KVALITET KAO NA SLICI MOZETE POGLEDATI MOJU PONUDU I NA http://www.limundo.com/Clan/ministar/SpisakAukcija http://www.kupindo.com/Clan/ministar/SpisakPredmeta

Feyenoord-Partizan 17.3.2022

Kao na slici

Kao na slici

Kao na slici

Kao na slici

Videti sliku

Izdavač: DURIEUX, Zagreb 143 str. : ilustr. ; 13 x 20 cm / Mek povez Knjiga je s posvetom

kao na slikama,iz lične kolekcije

Za tri utakmice Az,Bilbao i nesretni Augsburg iz lične kolekcije

Kvalitet kao na slici

KVALITET KAO NA SLICI MOZETE POGLEDATI MOJU PONUDU I NA http://www.limundo.com/Clan/ministar/SpisakAukcija http://www.kupindo.com/Clan/ministar/SpisakPredmeta

KVALITET KAO NA SLICI MOZETE POGLEDATI MOJU PONUDU I NA http://www.limundo.com/Clan/ministar/SpisakAukcija http://www.kupindo.com/Clan/ministar/SpisakPredmeta ANDERLECHT

Čingiz Ajtmatov – Beli oblak Džingis Kana Sadržaj: DžAMILjA (preveli Dragica Krstić i Andrej Tarasjev) BREZICE MOJA U CRVENOJ MARAMI (prevela Dragica Krstić) MATERINSKO POLjE (prevela Milena Nikolić) SIN RATNIKA (prevela Dragica Krstić) KAMILjE OKO (prevela Dragica Krstić) LICEM U LICE (prevela Milena Nikolić) NA VIĐENjE SA SINOM (prevela Dragica Krstić) KAD BAJKA NESTANE (BELI BROD) (prevela Milena Nikolić) PEGAVI PAS KOJI TRČI OBALOM MORA (prevela Milena Nikolić) RANI ŽDRALOVI (prevela Milena Nikolić) BELI OBLAK DžINGIS-KANA (prevela Mirjana Grbić)

Reklamne kolekcionarske nalepnice Sve nalepnice su odlicno ocuvane.

Ulaznica sa utakmice Vels-Jugoslavija 14.12.1983

Fascikla sadrzi 32 flajera razlicitih svetskih timova. Kompletna. Stanje kao na slici. Ako niste sigurni da Vam odgovara, pitajte za dodatni opis knjige PRE kupovine, i bice Vam odgovoreno u najkracem roku. Naknadne reklamacije ne prihvatam. Robu šaljem nakon uplate. Troskove slanja snosi kupac. A 77

Godisnja pretplatna karta za sezonu 2009/2010, parter.

Knjiga je dobro očuvana. ,,Laslo Krasnahorkai nesumnjivo je jedan od najpoznatijih i najprevođenijih savremenih mađarskih pisaca. Rođen je 1954. u gradu Đula u istočnoj Mađarskoj. Od svog prvog romana objavljenog 1985. Krasnahorkai na sebe skreće kako pažnju čitalaca tako i kritičara. Dobitnik je mnogobrojnih književnih nagrada. Ide svet je zbirka koja sadrži 21 priču. Priče sakupljene u ovoj knjizi odvijaju se na raznim stranama sveta, radnje su smeštene ili u sadašnjost ili u sasvim blisku prošlost. Glavni junaci su ljudi koji imaju velika očekivanja i želje, neprestano maštaju o odlasku, i napuštanju svoje svakodnevice, ali oni zapravo nemaju hrabrosti da bilo šta promene u svojim trivijalnim životima, i oni se u stvari ne mrdaju s mesta, dok svet prolazi, kako i sam naslov implicitno sugeriše. ``

Nolit, 2008. 139 strana. Odlično očuvana ali ima posvetu (možda autorke).

Odlično očuvano! Autor - osoba Krleža, Miroslav, 1893-1981 = Krleža, Miroslav, 1893-1981 Naslov Hrvatski bog Mars. Hrvatski bog Mars / Miroslav Krleža ; [priredio za štampu Anđelko Malinar] Vrsta građe kratka proza Ciljna grupa odrasli, opšte (lepa književnost) Jezik hrvatski Godina 1982 Izdavanje i proizvodnja Sarajevo : Oslobođenje ; Zagreb : Mladost, 1982 (Sarajevo : Oslobođenje) Fizički opis 379 str. ; 21 cm Drugi autori - osoba Malinar, Anđelko Zbirka Sabrana djela Miroslava Krleže ; 2 ISBN (Karton) Napomene Numeracija i naziv tematske celine preuzeti s hrpta `Jubilarno izdanje u povodu devedeset godina proteklih od autorova rođenja`. Krleža, Miroslav, hrvatski književnik (Zagreb, 7. VII 1893 – Zagreb, 29. XII 1981). Autor najznačajnijih tekstova hrvatske književnosti XX. st. i pokretač mnogih kulturnih inicijativa zasnovanih na kritičkom osvješćivanju hrvatskog društva, što je njegov opus učinilo jednom od središnjih odrednica u izgradnji moderne Hrvatske. Djelujući u uvjetima izrazite društvene podijeljenosti s obzirom na temeljne probleme zajednice, uspio je, ne izbjegavajući prijepore, uobličiti svoju polaznu, estetsku poziciju kao nedvojbenu za pristaše i protivnike, pa je integralnost njegova djela i misli u bitnoj pretpostavci nacionalnoga kulturnoga standarda. Krleža je podrijetlom iz građanske obitelji s nekoliko sjevernohrvatskih nasljednih odvjetaka, što mu je pomoglo da unatoč skromnu statusu roditelja stekne solidnu obrazovnu i socijalnu osnovu. Nižu je gimnaziju završio u Zagrebu, 1908. otišao je u kadetsku školu u Pečuh, a 1911. u vojnu akademiju Ludoviceum u Budimpešti, ali ju je napustio već 1913. pokušavajući, zaokupljen balkanskom krizom, preko Pariza i Soluna stići do Beograda. Bez uporišta u Srbiji, vratio se u Zagreb, počeo raditi u novinskim redakcijama, objavljivati prve književne priloge te postao profesionalnim književnikom. Potkraj 1915. bio je unovačen i u ljeto 1916. poslan na bojište u Galiciji; zbog bolesti je bio oslobođen od vojne službe na ratištu pa se potkraj 1917. vratio u Zagreb. Pisao je komentare o stanju na bojištima I svjetskog rata, počeo objavljivati prve knjige te s krugom vršnjaka na valu općega nezadovoljstva i skromnih zasada socijaldemokratske tradicije sudjelovati u formiranju začetaka hrvatskoga komunističkoga pokreta. Nastojeći otpočetka zadržati gestu umjetnika kojemu je programatski i stvarno namjera fiksirati a ne uređivati svijet, 1919. s A. Cesarcem pokrenuo je i uređivao avangardistički časopis Plamen, poričući mitove hrvatske kulture, ali i tzv. vidovdanski kompleks, kroz koji su se očitovale prave težnje srpske politike. Časopis je bio zabranjen, a Krležu je policijski nadzor pratio sve do uspostave komunističkog poretka 1945. Kazališta i nakladnici počeli su 1920-ih prihvaćati Krležinu suradnju, pa su on i njegova supruga Bela, pošto je potkraj 1920-ih ona dobila stalni glumački angažman, postali istaknut umjetnički par, a njihov je dom sve do njihove smrti bio važnom točkom društvenog života. Premda je Krležino djelo izrazito određeno Zagrebom, više je puta dulje vrijeme izbivao: 1920–21. boravio je u ludbreškome kraju, početkom 1925. nekoliko je mjeseci boravio u Rusiji; od siječnja do rujna 1932. bio je u Češkoj, pa u Varšavi i Parizu; od jeseni 1933. pokušavao je djelovati u Beogradu, gdje je 1934. s M. Bogdanovićem pokrenuo časopis Danas. God. 1949–50. u Parizu je pripremao izložbu jugoslavenske srednjovjekovne umjetnosti. Za ustaškoga režima 1941–45. bio je prvo uhićen, a potom u prešutnoj kućnoj internaciji uz potporu kruga prijatelja u kojem se isticao Đ. Vranešić. Osim kao umjetničkom koncepcijom, Krleža je književnošću trajno bio zaokupljen i kao kulturnim modelom. Njegovi su časopisi Plamen, Književna republika (1923–27), Danas i Pečat (1939–40) orijentacijska polja hrvatskog modernizma; sudjelovao je pri pokretanju i određivanju smjera dvaju najznačajnijih književnih časopisa druge polovice XX st., Republike i Foruma; neprestano je u novinama i javnim forumima kritički raspravljao, sudjelovao u pripremi izvedbi svojih drama te osobito u redigiranju i objavljivanju svojih djela. Za svojega stvaralačkoga vijeka objavio je gotovo 200 autorskih knjiga. Prvu kolekciju pokrenuo je već 1923. kod koprivničkoga nakladnika Vošickoga, slijedili su reprezentativni nizovi zagrebačkih nakladnika Minerve i Biblioteke nezavisnih pisaca 1930-ih, pokušaj sa Suvremenom nakladom Jos. Čaklovića u ljeto 1945., potom izdanja Nakladnoga zavoda Hrvatske od 1946, sabrana djela Zore od 1952. te naposljetku sabrana djela u 45 knjiga s dodatnom petosveščanom Panoramom pogleda, pojava i pojmova sarajevskoga nakladnika Oslobođenje (1975–88). Premda je bio utjecajna figura društvene nomenklature i najprevođeniji hrvatski pisac svojega doba, utemeljitelj Leksikografskoga zavoda (koji danas nosi njegovo ime) te pokretač i glavni urednik niza enciklopedija, Krleži za života nisu bila objavljena cjelovita djela. S time je u vezi i njegova oporuka, kojom je na dvadesetak godina bilo odgođeno raspolaganje njegovom rukopisnom ostavštinom, što se većim poznatim dijelom danas čuva i obrađuje u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Za kompleksnost tipološke raščlambe Krležina djela znakoviti su njegova velika žanrovska obuhvatnost i difuznost, vremenski planovi epoha i pripadnih stilskih formacija – one iz koje je proizišao i s kojom je bio u retrospektivnu i na svoj način nostalgičnu dijalogu te one koju je u razmjerno dugu ciklusu nastojao podvrgnuti ne samo misaonomu nego i stilskomu jedinstvu – razvijajući kompleksnu rečenicu u sintaktički ritam hrvatskog standarda bez presedana u uzorima i bez postupka za nasljedovanje. Krleža je u književnost ušao na uobičajen način: posve u duhu svojega doba i kulturnih prilika u svojoj sredini želio je privući pozornost lirikom i pokušati dospjeti na dramsku scenu. Čak i kada je u figurativnome rekvizitariju ili dramaturškim sredstvima ta početnička gesta bila provokativna ili prezahtjevna za prag očekivanja, ona se čvrsto držala kriterija ukorijenjenosti i razumljivosti, potencirajući svoj rast u odgovarajućem rastu konkretne kulture koju je modulirala. Krležino se djelo zato prije segmentira u problemskim ciklusima nego u žanrovskima, a problemi lirske impostacije i dramaturške konzistencije nerijetko su objašnjivi tek na razini obuhvatne ambicije. Razvijajući odnos prema svojemu predmetu od avangardističke negacije do enciklopedičke sinteze, Krleža je strukturirao cijeli kompleks divergentnih punktova, s prividno jasno postavljenom ideološkom podlogom, ali međusobno i kao cjelina dijaloški postavljenih prema tradiciji i velikim pitanjima povijesti kao općega vremena pred kojima se hrvatska kultura do njega uglavnom skanjivala. Već je u prvim objavljenim tekstovima, dramoletima Legendi i Maskerati (1914), narativnim lirskim fragmentima (Zaratustra i mladić, 1914) i Podnevnoj simfoniji (1916), pokušavao rastvoriti i pretopiti žanrovske okvire. Ukupno je objavio osamnaest dijaloških tekstova: Legendu, Maskeratu, Hrvatsku rapsodiju (1917), Kraljevo, Kristofora Kolumba (1918), Michelangela Buonarrotija, U predvečerje (1919), Galiciju, Adama i Evu, Golgotu (1922), Vučjaka (1923), U agoniji, Gospodu Glembajeve (1928), Ledu (1932), U logoru (1934), Areteja (1959), Salomu (1963), Put u raj (1970). Posredno se može pretpostaviti, a i izravnim uvidom u ostavštinu potvrditi da je Krleža radio i na drugim dramaturškim predlošcima, od kojih su neki zagubljeni, u nekim je primjerima sam provjeravao dramaturški, odn. narativni profil svojih tekstova, a neki su mu pripovjedni pa i esejistički tekstovi priređeni za scenu (npr. Banket u Blitvi, Zastave, Moj obračun s njima), ali to ne mijenja težišne, koncepcijske ni razvojne topose njegove dramaturgije. Krležino se kazalište uobličavalo u mnogobrojnim inačicama prvotnih tekstova, potaknutima zahtjevima izvedbe i promjenom receptivnoga okruženja. Svoje je prve artističke i simboličke vizije (legende), pa i socijalne kompozicije s verističkom i ekspresionističkom poetičkom podlogom, zasnovao znatno prije nego što su one bile scenski formirane; stabilnim, uvjerljivim i formativnim na razini cijeloga opusa pokazao se glembajevski ciklus (U agoniji, Gospoda Glembajevi, Leda), nastao u maniri analitičke drame „nordijske škole“, s nizom karakternih slomova kojima se (de)mistificira i kompenzira povijesna i socijalna freska zagrebačke građanske sredine. Kao pjesnik počeo je na zasadama hrvatske moderne, s estetiziranom dikcijom koja se brzo razvijala prema svjetonazornomu vitalizmu, što je upravo u pjesmama otišao aktivistički najdalje, pod općom figurom „ratne lirike“, ali i plakatiranja lenjinističke dinamike. U jedanaest zbirki – Pan, Tri simfonije (1917), Pjesme I, Pjesme II (1918), Pjesme III, Lirika (1919), Knjiga pjesama (1931), Knjiga lirike (1932), Simfonije (1933), Balade Petrice Kerempuha (1936), Pjesme u tmini (1937) – tematski i stilski krug te stihovni i ritmički osjećaj prostiru cijeli registar traženja, koje se smatra dorečenim u artificijelnim Baladama Petrice Kerempuha, pomaku od standarda u jezičnom i kulturnom pogledu, kako bi se otkrila pritajena postojanost subjekta na kojem Krležino djelo inzistira. Problemskomu polju Krležine dramaturgije i lirike uglavnom pripadaju i novelistički ciklusi; u prvome, „domobranskome ciklusu“, strukturiranom u zbirci Hrvatski bog Mars (1922, konačna redakcija 1946), obrađen je kompleks vojničkoga stradanja hrvatskog čovjeka, koje je u I. svjetskom ratu dosegnulo fatalističke, apsurdne razmjere, u drugome, „jakobinskome ciklusu“, zaokupljen je pojedincima koji ne uspijevaju prevladati ograničenja malograđanske sredine (zabranjena zbirka Hiljadu i jedna smrt, 1933), a u trećem, glembajevskom ciklusu, riječ je o jedanaest proznih fragmenata sa situacijskom i generičkom razradbom dramaturške cjeline. Krležin se pripovjedni tekst u 1920-ima, dosljedno tendenciji u europskoj prozi, od kraćih vrsta (Tri kavaljera frajle Melanije, 1922, Vražji otok, 1923) razvijao prema kanonizaciji romana, što u njegovu središnjem pripovjednom djelu, modernom romanu Povratak Filipa Latinovicza (1932) – priči o umjetniku koja zadire u organsku nemoć društva i kulturnog modela – hrvatsku prozu dovodi u simultanu poziciju (M. Proust, R. Musil, R. M. Rilke). Sljedećim će romanima, Na rubu pameti (1938), Banket u Blitvi (I–III, prva knjiga 1938) i Zastave (I–V, prva knjiga 1962), sigurnim narativnim i superiornim intelektualnim strategijama sročiti stotine stranica kronike o srednjoeuropskoj kulturnoj i političkoj panorami, ali će određujućim i uporišnim za razumijevanje i formativnost njegova djela ostati upravo rane 1930-e, s glembajevskom cjelinom, romanom Povratak Filipa Latinovicza i Baladama Petrice Kerempuha. Krležin je utjecaj u hrvatskom društvu upravo tada dosegnuo vrhunac, što se posebno odražavalo u većem, problemskom, nefikcionalnom, u širem smislu esejističkome dijelu njegova opusa. Premda se u Krležinim tekstovima teško mogu razdvajati strukturne razine, što je posebno izraženo u zbirci Izlet u Rusiju (1926), s putopisnom poveznicom, ali tematski, narativno i asocijativno suptilnu mozaiku o strogo osobnome doživljaju sovjetske Rusije, upravo su njegove studije društvenih i kulturnih kontroverzija (Moj obračun s njima, 1932; Deset krvavih godina, 1937; Dijalektički antibarbarus, 1939) dovele do odlučujućih rasprava o izgledima i održanju hrvatskog društva. Osim o književnosti i umjetnosti pisao je o povijesti, politici, filozofiji, medicini, posvetivši se u doba rada na enciklopediji, nakon 1950., gotovo univerzalnom opserviranju, djelomice objavljenom (pet knjiga) u opsežnim izvodima (fragmentima i zapisima) iz dnevnika, odn. opsežnoj građi enciklopedijskih bilježaka (marginalia lexicographica). Njegove osobne relacije zrcale se u vrlo opsežnoj i dugogodišnjoj korespondenciji. Za razliku od književnog djelovanja, u prosudbi kojega trajno prevladavaju izrazito pozitivne ocjene, Krležino je javno, odn. političko djelovanje izazivalo žestoke otpore i prijepore. Još od rane mladosti zastupao je protuimperijalističku koncepciju komunističkog pokreta, pri čemu je rješenje hrvatskoga nacionalnoga pitanja vidio u federalizmu kakav je proklamirala Treća internacionala. Raslojavanje hrvatskoga komunističkoga pokreta u jugoslavenskom okruženju dovelo ga je u svojevrsnu ekvidistanciju od političke prakse i ljevice i desnice pa se o njegovu neposrednom društvenom djelovanju može govoriti tek nakon uspostave komunističke vlasti u 1940-ima i pridobivanja Titova punoga povjerenja nakon 1948, odn. napuštanja staljinističke prakse. Krleža je i u razdoblju 1918–41. pokušavao organizirano djelovati u hrvatskim kulturnim institucijama i komunističkom pokretu, ali u njima nije dobivao ni približno onoliko utjecaja kao u javnosti. U društvenim uvjetima tzv. narodne demokracije sudjelovao je u postavljanju i stabiliziranju mnogih tradicionalnih i novih institucija i programa: Društva književnika, Akademije, Matice hrvatske, Leksikografskoga zavoda, zaštite kulturne baštine u Zadru, zaštite prava na dostojanstvo umjetnosti (Govor na Kongresu književnika u Ljubljani, 1952), zauzimanja za slobodan razvoj hrvatskog jezika (potpora Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika). Posebnu važnost za razumijevanje Krležina djela ima njegovo poznavanje drugih kultura iz okruženja i suradnja u njima, napose srpske, madžarske i bosanske. U hrvatskoj književnoj i kulturnoj povijesti uopće Krležino se djelo u cjelini smatra izvanrednim, neusporedivim pojedinačnim prinosom, a u vanjskoj stručnoj i općoj opservaciji hrvatskog nasljeđa najvažnijom modernom referencijom. Polemično i kooperativno, to je djelo promicalo nove poetičke usmjerenosti, ali i zasjenilo druge; ono u svoje doba i u svojoj sredini nije imalo ravnopravna oponenta, što pri prosudbi ne treba zanemariti i s čime je i samo to djelo u svojem unutrašnjem dijalogu računalo. God. 1993–98. objavljena je enciklopedija posvećena Krležinu životu i radu (Krležijana, I–III), a 2000. započeto je izdavanje njegovih sabranih djela. MG42 (L)

Ulaznica za polufinale `Zlatne rukavice` tradicionalnog međunarodnog turnira u boksu, koji se održava od 1957. godine. Ne znam koje godine je odrzan meč, stoji samo subota 27. novembar, hala sportova Čair, i organizator B.K. Radnički Niš.

Luksuzno izdanje sa ilustracijama Mersada Berbera, fotografijama, faksimilom dela rukopisa ove pripovetke i 118 pisama koje je Andrić pisao dr Zdenki Marković u periodu od 1918-1939. Izdavači: Vuk Karadžić, Beograd / Svetlost, Kragujevac Povez: tvrd sa omotom Broj strana: 180 Ilustracije: Mersad Berber Format: 24 x 30 cm Omotnica na više mesta sanirana selotejpom, sama knjiga vrlo dobro očuvana. Jedna od manjeg broja Andrićevih priča dosledno i bez objektivizujućeg okvira ispričana u prvom licu. Prvi put je objavljena 1962. godine. Tada je štampana sa indikativnim podnaslovom („Galusov zapis“), što upućuje na zaključak da je isprva bila zamišljena kao deo nenapisanog romana o istoimenom junaku koga srećemo u još nekim Andrićevim pričama. U kasnijim izdanjima pripovetke taj podnaslov je izbrisan. „Jelena, žena koje nema“ u stvari je prozno-poetski triptih („Od samog početka“, „Na putovanju“, „Do dana današnjeg“) u kojem lirski pripovedač izlaže istoriju jednog emotivnog i cerebralnog priviđenja koje ga prati uporno, godinama javljajući se u očekivanim ali i sasvim neočekivanim prilikama. Jelena je astralno, sasvim izmaštano biće, čist ženski princip koji daje smisao pripovedačevom životu. Pojava Jelene, žene koje nema, uvek je čvrsto povezana sa putovanjem i sa svetlošću. Jelena je metaforička materijalizacija pripovedačeve mašte, ona je projekcija potpune a nedosegnute ispunjenosti subjekta koji misli, diše i oseća, ona je smislotvorni, kosmički princip. Kako pripovedač duže živi i kako mu se sve češće dolazi pomisao na kraj života, Jelena se javlja sve ređe. Snoviđenje („magnovenje“, kaže pripovedač) traje sve kraće. Svetlost u kojem se Jelena pojavljuje sve je slabija, noć dolazi po svoje. („A noć je bila uvek zlo vreme moga života.“) Jelena je privid, čisti privid koji se može javiti na hiljade različitih načina i u hiljadu (ne)očekivanih prilika, ali koji čili pod teretom saznanja da je život nešto drugo od mašte. A kad je život nešto drugo, mašta je utoliko potrebnija. Pripovedač iščekuje njeno pismo koje nikada ne stiže. U poslednjem odeljku pripovetke, Jelena se postepeno transformiše u figuru koja je ne samo čista mašta nego i čista potreba. Prestanak misli na nju znači prestanak života. Sa takvim uverenjem završava se i pripovest o Jeleni: „Samo da ne prestanem da je iščekujem“, kaže pripovedač u poslednjoj rečenici. (K-89)

Ulaznica za utakmicu Prve lige Belgije (Jupiler League) RAEC Mons - KSC Lokeren 03.03.2007. Mons je bankrotirao 2015. Lokeren je bankrotirao 2020.

Narodna knjiga 1983, mek povez, vrlodobro stanje, 203 strane, težina oko 310 gr