Izdavač: Vulkan izdavaštvo, Beograd Autor: Suzan Hejz Prevod: Bojana Veselinović Povez: broširan Broj strana: 108 Ilustrovano. Kratka posveta, odlično očuvana. Ovo je prava knjiga za sve male avanturiste koji žele da svoje slobodno vreme ispune kreativnim i uzbudljivim aktivnostima, a da čak ne moraju ni izaći iz svoje sobe. U knjizi su jedinstvene ideje kako da se svakodnevni predmeti pretvore u nove igračke, osmisle zanimljive igre, ali i oproba u kulinarstvu uz pomoć lakih recepta za slatkiše. Izazovi koji se stavljaju pred decu: * Sašijte čestitku * Igrajte stoni tenis balonom * Napravite obeleživač za knjige * Rastopite voštane bojice * Napravite lutke od savitljive žice * I još 96 zabavnih aktivnosti koje treba da precrtate sa svog spiska. Koliko njih možete da izvedete? (K-86)

1848.-1871. izučavanja o nacionalnom i književnom romantizmu kod Srba, IK Napredak Bg, odlično uvezana, požutela po rikni i po boku tabaka, 489str., tvrdi povez,23cm, š d69

ORAH i LESKA Šoškić Miladin Str 184 Povvez mek Stanje knjige dobro OSTALE MOJE AUKCIJE MOŽETE POGLEDATI PREKO LINKA http://www.kupindo.com/pretraga.php?Prodavac=rere&Grupa=1 Kupovinom više knjiga značajno štedite na poštarini. O knjizi Prema pomološkoj klasifikaciji, grupu voćaka sa jezgrastim plodovima čine orah, leska, badem i kesten. Među jezgrastim voćem orah i leska su najznačajnije voćne vreste. Veliki značaj oraha i leske potiče od njihove višestruke upotrebne vrednosti. Plodovi oraha i leske bogati su vitaminima, mineralnim materijama, proteinima, uljima i dr. Jezgra oraha i lešnika kaloročnija je više od tri puta od goveđeg mesa. Drvo oraha je visoke tehnološke vrednosti, neki delovi biljke imaju lekovito svojstvo i dobra su pčelinja paša. Zato interesovanje za gajenje i proizvodnju oraha i leske stalno raste. Naročito interesovanje za njihovo komercijalno gajenje je u mediteranskim zemljama, u SAD i drugim područjima. Kalifornija je zemlja sa najrazvijenijom tehnologijom gajenja oraha. U Evropi su najveći proizvođači oraha Francuska, Grčka i Rumunija, dokle u Italiji i Španiji razvijena proizvodnja lešnika. U našoj zemlji oraha i leske ima u svim voćarskim rejonima. I pored velikog značaja tih voćnih vrsta i povoljnih uslova za gajenje, njihova proizvodnja ne podmiruje domaće potrebe. Orah i lešnik su vrlo deficitarni i na svetskom tržištu. Poslednjih godina se mnogo uradilo na stvaranju novih sorti, tako da su u nekim zemljama dobijene nove, kvalitetnije i produktivnije sorte. Kod nas se orah i leska tek u novije vreme gaje na savremen, komercijalan način u plantažnim zasadima. Do sada je rasprostranjenost oraha i leske u Srbiji i Crnoj Gori više bila posledica povoljnih prirodnih uslova nego organizovanog uticaja nauke. Donedavno se u nas sadnja oraha i leske obavljala sadnicama proizvedenim iz semena (što se negativno odražavalo na krajnji rezultat) i veoma malo sadnica proizvedenim kalemljenjem. Danas se u našoj zemlji i sadnice oraha masovno proizvode kalemljenjem, a stvorene su nove kvalitetnije sorte i izdvojeni produktivniji tipovi domaćeg oraha koji daju veću i redovnu proizvodnju. Orah i leska zahtevaju određene specifične ekološke uslove i daju dobre privredne rezultate samo u određenim i za njih pogodnim staništima. U ovoj knjizi prikazani su ekološki uslovi kao i biološko.fiziološke i genetske karakteristike oraha i leske, kao osnov za uspešno gajenje i rentabilnu proizvodnju. Knjiga je prvenstveno namenjena voćarskim stručnjacima, studentima poljoprivrednih fakulteta, viših poljoprivrednih i srednjih škola voćarskog smera, kao i svima koji žele da obnove i dopune svoje znanje o proizvodnji, biološko-tehnološkim osobinama i prehrambenoj vrednosti oraha i lešnika.

LJUBAV Hajnc Janiš Žanrovi: Za poklon, Ljubavni Izdavač: Beli put Broj strana: 98 Povez: Tvrd Format: 21x22 cm Godina izdanja: 2009. NOVA Buker pesama, priča i misli o ljubavi... Hajnc Janiš sabrao je u ovoj knjizi najlepše tekstove svetske književnosti, čuvene bajke i poznate pozorišne komade, koje je prepričao. Zajedno sa prekrasnim ilustracijama Zilke Lefler, poklon za sve koje nosimo u srcu.

Petar Pan Dz. M. Beri Izdavac: Vulkan 2016. Tvrd povez, strana 159 Ima posvetu, odlicno stanje

nova veći format pun mkolor vellok im2

INDI KID - komplet 2 knjige sa slike INDI KID - Kako da budem malcice dobra INDI KID - Ups, izgubila sam naj-naj prijatelje Mek povez , cirilica , format 18x12 , 160+160 strana , ilustrovane Izdavac - Beli Put , 2006. Odlicno ocuvane , kao na slici Karen Makombi (autor) Marijana Sarić (prevod) Lidija Manks; (ilustracije) Izdavač: Beli Put 2006. ćirilica, 159 strana Indi Kid ne može bez svojih prijateljica So i Fi. Međutim, Dilan, njen polubrat, kompjuterski genije, nema svoje prijatelje. Tu nastupa Indi, pronaći će ona kul drugare svom polubraci!... Ali, šta se događa? Indi je obolela od čudne boljke – ti-nu-ni-nuitisa... i, iako je sve veći frend sa Dilanom, sve manje se druži sa So i Fi. Još gore – one je izbegavaju... Kako će se sva ta frka završiti? Uh... Kako da budem malčice dobra Karen Makombi (autor) Marijana Sarić (prevod) Lidija Manks; (ilustracije) Izdavač: Beli Put 2006 ćirilica, 160 str. Naslov originala: How To Be Good(ish) / Karen McCombie, Lydia Monks Upoznajte Indi Kid! Danas puni deset godina, a mama je, u rasejanju, zaboravila najvažniji dan. Ali Indi se ne ljuti, razume ona da je mama u gužvi oko beba ježića.Frka nastaje kada dobije domaći zadatak da napiše tri svoja talenta. TRI!! Gde sad da ih pronađe?!Najbolje drugarice SKako da budem malčice dobra Karen Makombi (autor) Marijana Sarić (prevod) Lidija Manks; (ilustracije) Izdavač: Beli Put 2006. ćirilica, 160 strana Naslov originala: How To Be Good(ish) / Karen McCombie, Lydia Monks Upoznajte Indi Kid! Danas puni deset godina, a mama je, u rasejanju, zaboravila najvažniji dan. Ali Indi se ne ljuti, razume ona da je mama u gužvi oko beba ježića.Frka nastaje kada dobije domaći zadatak da napiše tri svoja talenta. TRI!! Gde sad da ih pronađe?!Najbolje drugarice So i Fi priskaču u pomoć i na sve strane traže talenat za Indi. Ali avaj, ona nema uspeha ni u horoskopu, ni u mađioničarskim trikovima, ni u friziranju... Da li će pas Kuc biti taj ko će otkriti da mala Indi najviše talenta ima da bude dobrica? o i Fi priskaču u pomoć i na sve strane traže talenat za Indi. Ali avaj, ona nema uspeha ni u horoskopu, ni u mađioničarskim trikovima, ni u friziranju... Da li će pas Kuc biti taj ko će otkriti da mala Indi najviše talenta ima da bude dobrica?

PETROLEJ Anton Sinklere 1945. Tvrd povez, 20 cm, 601 strana, Knjiga nanovo koričena-šivena, vrlo kvalitetno-deluje nekorišćeno.

PRIPOVETKE - Ivo Andrić Izdavač: SRPSKA KNJIŽEVNA ZADRUGA Beograd, knjiga 179 Godina izdanja: 1924. Povez: tvrd Broj strana: 117 Pismo: ćirilica Stanje: solidno

VELIKI KUCNI SAVETNIK 1,2 STANJE KAO NA SLIKAMA POGLEDAJTE I MOJE OSTALE KNJIGE I PREDMETE: http://www.kupindo.com/Clan/vasvp/SpisakPredmeta

Izdanje Matice Hrvatske Zagreb 1937.god Lyton Strachey Lascelles Abercrombie john middleton Murry John Semple Smart Stanje knjige kao na slikama Tvrd povez 223.strane

(NE)USPELA ŠALA kobajagi priručnik za izradu pismenih zadataka Gradimir Stojković Izdavač: Dnevnik - Novine i časopisi Pismo: ćirilica; Format: 21 cm; Broj strana: 120 str. Povez mek sa preklopnicama Moji pismeni zadaci nisu ocenjeni. Zbog toga molim tebe, čitaoče, da to učiniš. Ispod svakog zadatka imaš pripremljeno mesto za ocenu. Ako imaš potrebu da to opisno učiniš, i za to imaš prostor. Nemoj da me štediš. I nemoj onako kako bi tebe ocenili tvoji nastavnici ili profesori; oceni po sopstvenom mišljenju i ukusu. I neka ti to pričinjava zadovoljstvo. U svakom drugom slučaju - zaboravi da sam ti ovo predložio.

Knjiga je nova. ,,Dopao joj se čitav koncept sveta iza ogledala. Adrijana kaže: „Da li ste i vi, kao dete, maštali o magičnom svetu? Da li ste želeli da kroz rupu propadnete negde gde je sve drugačije? Jeste li pokušavali da otkrijete čaroliju kroz svoj ormar? Da li ste lupkali petom o petu i zamišljali da letite u Oz? E pa, ako jeste ovo je prava knjiga za vas, jer je Agata ispunila sve naše klinačke želje i baš ona je bila spasitelj jednog usnulog, prokletog kraljevstva. Tamo, iza ogledala…”``

Kvint Horacije Flak - život i delo. Antička književnost. Ima ex-libris prethodnog vlasnika (v. sliku), inače dobro očuvano Autor - osoba Šop, Nikola Naslov Knjiga o Horaciju / Nikola Šop Vrsta građe esej ; odrasli, ozbiljna (nije lepa knjiž.) Jezik srpski Godina 1935 Izdavanje i proizvodnja Beograd : Zadruga Profesorskog društva, 1935 ([b. m. : b. i.]) Fizički opis 136 str. ; 20 cm Zbirka Luča : ǂBiblioteka ǂZadruge Profesorskog društva ; 24 ISBN (Karton s omotom) Napomene Str. [137-139]: Pogovor / N. Š. Napomene i bibliografske reference uz tekst Bibliografija: str. [139]. Predmetne odrednice Horacije Flak, Kvint, 65-8. pre n. e. Miljenko Jergović: Prije više godina ljudi iz sarajevskog Hrvatskog kulturnog društva Napredak poželjeli su staviti spomen ploču na kuću u kojoj je u Zagrebu živio pjesnik Nikola Šop. Njihov zemljak iz Jajca, Bosanac rodom i inspiracijom, bogobojazni, trpeljivi i skromni katolik, Šop je za tu sve manju, posve skrajnutu zajednicu sarajevskih i bosanskih Hrvata bio i ostao, naravno uz Ivu Andrića, jedna od amblematskih figura. Međutim, izbio je jedan vrlo čudan, a nerješiv problem. Vlasnici kuće u kojoj je Šop živio nisu dopuštali da se na njihovu fasadu postavi bilo kakva spomen-ploča. A naročito ne takva koja bi ih podsjećala na Nikolu Šopa. Naime, Šop je, skupa sa ženom, bio desetljećima njihov podstanar. A gazdarice i gazde u pravilu ne vole se sjećati svojih podstanara. Pogotovu ako su kao pjesnik desetljećima samo ležali u postelji, bolovali, umirali. Mnoge im je jade, kažu, taj čovjek učinio. Ljudi iz Sarajeva morali su se snalaziti, što će sad s pločom, bila bi grehota da se ploča baci, ili da je vraćaju u Sarajevo i u Jajce. I tako je negdje na Zelenom valu, ili na Prilazu Gjure Deželića, ne želim se ni prisjećati gdje, nađena zgrada u kojoj Šop nikad nije živio niti je ikad u nju ušao, ali je pripadala nekom njegovu rođaku. I onda su na tu kuću prikucali spomen-ploču. Eno je, i sad tamo stoji, da prolaznike podsjeti na jednoga od najznačajnijih hrvatskih pjesnika dvadesetog stoljeća. Bosanca u Zagrebu. Nikola Šop (1904) bio je banjalučki gimnazijalac, ali je maturirao u Beogradu. Tamo je nastavio studije na Filozofskom fakultetu, te se zatim i sam zaposlio kao gimnazijski profesor. Pisao je pjesme ispunjene naivističkom kršćanskom inspiracijom, u duhu franjevaštva i zajedništva svih zemaljskih stvorenja. Objavljivao je tad, uglavnom, u Beogradu, te uglavnom po klerikalnim hrvatskim novinama i časopisima. Sve dok ga u jednom trenutku na zub nisu uzeli crkveni konzervativci, zbog načina na koji je, vedro, prostodušno i pomalo narodski, prikazivao Sina Božjeg. Jedno vrijeme njegove su pjesme o Isusu, iz knjige `Isus i moja sjena`, bile crkveno zabranjene, ali to pjesnika nimalo nije pokolebalo u njegovu nadahnuću, ali ni u njegovoj dosljednoj kršćanskoj i katoličkoj vjeri. Pritom, Šop nije bio od onih zatucanih ljudi, kakvih je danas mnogo, a sigurno ih ni u njegovo vrijeme nije bilo manje. Bio je vrlo obrazovan i otvoren, prevodio je Horacija, a prvog i najvećeg pjesničkog uzora našao je u Momčilu Nastasijeviću, svom beogradskom gimnazijskom profesoru, jednom od najvećih pjesnika srpskoga i svih naših jezika u dvadesetom stoljeću. U načinu Šopova pisanja, ali i u njegovu životnom stavu, Nastasijević se dobro prepoznaje, pa tko god bi Nikolu Šopa htio temeljito upoznati, morao bi se upoznavati i s Nastasijevićem. A tko god bi se, proučavajući Nastasijevića, htio baviti onima koji su tradirali ovoga srpskog pjesnika, nalazeći u njemu vlastite temeljce, morali bi taj posao započeti s hrvatskim pjesnikom, Bosancem Nikolom Šopom. Dobar primjer da se uvjerimo kako su fatalno i neizbježno povezane srpska i hrvatska kultura, srpska i hrvatska književnost. Tko zna kako bi izgledao život Nikole Šopa, a onda i kako bi izgledalo cjelokupno njegovo djelo, da nije 6. travnja 1941. Njemačka napala Kraljevinu Jugoslaviju, i da nije onako bezdušno bombardirala Beograd. Bombe je Šop dočekao u Zemunu, pa je u strahu i panici skakao s balkona u bezdan i teško povrijedio kralježnicu. Bilo mu je tek trideset i sedam, živjet će još punih četrdeset godina, ali taj će mu skok i lom sasvim promijeniti sve životne perspektive. Uglavnom će biti polupokretan ili nepokretan i nikad više neće biti zaposlen čovjek niti živjeti normalnim građanskim životom. Ne bi bilo sasvim krivo reći da je 1941., nakon tog loma, Nikola Šop došao u Zagreb i u Nezavisnu Državu Hrvatsku kao izbjeglica. Kao teško ozlijeđeni muhadžir, vrlo kompleksnog identiteta, koji se nikako nisu mogli uklopiti u to grdno i najgrdnije vrijeme, kad su postojali samo jednostavni i prosti identiteti. Nastavio je pisati i odmah bi objavljivao ono što napiše. Dakle, bio je jedan od onih pisaca koji se nisu libili da objavljuju u endehazijskim časopisima i publikacijama, što će ga, nakon oslobođenja 1945., činiti mrskim partizanskim vlastima. Ali čak i da nije objavljivao pod ustašama, bio bi Šop težak autsajder u vremenu tom općeprihvaćenog ateizma i komunističkog poleta. Oko Crkve, kao i oko pojedinih crkvenih hramova, u ta su se vremena povazdan vrzmali kojekakvi bogalji, nesretnici i sirotani, pa se miješali s kojekakvih uhodama i policijskim žbirovima, koji bi pazili govori li se u crkvi protiv države i Partije. Među crkvenim sirotanima tog optimističnog i ateističnog vremena bio je Nikola Šop. Krleža bi ga spomenuo samo s prezirom, o čemu mi je jednom, u povodu jednoga mog teksta o Šopu, pišući pisaćim strojem po dopisnici, kratko pripovijedao Josip Vaništa. Tako je to s njim bilo do pred kraj šezdesetih, kad je Šopa, zahvaljujući Zvonimiru Mrkonjiću, otkrila suvremena hrvatska književnost. Čak je 1970. dobio Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, u to vrijeme doista uglednu i ozbiljnu hrvatsku državnu nagradu, ali koju, ipak, nisu tako lako dobivali pisci i kulturni radnici koji nisu živjeli u skladu s vjerom i načelima socijalističkog samoupravnog sistema. Ali bez obzira na to, pjesnik i njegova supruga nastavili su živjeti u svom skromnom zagrebačkom podstanarstvu. On gotovo da se više i nije micao iz postelje. Nakon društvenog priznanja poživjet će još jedanaest godina. Umrijet će tiho, 2. siječnja 1982., i to baš u vrijeme dok su Zagreb, Hrvatska, a onda i cijela Jugoslavija, žalovali za velikim Miroslavom Krležom. U ponedjeljak, 4. siječnja, tog prvog radnog dana u novoj godini, na Mirogoju održana su dva sprovoda hrvatske književnosti. Za prvog, ateističkog, uz svečani lafet i vojnu paljbu, baš kao da se pokapa general, na lijepome mjestu, odmah uz stazu, pokopali smo Krležu. Drugi je sprovod bio malen, tih i sirotinjski, s drvenim križem na kojemu je limenim slovima bilo ispisano ime, uz svećenika i obitelj, zemlji smo predali Nikolu Šopa. Ovih dana, uz četrdesetu godišnjicu njihova odlaska, uz taj jubilej koji bio bi važan i velik i u neusporedivo značajnijoj i većoj kulturi nego što je to, u europskom kontekstu, mala i neznatna hrvatska kultura, s gotovo jednakim ignoriranjem hrvatske elite, svi ti predsjednici, premijeri, ministri i kulturtregeri tretiraju i Krležu i Šopa. Krleže će se netko, možda, još i sjetiti. A Šopa ne pamte na jednaki način na koji se zaboravlja i mrtva magarad. Zašto baš magarad, znat će u ovaj božićni dan onaj koji treba znati. Šop, Nikola, hrvatski književnik i prevoditelj (Jajce, BiH, 19. VIII. 1904 – Zagreb, 2. I. 1982). Diplomirao komparativnu književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu 1931. Prve pjesme objavio je u Anđelu čuvaru (1918). Do II. svjetskog rata radio je u Beogradu kao gimnazijski profesor latinskog jezika. Za bombardiranja Beograda 1941. teško ranjen, preselio se u Zagreb, gdje je radio kao korektor, a od 1949. kao znanstveni suradnik JAZU sa zadaćom da prevodi hrvatske latiniste (preveo je djela Jana Panonca, J. Šižgorića, Đ. Ferića, I. Đurđevića, K. Pucića, M. P. Katančića i dr.). Nakon studije Knjiga o Horaciju (1935) objavio je i knjigu prepjeva Iz lirike starog Rima (1950) s prijevodima Katula, Propercija i Tibula. Vodio je korespondenciju s francuskim pjesnikom F. Jammesom i engleskim pjesnikom W. H. Audenom, koji je prevodio njegovu liriku. Djelo N. Šopa u znaku je intimističkih meditacija. U tom se tijeku mogu razdvojiti dvije različite, ali komplementarne faze. U prvom razdoblju, od Pjesama siromašnog sina (1926) do zbirke Za kasnim stolom (1943), Šop progovara o »prizemnoj egzistenciji« očitujući ljubav i razumijevanje za svijet malih stvari, bukoličkih ugođaja, običnih zbivanja i skromnih istina. Međutim, iza tog svijeta običnosti i prividne banalnosti sluti se viši, skriveni transcendentalni smisao, a obične i skromne stvari postaju znamen božanskoga reda. Takva ga duhovna dispozicija dovodi u vezu s koncepcijom religioznosti Franje Asiškoga. Stavljajući u središte lirskog interesa statične, kontemplativne slike, pastoralni repertoar motiva, asketski senzibilitet, duhovni ideal siromaštva i božansku antropologiju Isusa u dnevnim situacijama, u najboljoj zbirci toga razdoblja Isus i moja sjena (1934) Šop afirmira `čedni katolicizam`, jednostavna izraza, bez ukrasa i retoričkih bravura. Šopove kratke proze, okupljene u zbirci Tajanstvena prela (1943), tematiziraju fantastične ugođaje i čudesne doživljaje preuzimajući najčešće kôd legende, pučke predaje i bajke. Lirska proza Predavanje o dimovima iz knjige Tajanstvena prela prijelazna je u njegovu pjesništvu, pa se od 1950-ih sve intenzivnije upuštao u filozofske meditacije o fenomenologiji nastajanja stvari i dinamici beskraja svemira. U drugoj se fazi, od svijeta prizemnosti i gotovo pastoralnih ugođaja okreće astralnim prostorima, svemirskim visinama, beskonačnosti i vječnosti te spoznaji nepoznatih svjetova (Kućice u svemiru, 1957; Svemirski pohodi, 1957; Astralije, 1961; Dok svemiri venu, 1975; Nedohod, 1979). Izraz se mijenja i postaje hermetičniji i apstraktniji, u potrazi za novim riječima koje bi morale izražavati nova svemirska ostvarenja. Na tom putu otkriva i bezdan vlastitoga bića: put u nutrinu, u „nedoživljene samoće“. Spjev Tremenda (Mogućnosti, 1961; Kolo, 1964), „spjev jeze i grohota“, govori o doživljaju praznine i izgubljenosti te o rasapu puti i ideje ljepote. U poemama Osvajanje kocke (1974) i O kugli (1974) Šop mijenja prostornu koncepciju doživljaja, povezujući oblike i sfere s ljudskim stanjima i životnim situacijama. Lirika te faze nastavlja se na svemirske uzlete S. S. Kranjčevića i T. Ujevića, ali u hrvatsku kozmičku poeziju unosi i nove akcente: neobično bogatstvo imaginacije, jezičnu invenciju i originalnu simboliku. Izraz je reduciran, geometriziran; smislovi tek naslućeni. Dramski tekstovi i pjesnički dijalozi imaju više poetske nego scenske kvalitete (Pompejanska balada, 1961; Drijada, 1964; Vječni preludij, 1971; Izgubljeni Arijel, 1972; Pjesnikovi rasprodani prostori, 1974; Bosanska trilogija, 1980; Kroz vrevu stećaka, 1987). Djelujući izvan pomodnih struja i tendencija, Šop je izgradio originalan i prepoznatljiv pjesnički izraz koji ga uvrštava u vrh hrvatske poezije te privlači pozornost mnogih hrvatskih i inozemnih kritičara. Poezija mu je prevedena na više stranih jezika. Dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo 1970. MG67

Six decades of Mali Zvornik Municipality ; monografija opštine , istorija, tvrd povez, format 22,5 x 28,5 cm , ilustrovano, 185 strana, tiraž 1000, uporedo srpski tekst i engleski prevod, nepodvlačena, nova knjiga, težina 860 grama. **

Slovenski knjižni zavod 1950. 246 str. 10X7 cm potpis i datum na predlistu France Prešern Poezija Izabrane pesme

1932 godina , tako da ima tragova korišćenja i starosti 287 strana 625 grama komodica2

Odlično očuvano Autor - osoba Šop, Nikola, 1904-1982 = Šop, Nikola, 1904-1982 Naslov Od ranih do kasnih pijetlova : pjesme / Nikola Šop Vrsta građe poezija ; odrasli, opšte (lepa književnost) Jezik srpski Godina 1939 Izdavanje i proizvodnja Beograd : Srpska književna zadruga, 1939 (Beograd : Drag. Gregorić) Fizički opis 94 str. ; 20 cm Zbirka Savremenik Srpske književne zadruge ; ǂbr. ǂ33 ; ǂkolo ǂ9, ǂknj. ǂ1 Miljenko Jergović: Prije više godina ljudi iz sarajevskog Hrvatskog kulturnog društva Napredak poželjeli su staviti spomen ploču na kuću u kojoj je u Zagrebu živio pjesnik Nikola Šop. Njihov zemljak iz Jajca, Bosanac rodom i inspiracijom, bogobojazni, trpeljivi i skromni katolik, Šop je za tu sve manju, posve skrajnutu zajednicu sarajevskih i bosanskih Hrvata bio i ostao, naravno uz Ivu Andrića, jedna od amblematskih figura. Međutim, izbio je jedan vrlo čudan, a nerješiv problem. Vlasnici kuće u kojoj je Šop živio nisu dopuštali da se na njihovu fasadu postavi bilo kakva spomen-ploča. A naročito ne takva koja bi ih podsjećala na Nikolu Šopa. Naime, Šop je, skupa sa ženom, bio desetljećima njihov podstanar. A gazdarice i gazde u pravilu ne vole se sjećati svojih podstanara. Pogotovu ako su kao pjesnik desetljećima samo ležali u postelji, bolovali, umirali. Mnoge im je jade, kažu, taj čovjek učinio. Ljudi iz Sarajeva morali su se snalaziti, što će sad s pločom, bila bi grehota da se ploča baci, ili da je vraćaju u Sarajevo i u Jajce. I tako je negdje na Zelenom valu, ili na Prilazu Gjure Deželića, ne želim se ni prisjećati gdje, nađena zgrada u kojoj Šop nikad nije živio niti je ikad u nju ušao, ali je pripadala nekom njegovu rođaku. I onda su na tu kuću prikucali spomen-ploču. Eno je, i sad tamo stoji, da prolaznike podsjeti na jednoga od najznačajnijih hrvatskih pjesnika dvadesetog stoljeća. Bosanca u Zagrebu. Nikola Šop (1904) bio je banjalučki gimnazijalac, ali je maturirao u Beogradu. Tamo je nastavio studije na Filozofskom fakultetu, te se zatim i sam zaposlio kao gimnazijski profesor. Pisao je pjesme ispunjene naivističkom kršćanskom inspiracijom, u duhu franjevaštva i zajedništva svih zemaljskih stvorenja. Objavljivao je tad, uglavnom, u Beogradu, te uglavnom po klerikalnim hrvatskim novinama i časopisima. Sve dok ga u jednom trenutku na zub nisu uzeli crkveni konzervativci, zbog načina na koji je, vedro, prostodušno i pomalo narodski, prikazivao Sina Božjeg. Jedno vrijeme njegove su pjesme o Isusu, iz knjige `Isus i moja sjena`, bile crkveno zabranjene, ali to pjesnika nimalo nije pokolebalo u njegovu nadahnuću, ali ni u njegovoj dosljednoj kršćanskoj i katoličkoj vjeri. Pritom, Šop nije bio od onih zatucanih ljudi, kakvih je danas mnogo, a sigurno ih ni u njegovo vrijeme nije bilo manje. Bio je vrlo obrazovan i otvoren, prevodio je Horacija, a prvog i najvećeg pjesničkog uzora našao je u Momčilu Nastasijeviću, svom beogradskom gimnazijskom profesoru, jednom od najvećih pjesnika srpskoga i svih naših jezika u dvadesetom stoljeću. U načinu Šopova pisanja, ali i u njegovu životnom stavu, Nastasijević se dobro prepoznaje, pa tko god bi Nikolu Šopa htio temeljito upoznati, morao bi se upoznavati i s Nastasijevićem. A tko god bi se, proučavajući Nastasijevića, htio baviti onima koji su tradirali ovoga srpskog pjesnika, nalazeći u njemu vlastite temeljce, morali bi taj posao započeti s hrvatskim pjesnikom, Bosancem Nikolom Šopom. Dobar primjer da se uvjerimo kako su fatalno i neizbježno povezane srpska i hrvatska kultura, srpska i hrvatska književnost. Tko zna kako bi izgledao život Nikole Šopa, a onda i kako bi izgledalo cjelokupno njegovo djelo, da nije 6. travnja 1941. Njemačka napala Kraljevinu Jugoslaviju, i da nije onako bezdušno bombardirala Beograd. Bombe je Šop dočekao u Zemunu, pa je u strahu i panici skakao s balkona u bezdan i teško povrijedio kralježnicu. Bilo mu je tek trideset i sedam, živjet će još punih četrdeset godina, ali taj će mu skok i lom sasvim promijeniti sve životne perspektive. Uglavnom će biti polupokretan ili nepokretan i nikad više neće biti zaposlen čovjek niti živjeti normalnim građanskim životom. Ne bi bilo sasvim krivo reći da je 1941., nakon tog loma, Nikola Šop došao u Zagreb i u Nezavisnu Državu Hrvatsku kao izbjeglica. Kao teško ozlijeđeni muhadžir, vrlo kompleksnog identiteta, koji se nikako nisu mogli uklopiti u to grdno i najgrdnije vrijeme, kad su postojali samo jednostavni i prosti identiteti. Nastavio je pisati i odmah bi objavljivao ono što napiše. Dakle, bio je jedan od onih pisaca koji se nisu libili da objavljuju u endehazijskim časopisima i publikacijama, što će ga, nakon oslobođenja 1945., činiti mrskim partizanskim vlastima. Ali čak i da nije objavljivao pod ustašama, bio bi Šop težak autsajder u vremenu tom općeprihvaćenog ateizma i komunističkog poleta. Oko Crkve, kao i oko pojedinih crkvenih hramova, u ta su se vremena povazdan vrzmali kojekakvi bogalji, nesretnici i sirotani, pa se miješali s kojekakvih uhodama i policijskim žbirovima, koji bi pazili govori li se u crkvi protiv države i Partije. Među crkvenim sirotanima tog optimističnog i ateističnog vremena bio je Nikola Šop. Krleža bi ga spomenuo samo s prezirom, o čemu mi je jednom, u povodu jednoga mog teksta o Šopu, pišući pisaćim strojem po dopisnici, kratko pripovijedao Josip Vaništa. Tako je to s njim bilo do pred kraj šezdesetih, kad je Šopa, zahvaljujući Zvonimiru Mrkonjiću, otkrila suvremena hrvatska književnost. Čak je 1970. dobio Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, u to vrijeme doista uglednu i ozbiljnu hrvatsku državnu nagradu, ali koju, ipak, nisu tako lako dobivali pisci i kulturni radnici koji nisu živjeli u skladu s vjerom i načelima socijalističkog samoupravnog sistema. Ali bez obzira na to, pjesnik i njegova supruga nastavili su živjeti u svom skromnom zagrebačkom podstanarstvu. On gotovo da se više i nije micao iz postelje. Nakon društvenog priznanja poživjet će još jedanaest godina. Umrijet će tiho, 2. siječnja 1982., i to baš u vrijeme dok su Zagreb, Hrvatska, a onda i cijela Jugoslavija, žalovali za velikim Miroslavom Krležom. U ponedjeljak, 4. siječnja, tog prvog radnog dana u novoj godini, na Mirogoju održana su dva sprovoda hrvatske književnosti. Za prvog, ateističkog, uz svečani lafet i vojnu paljbu, baš kao da se pokapa general, na lijepome mjestu, odmah uz stazu, pokopali smo Krležu. Drugi je sprovod bio malen, tih i sirotinjski, s drvenim križem na kojemu je limenim slovima bilo ispisano ime, uz svećenika i obitelj, zemlji smo predali Nikolu Šopa. Ovih dana, uz četrdesetu godišnjicu njihova odlaska, uz taj jubilej koji bio bi važan i velik i u neusporedivo značajnijoj i većoj kulturi nego što je to, u europskom kontekstu, mala i neznatna hrvatska kultura, s gotovo jednakim ignoriranjem hrvatske elite, svi ti predsjednici, premijeri, ministri i kulturtregeri tretiraju i Krležu i Šopa. Krleže će se netko, možda, još i sjetiti. A Šopa ne pamte na jednaki način na koji se zaboravlja i mrtva magarad. Zašto baš magarad, znat će u ovaj božićni dan onaj koji treba znati. Šop, Nikola, hrvatski književnik i prevoditelj (Jajce, BiH, 19. VIII. 1904 – Zagreb, 2. I. 1982). Diplomirao komparativnu književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu 1931. Prve pjesme objavio je u Anđelu čuvaru (1918). Do II. svjetskog rata radio je u Beogradu kao gimnazijski profesor latinskog jezika. Za bombardiranja Beograda 1941. teško ranjen, preselio se u Zagreb, gdje je radio kao korektor, a od 1949. kao znanstveni suradnik JAZU sa zadaćom da prevodi hrvatske latiniste (preveo je djela Jana Panonca, J. Šižgorića, Đ. Ferića, I. Đurđevića, K. Pucića, M. P. Katančića i dr.). Nakon studije Knjiga o Horaciju (1935) objavio je i knjigu prepjeva Iz lirike starog Rima (1950) s prijevodima Katula, Propercija i Tibula. Vodio je korespondenciju s francuskim pjesnikom F. Jammesom i engleskim pjesnikom W. H. Audenom, koji je prevodio njegovu liriku. Djelo N. Šopa u znaku je intimističkih meditacija. U tom se tijeku mogu razdvojiti dvije različite, ali komplementarne faze. U prvom razdoblju, od Pjesama siromašnog sina (1926) do zbirke Za kasnim stolom (1943), Šop progovara o »prizemnoj egzistenciji« očitujući ljubav i razumijevanje za svijet malih stvari, bukoličkih ugođaja, običnih zbivanja i skromnih istina. Međutim, iza tog svijeta običnosti i prividne banalnosti sluti se viši, skriveni transcendentalni smisao, a obične i skromne stvari postaju znamen božanskoga reda. Takva ga duhovna dispozicija dovodi u vezu s koncepcijom religioznosti Franje Asiškoga. Stavljajući u središte lirskog interesa statične, kontemplativne slike, pastoralni repertoar motiva, asketski senzibilitet, duhovni ideal siromaštva i božansku antropologiju Isusa u dnevnim situacijama, u najboljoj zbirci toga razdoblja Isus i moja sjena (1934) Šop afirmira `čedni katolicizam`, jednostavna izraza, bez ukrasa i retoričkih bravura. Šopove kratke proze, okupljene u zbirci Tajanstvena prela (1943), tematiziraju fantastične ugođaje i čudesne doživljaje preuzimajući najčešće kôd legende, pučke predaje i bajke. Lirska proza Predavanje o dimovima iz knjige Tajanstvena prela prijelazna je u njegovu pjesništvu, pa se od 1950-ih sve intenzivnije upuštao u filozofske meditacije o fenomenologiji nastajanja stvari i dinamici beskraja svemira. U drugoj se fazi, od svijeta prizemnosti i gotovo pastoralnih ugođaja okreće astralnim prostorima, svemirskim visinama, beskonačnosti i vječnosti te spoznaji nepoznatih svjetova (Kućice u svemiru, 1957; Svemirski pohodi, 1957; Astralije, 1961; Dok svemiri venu, 1975; Nedohod, 1979). Izraz se mijenja i postaje hermetičniji i apstraktniji, u potrazi za novim riječima koje bi morale izražavati nova svemirska ostvarenja. Na tom putu otkriva i bezdan vlastitoga bića: put u nutrinu, u „nedoživljene samoće“. Spjev Tremenda (Mogućnosti, 1961; Kolo, 1964), „spjev jeze i grohota“, govori o doživljaju praznine i izgubljenosti te o rasapu puti i ideje ljepote. U poemama Osvajanje kocke (1974) i O kugli (1974) Šop mijenja prostornu koncepciju doživljaja, povezujući oblike i sfere s ljudskim stanjima i životnim situacijama. Lirika te faze nastavlja se na svemirske uzlete S. S. Kranjčevića i T. Ujevića, ali u hrvatsku kozmičku poeziju unosi i nove akcente: neobično bogatstvo imaginacije, jezičnu invenciju i originalnu simboliku. Izraz je reduciran, geometriziran; smislovi tek naslućeni. Dramski tekstovi i pjesnički dijalozi imaju više poetske nego scenske kvalitete (Pompejanska balada, 1961; Drijada, 1964; Vječni preludij, 1971; Izgubljeni Arijel, 1972; Pjesnikovi rasprodani prostori, 1974; Bosanska trilogija, 1980; Kroz vrevu stećaka, 1987). Djelujući izvan pomodnih struja i tendencija, Šop je izgradio originalan i prepoznatljiv pjesnički izraz koji ga uvrštava u vrh hrvatske poezije te privlači pozornost mnogih hrvatskih i inozemnih kritičara. Poezija mu je prevedena na više stranih jezika. Dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo 1970. MG67

Knjiga je nova, nekorišćena. Videti slike. Variola vera počinje kao putopis u kome autor prikazuje fragmente iz sopstvenih formativnih godina i sticanja iskustva na putešestvijama fićom do Indije. Veštim narativnim stilom Radovanović izlaganje neosetno prevodi u stručan, ali popularno napisan tekst o varioli, njenom uzročniku i merama zaštite. Deo o epidemiji variole vere u Jugoslaviji 1972. upečatljivo je istorijsko svedočanstvo neposrednog učesnika tih burnih i slavnih dana čiji je tok Zoran Radovanović zabeležio hronometarskom preciznošću i fotografskim pamćenjem. Pred čitaocima se događaji i ljudi smenjuju kao na filmu, ali ćemo za razliku od filma koji je umetnička interpretacija stvarnosti, u knjizi dobiti potpuniju i verodostojnu sliku stvarnih dešavanja, viđenih okom autora. Pogovor: Goran Marković.

Hermann Eris Busse - Bauernadel Roman - Trilogie aus dem Schwarzwald Deutsche Buchgemeinschaft, Berlin, 1930 560 str. tvrdi povez stanje: dobro

Mek povez Stanje : 4, bez ispisivanja i cepanja. Nikk2105

Odlično stanje DŽON LOJD ŠTA MEDIJI RADE NAŠOJ POLITICI Prevod - Aleksandra Nikšić Izdavač - Samizdat B92, Beograd Godina - 2008 178 strana 22 cm Edicija - Samizdat B92 ISBN - 978-86-7963-307-1 Povez - Broširan Stanje - Kao na slici, tekst bez podvlačenja SADRŽAJ: Uvod 1. Slobodni koliko i društvo 2. Oni će vas progutati 3. Važniji od svih drugih 4. Produbljivanje demokratskih uloga Postskriptum `Šta mediji rade našoj politici je briljantna studija o potrebi demokratskih društava da zahtevaju medijsku kulturu koja dozvoljava istinsku demokratiju. Izazvala je mnogo kontradiktornih stavova i odmah po svom objavljivanju uzburkala britansku medijsku scenu. Ova knjiga redak je i razoran napad na medijsku kulturu koja daje prednost uzbuđenju plitkog ispitivanja nad strpljivim traganjem i jasnim objašnjavanjem činjenica. Džon Lojd ubedljivo zastupa stav da su sastav i poreklo medijske elite, i rastući zahtevi za zaradom kompanija za koje oni rade, od medija stvorili idola koji žrtvuje pravdu i ravnotežu, i uskraćuje publici informacije koje su joj potrebne da bi postupala kao zajednica odgovornih građana. On tvrdi da mediji danas postupaju kao da samo ispipavaju preterivanja političara. Mediji su postali alternativna klasa, klasa za sebe, posvećena teatralnom nepoverenju u pojedine političare i proračunatoj nezainteresovanosti za istinske zaplete stvaranja politike. Džon Lojd (John LLoyd), ugledni britanski novinar, prvi je direktor Odseka za novinarstvo na novoosnovanom Rojters institutu za novinarstvo pri Univerzitetu Oksford (2006), dugogodišnji urednik dnevnog lista Fajnenšal tajms i svakako jedan od zaslužnijih za pokretnje Fajnenšal tajms magazina, nedeljnika u kom objavljuje svoju redovnu nedeljnu kolumnu. Dobitnik je četiri ugledne britanske novinarske nagrade, autor provokative knjige “Šta mediji rade našoj politici” (2004) i ranije objavljenih knjiga „Ponovno rađanje nacije: Anatomija Rusije“ (1998) i „Gubitak granica: štrajk britanskih rudara“ (1986).` Ako Vas nešto zanima, slobodno pošaljite poruku. John Lloyd What The Media Are Doing To Our Politics Mediji politika zurnalistika novinarstvo kontrola totalitarizam uticaj medija na politiku

PRAKTIKUM ZA VEZBE Dr Jelena Danilovic - Dr Obrad Stanojevic Izdaje SLUZBENI LIST Beograd Ova zbirka u prvom redu ima funkciju praktikuma za Rimsko pravo. Nadamo se da ce ona biti od koristi i za seminare, postdiplomske studije, kao i svima koji zele da se neposrednije obaveste o rimskom pravu. Jedno je citati o vrednostima Betovenove muzike, drugo slusati samu tu muziku. I najblizi udzbeni Rimskog prava je interpretacija pravnog sistema Rimljana i prikaa njegove evolucije. Da bi se videlo blize sta to Rimljane cini narodom koji je dao lekcije iz prava svim narodima sveta. U cemu je tajna njegove aktuelnosti posle toliko vekova, zasto je to najsavrsenije zdanje pravne dijalektike, potrebno je upoznati se sa samom supstancom, sa izvorima. Knjiga je u solidnom stanju Mek povez 275.strana

✰Izdavač: Porečje, 2000. ✰Povez: tvrdi, 165 strana, tiraž 1000 ✰Nepodvlačena, posveta pokrivena korektorom, težina 620 grama *

Na ruskom. Tom I Istraživanje prirode i uzroka bogatstva naroda - Adam Smit 1935., tvrdi povez, XX + 371 strana, nepodvlačena, delimično požutela, težina 520 grama. *