D-r Jovan Bl. Jovanović - NAPOLEON I Izdavac - Zadruga Štamparskih Radnika `Rodoljub`, Beograd, 1925, meki povez, 260 strana , format 24 , ilustrovano Stanje kao na slici , korice losije napukle , tragovi starosti i zute tacke , unutra je knjiga u solidnom stanju , odvojeno par listova , podvucena i pisana na par mesta napomena - fale strane do 14 (odprilike dva lista) napoleon prvi bonaparta

BORIS GODUNOV - muzička drama u četiti čina, s prologom tekst po Puškinu i Karamzinu, preveo V. Živojinović Beograd 1926. mek povez, 64 strane lepo očuvan primerak KK3

TARTIF komedija u pet činova i TVRDICA komedija u pet činova MOLIJER Izdavač: Srpska književna zadruga, 27. Štampano u državnoj štampariji Kraljevine Srbije Godina izdanja: 1895. Broj strana: 151. Kanc_9

Dan Graf B e o g r a d 2 O O 1 mek povez Knjiga ima 298 strana 24 cm ima malo podvlačenja i knjiga je uredna i dobro očuvana a) Milošević, Slobodan (1941-) 1. `Niko nema pravo da bije ovaj narod` 2. Dolazak na vlast 3. Odustajanje od Jugoslavije 4. Pretpostavke rata 5. Gospodar igre 6. Psi rata 7. Napuštanje Krajine 8. Apoteoza 9. Metež Florence Hartmann (17. veljače 1963., -) francuska je novinarka i spisateljica. Od 1987. pisala je za Le Monde o Balkanu, a početkom 1991. o Jugoslavenskim ratovima. Izvještaje je slala iz Beograda.[1] 1985. diplomirala je te stekla titulu magistra iz područja literature i stranih civilizacija na sveučilištu u Parizu. 1986. se udala u Beogradu za supruga iz SFR Jugoslavije, čiji je materinji jezik bio srpskohrvatski. S njim je dobila dvoje djece: sina 1988. i kćer 1989., koji su se rodili u Francuskoj.[2] 2000. je postala glasnogovornica za Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu te savjetnica glavnoj tužiteljici MKSJ-a Carli Del Ponte.Godine 1992. bila je jedna od prvih novinara koji su otkrili lokaciju Ovčare, te je 2006. svjedočila pred MKSJ-om protiv `vukovarske trojke`.[1] Konkretno, tvrdi da je Veselin Šljivančanin 1992. u intervjuu izjavio sljedeće kad ga je pitala o Ovčari: `Morali smo negdje zakopati tijela`.[3] Godine 1999. objavila je prvu knjigu, Milošević, dijagonala luđaka. Kada je Slobodan Milošević završio u MKSJ-u na suđenju, Srbija je dala tribunalu povjerljive dokumente o njegovom režimu iz 1990-ih, ali pod uvjetom da se neki dijelovi `zatamne`. Hartmann je imala uvid u te tajne spise te u knjizi Mir i kazna 2006. napisala da je MKSJ prihvatio cenzurirati dijelove koji su mogli uspostaviti vezu između Miloševićevog režima i masakra u Srebrenici. MKSJ je regirao optužnicom protiv Hartmann za nepoštivanje suda objavljivanjem dokumenata koji su bili tajni za javnost.[1] Presudom je kažnjena sa €7.000, što je izazvalo kontroverzne reakcije u svijetu medija i novinara, od kojih su neki javno stali u njenu obranu.[4] Iako je Hartmann rekla da je uplatila traženu svotu, MKSJ je to opovrgnuo te izdao nalog za njeno uhićenje. Godine 2011. ona je pobjegla u Francusku. Francuske vlasti su, međutim, odbile uhititi ju jer su mislile surađivati sa MKSJ-om jedino u izručivanju ratnih zločinaca, u što ne spada i progon osoba koje kritiziraju sam sud.[5] Ipak, usprkos uhidbenom nalogu iz Haaga, nastavila se slobodno kretati i u inozemstvu: 2012. posjetila je Sarajevo, povodom 20. obljetnice opsade grada, te tamo verbalno napala Carla Bildta jer je smatrala da on nije trebao biti na obilježavanju stradanja grada jer je prije govorio da je `Milošević dobar momak`.[6] Hartmann je s vremenom postala vrlo kritična prema MKSJ-u. Još 2004. ukazala je na narušavanje neutralnosti tužilaštva tribunala kada je usvojeno novo pravilo prema kojem peteročlano sudsko vijeće kojeg pored predsjednika i potpredsjednika tribunala čine i trojica predsjedavajućih sudaca Pretresnih vijeća, odlučuje da li se nove optužnice odnose na `najviše lidere, osumnjičene da su najodgovorniji za zločine u nadležnosti tribunala.` Ukoliko ocijene da neka od optuženih osoba ne spada među `najviše lidere`, suci od tada imaju pravo optužnicu vratiti tužitelju, nezavisno od težine zločina i uvjerljivosti pratećih dokaza.[7] Godine 2013. izjavila je da je oslobađajuća presuda u slučaju bivših šefova Državne bezbednosti (DB) Srbije, Jovice Stanišića i Franka Simatovića, `najvidljiviji u nizu udaraca na kredibilitet Haškog tribunala u završenoj fazi njegovog rada` te dodala: “ Time su nagrađeni mozgovi sistema koji su obmanom uspjeli planirati i organizirati masovno nasilje, a sve preko paravan organizacije, pazeći da ne napišu direktno naređenje. Poruke sa suđenja u Nurembergu je izbrisana. Haški sud je u naglo ušao u proces ukidanja Ženevske konvencije i, time, uništava sve što je urađeno poslije Drugog svjetskog da se zaštite civili u ratu. Dešava se u Hagu jedan preokret koji žrtve posljednjeg rata u Evropi osjete na svojoj koži, ali koji ima i dalekosežne posljedice, i to širom svijeta. Mogu zamisliti reakcije žrtava čija su djeca direktno stradala od duhova tame koji su bili otjelotvoreni u likovima Stanišića i Simatovića, sada već slobodnih ljudi. Po svemu sudeći, nažalost, odgovornost za zločine (koji sud ne poriče) se svodi na lokalne igrače, a ne na mozgove. Zato imamo gorki osjećaj prijevare, jer nije ni istina, nije ni pravda`.

Aleksandar Popović (1929-1996) u srpskim pozorištima Beograd, 1997. 17 x 23 cm, 56 ilustrovanih strana. Katalog koji je pratio istoimenu izložbu. Muzej POZORIŠNE UMETNOSTI SRBIJE Knjiga u PERFEKTNOM stanju Stanje```10``` -----------------------⭐️ 1v

Adventistički hrišćani veruju.....biblijsko izlaganje 27 osnovnih doktrina Kolektiv Autora, Samuele Bakioki, Prevod ,Smaragda Stefanović Tvrd povez sa omotom, 1994.god.,501.strana,20.cm Издавач Hrišanska adventistička crkva, Jugo-istočna evropska unija, 1994 ISBN-10: 86-423-0049-3 Knjiga je N O V A ---------------------------- Plava ptica

Knjiga je dobro očuvana. NOLIT,1990. 447 strana. ,,Ovu knjigu nije napisao monetarni ekspert, a ni ekonomist. Napisao ju je historičar. On ne želi davati savjete Međunarodnom monetarnom fondu. Ne želi sugerirati čitaocu da kupuje ili prodaje zlato ili dolare. Tekst koji ćete čitati bio je u početku niz predavanja, `esej u kojem su se studentima objašnjavala pitanja i problemi vezani uz novac tokom povijesti``. - iz predgovora``

Knjiga je odlično očuvana. ,,Jedan od najpoznatijih učitelja `Zakona privlačnosti` pruža nam ključ za otključavanje potencijala tog zakona u našem životu! Jack Canfield donedavno je bio najpoznatiji kao suautor niza bestselera pod nazivom `Melem za dušu`. Vodeći je američki stručnjak u poslovnom savjetovanju za poduzetnike, direktore korporacija i menadžere. Zahvaljujući svojim knjigama i seminarima pomogao je stotinama tisuća pojedinaca u ostvarenju njihovih snova. Kao jedan od najimpresivnijih duhovnih učitelja koji su sudjelovali u kreiranju `Tajne`, Jack Canfield je ovom knjigom otišao korak dalje. Precizno objašnjava kako možemo stvoriti uistinu čaroban život, tako da i u sebi i oko sebe uživamo u izvornom bogatstvu koje je oduvijek bilo u nama!``

Rista Odavić HEJ, SLOVENI dramska epizoda iz srpsko austrijskog rata R.J.Odavić DRAMSKA TRILOGIJA Duh naših dedova Knjižara Vreme, Beograd, ne mogu da pronađem godinu izdanja. 32 strane, manji format. Spoljašnosti kao na slikama. Tabaci nisu rasečeni. Prvi list oštećen u gornjem delu (pogledajte sve slike). stan

SKZ 1940. 187 str. potpis na stranici sa naslovom na predlistu redni broj knjige iz lične biblioteke

Format:24x16 cm. Broj strana: 299 Mek povez Dobro ocuvano. Visina postarine je za slanje putem preporucene tiskovine. Moje ostale knjige mozete pogledati preko sledeceg linka: http://www.kupindo.com/Clan/miloradd/SpisakPredmeta

Beograd 1912g.195str. Slike Losija ocuvanost

Knjiga 1 1736 - 1868 ✰Izdavač: Matica srpska, 1953. ✰Povez: broširan, 196 strana, veći format ✰Podvlačena, nema posvetu, manja oštećenja, težina 430 grama Knjiga 2 1736 - 1868 ✰Izdavač: Matica srpska, 1954. ✰Povez: broširan, 158 strana, veći format ✰Podvlačena, manja oštećenja, težina 360 grama **

Rad Jugoslovenske nacionalne grupe Jugoslovenska nacionalna grupa za Balkansku konferenciju, Beograd, 1931. Udžbenički format, 140 strana. Požutela, korice oštećene kao na slikama, zalepljena nalepnica, sem toga očuvana. Živko Topalović, Čedomir Đurđević, Ivan Mohorić, Vojislav Đorđević, Milan Vrbanić, Cvetko Gregorić, Velibor Jonić, Alojzija Štebi, Milica Bogdanović, Pavle Jevtić...

200 str. САДРЖАЈ: ПОЈАМ ЦРКВЕ У СВЕТОМ ПИСМУ СПИСАК ПРИРУЧНИКАИ ПОДСЕТНИКА ЗА ОВАЈ РАД Глава прва МЕТОДОЛОШКЕ НАПОМЕНЕ Глава друга ДВОЈНОСТ ЦРКВЕ Глава трећа ДОГМАТСКО-МЕТАФИЗИЧКО ОДРЕЂЕЊЕ ЦРКВЕ Глава четврта ОСНОВНА СВОЈСТВА ЦРКВЕ Глава пета УЗАЈАМНИ ОДНОС АТРИБУТА ЦРКВЕ И ЊЕНО СИМБОЛИЧКО ОДРЕЂЕЊЕ Глава шеста АЛЕГОРИЈСКО ОДРЕЂЕЊЕ ЦРКВЕ И ЊЕН ОДНОС ПРЕМА ЦАРСТВУ НЕБЕСКОМ Глава седма ЕТИМОЛОШКО ОДРЕЂЕЊЕ ЦРКВЕ НАПОМЕНЕ

Roman iz savremenog života Izdanje Matice Hrvatske Zagreb 1937.god Stanje knjige kao na slikama tvrd povez 143.strane

A. MALET J. ISAAC LIBRAIRIE HACHETTE 1930.

1848.-1871. izučavanja o nacionalnom i književnom romantizmu kod Srba, IK Napredak Bg, odlično uvezana, požutela po rikni i po boku tabaka, 489str., tvrdi povez,23cm, š d69

ORAH i LESKA Šoškić Miladin Str 184 Povvez mek Stanje knjige dobro OSTALE MOJE AUKCIJE MOŽETE POGLEDATI PREKO LINKA http://www.kupindo.com/pretraga.php?Prodavac=rere&Grupa=1 Kupovinom više knjiga značajno štedite na poštarini. O knjizi Prema pomološkoj klasifikaciji, grupu voćaka sa jezgrastim plodovima čine orah, leska, badem i kesten. Među jezgrastim voćem orah i leska su najznačajnije voćne vreste. Veliki značaj oraha i leske potiče od njihove višestruke upotrebne vrednosti. Plodovi oraha i leske bogati su vitaminima, mineralnim materijama, proteinima, uljima i dr. Jezgra oraha i lešnika kaloročnija je više od tri puta od goveđeg mesa. Drvo oraha je visoke tehnološke vrednosti, neki delovi biljke imaju lekovito svojstvo i dobra su pčelinja paša. Zato interesovanje za gajenje i proizvodnju oraha i leske stalno raste. Naročito interesovanje za njihovo komercijalno gajenje je u mediteranskim zemljama, u SAD i drugim područjima. Kalifornija je zemlja sa najrazvijenijom tehnologijom gajenja oraha. U Evropi su najveći proizvođači oraha Francuska, Grčka i Rumunija, dokle u Italiji i Španiji razvijena proizvodnja lešnika. U našoj zemlji oraha i leske ima u svim voćarskim rejonima. I pored velikog značaja tih voćnih vrsta i povoljnih uslova za gajenje, njihova proizvodnja ne podmiruje domaće potrebe. Orah i lešnik su vrlo deficitarni i na svetskom tržištu. Poslednjih godina se mnogo uradilo na stvaranju novih sorti, tako da su u nekim zemljama dobijene nove, kvalitetnije i produktivnije sorte. Kod nas se orah i leska tek u novije vreme gaje na savremen, komercijalan način u plantažnim zasadima. Do sada je rasprostranjenost oraha i leske u Srbiji i Crnoj Gori više bila posledica povoljnih prirodnih uslova nego organizovanog uticaja nauke. Donedavno se u nas sadnja oraha i leske obavljala sadnicama proizvedenim iz semena (što se negativno odražavalo na krajnji rezultat) i veoma malo sadnica proizvedenim kalemljenjem. Danas se u našoj zemlji i sadnice oraha masovno proizvode kalemljenjem, a stvorene su nove kvalitetnije sorte i izdvojeni produktivniji tipovi domaćeg oraha koji daju veću i redovnu proizvodnju. Orah i leska zahtevaju određene specifične ekološke uslove i daju dobre privredne rezultate samo u određenim i za njih pogodnim staništima. U ovoj knjizi prikazani su ekološki uslovi kao i biološko.fiziološke i genetske karakteristike oraha i leske, kao osnov za uspešno gajenje i rentabilnu proizvodnju. Knjiga je prvenstveno namenjena voćarskim stručnjacima, studentima poljoprivrednih fakulteta, viših poljoprivrednih i srednjih škola voćarskog smera, kao i svima koji žele da obnove i dopune svoje znanje o proizvodnji, biološko-tehnološkim osobinama i prehrambenoj vrednosti oraha i lešnika.

F. M. Dostojewski - Rodion Raskolnikoff, Erster Teil R. Piper, München/Leipzig, 1908 452 str. tvrdi povez stanje: dobro, potpis na predlistu. Schuld und Sühne | Sämtliche Werke Erster Band | Übertragung von Michael Feofanoff. Mit einer Einleitung von Dmitri Mereschkowski. Dostoevsky, Fjodor Dostojevski, Фёдор Михайлович Достоевский

DUBRAVKA - IVAN GUNDULIC 1923 Geca Kon, 1923 76 str. Meki povez. Predgovor u odvojenom tabaku. Cosak korice savijen. Vrlo dobro ocuvano.

Matija Vukovic, katalog izlozbe Muzej savremene umetnosti 1987. Mek povez, strana 102 Vrlo dobro stanje

PETROLEJ Anton Sinklere 1945. Tvrd povez, 20 cm, 601 strana, Knjiga nanovo koričena-šivena, vrlo kvalitetno-deluje nekorišćeno.

VELIKI KUCNI SAVETNIK 1,2 STANJE KAO NA SLIKAMA POGLEDAJTE I MOJE OSTALE KNJIGE I PREDMETE: http://www.kupindo.com/Clan/vasvp/SpisakPredmeta

Kvint Horacije Flak - život i delo. Antička književnost. Ima ex-libris prethodnog vlasnika (v. sliku), inače dobro očuvano Autor - osoba Šop, Nikola Naslov Knjiga o Horaciju / Nikola Šop Vrsta građe esej ; odrasli, ozbiljna (nije lepa knjiž.) Jezik srpski Godina 1935 Izdavanje i proizvodnja Beograd : Zadruga Profesorskog društva, 1935 ([b. m. : b. i.]) Fizički opis 136 str. ; 20 cm Zbirka Luča : ǂBiblioteka ǂZadruge Profesorskog društva ; 24 ISBN (Karton s omotom) Napomene Str. [137-139]: Pogovor / N. Š. Napomene i bibliografske reference uz tekst Bibliografija: str. [139]. Predmetne odrednice Horacije Flak, Kvint, 65-8. pre n. e. Miljenko Jergović: Prije više godina ljudi iz sarajevskog Hrvatskog kulturnog društva Napredak poželjeli su staviti spomen ploču na kuću u kojoj je u Zagrebu živio pjesnik Nikola Šop. Njihov zemljak iz Jajca, Bosanac rodom i inspiracijom, bogobojazni, trpeljivi i skromni katolik, Šop je za tu sve manju, posve skrajnutu zajednicu sarajevskih i bosanskih Hrvata bio i ostao, naravno uz Ivu Andrića, jedna od amblematskih figura. Međutim, izbio je jedan vrlo čudan, a nerješiv problem. Vlasnici kuće u kojoj je Šop živio nisu dopuštali da se na njihovu fasadu postavi bilo kakva spomen-ploča. A naročito ne takva koja bi ih podsjećala na Nikolu Šopa. Naime, Šop je, skupa sa ženom, bio desetljećima njihov podstanar. A gazdarice i gazde u pravilu ne vole se sjećati svojih podstanara. Pogotovu ako su kao pjesnik desetljećima samo ležali u postelji, bolovali, umirali. Mnoge im je jade, kažu, taj čovjek učinio. Ljudi iz Sarajeva morali su se snalaziti, što će sad s pločom, bila bi grehota da se ploča baci, ili da je vraćaju u Sarajevo i u Jajce. I tako je negdje na Zelenom valu, ili na Prilazu Gjure Deželića, ne želim se ni prisjećati gdje, nađena zgrada u kojoj Šop nikad nije živio niti je ikad u nju ušao, ali je pripadala nekom njegovu rođaku. I onda su na tu kuću prikucali spomen-ploču. Eno je, i sad tamo stoji, da prolaznike podsjeti na jednoga od najznačajnijih hrvatskih pjesnika dvadesetog stoljeća. Bosanca u Zagrebu. Nikola Šop (1904) bio je banjalučki gimnazijalac, ali je maturirao u Beogradu. Tamo je nastavio studije na Filozofskom fakultetu, te se zatim i sam zaposlio kao gimnazijski profesor. Pisao je pjesme ispunjene naivističkom kršćanskom inspiracijom, u duhu franjevaštva i zajedništva svih zemaljskih stvorenja. Objavljivao je tad, uglavnom, u Beogradu, te uglavnom po klerikalnim hrvatskim novinama i časopisima. Sve dok ga u jednom trenutku na zub nisu uzeli crkveni konzervativci, zbog načina na koji je, vedro, prostodušno i pomalo narodski, prikazivao Sina Božjeg. Jedno vrijeme njegove su pjesme o Isusu, iz knjige `Isus i moja sjena`, bile crkveno zabranjene, ali to pjesnika nimalo nije pokolebalo u njegovu nadahnuću, ali ni u njegovoj dosljednoj kršćanskoj i katoličkoj vjeri. Pritom, Šop nije bio od onih zatucanih ljudi, kakvih je danas mnogo, a sigurno ih ni u njegovo vrijeme nije bilo manje. Bio je vrlo obrazovan i otvoren, prevodio je Horacija, a prvog i najvećeg pjesničkog uzora našao je u Momčilu Nastasijeviću, svom beogradskom gimnazijskom profesoru, jednom od najvećih pjesnika srpskoga i svih naših jezika u dvadesetom stoljeću. U načinu Šopova pisanja, ali i u njegovu životnom stavu, Nastasijević se dobro prepoznaje, pa tko god bi Nikolu Šopa htio temeljito upoznati, morao bi se upoznavati i s Nastasijevićem. A tko god bi se, proučavajući Nastasijevića, htio baviti onima koji su tradirali ovoga srpskog pjesnika, nalazeći u njemu vlastite temeljce, morali bi taj posao započeti s hrvatskim pjesnikom, Bosancem Nikolom Šopom. Dobar primjer da se uvjerimo kako su fatalno i neizbježno povezane srpska i hrvatska kultura, srpska i hrvatska književnost. Tko zna kako bi izgledao život Nikole Šopa, a onda i kako bi izgledalo cjelokupno njegovo djelo, da nije 6. travnja 1941. Njemačka napala Kraljevinu Jugoslaviju, i da nije onako bezdušno bombardirala Beograd. Bombe je Šop dočekao u Zemunu, pa je u strahu i panici skakao s balkona u bezdan i teško povrijedio kralježnicu. Bilo mu je tek trideset i sedam, živjet će još punih četrdeset godina, ali taj će mu skok i lom sasvim promijeniti sve životne perspektive. Uglavnom će biti polupokretan ili nepokretan i nikad više neće biti zaposlen čovjek niti živjeti normalnim građanskim životom. Ne bi bilo sasvim krivo reći da je 1941., nakon tog loma, Nikola Šop došao u Zagreb i u Nezavisnu Državu Hrvatsku kao izbjeglica. Kao teško ozlijeđeni muhadžir, vrlo kompleksnog identiteta, koji se nikako nisu mogli uklopiti u to grdno i najgrdnije vrijeme, kad su postojali samo jednostavni i prosti identiteti. Nastavio je pisati i odmah bi objavljivao ono što napiše. Dakle, bio je jedan od onih pisaca koji se nisu libili da objavljuju u endehazijskim časopisima i publikacijama, što će ga, nakon oslobođenja 1945., činiti mrskim partizanskim vlastima. Ali čak i da nije objavljivao pod ustašama, bio bi Šop težak autsajder u vremenu tom općeprihvaćenog ateizma i komunističkog poleta. Oko Crkve, kao i oko pojedinih crkvenih hramova, u ta su se vremena povazdan vrzmali kojekakvi bogalji, nesretnici i sirotani, pa se miješali s kojekakvih uhodama i policijskim žbirovima, koji bi pazili govori li se u crkvi protiv države i Partije. Među crkvenim sirotanima tog optimističnog i ateističnog vremena bio je Nikola Šop. Krleža bi ga spomenuo samo s prezirom, o čemu mi je jednom, u povodu jednoga mog teksta o Šopu, pišući pisaćim strojem po dopisnici, kratko pripovijedao Josip Vaništa. Tako je to s njim bilo do pred kraj šezdesetih, kad je Šopa, zahvaljujući Zvonimiru Mrkonjiću, otkrila suvremena hrvatska književnost. Čak je 1970. dobio Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, u to vrijeme doista uglednu i ozbiljnu hrvatsku državnu nagradu, ali koju, ipak, nisu tako lako dobivali pisci i kulturni radnici koji nisu živjeli u skladu s vjerom i načelima socijalističkog samoupravnog sistema. Ali bez obzira na to, pjesnik i njegova supruga nastavili su živjeti u svom skromnom zagrebačkom podstanarstvu. On gotovo da se više i nije micao iz postelje. Nakon društvenog priznanja poživjet će još jedanaest godina. Umrijet će tiho, 2. siječnja 1982., i to baš u vrijeme dok su Zagreb, Hrvatska, a onda i cijela Jugoslavija, žalovali za velikim Miroslavom Krležom. U ponedjeljak, 4. siječnja, tog prvog radnog dana u novoj godini, na Mirogoju održana su dva sprovoda hrvatske književnosti. Za prvog, ateističkog, uz svečani lafet i vojnu paljbu, baš kao da se pokapa general, na lijepome mjestu, odmah uz stazu, pokopali smo Krležu. Drugi je sprovod bio malen, tih i sirotinjski, s drvenim križem na kojemu je limenim slovima bilo ispisano ime, uz svećenika i obitelj, zemlji smo predali Nikolu Šopa. Ovih dana, uz četrdesetu godišnjicu njihova odlaska, uz taj jubilej koji bio bi važan i velik i u neusporedivo značajnijoj i većoj kulturi nego što je to, u europskom kontekstu, mala i neznatna hrvatska kultura, s gotovo jednakim ignoriranjem hrvatske elite, svi ti predsjednici, premijeri, ministri i kulturtregeri tretiraju i Krležu i Šopa. Krleže će se netko, možda, još i sjetiti. A Šopa ne pamte na jednaki način na koji se zaboravlja i mrtva magarad. Zašto baš magarad, znat će u ovaj božićni dan onaj koji treba znati. Šop, Nikola, hrvatski književnik i prevoditelj (Jajce, BiH, 19. VIII. 1904 – Zagreb, 2. I. 1982). Diplomirao komparativnu književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu 1931. Prve pjesme objavio je u Anđelu čuvaru (1918). Do II. svjetskog rata radio je u Beogradu kao gimnazijski profesor latinskog jezika. Za bombardiranja Beograda 1941. teško ranjen, preselio se u Zagreb, gdje je radio kao korektor, a od 1949. kao znanstveni suradnik JAZU sa zadaćom da prevodi hrvatske latiniste (preveo je djela Jana Panonca, J. Šižgorića, Đ. Ferića, I. Đurđevića, K. Pucića, M. P. Katančića i dr.). Nakon studije Knjiga o Horaciju (1935) objavio je i knjigu prepjeva Iz lirike starog Rima (1950) s prijevodima Katula, Propercija i Tibula. Vodio je korespondenciju s francuskim pjesnikom F. Jammesom i engleskim pjesnikom W. H. Audenom, koji je prevodio njegovu liriku. Djelo N. Šopa u znaku je intimističkih meditacija. U tom se tijeku mogu razdvojiti dvije različite, ali komplementarne faze. U prvom razdoblju, od Pjesama siromašnog sina (1926) do zbirke Za kasnim stolom (1943), Šop progovara o »prizemnoj egzistenciji« očitujući ljubav i razumijevanje za svijet malih stvari, bukoličkih ugođaja, običnih zbivanja i skromnih istina. Međutim, iza tog svijeta običnosti i prividne banalnosti sluti se viši, skriveni transcendentalni smisao, a obične i skromne stvari postaju znamen božanskoga reda. Takva ga duhovna dispozicija dovodi u vezu s koncepcijom religioznosti Franje Asiškoga. Stavljajući u središte lirskog interesa statične, kontemplativne slike, pastoralni repertoar motiva, asketski senzibilitet, duhovni ideal siromaštva i božansku antropologiju Isusa u dnevnim situacijama, u najboljoj zbirci toga razdoblja Isus i moja sjena (1934) Šop afirmira `čedni katolicizam`, jednostavna izraza, bez ukrasa i retoričkih bravura. Šopove kratke proze, okupljene u zbirci Tajanstvena prela (1943), tematiziraju fantastične ugođaje i čudesne doživljaje preuzimajući najčešće kôd legende, pučke predaje i bajke. Lirska proza Predavanje o dimovima iz knjige Tajanstvena prela prijelazna je u njegovu pjesništvu, pa se od 1950-ih sve intenzivnije upuštao u filozofske meditacije o fenomenologiji nastajanja stvari i dinamici beskraja svemira. U drugoj se fazi, od svijeta prizemnosti i gotovo pastoralnih ugođaja okreće astralnim prostorima, svemirskim visinama, beskonačnosti i vječnosti te spoznaji nepoznatih svjetova (Kućice u svemiru, 1957; Svemirski pohodi, 1957; Astralije, 1961; Dok svemiri venu, 1975; Nedohod, 1979). Izraz se mijenja i postaje hermetičniji i apstraktniji, u potrazi za novim riječima koje bi morale izražavati nova svemirska ostvarenja. Na tom putu otkriva i bezdan vlastitoga bića: put u nutrinu, u „nedoživljene samoće“. Spjev Tremenda (Mogućnosti, 1961; Kolo, 1964), „spjev jeze i grohota“, govori o doživljaju praznine i izgubljenosti te o rasapu puti i ideje ljepote. U poemama Osvajanje kocke (1974) i O kugli (1974) Šop mijenja prostornu koncepciju doživljaja, povezujući oblike i sfere s ljudskim stanjima i životnim situacijama. Lirika te faze nastavlja se na svemirske uzlete S. S. Kranjčevića i T. Ujevića, ali u hrvatsku kozmičku poeziju unosi i nove akcente: neobično bogatstvo imaginacije, jezičnu invenciju i originalnu simboliku. Izraz je reduciran, geometriziran; smislovi tek naslućeni. Dramski tekstovi i pjesnički dijalozi imaju više poetske nego scenske kvalitete (Pompejanska balada, 1961; Drijada, 1964; Vječni preludij, 1971; Izgubljeni Arijel, 1972; Pjesnikovi rasprodani prostori, 1974; Bosanska trilogija, 1980; Kroz vrevu stećaka, 1987). Djelujući izvan pomodnih struja i tendencija, Šop je izgradio originalan i prepoznatljiv pjesnički izraz koji ga uvrštava u vrh hrvatske poezije te privlači pozornost mnogih hrvatskih i inozemnih kritičara. Poezija mu je prevedena na više stranih jezika. Dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo 1970. MG67