60 džepnih romana u izdanju BIGZ-a. Očuvanost odlična. Naslovi su sledeći: 1. Tren - Antonije Isaković 2. Devojka u zlatnim gaćicama - Huan Marse 3. Nečista krv - Borisav Stanković 4. Usta puna zemlje - Branimir Šćepanović 5. Rakova obratnica - Henri Miler 6. Derviš i smrt - Meša Selimović 7. Hajduk Stanko - Janko Veselinović 8. Rob - Isak Baševis Singer 9. Stepski vuk - Herman Hese 10. Demijan - Herman Hese 11. Igra đinđuvama - Herman Hese 12. Ljudi sa četiri prsta - Miodrag Bulatović 13. Beograde dobro jutro - Duško Radović 14. Mirni dani na klišiju - Henri Miler 15. Dalje od oltara - Jovan Radulović 16. Zadah tela - Živojin Pavlović 17. Neko je oklevetao Hegela - Radomir Smiljanić 18. Dnevnik o Čarnojeviću - Miloš Crnjanski 19. Grobnica za Borisa Davidoviča - Danilo Kiš 20. Gullo Gullo - Miodrag Bulatović 21. Gradinar - Rabidranat Tagore 22. Razgovori s Krležom - Matvejević 23. Život i priključenija vojnika Ivana Čonkina 24. Izabrane pesme i poeme - Matija Bećković 25. Različne ženske pjesme - Vuk Stefanović Karadžić 26. Ta slatka bolest - Patriša Hajsmit 27. Bakonja fra Brne - Simo Matavulj 28. Sto godina samoće - Gabrijel Garsija Markes 29. O međuvremenu - Matija Bećković 30. Izabrane pesme - Desanka Maksimović 31. Orlov dar - Karlos Kastenada 32. Život i priča - Jara Ribnikar 33. Prijatelji sa kosančićevog venca 7 - Slobodan Selenić 34. Dnevnik jednog - Brana Crnčević 35. Krug - Meša Selimović 36. Oni više ne postoje - Živojin Pavlović 37. Kad su cvetale tikve - Dragoslav Mihailović 38. Osvetnik - Edgar Valas 39. Strah od letenja - Erika Jong 40. Kako spasti sopstveni život - Erika Jong 41. Srspske junačke pesme 42. Neke stvari i ostalo - Žak Prever 43. Gubitnik - Đerđ Konrad 44. Priče - Dušan Radović 45. Slobodna deca Samerhila - Aleksandar S. Nil 46. Rani Jadi - Danilo Kiš 47. Srce me je otkucalo - Milovan Vitezović 48. Omer paša Latas - Ivo Andrić 49. Levitan - Vitomil Zupan 50. Put za Gandolfo - Robert Ladlam 51. Na Drini Ćuprija - Ivo Andrić 52. CA. Blues - Milan Oklopdžić 53. Rebeka - Dafne di Morije 54. Ramoov sinovac - Didro 55. Baskervilski pas - Artur Konan Dojl 56. Samo jednom u životu - Danijela Stil 57. Životinjska Farma - Džordž Orvel 58. Ispovesti varalice Feliksa Krula - Tomas Man 59. Misterija plavog voza - Agata Kristi 60. Besnilo - Borislav Pekić

ZOVEM SE DINA Herbjerg Vasmu FENOMENALNA NEOBIČNA!!! Okean Beograd 2005. godine, 441 strana, ojačano klapnama. Očuvano, pečat na predlistu. Čista knjiga. Priča o devojčici koja je slučajno prouzrokovala majčinu smrt i zbog toga izopštena u porodici. U život je vraća muzika, i ona odrasta u senzualnu mladu ženu koja radi ono što joj se prohte, kršeći obrasce ponašanja. Ovaj usamljeni lik ne poznaje granice, divlja je i svoju snagu koristi da vlada životom i smrću ljudi iz svog okruženja. Knjiga je vrlo neobična, a posebno je interesantno okruženje, sever Norveške polovinom XIX veka, gde se radnja romana odvija - izdaja, odanost, tuga, patnja, ljubav, tradicija i običaji. Autorka Herbjerg Vasmu je jedna od najprevođenijih norveških književnica savremenog doba. Jedna od onih knjiga posle kojih čovek zastane, da udahne dah prošlih vremena, da se upozna sa nekom drugačijom kulturom, tradicijom, istorijom. # 66

Linije bekstva su multimedijalna i bilingvalna srpsko-engleska publikacija koja objedinjuje radove 16 pesnika/kinja i vizuelnih umetnika/ca sa teritorije Novog Sada, u izdanju Udruženja “Mračna komora” koju je priredio novosadski pesnik Stevan Bradić. Autori*ke zastupljeni ovim izborom stupaju na scenu tokom prve decenije 2000-tih. Njihovi stvaralački izrazi su heterogeni, ali to ne znači da se određene zajedničke tendencije ne mogu zapaziti. Pre svega, oni usmeravaju svoj pogled ka materijalnoj stvarnosti i započinju sa preispitivanjem aktuelnih i dominantnih društvenih narativa, bilo u sadržinskom ili formalnom smislu. Njihovo preispitivanje je označava povratak potisnutih, emancipatornih zahteva, kritiku uloge kulturnih institucija, umetničkog tržišta, samog medijuma, njegovih granica i mogućnosti, i, konačno, ponovnu politizaciju umetnosti. Razigrani, ironični i britki, ali okružen sa svih strana brojnim mehanizmima pacifikacije, primorani su da pronađu alternativne mreže kruženja teksta. Autori i autorke zastupljeni u publikaciji su: Siniša Tucić, Janoš Tarko, Andrea Palašti, Jelena Anđelovska, Bojan Dojkić, Maja Solar, Stevan Bradić, Gojko Dutina, Vitomirka Trebovac, Jelena Anđelković, Snežana Nikolić, Izabela Mašić, Andrej Julher i Miloš Markov. Kategorija: poezija i vizuelna umetnost Priređivač: Stevan Bradić Godina: 2022. Broj strana: 142 Pismo: latinica Povez: mek Format: 18x28

KOMEDIJE - Aristofan prevod Koloman Rac Izdavač: MATICA HRVATSKA Zagreb Godina izdanja: 1947 Povez: tvrd Broj strana: 633 Pismo: latinica Stanje: dobro

THE BRIDGE ON THE DRINA - Ivo Andrić prvo izdanje knjige NA DRINI ĆUPRIJA na engleskom jeziku Izdavač: GEORGE ALLEN & UNWIN Godina izdanja: 1959. Povez: tvrd povez sa zaštitnim omotom Broj strana: 314 Stanje: vrlo dobro

Luis Bromfild Sabrana dela 1-16 komplet 1) GORKI LOTOS 2) KIŠE DOLAZE I 3) KIŠE DOLAZE II 4) ČUDNI SLUČAJ GOSPOĐICE ANI SPREG 5) ČOVEK KOJI JE IMAO SVE * ANA BOLTON 6) ZELENI LOVOR 7) ZABAČENA DOLINA 8) NOĆ U BOMBAJU 9) GOSPOĐA PARKINGTON 10) GOSPODIN SMIT 11) DOBRA ŽENA 12) DVADESET ČETIRI ČASA 13) SAVREMENI JUNAK 14) U VLASTI 15) DIVLJA REKA 16) RANA JESEN T

Erich Fromm Sabrana djela 1-9 komplet Erih From 4500rsd Autoritet i porodica, strana 127, 1986. Čovjek za sebe, strana 228,1986. Umijeće ljubavi, strana 119, 1984. S onu stranu okova iluzije, strana 172, 1986. Kriza psihoanalize, strana 223,1986. Anatomija ljudske destruktivnosti I, strana 211.1984. Anatomija ljudske destruktivnosti II, strana 342, 1980. Imati ili biti,strana 221, 1986. Veličina i granice freudove misli, strana 150,1986. P

Veoma doro očuvano. Retko u ponudi. Autor - osoba Komadina, Miloš, 1955-2004 = Komadina, Miloš, 1955-2004 Naslov Južni krst : pesme / Miloš Komadina Vrsta građe poezija Ciljna grupa odrasli, opšte (lepa književnost) Jezik srpski Godina 1987 Izdavanje i proizvodnja Beograd : Nolit, 1987 (Subotica : Birografika) Fizički opis 63 str. ; 20 cm (broš.) Napomene Tiraž 1.000 Beleška o autoru i njegova slika na kor. Od prividne vedrine, gotovo radosti što postojimo, koja obeležava rane pesme Miloša Komadine, pesnik je stigao do složenijih i manje vedrih tonova, do potrebe da stvara „rečnik melanholije“. I kao da taj rečnik svoje bogatstvo razastire u najnovijim pesmama, pesmama koje čine knjigu „Južni krst“. U mesto da gleda i opisuje svet oko sebe, pesnik se okreće unutrašnjim prizorima, pokušava da ih raščlani, da ih predstavi čitaocu, da mu opiše put od stupanja na tavan stare kuće do mističnog, do otkrovenja u okrilju iščezlog, onog što lebdi kao uspomena. U „Južnom krstu“ Miloš Komadina je pesnik koji opeva upravo te trenutke, trenutke preobražaja, među koja deli svetove. U jednom od tih svetova postoji Beo- grad, konkretne stvari i noj ave, a u drugom postoji „pepeo zvezda“, postoji neko ko „u snu povraća crne rukavice“. Svet čudesnog gotovo da izranja iz svakodnevice; granice su pomerene ili sasvim ukinute. Pesnička vizija se slobodno kreće prostorom „među javom i med snom“. MILOŠ KOMADINA (Beograd, 10. 8. 1955 – Beograd, 28. 2. 2004) Miloš Komadina je srpski pesnik, rođen 10. avgusta 1955. godine, preminuo posle duge i teške bolesti 28. februara 2004. godine u Beogradu. Studirao je Opštu književnost sa teorijom književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Počeo je ujedno i kao pripovedač i prevodilac, posebno dela Karlosa Kastanede. Miloš je započeo pesničku karijeru veoma rano, objavljujući pesme još kao gimnazijalac. Prva od deset zbirki pesama „Obično jutro“ objavljena je 1978. godine. Radio je i kao urednik za poeziju u časopisima: „Student“, „Vidici“ i „Književne novine“. Takođe, Miloš je bio i jedan od osnivača Srpskog književnog društva. Dobar opis Miloševe ličnosti daje se u člancima Zorice Kojić koja kaže: „...zanosni taj poeta na listovima svojih knjiga i u svakodnevnom životu podjednako, zauvek mladi snevač rastafarijanskih dab snova, obožavalac regea („Steel pulse“), Bulata Okudžave i ribolova, večni mladić i dečak koji je goreo na tinejdžerskim vatrama od istinskog oduševljenja prirodom i svakim njenim elementom, pišući i proslavljajući življenje i mikro i makro svet u njemu i okolo njega svakom česticom svog dobrog, predobrog gradskog bića... Ako se pesnici kroz pisanje trude da se oslobode svog pakla, Miloš Komadina je zauzvrat proizvodio sami raj, čist vazduh i plavo nebo u direktnom susretu za svakog svog prijatelja i čitaoca. Miloš koga su od njegovih prapočetaka svi mnogo radije i prirodnije nazivali „pesničinom“ nego tek prosto pesnikom, već dovoljno dugo je neka vrsta sasvim bespogovornog Volta Vitmena u ovim krajevima, kome – kao što je to bilo i sa samim Vitmenom uostalom! – Umetnici svih vrsta i zanata dolaze na iskreno poklonjenje. No, tamo ne zatičete nikakvu samodovoljnu, nadutu i pompeznu veličinu, nego baš naprotiv živahnog dečaka, sa kojim odmah prelazite na „Ti“ i koji vam sve vreme priča čudesne priče sa same granice života i poetske fantazije što biste ih mogli satima slušati širom otvorenih očiju i usta.“ BIBLIOGRAFIJA Objavio je sledeće knjige poezije: „Obično jutro“, 1978. (Nolit) „Rečnik melanholije“, 1980. (Nolit) „Figure u igri“, 1983. (Nolit) „Etika trave“, 1984. (Prosveta) „Južni krst“, 1987. (Nolit) „Nešto s anđelima“, 1991. (Nolit) „Dan“, 1994. (BIGZ) „Čudo“, 1998. (Narodna knjiga) „Ono“, 2003. (Nezavisna izdanja, Masic) Miloš je takođe objavio i knjigu proznih tekstova i pesama „Vode i vetrovi“ 1994. godine (Zajednica književnika Pančeva) i knjigu priča „Insitut za rak“ 2003. godine (Stubovi kulture) za koju je inače i dobio nagradu „Miloš Crnjanski“. Zbirku pesama „Svilom šivena juta“ su na osnovu pesnikove zaostavštine priredili Gordana Ćirjanić i Milutin Petrović 2005. godine. Kaže se da su imali uspeha u sklapanju knjige: zbirka se drži kao celina i liči na Komadinu. NAGRADE Miloš je dobitnik najuglednijih književnih nagrada, uključujući i nagradu „Vasko Popa“ za sveukupno pesničko delo, nagrade „Milan Rakić“ i „Miloš Crnjanski“ i „Pečat varoši sremskokarlovačke“. Nagrada „Vasko Popa“ 2002. godine dodeljena je za zbirku pesama „Svejedno“ („Rad“, 2001.) za koju se kaže da „potvrđuje negovanu poetiku koju pesnik razvija u osam objavljenih knjiga u vremenskom rasponu od dvadeset godina“. Neki od razloga zašto je zbirka „Svejedno“ osvojila ovu nagradu tiče se i toga što „Komadina podjednako komunicira sa pesmom i čitaocem, negujući asocijaciju i slikovnost i što njegov stih ima svoju meru, izoštren je, ironičan i precizan“. KC (K)

Rebeka Vest Vulkan 2017 870 strana odlična očuvanost

Polovne knjige, korice pohabane (na nekoliko knjiga vidljive fleke od vlage), unutrašnjost odlično očuvana, bez ikakvih zamerki. Izdavač: Rad - Beograd, 1975. god. Tvrd povez, zlatotisk, 20 cm. 6499 str. 1) Braća Karamazovi I 2) Braća Karamazovi II 3) Zločin i kazna 4) Idiot I 5) Idiot II 6) Zli dusi I 7) Zli dusi II 8) Mladić 9) Poniženi i uvređeni, Bedni ljudi 10) Zapisi iz mrtvog mora, Zapisi iz podzemlja 11) Njetočka Njezvanova, Selo Stepančikovo 12) Bele noći, Kockar i Dvojnik 13) Pripovetke I 14) Pripovetke II 15) Pripovetke III Čuveni ruski književnik Fjodor Mihajlovič Dostojevski rođen je 11. novembra 1821. godine. Dostojevski je rođen u Moskvi, i jedan je od najpoznatijih predstavnika realizma u evropskoj književnosti. On je ostavio neizbrisiv trag na ruskoj i svetskoj književnoj sceni. Najpoznatija dela ovog pisca jesu „Zločin i kazna“, „Braća Karamazovi“, „Idiot“, „Kockar“, kao i mnoga druga. U jednom trenutku, Fjodor Dostojevski osuđen je čak i na smrtnu kaznu zbog svog delovanja protiv tadašnje vlasti, ali je ta kazna kasnije preinačena u kaznu od osam godina teškog rada. Bio je oženjen Mariom Isajevom sve do njene smrti, koju je jako teško podneo, nakon čega je, kako se smatra, bio u depresiji. Imao je probleme sa kockanjem, zbog kojih je često bio u dugovima. Da bi isplatio dugove, napisao je neka od svojih najpoznatijih dela kao što su „Zločin i kazna“ i „Kockar“. Umro je 9. februara 1881. godine u Sankt Peterburgu.

Odlično očuvan redak komplet narodnih pripovetki u izdanju Mladinske knjige. Knjige su na slovenačkom jeziku. 1. Srbske narodne pripovedke 2. Hrvaške narodne pripovedke 3. Makedonske narodne pripovedke 4. Slovenske narodne pripovedke Za sve ljubitelje: Bajke, basne, pripovetke, zbirke, predanja...

U trenutku postavljanja, jedini primerak na svetskom nivou BASTE I LUBE 1974. 142 str. odlično očuvana

Autor: Miroslav Krleža Naslov: Sabrana djela Miroslava Krleže; Jubilarno izdanje u povodu 65-te godišnjice autorova rada Kolo: DNEVNIK 1–5 Godina: 1981 Izdavanje i proizvodnja: Sarajevo : Oslobođenje ; Zagreb : Mladost : Globus, Povez: tvrdi Autor: Miroslav Krleža Naslov: Sabrana djela Miroslava Krleže; Jubilarno izdanje u povodu 65-te godišnjice autorova rada 446 + 459 + 488 + 354 + 553 stranica 20x13 cm Tvrd povez sa zlatotiskom Miroslav KRLEŽA Dnevnik I–V (komplet) 1. Dnevnik 1914–1917. Davni dani I 2. Dnevnik 1918 –1922. Davni dani II 3. Dnevnik 1933–1942. 4. Dnevnik 1943. 5. Dnevnik 1958–69. U decembarskoj svesci časopisa „Pečat“, u dvobroju 8–9 za godinu 1939, Miroslav Krleža objavio Tu polemiku – kojoj rame uz rame u jugoslovenskoj književnosti može stati samo još Kišov „Čas anatomije“ – nazvao je autor „razumnim pokušajem da stvari na lijevom krilu naše knjige sredi i podredi imperativima dostojanstva visokog književnog poziva, koji se klanja principima nezavisnosti, dosljednosti i slobodnog uvjerenja, da je istina jedini ideal svih disciplina pak tako i dijalektike.“ Buknula je politička polemika književnim sredstvima među ideološkim saborcima, komunistima, kad je Drugi svetski rat već počeo, iskreno najavljivan godinama kao lavež klerofašizma i nacionalsocijalista. Krleža je to uporno i pravovremeno godinama isticao: „Ovaj lavež oko nas bolesna (je) pojava“, a kad se upustio u polemiku, stoga je upozorio: „Od tog ljudožderskog proždiranja svojih vlastitih suborilaca profitira samo onaj treći književni faktor, koji se sprema da nas pojede sve zajedno na svoju najveću radost i ljudoždersko zadovoljstvo.“ Zašto je, međutim, detonirao polemiku? Zato što se borba protiv nacističkog zatiranja dostojanstva stvaralaštva i slobode ne može temeljiti na zabrani stvaralaštva i slobode koju vodi antidijalektički materijalizam staljinizirane književnosti i ideologije. Godinama je Krleža ćutao na uvredljive, neistinite etikete koje su mu po književnim listovima lepili na ime partijski drugovi: da izvrdava dijalektici, da je esteta u saradnji s buržoaskom umetnošću i da je trockista. Inicijator „Dijalektičkog antibarbarusa“, tekst je Ognjena Price „Recepti, propisi i dogme – povodom pisanja ‘Pečata`“, u časopisu Izraz, kojim se Prica obrušio na tekst Marka Ristića „San i Istina Don Kihota“, koji je objavljen u prvom broju Pečata, na početku godine 1939. Prica optužuje Ristića, a preko Ristića, u stvari, Krležu, da se „Pečat“, u najgorem vremenu zla odao larpurlartizmu i doživljaju književnog poziva kao poju ševe u polju i drozda na grani, sasvim nadrealistički. Optužba, dakle, glasi: izdaja socijalne tendencije u književnosti! Na višoj, transcendentnoj instanci suda, ona se tumači kao izdaja dijalektike. Antibarbarusom Krleža ispoveda svoj književni kredo, koji je jasno navestio pet godina ranije, pišući o Hegedušiću: „Nikada dakle, ni jednom svojom jedinom riječi, ni u jednom svom natpisu, a najmanje pak u ‘Predgovoru podravskim Motivima’ Krste Hegedušića – nisam isključio mogućnosti tendenciozne primjene umjetnički prerađenih podataka, pošto sam čitav taj predgovor i bio napisao u u svrhu da populariziram jednog umjetnika koji svoje slikarske sposobnosti vrlo uspješno primjenjuje u okviru našeg mladog, socijalnotendencioznog slikarstva, a najposlije i zato što i sam pišem u sličnome smislu.“ Optužen za izdaju socijalnih tendencija u umetnosti, Krleža samog sebe otvoreno naziva socijalnotendencioznim književnikom. Bit razlike između ova dva razumevanja socijalne tendencije u estetici, jeste u tome da li je u toj tendenciji stvoreno umetničko delo ili ne: „Poeti pišući s tendencijom, stvaraju veliku socijalnotendencioznu književnost koje nitko i ne poriče, a antipoeti pišući isto tako s tendencijom stvaraju antipoeziju. Tendencija je možda ista u oba slučaja, ali umjetnički, to jest pjesnički rezultat nikako, jer ne može biti svrhom tendenciozno umjetničkog stvaranja da se ta tendencija, koje nitko ne poriče, izražava nezgrapno, nevješto i falš provincijalno, diletantski, barbarski, diluvijalno, dakle glupo i smiješno, nego to da se ta tendencija ostvaruje po mogućnosti više-manje ipak umjetnički što uvjerljivije, dakle što iskrenije, budući da se prava i uvjerljiva i iskrena književnost ne treba loše šmirantski glumiti.“ Ono najčudovišnije u Pricinom pristupu Ristićevom tekstu jeste da on, upravo s pozicija Ristićevih stavova, kritikuje ono što u Ristićevom tekstu nije izrečeno. Prica Ristića optužuje za izdaju socijalnoangažovane umetnosti, a Ristić upravo, i to nad odrom ubijenog Federika Garsije Lorke, ispisuje odu socijalnoangažovanom pesništvu: „Čelik se samo čelikom može skrhati, ne mišlju, jer život mora da zadaje smrt da bi se spasao od smrti i san pesnika da bi se ispunio mora da postane svest, koja postaje čin, mora da se pretvori u javu ratnika.“ Prica otvoreno govori notornu neistinu, ubeđen, dakle, da je istinitije na svetu lagati nego govoriti pravo. Kakvo ga uverenje na to obavezuje? Ništa drugo do osećanje transcendentne Istine koja negira puku istinu među pukim ljudima: Krleža, Ristić, Davičo i ostali oko Krležinog Pečata jesu trockisti koje, kao neprijatelje Partije, treba odstraniti. Svako sredstvo njihove likvidacije – sredstvo je istine. To je suština staljinističke dijalektike, za koju Krleža kaže da se pretvara u ono što sama dijalektika negira – u dogmu. Za njenog predstavnika Pricu, Krleža piše: „Ne progovara iz njega živi duh, nego nekakav stroj što zvekeće i zvrnda, kao mehanizam lutke koja se kreće po zakonu mrtvih kotačića: navinulo ga je, te sada zvrnda kao gramofon!“ To je karakteristika inženjera u „zavodu za mumificiranje života“. Iz Krležine kritike tog zavoda, nastaće Kišova priča „Mehanički lavovi“, četiri decenije potom, a za njom, u polemici, i drugi deo Antibarbarusa – „Čas anatomije“. Krleža, Miroslav, hrvatski književnik (Zagreb, 7. VII 1893 – Zagreb, 29. XII 1981). Autor najznačajnijih tekstova hrvatske književnosti XX. st. i pokretač mnogih kulturnih inicijativa zasnovanih na kritičkom osvješćivanju hrvatskog društva, što je njegov opus učinilo jednom od središnjih odrednica u izgradnji moderne Hrvatske. Djelujući u uvjetima izrazite društvene podijeljenosti s obzirom na temeljne probleme zajednice, uspio je, ne izbjegavajući prijepore, uobličiti svoju polaznu, estetsku poziciju kao nedvojbenu za pristaše i protivnike, pa je integralnost njegova djela i misli u bitnoj pretpostavci nacionalnoga kulturnoga standarda. Krleža je podrijetlom iz građanske obitelji s nekoliko sjevernohrvatskih nasljednih odvjetaka, što mu je pomoglo da unatoč skromnu statusu roditelja stekne solidnu obrazovnu i socijalnu osnovu. Nižu je gimnaziju završio u Zagrebu, 1908. otišao je u kadetsku školu u Pečuh, a 1911. u vojnu akademiju Ludoviceum u Budimpešti, ali ju je napustio već 1913. pokušavajući, zaokupljen balkanskom krizom, preko Pariza i Soluna stići do Beograda. Bez uporišta u Srbiji, vratio se u Zagreb, počeo raditi u novinskim redakcijama, objavljivati prve književne priloge te postao profesionalnim književnikom. Potkraj 1915. bio je unovačen i u ljeto 1916. poslan na bojište u Galiciji; zbog bolesti je bio oslobođen od vojne službe na ratištu pa se potkraj 1917. vratio u Zagreb. Pisao je komentare o stanju na bojištima I svjetskog rata, počeo objavljivati prve knjige te s krugom vršnjaka na valu općega nezadovoljstva i skromnih zasada socijaldemokratske tradicije sudjelovati u formiranju začetaka hrvatskoga komunističkoga pokreta. Nastojeći otpočetka zadržati gestu umjetnika kojemu je programatski i stvarno namjera fiksirati a ne uređivati svijet, 1919. s A. Cesarcem pokrenuo je i uređivao avangardistički časopis Plamen, poričući mitove hrvatske kulture, ali i tzv. vidovdanski kompleks, kroz koji su se očitovale prave težnje srpske politike. Časopis je bio zabranjen, a Krležu je policijski nadzor pratio sve do uspostave komunističkog poretka 1945. Kazališta i nakladnici počeli su 1920-ih prihvaćati Krležinu suradnju, pa su on i njegova supruga Bela, pošto je potkraj 1920-ih ona dobila stalni glumački angažman, postali istaknut umjetnički par, a njihov je dom sve do njihove smrti bio važnom točkom društvenog života. Premda je Krležino djelo izrazito određeno Zagrebom, više je puta dulje vrijeme izbivao: 1920–21. boravio je u ludbreškome kraju, početkom 1925. nekoliko je mjeseci boravio u Rusiji; od siječnja do rujna 1932. bio je u Češkoj, pa u Varšavi i Parizu; od jeseni 1933. pokušavao je djelovati u Beogradu, gdje je 1934. s M. Bogdanovićem pokrenuo časopis Danas. God. 1949–50. u Parizu je pripremao izložbu jugoslavenske srednjovjekovne umjetnosti. Za ustaškoga režima 1941–45. bio je prvo uhićen, a potom u prešutnoj kućnoj internaciji uz potporu kruga prijatelja u kojem se isticao Đ. Vranešić. Osim kao umjetničkom koncepcijom, Krleža je književnošću trajno bio zaokupljen i kao kulturnim modelom. Njegovi su časopisi Plamen, Književna republika (1923–27), Danas i Pečat (1939–40) orijentacijska polja hrvatskog modernizma; sudjelovao je pri pokretanju i određivanju smjera dvaju najznačajnijih književnih časopisa druge polovice XX st., Republike i Foruma; neprestano je u novinama i javnim forumima kritički raspravljao, sudjelovao u pripremi izvedbi svojih drama te osobito u redigiranju i objavljivanju svojih djela. Za svojega stvaralačkoga vijeka objavio je gotovo 200 autorskih knjiga. Prvu kolekciju pokrenuo je već 1923. kod koprivničkoga nakladnika Vošickoga, slijedili su reprezentativni nizovi zagrebačkih nakladnika Minerve i Biblioteke nezavisnih pisaca 1930-ih, pokušaj sa Suvremenom nakladom Jos. Čaklovića u ljeto 1945., potom izdanja Nakladnoga zavoda Hrvatske od 1946, sabrana djela Zore od 1952. te naposljetku sabrana djela u 45 knjiga s dodatnom petosveščanom Panoramom pogleda, pojava i pojmova sarajevskoga nakladnika Oslobođenje (1975–88). Premda je bio utjecajna figura društvene nomenklature i najprevođeniji hrvatski pisac svojega doba, utemeljitelj Leksikografskoga zavoda (koji danas nosi njegovo ime) te pokretač i glavni urednik niza enciklopedija, Krleži za života nisu bila objavljena cjelovita djela. S time je u vezi i njegova oporuka, kojom je na dvadesetak godina bilo odgođeno raspolaganje njegovom rukopisnom ostavštinom, što se većim poznatim dijelom danas čuva i obrađuje u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Za kompleksnost tipološke raščlambe Krležina djela znakoviti su njegova velika žanrovska obuhvatnost i difuznost, vremenski planovi epoha i pripadnih stilskih formacija – one iz koje je proizišao i s kojom je bio u retrospektivnu i na svoj način nostalgičnu dijalogu te one koju je u razmjerno dugu ciklusu nastojao podvrgnuti ne samo misaonomu nego i stilskomu jedinstvu – razvijajući kompleksnu rečenicu u sintaktički ritam hrvatskog standarda bez presedana u uzorima i bez postupka za nasljedovanje. Krleža je u književnost ušao na uobičajen način: posve u duhu svojega doba i kulturnih prilika u svojoj sredini želio je privući pozornost lirikom i pokušati dospjeti na dramsku scenu. Čak i kada je u figurativnome rekvizitariju ili dramaturškim sredstvima ta početnička gesta bila provokativna ili prezahtjevna za prag očekivanja, ona se čvrsto držala kriterija ukorijenjenosti i razumljivosti, potencirajući svoj rast u odgovarajućem rastu konkretne kulture koju je modulirala. Krležino se djelo zato prije segmentira u problemskim ciklusima nego u žanrovskima, a problemi lirske impostacije i dramaturške konzistencije nerijetko su objašnjivi tek na razini obuhvatne ambicije. Razvijajući odnos prema svojemu predmetu od avangardističke negacije do enciklopedičke sinteze, Krleža je strukturirao cijeli kompleks divergentnih punktova, s prividno jasno postavljenom ideološkom podlogom, ali međusobno i kao cjelina dijaloški postavljenih prema tradiciji i velikim pitanjima povijesti kao općega vremena pred kojima se hrvatska kultura do njega uglavnom skanjivala. Već je u prvim objavljenim tekstovima, dramoletima Legendi i Maskerati (1914), narativnim lirskim fragmentima (Zaratustra i mladić, 1914) i Podnevnoj simfoniji (1916), pokušavao rastvoriti i pretopiti žanrovske okvire. Ukupno je objavio osamnaest dijaloških tekstova: Legendu, Maskeratu, Hrvatsku rapsodiju (1917), Kraljevo, Kristofora Kolumba (1918), Michelangela Buonarrotija, U predvečerje (1919), Galiciju, Adama i Evu, Golgotu (1922), Vučjaka (1923), U agoniji, Gospodu Glembajeve (1928), Ledu (1932), U logoru (1934), Areteja (1959), Salomu (1963), Put u raj (1970). Posredno se može pretpostaviti, a i izravnim uvidom u ostavštinu potvrditi da je Krleža radio i na drugim dramaturškim predlošcima, od kojih su neki zagubljeni, u nekim je primjerima sam provjeravao dramaturški, odn. narativni profil svojih tekstova, a neki su mu pripovjedni pa i esejistički tekstovi priređeni za scenu (npr. Banket u Blitvi, Zastave, Moj obračun s njima), ali to ne mijenja težišne, koncepcijske ni razvojne topose njegove dramaturgije. Krležino se kazalište uobličavalo u mnogobrojnim inačicama prvotnih tekstova, potaknutima zahtjevima izvedbe i promjenom receptivnoga okruženja. Svoje je prve artističke i simboličke vizije (legende), pa i socijalne kompozicije s verističkom i ekspresionističkom poetičkom podlogom, zasnovao znatno prije nego što su one bile scenski formirane; stabilnim, uvjerljivim i formativnim na razini cijeloga opusa pokazao se glembajevski ciklus (U agoniji, Gospoda Glembajevi, Leda), nastao u maniri analitičke drame „nordijske škole“, s nizom karakternih slomova kojima se (de)mistificira i kompenzira povijesna i socijalna freska zagrebačke građanske sredine. Kao pjesnik počeo je na zasadama hrvatske moderne, s estetiziranom dikcijom koja se brzo razvijala prema svjetonazornomu vitalizmu, što je upravo u pjesmama otišao aktivistički najdalje, pod općom figurom „ratne lirike“, ali i plakatiranja lenjinističke dinamike. U jedanaest zbirki – Pan, Tri simfonije (1917), Pjesme I, Pjesme II (1918), Pjesme III, Lirika (1919), Knjiga pjesama (1931), Knjiga lirike (1932), Simfonije (1933), Balade Petrice Kerempuha (1936), Pjesme u tmini (1937) – tematski i stilski krug te stihovni i ritmički osjećaj prostiru cijeli registar traženja, koje se smatra dorečenim u artificijelnim Baladama Petrice Kerempuha, pomaku od standarda u jezičnom i kulturnom pogledu, kako bi se otkrila pritajena postojanost subjekta na kojem Krležino djelo inzistira. Problemskomu polju Krležine dramaturgije i lirike uglavnom pripadaju i novelistički ciklusi; u prvome, „domobranskome ciklusu“, strukturiranom u zbirci Hrvatski bog Mars (1922, konačna redakcija 1946), obrađen je kompleks vojničkoga stradanja hrvatskog čovjeka, koje je u I. svjetskom ratu dosegnulo fatalističke, apsurdne razmjere, u drugome, „jakobinskome ciklusu“, zaokupljen je pojedincima koji ne uspijevaju prevladati ograničenja malograđanske sredine (zabranjena zbirka Hiljadu i jedna smrt, 1933), a u trećem, glembajevskom ciklusu, riječ je o jedanaest proznih fragmenata sa situacijskom i generičkom razradbom dramaturške cjeline. Krležin se pripovjedni tekst u 1920-ima, dosljedno tendenciji u europskoj prozi, od kraćih vrsta (Tri kavaljera frajle Melanije, 1922, Vražji otok, 1923) razvijao prema kanonizaciji romana, što u njegovu središnjem pripovjednom djelu, modernom romanu Povratak Filipa Latinovicza (1932) – priči o umjetniku koja zadire u organsku nemoć društva i kulturnog modela – hrvatsku prozu dovodi u simultanu poziciju (M. Proust, R. Musil, R. M. Rilke). Sljedećim će romanima, Na rubu pameti (1938), Banket u Blitvi (I–III, prva knjiga 1938) i Zastave (I–V, prva knjiga 1962), sigurnim narativnim i superiornim intelektualnim strategijama sročiti stotine stranica kronike o srednjoeuropskoj kulturnoj i političkoj panorami, ali će određujućim i uporišnim za razumijevanje i formativnost njegova djela ostati upravo rane 1930-e, s glembajevskom cjelinom, romanom Povratak Filipa Latinovicza i Baladama Petrice Kerempuha. Krležin je utjecaj u hrvatskom društvu upravo tada dosegnuo vrhunac, što se posebno odražavalo u većem, problemskom, nefikcionalnom, u širem smislu esejističkome dijelu njegova opusa. Premda se u Krležinim tekstovima teško mogu razdvajati strukturne razine, što je posebno izraženo u zbirci Izlet u Rusiju (1926), s putopisnom poveznicom, ali tematski, narativno i asocijativno suptilnu mozaiku o strogo osobnome doživljaju sovjetske Rusije, upravo su njegove studije društvenih i kulturnih kontroverzija (Moj obračun s njima, 1932; Deset krvavih godina, 1937; Dijalektički antibarbarus, 1939) dovele do odlučujućih rasprava o izgledima i održanju hrvatskog društva. Osim o književnosti i umjetnosti pisao je o povijesti, politici, filozofiji, medicini, posvetivši se u doba rada na enciklopediji, nakon 1950., gotovo univerzalnom opserviranju, djelomice objavljenom (pet knjiga) u opsežnim izvodima (fragmentima i zapisima) iz dnevnika, odn. opsežnoj građi enciklopedijskih bilježaka (marginalia lexicographica). Njegove osobne relacije zrcale se u vrlo opsežnoj i dugogodišnjoj korespondenciji. Za razliku od književnog djelovanja, u prosudbi kojega trajno prevladavaju izrazito pozitivne ocjene, Krležino je javno, odn. političko djelovanje izazivalo žestoke otpore i prijepore. Još od rane mladosti zastupao je protuimperijalističku koncepciju komunističkog pokreta, pri čemu je rješenje hrvatskoga nacionalnoga pitanja vidio u federalizmu kakav je proklamirala Treća internacionala. Raslojavanje hrvatskoga komunističkoga pokreta u jugoslavenskom okruženju dovelo ga je u svojevrsnu ekvidistanciju od političke prakse i ljevice i desnice pa se o njegovu neposrednom društvenom djelovanju može govoriti tek nakon uspostave komunističke vlasti u 1940-ima i pridobivanja Titova punoga povjerenja nakon 1948, odn. napuštanja staljinističke prakse. Krleža je i u razdoblju 1918–41. pokušavao organizirano djelovati u hrvatskim kulturnim institucijama i komunističkom pokretu, ali u njima nije dobivao ni približno onoliko utjecaja kao u javnosti. U društvenim uvjetima tzv. narodne demokracije sudjelovao je u postavljanju i stabiliziranju mnogih tradicionalnih i novih institucija i programa: Društva književnika, Akademije, Matice hrvatske, Leksikografskoga zavoda, zaštite kulturne baštine u Zadru, zaštite prava na dostojanstvo umjetnosti (Govor na Kongresu književnika u Ljubljani, 1952), zauzimanja za slobodan razvoj hrvatskog jezika (potpora Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika). Posebnu važnost za razumijevanje Krležina djela ima njegovo poznavanje drugih kultura iz okruženja i suradnja u njima, napose srpske, madžarske i bosanske. U hrvatskoj književnoj i kulturnoj povijesti uopće Krležino se djelo u cjelini smatra izvanrednim, neusporedivim pojedinačnim prinosom, a u vanjskoj stručnoj i općoj opservaciji hrvatskog nasljeđa najvažnijom modernom referencijom. Polemično i kooperativno, to je djelo promicalo nove poetičke usmjerenosti, ali i zasjenilo druge; ono u svoje doba i u svojoj sredini nije imalo ravnopravna oponenta, što pri prosudbi ne treba zanemariti i s čime je i samo to djelo u svojem unutrašnjem dijalogu računalo. God. 1993–98. objavljena je enciklopedija posvećena Krležinu životu i radu (Krležijana, I–III), a 2000. započeto je izdavanje njegovih sabranih djela. MG47 (L, K)

Izdavač: Čarobna knjiga, Beograd Biblioteka Žestina Prevod: Zorica Mančić, Danijela Babić, Dorijan Hajdu Povez: broširan Broj strana: 503 + 552 + 606 U zaštitnoj kutiji, odlično očuvane. Kad je Stig Lašon (Stieg Larsson, čije se prezime u svetu često pogrešno izgovara Larson), ugledni švedski novinar, odneo prvi tom serijala Milenijum na pregled kod izdavača, verovatno nije ni sanjao da će njegov roman pokrenuti fenomen poznat u Evropi kao milenijumanija. Pre svega, sami zapleti su izuzetno inteligentno i maštovito osmišljeni, zbog čega se knjige bukvalno čitaju u jednom dahu. Dva glavna lika, Mikael Blumkvist i Lizbet Salander, predstavljaju krajnje originalan par, a glavna junakinja verovatno nema pandana u kriminalističkoj literaturi kad je reč o neobičnosti i upečatljivosti. Međutim, knjige definitivno izlaze iz klasičnog žanra trilera, one su i svedočanstvo vremena u kome živimo, sa svim njegovim anomalijama i negativnostima. Lašon je izuzetan poznavalac socijalnih, društvenih i ekonomskih pojava, od savremene disfunkionalne porodice, preko nemoralne korporativne prakse i prevara, pa do nebrige države u svim sferama koja se graniči sa kriminalom... Čitajući trilogiju Milenijum, imate utisak da ste uleteli u bogati literarni univerzum prema kome klasični trileri izgledaju kao dvodimenzionalne dečje slagalice. To je verovatno i razlog zašto je Lašon našao čitaoce i među ljudima koji uopšte ne vole da čitaju trilere. Trilogiju Milenijum sačinjavaju knjige: Muškarci koji mrze žene Devojčica koja se igrala vatrom Kula od karata (K-158)

Komplet u 9 knjiga

Panini Ferrari kompletan set slicica + prazan album

Kompletan set Panini zivih slicica u mint stanju za Svetsko Prvenstvo u Rusiji 2018 . Crna pozadina . Za razliku od slicica u Srbiji sa roze pozadinom ovde imate dodatnih 12 slicica gradova domaćina . Licno preuzimanje je moguce u Jagodini . Za sve dodatne informacije ili slike slobodno pitajte . Naknadne reklamacije ne priznajemo . Troškove slanja snosi kupac . Broj računa za uplatu je 160-5300100050260-63 , Banca Intesa , na ime Boris Miletić Hvala

1.Nesmiraj 2.Crnozorje 3.Svetohum.Odlicno ocuvane,kao nove. K113

FIFA 365 2022 prazan album i standardni set sličica. Dolazi 419 sličica.

Putopis dela prave (stare) Srbije I-III - Miloš S. Milojević "Putopis dela Prave (Stare) Srbije" je kapitalno istorijsko delo napisano od strane Miloša S. Milojevića, velikog srpskog istoričara i borca za prisajedinjenje južnih srpskih zemalja Srbiji. Knjiga je štampana u tri knjige između 1871. i 1887. godine. Ovo delo proističe iz putovanja koje je Milojević započeo u junu 1870. godine kroz kopaoničke predele, koji su u to vreme bili turska vojna krajina naseljena Arnautima i Čerkezima, sve do Kosova polja, Prištine, Gračanice i Metohije. Putopisi sadrže obilje podataka o istorijskom prisustvu Srba na području Kosova, Metohije i Stare Srbije, kao i njihovom životu. Milojević je detaljno opisao mnoge stari zapise, natpise, srednjovekovne građevine, crkve i manastire, prenoseći važne istorijske podatke o srpskoj prošlosti. Takođe, putopis sadrži i popis više od hiljadu postojećih naselja sa brojem kuća i stanovnika, razvrstanih po veri i poreklu. "Putopis dela Prave (Stare) Srbije" ima značajno mesto u srpskoj istoriografiji, jer pruža dragocen uvid u srpsku prethrišćansku prošlost i identitet, te je postala izvor podataka i referenca za daljnja istraživanja srpske istorije. "Putopis dela prave (stare) Srbije I-III" je izrađena u tvrdom povezu, ima 608 strana, autor knjige je Miloš S. Milojević . Težina je 0.3 kg. Miloš S. Milojević cena Cena knjige "Miloš S. Milojević" je 2640,00 dinara. Cena sa popustom je 2244.00 din. Lako naručivanje putem našeg sajta i brza dostava

1. Sartoris (297 str.) u originalu „Sartoris”, preveo Ivan Slamnig 2. Krik i bijes (343 str.) u originalu „The Sound and the Fury”, preveo Stjepan Krešić 3. Svjetlost u kolovozu (365 str.) u originalu „Light in August”, preveo Šime Balen 4. Abšalome, sine moj! (333 str.) u originalu „Absalom, Absalom!”, prevela Nada Šoljan 5. Siđi, Mojsije (293 str.) u originalu „Go Down, Moses”, prevela Vjera Balen-Heidl 6. Uljez u prašinu (296 str.) u originalu „Intruder in the Dust”, prevela Blanka Pečnik-Kroflin

1. Lirika 2. Bronzanji konjanik i druge poeme 4. Boris Godunov / Male tragedije /Bajke 5. Pikova dama i druge pripovetke 6. Kapetanova kci / Putovanje u Erzerum 7. Istorija Pugacova 8. Pisma / Ogledi i zapisi o knjizevnosti

m4 - GAZDA MLADEN|PEVCI - IZ MOGA KRAJA - NEČISTA KRV - STARI DANI/BOŽJI LJUDI - PEČAL - DRAME

1. SUNCE SE PONOVO RAĐA (299 strana) 2. ZBOGOM ORUŽJE (414 strana) 3. IMATI I NEMATI; STARAC I MORE; (333 strane) 4. ZA KIM ZVONO ZVONI (623 strane) 5. PREKO REKE I U ŠUMU (311 strana) 6. PRIPOVETKE (612 strana)

KOMPLET SADRŽI SLEDEĆE NASLOVE: 1. POEZIJA (425 strana ) 2. ZAŠTITNA POVELJA (307 strana) 3. DOKTOR ŽIVAGO I (266 strana) 4. DOKTOR ŽIVAGO II (324 strane) 5. ESEJI I ČLANCI (286 strana) Zajedničko, izvanredno izdanje Slova ljubve i Prosvete Beograd 1979. godine, tvrd povez, zaštitni omot, obeleživači.