Autor - osoba Šop, Nikola Naslov Isus i moja sjena / Nikola Šop Vrsta građe poezija Jezik hrvatski Godina 1934 Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Matica Hrvatska, 1934 (Zagreb : Tisak Zaklade Tiskare Narodnih Novina) Fizički opis 80 str. ; 21 cm Stanje: rikna sa zadnje strane kao na slici, posveta na predlistu, inače unutra dobro očuvano. Miljenko Jergović: Prije više godina ljudi iz sarajevskog Hrvatskog kulturnog društva Napredak poželjeli su staviti spomen ploču na kuću u kojoj je u Zagrebu živio pjesnik Nikola Šop. Njihov zemljak iz Jajca, Bosanac rodom i inspiracijom, bogobojazni, trpeljivi i skromni katolik, Šop je za tu sve manju, posve skrajnutu zajednicu sarajevskih i bosanskih Hrvata bio i ostao, naravno uz Ivu Andrića, jedna od amblematskih figura. Međutim, izbio je jedan vrlo čudan, a nerješiv problem. Vlasnici kuće u kojoj je Šop živio nisu dopuštali da se na njihovu fasadu postavi bilo kakva spomen-ploča. A naročito ne takva koja bi ih podsjećala na Nikolu Šopa. Naime, Šop je, skupa sa ženom, bio desetljećima njihov podstanar. A gazdarice i gazde u pravilu ne vole se sjećati svojih podstanara. Pogotovu ako su kao pjesnik desetljećima samo ležali u postelji, bolovali, umirali. Mnoge im je jade, kažu, taj čovjek učinio. Ljudi iz Sarajeva morali su se snalaziti, što će sad s pločom, bila bi grehota da se ploča baci, ili da je vraćaju u Sarajevo i u Jajce. I tako je negdje na Zelenom valu, ili na Prilazu Gjure Deželića, ne želim se ni prisjećati gdje, nađena zgrada u kojoj Šop nikad nije živio niti je ikad u nju ušao, ali je pripadala nekom njegovu rođaku. I onda su na tu kuću prikucali spomen-ploču. Eno je, i sad tamo stoji, da prolaznike podsjeti na jednoga od najznačajnijih hrvatskih pjesnika dvadesetog stoljeća. Bosanca u Zagrebu. Nikola Šop (1904) bio je banjalučki gimnazijalac, ali je maturirao u Beogradu. Tamo je nastavio studije na Filozofskom fakultetu, te se zatim i sam zaposlio kao gimnazijski profesor. Pisao je pjesme ispunjene naivističkom kršćanskom inspiracijom, u duhu franjevaštva i zajedništva svih zemaljskih stvorenja. Objavljivao je tad, uglavnom, u Beogradu, te uglavnom po klerikalnim hrvatskim novinama i časopisima. Sve dok ga u jednom trenutku na zub nisu uzeli crkveni konzervativci, zbog načina na koji je, vedro, prostodušno i pomalo narodski, prikazivao Sina Božjeg. Jedno vrijeme njegove su pjesme o Isusu, iz knjige `Isus i moja sjena`, bile crkveno zabranjene, ali to pjesnika nimalo nije pokolebalo u njegovu nadahnuću, ali ni u njegovoj dosljednoj kršćanskoj i katoličkoj vjeri. Pritom, Šop nije bio od onih zatucanih ljudi, kakvih je danas mnogo, a sigurno ih ni u njegovo vrijeme nije bilo manje. Bio je vrlo obrazovan i otvoren, prevodio je Horacija, a prvog i najvećeg pjesničkog uzora našao je u Momčilu Nastasijeviću, svom beogradskom gimnazijskom profesoru, jednom od najvećih pjesnika srpskoga i svih naših jezika u dvadesetom stoljeću. U načinu Šopova pisanja, ali i u njegovu životnom stavu, Nastasijević se dobro prepoznaje, pa tko god bi Nikolu Šopa htio temeljito upoznati, morao bi se upoznavati i s Nastasijevićem. A tko god bi se, proučavajući Nastasijevića, htio baviti onima koji su tradirali ovoga srpskog pjesnika, nalazeći u njemu vlastite temeljce, morali bi taj posao započeti s hrvatskim pjesnikom, Bosancem Nikolom Šopom. Dobar primjer da se uvjerimo kako su fatalno i neizbježno povezane srpska i hrvatska kultura, srpska i hrvatska književnost. Tko zna kako bi izgledao život Nikole Šopa, a onda i kako bi izgledalo cjelokupno njegovo djelo, da nije 6. travnja 1941. Njemačka napala Kraljevinu Jugoslaviju, i da nije onako bezdušno bombardirala Beograd. Bombe je Šop dočekao u Zemunu, pa je u strahu i panici skakao s balkona u bezdan i teško povrijedio kralježnicu. Bilo mu je tek trideset i sedam, živjet će još punih četrdeset godina, ali taj će mu skok i lom sasvim promijeniti sve životne perspektive. Uglavnom će biti polupokretan ili nepokretan i nikad više neće biti zaposlen čovjek niti živjeti normalnim građanskim životom. Ne bi bilo sasvim krivo reći da je 1941., nakon tog loma, Nikola Šop došao u Zagreb i u Nezavisnu Državu Hrvatsku kao izbjeglica. Kao teško ozlijeđeni muhadžir, vrlo kompleksnog identiteta, koji se nikako nisu mogli uklopiti u to grdno i najgrdnije vrijeme, kad su postojali samo jednostavni i prosti identiteti. Nastavio je pisati i odmah bi objavljivao ono što napiše. Dakle, bio je jedan od onih pisaca koji se nisu libili da objavljuju u endehazijskim časopisima i publikacijama, što će ga, nakon oslobođenja 1945., činiti mrskim partizanskim vlastima. Ali čak i da nije objavljivao pod ustašama, bio bi Šop težak autsajder u vremenu tom općeprihvaćenog ateizma i komunističkog poleta. Oko Crkve, kao i oko pojedinih crkvenih hramova, u ta su se vremena povazdan vrzmali kojekakvi bogalji, nesretnici i sirotani, pa se miješali s kojekakvih uhodama i policijskim žbirovima, koji bi pazili govori li se u crkvi protiv države i Partije. Među crkvenim sirotanima tog optimističnog i ateističnog vremena bio je Nikola Šop. Krleža bi ga spomenuo samo s prezirom, o čemu mi je jednom, u povodu jednoga mog teksta o Šopu, pišući pisaćim strojem po dopisnici, kratko pripovijedao Josip Vaništa. Tako je to s njim bilo do pred kraj šezdesetih, kad je Šopa, zahvaljujući Zvonimiru Mrkonjiću, otkrila suvremena hrvatska književnost. Čak je 1970. dobio Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, u to vrijeme doista uglednu i ozbiljnu hrvatsku državnu nagradu, ali koju, ipak, nisu tako lako dobivali pisci i kulturni radnici koji nisu živjeli u skladu s vjerom i načelima socijalističkog samoupravnog sistema. Ali bez obzira na to, pjesnik i njegova supruga nastavili su živjeti u svom skromnom zagrebačkom podstanarstvu. On gotovo da se više i nije micao iz postelje. Nakon društvenog priznanja poživjet će još jedanaest godina. Umrijet će tiho, 2. siječnja 1982., i to baš u vrijeme dok su Zagreb, Hrvatska, a onda i cijela Jugoslavija, žalovali za velikim Miroslavom Krležom. U ponedjeljak, 4. siječnja, tog prvog radnog dana u novoj godini, na Mirogoju održana su dva sprovoda hrvatske književnosti. Za prvog, ateističkog, uz svečani lafet i vojnu paljbu, baš kao da se pokapa general, na lijepome mjestu, odmah uz stazu, pokopali smo Krležu. Drugi je sprovod bio malen, tih i sirotinjski, s drvenim križem na kojemu je limenim slovima bilo ispisano ime, uz svećenika i obitelj, zemlji smo predali Nikolu Šopa. Ovih dana, uz četrdesetu godišnjicu njihova odlaska, uz taj jubilej koji bio bi važan i velik i u neusporedivo značajnijoj i većoj kulturi nego što je to, u europskom kontekstu, mala i neznatna hrvatska kultura, s gotovo jednakim ignoriranjem hrvatske elite, svi ti predsjednici, premijeri, ministri i kulturtregeri tretiraju i Krležu i Šopa. Krleže će se netko, možda, još i sjetiti. A Šopa ne pamte na jednaki način na koji se zaboravlja i mrtva magarad. Zašto baš magarad, znat će u ovaj božićni dan onaj koji treba znati. Šop, Nikola, hrvatski književnik i prevoditelj (Jajce, BiH, 19. VIII. 1904 – Zagreb, 2. I. 1982). Diplomirao komparativnu književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu 1931. Prve pjesme objavio je u Anđelu čuvaru (1918). Do II. svjetskog rata radio je u Beogradu kao gimnazijski profesor latinskog jezika. Za bombardiranja Beograda 1941. teško ranjen, preselio se u Zagreb, gdje je radio kao korektor, a od 1949. kao znanstveni suradnik JAZU sa zadaćom da prevodi hrvatske latiniste (preveo je djela Jana Panonca, J. Šižgorića, Đ. Ferića, I. Đurđevića, K. Pucića, M. P. Katančića i dr.). Nakon studije Knjiga o Horaciju (1935) objavio je i knjigu prepjeva Iz lirike starog Rima (1950) s prijevodima Katula, Propercija i Tibula. Vodio je korespondenciju s francuskim pjesnikom F. Jammesom i engleskim pjesnikom W. H. Audenom, koji je prevodio njegovu liriku. Djelo N. Šopa u znaku je intimističkih meditacija. U tom se tijeku mogu razdvojiti dvije različite, ali komplementarne faze. U prvom razdoblju, od Pjesama siromašnog sina (1926) do zbirke Za kasnim stolom (1943), Šop progovara o »prizemnoj egzistenciji« očitujući ljubav i razumijevanje za svijet malih stvari, bukoličkih ugođaja, običnih zbivanja i skromnih istina. Međutim, iza tog svijeta običnosti i prividne banalnosti sluti se viši, skriveni transcendentalni smisao, a obične i skromne stvari postaju znamen božanskoga reda. Takva ga duhovna dispozicija dovodi u vezu s koncepcijom religioznosti Franje Asiškoga. Stavljajući u središte lirskog interesa statične, kontemplativne slike, pastoralni repertoar motiva, asketski senzibilitet, duhovni ideal siromaštva i božansku antropologiju Isusa u dnevnim situacijama, u najboljoj zbirci toga razdoblja Isus i moja sjena (1934) Šop afirmira `čedni katolicizam`, jednostavna izraza, bez ukrasa i retoričkih bravura. Šopove kratke proze, okupljene u zbirci Tajanstvena prela (1943), tematiziraju fantastične ugođaje i čudesne doživljaje preuzimajući najčešće kôd legende, pučke predaje i bajke. Lirska proza Predavanje o dimovima iz knjige Tajanstvena prela prijelazna je u njegovu pjesništvu, pa se od 1950-ih sve intenzivnije upuštao u filozofske meditacije o fenomenologiji nastajanja stvari i dinamici beskraja svemira. U drugoj se fazi, od svijeta prizemnosti i gotovo pastoralnih ugođaja okreće astralnim prostorima, svemirskim visinama, beskonačnosti i vječnosti te spoznaji nepoznatih svjetova (Kućice u svemiru, 1957; Svemirski pohodi, 1957; Astralije, 1961; Dok svemiri venu, 1975; Nedohod, 1979). Izraz se mijenja i postaje hermetičniji i apstraktniji, u potrazi za novim riječima koje bi morale izražavati nova svemirska ostvarenja. Na tom putu otkriva i bezdan vlastitoga bića: put u nutrinu, u „nedoživljene samoće“. Spjev Tremenda (Mogućnosti, 1961; Kolo, 1964), „spjev jeze i grohota“, govori o doživljaju praznine i izgubljenosti te o rasapu puti i ideje ljepote. U poemama Osvajanje kocke (1974) i O kugli (1974) Šop mijenja prostornu koncepciju doživljaja, povezujući oblike i sfere s ljudskim stanjima i životnim situacijama. Lirika te faze nastavlja se na svemirske uzlete S. S. Kranjčevića i T. Ujevića, ali u hrvatsku kozmičku poeziju unosi i nove akcente: neobično bogatstvo imaginacije, jezičnu invenciju i originalnu simboliku. Izraz je reduciran, geometriziran; smislovi tek naslućeni. Dramski tekstovi i pjesnički dijalozi imaju više poetske nego scenske kvalitete (Pompejanska balada, 1961; Drijada, 1964; Vječni preludij, 1971; Izgubljeni Arijel, 1972; Pjesnikovi rasprodani prostori, 1974; Bosanska trilogija, 1980; Kroz vrevu stećaka, 1987). Djelujući izvan pomodnih struja i tendencija, Šop je izgradio originalan i prepoznatljiv pjesnički izraz koji ga uvrštava u vrh hrvatske poezije te privlači pozornost mnogih hrvatskih i inozemnih kritičara. Poezija mu je prevedena na više stranih jezika. Dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo 1970. MG79

САВРЕМЕНА ПОЕЗИЈА КУБЕ БАГДАЛА КРУШЕВАЦ 1984 Избор и предговор ХОАКИН Г. САНТАНА Превод са шпанског БРАНИСЛАВ ПРЕЛЕВИЋ ............................................................ БРОШ ЋИРИЛИЦА 92 СТРАНЕ НЕКОРИШЋЕНО ГАРАНЦИЈА ПЕРФЕКТ Екстра !!!!!!!!!!!!!!!

Izdavač: Knjižarnica Rajkovića i Ćukovića, Beograd Autor: Nikolaj Onufrijevič Loski Godina izdanja: 1927 Prevod: Milić R. Majstorović Povez: tvrd Broj strana: 175 + 244 Primedbe: - NEDOSTAJE 20 STRANA IZ POSLEDNJEG POGLAVLJA DRUGE KNJIGE (od 209-229) - Neka fleka na marginama 5-6 listova - Potamnela po obodu - Tekstualni deo potpuno čitak, prva knjiga je kompletna LOGIKA (knjiga prva): SUD - POJAM - Gnoseološki uvod u logiku - Predstava i pojam kao elementi suda - Logički zakoni mišljenja - Teorija pojma - Obim i sadržina pojmova. Relacije između pojmova - Definicija pojmova - Podela pojmova (klasifikacija) - Forma suda - Nerazvijenost saznanja i zabluda - Jednoznačna i mnogoznačna veza u sudovima LOGIKA (knjiga druga): DOKAZI - ZAKLJUČCI - Neposredno opravdanje sudova - Zaključivanje. Neposredno zaključivanje - Učenje klasične logike o silogizmu - Učenje intuitivističke logike o silogizmu - Teorija silogizma - Materijalno-sintetička zaključivanja - Induktivna zaključivanja - Hipoteza - Rezimiranje učenja o dokazima - Sistemi logike ideal-realističkog intuitivizma, individualističkog empirizma i kantovskog apriorizma (K-36)

OBRAD KUJOVIĆ diplomirani arheolog KRAĆI ZAPISI O JEDNOM ŽIVOTU POTOMCIMA NA UVID Izdanje autora BEOGRAD 2011 R e f e r e n c e 1. UVOD 2. UČEŠĆE NA ARHEOLOŠKIM ISTRAŽIVANJIMA 3. JUSTINIJANA PRIMA 4. ARHEOLOŠKI LOKALITETI U OKOLINI PREŠEVA 5. LEPENSKI VIR 6. IZGRADNJA AUTO-PUTA NIŠ-VRANJE (KONTROLA ZEMLJANIH RADOVA) 7. RIMSKI PUTEVI .......................................................... BROŠ LATINICA 217 STRANA NEKORIŠĆENO NEOTVORENO GARANCIJA PERFEKT Ekstra !!!!!!!!!!

AC-AC Adapter 9.5 - 10.4V ~/1A~ (naizmenične struje) Grundig NT 680, potpuno ispravan. Konektor se vidi na jednoj od slika, 7,5/4mm. Pogledajte na internetu Radna garancija 30 dana.

ДОБРИЛО НЕНАДИЋ ЖИВОТ ИСПУЊЕН СТВАРАЛАШТВОМ Приредио: ПЕТАР ЂУКИЋ Издавач: ЗАВИЧАЈНО ДРУШТВО АРИЉАЦА И ПРИЈАТЕЉА АРИЉА БЕОГРАД 2020 Предговор ЉУБИВОЈЕ РШУМОВИЋ ............................................................ ЋИРИЛИЦА ТВРДЕ КОРИЦЕ 242 СТРАНЕ ИЛУСТРАЦИЈЕ НЕКОРИШЋЕНО ГАРАНЦИЈА ПЕРФЕКТ Екстра !!!!!!!!!!!!!!1

Edmondo de Amičis - Srce 1943. godina

VILLEROY & BOCH - Mala vaza `Arco Weiss` (1986-2008) Dimenzije Visina: 10,5 cm Širina: 11,5 cm Prečnik dna: 7 cm Prečnik otvora: 7 cm Obim na najširem delu: 38 cm Težina: 390 g Žig na dnu: Villeroy & Boch (iznad dve linije i ispod crteža Starog tornja u Mettlachu, iz X veka) Anno 1748 Germany ARCO WEISS (između dve linije) BONE CHINA Fabrika “Villeroy & Boch” u Mettlachu proizvodila je model `Arco Weiss` od 1986. do 2008. godine. 1748. godine ugledni trgovac Francois Boch (Fransoa Boš) započeo je proizvodnju keramičkog posuđa u selu Audun-le-Tiche (Odan-le-Tiš) u vojvodstvu Lorena. Njegovi tanjiri, šolje, lonci i posude imali su jednostavne oblike, ali su bili vrhunskog kvaliteta i zbog toga je njegova roba postala poznata u relativno kratkom vremenskom periodu. Nakon početnog uspeha, 1767. godine sa braćom je osnovao kompaniju “Jean-François Boch et Frères“, i podigao fabriku u mestu Septfontaines (Sefonten), nedaleko od luksemburške tvrđave. Uskoro su i drugi biznismeni pokušali da kopiraju uspeh Francoisa Bocha, a jedan od njih bio je i Nicolas Villeroy (Nikola Vilrua) koji je 1789. godine na reci Saar osnovao fabriku zemljanog posuđa u Vaudrevangeu (Vdrevong, danas Wallerfangen). 1809. godine Boch je kupio benediktinsku opatiju u mestu Mettlach (Metlah) na reci Saar, gde je uspostavio moderan mehanizovan sisetem za proizvodnju posuđa. Mnoge mašine je dizajnirao sam Boch i njegovi su izumi započeli novu eru u kojoj je ručna proizvodnja keramike zamenjena industrijskom proiuzvodnjom. Danas je ova barokna zgrada još uvek sedište kompanije “Villeroy & Boch”. Pierre Joseph Boch (Pjer Žozef Boš), kojeg je u trgovinu uveo brat Françoisa, uveo je poboljšanja u sistem osiguranja za radnike tokom 1812. godine. Taj sistem uveliko je premašio efikasnost često hvaljenog sistema socijalnog osiguranja koje je 70 godina kasnije uveo nemački vođa Bismack (Bizmark). Kako bi preživeli na evropskom tržištu, dva konkurenta, Jean-Francois Boch i Nicolas Villeroy, spojili su tri svoje fabrike u jedno poslovno preduzeće. Venčanje njihove dece 1842. godine još više je povezalo obe porodice. Od 1846. godine “Villeroy & Boch” je u Septfontainesu započeo revolucionarni proces u proizvodnji keramičkih pločica, koji je uticao na čitavu industriju, a pločice širom sveta se i danas rade na isti način. Posle odvajanja oblasti Saar od nemačkog Rajha 1920. godine, kao posledice I Svetskog rata, “Villeroy & Boch” je ostao bez tamošnjih fabrika, i otkupio je fabrike u Nemačkoj koje su grupisane kao korporacija sa sedištem u Dresdenu (Drezden). Posao je ponovo napredovao i kompanija je uskoro imala 10.000 radnika. Međutim, recesija je uzela svoj danak i do 1931. godine fabrike u Bonnu i Wallerfangenu morale su da budu zatvorene. Posle II Svetskog rata kompanija je opet izgubila velik deo kapaciteta: mnoge fabrike su bile razrušene, neke su eksproprisane u Istočnoj Nemačkoj a one u Saarskom bazenu našle su se u francuskom području. Ipak, kompanija se polako oporavljala, naročito proizvodnjom sanitarija i keramičkih pločica. Porastao je i interes za tradicionalno dizajniran porcelan, pa je kompanija 1976. godine kupila poznatu fabriku “Heinrich” u mestu Selb (Zelb). 1986. godine kompanija je otkupila brend “Gallo Design”, koji je proširio asortiman prema ukusu mlađih kupaca. U isto vreme počela je uspešna saradnja sa Palomom Pikaso koja je razvila uspešnu kolekciju pločica, pribora za jelo i kristala. 1987. godine “Villeroy & Boch” je pretvoren u akcionarsko društvo. Iako fabrikom više ne rukovode članovi porodice, mnogi još uvek rade na različitim pozicijama u kompaniji, i presudan broj akcija je u rukama porodice. Većinu akcija danas poseduje turska holding kompanija “Eczacibasi ” (Ekzađibsi). (115/41-35/112-kp/1181)

DUŠAN SAVKOVIĆ RADOVANJSKA SEKIRA KNJIŽEVNE NOVINE B e o g r a d 1 9 8 4 SUPERROMAN DRUGO, DOPUNJENO IZDANJE Iz recenzije: LJUBA POPOVIĆ, znameniti srpski slikar ALEKSANDAR PETROVIĆ, književnik DRAGOŠ KALAJIĆ, slikar i ideolog Srpske desnice Odabrano društvo *************** ................................................. ... Remek delo dokumentarne proze koje za osnovu ima istorijsku građu i stvarne događaje iz političke istorije Srbije - 1903. pa nadalje !!!!!! ... Remek delo iz koga vidite kako su ubijeni i iskasapljeni na zverski način kraljevski par poslednjih Obrenovića i kako je na vlast dovedena proruska dinastija Karađorđevića !!!!!!!! ... Remek delo iz koga se, kao o na dlanu, vidi kako su državni brod Srbije okrenuli od Zapada prema Istoku iako mu tamo nije ni mesto, ni kultura, ni vrednosti, ni Srbi koji su napustili Srbiju !!!!!!!!!! ... Kobna ruska karta i rusko mešetarenje se, po ko zna koji put, za Srbiju pokazala kao prava katastrofa - sledili su Balkanski ratovi, pa Prvi, pa Drugi svetski rat, pa najnoviji 1999... ratova sve više, a Srbije i Srba sve manje.... ... Pokazuje se da srpska politička elita ne zna da vodi i upravlja Državom i državnim interersima, da je potkupljiva i korumpirana, da hoće Srbiju kao rusku guberniju, da se klanja tuđim zastavama, da slave kolaboracioniste i da esencijalno neće Srbiju u Evropi. Hoće nebesku Srbiju, Srbiju na nebu, a ne na zemlji !!!!!!!!!!!!!! Čista politička psihijatrija !!!!!!!!!! (Mihajlo Grušić) ..................................................... Broš Latinica Šiven povez 1 8 6 stranica NEKORIŠĆENO NEOTVORENO Ekstra ************ ........................................................

SLOBODAN PETROVIĆ KOMPJUTERSKI KRIMINAL VOJNOIZDAVAČKI ZAVOD BEOGRAD 2004 LATINICA BROŠ 563 STRANE NEKORIŠĆENO NEOTVORENO GARANCIJA PERFEKT E k s t r a !!!!!!!!!!!!

ПРЕДРАГ СТЕПАНОВИЋ ЖИВЕТИ У МОХАЧУ РОМАН ПОГРАНИЧНИ УДРУЖЕЊЕ КЊИЖЕВНИКА СРБИЈЕ ЗАДУЖБИНА ЈАКОВА ИГЊАТОВИЋА ЗЕМУН 2 О О 6 Поговор МОМА ДИМИЋ ............................................................ ТВРДЕ КОРИЦЕ ЋИРИЛИЦА 156 СТРАНА Е к с т р а !!!!!!!!!! НЕКОРИШЋЕНО НЕОТВОРЕНО ГАРАНЦИЈА ПЕРФЕКТ Е к с т р а !!!!!!!!!!!! db34 dsp21

Odlično očuvano! 1. izdanje izabranih pesama iz 1937! Autor - osoba Ujević, Tin, 1891-1955 = Ujević, Tin, 1891-1955 Naslov Pesme / Tin Ujević Vrsta građe poezija Jezik srpski Godina 1937 Izdavanje i proizvodnja Beograd : Srpska književna zadruga, 1937 (Beograd : D. Gregorić) Fizički opis 176 str. ; 20 cm Zbirka Srpska književna zadruga ; ǂkolo ǂ40, ǂknj. ǂ269 ISBN (Karton) Ujević, Tin (Augustin), hrvatski književnik (Vrgorac, 5. VII. 1891 – Zagreb, 12. XI. 1955). Studirao je hrvatski jezik i književnost, klasičnu filologiju i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za studija se približio Matoševu književnom krugu, počeo objavljivati pjesme i kritike, ali se 1911. nakon oštre polemike razišao s Matošem. Napustio je i dotadašnja pravaška uvjerenja te se okrenuo jugoslavenskom integralizmu. S tih je pozicija nastupao u Beogradu 1912. pa je u Hrvatskoj uhićen i osuđen na desetogodišnji izgon. God. 1913. emigrirao je u Pariz, odakle je pjesme i članke slao hrvatskim časopisima pa mu je 1914. deset pjesma uvršteno u antologiju Hrvatska mlada lirika, a među mnogobrojnim političkim dopisima ističe se pomirljiv oproštajni članak Em smo Horvati u povodu Matoševe smrti. Nakon izbijanja rata priključio se političkim krugovima oko Jugoslavenskog odbora, ali je 1917. suradnja prekinuta, a Ujević ostao bez materijalnih sredstava i do 1919. živio u teškoj oskudici. Nakon povratka iz Pariza nakratko se zadržao u Zagrebu, odakle je otišao u Beograd, gdje je, s kraćim prekidima, ostao sve do 1929. i potpuno se integrirao u tamošnje književne i kulturne krugove. Ondje je objavio pjesničke zbirke Lelek sebra (1920) i Kolajna (1926), nastale u tzv. pariškoj fazi, najvjerojatnije 1916–19. U njima se profilirao kao pjesnik simbolističkog i esteticističkog usmjerenja, a odmak od Matoševe poetike najčešće se pripisivao utjecaju Ch. Baudelairea, P. Verlainea i A. Rimbauda. Zbirke su mu donijele književni ugled, ali se istodobno utvrdila i predodžba o njegovu nekonvencionalnom boemskom životnom stilu koji podrazumijeva materijalnu oskudicu i prekomjerno uživanje alkohola, a koja je postala neodvojiva od njegove pjesničke osobnosti. Od 1921. potpisivao se isključivo skraćenim oblikom imena (»Tin«). U različitim je časopisima 1920-ih objavio i niz pjesama koje formom (slobodni stih), stilom i kompozicijom označavaju otvaranje prema avangardističkim postupcima (simultanizam, asocijativni skokovi, eufonijske atrakcije) te će od tada različiti pjesnički rukopisi koegzistirati u njegovoj produkciji. Plodnu poetsku djelatnost pratio je i velik broj kritičkih i političkih napisa, a svoje tadašnje književne i svjetonazorske poglede iznio je u esejima Oroz pred Endimionom (1926) i Sumrak poezije (1929). Nakon odlaska iz Beograda živio je u Sarajevu 1930–37. U tom su mu razdoblju objavljene dvije zbirke pjesama koje pripadaju zreloj fazi stvaralaštva (Auto na korzu, 1932; Ojađeno zvono, 1933) i potvrđuju mu status jednoga od najvažnijih pjesnika toga razdoblja. Potom je tri godine proveo u Splitu, a od 1940. do smrti živio je u Zagrebu. God. 1938. objavio je knjige eseja Ljudi za vratima gostionice i Skalpel kaosa. Prvi put prihvatio je stalno radno mjesto u »glasilu hrvatskih namještenika« Pravica, a nakon uspostave NDH radio je kao prevoditelj u Ministarstvu vanjskih poslova. God. 1945–50. bilo mu je zabranjeno javno djelovanje pa mu je posljednja i najopsežnija izvorna zbirka pjesama Žedan kamen na studencu, pripremljena 1944., izišla tek 1954. Premda iznimno plodan i svestran književnik koji je neprestano radio na vlastitom obrazovanju, ostao je upamćen, a najčešće i vrjednovan, prije svega po lirskom opusu. Objavio je pet lirskih zbirki, a velik broj pjesama ostao je do pojave Sabranih djela (1963–67) neobjavljen ili razasut po zbornicima, časopisima i dnevnom tisku. I nekoliko ciklusa pjesama u prozi ostalo je izvan zbirki. S obzirom na četrdesetogodišnje stvaralačko razdoblje, odlično poznavanje europske pjesničke tradicije te otvorenost prema različitim suvremenim književnim pojavama (esteticizam, simbolizam, avangarda, socijalna književnost) njegov je lirski opus periodično trpio određene, katkad i radikalne promjene. Započeo je u okvirima Matoševe poetike, a prva je faza obilježena akcenatsko-silabičkim stihom, strogim formama i pasatističkim motivima, nerijetko povezanima s temom ugrožene domovine i religioznom simbolikom. Zbirkama Lelek sebra i Kolajna Ujevićeva je poezija stekla mnogobrojne i istaknute simpatizere, a poslijeratni književni povjesničari svrstali su ih na vrh poetskih dostignuća toga doba. Zbog velikoga broja pjesama tiskane su zasebno, iako su bile zamišljene kao jedinstveno djelo. Poetski diskurs te faze, formalno i dalje uređen akcenatsko-silabičkim stihom i tradicionalnom strofikom, iznimno kompleksna stila, usredotočen je na ljubavne i introspektivne sadržaje, ali je Kolajna dosljedno monotematski izvedena kao ljubavni kanconijer s mnoštvom intertekstualnih reminiscencija na europsku pjesničku tradiciju od trubadurske lirike do simbolizma, dok se u Leleku sebra potencira persona »ukletoga pjesnika« suprotstavljena masi (Maštovita noć). Za obje je zbirke karakteristična polarizacija materijalnoga svijeta i duhovnog iskustva koja završava u pesimističnom ozračju, a katkad i u potpunoj skepsi prema smislenosti egzistencije i povjerenju u onostrano (Duhovna klepsidra, Suvišni epitaf). Zrela faza obilježena je zbirkama Auto na korzu i Ojađeno zvono, u kojima su pjesme sa svim značajkama simbolističkoga rukopisa pomiješane s verlibrističkim kompozicijama u koje prodiru neortodoksno shvaćeni elementi ekspresionističke, futurističke, a potom i nadrealističke poetike pa kritika od tada govori o pluralnom i polifonom karakteru Ujevićeve poezije. Tridesetih godina pojavljuju se prvi put i tekstovi koji više ili manje izravno tematiziraju predodžbe o ljudskoj veličini i emancipaciji proletarijata (Visoki jablani, Čin sputanih ruku, Pogledi u praskozorju) te označavaju autorovo približavanje socijalističkim idejama, ali se u poetiziranim verzijama zadržava esteticizam iz rane faze ili se zamisli o bratstvu i jednakosti prožimaju kozmičkim spiritualizmom (Pobratimstvo lica u svemiru). Sa sve većim udjelom pjesama o društvenim pitanjima i određenim stupnjem angažmana raste i broj tekstova pisanih tzv. »oslobođenim stihom« (redcima različite duljine u prepoznatljivim strofičkim uzorcima). S obzirom na to da i posljednja zbirka okuplja tekstove od sredine 1920-ih a dijelom i one iz sljedećega desetljeća, Ujevićev se izraz nije bitno mijenjao. Uočljiva je tendencija da se, s jedne strane, sublimiraju i pozitivna i negativna individualna i svjetskopovijesna iskustva, dok se, s druge strane, Ujevićeva poezija otvara mnoštvenosti predmetnoga pola te otuda velik broj pjesama iz kasne faze opijeva različite fenomene i čovjekov odnos prema njima (Sklonidbe ruku, Ushiti cigarete, Legenda svijeća). Usporedno s lirikom u stihu nastalo je i nekoliko opsežnih ciklusa pjesničke proze (Crteži s kavanskog mramora, Mamurne jamatve, Badnjaci) također u tradiciji francuskih modernista. U rasponu od feljtonistički zabilježene crtice do autobiografskoga lirskoga zapisa ili analitičkoga minieseja ti tekstovi proširuju spektar ionako bogata i generički raznovrsna Ujevićeva proznog izraza. Uz dvije knjige ukoričenih eseja napisao je velik broj kraćih tekstova na razmeđu publicistike, autobiografske proze i književne kritike. U nekoliko tekstova (Ispit savjesti, Mrsko ja, Fragmenat), slično kao i u svojim simultanističkim pjesmama, problematizira koncepciju jastva kao homogena subjekta. U mladosti stečenu erudiciju širio je ustrajnim interesom za istočnjačku, ponajviše indijsku, filozofiju, koju je smatrao nadopunom zapadnjačkom racionalizmu i scijentizmu pa je mnoge članke posvetio alternativnim smjerovima religiozne duhovnosti. U književnokritičkim spisima najviše je pozornosti posvetio francuskoj književnosti od Baudelairea do avangarde. Zbog egzistencijalnih potreba bavio se intenzivno i prevođenjem: prevodio je pjesnike koji su ostavili značajan trag u njegovoj poeziji (Baudelaire, Rimbaud, É. Verhaeren, W. Whitman), veći broj pjesama iz talijanske i kineske lirike, a okušao se i u nekoliko proznih prijevoda (M. Proust, J. Conrad, F. Schlegel). Od pojave prvih zbirki do danas Ujević je predmet kontinuirana čitateljskog i kritičkog interesa, a prosudbu kako je posrijedi jedan od najzanimljivijih hrvatskih, ali i europskih pjesničkih opusa u XX. st., koju je donijela kritika prijeratnoga razdoblja (S. Šimić, R. Marinković), potvrđuju i književnopovijesne studije u posljednjoj trećini XX. st. (A. Stamać, V. Pavletić, D. Jelčić). Opće je mišljenje da je, premda kvalitativno neujednačen, njegov poetski opus pokušaj sinteze klasičnog i modernog u hrvatskoj književnosti, pri čemu bogatstvom i kompleksnošću poetskih svjetova s M. Krležom dijeli položaj na vrhu hrvatskoga modernističkoga kanona. MG81 (N)

Beograd 1938 god.,format 15x12 cm,150 str.,sve korektno očuvano. žan3 81g

➡️ http://www.kupindo.com/Clan/Chuma/SpisakPredmeta stara posuda od plavog stakla sa metalnim poklopcem. dimenzije: 7.5cm x 11,5cm za očuvanost pogledajte fotografije.

IZVEŠTAJ SANKTPERETBURŠKOG SLOVENSKOG DOBROTVORNOG DRUŠTVA / ИЗВѢСТIѦ С.-ПЕТЕРБУРГСКАГО СЛАВѦНСКАГО БЛАГОТВОРИТЕЛЬНАГО ОБЩЕСТВА, бр. 4, 5, 6, Санкт Петербург, 1904. Originalni meki papirni povezi. Vrlo dobra očuvanost, bez oštećenja. Jezik ruski, ćirilica, različita paginacija.

Novi Sad 1941g. 36str. Simeun Grozdanic

KERAMIČKA OBLOGA ZA SAKSIJE- UMETNIČKI RAD Keramička obloga za cveće Zemlja porekla: Španija Godina proizvodnje: oko 1975. Proizvedeno: Iz kolekcije španskih umetnika primenjene umetnosti Tehničke karakteristike: Materijal: Keramika Boja: Glazirana terakota sa drap motivom Dimenzije: Visina: 14 cm; R otvora: 16 cm, R dna 8,5 cm Status: Antikvitet 50 godina Cena po jednom posudi: 1.100 dinara Detaljno stanje: Sve prethodne decenije nije upotrebljavana kao obloga za saksije, već kao ukras koji je stajao u vitrini. Tako da je izgled i stanje identično kao na dan nabavke. Da bi cveće i biljke, u stanu, bašti i na terasi izgledale lepše bilo bi lepo da su u keramičkim saksijama - dekorativnim, oslikanim u umetničkim radionicama Španije Opis: Oblik posude za saksije je jednostavan, ravnih stranica. Glaziran je i spolja i iznutra. Spoljašnji i unutrašnji deo posude visokog je sjaja, lepe terakot boje. Na spoljašnjoj strani je dominantan motiv - venac stilizovanog cveća koji je kopija sa mnogih starih keramika. Ukupni izgled saksije je privlačan i bez obzira na neorginalanost oblika i motiva, ova saksija je predivna, jer je umetnički rad, bilo da se koristi kao ukras ili kao upotrebna posuda.

Stara limena kutija bonbona 505 sa crtom fabrika Josip Kras koriscena pedesetih godina u Jugoslaviji dimenzija 10x9x5cm dobro ocuvana.

Lot od 230 značaja u stanju kao na slikama. Neke bolje ,neke lošije očuvane. Razna tematika. Cena je za sve

SVETLOST. ILUSTROVANI MESEČNI ČASOPIS. ORGAN DRUŠTVA ZA ŠKOLSKU HIGIJENU I NARODNO PROSVEĆIVANjE, godina IV, brojevi 11-12, Beograd, 1911. + SVETLOST. ILUSTROVANI MESEČNI ČASOPIS. ORGAN DRUŠTVA ZA ŠKOLSKU HIGIJENU I NARODNO PROSVEĆIVANjE, godina V, brojevi 7-10, Beograd, 1912. Originalni meki papirni povezi. Vrlo dobra, bez oštećenja (stanje vidljivo na fotografijama). Izdavač: `Društvo za školsku higijenu i narodno prosvećivanje`, dr S. M. Marković, Beograd. Štampa: `Štamparija Dositije Obradović Ace M. Stanojevića` Beograd.

SVETLOST. ILUSTROVANI MESEČNI ČASOPIS. ORGAN DRUŠTVA ZA ŠKOLSKU HIGIJENU I NARODNO PROSVEĆIVANjE, godina II, brojevi 1-2, 9-10 Beograd, 1909. Originalni meki papirni povezi. Dobra očuvanost broja 1-2, osim što na nekoliko listova i na prednjoj korici nedostaje deo listova na marginama; vrlo dobra očuvanost broja 9-10, bez oštećenja (stanje vidljivo na fotografijama). Izdavač: `Društvo za školsku higijenu i narodno prosvećivanje`, dr S. M. Marković, Beograd. Štampa: `Štamparija Dositije Obradović Ace M. Stanojevića` Beograd.

Naslov: Esperanto : udžbenik pomoćnog međunarodnog jezika - u devet lekcija - sastavljen po u nekoliko izmenjenom planu udžbenika francuskog Turinskog Kluba i po Fundamenty de Esperanto - drugo dopunjeno izdanje udešeno za kurseve i samouke - Autor: Radomir Klajić Izdavač: Beograd : Društvo srpskih esperantista = Serba esperantista societo (S. E. S.) Pismo: latinica/ćirilica Br. strana: 78 Format: 18,5 cm Povez: tvrdi Listovi su solidno očuvani iako je knjiga stara skoro 100 godina: ravni su i odlično su povezani međusobno (proheftani su); mestimično ima podvlačenja i dopisivanja; knjiga je naknadno, očigledno odavno, prekoričena u tvrdi povez ali knjižni blok nije bio dobro spojen sa koricama, trag lepka postoji samo na približno 2cm, tako da su se razdvojili (vidi se na trećoj slici). Na prvom listu lep stari pečat: `Amika rondo esperantista - Novi Sad` (vidi se na drugoj slici). Knjiga je izdata 1923. godine, a štampana je u Državnoj štampariji Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Beograd O autoru možete da pročitate ovde: https://sr.wikipedia.org/sr-el/%D0%A0%D0%B0%D0%B4%D0%BE%D0%BC%D0%B8%D1%80_%D0%9A%D0%BB%D0%B0%D1%98%D0%B8%D1%9B Radomir Klajić (rođen 1876) je bio istaknuti srpski esperantista. U srpskom esperantskom pokretu je dao značajan doprinos propagiranju esperanta kod neesperantista. Napisao je jedan od prvih srpskih udžbenika za esperanto, 1910. godine. Bio je predsjednik Beogradskog esperantskog društva i delegat u Svjetskoj esperantskoj organizaciji. Bio je i predsjednik Petog jugoslovenskog esperanto-kongresa. Po zanimanju je bio finansijski inspektor u Beogradu. U njegovu čast, današnje beogradsko esperantsko društvo sa sedištem na Terazijama nosi naziv »Radomir Klajić«. Pogledajte i ostale antikvarne knjige koje trenutno imam u ponudi: https://www.kupindo.com/pretraga.php?Grupa=357&Pretraga=&CeleReci=0&UNaslovu=0&Prodavac=bebaimoca&Okrug=-1&Opstina=-1&CenaOd=&CenaDo=&submit=tra%C5%BEi Esperanto | Priručnici

Materijal: Vosak Postoji mogućnost da je nenamernom greškom unešena pogrešna vrsta materijala. Na fotografijama se uglavnom vidi stanje slika kao i dimenzije.

Materijal: Kamen Postoji mogućnost da je nenamernom greškom unešena pogrešna vrsta materijala. Na fotografijama se uglavnom vidi stanje slika kao i dimenzije.

КОНЗЕРВАТИВИЗАМ НОЕЛ О`САЛИВЕН УКРОНИЈА БЕОГРАД 2ОО8 Библиотека ORDO а) Конзервативизам ........................................................... Индекс имена Брош Ћирилица 19О страница НЕКОРИШЋЕНО