ŠTA ZAPRAVO ZNAČI ŽIVETI ISTINSKI SLOBODNIM ŽIVOTOM Nakon izuzetnog ostvarenja V. Ajlenbergera – knjige Vreme čarobnjaka, koja je za samo dve godine po izlasku iz štampe prevedena na više od 20 svetskih jezika, pritom našavši se na listi najboljih knjiga od strane kritičara TIMES-a za 2020. godinu – Ajlenberger je svojim čitaocima predstavio svoje sledeće remek-delo. I ovaj put na jedan sasvim autentičan i živopisan način, u delu Vatra slobode, koje se može iščitavati na tromeđi filozofske literature, biografije i romaneskne proze, Ajlenberger nam donosi svedočanstvo o izuzetnoj intelektualnoj konstelaciji i rađanju nove filozofske misli baš u deceniji kada je celu Evropu, pa i svet, obuzimalo jedno od možda najtežih civilizacijskih iskušenja – bila je to decenija između 1933. i 1943, možda i najmračnije poglavlje evropskog modernizma. Za razliku od prethodne knjige u kojoj su se čitaoci mogli upoznati sa grupnim portretom četiri briljantna mlada filozofa posle Prvog svetskog rata – M. Hajdegera, V. Benjamina, E. Kasirera i L. Vitgenštajna koje je ujedinio „duh vremena”, glavne junakinje ove posve dinamične epizode u istoriji svetske filozofije jesu Simon Vejl, Ajn Rand, Simon de Bovoar i Hana Arent, koje su, suočene sa istorijskom i civilizacijskom katastrofom, razvijale sopstvene vizionarske ideje, na različite načine mislile i definisale slobodu i postavile nove temelje istinski slobodnom, emancipovanom društvu. Može se reći da je Vatra slobode briljantna knjiga o četiri globalne ikone koje su, na ponoru 20. veka i uticajem širom sveta do današnjeg trenutka ilustrovale šta zapravo znači živeti istinski slobodnim životom, a u impresivnoj veštini pripovedanja, Ajlenberger je umećem „epizodnog istančavanja“ ukazao na raznolike nijanse ovih životnih epizoda. Ovaj pustolovni put vodi od Staljinovog Lenjingrada do Holivuda, od Hitlerovog Berlina i okupiranog Pariza do Njujorka; ali pre svega revolucionarnim mislima, bez kojih naša sadašnjost – i budućnost – ne bi bile iste. Njihova postojanja – kao izbeglica, aktivista, boraca otpora, izuzetnih mislilaca svoga doba – pokazuju se kao proživljena filozofija i impresivno svedoče o oslobađajućoj snazi misli.

BEZKOMPROMISNI ZVUK Sa Bloody zvukom, ističući oštre visoke tonove i srednje tonove sa dubokim, zadovoljavajućim basom. Stabilna, pouzdana Bluetooth veza Bluetooth v5.0 poboljšava stabilnost bežične veze za besprekorniju audio i video sinhronizaciju i zahteva manje energije. M.O.C.I. (Mycelium of Carbon IT) je duša i srce Zlatnog zvuka. Napravljen od napredne biotehnologije sa uzgojenim nano micelijumom i karbonskim vlaknima kako bi se metalu pružila krutost sa tankošcu poput papira. Ova optimalna kupola je napravljena da kreira visoke rezolucije i precizne note za visoke i srednje tonove i otkriva muziku do njenog punog potencijala. Produženo vreme reprodukcije 22h Trajanje baterije može trajati do 4 sata po punjenju, ali nema potrebe za brigom ako ste u pokretu. Jednostavno napunite slušalice za još 18 sati reprodukcije pomocu aluminijumske futrole za punjenje. Bežicni prenos nezavisno Slušalice sa obe strane uha rade nezavisno i prenose zvuk na levo i desno uvo istovremeno. Nema potrebe da brinete o promeni ili nedostatku veze. Slušalice mogu da primaju pozive koristeci jednu ili obe slušalice. Ovo vam omogucava naizmenicno njihovo punjenje. Kontrola na dohvat ruke Samo dodirom prsta, možete ih koristiti za reprodukciju prethodne/sledec´e pesme, primanje/završavanje poziva, unos glasovnog asistenta (Siri, itd.). Otporne na vodu i prašinu (IPX4) Idealno za one koji vode aktivan nacin života, možete da vežbate uz svoje omiljene melodije i imate slobodu da nosite ove bežicne slušalice tokom raznih aktivnosti na otvorenom. Brzo uparivanje Automatski se povezuje sa vašim telefonom cim izvadite iz kucišta nakon prvog povezivanja. Enter Voice Assistant Sa svojim omiljenim glasovnim asistentom, Google Assistant-om i Amazon AleXa i Siri, itd. Velicina zvucnika: 10 mm Frekvencijski odziv: 20 Hz-20 kHz Osetljivost slušalica: 105 dB @ -10 dBFS Mic. Osetljivost: -42 dB @ 1 kHz/Pa Impedansa slušalica: 32 oma Bluetooth verzija: v5.0 Operativna udaljenost: 10 m Tip baterije za slušalice: litijumska baterija (40 mAh) Tip baterije kuc´išta za punjenje: litijumska baterija (500 mAh) Snaga punjenja: 5V=500 mA Vreme punjenja slušalica: <1,5 h (niska baterija do potpuno napunjena) Vreme punjenja kuc´išta: < 2 h (prazna baterija do potpuno napunjena) Vreme reprodukcije muzike sa jednim punjenjem: ˜4 h (50% podataka o jacini zvuka) Vreme reprodukcije od kuc´išta za punjenje: ˜22 h (50% podataka o zapremini) Težina: 37 g

Odlomci: „Ne znam koliko vremena je bilo proteklo između iščeznuća i naglog i lakog otvaranja očiju – činilo mi se da sam bio samo trepnuo (a rekli su mi da je operacija trajala čitav sat), a, u stvari, ja jedan sat nisam postojao; čula su bila potpuno zamrla, nije bilo snova ni sanjanja; ničega nije bilo, kao da sam bio mrtav. Tako sam shvatio (jer sam to i doživeo) da je smrt za onoga ko umire – laka. On se sa njom ne suočava jer nastupa pošto njega više ne bude bilo. Smrt postoji samo u svetu živih.” „Pojedinac može biti razapet između sentimenta i razuma, i, desi li mu se to, obično kažemo da mu život postaje tragičan. U najboljem slučaju – nesrećan. Ali zajednice retko kad dospevaju u ovakve dileme: njih vode kolektivni nagoni, iliti (rečeno sofisticiranim načinom izražavanja) – mentalitet. Od prirode datog mentaliteta zavisiće i sudbina ljudskih zajednica, a posledice (krštavane istorijom ili mitom), zvaće se pobede ili porazi. Njihov zajednički imenitelj jesu reči proistekle iz prirodnih pojava, a one glase: udes i katastrofa. Ili, jednostavno: BOŽJA VOLJA ili SUDBINA. (Nikako „nesreća” ili „tragedija”. Nikako!)” „Svako je vreme obeleženo ludošću. Ali, dok smo u matici (u središtu života), mi ne vidimo svu njegovu grotesknost. Tek u starosti, kada nam i naše trajanje (naše dotrajavanje) poprimi takav vid, u stanju smo da svoga vremena sagledamo pravo lice.” „Stepen samovolje jednog diktatora određuje količina poniženja koju zajednica može da izdrži.” „Šta je život? Jelo, ljubav, rađanje, radost, san, jednom rečju: sve što nije Istorija.” „Kad sve osporimo, šta nam preostaje? Poezija.”

Zbirka recepata za jednostavnu pripremu izvrsnih kremastih kolača, kolača s oblandama, kolača koji se ne peku, torti i svečanih kolača, roladi, sitnih kolača, pita, peciva.

Slušajte svoju muziku i obavite handsfree telefonske pozive Radi sa bilo kojim laptopom ili mobilnim telefonom omogućenim putem Bluetooth veze Duga baterija -Bluetooth stereo slušalice sa ugrađenim mikrofonom -Napredna DSP tehnologija za smanjenje šuma -Do 250 sati rada u režimu mirovanja i 10 sati slusanja muzike -Automatski iskljucuje muziku u slucaju dolaznih poziva -Dugme za više funkcija, kontrola jačine zvuka i indikacija slabe baterije -Ažuriranje statusa glasovnog poziva (uključivanje/isključivanje, uparivanje, dolazni poziv) -Udobni jastuci za uši i podesivi pojas za glavu Interfejs: Bluetooth v.4.1 Snaga prenosa: max. 5 dB Podržani profili: HSP, HFP, A2DP and AVRCP Punjiva Li-ion baterija kapaciteta 250 mAh Vreme punjenja: 2 sata Radna udaljenost: do 10m na otvorenom Prečnik zvučnika: 40mm Frekventni odziv zvučnika: 20Hz-20000Hz Osjetljivost: 93dB Impedansa: 32Ohm Mikrofon: 360 stepeni omni-smer Ulazni napon: 5V DC Potrošnja: 3.7V DC, do 45mA Dimenzije: 170x175x70 mm Dužina USB kabla punjenja: 1m Neto težina: 130g Ukoliko nemate Bluetooth na vašem uredaju imamo adapter pod sifrom: BTD-MINI5

Zbirka recepata za jednostavnu pripremu izvrsnih gulaša i paprikaša.

Zbirka recepata za jednostavnu pripremu izvrsnih supa i variva.

Pored preventivnih mera, u knjizi se nalaze saveti i os vemu drugom što može biti od pomoći.

Odlomak: 14. NORI MAX Palmar je odsutno gledao kroz prozor vojarne, u njenom krugu nije se ništa događalo. Ulicom su prolazili automobili, na ulazu u vojarnu bio je parkiran tamni civilni golf u kojem su sjedila dva čovjeka. Pretpostavljao je da se radi o policajcima u civilu. Taj pritajeni mir ga je činio blago nervoznim. Sa stola je uzeo termosicu i natočio si je šalicu crne kave te krenuo prema drugom katu zgrade. Uputio se do devetke, koji je imao nadimak Max. Nasmijao se kada se sjetio Maxa. Max je bio najduže u njegovoj jedinici. Imao je devetnaest kada se priključio Hrvatskoj vojsci. Bio je rodom iz nekog malog sela između Marije Bistrice i Krapine. Imalo je čudan naziv, Repišće, Hrkišće ili neko slično neuobičajeno ime. Upamtio je samo završno „šće“. Koliko god puta je Max spominjao to selo Palmar ga nije uspijevao zapamtiti. Max je zbog strasti prema motorima i autima, još u srednjoj školi dobio nadimak Nori (Ludi) Max. Kad bi sjeo za upravljač auta ili motora Max bi ga tjerao do krajnosti. Vozio je dokle je motor išao i dokle je kazaljka na brzinometru pokazivala. Prometna pravila i propisi za njega nisu važili, on je uvijek vozio po svome. Kada mu je došao u njegovu jedinicu osobno se uvjerio u to. – Kako si uspio položiti vozački ispit? – pitao ga je Palmar za vrijeme prve vožnje. Max ga je često vozio kamionom ili automobilom od položaja do grada i natrag. Ponekad je znao sa njim otići i pokupiti namirnice za jedinicu ili odvesti njega i njegove ljude do grada. Uživao u vožnji, problem je bio što su oni koje je vozio umirali od straha i mučnine. – S prve. Se sam položiv s prve – odgovorio mu je smijući se. – Ne mogu vjerovati. – Kaj bi vam lagav, se sam položiv s prve. Se prometne znake i sva pravila znam napamet od šesnaest let. – Maks uspori malo, voziš ovaj kamion kao da si ga ukrao. – Tak sam nafčeni. Vozil sam z stricem trke po bregima i to mi je ostalo. – Šarmantni vozač, šamaraš bankine, ti si vozačka legenda Hrvatske vojske, znači otuda si pokupio to divljanje po cesti. Palmaru je sada bila jasnija Maxova strast za ludom vožnjom. – Kada si počeo voziti? – Na motoru sem se počev voziti z jedanajst let, a vu autu s petnaest. – Kada si dobio prvi auto? – Z osemnajst let. Prvi aute mi je bil poljski PZ, mel sem ga deset dni. – Slupao si ga. – Ne, tirav sem ga kaj su mu klipi zišli vum čez auspuh. Palmar se nasmijao. – Ti si stvarno Ludi Max. Koliko prometnih nesreća si imao sada? – Imel sem same na trkama, ovake nisem imel. – Ne vjerujem. – To vam se pričinja kaj vozim brze, ja vam osećam motor, osećam kam moram voziti po ceste. Mam si zapamtim cestu. Znam točne da auto moram prešaltati i hititi ga vu vekšu ili vu nižešu brzinu. Jeden put se prepelam po cesti i već si se zapamtim. Točno znam gde ga kulike morem potirati, de se zavoj more seči a de se nebre seči. – Nisi imao nikakvu prometnu nesreću? Maks, ajde ne seri, ne vjerujem ti. Palmar ga je ozbiljno pogledao. – Dobre, imev sem, ali nigde na policiji je ne zapisane. Jempot so me pajdaši v noći z traktorem zvlekli vum z grabe. Bez problema sem se z aute odpeljav dime. Neje bila totalka, sam su špur morali z optikom naštimavati. To se ne računa kak prometna nesreća. – A drugi i treći puta? – Ne računa se, zat kaj neje zapisano na policiji. Palmar se nasmijao. Jako dobro je znao da svaka rasprava o vožnji ne bi imala smisla. Max je bio tvrdoglav i nije popuštao, Palmaru to nije smetalo, jer je bio dobroćudan i zabavan. – Kako to da si odabrao vojsku a ne nešto drugo? – Tak, štev sam braniti zemlju od četniki i otišev sem vu vojsku. – Što si po struci? – Bravar, imam i ispit za kamion. Ne volim bravarski posel, to nesem nigdar štev delati, vu vojski mi je bole. Razmem se dobro v mehaniku i motore. Volim stisnuti gas na aute, kamioni idu pomalem zato me ne zanimaju. Max na položaju i u vojarni nikada nije komplicirao, sve svoje zadatke je uredno izvršavao i jako se dobro uklopio u Palmarovu jedinicu. Općenito, svi vojnici su voljeli Maxa. Bio je dobar vojnik i velika dobričina. Pedantan na neki svoj bizaran način. – Se mora biti zbegecano i čisto. Čižme i cipele se navek moraju svetliti kak pesja jajca – znao je govoriti kada je čistio čizme ili glancao četkom odijelo. Napravio je uvijek sve što bi mu nadređeni naredili, ali uvijek je imao neki komentar. – Fčera sem se v gradu z dečke našvasal v birtiji, spil sem ga kake dvogrba deva. – Max, polakše sa tim alkoholom. Ne želim da imaš problema sa vojnom policijom. Pazi na ponašanje kada si u gradu, da ne dobijem primjedbe na tvoj račun – upozorio bi ga Palmar kada je usput čuo kako razgovara sa kolegama. – Gospon satnik, pili sme ali sme v gradu ne delali nikše probleme. – Tko je sve bio s tobom? – Palmara je zanimao nastavak Maxove priče. Nikada nije želio propustiti detalje jer bi mu gotovo uvijek popravili raspoloženje. – Štefina, Stipa i još par dečke z druge satnije. Gospon satnik, v Miražu vam dela nova konobarica. Ima duge črne lase, nosi kratku minicu, kak ima lepu okruglu rit, velke cecke i jake noge. Stalno si premišlavam kak bi se rad zatirav gori na nju, makar bi mi to bilo zadnje v životu. Da sam znate kak je fajna v licu i lepo se smeje. Sam pogled na Maxa na Palmarovom licu izazivao osmjeh i pozitivno raspoloženje. – Stvarno? Kako se zove? – Simona, to mi je tak lepo ime, jako ji se paše. Ona mi se tak lepo nasmeje dok ji velim Simonica. Palmar nije skrivao oduševljenje njegovom informacijom, uživao je u pozitivi koju je Max zračio. – Max, ak veliš da je tak zgodna budem je pogledao, ne smijem to propustiti. – Gospon satnik, ja vas otpeljam, moremo za vikend skupa na pijačo ja vas počastim – insistirao je Max. – Hvala ti na pozivu, ali za vikend imam obaveze, poslije toga možda odemo na položaj. Tako da vjerojatno neću moći tako skoro. Nemaš li ti curu za ozbiljno, čekaj kak se zove, da nije Natalija? – Palmar ga je radoznalo pogledao. – Ne gospon satnik, zove se Nataša. Ona mi je kako dobra prijateljica, ne mora znati kam idem i kaj delam na terenu. – Ne mora, ali to nije u redu sa tvoje strane, to da razmišljaš kako da je prevariš s drugom. – To si vi tak mislite. A kak da ja znam kaj ona dela doma. Nataša mi sigurne nebu rekla če se spominla v zadrugi de dela z kakšim fajnim trgovačkim putnikom. Znam ja ženske, dok dojde kakši fajen trgovački putnik ili lepa mušterija sam bi se spominale i šmigale z ritjom. Još meje bu mi rekla ak su bili negdi na kavi i ak su posle kave prešli nekam na desert. – Kakav desert? Max je poravnao kapu na glavi i nasmijao se. – Gospon satnik, vi stvarne nikaj ne razmete. – Ne razumijem, daj mi to prevedi. – Ak se muški i ženska dogovore za kavu, posle ideju na desert. Desert vam je nekaj slatkega. Vi kak muški se pobrigate za kavu a puca se posle pobriga za desert. – Je Simona prihvatila tvoj poziv za kavu? – Vi bi se šteli znati, to je moja briga gospon satnik. Ak vam rečem za kavu budem vam morav povedati i za desert. Ja vas ne sem nigdar pital s kim idete na kavo. Sejedno ja svoju Natašu imam jako rad i komaj čekam da dojdem dime. Max se nakratko zamislio. Palmar je znao da slijedi neko ozbiljnije pitanje. – Gospon satnik, kaj ne bume tak skore išli nazaj na položaj? – Ne znam, znaš da to nije na meni. Rat je nepredvidivo stanje, ne znaš što se sutra može dogoditi. Palmar se zamislio. Možda i nije bilo loše što je Max ono rijetko slobodno vrijeme trošio u društvu lijepih konobarica. U ratu si uvijek s jednom nogom u grobu. – Ja bi si zev jen vikend slobodno, tri mesece nis bil doma. – Max, ne mogu ti ništa obećati, ali svakako ću predložiti u komandi da par naših ljudi ide na dopust. Akcija oslobođenja zaleđa je dobro završila, ali još je opasno, bojišnica je nesigurna i može se još svašta dogoditi. Palmar je Maxa najviše upamtio po jednoj požrtvovnoj gesti. Kada su bili na položaju na Velebitu, jednog vojnika je ugrizao poskok. Max ga je sa još jednim vojnikom nosio dva sata kroz šikaru i uske staze do zaseoka gdje ih je čekalo sanitetsko vozilo. Spasio je suborcu život. Max je bio nesebičan i ustrajan. Nikada mu ništa nije bilo teško napraviti za ljude oko sebe. Kada bi dobio slobodno i izašao sa dečkima u grad znao je popiti, ali u vojarni nikada nije pio. Na položaju je bilo najstrože zabranjeno piti alkohol, on se toga pridržavao. Već u samoj Maxovoj pomalo zdepastoj pojavi je bilo nečeg dobroćudnog. Dok je hodao po vojarni ili negdje na položaju svi bi ga pozdravljali. Neki su ga oslovljavali nadimkom Max, drugi imenom. Znao bi zastati i popričati sa nekima. – Dečke, jebal ga vrag kak je denes vroče. Ve bi nam dobre legle mrzle, rosne pive. Ste vidli kakva konobarica dela v Steli, ako niste morate jo videti. Njegovi jednostavni, naočigled banalni zaključci svima bi pomogli da izdrže, da se mislima odmaknu od ratne psihoze i da ustraju u zadanoj zadaći. Palmar se sjetio boravaka na Velebitu, sa svojim ljudima je držao tri kote. Maxu nije bilo teško skuhati čaj ili kavu za dečke koji su bili sa njim na koti. Bila je to naporna zadaća zbog teških uvjeta na terenu. Jedna od težih zadaća koju je dobio sa svojim ljudima bila je držati položaje na Dinari. Sjedili su u improviziranoj zemunici i smrzavali se. Hladnoća i magla pojačavale su tmurno i depresivno raspoloženje. Palmar je znao da su neizvjesnost, izoliranost i hladnoća u ratnim uvjetima vjerojatno najpogubnija zla za čovjekovu psihu. – Jebal ti Isus mater, kak je zime na ovem usranem bregu. Stalne mislim na tople lete. Dečke, komaj čakam da dojdem dime, sedem si na motora i potiram ga kak se žarke strele čez brege. Vuni je mrzle a ja mislim na leto i mam mi je tople. Ve bi nam pasale mrzle pive ili rosni gemišti. Dok si tak mislim kak je vroče ožejnim kak rosa v poldne. – Max nisam razumio, kak si žedan? – pitao ga je Palmar. – Kak rosa v poldne, gospon satnik. Ponovio mu je to glasno. Svi u zemunici su se smijali na tu njegovu rosu v poldne. Njegovi komentari su svima popravili raspoloženje. Maxov optimizam je puno puta pomagao ne samo Palmaru nego i njegovim ljudima da ustraju kada je bilo najteže. Osim njega vjerojatno nitko drugi nije znao da se iza Maxovog vedrog lica i veselog raspoloženja krila neka prikrivena tuga. Možda zato što je velika većina veselih ljudi u duši tužna, oni svoju tugu kao toplom dekom pokrivaju humorom. Na bojištu ga nije bilo strah, nikada nije odbio ni jednu zadaću. Razumio se u mine i razminiravanje, kao i u popravak sustava veze. Nemali broj puta je znao uloviti neprijateljske razgovore koji su se vodili između njihovih jedinica. Na terenu ili položaju je znao popravljati motorole i druge sustave veze. – Jebal ga vrag kak me ovo živcera, tu negde gubim spoj ali bodem ja to popraviv. U najtežim trenutcima sve je okretao na vedru stranu. S vremenom se njegova vedrina gasila a on povlačio u sebe. Max je poslije rata padao i ustajao, nastojao živjeti život normalnog čovjeka. Na svom životnom putu bi zastajao, trudio se krenuti dalje, ne znajući što će mu život donijeti. Razmišljajući o Maxu, Palmar je uspio zaspati negdje pred jutro.

Zbirka recepata za jednostavnu pripremu izvrsnih jela kineske kuhinje.

Zbirka pripovedaka. Odlomak: Kakve ću ja odnose uopće, ikad razviti s mojim unucima? Preko skypea ili zooma? Pa ta djeca neće znati da postoji utješni miris bakinog krila, neće osjetiti sigurnost bakine kuhinje, neće ih djed učiti plivati, pitanje je hoće li uopće govoriti materinji jezik…

Odlomak: Tih sam tjedan dana do druge operacije živjela u nekakvoj vrsti tišine bez puno misli u glavi. Ništa nisam negirala, nisam se sažalijevala, nisam tražila krivce, nisam si tepala kako sam jadna… Ali svejedno sam bila bolna, uplakana, tužna i, u najmanju ruku, čudna. Nije mi pasalo ničije društvo. Nisam željela ni mamu ni muža ni prijateljicu. Jedino sam pokraj doktora osjećala sigurnost. Njega sam čak i željela u blizini, što je više moguće, da ne kažem stalno. I to je sasvim u redu. Sad, dok se prisjećam, čini mi se da sam isplakala litre suza, tako su prirodno tekle, a jedina im je zadaća bila obaviti generalno čišćenje utkanih sjećanja moje prošlosti. Nosila sam u sebi dječju krhkost, zbog čega sam bila poput kristala u stotinama malih geometrijskih oblika. Osjećala sam se beskrajno tužnom. Privlačilo me stapanje s prirodom, mir i meditacija pod stablima bjelogorice. Kraj mog doma diše park Jelenovac, pa sam svakodnevno odlazila na to svoje mjesto tišine te satima sjedila na poprilično prostačkoj fluorescentnozelenoj kamp stolici kupljenoj u nekom dućanu u ime ‘dijagnoze’, gledajući ptice i, po meni, najljepšu umjetnost na platnu, onu ispisanu na nebu. Nakon trećeg dana mi je i vozač autobusa na liniji Jelenovac počeo mahati. Ništa me nije zanimalo iz svijeta koji je do jučer bio svakodnevica. Kako u sekundi sve može postati nevažno. Okrenula sam se sebi unutra. Ma, ne bi li tako i inače trebalo biti? Pozivi na modnu reviju, premijeru filma, promociju knjige kolegice spisateljice, ručkovi i večere, eventi… Sve mi je to palo u neki daleki plan. Tada nisam imala želju dijeliti svoju dijagnozu ni s kim. I dalje sam obitelji u Škabrnji o svemu šutjela, barem dok ne prođe ova druga operacija i dok ne dođe faza u kojoj mogu izreći: ‘Sve je sada iza mene’, jedina faza u koju sam istinski vjerovala. Rak je činjenica Samo je nekoliko dana Google bio moj najbolji prijatelj. Zaista nikome ne bih preporučila da se upusti u avanturu pretraživanja po internetu. Čitala sam o kisiku u stanicama, prehrani, o šećerima koji hrane tumorske stanice, o pametnim lijekovima, o vrstama raka i stopi preživljenja. STOP. Zakačila sam se za otkriće njemačkog znanstvenika Otta Warburga, koji je prije gotovo sto godina otkrio kako je rak rezultat antifiziološkog načina života. Ovaj znanstvenik nagrađen Nobelovom nagradom tvrdio je kako do raka dovede hrana koja zakiseljuje te fizička neaktivnost. U zakiseljenom organizmu tumor nastaje i buja, tumorske stanice su anaerobne i ne mogu preživjeti u prisutnosti visokih koncentracija kisika. I glukoza hrani tumore. U prijevodu, karcinom je obrambeni mehanizam koje naše stanice koriste kako bi preživjele u kiseloj sredini. Najgore što možemo u sebe staviti je rafinirani šećer i svi njegovi derivati, meso i sve životinjskog porijekla, rafinirana sol, rafinirano brašno, tjestenina, torte, margarin, kruh, kofein, alkohol, sva industrijski prerađena i konzervirana hrana, antibiotici i STRES… Preporuka je jesti sve sirovo povrće, voće, popiti sok barem jednog limuna dnevno, svakodnevno pojesti šačicu badema, jedina alkalizirajuća žitarica je proso, a sve se žitarice moraju jesti kuhane. Klorofil – zelene biljke ga sadrže i on je veoma alkalan. Med, ali samo onaj pravi bez dodatka šećera. Voda, važno je uvijek biti dobro hidriran. I vježbanje. Krenula sam u obavljanje svojevrsne revizije vlastitog bića.

Odlomak: Osnovne značajke sustava Bachovih kapi Dr. Edward Bach opisao je sustav Bachovih kapi na sljedeći način: „Osnovna načela su ova: Prvo. Ovaj sustav ne zahtijeva nikakvo medicinsko znanje. Drugo. Sama bolest je posljedica i ne ukazuje na potrebne Esencije. Treće. Um je najosjetljiviji dio našeg tijela pa nam stoga najbolje može pokazati koje esencije su nam potrebne. Četvrto. Uzima se u obzir samo reakcija pacijenta na bolest, a ne sama bolest. Peto. Prave vodilje za otkrivanje načina na koji pacijent reagira na bolest, kao i Esencija koje su mu potrebne, su: strah, depresija, sumnja, očaj, razdražljivost, potreba za društvom ili potreba za samoćom te neodlučnost.” Nadalje, dr. Bach objašnjava prednosti ove metode iscjeljivanja nad drugim metodama liječenja: „Sustav … ima velike prednosti nad drugim sustavima. Kao prvo, sve su esencije pripremljene od prekrasnog cvijeća, biljaka i drveća iz Prirode, od kojih nijedna nije otrovna i ne može učiniti nikakvu štetu, bez obzira na dozu koja je uzeta. Kao drugo, samo ih je 38, što znači da je mnogo lakše pronaći pravi lijek, nego kad ih ima mnogo više. Kao treće, metoda odabira esencija dovoljno je jednostavna da je većina ljudi razumije. Kao četvrto, izlječenja koja su nastupila bila su toliko sjajna da su nadišla sva očekivanja, kako onih koji koriste ovu metodu tako i pacijenata koji su primili njene koristi. Te su ljekovite biljke uspjele toliko puta iznova, tamo gdje su svi drugi isprobani načini liječenja bili neuspješni.” (Edward Bach, 1936.) Ove, gore navedene značajke dane su, vjerujem, u usporedbi s homeopatijom koju je dr. Bach prakticirao. U homeopatiji se za pripremu homeopatskih remedija kao izvori uporabljuju i neke otrovne8 biljke, minerali i životinjske izlučine. U homeopatiji je također bitna i potencija u kojoj se priprema homeopatska remedija, što s Bachovim kapima nije slučaj. Danas homeopati u svojoj praksi mogu rabiti čak više od pet tisuća homeopatskih remedija, što je mnogo zahtjevnije za proučavanje i rad od Bachovih kapi. Homeopatija je kompleksan sustav koji je bitno proučavati više godina da bi se sustav mogao samostalno primjenjivati, a Bach je težio pronalasku sustava kojim se može samostalno koristiti svaki član kućanstva, neovisno o svojoj naobrazbi i dobi. Dr. Bach je, prema navodima Nore Weeks, smatrao da „pravi lijek ne smije uzrokovati jake reakcije, niti smije biti štetan ili neugodan za uzimanje, već njegovi učinci trebaju biti nježni i sigurni, te rezultirati iscjeljenjem uma i tijela”.

Naslov: Analogna elektronika u teoriji i praksi Autor: Kurt Diedrich Izdavač: Agencija Eho Strana: 260 Povez: meki Pismo: latinica Format: 25cm Godina izdanja: 2021 ISBN: 978-86-8013-435-2 Opis: Izloženim radom autor može početniku u analognoj tehnici da pomogne da se snađe u džungli zbunjujućih tehničkih termina bez zbunjujućih formula. Namera je čitaocu ponuditi široku paletu tema bez dubinskih objašnjenja nego se usredsrediti na suštinu iako nije ispustio u prvom planu omiljene teme, mernu tehniku, muzičku elektroniku sa operacionim pojačavačima. Autor ukazuje (nakon razjašnjenja funkcije poznatih elektronskih komponenti) da se iza mnogih složenih kola ipak kriju isti osnovni elementi i jasno stavio do znanja na osnovu brojnih primera kako veštom kombinacijom takvih „modula“ skoro sva merna tehnika može ispuniti zahteve (ključna reč „uobličavanje signala“) ono što je posebno zanimljivo korisnicima u domenu merenja životne okoline.

Naslov: C programiranje za Raspberry Pi Autor: Dogan Ibrahim Izdavač: Agencija Eho Strana: 374 Povez: meki Pismo: latinica Format: 17.6 x 25cm Godina izdanja: 2021 ISBN: 978-86-80134-36-9 Opis: Raspberry Pi se tradicionalno programira pomoću Pythona. Iako je ovo vrlo moćan jezik, mnogi programeri ga možda ne poznaju. S druge strane, C je možda najčešće korišćeni programski jezik i svi ugrađeni mikrokontroleri se mogu programirati pomoću njega. Knjiga započinje uvodom u C jezik, a većini učenika i novajlija ovo će poglavlje biti neprocenjivo. U knjizi su navedeni mnogi projekti, uključujući upotrebu Wi-Fi mreže i Bluetooth-a za uspostavljanje komunikacije sa pametnim telefonima. Uključeni su mnogi projekti zasnovani na senzorima i hardveru. I biblioteke wiringPi i pigpio koriste se u svim projektima. Kompletni listinzi programa su dati sa potpunim objašnjenjima. Svi projekti su u potpunosti testirani i funkcionišu.

Odlomak: Ustane čovjek, umije se i pristavi kavu. Pred njim je dan koji treba iskoristiti što je moguće bolje. Može odlučiti ostati u kući ili otputovati. Može se družiti s ljudima, ali i ne mora. Može odlučiti da se vrati u krevet. Ima pravo raditi što god hoće! Sto god odlučio, morat će nešto prigristi. Svi znamo da moramo jesti. Samo poneki se ohrabre sami pripremiti nešto što bi voljeli pojesti. Ako čovjek preskoči obrok, organizam će ga neumoljivo upozoriti na propuštenu obvezu. Zdravlje ulazi na usta, ali i bolest također. Hraneći se, ljudi vode politiku, dokazuju pnpadaje određenom društvenom sloju, pokazuju svoju zaljubljenost. Kada je čovjeku svega dosta, odluči štrajkati glađu. Kada želi pokazati svoj uspjeh i društveni položaj, organizira gozbe s ogromnom količinom hrane. Kada se želi nametnuti, čovjek će to najlakše napraviti dobro pripremljenim jelom, ali kada se zaljubi, ne treba mu ni kruha m vode. Zato kada popijete prvi gutljaj jutarnje kave, dobro razmislite! O Vašemu sljedećem koraku može ovisiti mnogo toga. Napravite kulinarski plan! Sve ostale planove podredite dnevnomu pripremanju hrane i hrabro krenite naprijed. Ako osjetite strah od kuhanja, vjerujte da će ga Vaša glad pobijediti. On čak može biti i koristan jer će u Vama probuditi kreativnost. Ako baš nemate volje da budete kreativni, jednostavno otvorite hladnjak....

Reč izdavača: „Nakon propale ženidbe u rodnom selu Povetarčevu Hava Liju okreće novi list i odlazi u Sijan. Na ovaj put polazi s namerom da pronađe čoveka kojem je presađen njegov bubreg. U Sijan pristiže zajedno sa svojim vernim prijateljem Vufuom i čvrsto uveren u vlastitu sreću menja ime u Talični Liju. Od prtljaga ima samo par crvenih cipelica namenjenih budućoj ljubavi svog života. Gradski život započinje sa dna društvene lestvice kao đubretar koji s nepokolebljivim optimizmom trpi nepravdu i dok trpi – živi punim plućima. Đija Pingva u romanu Talični Liju na jedan neposredan, topao i pre svega iskren način ispoveda istinitu priču o životu onih koji se nalaze iza kulisa vratolomne kineske modernizacije. U osnovi to je tragična priča običnog čoveka koji se obreo u neobičnim okolnostima, duboko protkana vrcavim humorom, pa se stoga ovaj roman može čitati u dva ključa– kao komedija apsurda i kritika odnosa savremenog društva prema pojedincu. Naposletku treba reći da se pred nama nalazi i roman jedinstven na srpskoj književnoj sceni koji zahvaljujući svom živopisnom ali prostom, reklo bi se narodskom jeziku, čitaocu pruža nesvakidašnji uvid u život običnog kineskog sveta i vrlo uspešno približava odveć daleki istok. Đija Pingva (1952- ) po mnogima važi za najvećeg kineskog savremenog pisca koji u domovini uživa veliku pažnju čitalaca i čija se znamenitost nažalost još nije izjednačila u inostranstvu. Đija Pingvino stvaralaštvo protkano je motivima iz života običnih ljudi, osobito iz rodne provincije Šansi. Njegovi romani i kratke priče hrabro zadiru u marginalne teme kineskog društva, redovno zalazeći u domen seksualnog. U njegova najpoznatija dela ubrajaju se romani „Napušteni grad”, „Ćin Opera”, „Fenjerdžija”, „Bele noći”, „Zemljana kapija” koje su do sada prevodili neki od najznačajnijih svetskih sinologa. Talični Liju je prvi roman ovog autora u prevodu na srpski jezik."

Odlomak: Cijelo je krdo smušenih misli protutnjalo kroz moju glavu od tog petka do sljedeće srijede, da bi na cjedilu ostala sama pitanja: nije li nam onaj rastanak potkraj siječnja 2004. nepovratno pao (lako sjeo?), stoga što smo naprasno otkrili da smo se – posustajanjem otpora prilagodbi – više samoobmanjivali, nego što smo vjerovali u stapanje dvaju bića iskorijenjenih iz posve drugačijih svjetova, bremenitih talozima iskustāvā (naoko) bez dodirne točke? Jesmo li se željeli ponad granice povučene svime što nas dijeli, odlučni skršiti sve prepreke, ili ipak više maštali o usidrenju u luci zajedničkog smiraja… koje nema ni na jednom portulanu? „Ta te žena iskreno voli: zar misliš da je malo toga morala prelomiti u sebi da bi ti se javila… nakon svega? Čovječe, za deset godina uruše se blistava carstva, nestanu golemi gradovi… crvotočac potopi jedrenjake nepobjedive armade – a ti uporno cijepaš dlaku na četvero, više se zaokupljaš iskrenošću njezinog motiva, nego potragom… u sebi, po razvalinama te ljubavi u tvojoj duši, za bljeskom koji zrači novim zanosom,“ najbolji prijatelj, kojem sam se – potkraj drugoga tjedna – otvorio mazohistički kao psihijatru od najvećeg povjerenja, obrisao mi je mrenu s trećeg okariječima oporim i tjeskobnim, neočekivano sugestivnim; razumio sam, užasnut izglednom opasnošću da, nagao kakav jesam, uprskam stvar ne ostavljajući prostora repesažu. Ništa nisam odgovorio: znao sam da mu nije do povlađivanja, mada nesumnjivo jest bio u pravu. Prešutio sam i prijekor o raščetvorenju vlâsi, tim lakše što u njegovoj konstataciji nije bilo natruhe savjeta, ni daleke sugestije što mi je činiti. Posebice nisam imao čime uzvratiti odjeku insinuacije da se više zaokupljam iskrenošću Alessijinog motiva nego sadržajem njezine poruke… potiskujući svjetlucanje žara u mojem pepelu; ta me spoznaja, mada naslućena, u njegovoj artikulaciju uzdrmala kao reful jesenske bure. Pridigli smo se bez riječi od stola u birtiji tugaljiva vonja kvartovskog dangubišta, za nekoliko koraka do automobila požalio sam što mu išta rekoh; neočekivan Alessijin povratak iz desetogodišnje samozataje bješe pokrenuo u meni osjećajnu oluju, o kojoj zapravo nisam umio reći ni riječi. Kako i bih, kad je njezina poruka s ugrađenim odlomkom teksta u kojem sam, uza sav literarni odmak, al fresco preslikao vrtloge što mi onda bjehu uskomešali dušu, svjedočila da je za onom voštanicom u „njenoj“ konobi ostao miris koji traje do današnjeg dana?

Odlomak: Ozljeda sinusa bila je neurokirurška noćna mora i svi su izbjegavali sinuse kao nagazne mine. Krvarenje iz sinusa moglo je biti toliko obilno, da je i u odrasle osobe moglo u nekoliko minuta uzrokovati smrt zbog iskrvarenja, a zaustavljanje takvog krvarenja bio je težak zadatak i za najiskusnije. Zbog blizine moždane kore sinus se nije smjelo koagulirati električnom pincetom, a nije ga se smjelo niti podvezati kirurškim šavom. To bi uzrokovalo začepljenje sinusa i moždani udar. Sinus je trebalo, dakle, rekonstruirati. Da bi to bilo moguće, Benito je morao odstraniti mnogo veći dio kosti od te proklete male rupe koju je do tada toliko intenzivno promatrao. Prvo je naložio da se Arslan pozicionira u maksimalno moguću uspravnu poziciju. Ozljeda sinusa je, uz iskrvarenje i moždani udar, popisu uzroka koji su mogli dovesti do djetetove smrti, dodavala i mogućnost zračne embolije. Otvoreni duralni sinus mogao je, naime, usisati velike količine zraka, koji se mogao prenijeti do srca i izazvati zračnu emboliju. Uz sve to treba reći i da obilno krvarenje uzrokuje poremećaj u koagulaciji krvi, tako da je, umjesto da dođe do zgrušavanja krvi, krvarenje s vremenom postajalo sve obilnije. Anesteziolozi su činili što su mogli: davali su faktore zgrušavanja krvi, a respirator su namjestili da radi tako da se smanji mogućnost zračne embolije. Sve su te mjere, kao i adrenalin, mogle odgoditi pacijentovu smrt nekoliko minuta. Ključ i rješenje problema bio je i dalje u brzom zaustavljanju krvarenja. Dok je mlada i već sasvim blijeda vanjska sestra drhtavim rukama pokušavala stol postaviti u položaj koji je zahtijevao Benito, on je sve glasnije vikao na nju, i to nekakvim nerazumljivim primordijalnim kricima. Ti zvuci su bili neuobičajeni čak i za operacijski trakt sveučilišne bolnice, koji je u svojoj dugoj povijesti svašta i vidio i čuo, te su privukli u dvoranu osoblje koje je prolazilo hodnikom i koje je sada, sa svih troje vrata koja su vodila u dvoranu, promatralo kataklizmičku scenu. Sestri je daljinski upravljač stola ispao iz ruku. Dok se saginjala da ga pokupi, Benito je čuo zvuk pile iza sebe. Onda je osjetio kako ga netko snažno gura u stranu i vidio doktora Liua kako, bez da se kirurški oprao, i bez da je odjenuo sterilnu odjeću, sa pilom u pogonu bliži stolu. Gurnuo je vrh golog prsta u otvor na lubanji, i krvarenje je stalo. Držeći prst u oštećenom sinusu, drugom rukom je, služeći se vješto hidrauličnim trepanom i pilom, oko svoga prsta odstranio kružni koštani poklopac: i sve je postalo jasno. U centralnom djelu napravljenog otvora protezao se atipično i previsoko pozicionirani sinus, u čijem se duralnom zidu nalazila razderotina koju je sada ispunjavao prst kineskog neurokirurga. Zbog hidrocefalusa su anatomske strukture bile pomaknute; Rosenthal nije s tim računao za vrijeme prve operacije te je kateter postavio opasno blizu sinusu. Da je kateter ostao implantiran ne bi se ništa dogodilo, a prilikom izvlačenja se razderala tanka stijenka duralnog sinusa. Prizor starog Kineza koji u nesterilnoj zelenoj kirurškoj majci kratkih rukava i golih podlaktica pritišće mozak trogodišnjeg djeteta i zaustavlja smrtonosno krvarenje ostat će Sebastijanu u pamćenju cijeloga života. – Fo–gart katetr. Nitko ga nije razumio pa je strpljivo, naviknut na to da ga stranci ne razumiju i da se više puta mora ponavljati, mirno ponovio: Fo–gart katetr, Fogart, Fo–gart. Benito je napokon shvatio da traži Fogartyev kateter, koji je pretežno upotrebljavan u vaskularnoj kirurgiji i kojim se mogla odstraniti tromboza iz krvne žile. Nije mu bilo jasno što će Kinezu taj kateter, jer je sada trebalo sašiti sinus, a ne vaditi trombozu, ali je naložio sestrama da donesu Fogartyev kateter. Tianyi Liu je zatražio još jedan, onda je ugurao jedan u jednu, a drugi u drugu stranu sinusa, i napuhao balončiće koje ti kateteri imaju na svome kraju. Krvarenje je bilo zaustavljeno, i to bez upotrabe grubih instrumenata koji su mogli uzrokovati daljnje laceracije stijenke sinusa. Tianyi Liu je otišao da se opere i obuče, a Benito je, diveći se elegantnom rješenju problema, prao ranu od krvnih ugrušaka i razgovarao s anesteziolozima o stanju pacijenta. U međuvremenu je stigla nova pošiljka krvi i oni su davali već petu dozu krvi i treću dozu faktora zgrušavanja. Dozu adrenalina su mogli smanjiti. Frekvencija srca je usporila.

Odlomak: Stari kozar nije nam se ni najmanje iznenadio: pošto se, čim sam ga pozvao, ukazao na vratima nastambe u unutrašnjosti koje su plamsali ognjeni jezici, privezao je jarca pri vitku oskorušu i krenuo prema nama bez traga ljubopitljivosti u očima pod čekinjastim obrvama; u prvi mah pomislio sam da je očekivao nekoga, ali se odmah i sjetio da je on sva suđena mu čuđenja nad bilo čim odradio u davnim godinama u Žegaru, pa da i ono malo što se otima jednostavnim objašnjenjima, ako mu je do njih uopće stalo, doživljava neumitnim poput elementarne nepogode. Prišao nam je, pod mjesečinom, što se probijala kroz visoke paperjaste oblake, nalik hrastovu deblu čiju je krošnju spalio pradavni grom, zagledao se u Svjetlanu Podhorsky i mene bez riječi, smatrajući da je naše kazati što nas njemu vodi usred noći. „Došli smo…” počeo sam, ali me odmah prekinuo. „Vaša nevolja, vaša i volja. Ali, nemam vas gdje primiti noćas: kote mi se dvije koze, pa…” „Imamo vreće, snaći ćemo se. Nego, ostali bismo četiri-pet dana. Trebat ćemo vode, mlijeka, sira… ako imaš. Platit ćemo, dati ti…” „Lako ćemo za hranu, ne oskudijevam,” odmahnuo je rukom, „nego ćeš oružje ostavit’ negdje tamo. Skrij kako znaš, jer se jarac strašno uznemiri kad namiriše ulje za podmazivanje, čelik. Vidi ga, nesretnika, kako se usplahirio… Da nije vezan, zabio bi se u kakvu jamu od straha, ili pobjegao glavom bez obzira. Pucali na nj banditi u Bukovici, ranili ga. Otada…” „Razumijem. Idemo mi prenoćiti podalje, vratit ćemo se predvečer. Nego… onom istražitelju nisi rekao baš sve?” „Jesam. Odgovorio na sve što me pit’o… a što nije, valjda i ne želi znat’, pa zašto da mu neupitan rečem?” uzvratio je kako sam i očekivao; čeljad nepovjerljiva spram svake vlasti ima hereditarne psihološke obrasce kojima se brani od upletanja u ono čega se želi poštedjeti: otkriva malo, mada govoreći istinu, ali formuliranu tako da ispitivaču jedva išta znači, pa mu samo iznimno posluži kao osnova narednog pitanja. „Rekao si mi da se netko noću kretao otokom… naoružan, jer bi se tvoj jarac uznemirio, skrio; je li taj netko dolazio sa sjeverne strane otoka, ili iz smjera sela?” „Ni od sela, ni sa druge strane… čulo bi se šuštanje granja, poneki bi se kamen zakotrljao, nego iz mora, pa po stijenama,” odgovorio je ni najmanje oklijevajući. „Prilazili? Koliko njih?” „Dvoje.” „Ni dvojica, ni dvije?” „Dvoje: muškarac i žena, on povisok, čvrste građe. Bliže četrdesetoj nego tridesetoj, ona djevojka… jedva prešla dvadesetu. Nego…” „Vrati se kozama, nastavit ćemo sutra. Svega se nastoj sjetiti, ne daj tajni da te muči. Po tebe nikakvih posljedica neće biti,” rekoh mu što sam staloženije mogao, pazeći da u mom glasu ne nasluti ni zadovoljstvo otkrićima, niti pretjeranu žudnju za nastavkom razgovora. „Nisi mi spomenuo oružje,” prošaptala je Svjetlana kad smo krenuli prema početku zapadne mornaričke staze. „Ponio u posljednjem trenu… makarova, devetku, dar sovjetskog brodara za koga smo sagradili krasnu lađu za krstarenja po Volgi. Nikad ga nisam isprobao, a kamoli upotrijebio. Dok se nisam sjetio da čami u originalnoj kutiji, pa ga očistio, još je bio konzerviran, zato ga jarac i jest nanjušio. Nek’ se nađe.” „Čuj, s moje strane već je apsurdna ludost što sam se uopće upustila u… sve to, a sad još i pištolj?! Vjerujem da znaš…” „Ma, samo u krajnjem slučaju, ne brini, ” nastojao sam je smiriti, znajući da mi neće uspjeti. „Divljih svinja ima, tko zna koga vraga još.” Nakon desetak minuta, sišli smo do zaravni ne veće od blagovaoničkog stola što sam je bio otkrio za noćnih izviđanja, pa smo konačno poskidali s pleća teške torbe s odjećom i drugom opremom, u tišini razmotali vreće i pripremili se za odmor; zimskim nebom nad nama, pošto se umalo pun mjesec utopio u stratocirusima na zapadnom obzoru, zagospodarile su zvijezde ljetnoga sjaja. „Dobra ti je bila ona starcu: ne daj tajni da te muči. Vražji si psiholog, bitango moja,” Svjetlana se priljubila uza me, kao i one naše prve noći pod otvorenim nebom. „U čovječjoj prirodi je da se nerado opterećuje znajući nešto beskorisno, a potencijalno opasno. Trebala si vidjeti kakvim me pogledom ošinuo kad je izlazio iz kasarne, nakon razgovora s Bakmazom: nije mi zamjerio što sam ga prijavio sucu, nego zato jer sam ga doveo u nepriliku da jegulja između onoga što smije reći i tajne o kojoj ne želi govoriti. Spavaj, dušo… itekakvi nas napori čekaju.”

Odlomak: Svojih 17 je hrabro nosila u crnom. Povremeno bijelo, ako je u igri bio neki Anime6 koje je obožavala. – Anime, ne crtani film. To nije isto. – Prije toga nosila ju je faza Rock’n’Rolla, metala i heavy metala. Sve majice koje je imala u ormaru bile su majice s bendom. Ljeto ili zima, uvijek ih je nosila, raskopčana samo da se vidi tko je. Iako se iza svega, kao prava tinejdžerica, dobro skrivala. Ali samo za odrasle. Za svoje vršnjake nije bila misterija. Imala je krug frendica koje bi povremeno viđala dok ne bi bila u školi. Njih nekoliko, koje su danonoćno tipkale po WhatsAppu6 kao da je svaki dan, sudnji dan. Raspravljale i tražile se, otkrivale i nosile jedna drugoj utjehu u riječima koje su najbolje razumjele. Njih tri različite, a opet na istom kolosijeku. Onom na kojem nema mjesta za mame i tate i cijelu generaciju koja je prema njezinim svjetonazorima uništila svijet. I dovela koronu. I zbog njih nema škole. Nema izlazaka. Samo laptop, Google classrom7 i beskonačno mnogo zadataka koji joj se ne daju odraditi, jer nema ničiji nadzor. Njezina mama je imala beskrajno povjerenje u nju i znala je da će se to kad-tad izokrenuti, posebice kad vidi da je u periodu od mjesec dana više spavala na satu nego išta radila. Iskreno, nadala se da će je konačno netko početi provjeravati, jer je trebala da je se pokrene, samoj joj to nije baš išlo. I bilo je to pitanje trenutka. Onog, kada su sjeli za stol i mama je započela razgovor. – Danas mi je poslala razrednica poruku, znaš… Prostrijelila ju je pogledom. Znala je što slijedi. – I? Kakve te to stvari muče da se ne stigneš baviti sa školom i zadaćama? – Ne muči me ništa. – Pa dobro što je onda s materijalima koji te čekaju na Googleu? – Google classromu. – ispravila ju je. – Kao da je bitno. – Bitno je. – namjerno je skretala s teme da izbjegne monolog. – Onda ćemo danas provjeriti zajedno, gdje je zapelo. – Nećemo. – to je najviše mrzila. Njeno sjedenje uz nju kako bi joj pomogla. Zapravo joj nije trebala pomoć, trebala je samo malo kontrole. Ali ne može joj to pokazati. Onda bi mama bila u pravu, a to ne može biti. – Hoćemo. Želim ti pomoći da pronađeš pravi ritam. – pokušavala je biti fora. – jel’ se to tako kaže? – Koje? Ne kaže se ništa. Pusti me na miru.

Odlomak: Poruka čovjeku Ove rečenice sam zapisao jedno jutro. Ponekad inspiracija dođe nenadano i u bilo koje doba dana. Ne sjećam se točno, ali bilo je negdje oko četiri i pol. Inače pišem noću, no ovo je baš bilo neplanski. Obično tako napišem nešto lijepo, što vrijedi, pa se nadam da će se i tebi svidjeti ova motivirajuća, hajde da je nazovem, poruka. Zapravo, mogao bih ovaj dio nazvati, poruka čovjeku. Ljudi imaju u sebi dobrote. Ljudi koji čine zlo, ne čine ga namjerno. Nemoj drugima činiti ono što ne želiš sebi. Kada ti se zatvore jedna vrata, otvorit će ti se druga. Za uspjeh je potreban mukotrpan rad, odricanje, strpljenje, volja, upornost, ali na kraju se uvijek sve vrati. Uvijek će ti netko pomoći da budeš uspješniji, jer će prepoznati tvoj trud. Trebaš isto tako i ti pomagati drugima da budu bolji i uspješniji. Budi zahvalan na svemu što imaš. Radi ono što voliš i radi to strastveno. Vjeruj u ono što činiš. Uvijek vjeruj u sebe. Budi u svemu uporan, ustrajan i odgovoran. Ponekad ćeš donositi krive odluke, ali znam da ćeš na pogreškama učiti. Brini se o osobama koje čine tvoj život. Budi zahvalan na osobama u svojem životu. Život ispuni trenutcima s osobama koje voliš. Najviše svojeg vremena u životu posveti sebi i svojoj obitelji. Brini se o svojoj obitelji, budi im uvijek podrška. Slušaj i svoje srce koje možda ponekad nećeš razumjeti. Daj priliku i vlastitoj intuiciji. Sanjaj svoje snove jer se snovi ostvaruju i žive. U životu se trebaš i opustiti. Brini se i o svojoj unutrašnjosti više nego o fizičkom izgledu. Nekada je osobi pored tebe potreban samo običan zagrljaj. Tebe ništa ne košta da joj ga pružiš. Svaki novi dan je nova prilika da budeš bolji čovjek. Moraš biti zahvalan na svakom novom danu i iskoristi ga najbolje što možeš. Smij se. Istinski voli svim svojim srcem. Ponekad ćeš upasti u oluje svojeg života, ali znaj, da nakon svake oluje dolazi sunce. Zapamti, život treba proživjeti. Proživi ga onako kako zaista želiš. Pronađi svoj put. Znam da ćeš ga naći. Život trebaš živjeti! Živi svoj život!

Odlomak: – Obećaj mi što sam tražio. – Ne dajem obećanja naslijepo. – Čak ni meni? Zvučao je smrtno ozbiljno. Na trenutak nije znala što bi rekla. Nikad joj nije palo na pamet da bi išta moglo stati na put njihovim povremenim druženjima dok god ih oboje žele i nikad joj nije pao na pamet ni jedan razlog zbog kojega bi ta želja nestala. – Obećavam! Izmamila mu je osmijeh i prepoznala u njemu poziv da zapečati obećanje. Poljupcem. Koji je trajao dugo. Kad se odmaknula od njega, rekla je: – Dakle? – Bojim se da ću se morati oženiti krajem rujna. – gledao ju je ravno u oči dok joj je priopćavao vijest. Jelena nije ni trepnula. Na trenutak su se samo gledali, a onda je ona podigla obje obrve. Umjesto pitanja. A on je sklopio oči. Umjesto odgovora. – Baš me zanima koja je to žena tebe uspjela natjerati na brak. – Postoji samo jedna koja to može. Moja majka. Nevješto se suzdržavajući da ne prasne u smijeh, zvučala je izrazito ozbiljno kad je rekla: – Malcolme, na svu sreću protuzakonito je oženiti vlastitu majku. Tada su oboje prasnuli u smijeh gotovo do suza, a potom je on objasnio: – Moja buduća supruga je, naravno, kći majčine jako dobre prijateljice, obitelj iz koje dolazi prikladna je mojoj obitelji: ima sve potrebne kvalitete: bogati su, dekadentni i dosadni. Marla ima 25 godina i zgodna je cura. – No, pa krasno! Čestitam! Godinama je izbjegavao brak, znajući da bi, bude li to činio dovijeka, u konačnici mogao imati više problema nego koristi. Jelena je provokatorski dodala: – A jesi li upoznao Marlu ili je dovoljno da je tvoja majka poznaje? I opet ga je nasmijala, kao i tisuću puta do tada. Odlučio je vratiti joj škakljanjem pa su se kratko hrvali sve dok je nije svojom težinom prikovao za madrac tako da se nije mogla pomaknuti. – Poznajem je. Ne mogu te pozvati na vjenčanje, ali bih te rado pozvao na medeni mjesec. – Molim? – Vjenčanje je krajem rujna. Medeni mjesec prva dva tjedna listopada. Nakon pet dana mogao bih biti pozvan na hitan sastanak s važnim anonimnim klijentom o kojemu ovisi opstanak svijeta… i onda se naći s tobom, recimo… biraj neki mali zabačeni otok do kojega je teško doći… – prekinuo je izlaganje kako bi je poljubio, a kad joj je opet dopustio da govori, čuo je njezin glas: – Jesi li ti svjestan da prvi put otkad te poznajem planiraš kad ćeš me idući put vidjeti? – Neobično mi je važno da te idući put vidim. – Onda izaberi otok i pošalji avion po mene. – Može. Tebe ne smijem izgubiti. – Bio bi veliki grijeh da ti i ja izgubimo jedno drugo. U svitanju zore oboje su se izgubili u poljupcima…

Odlomak: Ja to nikad ne bih mogla, rekla je tijekom jedne od bezbroj kasnih večera jedna velika mamina kolegica. S čuđenjem, da, no istodobno i s divljenjem. Nećemo je imenovati. Velika je bila u svoje vrijeme i nije lijepo imenovati velike koji kažu da nešto ne mogu. Barem kad ih nema da to sami pojasne. Nije nikad takvo što vidjela, a kamoli da bi se sama u to upustila: da netko supijan, u gluho doba noći iz nekog dijela restorana podvikne – Daj Ave Mariju, majketi – a da netko tko je Primadonna u svjetskim razmjerima na taj podvik doista i ustane, pa i otpjeva željenu ariju!? No… da, mama jest bila najveća Aida našeg doba, bila je Primadonna Assoluta, bila je La Molnar… Ali bila je i Lady Juke Box. I upravo zbog toga, zbog tog neozbiljnog shvaćanja sebe, zbog sposobnosti da se bez ikakve pripreme upusti u pjevanje koje god arije, u kojim god uvjetima, u koje god doba dana. Ali nikad, nikad ime Lady Juke Box nije izgovoreno nikako, osim s ljubavlju i prisnošću. Svugdje u svijetu je bilo tako, pa i tamo gdje bi se najmanje očekivalo. Tribunj je danas jedan od malih turističkih divova Jadrana. No tada, sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, bio je tek nebrušeni dijamant… Iznimno nebrušen. Najraznovrsniji kulturni djelatnici tadašnje države gotovo konspirativno su širili priču o ljepotama tog mjestašca, nagovarajući se međusobno na kupnju konobica u mjestu, ne bi li zajedno ljetovali u tom malom raju. I doista, skupilo se tih sedamdesetih ono najbolje što je kultura tog doba imala za ponuditi – od slikara, glumaca, skladatelja, kipara, opernih pjevača, baletana… I svi su dovlačili svoje prijatelje i kolege iz svijeta, ne bi li i njih Tribunj hipnotizirao. I nikome nisu smetali magarci koji zorom bude sve žive i mrtve, rojevi muha, nedostatak kanalizacije, nepostojanje mjesta za izlazak. Sjedilo se po malim kalama, ispred konobica, tu se jelo, družilo, pjevalo… Doduše, postojao je jedan riblji restoran. Skroman, nemoderan, jedini tada. Luna se zvao. Vlasnik se zvao Miro Unić, kog su sumještani zbog specifičnih crta lica zvali Grubi Miro. Moja majka ga je izluđivala zahtjevima za palačinke, ili sladoled. Prvo bi dobila porciju najmaštovitijih psovki, a onda bi joj Miro uvalio u ruke lonac s brašnom, vodom i čime već uz prijetnju: Ja ću ji ispeć, al Issami, tiš ji mutit! Ili bi se samo, a sve psujući, pokupio svojim Renaultom 4, da bi se za pola sata vratio s kantom sladoleda iz Vodica, uz proklinjući uzvik: “Na, jij!” I tako, sve uz galamu i potoke vina svih boja, dok u to – za mamu rezervirano – gluho doba noći ne bi netko odnekud pijano isfrfljao: Daj Ave Mariju, majketi! I tako iz noći u noć, iz ljeta u ljeto… A onda, jednog je ljeta tu bila i ta, jedna od velikih maminih kolegica – taman su se ona i mama smjenjivale bile u Areni u Veroni pa, eto, navratile u Tribunj – i bio je u Luni, u velikom društvu i Drago Putniković, osnivač Šibenskog festivala djeteta u pratnji svog prijatelja iz pomorske policije, tadašnje milicije. I kako je moja mama ustala jedne od tih noći, s namjerom da udovolji glazbenoj želji iz skrovitog kutka birtije, gospodin Drago ju je uhvatio za ruku: Ne, ovu večer nećete ovako! Njegov prijatelj iz milicije je također ustao od stola i – uz smiješak i onaj karikirani policijski, „pođite s nama, gospođo“, uhvatio je pod ruku. Otišli su njih troje tako, u tišini, i popeli se na usidreni patrolni brod. Supijano društvo u Luni nije znalo bi li se više smijalo toj sceni, ili šokiranoj kolegici. Ona nije mogla znati da je Drago Putniković čovjek teatra, ali ni nitko drugi u društvu nije znao da se Drago jako dobro razumije u akustiku. Naložio je prijatelju iz policije da patrolni brod zaustavi nasuprot tribunjskog otočića, između dva škoja, i da ga usmjeri prema Tribunju, kao i da ugasi motore. Moju mamu je doveo na provu broda i ondje ju je ostavio: Sad pjevajte, Ljiljana… Ni jedno svjetlo, ni u jednoj kući nije zasvijetlilo. U potpunom noćnom mraku, ljudi su u tišini jedan po jedan, izlazili iz kuća na rivu, ne bi li dočekali tu pjevanu molitvu svima im znanoj Gospi, zvonku a prišuljanu iz mraka pučine. Čak je i Grubi Miro pogasio svjetla u Luni. Arija je završila i ljudi su, u mraku i, kako su i izlazili, jedan po jedan, u tišini, pošli natrag u svoje domove. Trojac s broda vratio se u Lunu, a mamu je njezina strana prijateljica samo zagrlila: “Ja to nikad ne bih mogla…” Luna je još tu, na stijenama. No veća je, s mnogo terasa. I Tribunj je veći, s mnogo konoba, kafića i restorana. Gospodina Drage više nema, nema ni Grubog Mira. Nema ni Lady Juke Box više. A s njom, utihnula je i Ave Maria u Tribunju. I doista, nitko to nije mogao. Tako, kao mama, nitko ni neće moći. Nikad više…

Iz recenzije: ’’Roman Heretik beletriziran je život Marka Antonija de Dominisa, znamenitoga Rabljanina iz ranoga 17. stoljeća, tvrdoglavog apostata i fizičara čija je nevolja bila u tome što je ... ispitivao svijet ne samo posredovanjem Biblije, nego i s pomoću leća i drugih sprava, nijekajući na taj način njegovo božansko ishodište... Supek portretira gorostasa hrvatske povijesti, tragičnog najviše zato što su njegove vrline tretirane kao nedopustivi grijesi.’’