MOMO KAPOR OD DŽINS-PROZE DO PROZE U MASKIRNOJ UNIFORMI Branko Stojanović Raška škola BEOGRAD,2006.,Tvrd lux povez,396.strana BIBLIOTEKA SVET POETIKE Književno delo novinara, feljtoniste, romansijera, pripovedača, dramskog pisca, radio i TV voditelja, slikara i filmskog scenariste Mome Kapora (Kapor je autor scenarija za filmove „Valter brani Sarajevo“ i „Ispravi se Delfina“) u monografiji koja je pred nama Branko Stojanović je označio etiketom „Od džins-proze do proze u maskirnoj uniformi“. Ovu knjigu Branko Stojanović je pisao pune tri godine. Pišući ovu dragocenu i nadahnutu monografiju o jednom od najpopularnijeg pripovedača i romansijera Momi Kaporu, Branko Stojanović je tumačeći obimno delo ovog autora, zaključio da je Kapor pisac koji otvoreno govori o stvaralačkim uticajima. Stojanovićeva monografija predstavlja veliki omaž ne samo Momi Kaporu kao književniku već i čitaocima njegovih dela. Autor je znalački primetio da Kapor piše kratko jezgrovito u formama koje korespondiraju sa interesima čitalaca kao i datom vremenu u kome obitava. Monografiju „Momo Kapor od džins-proze do proze u maskirnoj uniformi“ Branko Stojanović svojim britkim jezikom i lucidnim zapažanjima na skoro 220 strana kompjuterski složenog teksta uz iscrpno priloženu bibliografiju, prelama od naučne strogosti do esejističke razbarušenosti. Ova studija o književnom stvaralaštvu Mome Kapora predstavljaće nezaobilazan priručnik za buduće istraživače i teoretičare književnosti. 10

LET IZNAD GOLOG OTOKA ROSA DRAGOVIĆ-GAŠPAR AKVARIJUS B e o g r a d 199O Broš Latinica 255 stranica VRLO DOBRO !!!!!!!!!

Autor - osoba Šop, Nikola Naslov Isus i moja sjena / Nikola Šop Vrsta građe poezija Jezik hrvatski Godina 1934 Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Matica Hrvatska, 1934 (Zagreb : Tisak Zaklade Tiskare Narodnih Novina) Fizički opis 80 str. ; 21 cm Stanje: rikna sa zadnje strane kao na slici, posveta na predlistu, inače unutra dobro očuvano. Miljenko Jergović: Prije više godina ljudi iz sarajevskog Hrvatskog kulturnog društva Napredak poželjeli su staviti spomen ploču na kuću u kojoj je u Zagrebu živio pjesnik Nikola Šop. Njihov zemljak iz Jajca, Bosanac rodom i inspiracijom, bogobojazni, trpeljivi i skromni katolik, Šop je za tu sve manju, posve skrajnutu zajednicu sarajevskih i bosanskih Hrvata bio i ostao, naravno uz Ivu Andrića, jedna od amblematskih figura. Međutim, izbio je jedan vrlo čudan, a nerješiv problem. Vlasnici kuće u kojoj je Šop živio nisu dopuštali da se na njihovu fasadu postavi bilo kakva spomen-ploča. A naročito ne takva koja bi ih podsjećala na Nikolu Šopa. Naime, Šop je, skupa sa ženom, bio desetljećima njihov podstanar. A gazdarice i gazde u pravilu ne vole se sjećati svojih podstanara. Pogotovu ako su kao pjesnik desetljećima samo ležali u postelji, bolovali, umirali. Mnoge im je jade, kažu, taj čovjek učinio. Ljudi iz Sarajeva morali su se snalaziti, što će sad s pločom, bila bi grehota da se ploča baci, ili da je vraćaju u Sarajevo i u Jajce. I tako je negdje na Zelenom valu, ili na Prilazu Gjure Deželića, ne želim se ni prisjećati gdje, nađena zgrada u kojoj Šop nikad nije živio niti je ikad u nju ušao, ali je pripadala nekom njegovu rođaku. I onda su na tu kuću prikucali spomen-ploču. Eno je, i sad tamo stoji, da prolaznike podsjeti na jednoga od najznačajnijih hrvatskih pjesnika dvadesetog stoljeća. Bosanca u Zagrebu. Nikola Šop (1904) bio je banjalučki gimnazijalac, ali je maturirao u Beogradu. Tamo je nastavio studije na Filozofskom fakultetu, te se zatim i sam zaposlio kao gimnazijski profesor. Pisao je pjesme ispunjene naivističkom kršćanskom inspiracijom, u duhu franjevaštva i zajedništva svih zemaljskih stvorenja. Objavljivao je tad, uglavnom, u Beogradu, te uglavnom po klerikalnim hrvatskim novinama i časopisima. Sve dok ga u jednom trenutku na zub nisu uzeli crkveni konzervativci, zbog načina na koji je, vedro, prostodušno i pomalo narodski, prikazivao Sina Božjeg. Jedno vrijeme njegove su pjesme o Isusu, iz knjige `Isus i moja sjena`, bile crkveno zabranjene, ali to pjesnika nimalo nije pokolebalo u njegovu nadahnuću, ali ni u njegovoj dosljednoj kršćanskoj i katoličkoj vjeri. Pritom, Šop nije bio od onih zatucanih ljudi, kakvih je danas mnogo, a sigurno ih ni u njegovo vrijeme nije bilo manje. Bio je vrlo obrazovan i otvoren, prevodio je Horacija, a prvog i najvećeg pjesničkog uzora našao je u Momčilu Nastasijeviću, svom beogradskom gimnazijskom profesoru, jednom od najvećih pjesnika srpskoga i svih naših jezika u dvadesetom stoljeću. U načinu Šopova pisanja, ali i u njegovu životnom stavu, Nastasijević se dobro prepoznaje, pa tko god bi Nikolu Šopa htio temeljito upoznati, morao bi se upoznavati i s Nastasijevićem. A tko god bi se, proučavajući Nastasijevića, htio baviti onima koji su tradirali ovoga srpskog pjesnika, nalazeći u njemu vlastite temeljce, morali bi taj posao započeti s hrvatskim pjesnikom, Bosancem Nikolom Šopom. Dobar primjer da se uvjerimo kako su fatalno i neizbježno povezane srpska i hrvatska kultura, srpska i hrvatska književnost. Tko zna kako bi izgledao život Nikole Šopa, a onda i kako bi izgledalo cjelokupno njegovo djelo, da nije 6. travnja 1941. Njemačka napala Kraljevinu Jugoslaviju, i da nije onako bezdušno bombardirala Beograd. Bombe je Šop dočekao u Zemunu, pa je u strahu i panici skakao s balkona u bezdan i teško povrijedio kralježnicu. Bilo mu je tek trideset i sedam, živjet će još punih četrdeset godina, ali taj će mu skok i lom sasvim promijeniti sve životne perspektive. Uglavnom će biti polupokretan ili nepokretan i nikad više neće biti zaposlen čovjek niti živjeti normalnim građanskim životom. Ne bi bilo sasvim krivo reći da je 1941., nakon tog loma, Nikola Šop došao u Zagreb i u Nezavisnu Državu Hrvatsku kao izbjeglica. Kao teško ozlijeđeni muhadžir, vrlo kompleksnog identiteta, koji se nikako nisu mogli uklopiti u to grdno i najgrdnije vrijeme, kad su postojali samo jednostavni i prosti identiteti. Nastavio je pisati i odmah bi objavljivao ono što napiše. Dakle, bio je jedan od onih pisaca koji se nisu libili da objavljuju u endehazijskim časopisima i publikacijama, što će ga, nakon oslobođenja 1945., činiti mrskim partizanskim vlastima. Ali čak i da nije objavljivao pod ustašama, bio bi Šop težak autsajder u vremenu tom općeprihvaćenog ateizma i komunističkog poleta. Oko Crkve, kao i oko pojedinih crkvenih hramova, u ta su se vremena povazdan vrzmali kojekakvi bogalji, nesretnici i sirotani, pa se miješali s kojekakvih uhodama i policijskim žbirovima, koji bi pazili govori li se u crkvi protiv države i Partije. Među crkvenim sirotanima tog optimističnog i ateističnog vremena bio je Nikola Šop. Krleža bi ga spomenuo samo s prezirom, o čemu mi je jednom, u povodu jednoga mog teksta o Šopu, pišući pisaćim strojem po dopisnici, kratko pripovijedao Josip Vaništa. Tako je to s njim bilo do pred kraj šezdesetih, kad je Šopa, zahvaljujući Zvonimiru Mrkonjiću, otkrila suvremena hrvatska književnost. Čak je 1970. dobio Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, u to vrijeme doista uglednu i ozbiljnu hrvatsku državnu nagradu, ali koju, ipak, nisu tako lako dobivali pisci i kulturni radnici koji nisu živjeli u skladu s vjerom i načelima socijalističkog samoupravnog sistema. Ali bez obzira na to, pjesnik i njegova supruga nastavili su živjeti u svom skromnom zagrebačkom podstanarstvu. On gotovo da se više i nije micao iz postelje. Nakon društvenog priznanja poživjet će još jedanaest godina. Umrijet će tiho, 2. siječnja 1982., i to baš u vrijeme dok su Zagreb, Hrvatska, a onda i cijela Jugoslavija, žalovali za velikim Miroslavom Krležom. U ponedjeljak, 4. siječnja, tog prvog radnog dana u novoj godini, na Mirogoju održana su dva sprovoda hrvatske književnosti. Za prvog, ateističkog, uz svečani lafet i vojnu paljbu, baš kao da se pokapa general, na lijepome mjestu, odmah uz stazu, pokopali smo Krležu. Drugi je sprovod bio malen, tih i sirotinjski, s drvenim križem na kojemu je limenim slovima bilo ispisano ime, uz svećenika i obitelj, zemlji smo predali Nikolu Šopa. Ovih dana, uz četrdesetu godišnjicu njihova odlaska, uz taj jubilej koji bio bi važan i velik i u neusporedivo značajnijoj i većoj kulturi nego što je to, u europskom kontekstu, mala i neznatna hrvatska kultura, s gotovo jednakim ignoriranjem hrvatske elite, svi ti predsjednici, premijeri, ministri i kulturtregeri tretiraju i Krležu i Šopa. Krleže će se netko, možda, još i sjetiti. A Šopa ne pamte na jednaki način na koji se zaboravlja i mrtva magarad. Zašto baš magarad, znat će u ovaj božićni dan onaj koji treba znati. Šop, Nikola, hrvatski književnik i prevoditelj (Jajce, BiH, 19. VIII. 1904 – Zagreb, 2. I. 1982). Diplomirao komparativnu književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu 1931. Prve pjesme objavio je u Anđelu čuvaru (1918). Do II. svjetskog rata radio je u Beogradu kao gimnazijski profesor latinskog jezika. Za bombardiranja Beograda 1941. teško ranjen, preselio se u Zagreb, gdje je radio kao korektor, a od 1949. kao znanstveni suradnik JAZU sa zadaćom da prevodi hrvatske latiniste (preveo je djela Jana Panonca, J. Šižgorića, Đ. Ferića, I. Đurđevića, K. Pucića, M. P. Katančića i dr.). Nakon studije Knjiga o Horaciju (1935) objavio je i knjigu prepjeva Iz lirike starog Rima (1950) s prijevodima Katula, Propercija i Tibula. Vodio je korespondenciju s francuskim pjesnikom F. Jammesom i engleskim pjesnikom W. H. Audenom, koji je prevodio njegovu liriku. Djelo N. Šopa u znaku je intimističkih meditacija. U tom se tijeku mogu razdvojiti dvije različite, ali komplementarne faze. U prvom razdoblju, od Pjesama siromašnog sina (1926) do zbirke Za kasnim stolom (1943), Šop progovara o »prizemnoj egzistenciji« očitujući ljubav i razumijevanje za svijet malih stvari, bukoličkih ugođaja, običnih zbivanja i skromnih istina. Međutim, iza tog svijeta običnosti i prividne banalnosti sluti se viši, skriveni transcendentalni smisao, a obične i skromne stvari postaju znamen božanskoga reda. Takva ga duhovna dispozicija dovodi u vezu s koncepcijom religioznosti Franje Asiškoga. Stavljajući u središte lirskog interesa statične, kontemplativne slike, pastoralni repertoar motiva, asketski senzibilitet, duhovni ideal siromaštva i božansku antropologiju Isusa u dnevnim situacijama, u najboljoj zbirci toga razdoblja Isus i moja sjena (1934) Šop afirmira `čedni katolicizam`, jednostavna izraza, bez ukrasa i retoričkih bravura. Šopove kratke proze, okupljene u zbirci Tajanstvena prela (1943), tematiziraju fantastične ugođaje i čudesne doživljaje preuzimajući najčešće kôd legende, pučke predaje i bajke. Lirska proza Predavanje o dimovima iz knjige Tajanstvena prela prijelazna je u njegovu pjesništvu, pa se od 1950-ih sve intenzivnije upuštao u filozofske meditacije o fenomenologiji nastajanja stvari i dinamici beskraja svemira. U drugoj se fazi, od svijeta prizemnosti i gotovo pastoralnih ugođaja okreće astralnim prostorima, svemirskim visinama, beskonačnosti i vječnosti te spoznaji nepoznatih svjetova (Kućice u svemiru, 1957; Svemirski pohodi, 1957; Astralije, 1961; Dok svemiri venu, 1975; Nedohod, 1979). Izraz se mijenja i postaje hermetičniji i apstraktniji, u potrazi za novim riječima koje bi morale izražavati nova svemirska ostvarenja. Na tom putu otkriva i bezdan vlastitoga bića: put u nutrinu, u „nedoživljene samoće“. Spjev Tremenda (Mogućnosti, 1961; Kolo, 1964), „spjev jeze i grohota“, govori o doživljaju praznine i izgubljenosti te o rasapu puti i ideje ljepote. U poemama Osvajanje kocke (1974) i O kugli (1974) Šop mijenja prostornu koncepciju doživljaja, povezujući oblike i sfere s ljudskim stanjima i životnim situacijama. Lirika te faze nastavlja se na svemirske uzlete S. S. Kranjčevića i T. Ujevića, ali u hrvatsku kozmičku poeziju unosi i nove akcente: neobično bogatstvo imaginacije, jezičnu invenciju i originalnu simboliku. Izraz je reduciran, geometriziran; smislovi tek naslućeni. Dramski tekstovi i pjesnički dijalozi imaju više poetske nego scenske kvalitete (Pompejanska balada, 1961; Drijada, 1964; Vječni preludij, 1971; Izgubljeni Arijel, 1972; Pjesnikovi rasprodani prostori, 1974; Bosanska trilogija, 1980; Kroz vrevu stećaka, 1987). Djelujući izvan pomodnih struja i tendencija, Šop je izgradio originalan i prepoznatljiv pjesnički izraz koji ga uvrštava u vrh hrvatske poezije te privlači pozornost mnogih hrvatskih i inozemnih kritičara. Poezija mu je prevedena na više stranih jezika. Dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo 1970. MG79

САВРЕМЕНА ПОЕЗИЈА КУБЕ БАГДАЛА КРУШЕВАЦ 1984 Избор и предговор ХОАКИН Г. САНТАНА Превод са шпанског БРАНИСЛАВ ПРЕЛЕВИЋ ............................................................ БРОШ ЋИРИЛИЦА 92 СТРАНЕ НЕКОРИШЋЕНО ГАРАНЦИЈА ПЕРФЕКТ Екстра !!!!!!!!!!!!!!!

MIŠO LEKOVIĆ DELOVANJE RUKOVODSTVA NARODNOOSLOBODILAČKOG POKRETA Izdavač - Vojnoizdavački i novinski centar, Beograd Godina - 1989 218 strana 21 cm Edicija - Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije; Monografije Jedinica NOV i PO Jugoslavije Mišo Leković - Delovanje rukovodstva Povez - Tvrd Knjiga je NOVA ---------------------------- 1k

Germain Bazin `ISTORIJA UMETNOSTI od preistorije do naših dana`, `Garamond`, Pariz 1958. godine, format 24,5 cm, TVRDI povez (platno), ilustrovano (reprodukcije u boji i crno-bele, crteži, fotografije), štampano na kunstdruku, referenca za autora je `konzervator i šef muzeja Luvra`, strana 460. Priložen SADRŽAJ knjige!

Izdavač: Knjižarnica Rajkovića i Ćukovića, Beograd Autor: Nikolaj Onufrijevič Loski Godina izdanja: 1927 Prevod: Milić R. Majstorović Povez: tvrd Broj strana: 175 + 244 Primedbe: - NEDOSTAJE 20 STRANA IZ POSLEDNJEG POGLAVLJA DRUGE KNJIGE (od 209-229) - Neka fleka na marginama 5-6 listova - Potamnela po obodu - Tekstualni deo potpuno čitak, prva knjiga je kompletna LOGIKA (knjiga prva): SUD - POJAM - Gnoseološki uvod u logiku - Predstava i pojam kao elementi suda - Logički zakoni mišljenja - Teorija pojma - Obim i sadržina pojmova. Relacije između pojmova - Definicija pojmova - Podela pojmova (klasifikacija) - Forma suda - Nerazvijenost saznanja i zabluda - Jednoznačna i mnogoznačna veza u sudovima LOGIKA (knjiga druga): DOKAZI - ZAKLJUČCI - Neposredno opravdanje sudova - Zaključivanje. Neposredno zaključivanje - Učenje klasične logike o silogizmu - Učenje intuitivističke logike o silogizmu - Teorija silogizma - Materijalno-sintetička zaključivanja - Induktivna zaključivanja - Hipoteza - Rezimiranje učenja o dokazima - Sistemi logike ideal-realističkog intuitivizma, individualističkog empirizma i kantovskog apriorizma (K-36)

ஜ۩۞۩ஜ⭐ ஜ۩۞۩ஜ⭐ஜ۩۞۩ஜ⭐ ஜ۩۞۩ஜ⭐ ஜ۩۞۩ஜ⭐ Tvrd povez -291 strana - 24 cm MARSO 2010 Korice sa vidljivim znacima korišćenja Unutrašnjost dobro očuvana- bez pisanja i podvlačenja P ஜ۩۞۩ஜ⭐ ஜ۩۞۩ஜ⭐ஜ۩۞۩ஜ⭐ ஜ۩۞۩ஜ⭐ ஜ۩۞۩ஜ⭐

OBRAD KUJOVIĆ diplomirani arheolog KRAĆI ZAPISI O JEDNOM ŽIVOTU POTOMCIMA NA UVID Izdanje autora BEOGRAD 2011 R e f e r e n c e 1. UVOD 2. UČEŠĆE NA ARHEOLOŠKIM ISTRAŽIVANJIMA 3. JUSTINIJANA PRIMA 4. ARHEOLOŠKI LOKALITETI U OKOLINI PREŠEVA 5. LEPENSKI VIR 6. IZGRADNJA AUTO-PUTA NIŠ-VRANJE (KONTROLA ZEMLJANIH RADOVA) 7. RIMSKI PUTEVI .......................................................... BROŠ LATINICA 217 STRANA NEKORIŠĆENO NEOTVORENO GARANCIJA PERFEKT Ekstra !!!!!!!!!!

AC-AC Adapter 9.5 - 10.4V ~/1A~ (naizmenične struje) Grundig NT 680, potpuno ispravan. Konektor se vidi na jednoj od slika, 7,5/4mm. Pogledajte na internetu Radna garancija 30 dana.

ДОБРИЛО НЕНАДИЋ ЖИВОТ ИСПУЊЕН СТВАРАЛАШТВОМ Приредио: ПЕТАР ЂУКИЋ Издавач: ЗАВИЧАЈНО ДРУШТВО АРИЉАЦА И ПРИЈАТЕЉА АРИЉА БЕОГРАД 2020 Предговор ЉУБИВОЈЕ РШУМОВИЋ ............................................................ ЋИРИЛИЦА ТВРДЕ КОРИЦЕ 242 СТРАНЕ ИЛУСТРАЦИЈЕ НЕКОРИШЋЕНО ГАРАНЦИЈА ПЕРФЕКТ Екстра !!!!!!!!!!!!!!1

Edmondo de Amičis - Srce 1943. godina

Crkva brvnara u Dubu Dragisa Milosavljevic Uzice, 1994. Tvrd povez sa zastitnim omotom, strana 146 Vrlo dobro ocuvana

MEDITACIJE NAD LAJBNICOM-Željko Simić OD NJUTNA DO KIBORTA: PRILOG POST-HUMANITETU RACIOCENTRIČKOG UMA Podgorica,2016.god. Knjiga je sa POTPISOM AUTORA ---------------------------- ⭐️Knjiga u PERFEKTNOM stanju Stanje```10```,najviša moguca ocena⭐️ 1k

Knjigu kupujete direktno od izdavača/recenzenta. Knjige iz ove edicije nećete naći u knjižarama ili drugim internet distribucijama, jer nisu namenjene širokoj publici, već samo posvećenima i istinski zainteresovanima za Kraljevsku Umetnost. Knjige se štampaju u malim tiražima i svaki primerak već danas predstavlja kolekcionarsku vrednost. Bojan Timotijević je najtiražniji aktuelni domaći pisac koji piše o Masonima, Templarima, Iluminatima, misterijama drevnog Egipta... Međutim, za razliku od prethodnih, ovu njegovu knjigu nećete naći na uličnim tezgama ili u internet prodaji na `svakom ćošku`. Razmislite zašto... EDICIJA: Masonerija u Srbiji, kolo IV, knjiga 13 NASLOV: Ptahovi graditelji: Slobodno Zidarstvo drevnog Egipta AUTOR: Bojan Timotijević DATUM IZDAVANJA: mart 2018 OBIM I POVEZ: 148 strana, meki povez Neformalni 2. deo ove knjige možete kupiti ovde: https://www.kupindo.com/Alternativna-ucenja/47491441_Egipatska-Masonerija-Bojan-Timotijevic KO JE ZAISTA BIO HIRAM ABIF I ČEMU SLUŽE ČAROLIJE IZ `KNJIGE MRTVIH` Timotijevićevi `Ptahovi graditelji` prikazuju neprekinuti tok znanja, gde je Egipat izvor i ishodište, kojem se današnji inicijati vraćaju kako bi spoznali suštinu Univerzuma. Slobodni Zidari takođe, i sasvim logično i očekivano, baštine staroegipatsku mistiku i tradiciju, koja je na manje ili više vidljiv način inkorporirna u različite masonske obrede. Najpoznatiji srpski masonolog-egiptolog čitaocima otkriva ko su zaista bili Hiram Abif i Tubal-Kain, a ko Veliki Arhitekta Univerzuma, a zatim pojašnjava ko su bili istinski majstori kraljevske umetnosti koji su iza sebe ostavili veličanstvene monumente kojima se divimo i danas. Njihov Rad i duhovno postignuće su uticali, ne samo na razvoj Egipta, već i civilizacije uopšte. U ovoj knjizi predstavljene su neke od ovih ličnosti, od Imhotepa i Snefrua koji je podigao `Stepenice ka Nebu`, preko Keopsa i Senmuta do Amenhotepa III. Ramzesa II i Tutankamona. Zainteresovani će saznati nešto više o međusobnim vezama Kabale i egipatske ceremonijalne magije, važnosti Misterija Ozirisa i Obreda Serapisa i Izide za razumevanje Slobodnog Zidarstva, i upoznati osnove Čarolija iz Knjige mrtvih. Knjigu krasi i mala `izložba slika` – Bojanov likovni ciklus `Egipatski kod`. SADRŽAJ: Poruke sa ruba zaborava... – Slobodan Škrbić Neprekinuta tradicija Ptahovi graditelji Kraljevska Umetnost Majstori alhemije Heka-Magija Adepti Kabale Egipatska gnoza Škole misterija Legenda o Ozirisu-Hiramu Izlazak u dan Sion – grad bogova O autoru

DUŠAN SAVKOVIĆ RADOVANJSKA SEKIRA KNJIŽEVNE NOVINE B e o g r a d 1 9 8 4 SUPERROMAN DRUGO, DOPUNJENO IZDANJE Iz recenzije: LJUBA POPOVIĆ, znameniti srpski slikar ALEKSANDAR PETROVIĆ, književnik DRAGOŠ KALAJIĆ, slikar i ideolog Srpske desnice Odabrano društvo *************** ................................................. ... Remek delo dokumentarne proze koje za osnovu ima istorijsku građu i stvarne događaje iz političke istorije Srbije - 1903. pa nadalje !!!!!! ... Remek delo iz koga vidite kako su ubijeni i iskasapljeni na zverski način kraljevski par poslednjih Obrenovića i kako je na vlast dovedena proruska dinastija Karađorđevića !!!!!!!! ... Remek delo iz koga se, kao o na dlanu, vidi kako su državni brod Srbije okrenuli od Zapada prema Istoku iako mu tamo nije ni mesto, ni kultura, ni vrednosti, ni Srbi koji su napustili Srbiju !!!!!!!!!! ... Kobna ruska karta i rusko mešetarenje se, po ko zna koji put, za Srbiju pokazala kao prava katastrofa - sledili su Balkanski ratovi, pa Prvi, pa Drugi svetski rat, pa najnoviji 1999... ratova sve više, a Srbije i Srba sve manje.... ... Pokazuje se da srpska politička elita ne zna da vodi i upravlja Državom i državnim interersima, da je potkupljiva i korumpirana, da hoće Srbiju kao rusku guberniju, da se klanja tuđim zastavama, da slave kolaboracioniste i da esencijalno neće Srbiju u Evropi. Hoće nebesku Srbiju, Srbiju na nebu, a ne na zemlji !!!!!!!!!!!!!! Čista politička psihijatrija !!!!!!!!!! (Mihajlo Grušić) ..................................................... Broš Latinica Šiven povez 1 8 6 stranica NEKORIŠĆENO NEOTVORENO Ekstra ************ ........................................................

SLOBODAN PETROVIĆ KOMPJUTERSKI KRIMINAL VOJNOIZDAVAČKI ZAVOD BEOGRAD 2004 LATINICA BROŠ 563 STRANE NEKORIŠĆENO NEOTVORENO GARANCIJA PERFEKT E k s t r a !!!!!!!!!!!!

ПРЕДРАГ СТЕПАНОВИЋ ЖИВЕТИ У МОХАЧУ РОМАН ПОГРАНИЧНИ УДРУЖЕЊЕ КЊИЖЕВНИКА СРБИЈЕ ЗАДУЖБИНА ЈАКОВА ИГЊАТОВИЋА ЗЕМУН 2 О О 6 Поговор МОМА ДИМИЋ ............................................................ ТВРДЕ КОРИЦЕ ЋИРИЛИЦА 156 СТРАНА Е к с т р а !!!!!!!!!! НЕКОРИШЋЕНО НЕОТВОРЕНО ГАРАНЦИЈА ПЕРФЕКТ Е к с т р а !!!!!!!!!!!! db34 dsp21

Odlično očuvano! 1. izdanje izabranih pesama iz 1937! Autor - osoba Ujević, Tin, 1891-1955 = Ujević, Tin, 1891-1955 Naslov Pesme / Tin Ujević Vrsta građe poezija Jezik srpski Godina 1937 Izdavanje i proizvodnja Beograd : Srpska književna zadruga, 1937 (Beograd : D. Gregorić) Fizički opis 176 str. ; 20 cm Zbirka Srpska književna zadruga ; ǂkolo ǂ40, ǂknj. ǂ269 ISBN (Karton) Ujević, Tin (Augustin), hrvatski književnik (Vrgorac, 5. VII. 1891 – Zagreb, 12. XI. 1955). Studirao je hrvatski jezik i književnost, klasičnu filologiju i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za studija se približio Matoševu književnom krugu, počeo objavljivati pjesme i kritike, ali se 1911. nakon oštre polemike razišao s Matošem. Napustio je i dotadašnja pravaška uvjerenja te se okrenuo jugoslavenskom integralizmu. S tih je pozicija nastupao u Beogradu 1912. pa je u Hrvatskoj uhićen i osuđen na desetogodišnji izgon. God. 1913. emigrirao je u Pariz, odakle je pjesme i članke slao hrvatskim časopisima pa mu je 1914. deset pjesma uvršteno u antologiju Hrvatska mlada lirika, a među mnogobrojnim političkim dopisima ističe se pomirljiv oproštajni članak Em smo Horvati u povodu Matoševe smrti. Nakon izbijanja rata priključio se političkim krugovima oko Jugoslavenskog odbora, ali je 1917. suradnja prekinuta, a Ujević ostao bez materijalnih sredstava i do 1919. živio u teškoj oskudici. Nakon povratka iz Pariza nakratko se zadržao u Zagrebu, odakle je otišao u Beograd, gdje je, s kraćim prekidima, ostao sve do 1929. i potpuno se integrirao u tamošnje književne i kulturne krugove. Ondje je objavio pjesničke zbirke Lelek sebra (1920) i Kolajna (1926), nastale u tzv. pariškoj fazi, najvjerojatnije 1916–19. U njima se profilirao kao pjesnik simbolističkog i esteticističkog usmjerenja, a odmak od Matoševe poetike najčešće se pripisivao utjecaju Ch. Baudelairea, P. Verlainea i A. Rimbauda. Zbirke su mu donijele književni ugled, ali se istodobno utvrdila i predodžba o njegovu nekonvencionalnom boemskom životnom stilu koji podrazumijeva materijalnu oskudicu i prekomjerno uživanje alkohola, a koja je postala neodvojiva od njegove pjesničke osobnosti. Od 1921. potpisivao se isključivo skraćenim oblikom imena (»Tin«). U različitim je časopisima 1920-ih objavio i niz pjesama koje formom (slobodni stih), stilom i kompozicijom označavaju otvaranje prema avangardističkim postupcima (simultanizam, asocijativni skokovi, eufonijske atrakcije) te će od tada različiti pjesnički rukopisi koegzistirati u njegovoj produkciji. Plodnu poetsku djelatnost pratio je i velik broj kritičkih i političkih napisa, a svoje tadašnje književne i svjetonazorske poglede iznio je u esejima Oroz pred Endimionom (1926) i Sumrak poezije (1929). Nakon odlaska iz Beograda živio je u Sarajevu 1930–37. U tom su mu razdoblju objavljene dvije zbirke pjesama koje pripadaju zreloj fazi stvaralaštva (Auto na korzu, 1932; Ojađeno zvono, 1933) i potvrđuju mu status jednoga od najvažnijih pjesnika toga razdoblja. Potom je tri godine proveo u Splitu, a od 1940. do smrti živio je u Zagrebu. God. 1938. objavio je knjige eseja Ljudi za vratima gostionice i Skalpel kaosa. Prvi put prihvatio je stalno radno mjesto u »glasilu hrvatskih namještenika« Pravica, a nakon uspostave NDH radio je kao prevoditelj u Ministarstvu vanjskih poslova. God. 1945–50. bilo mu je zabranjeno javno djelovanje pa mu je posljednja i najopsežnija izvorna zbirka pjesama Žedan kamen na studencu, pripremljena 1944., izišla tek 1954. Premda iznimno plodan i svestran književnik koji je neprestano radio na vlastitom obrazovanju, ostao je upamćen, a najčešće i vrjednovan, prije svega po lirskom opusu. Objavio je pet lirskih zbirki, a velik broj pjesama ostao je do pojave Sabranih djela (1963–67) neobjavljen ili razasut po zbornicima, časopisima i dnevnom tisku. I nekoliko ciklusa pjesama u prozi ostalo je izvan zbirki. S obzirom na četrdesetogodišnje stvaralačko razdoblje, odlično poznavanje europske pjesničke tradicije te otvorenost prema različitim suvremenim književnim pojavama (esteticizam, simbolizam, avangarda, socijalna književnost) njegov je lirski opus periodično trpio određene, katkad i radikalne promjene. Započeo je u okvirima Matoševe poetike, a prva je faza obilježena akcenatsko-silabičkim stihom, strogim formama i pasatističkim motivima, nerijetko povezanima s temom ugrožene domovine i religioznom simbolikom. Zbirkama Lelek sebra i Kolajna Ujevićeva je poezija stekla mnogobrojne i istaknute simpatizere, a poslijeratni književni povjesničari svrstali su ih na vrh poetskih dostignuća toga doba. Zbog velikoga broja pjesama tiskane su zasebno, iako su bile zamišljene kao jedinstveno djelo. Poetski diskurs te faze, formalno i dalje uređen akcenatsko-silabičkim stihom i tradicionalnom strofikom, iznimno kompleksna stila, usredotočen je na ljubavne i introspektivne sadržaje, ali je Kolajna dosljedno monotematski izvedena kao ljubavni kanconijer s mnoštvom intertekstualnih reminiscencija na europsku pjesničku tradiciju od trubadurske lirike do simbolizma, dok se u Leleku sebra potencira persona »ukletoga pjesnika« suprotstavljena masi (Maštovita noć). Za obje je zbirke karakteristična polarizacija materijalnoga svijeta i duhovnog iskustva koja završava u pesimističnom ozračju, a katkad i u potpunoj skepsi prema smislenosti egzistencije i povjerenju u onostrano (Duhovna klepsidra, Suvišni epitaf). Zrela faza obilježena je zbirkama Auto na korzu i Ojađeno zvono, u kojima su pjesme sa svim značajkama simbolističkoga rukopisa pomiješane s verlibrističkim kompozicijama u koje prodiru neortodoksno shvaćeni elementi ekspresionističke, futurističke, a potom i nadrealističke poetike pa kritika od tada govori o pluralnom i polifonom karakteru Ujevićeve poezije. Tridesetih godina pojavljuju se prvi put i tekstovi koji više ili manje izravno tematiziraju predodžbe o ljudskoj veličini i emancipaciji proletarijata (Visoki jablani, Čin sputanih ruku, Pogledi u praskozorju) te označavaju autorovo približavanje socijalističkim idejama, ali se u poetiziranim verzijama zadržava esteticizam iz rane faze ili se zamisli o bratstvu i jednakosti prožimaju kozmičkim spiritualizmom (Pobratimstvo lica u svemiru). Sa sve većim udjelom pjesama o društvenim pitanjima i određenim stupnjem angažmana raste i broj tekstova pisanih tzv. »oslobođenim stihom« (redcima različite duljine u prepoznatljivim strofičkim uzorcima). S obzirom na to da i posljednja zbirka okuplja tekstove od sredine 1920-ih a dijelom i one iz sljedećega desetljeća, Ujevićev se izraz nije bitno mijenjao. Uočljiva je tendencija da se, s jedne strane, sublimiraju i pozitivna i negativna individualna i svjetskopovijesna iskustva, dok se, s druge strane, Ujevićeva poezija otvara mnoštvenosti predmetnoga pola te otuda velik broj pjesama iz kasne faze opijeva različite fenomene i čovjekov odnos prema njima (Sklonidbe ruku, Ushiti cigarete, Legenda svijeća). Usporedno s lirikom u stihu nastalo je i nekoliko opsežnih ciklusa pjesničke proze (Crteži s kavanskog mramora, Mamurne jamatve, Badnjaci) također u tradiciji francuskih modernista. U rasponu od feljtonistički zabilježene crtice do autobiografskoga lirskoga zapisa ili analitičkoga minieseja ti tekstovi proširuju spektar ionako bogata i generički raznovrsna Ujevićeva proznog izraza. Uz dvije knjige ukoričenih eseja napisao je velik broj kraćih tekstova na razmeđu publicistike, autobiografske proze i književne kritike. U nekoliko tekstova (Ispit savjesti, Mrsko ja, Fragmenat), slično kao i u svojim simultanističkim pjesmama, problematizira koncepciju jastva kao homogena subjekta. U mladosti stečenu erudiciju širio je ustrajnim interesom za istočnjačku, ponajviše indijsku, filozofiju, koju je smatrao nadopunom zapadnjačkom racionalizmu i scijentizmu pa je mnoge članke posvetio alternativnim smjerovima religiozne duhovnosti. U književnokritičkim spisima najviše je pozornosti posvetio francuskoj književnosti od Baudelairea do avangarde. Zbog egzistencijalnih potreba bavio se intenzivno i prevođenjem: prevodio je pjesnike koji su ostavili značajan trag u njegovoj poeziji (Baudelaire, Rimbaud, É. Verhaeren, W. Whitman), veći broj pjesama iz talijanske i kineske lirike, a okušao se i u nekoliko proznih prijevoda (M. Proust, J. Conrad, F. Schlegel). Od pojave prvih zbirki do danas Ujević je predmet kontinuirana čitateljskog i kritičkog interesa, a prosudbu kako je posrijedi jedan od najzanimljivijih hrvatskih, ali i europskih pjesničkih opusa u XX. st., koju je donijela kritika prijeratnoga razdoblja (S. Šimić, R. Marinković), potvrđuju i književnopovijesne studije u posljednjoj trećini XX. st. (A. Stamać, V. Pavletić, D. Jelčić). Opće je mišljenje da je, premda kvalitativno neujednačen, njegov poetski opus pokušaj sinteze klasičnog i modernog u hrvatskoj književnosti, pri čemu bogatstvom i kompleksnošću poetskih svjetova s M. Krležom dijeli položaj na vrhu hrvatskoga modernističkoga kanona. MG81 (N)

Beograd 1938 god.,format 15x12 cm,150 str.,sve korektno očuvano. žan3 81g

IZVEŠTAJ SANKTPERETBURŠKOG SLOVENSKOG DOBROTVORNOG DRUŠTVA / ИЗВѢСТIѦ С.-ПЕТЕРБУРГСКАГО СЛАВѦНСКАГО БЛАГОТВОРИТЕЛЬНАГО ОБЩЕСТВА, бр. 4, 5, 6, Санкт Петербург, 1904. Originalni meki papirni povezi. Vrlo dobra očuvanost, bez oštećenja. Jezik ruski, ćirilica, različita paginacija.

Naslov: An Essay on Criticism Autor: Graham Hough Izdavač: W. W. Norton & Company, New York, USA Obim strana: 179 Format: 12,5 x 19,5 cm Povez: Meki Knjiga je jako lepo očuvana. Unutrašnjost je odlična, dok su na koricama vidljivi tragovi korišćenja. Na uvodnoj strani postoji pečat i potpis Miloša I. Bandića, koji je ujedno i bivši vlasnik. Knjigu šaljem kao preporučenu tiskovinu nakon uplate na tekući račun, a moguće je i lično preuzimanje u Novom Sadu na mojoj adresi. Tag: Miloš I. Bandić

Stanje kao na slici. Ako niste sigurni da Vam odgovara, pitajte za dodatni opis knjige PRE kupovine, i bice Vam odgovoreno u najkracem roku. Naknadne reklamacije ne prihvatam. Robu šaljem nakon uplate. Troskove slanja snosi kupac. A 557

Knjiga I: Politička istorija do 1537 godine, Knjiga II: Kulturna istorija Beograd 1988. Tvrd povez, ćirilica, 512 + 550 strana. Napomena: sitnije ogrebotine na ivicama korica; ako se to izuzme, knjige su odlično očuvane. V2 Ovim delom Jireček je doprineo pobedi kritičke škole u srpskoj istorijskoj nauci. Prihvatanjem ponude da napiše Istoriju Srba za kolekciju Allgemeine Staatengeschichte Jireček je dobio priliku da zaokruži svoje životno delo. Zbog skučenog prostora na koji ga je obavezao izdavač, Jireček se mimo svoje želje pretežno ograničio na političku istoriju. Zato je u delu Država i društvo u srednjovekovnoj Srbiji pisao o privredi, društvu i unutrašnjem uređenju. Zbog nagomilanih obaveza i bolesti rad na ovim delima se odužio. Prva knjiga istorije Srba pojavila se 1911. a prva knjiga Države i društva u srednjovekovnoj Srbiji u izdanju Bečke akademije nauka 1912. godine. Smrt je sprečila Jirečeka da završi rad na ovim sintezama. Delo Istorija Srba doveo je do 1537. godine, a delo Država i društvo u srednjovekovnoj Srbiji do 1459. godine, iako je hteo da obradi srpsku prošlost sve do novijih vremena. Istorija Srba 1 – 2 – Jireček (Tom 1) sastoji se od šest većih celina: Predslovensko doba, Sloveni naseljavaju Ilirik, Srbi u ranijem Srednjem veku, Srbija velika sila na Balkanu, Poluostrvo pod potomcima Stefana Nemanje, Srednjovekovna Srbija u borbi protiv Turaka (1371 — 1459), Počeci Crne Gore. Istorija Srba 1 – 2 – Jireček (Tom 2) U drugom sintetičkom delu Država i društvo u srednjovekovnoj Srbiji nije se držao hronološke već tematske podele: Period Nemanjića (1171 — 1371) podelio je na trinaest glava: Državno pravo i državna uprava, Vladalac i njegov dvor, Stanovništvo, Plemensko i porodično uređenje, Osnove nepokretne svojine, Vlastela, Crkva, Gradovi i trgovi, Pastiri, seljaci i robovi, Ratni poslovi i vojno uređenje, Pravo i sudstvo, Naselja, Zemljoradnja i zanati, Trgovina i novci, Finansije srpske države, Materijalna kultura: građevine, narodna nošnja, hrana itd., Duhovni i društveni život u doba Nemanjića. Kao najbolji poznavalac srednjovekovne prošlosti balkanskih naroda, Jireček je srpsku istoriju stavio u kontekst međunarodnih zbivanja. Svi balkanski narodi i države dobili su odgovarajući prostor u Istoriji Srba. Posebnu pažnju posvetio je prošlosti bosanske države. Za prelomne trenutke srpske prošlosti uzeo je Maričku bitku (1371) i smrt Pavla Bakića (1537), poslednjeg srpskog titularnog despota u južnoj Ugarskoj. Maričku bitku kao prelomnu tačku nije prihvatio Vladimir Ćorović, ali je ona opšte prihvaćena u savremenoj istoriografiji. Maričkom bitkom završava se prvi tom Istorije srpskog naroda u izdanju Srpske književne zadruge. Smrt Pavla Bakića je hronološka odrednica formalne a ne suštinske prirode, čak kada se uzme u obzir da je nakon pada Budima 1541. teritorija srpske države ostala vek i po u dubokoj unutrašnjosti evropskog dela Osmanskog carstva.

Novi Sad 1941g. 36str. Simeun Grozdanic