Spomenica o srpskom pravoslavnom vladičanstvu pakračkom: u slavu četrdesetgodišnjice episkopstva, šesdesetgodišnjice svešteničke službe i osamdesetpetogodišnjice života Vladike Mirona Pakrac 1930. Tvrd povez, ćirilica, ilustrovano, 326 strana. Napomena: pohabane korice; unutrašnjost knjige je veoma dobro očuvana. F1 Izuzetno retko. Spomenica posvećena životu i delu episkopa Mirona, ali i istoriji (veći deo knjige) srpskog naroda u Slavoniji Sadržaj: PAKRAČKA EPARHIJA: ISTORIJSKO-STATISTIČKI PREGLED / Dr Rad. M. Grujić Teritorij Srpska naselja po Slavoniji Požeška eparhija Marčanska eparhija Severinska eparhija Pakračka eparhija STATISTIČKI PREGLED PAKRAČKE EPARHIJE OD 1702-1929 GOD. MIRON, EPISKOP VLADIKA MIRON NIKOLIĆ / Dr. Đuro Šurmin

SIGRID UNDSET P T O L E Ć E R A D BEOGRAD 1958 Predgovor VLADIMIR PETRIĆ ............................................................. FOTOGRAFIJA AUTORKE LATINICA TVRDE KORICE 340 STRANA ODLIČNO !!!!!!!!!!!!!

Austrougarska monarhija u rečima i slikama - tekst na nemačkom jeziku Österreichisch Ungarische Monarchie in wort und bilt ( bild ) 1 - 2 Wien 1891 strana 528 + 658 Tvrdi povez bogato ilustrovano blage fleke od starosti ostalo veoma dobro očuvano kao na slikama 31.01.2022

Manastir Visoki Dečani je srpski srednjovekovni pravoslavni manastir — zadužbina kralja Stefana Dečanskog i cara Stefana Dušana. Inicijativa za gradnju ovog manastira pripadala je Svetom Savi. Kralj Stefan Dečanski u njegovoj hrisovulji je jasno kazao da je mesto za dizanje hrama Božijeg u Dečanima izabrao Sveti Sava, ali ga je smrt prestigla, a bilo je suđeno kralju Urošu III da podigne manastir na tom mestu. Gradnja je trajala između 1326/1327. i 1334/1335. godine, freske su završene oko 1348. godine. Manastir je posvećen Vaznesenju Gospodnjem — Spasovdanu (freska praznika se prikazuje i u kupoli pod nazivom Hrist Svedržitelj, svevladar — na grč. Pantokrator). Glavni neimar bio je majstor Vito Kotoranin. Manastirska crkva predstavlja petobrodnu građevinu i pripada raškom stilu. U samom planu Dečana stara iskustva raškog graditeljstva razvijena su i dovedena do sasvim novog izraza, uz primenu najsloženijih rešenja savremene romanogotičke arhitekture srpskog Pomorja. nadvišen kupolom – postavljenom, kao i kada je rečo raškim crkvama iz XIII stoleća, na uzdignuto ku-bično postolje. Manastir se nalazi u jednoj udolini pored rečice Dečanska Bistrica jugozapadno od Peći, ispod planinskog masiva Prokletije. Mošti Svetog kralja Stefana Dečanskog i Svete Jelene Dečanske počivaju u Manastiru. Kada su Turci hteli Dečane da pretvore u džamiju 1692. godine dogodilo se čudo kojim su u tome sprečeni i koje se pripisuje njoj. Manastir pripada Eparhiji raško-prizrenskoj Srpske pravoslavne crkve i predstavlja nepokretno kulturno dobro kao spomenik kulture od izuzetnog značaja.

Pesme - Lazar Kostic - SKZ 293 - 1940 godina .

nije putovala

nije putovala

PALANKA U PLANINI - Anđelija L. Lazarević Izdavač: SRPSKA KNJIŽEVNA ZADRUGA Beograd, knjiga 192 Godina izdanja: 1926. Povez: tvrd Broj strana: 103 + XXV Pismo: ćirilica Stanje: dobro

PETROLEJ Anton Sinklere 1945. Tvrd povez, 20 cm, 601 strana, Knjiga nanovo koričena-šivena, vrlo kvalitetno-deluje nekorišćeno.

Vladimir Velmar Janković NOVA OTADžBINA I PROSVETA Ratno izdanje, Beograd, 1941. 16 strana. Spoljašnosti kao na slikama. Žuta fleka u donjem delu. Mora se stvarati nova otadžbina. Preobražaj srpskoga naroda, kome se nadamo posle katastrofe, ili će biti korenit i dubok, i zavisan u prvom redu od mere naše moralne obnove, ili ćemo onda još dublje potonuti i propasti jednom sasvim nedostojnom propašću. Danas o nama ne misli tako dobro kao što je mislio ranije, ni prijatelj ni neprijatelj. Danas ne mislimo ni mi sami dobro o sebi. Žao nam je naše prošle slave i krvi koja je još ne tako davno davana sa sigurnom svešću za šta se daje. I jasno nam je svima, sem onima koji su saboteri i kockari, da svoje mesto u svetu moramo iznova da osvajamo i to pod uslovima nečuveno teškim... Kolika je krivica svih nas zato što smo do ovog ponora doterali? Na to pitanje hiljade moraju da odgovore. Svi Srbi, svaki za sebe i potom svi zajedno... Moramo se, ma kako bolno bilo, i da ne bude još bolnije, vratiti na onaj dan kad se pitanje `kolika je krivica svih nas` postavilo pred Srbima u svoj svojoj jezovitosti: na 6. april 1941. Izvod iz govora koji je Vladimir Velmar-Janković održao pred beogradskim nastavnicima 18. oktobra 1941 u okupiranom Beogradu. Izdanje Ministarstva prosvete (pod okupacijom), novembar ili decembar 1941. godine. Stan

PRIPOVETKE - Ivo Andrić Izdavač: SRPSKA KNJIŽEVNA ZADRUGA Beograd, knjiga 179 Godina izdanja: 1924. Povez: tvrd Broj strana: 117 Pismo: ćirilica Stanje: solidno

Telefonski imenik Beograd 1943 mek povez 671 strana 21 cm u solidnom stanju

Izdanje Matice Hrvatske Zagreb 1937.god Lyton Strachey Lascelles Abercrombie john middleton Murry John Semple Smart Stanje knjige kao na slikama Tvrd povez 223.strane

Histoire Abrégée des Litteratures anciennes et modernes, Ancienne Librairie Poussielgue, Paris Tvrd povez. Ima pečat. Ivice korica ishabane. Ima potpis. 485 strana H/KPV8

Milovan Vidaković - LJUBEZNA SCENA U VESELOM DVORU IVE ZAGORICE I-II Romantično sočinene (Beograd, 1864, tvrd povez, 210 [214] str.) Obe sveske su zajedno koričene. Na knjizi su primetni tragovi vremena i korišćenja: oštećen povez na zadnjoj korici; smeđe mrlje od starosti na pojedinim listovima; nedostaju stranice 211-214.

Our changing world Wainwright Evans Ilustrated by Frank Dobias A Teaching Unit Book Thomas Nelson and Sons New York 1934.god Stanje knjige kao na slikama Tvrd povez sa ilustracijama 70.strana

putovala 1912

putovala 1911

A. L. Hickmann - Atlas Universel - Politique / Statistique / Commerce, G. Freytag & Brendt, Vienne 1907 godine Tvrd povez. Oštećenje pri dnu rikne. Tekst na par mesta podvučen bojicom. Povez se delimično raspao tako da se nekoliko dvolista odvojilo od njega. 62 karte i tabele H/KSJ1

ВАРНАВА ПАТРИЈАРХ СРПСКИ ТРИЈУМФ ПРАВОСЛАВЉА НОВА ИСКРА БЕОГРАД 2010 а) СРПСКА ПРАВОСЛАВНА ЦРКВА - ИСТОРИЈА СРПСКА ПРАВОСЛАВНА ЦРКВА У ПРОШЛОСТИ И САДАШЊОСТИ ЊЕНА УЛОГА И ЗНАЧАЈ У ИСТОРИЈИ НАШЕГ НАРОДА БЕСЕДА ЊЕГОВЕ СВЕТОСТИ ПАТРИЈАРХА СРПСКОГ ВАРНАВЕ којим је отворио прво заседање патријаршијског савета у Сремским Карловцима на дан 29/16 маја 1934. године! ....................................................... ФОТОТИПСКО ИЗДАЊЕ из 1935. године БРОШ ЋИРИЛИЦА 52 СТРАНЕ НЕКОРИШЋЕНО НЕОТВОРЕНО ГАРАНЦИЈА ПЕРФЕКТ Екстра **************

НИКОЛЈА БЕРЂАЈЕВ О САМОУБИСТВУ ЛОГОС БЕОГРАД 2011 Библиотека Р Е Ч Поговор РАТОМИР ЂОРЂЕВИЋ .............................................................. БРОШ ЋИРИЛИЦА 57 СТРАНА НЕКОРИШЋЕНО ГАРАНЦИЈА ПЕРФЕКТ Екстра *************

PARADA STRASTI VANJA BULIĆ NARODNA KNJIGA B e o g r a d 2 O O 3 MEGAHIT knjiga 365 DOSIJE O11 Latinica Tvtrde korice Šiven poivez 2O4 stranice NEKORIŠĆENO perfekT garancijA kondicijA: 1O

Kvint Horacije Flak - život i delo. Antička književnost. Ima ex-libris prethodnog vlasnika (v. sliku), inače dobro očuvano Autor - osoba Šop, Nikola Naslov Knjiga o Horaciju / Nikola Šop Vrsta građe esej ; odrasli, ozbiljna (nije lepa knjiž.) Jezik srpski Godina 1935 Izdavanje i proizvodnja Beograd : Zadruga Profesorskog društva, 1935 ([b. m. : b. i.]) Fizički opis 136 str. ; 20 cm Zbirka Luča : ǂBiblioteka ǂZadruge Profesorskog društva ; 24 ISBN (Karton s omotom) Napomene Str. [137-139]: Pogovor / N. Š. Napomene i bibliografske reference uz tekst Bibliografija: str. [139]. Predmetne odrednice Horacije Flak, Kvint, 65-8. pre n. e. Miljenko Jergović: Prije više godina ljudi iz sarajevskog Hrvatskog kulturnog društva Napredak poželjeli su staviti spomen ploču na kuću u kojoj je u Zagrebu živio pjesnik Nikola Šop. Njihov zemljak iz Jajca, Bosanac rodom i inspiracijom, bogobojazni, trpeljivi i skromni katolik, Šop je za tu sve manju, posve skrajnutu zajednicu sarajevskih i bosanskih Hrvata bio i ostao, naravno uz Ivu Andrića, jedna od amblematskih figura. Međutim, izbio je jedan vrlo čudan, a nerješiv problem. Vlasnici kuće u kojoj je Šop živio nisu dopuštali da se na njihovu fasadu postavi bilo kakva spomen-ploča. A naročito ne takva koja bi ih podsjećala na Nikolu Šopa. Naime, Šop je, skupa sa ženom, bio desetljećima njihov podstanar. A gazdarice i gazde u pravilu ne vole se sjećati svojih podstanara. Pogotovu ako su kao pjesnik desetljećima samo ležali u postelji, bolovali, umirali. Mnoge im je jade, kažu, taj čovjek učinio. Ljudi iz Sarajeva morali su se snalaziti, što će sad s pločom, bila bi grehota da se ploča baci, ili da je vraćaju u Sarajevo i u Jajce. I tako je negdje na Zelenom valu, ili na Prilazu Gjure Deželića, ne želim se ni prisjećati gdje, nađena zgrada u kojoj Šop nikad nije živio niti je ikad u nju ušao, ali je pripadala nekom njegovu rođaku. I onda su na tu kuću prikucali spomen-ploču. Eno je, i sad tamo stoji, da prolaznike podsjeti na jednoga od najznačajnijih hrvatskih pjesnika dvadesetog stoljeća. Bosanca u Zagrebu. Nikola Šop (1904) bio je banjalučki gimnazijalac, ali je maturirao u Beogradu. Tamo je nastavio studije na Filozofskom fakultetu, te se zatim i sam zaposlio kao gimnazijski profesor. Pisao je pjesme ispunjene naivističkom kršćanskom inspiracijom, u duhu franjevaštva i zajedništva svih zemaljskih stvorenja. Objavljivao je tad, uglavnom, u Beogradu, te uglavnom po klerikalnim hrvatskim novinama i časopisima. Sve dok ga u jednom trenutku na zub nisu uzeli crkveni konzervativci, zbog načina na koji je, vedro, prostodušno i pomalo narodski, prikazivao Sina Božjeg. Jedno vrijeme njegove su pjesme o Isusu, iz knjige `Isus i moja sjena`, bile crkveno zabranjene, ali to pjesnika nimalo nije pokolebalo u njegovu nadahnuću, ali ni u njegovoj dosljednoj kršćanskoj i katoličkoj vjeri. Pritom, Šop nije bio od onih zatucanih ljudi, kakvih je danas mnogo, a sigurno ih ni u njegovo vrijeme nije bilo manje. Bio je vrlo obrazovan i otvoren, prevodio je Horacija, a prvog i najvećeg pjesničkog uzora našao je u Momčilu Nastasijeviću, svom beogradskom gimnazijskom profesoru, jednom od najvećih pjesnika srpskoga i svih naših jezika u dvadesetom stoljeću. U načinu Šopova pisanja, ali i u njegovu životnom stavu, Nastasijević se dobro prepoznaje, pa tko god bi Nikolu Šopa htio temeljito upoznati, morao bi se upoznavati i s Nastasijevićem. A tko god bi se, proučavajući Nastasijevića, htio baviti onima koji su tradirali ovoga srpskog pjesnika, nalazeći u njemu vlastite temeljce, morali bi taj posao započeti s hrvatskim pjesnikom, Bosancem Nikolom Šopom. Dobar primjer da se uvjerimo kako su fatalno i neizbježno povezane srpska i hrvatska kultura, srpska i hrvatska književnost. Tko zna kako bi izgledao život Nikole Šopa, a onda i kako bi izgledalo cjelokupno njegovo djelo, da nije 6. travnja 1941. Njemačka napala Kraljevinu Jugoslaviju, i da nije onako bezdušno bombardirala Beograd. Bombe je Šop dočekao u Zemunu, pa je u strahu i panici skakao s balkona u bezdan i teško povrijedio kralježnicu. Bilo mu je tek trideset i sedam, živjet će još punih četrdeset godina, ali taj će mu skok i lom sasvim promijeniti sve životne perspektive. Uglavnom će biti polupokretan ili nepokretan i nikad više neće biti zaposlen čovjek niti živjeti normalnim građanskim životom. Ne bi bilo sasvim krivo reći da je 1941., nakon tog loma, Nikola Šop došao u Zagreb i u Nezavisnu Državu Hrvatsku kao izbjeglica. Kao teško ozlijeđeni muhadžir, vrlo kompleksnog identiteta, koji se nikako nisu mogli uklopiti u to grdno i najgrdnije vrijeme, kad su postojali samo jednostavni i prosti identiteti. Nastavio je pisati i odmah bi objavljivao ono što napiše. Dakle, bio je jedan od onih pisaca koji se nisu libili da objavljuju u endehazijskim časopisima i publikacijama, što će ga, nakon oslobođenja 1945., činiti mrskim partizanskim vlastima. Ali čak i da nije objavljivao pod ustašama, bio bi Šop težak autsajder u vremenu tom općeprihvaćenog ateizma i komunističkog poleta. Oko Crkve, kao i oko pojedinih crkvenih hramova, u ta su se vremena povazdan vrzmali kojekakvi bogalji, nesretnici i sirotani, pa se miješali s kojekakvih uhodama i policijskim žbirovima, koji bi pazili govori li se u crkvi protiv države i Partije. Među crkvenim sirotanima tog optimističnog i ateističnog vremena bio je Nikola Šop. Krleža bi ga spomenuo samo s prezirom, o čemu mi je jednom, u povodu jednoga mog teksta o Šopu, pišući pisaćim strojem po dopisnici, kratko pripovijedao Josip Vaništa. Tako je to s njim bilo do pred kraj šezdesetih, kad je Šopa, zahvaljujući Zvonimiru Mrkonjiću, otkrila suvremena hrvatska književnost. Čak je 1970. dobio Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, u to vrijeme doista uglednu i ozbiljnu hrvatsku državnu nagradu, ali koju, ipak, nisu tako lako dobivali pisci i kulturni radnici koji nisu živjeli u skladu s vjerom i načelima socijalističkog samoupravnog sistema. Ali bez obzira na to, pjesnik i njegova supruga nastavili su živjeti u svom skromnom zagrebačkom podstanarstvu. On gotovo da se više i nije micao iz postelje. Nakon društvenog priznanja poživjet će još jedanaest godina. Umrijet će tiho, 2. siječnja 1982., i to baš u vrijeme dok su Zagreb, Hrvatska, a onda i cijela Jugoslavija, žalovali za velikim Miroslavom Krležom. U ponedjeljak, 4. siječnja, tog prvog radnog dana u novoj godini, na Mirogoju održana su dva sprovoda hrvatske književnosti. Za prvog, ateističkog, uz svečani lafet i vojnu paljbu, baš kao da se pokapa general, na lijepome mjestu, odmah uz stazu, pokopali smo Krležu. Drugi je sprovod bio malen, tih i sirotinjski, s drvenim križem na kojemu je limenim slovima bilo ispisano ime, uz svećenika i obitelj, zemlji smo predali Nikolu Šopa. Ovih dana, uz četrdesetu godišnjicu njihova odlaska, uz taj jubilej koji bio bi važan i velik i u neusporedivo značajnijoj i većoj kulturi nego što je to, u europskom kontekstu, mala i neznatna hrvatska kultura, s gotovo jednakim ignoriranjem hrvatske elite, svi ti predsjednici, premijeri, ministri i kulturtregeri tretiraju i Krležu i Šopa. Krleže će se netko, možda, još i sjetiti. A Šopa ne pamte na jednaki način na koji se zaboravlja i mrtva magarad. Zašto baš magarad, znat će u ovaj božićni dan onaj koji treba znati. Šop, Nikola, hrvatski književnik i prevoditelj (Jajce, BiH, 19. VIII. 1904 – Zagreb, 2. I. 1982). Diplomirao komparativnu književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu 1931. Prve pjesme objavio je u Anđelu čuvaru (1918). Do II. svjetskog rata radio je u Beogradu kao gimnazijski profesor latinskog jezika. Za bombardiranja Beograda 1941. teško ranjen, preselio se u Zagreb, gdje je radio kao korektor, a od 1949. kao znanstveni suradnik JAZU sa zadaćom da prevodi hrvatske latiniste (preveo je djela Jana Panonca, J. Šižgorića, Đ. Ferića, I. Đurđevića, K. Pucića, M. P. Katančića i dr.). Nakon studije Knjiga o Horaciju (1935) objavio je i knjigu prepjeva Iz lirike starog Rima (1950) s prijevodima Katula, Propercija i Tibula. Vodio je korespondenciju s francuskim pjesnikom F. Jammesom i engleskim pjesnikom W. H. Audenom, koji je prevodio njegovu liriku. Djelo N. Šopa u znaku je intimističkih meditacija. U tom se tijeku mogu razdvojiti dvije različite, ali komplementarne faze. U prvom razdoblju, od Pjesama siromašnog sina (1926) do zbirke Za kasnim stolom (1943), Šop progovara o »prizemnoj egzistenciji« očitujući ljubav i razumijevanje za svijet malih stvari, bukoličkih ugođaja, običnih zbivanja i skromnih istina. Međutim, iza tog svijeta običnosti i prividne banalnosti sluti se viši, skriveni transcendentalni smisao, a obične i skromne stvari postaju znamen božanskoga reda. Takva ga duhovna dispozicija dovodi u vezu s koncepcijom religioznosti Franje Asiškoga. Stavljajući u središte lirskog interesa statične, kontemplativne slike, pastoralni repertoar motiva, asketski senzibilitet, duhovni ideal siromaštva i božansku antropologiju Isusa u dnevnim situacijama, u najboljoj zbirci toga razdoblja Isus i moja sjena (1934) Šop afirmira `čedni katolicizam`, jednostavna izraza, bez ukrasa i retoričkih bravura. Šopove kratke proze, okupljene u zbirci Tajanstvena prela (1943), tematiziraju fantastične ugođaje i čudesne doživljaje preuzimajući najčešće kôd legende, pučke predaje i bajke. Lirska proza Predavanje o dimovima iz knjige Tajanstvena prela prijelazna je u njegovu pjesništvu, pa se od 1950-ih sve intenzivnije upuštao u filozofske meditacije o fenomenologiji nastajanja stvari i dinamici beskraja svemira. U drugoj se fazi, od svijeta prizemnosti i gotovo pastoralnih ugođaja okreće astralnim prostorima, svemirskim visinama, beskonačnosti i vječnosti te spoznaji nepoznatih svjetova (Kućice u svemiru, 1957; Svemirski pohodi, 1957; Astralije, 1961; Dok svemiri venu, 1975; Nedohod, 1979). Izraz se mijenja i postaje hermetičniji i apstraktniji, u potrazi za novim riječima koje bi morale izražavati nova svemirska ostvarenja. Na tom putu otkriva i bezdan vlastitoga bića: put u nutrinu, u „nedoživljene samoće“. Spjev Tremenda (Mogućnosti, 1961; Kolo, 1964), „spjev jeze i grohota“, govori o doživljaju praznine i izgubljenosti te o rasapu puti i ideje ljepote. U poemama Osvajanje kocke (1974) i O kugli (1974) Šop mijenja prostornu koncepciju doživljaja, povezujući oblike i sfere s ljudskim stanjima i životnim situacijama. Lirika te faze nastavlja se na svemirske uzlete S. S. Kranjčevića i T. Ujevića, ali u hrvatsku kozmičku poeziju unosi i nove akcente: neobično bogatstvo imaginacije, jezičnu invenciju i originalnu simboliku. Izraz je reduciran, geometriziran; smislovi tek naslućeni. Dramski tekstovi i pjesnički dijalozi imaju više poetske nego scenske kvalitete (Pompejanska balada, 1961; Drijada, 1964; Vječni preludij, 1971; Izgubljeni Arijel, 1972; Pjesnikovi rasprodani prostori, 1974; Bosanska trilogija, 1980; Kroz vrevu stećaka, 1987). Djelujući izvan pomodnih struja i tendencija, Šop je izgradio originalan i prepoznatljiv pjesnički izraz koji ga uvrštava u vrh hrvatske poezije te privlači pozornost mnogih hrvatskih i inozemnih kritičara. Poezija mu je prevedena na više stranih jezika. Dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo 1970. MG67

Prodajem antikvarnu knjigu iz 1912 god pod naslovom-Mlinad i njegova žena-edicija biblioteka za mladež-izdanje Jovana Radaka u Velikoj Kikindi.. vidj slike

Slovenski knjižni zavod 1950. 246 str. 10X7 cm potpis i datum na predlistu France Prešern Poezija Izabrane pesme