđelko Zbirka Sabrana djela Miroslava Krleže ; 2 ISBN (Karton) Napomene Numeracija i naziv tematske celine preuzeti s hrpta `Jubilarno izdanje u povodu devedeset godina proteklih od autorova rođenja`. Krleža, Miroslav, hrvatski književnik (Zagreb, 7. VII 1893 – Zagreb, 29. XII 1981). Autor najznačajnijih tekstova hrvatske književnosti XX. st. i pokretač mnogih kulturnih inicijativa zasnovanih na kritičkom osvješćivanju hrvatskog društva, što je njegov opus učinilo jednom od središnjih odrednica u izgradnji moderne Hrvatske. Djelujući u uvjetima izrazite društvene podijeljenosti s obzirom na temeljne probleme zajednice, uspio je, ne izbjegavajući prijepore, uobličiti svoju polaznu, estetsku poziciju kao nedvojbenu za pristaše i protivnike, pa je integralnost njegova djela i misli u bitnoj pretpostavci nacionalnoga kulturnoga standarda. Krleža je podrijetlom iz građanske obitelji s nekoliko sjevernohrvatskih nasljednih odvjetaka, što mu je pomoglo da unatoč skromnu statusu roditelja stekne solidnu obrazovnu i socijalnu osnovu. Nižu je gimnaziju završio u Zagrebu, 1908. otišao je u kadetsku školu u Pečuh, a 1911. u vojnu akademiju Ludoviceum u Budimpešti, ali ju je napustio već 1913. pokušavajući, zaokupljen balkanskom krizom, preko Pariza i Soluna stići do Beograda. Bez uporišta u Srbiji, vratio se u Zagreb, počeo raditi u novinskim redakcijama, objavljivati prve književne priloge te postao profesionalnim književnikom. Potkraj 1915. bio je unovačen i u ljeto 1916. poslan na bojište u Galiciji; zbog bolesti je bio oslobođen od vojne službe na ratištu pa se potkraj 1917. vratio u Zagreb. Pisao je komentare o stanju na bojištima I svjetskog rata, počeo objavljivati prve knjige te s krugom vršnjaka na valu općega nezadovoljstva i skromnih zasada socijaldemokratske tradicije sudjelovati u formiranju začetaka hrvatskoga komunističkoga pokreta. Nastojeći otpočetka zadržati gestu umjetnika kojemu je programatski i stvarno namjera fiksirati a ne uređivati svijet, 1919. s A. Cesarcem pokrenuo je i uređivao avangardistički časopis Plamen, poričući mitove hrvatske kulture, ali i tzv. vidovdanski kompleks, kroz koji su se očitovale prave težnje srpske politike. Časopis je bio zabranjen, a Krležu je policijski nadzor pratio sve do uspostave komunističkog poretka 1945. Kazališta i nakladnici počeli su 1920-ih prihvaćati Krležinu suradnju, pa su on i njegova supruga Bela, pošto je potkraj 1920-ih ona dobila stalni glumački angažman, postali istaknut umjetnički par, a njihov je dom sve do njihove smrti bio važnom točkom društvenog života. Premda je Krležino djelo izrazito određeno Zagrebom, više je puta dulje vrijeme izbivao: 1920–21. boravio je u ludbreškome kraju, početkom 1925. nekoliko je mjeseci boravio u Rusiji; od siječnja do rujna 1932. bio je u Češkoj, pa u Varšavi i Parizu; od jeseni 1933. pokušavao je djelovati u Beogradu, gdje je 1934. s M. Bogdanovićem pokrenuo časopis Danas. God. 1949–50. u Parizu je pripremao izložbu jugoslavenske srednjovjekovne umjetnosti. Za ustaškoga režima 1941–45. bio je prvo uhićen, a potom u prešutnoj kućnoj internaciji uz potporu kruga prijatelja u kojem se isticao Đ. Vranešić. Osim kao umjetničkom koncepcijom, Krleža je književnošću trajno bio zaokupljen i kao kulturnim modelom. Njegovi su časopisi Plamen, Književna republika (1923–27), Danas i Pečat (1939–40) orijentacijska polja hrvatskog modernizma; sudjelovao je pri pokretanju i određivanju smjera dvaju najznačajnijih književnih časopisa druge polovice XX st., Republike i Foruma; neprestano je u novinama i javnim forumima kritički raspravljao, sudjelovao u pripremi izvedbi svojih drama te osobito u redigiranju i objavljivanju svojih djela. Za svojega stvaralačkoga vijeka objavio je gotovo 200 autorskih knjiga. Prvu kolekciju pokrenuo je već 1923. kod koprivničkoga nakladnika Vošickoga, slijedili su reprezentativni nizovi zagrebačkih nakladnika Minerve i Biblioteke nezavisnih pisaca 1930-ih, pokušaj sa Suvremenom nakladom Jos. Čaklovića u ljeto 1945., potom izdanja Nakladnoga zavoda Hrvatske od 1946, sabrana djela Zore od 1952. te naposljetku sabrana djela u 45 knjiga s dodatnom petosveščanom Panoramom pogleda, pojava i pojmova sarajevskoga nakladnika Oslobođenje (1975–88). Premda je bio utjecajna figura društvene nomenklature i najprevođeniji hrvatski pisac svojega doba, utemeljitelj Leksikografskoga zavoda (koji danas nosi njegovo ime) te pokretač i glavni urednik niza enciklopedija, Krleži za života nisu bila objavljena cjelovita djela. S time je u vezi i njegova oporuka, kojom je na dvadesetak godina bilo odgođeno raspolaganje njegovom rukopisnom ostavštinom, što se većim poznatim dijelom danas čuva i obrađuje u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Za kompleksnost tipološke raščlambe Krležina djela znakoviti su njegova velika žanrovska obuhvatnost i difuznost, vremenski planovi epoha i pripadnih stilskih formacija – one iz koje je proizišao i s kojom je bio u retrospektivnu i na svoj način nostalgičnu dijalogu te one koju je u razmjerno dugu ciklusu nastojao podvrgnuti ne samo misaonomu nego i stilskomu jedinstvu – razvijajući kompleksnu rečenicu u sintaktički ritam hrvatskog standarda bez presedana u uzorima i bez postupka za nasljedovanje. Krleža je u književnost ušao na uobičajen način: posve u duhu svojega doba i kulturnih prilika u svojoj sredini želio je privući pozornost lirikom i pokušati dospjeti na dramsku scenu. Čak i kada je u figurativnome rekvizitariju ili dramaturškim sredstvima ta početnička gesta bila provokativna ili prezahtjevna za prag očekivanja, ona se čvrsto držala kriterija ukorijenjenosti i razumljivosti, potencirajući svoj rast u odgovarajućem rastu konkretne kulture koju je modulirala. Krležino se djelo zato prije segmentira u problemskim ciklusima nego u žanrovskima, a problemi lirske impostacije i dramaturške konzistencije nerijetko su objašnjivi tek na razini obuhvatne ambicije. Razvijajući odnos prema svojemu predmetu od avangardističke negacije do enciklopedičke sinteze, Krleža je strukturirao cijeli kompleks divergentnih punktova, s prividno jasno postavljenom ideološkom podlogom, ali međusobno i kao cjelina dijaloški postavljenih prema tradiciji i velikim pitanjima povijesti kao općega vremena pred kojima se hrvatska kultura do njega uglavnom skanjivala. Već je u prvim objavljenim tekstovima, dramoletima Legendi i Maskerati (1914), narativnim lirskim fragmentima (Zaratustra i mladić, 1914) i Podnevnoj simfoniji (1916), pokušavao rastvoriti i pretopiti žanrovske okvire. Ukupno je objavio osamnaest dijaloških tekstova: Legendu, Maskeratu, Hrvatsku rapsodiju (1917), Kraljevo, Kristofora Kolumba (1918), Michelangela Buonarrotija, U predvečerje (1919), Galiciju, Adama i Evu, Golgotu (1922), Vučjaka (1923), U agoniji, Gospodu Glembajeve (1928), Ledu (1932), U logoru (1934), Areteja (1959), Salomu (1963), Put u raj (1970). Posredno se može pretpostaviti, a i izravnim uvidom u ostavštinu potvrditi da je Krleža radio i na drugim dramaturškim predlošcima, od kojih su neki zagubljeni, u nekim je primjerima sam provjeravao dramaturški, odn. narativni profil svojih tekstova, a neki su mu pripovjedni pa i esejistički tekstovi priređeni za scenu (npr. Banket u Blitvi, Zastave, Moj obračun s njima), ali to ne mijenja težišne, koncepcijske ni razvojne topose njegove dramaturgije. Krležino se kazalište uobličavalo u mnogobrojnim inačicama prvotnih tekstova, potaknutima zahtjevima izvedbe i promjenom receptivnoga okruženja. Svoje je prve artističke i simboličke vizije (legende), pa i socijalne kompozicije s verističkom i ekspresionističkom poetičkom podlogom, zasnovao znatno prije nego što su one bile scenski formirane; stabilnim, uvjerljivim i formativnim na razini cijeloga opusa pokazao se glembajevski ciklus (U agoniji, Gospoda Glembajevi, Leda), nastao u maniri analitičke drame „nordijske škole“, s nizom karakternih slomova kojima se (de)mistificira i kompenzira povijesna i socijalna freska zagrebačke građanske sredine. Kao pjesnik počeo je na zasadama hrvatske moderne, s estetiziranom dikcijom koja se brzo razvijala prema svjetonazornomu vitalizmu, što je upravo u pjesmama otišao aktivistički najdalje, pod općom figurom „ratne lirike“, ali i plakatiranja lenjinističke dinamike. U jedanaest zbirki – Pan, Tri simfonije (1917), Pjesme I, Pjesme II (1918), Pjesme III, Lirika (1919), Knjiga pjesama (1931), Knjiga lirike (1932), Simfonije (1933), Balade Petrice Kerempuha (1936), Pjesme u tmini (1937) – tematski i stilski krug te stihovni i ritmički osjećaj prostiru cijeli registar traženja, koje se smatra dorečenim u artificijelnim Baladama Petrice Kerempuha, pomaku od standarda u jezičnom i kulturnom pogledu, kako bi se otkrila pritajena postojanost subjekta na kojem Krležino djelo inzistira. Problemskomu polju Krležine dramaturgije i lirike uglavnom pripadaju i novelistički ciklusi; u prvome, „domobranskome ciklusu“, strukturiranom u zbirci Hrvatski bog Mars (1922, konačna redakcija 1946), obrađen je kompleks vojničkoga stradanja hrvatskog čovjeka, koje je u I. svjetskom ratu dosegnulo fatalističke, apsurdne razmjere, u drugome, „jakobinskome ciklusu“, zaokupljen je pojedincima koji ne uspijevaju prevladati ograničenja malograđanske sredine (zabranjena zbirka Hiljadu i jedna smrt, 1933), a u trećem, glembajevskom ciklusu, riječ je o jedanaest proznih fragmenata sa situacijskom i generičkom razradbom dramaturške cjeline. Krležin se pripovjedni tekst u 1920-ima, dosljedno tendenciji u europskoj prozi, od kraćih vrsta (Tri kavaljera frajle Melanije, 1922, Vražji otok, 1923) razvijao prema kanonizaciji romana, što u njegovu središnjem pripovjednom djelu, modernom romanu Povratak Filipa Latinovicza (1932) – priči o umjetniku koja zadire u organsku nemoć društva i kulturnog modela – hrvatsku prozu dovodi u simultanu poziciju (M. Proust, R. Musil, R. M. Rilke). Sljedećim će romanima, Na rubu pameti (1938), Banket u Blitvi (I–III, prva knjiga 1938) i Zastave (I–V, prva knjiga 1962), sigurnim narativnim i superiornim intelektualnim strategijama sročiti stotine stranica kronike o srednjoeuropskoj kulturnoj i političkoj panorami, ali će određujućim i uporišnim za razumijevanje i formativnost njegova djela ostati upravo rane 1930-e, s glembajevskom cjelinom, romanom Povratak Filipa Latinovicza i Baladama Petrice Kerempuha. Krležin je utjecaj u hrvatskom društvu upravo tada dosegnuo vrhunac, što se posebno odražavalo u većem, problemskom, nefikcionalnom, u širem smislu esejističkome dijelu njegova opusa. Premda se u Krležinim tekstovima teško mogu razdvajati strukturne razine, što je posebno izraženo u zbirci Izlet u Rusiju (1926), s putopisnom poveznicom, ali tematski, narativno i asocijativno suptilnu mozaiku o strogo osobnome doživljaju sovjetske Rusije, upravo su njegove studije društvenih i kulturnih kontroverzija (Moj obračun s njima, 1932; Deset krvavih godina, 1937; Dijalektički antibarbarus, 1939) dovele do odlučujućih rasprava o izgledima i održanju hrvatskog društva. Osim o književnosti i umjetnosti pisao je o povijesti, politici, filozofiji, medicini, posvetivši se u doba rada na enciklopediji, nakon 1950., gotovo univerzalnom opserviranju, djelomice objavljenom (pet knjiga) u opsežnim izvodima (fragmentima i zapisima) iz dnevnika, odn. opsežnoj građi enciklopedijskih bilježaka (marginalia lexicographica). Njegove osobne relacije zrcale se u vrlo opsežnoj i dugogodišnjoj korespondenciji. Za razliku od književnog djelovanja, u prosudbi kojega trajno prevladavaju izrazito pozitivne ocjene, Krležino je javno, odn. političko djelovanje izazivalo žestoke otpore i prijepore. Još od rane mladosti zastupao je protuimperijalističku koncepciju komunističkog pokreta, pri čemu je rješenje hrvatskoga nacionalnoga pitanja vidio u federalizmu kakav je proklamirala Treća internacionala. Raslojavanje hrvatskoga komunističkoga pokreta u jugoslavenskom okruženju dovelo ga je u svojevrsnu ekvidistanciju od političke prakse i ljevice i desnice pa se o njegovu neposrednom društvenom djelovanju može govoriti tek nakon uspostave komunističke vlasti u 1940-ima i pridobivanja Titova punoga povjerenja nakon 1948, odn. napuštanja staljinističke prakse. Krleža je i u razdoblju 1918–41. pokušavao organizirano djelovati u hrvatskim kulturnim institucijama i komunističkom pokretu, ali u njima nije dobivao ni približno onoliko utjecaja kao u javnosti. U društvenim uvjetima tzv. narodne demokracije sudjelovao je u postavljanju i stabiliziranju mnogih tradicionalnih i novih institucija i programa: Društva književnika, Akademije, Matice hrvatske, Leksikografskoga zavoda, zaštite kulturne baštine u Zadru, zaštite prava na dostojanstvo umjetnosti (Govor na Kongresu književnika u Ljubljani, 1952), zauzimanja za slobodan razvoj hrvatskog jezika (potpora Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika). Posebnu važnost za razumijevanje Krležina djela ima njegovo poznavanje drugih kultura iz okruženja i suradnja u njima, napose srpske, madžarske i bosanske. U hrvatskoj književnoj i kulturnoj povijesti uopće Krležino se djelo u cjelini smatra izvanrednim, neusporedivim pojedinačnim prinosom, a u vanjskoj stručnoj i općoj opservaciji hrvatskog nasljeđa najvažnijom modernom referencijom. Polemično i kooperativno, to je djelo promicalo nove poetičke usmjerenosti, ali i zasjenilo druge; ono u svoje doba i u svojoj sredini nije imalo ravnopravna oponenta, što pri prosudbi ne treba zanemariti i s čime je i samo to djelo u svojem unutrašnjem dijalogu računalo. God. 1993–98. objavljena je enciklopedija posvećena Krležinu životu i radu (Krležijana, I–III), a 2000. započeto je izdavanje njegovih sabranih djela. MG42 (L)