Dr Ferdinand Fliessbach - L`Echo de Paris - Eine Sammlung Französischer Redensarten, Hermann Böhlaus Nachfolger, Weimar Tvrd povez. Ima potpis i zapisanu godinu 1914. 264 strane

Englisch-französisch-deutsch Hilfsbuch zur leichen und gründlichen Erlernung der Konversation in diesen drei Sprachen, Druck und Verlag von Philipp Reclam jun., Leipzig 1894 godine Tvrd povez. U dobrom stanju. Blagi trag vlage uz samu ivicu prvih par listova s početka i kraja knjige. Oar mrljica na rikni. 541 strana H/KPV8

Petruccelli della Gattina - I moribondi di Palazzo Carignano, Istituto Editoriale Italiano, Milano Mek kožni povez. U dobrom stanju. Manji format. 280 strana H/KPV8

NIKOLA TESLA unutrašnji svet zdravlja MEDICINA Ova knjiga predstavlja ekskluzivu jer u duhu 21. veka opisuje Teslina grandiozna istraživanja svemira, ekstraterestrijalne inteligencije i međuplanetarnu komunikaciju, kojom on stremi ostvarenju Kontakta. Pozivajući se na referentne izvore, dokumenta, dela i Tesline citate, autorka nas na jedinstven biografski i likovni način vodi Teslinim zvezdanim putevima, kroz vreme i svemir daleko pre njegovog rođenja, za vreme Tesle i nakon njega. Opisujući život genija spaja nas sa Teslinom galaktičkom egzistencijom koju čine njegova nadasve inteligencija, duša, humanost, naučna intuicija, ejdetičnost i briljantna pronalazačka inventivnost njegovog bića. U ovom delu doačarana je filozofska i mitološka crta Teslina, ali i njegova pionirska uloga u SETI istraživanjima, širom planete... Izdavač: Akia Mali Princ Broj strana: 412 Pismo: Latinica Povez: Tvrd Format: 21 cm

ALLAN & BARBARA PEASE Warum Manner immer SEX wollen ALLAN BARBARA PEASE Die Bestsellerautoren Allan und Barbara Pease zeigen: Nirgendwo ist der Unterschied zwischen den Geschlechtern so groß wie beim Sex und in der Liebe. Wie Sie trotzdem miteinander glücklich werden, zeigt Ihnen dieses Buch. Auf Basis neuester wissenschaftlicher Erkenntnisse erklären die Autoren: - woran genau man erkennt, dass man zueinander passt - warum Frauen oft lieber Schokolade mögen als Sex - warum Sex gut für die Gesundheit ist und vieles andere mehr. Mit zahlreichen Tipps, unterhaltsamen Fallbeispielen und dem großen Pease&Pease-Partner-Test Најпродаванијих аутора Аллан и Барбара Пеасе схов: Нигде је разлика међу половима је толико велика као у сексу и љубави. Као што сте задовољни ионако међусобно, показује ову књигу. На основу најновијих научних података, аутори објашњавају: - шта тачно мислиш схватите да одговара заједно - зашто жене често воле чоколаду љубав од секса - зашто је секс добар за здравље и још много тога. Са бројним саветима, забавних студија случаја и великог Пеасе & Пеасе партнер теста Gebundene Ausgabe: 336 Seiten Verlag: Ullstein Hardcover (4. November 2009) Sprache: Deutsch ISBN-10: 3550086849 ISBN-13: 978-3550086847 Originaltitel: Why Men Want Sex and Women Need Love ALAN I BARBARA PIZ Knjiga je na NEMAČKOM jeziku 44

55832) AK 2 BASNE DOSITEJA OBRADOVIĆA 1 i 2 , Srpska književna zadruga Beograd 1895 / 1896 , biblioteka Kolo brojevi 22 i 29 , tvrd povez, format 13 x 19 cm , ćirilica, IX+ 179 + VI + 187+ XX strana , pečatni potpis na predlistu drugog toma

УВОД У ПРАВО 1 Основни појмови и државни облици IV издање КОСТА ЧАВОШКИ ДРАГАНИЋ Б е о г р а д 1 9 9 9 Брош Ћирилица 252 странице Подвлачено жутом графитном оловком, без утицаја на текст!

ФОТОТИПСКО ИЗДАЊЕ КЊИГЕ ИЗ 1942. ГОДИНЕ, 320 СТРАНА, А5 ФОРМАТ, МЕКИ ПОВЕЗ! Интересантан угао гледања на стварање Југославије (са доста доку документаристички вредних и истинитих епизода), до њених каснијих дана, описа свих Карађопрђевића и других значајних актера југословенске драме и њеног коначног пада и утрнућа у мочвари окупационих зона и новооснованих, геноцидних држава...

Sveta Gora Aleksandar Deroko Izdavac: Heres, 1998. Tvrd povez, strana 61 plus table sa fotografijama Na ivicama korica par manjih ostecenja, unutrasnjost odlicna

Da li je buducnost namestena utakmica Natasa Kazic Izdavac: Slovo press 2019. Mek povez, strana 224 Vrlo dobro ocuvana Iz naslova knjige jasno je da se bavi budućnošću, mada, što je duže čitate, shvatate da se tiče sadašnjosti. U tački gde se susreću sadašnji trenutak i budućnost moramo da se zapitamo da li je budućnost nameštena utakmica jer – ovo je vreme inovacija, to je budućnost. A u sadašnjem trenutku uglavnom (ne svi) imamo otpor i strah prema budućnosti. Nove tehnologije, otuđenje, poništavanje starih vrednosti (ili „vrednosti“) prete da ugroze mnoge poslove, radna mesta i mogućnosti za pristojnu egzistenciju i zaradu. Podrazumeva se da digitalno doba uglavnom ima mane i tek po koju vrlinu. Da li je baš tako? U knjizi Nataše Kažić na vrlo slikovit i prijemčiv način upoređene su tradicionalna i digitalna ekonomija kroz utakmicu u kojoj učestvujemo kao publika i, ne baš objektivno, često i kao sudije. Digitalci su pobedili s 11:0. Prvi gol postigli su zahvaljujući orijentaciji ka korisniku, drugi zbog personalizacije, treći zahvaljujući virtuelnom i globalnom tržištu, naspram fizički ograničenog tržišta tradicionalaca, četvrti zahvaljujući posredničkom biznis-modelu, peti je bio autogol tradicionalaca zbog rigidnog lanca snabdevanja, šesti je bio lak, zbog mrežnog efekta poslovanja naspram ekonomije razmere, sedmi… i tako sve do 11. gola, dok tradicionalci nisu uspeli da daju nijedan, bez obzira na veliki i preveliki trud koji su uložili. Futuristička literatura? I jeste i nije. Ako ne počnete odmah da planirate i kreirate svoju budućnost, nećete ostati relevantni. Budućnost je sada.

Knjiga je dobro očuvana.Ima posvetu autora. ,,утентично сведочење о терору који је заједно са новинарима радакција Глас јавности и Курира преживео од стране политичара и тајкуна који су хтели да му преотму новине и потпуно угуше слободу речи. Која је политичка гарнитура била најбруталнија; да ли су то били јуловци Мире Марковић, Дачићев СПС, Шешељеви радикали, експерти попут Динкића или демократе Ђинђић, Тадић и Ђилас, који су злоупотребили све државне институције, полицију ( више од 400 полицајаца), правосуђе (више од 90 судија) тужилаштво (више од 30 тужиоца) и Пореску управу (више од 150 пореских полицајаца)? Да ли су Вучићеви напредњаци другачији?Како је Милутин Мркоњић спасао Глас Јавности? Која је цена слободе у Србији јуче, данас, сутра?``

Mala Azija i priče o bolu Miroslav Toholj (autor) Izdavač: IGAM Knjiga sa potpisom,posvetom AUTORA,Miroslava Toholja Pošast rata i ratne rane, oduhovljenost i gordost bola, sliku sveta i vremena u kojem „pesnici ratuju dok generali sriču poeme i dok se svakojak skot gnezdi i preoblači”, Toholj književno briljantno predočava, manifestujući kroz ovih deset priča zavidan raspon pripovedačke empatije, uz vidnu uzdržanost modernog proznog govora, umetnički veoma efektnu. Nesumnjivo najboljem kod nas do danas napisanom proznom knjigom o ovoj temi njen pisac zaveštava nam delo od trajne vrednosti i šireg nacionalnog značaja. U deset priča svoje nove zbirke, Mala Azija i priče o bolu, Miroslav Toholj inspiriše se ratnim temama: to su crtice s fronta u Bosni, anegdote o srpskom dobrovoljcu u Čečeniji, melanholična sećanja na idilične prizore iz predratnog Sarajeva suprotstavljena nagoveštajima ratnih stradanja, priče o izbeglicama, razorenim porodicama i uništenim životima. Kao i u Toholjevoj prethodnoj knjizi, Kuća Pavlovića, i u ovim `pričama o bolu` dominiraju osećanja rezignacije, usamljenosti, beznađa i svest o prolaznosti i ništavnosti ljudskog života. Detaljne informacije o knjizi: Autor: Miroslav Toholj Žanr Istorija, mitologija Izdavač: Igam ISBN: 86-83927-05-9 Br. strana: 145 Povez: broširan Jezik: Srpski Pismo: Ćirilica Format: 20cm Knjiga u PERFEKTNOM stanju Stanje```10```⭐️ ----------------------- 11

Autor - osoba Šop, Nikola Naslov Isus i moja sjena / Nikola Šop Vrsta građe poezija Jezik hrvatski Godina 1934 Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Matica Hrvatska, 1934 (Zagreb : Tisak Zaklade Tiskare Narodnih Novina) Fizički opis 80 str. ; 21 cm Stanje: rikna sa zadnje strane kao na slici, posveta na predlistu, inače unutra dobro očuvano. Miljenko Jergović: Prije više godina ljudi iz sarajevskog Hrvatskog kulturnog društva Napredak poželjeli su staviti spomen ploču na kuću u kojoj je u Zagrebu živio pjesnik Nikola Šop. Njihov zemljak iz Jajca, Bosanac rodom i inspiracijom, bogobojazni, trpeljivi i skromni katolik, Šop je za tu sve manju, posve skrajnutu zajednicu sarajevskih i bosanskih Hrvata bio i ostao, naravno uz Ivu Andrića, jedna od amblematskih figura. Međutim, izbio je jedan vrlo čudan, a nerješiv problem. Vlasnici kuće u kojoj je Šop živio nisu dopuštali da se na njihovu fasadu postavi bilo kakva spomen-ploča. A naročito ne takva koja bi ih podsjećala na Nikolu Šopa. Naime, Šop je, skupa sa ženom, bio desetljećima njihov podstanar. A gazdarice i gazde u pravilu ne vole se sjećati svojih podstanara. Pogotovu ako su kao pjesnik desetljećima samo ležali u postelji, bolovali, umirali. Mnoge im je jade, kažu, taj čovjek učinio. Ljudi iz Sarajeva morali su se snalaziti, što će sad s pločom, bila bi grehota da se ploča baci, ili da je vraćaju u Sarajevo i u Jajce. I tako je negdje na Zelenom valu, ili na Prilazu Gjure Deželića, ne želim se ni prisjećati gdje, nađena zgrada u kojoj Šop nikad nije živio niti je ikad u nju ušao, ali je pripadala nekom njegovu rođaku. I onda su na tu kuću prikucali spomen-ploču. Eno je, i sad tamo stoji, da prolaznike podsjeti na jednoga od najznačajnijih hrvatskih pjesnika dvadesetog stoljeća. Bosanca u Zagrebu. Nikola Šop (1904) bio je banjalučki gimnazijalac, ali je maturirao u Beogradu. Tamo je nastavio studije na Filozofskom fakultetu, te se zatim i sam zaposlio kao gimnazijski profesor. Pisao je pjesme ispunjene naivističkom kršćanskom inspiracijom, u duhu franjevaštva i zajedništva svih zemaljskih stvorenja. Objavljivao je tad, uglavnom, u Beogradu, te uglavnom po klerikalnim hrvatskim novinama i časopisima. Sve dok ga u jednom trenutku na zub nisu uzeli crkveni konzervativci, zbog načina na koji je, vedro, prostodušno i pomalo narodski, prikazivao Sina Božjeg. Jedno vrijeme njegove su pjesme o Isusu, iz knjige `Isus i moja sjena`, bile crkveno zabranjene, ali to pjesnika nimalo nije pokolebalo u njegovu nadahnuću, ali ni u njegovoj dosljednoj kršćanskoj i katoličkoj vjeri. Pritom, Šop nije bio od onih zatucanih ljudi, kakvih je danas mnogo, a sigurno ih ni u njegovo vrijeme nije bilo manje. Bio je vrlo obrazovan i otvoren, prevodio je Horacija, a prvog i najvećeg pjesničkog uzora našao je u Momčilu Nastasijeviću, svom beogradskom gimnazijskom profesoru, jednom od najvećih pjesnika srpskoga i svih naših jezika u dvadesetom stoljeću. U načinu Šopova pisanja, ali i u njegovu životnom stavu, Nastasijević se dobro prepoznaje, pa tko god bi Nikolu Šopa htio temeljito upoznati, morao bi se upoznavati i s Nastasijevićem. A tko god bi se, proučavajući Nastasijevića, htio baviti onima koji su tradirali ovoga srpskog pjesnika, nalazeći u njemu vlastite temeljce, morali bi taj posao započeti s hrvatskim pjesnikom, Bosancem Nikolom Šopom. Dobar primjer da se uvjerimo kako su fatalno i neizbježno povezane srpska i hrvatska kultura, srpska i hrvatska književnost. Tko zna kako bi izgledao život Nikole Šopa, a onda i kako bi izgledalo cjelokupno njegovo djelo, da nije 6. travnja 1941. Njemačka napala Kraljevinu Jugoslaviju, i da nije onako bezdušno bombardirala Beograd. Bombe je Šop dočekao u Zemunu, pa je u strahu i panici skakao s balkona u bezdan i teško povrijedio kralježnicu. Bilo mu je tek trideset i sedam, živjet će još punih četrdeset godina, ali taj će mu skok i lom sasvim promijeniti sve životne perspektive. Uglavnom će biti polupokretan ili nepokretan i nikad više neće biti zaposlen čovjek niti živjeti normalnim građanskim životom. Ne bi bilo sasvim krivo reći da je 1941., nakon tog loma, Nikola Šop došao u Zagreb i u Nezavisnu Državu Hrvatsku kao izbjeglica. Kao teško ozlijeđeni muhadžir, vrlo kompleksnog identiteta, koji se nikako nisu mogli uklopiti u to grdno i najgrdnije vrijeme, kad su postojali samo jednostavni i prosti identiteti. Nastavio je pisati i odmah bi objavljivao ono što napiše. Dakle, bio je jedan od onih pisaca koji se nisu libili da objavljuju u endehazijskim časopisima i publikacijama, što će ga, nakon oslobođenja 1945., činiti mrskim partizanskim vlastima. Ali čak i da nije objavljivao pod ustašama, bio bi Šop težak autsajder u vremenu tom općeprihvaćenog ateizma i komunističkog poleta. Oko Crkve, kao i oko pojedinih crkvenih hramova, u ta su se vremena povazdan vrzmali kojekakvi bogalji, nesretnici i sirotani, pa se miješali s kojekakvih uhodama i policijskim žbirovima, koji bi pazili govori li se u crkvi protiv države i Partije. Među crkvenim sirotanima tog optimističnog i ateističnog vremena bio je Nikola Šop. Krleža bi ga spomenuo samo s prezirom, o čemu mi je jednom, u povodu jednoga mog teksta o Šopu, pišući pisaćim strojem po dopisnici, kratko pripovijedao Josip Vaništa. Tako je to s njim bilo do pred kraj šezdesetih, kad je Šopa, zahvaljujući Zvonimiru Mrkonjiću, otkrila suvremena hrvatska književnost. Čak je 1970. dobio Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, u to vrijeme doista uglednu i ozbiljnu hrvatsku državnu nagradu, ali koju, ipak, nisu tako lako dobivali pisci i kulturni radnici koji nisu živjeli u skladu s vjerom i načelima socijalističkog samoupravnog sistema. Ali bez obzira na to, pjesnik i njegova supruga nastavili su živjeti u svom skromnom zagrebačkom podstanarstvu. On gotovo da se više i nije micao iz postelje. Nakon društvenog priznanja poživjet će još jedanaest godina. Umrijet će tiho, 2. siječnja 1982., i to baš u vrijeme dok su Zagreb, Hrvatska, a onda i cijela Jugoslavija, žalovali za velikim Miroslavom Krležom. U ponedjeljak, 4. siječnja, tog prvog radnog dana u novoj godini, na Mirogoju održana su dva sprovoda hrvatske književnosti. Za prvog, ateističkog, uz svečani lafet i vojnu paljbu, baš kao da se pokapa general, na lijepome mjestu, odmah uz stazu, pokopali smo Krležu. Drugi je sprovod bio malen, tih i sirotinjski, s drvenim križem na kojemu je limenim slovima bilo ispisano ime, uz svećenika i obitelj, zemlji smo predali Nikolu Šopa. Ovih dana, uz četrdesetu godišnjicu njihova odlaska, uz taj jubilej koji bio bi važan i velik i u neusporedivo značajnijoj i većoj kulturi nego što je to, u europskom kontekstu, mala i neznatna hrvatska kultura, s gotovo jednakim ignoriranjem hrvatske elite, svi ti predsjednici, premijeri, ministri i kulturtregeri tretiraju i Krležu i Šopa. Krleže će se netko, možda, još i sjetiti. A Šopa ne pamte na jednaki način na koji se zaboravlja i mrtva magarad. Zašto baš magarad, znat će u ovaj božićni dan onaj koji treba znati. Šop, Nikola, hrvatski književnik i prevoditelj (Jajce, BiH, 19. VIII. 1904 – Zagreb, 2. I. 1982). Diplomirao komparativnu književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu 1931. Prve pjesme objavio je u Anđelu čuvaru (1918). Do II. svjetskog rata radio je u Beogradu kao gimnazijski profesor latinskog jezika. Za bombardiranja Beograda 1941. teško ranjen, preselio se u Zagreb, gdje je radio kao korektor, a od 1949. kao znanstveni suradnik JAZU sa zadaćom da prevodi hrvatske latiniste (preveo je djela Jana Panonca, J. Šižgorića, Đ. Ferića, I. Đurđevića, K. Pucića, M. P. Katančića i dr.). Nakon studije Knjiga o Horaciju (1935) objavio je i knjigu prepjeva Iz lirike starog Rima (1950) s prijevodima Katula, Propercija i Tibula. Vodio je korespondenciju s francuskim pjesnikom F. Jammesom i engleskim pjesnikom W. H. Audenom, koji je prevodio njegovu liriku. Djelo N. Šopa u znaku je intimističkih meditacija. U tom se tijeku mogu razdvojiti dvije različite, ali komplementarne faze. U prvom razdoblju, od Pjesama siromašnog sina (1926) do zbirke Za kasnim stolom (1943), Šop progovara o »prizemnoj egzistenciji« očitujući ljubav i razumijevanje za svijet malih stvari, bukoličkih ugođaja, običnih zbivanja i skromnih istina. Međutim, iza tog svijeta običnosti i prividne banalnosti sluti se viši, skriveni transcendentalni smisao, a obične i skromne stvari postaju znamen božanskoga reda. Takva ga duhovna dispozicija dovodi u vezu s koncepcijom religioznosti Franje Asiškoga. Stavljajući u središte lirskog interesa statične, kontemplativne slike, pastoralni repertoar motiva, asketski senzibilitet, duhovni ideal siromaštva i božansku antropologiju Isusa u dnevnim situacijama, u najboljoj zbirci toga razdoblja Isus i moja sjena (1934) Šop afirmira `čedni katolicizam`, jednostavna izraza, bez ukrasa i retoričkih bravura. Šopove kratke proze, okupljene u zbirci Tajanstvena prela (1943), tematiziraju fantastične ugođaje i čudesne doživljaje preuzimajući najčešće kôd legende, pučke predaje i bajke. Lirska proza Predavanje o dimovima iz knjige Tajanstvena prela prijelazna je u njegovu pjesništvu, pa se od 1950-ih sve intenzivnije upuštao u filozofske meditacije o fenomenologiji nastajanja stvari i dinamici beskraja svemira. U drugoj se fazi, od svijeta prizemnosti i gotovo pastoralnih ugođaja okreće astralnim prostorima, svemirskim visinama, beskonačnosti i vječnosti te spoznaji nepoznatih svjetova (Kućice u svemiru, 1957; Svemirski pohodi, 1957; Astralije, 1961; Dok svemiri venu, 1975; Nedohod, 1979). Izraz se mijenja i postaje hermetičniji i apstraktniji, u potrazi za novim riječima koje bi morale izražavati nova svemirska ostvarenja. Na tom putu otkriva i bezdan vlastitoga bića: put u nutrinu, u „nedoživljene samoće“. Spjev Tremenda (Mogućnosti, 1961; Kolo, 1964), „spjev jeze i grohota“, govori o doživljaju praznine i izgubljenosti te o rasapu puti i ideje ljepote. U poemama Osvajanje kocke (1974) i O kugli (1974) Šop mijenja prostornu koncepciju doživljaja, povezujući oblike i sfere s ljudskim stanjima i životnim situacijama. Lirika te faze nastavlja se na svemirske uzlete S. S. Kranjčevića i T. Ujevića, ali u hrvatsku kozmičku poeziju unosi i nove akcente: neobično bogatstvo imaginacije, jezičnu invenciju i originalnu simboliku. Izraz je reduciran, geometriziran; smislovi tek naslućeni. Dramski tekstovi i pjesnički dijalozi imaju više poetske nego scenske kvalitete (Pompejanska balada, 1961; Drijada, 1964; Vječni preludij, 1971; Izgubljeni Arijel, 1972; Pjesnikovi rasprodani prostori, 1974; Bosanska trilogija, 1980; Kroz vrevu stećaka, 1987). Djelujući izvan pomodnih struja i tendencija, Šop je izgradio originalan i prepoznatljiv pjesnički izraz koji ga uvrštava u vrh hrvatske poezije te privlači pozornost mnogih hrvatskih i inozemnih kritičara. Poezija mu je prevedena na više stranih jezika. Dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo 1970. MG79

Germain Bazin `ISTORIJA UMETNOSTI od preistorije do naših dana`, `Garamond`, Pariz 1958. godine, format 24,5 cm, TVRDI povez (platno), ilustrovano (reprodukcije u boji i crno-bele, crteži, fotografije), štampano na kunstdruku, referenca za autora je `konzervator i šef muzeja Luvra`, strana 460. Priložen SADRŽAJ knjige!

Knjiga je dobro očuvana. ,,Studija Zvezde supermarket kulture, s podnaslovom Medijske zvezde u potrošačkom društvu, analizira aktuelni sistem vrednosti građana Srbije, njihov odnos prema slavi i prema medijskim zvezdama. Centralno pitanje ove knjige jeste uticaj tabloidizacije medija na stvaranje vrednosti, kao i na odnos publike prema slavi i slavnima, s posebnim osvrtom na taj fenomen u specifičnim društvenim i kulturnim okolnostima današnje Srbije. Potreba da se postane slavan i živi životom zvezda naročito je svojstvena mladima i predstavlja primarni efekat hedonističke vrednosne orijentacije. Autorka ukazuje na neslavnu činjenicu da medijske zvezde predstavljaju ključne eksponente vrednosnih obrazaca u periodu tranzicije. Stoga je njeno interesovanje usmereno prevashodno na istraživanje da li i kako zvezde utiču na svakodnevni život publike.``

COLONNELLO MIRKO BOŽIĆ MLADOST Z a g r e b 1 9 7 5 SAVREMENI PISCI 12 priča !!! Rječnik manje poznatih riječi Bilješka o piscu Latinica Tvrde korice Omot Šiven povez 162 stranice NEKORIŠĆENO

Odlično stanje Paor s bajonetom Zločin i kazna vojvođanskih folksdojčera Goran Babić Izdavač: Službeni glasnik, Beograd 2012; Detaljnije: mek povez, strana 96, 20cm Da je moja majka Lili 1941. ostala u Beogradu završila bi, sa žutom zvijezdom na prsima i leđima, na zemunskom Sajmištu i nikad me ne bi rodila. Goran Babić (Vis, 1944), pesnik, prozaista, dramaturg, novinar, konceptualni umetnik i društveno­politički radnik, školovao se u Mostaru, Metkoviću, Rijeci i Zagrebu, gde je 1968. diplomirao na Ekonomskom fakultetu. Godine 1969. osniva Centar za društvene djelatnosti omladine RK SOH koji tada objavljuje niz knjiga mladih pisaca. Od 1973. bio je glavni urednik časopisa Oko namenjenog aktuelnostima iz umetnosti i kulture. U periodu od 1981. do 1985. godine Babić je bio zadužen za kulturu u Predsedništvu Socijalističkog saveza Republike Hrvatske. Početkom devedesetih seli se u Beograd, gde i danas živi i radi. Objavio je više od stotinu knjiga poezije, proze, dramskih tekstova, književne kritike, kao i angažovanih i polemičkih tekstova, a njegova poezija uvrštena je u mnoge domaće i strane antologije. Kako i sam kaže, njegove tri kćeri, unučad i praunuk jesu najvrednije što će ostati iza njega, a sebe vidi kao poslednjeg pisca velike jugoslovenske književnosti. Tags: Folksdojceri zločini u drugom svetskom ratu protiv Srba i Jevreja na jevrejima Srbima jevrejska stradanja jevreji

Crkva brvnara u Dubu Dragisa Milosavljevic Uzice, 1994. Tvrd povez sa zastitnim omotom, strana 146 Vrlo dobro ocuvana

Odlično očuvano! 1. izdanje izabranih pesama iz 1937! Autor - osoba Ujević, Tin, 1891-1955 = Ujević, Tin, 1891-1955 Naslov Pesme / Tin Ujević Vrsta građe poezija Jezik srpski Godina 1937 Izdavanje i proizvodnja Beograd : Srpska književna zadruga, 1937 (Beograd : D. Gregorić) Fizički opis 176 str. ; 20 cm Zbirka Srpska književna zadruga ; ǂkolo ǂ40, ǂknj. ǂ269 ISBN (Karton) Ujević, Tin (Augustin), hrvatski književnik (Vrgorac, 5. VII. 1891 – Zagreb, 12. XI. 1955). Studirao je hrvatski jezik i književnost, klasičnu filologiju i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za studija se približio Matoševu književnom krugu, počeo objavljivati pjesme i kritike, ali se 1911. nakon oštre polemike razišao s Matošem. Napustio je i dotadašnja pravaška uvjerenja te se okrenuo jugoslavenskom integralizmu. S tih je pozicija nastupao u Beogradu 1912. pa je u Hrvatskoj uhićen i osuđen na desetogodišnji izgon. God. 1913. emigrirao je u Pariz, odakle je pjesme i članke slao hrvatskim časopisima pa mu je 1914. deset pjesma uvršteno u antologiju Hrvatska mlada lirika, a među mnogobrojnim političkim dopisima ističe se pomirljiv oproštajni članak Em smo Horvati u povodu Matoševe smrti. Nakon izbijanja rata priključio se političkim krugovima oko Jugoslavenskog odbora, ali je 1917. suradnja prekinuta, a Ujević ostao bez materijalnih sredstava i do 1919. živio u teškoj oskudici. Nakon povratka iz Pariza nakratko se zadržao u Zagrebu, odakle je otišao u Beograd, gdje je, s kraćim prekidima, ostao sve do 1929. i potpuno se integrirao u tamošnje književne i kulturne krugove. Ondje je objavio pjesničke zbirke Lelek sebra (1920) i Kolajna (1926), nastale u tzv. pariškoj fazi, najvjerojatnije 1916–19. U njima se profilirao kao pjesnik simbolističkog i esteticističkog usmjerenja, a odmak od Matoševe poetike najčešće se pripisivao utjecaju Ch. Baudelairea, P. Verlainea i A. Rimbauda. Zbirke su mu donijele književni ugled, ali se istodobno utvrdila i predodžba o njegovu nekonvencionalnom boemskom životnom stilu koji podrazumijeva materijalnu oskudicu i prekomjerno uživanje alkohola, a koja je postala neodvojiva od njegove pjesničke osobnosti. Od 1921. potpisivao se isključivo skraćenim oblikom imena (»Tin«). U različitim je časopisima 1920-ih objavio i niz pjesama koje formom (slobodni stih), stilom i kompozicijom označavaju otvaranje prema avangardističkim postupcima (simultanizam, asocijativni skokovi, eufonijske atrakcije) te će od tada različiti pjesnički rukopisi koegzistirati u njegovoj produkciji. Plodnu poetsku djelatnost pratio je i velik broj kritičkih i političkih napisa, a svoje tadašnje književne i svjetonazorske poglede iznio je u esejima Oroz pred Endimionom (1926) i Sumrak poezije (1929). Nakon odlaska iz Beograda živio je u Sarajevu 1930–37. U tom su mu razdoblju objavljene dvije zbirke pjesama koje pripadaju zreloj fazi stvaralaštva (Auto na korzu, 1932; Ojađeno zvono, 1933) i potvrđuju mu status jednoga od najvažnijih pjesnika toga razdoblja. Potom je tri godine proveo u Splitu, a od 1940. do smrti živio je u Zagrebu. God. 1938. objavio je knjige eseja Ljudi za vratima gostionice i Skalpel kaosa. Prvi put prihvatio je stalno radno mjesto u »glasilu hrvatskih namještenika« Pravica, a nakon uspostave NDH radio je kao prevoditelj u Ministarstvu vanjskih poslova. God. 1945–50. bilo mu je zabranjeno javno djelovanje pa mu je posljednja i najopsežnija izvorna zbirka pjesama Žedan kamen na studencu, pripremljena 1944., izišla tek 1954. Premda iznimno plodan i svestran književnik koji je neprestano radio na vlastitom obrazovanju, ostao je upamćen, a najčešće i vrjednovan, prije svega po lirskom opusu. Objavio je pet lirskih zbirki, a velik broj pjesama ostao je do pojave Sabranih djela (1963–67) neobjavljen ili razasut po zbornicima, časopisima i dnevnom tisku. I nekoliko ciklusa pjesama u prozi ostalo je izvan zbirki. S obzirom na četrdesetogodišnje stvaralačko razdoblje, odlično poznavanje europske pjesničke tradicije te otvorenost prema različitim suvremenim književnim pojavama (esteticizam, simbolizam, avangarda, socijalna književnost) njegov je lirski opus periodično trpio određene, katkad i radikalne promjene. Započeo je u okvirima Matoševe poetike, a prva je faza obilježena akcenatsko-silabičkim stihom, strogim formama i pasatističkim motivima, nerijetko povezanima s temom ugrožene domovine i religioznom simbolikom. Zbirkama Lelek sebra i Kolajna Ujevićeva je poezija stekla mnogobrojne i istaknute simpatizere, a poslijeratni književni povjesničari svrstali su ih na vrh poetskih dostignuća toga doba. Zbog velikoga broja pjesama tiskane su zasebno, iako su bile zamišljene kao jedinstveno djelo. Poetski diskurs te faze, formalno i dalje uređen akcenatsko-silabičkim stihom i tradicionalnom strofikom, iznimno kompleksna stila, usredotočen je na ljubavne i introspektivne sadržaje, ali je Kolajna dosljedno monotematski izvedena kao ljubavni kanconijer s mnoštvom intertekstualnih reminiscencija na europsku pjesničku tradiciju od trubadurske lirike do simbolizma, dok se u Leleku sebra potencira persona »ukletoga pjesnika« suprotstavljena masi (Maštovita noć). Za obje je zbirke karakteristična polarizacija materijalnoga svijeta i duhovnog iskustva koja završava u pesimističnom ozračju, a katkad i u potpunoj skepsi prema smislenosti egzistencije i povjerenju u onostrano (Duhovna klepsidra, Suvišni epitaf). Zrela faza obilježena je zbirkama Auto na korzu i Ojađeno zvono, u kojima su pjesme sa svim značajkama simbolističkoga rukopisa pomiješane s verlibrističkim kompozicijama u koje prodiru neortodoksno shvaćeni elementi ekspresionističke, futurističke, a potom i nadrealističke poetike pa kritika od tada govori o pluralnom i polifonom karakteru Ujevićeve poezije. Tridesetih godina pojavljuju se prvi put i tekstovi koji više ili manje izravno tematiziraju predodžbe o ljudskoj veličini i emancipaciji proletarijata (Visoki jablani, Čin sputanih ruku, Pogledi u praskozorju) te označavaju autorovo približavanje socijalističkim idejama, ali se u poetiziranim verzijama zadržava esteticizam iz rane faze ili se zamisli o bratstvu i jednakosti prožimaju kozmičkim spiritualizmom (Pobratimstvo lica u svemiru). Sa sve većim udjelom pjesama o društvenim pitanjima i određenim stupnjem angažmana raste i broj tekstova pisanih tzv. »oslobođenim stihom« (redcima različite duljine u prepoznatljivim strofičkim uzorcima). S obzirom na to da i posljednja zbirka okuplja tekstove od sredine 1920-ih a dijelom i one iz sljedećega desetljeća, Ujevićev se izraz nije bitno mijenjao. Uočljiva je tendencija da se, s jedne strane, sublimiraju i pozitivna i negativna individualna i svjetskopovijesna iskustva, dok se, s druge strane, Ujevićeva poezija otvara mnoštvenosti predmetnoga pola te otuda velik broj pjesama iz kasne faze opijeva različite fenomene i čovjekov odnos prema njima (Sklonidbe ruku, Ushiti cigarete, Legenda svijeća). Usporedno s lirikom u stihu nastalo je i nekoliko opsežnih ciklusa pjesničke proze (Crteži s kavanskog mramora, Mamurne jamatve, Badnjaci) također u tradiciji francuskih modernista. U rasponu od feljtonistički zabilježene crtice do autobiografskoga lirskoga zapisa ili analitičkoga minieseja ti tekstovi proširuju spektar ionako bogata i generički raznovrsna Ujevićeva proznog izraza. Uz dvije knjige ukoričenih eseja napisao je velik broj kraćih tekstova na razmeđu publicistike, autobiografske proze i književne kritike. U nekoliko tekstova (Ispit savjesti, Mrsko ja, Fragmenat), slično kao i u svojim simultanističkim pjesmama, problematizira koncepciju jastva kao homogena subjekta. U mladosti stečenu erudiciju širio je ustrajnim interesom za istočnjačku, ponajviše indijsku, filozofiju, koju je smatrao nadopunom zapadnjačkom racionalizmu i scijentizmu pa je mnoge članke posvetio alternativnim smjerovima religiozne duhovnosti. U književnokritičkim spisima najviše je pozornosti posvetio francuskoj književnosti od Baudelairea do avangarde. Zbog egzistencijalnih potreba bavio se intenzivno i prevođenjem: prevodio je pjesnike koji su ostavili značajan trag u njegovoj poeziji (Baudelaire, Rimbaud, É. Verhaeren, W. Whitman), veći broj pjesama iz talijanske i kineske lirike, a okušao se i u nekoliko proznih prijevoda (M. Proust, J. Conrad, F. Schlegel). Od pojave prvih zbirki do danas Ujević je predmet kontinuirana čitateljskog i kritičkog interesa, a prosudbu kako je posrijedi jedan od najzanimljivijih hrvatskih, ali i europskih pjesničkih opusa u XX. st., koju je donijela kritika prijeratnoga razdoblja (S. Šimić, R. Marinković), potvrđuju i književnopovijesne studije u posljednjoj trećini XX. st. (A. Stamać, V. Pavletić, D. Jelčić). Opće je mišljenje da je, premda kvalitativno neujednačen, njegov poetski opus pokušaj sinteze klasičnog i modernog u hrvatskoj književnosti, pri čemu bogatstvom i kompleksnošću poetskih svjetova s M. Krležom dijeli položaj na vrhu hrvatskoga modernističkoga kanona. MG81 (N)

Beograd 1938 god.,format 15x12 cm,150 str.,sve korektno očuvano. žan3 81g

NIDANA BEZ RETKA JURIJ OLEŠA KULTURA BEOGRAD 1964 ESEJI I STUDIJE Predgovor PAVAO BROZ R e f e r e n c e O Alekseju Tolstoju O Puškinu O Bagrickom O Iljfu O Turgenjevu O Tolstoju O Vološinu O Aleksandru Grinu O Danteu .......................................................... Broš Latinica Omot 160 stranica Nekorišćeno

НЕРОН АЛЕКСАНДАР КРАВЧУК ЈУГОСЛАВИЈАПУБЛИК Б е о г р а д 1988 Поговор ПЕТАР ВУЈИЧИЋ ........................................................ Тврде корице Ћирилица 354 странице

STO GODINA TELEGRAFA U CRNOJ GORI-Marko Cvjetković Veći format, Titograd,1969.god.,138.strana,ilustrovana. KAKO JE DOŠLO DO UVOĐENJA TELEGRAFSKOG SAOBRAĆAJA U Crnoj Gori ,sadržajna knjiga. 2h

Naslov: An Essay on Criticism Autor: Graham Hough Izdavač: W. W. Norton & Company, New York, USA Obim strana: 179 Format: 12,5 x 19,5 cm Povez: Meki Knjiga je jako lepo očuvana. Unutrašnjost je odlična, dok su na koricama vidljivi tragovi korišćenja. Na uvodnoj strani postoji pečat i potpis Miloša I. Bandića, koji je ujedno i bivši vlasnik. Knjigu šaljem kao preporučenu tiskovinu nakon uplate na tekući račun, a moguće je i lično preuzimanje u Novom Sadu na mojoj adresi. Tag: Miloš I. Bandić

Celokupna djela dela Vojislava Ilica Izdanje Sveslovenske knjizare, Beograd, 1922. Tvrdi povez, format: 14x19 cm, 318 strana, cirilica. Korice kao na slikama. Unutra odlicna za knjigu staru 100 godina! Inicijali na prvoj strani. Nema drugih trgova koriscenja! Kompaktna.