"Psihološki roman o tužnim ljudskim sudbinama, koji sa sobom nosi pitanje: "Da li se sve moralo tako dogoditi?“. Kako sam autor kaže, ne postoji tačno vreme, ili vremenski period u koji je radnja smeštena, jer: "Kao što znate, svakom čoveku, u svakoj sudbini, uvek se nešto ponavlja, pa je zato i roman povezan sa svim vremenima. Ima tu dogadjaja iz turskog perioda, vremena pre, ali i posle ovog, poslednjeg rata, uglavnom, ne postoji tačan period u koji bi se mogao uokviriti.“ Alenova klešta naziv je groznog medicinskog instrumenta kojim se vrši abortus, pa i on sa sobom nameće još jedno pitanje: ,"Zašto su se rodili tako nesrećni?“. Zato je roman pokušaj da se ublaži ljudska tuga i tragedija humorom svojstvenim samo južnjacima. Prepun je pozajmljenica i arhaizama, pa je i time malo otežano praćenje radnje, ali svaki pojam objašnjen je slobodnim prevodom u fusnotama. Svaka pročitana stranica čitaocu dozvoljava da razmisli i stvori svoju sliku o opisanom dogadjaju. Svi tragično stradali likovi pred kraj se penju na proplanak, nasmejani i veseli, a čitalac još uvek ima odstupnicu od vremena i dogadjaja i uvek mora da misli, kako se i zašto sve izdešavalo. I sam kraj daje prostor sumnji i ispitivanju – stvarnost ili mašta? Profesor engleskog jezika i englesko-američke književnosti Ivica Stojanović, svoj prvi roman ,,Alenova klešta“ potpisuje pod pseudonimom Ivan Miloščin Stojan. " - J. Šaponjić

Opis "Alenova klešta - Ivica Stojanović" "Psihološki roman o tužnim ljudskim sudbinama, koji sa sobom nosi pitanje: "Da li se sve moralo tako dogoditi?“. Kako sam autor kaže, ne postoji tačno vreme, ili vremenski period u koji je radnja smeštena, jer: "Kao što znate, svakom čoveku, u svakoj sudbini, uvek se nešto ponavlja, pa je zato i roman povezan sa svim vremenima. Ima tu dogadjaja iz turskog perioda, vremena pre, ali i posle ovog, poslednjeg rata, uglavnom, ne postoji tačan period u koji bi se mogao uokviriti.“ Alenova klešta naziv je groznog medicinskog instrumenta kojim se vrši abortus, pa i on sa sobom nameće još jedno pitanje: ,"Zašto su se rodili tako nesrećni?“. Zato je roman pokušaj da se ublaži ljudska tuga i tragedija humorom svojstvenim samo južnjacima. Prepun je pozajmljenica i arhaizama, pa je i time malo otežano praćenje radnje, ali svaki pojam objašnjen je slobodnim prevodom u fusnotama. Svaka pročitana stranica čitaocu dozvoljava da razmisli i stvori svoju sliku o opisanom dogadjaju. Svi tragično stradali likovi pred kraj se penju na proplanak, nasmejani i veseli, a čitalac još uvek ima odstupnicu od vremena i dogadjaja i uvek mora da misli, kako se i zašto sve izdešavalo. I sam kraj daje prostor sumnji i ispitivanju – stvarnost ili mašta? Profesor engleskog jezika i englesko-američke književnosti Ivica Stojanović, svoj prvi roman ,,Alenova klešta“ potpisuje pod pseudonimom Ivan Miloščin Stojan. " - J. Šaponjić

Beograd 2019. Mek povez, 253 strane. Knjiga je odlično očuvana. K7 Dugogodišnja TV autorka i urednica, Ivana Đorđević, objavila je svoju prvu knjigu. Na šaljiv i provokativan način, Ivana se u novoj knjizi satirično poigrava sa muško-ženskim odnosima i pojavama koje se dešavaju na tim relacijama. U redovima recenzenata Ivanine knjige “Neka mnogo bitna” nalaze se Vanja Bulić, Vesna Dedić, psiholog Vanja Bokun Popović, TV autori Jasmina Stefanović i Mili Čolić. I svi se slažu u jednom, da je jedna ovakva knjiga bila potrebna regionu Balkana, ako ništa a ono bar da nas sve zajedno – nasmeje duhovitim dosetkama Ivane Đorđević. „Svaka od Ivaninih priča je sinopsis za jednu od epizoda TV serije, ubeđen sam u to – ravnopravnog takmaca serijalu Seks i grad. To se posebno uočava u pričama u kojima nadvladava dijalog, znalački napisan, sa puno duha i ljubavi prema svakom junaku. U knjizi kao što je Neka mnogo bitna postoji zamka da se tema svake priče pretvori u sociologiziranje, psihoanalizu ili blago flozofiranje. Zamka je izbegnuta na jedini mogući način: blagotvoran humor i izvanredni dijalozi iz kojih pulsira suština odnosa na relaciji žena-muškarac.“ – Vanja Bulić, novinar, publicista i TV autor „Uživala sam i učila čitajući mnogo Ivaninih rečenica koje su me nasmejale ili rastužile, ali neću da vam kvarim čaroliju čitanja. `U stanju sam da zbog liubavi trpim mnogo, ali ne mogu dugo` – izgovorila je lvana prilikom jednog od naših prvih susreta. Odmah sam znala da imam ne samo koleginicu čiji rad godinama poštujem već i dobrog sagovornika za milion dilema koje sa istom razarajućom energijom muče svaku ženu. Svakoj od nas bude lakše i lepše kada se pronade u knjizi. Ja sam se pronašla, skoro na svakoj stranici.“ – Vesna Dedić, novinar, spisateljica, TV autor Ivana nam donosi glas budućnosti kojoj svi stremimo - gde kroz bistrinu uma i čistoću srca možemo da pronađemo humori u komplikovanim momentima, ne zaboravljajući daje suština života radost i ispunjenje. Njeno pisanje je osveženje za ljude koji veruju da bez obzira na okolnosti, mi smo izvor svih svojih radosti i patnji. Ivana je otelotvorenje esencijalnih ljudskih kvaliteta integriteta, ljubavi, lepote i mudrosti — kako u životu tako i na papiru. — Vanja Bokun Popović, psiholog i naučnica Ivana i u svakodnevnim razgovorima na sličan način priča o aktuelnim događajima koji nas okružuju. Pisanje na ovaj šaljivo-satirični način donelo je veliku popularnost Ivaninih kolumni, koje su se sa nestrpljenjem čekale svakog petka. Ako je radna nedelja i bila stresna, nakon kolumni o muško-ženskim odnosima upravo pre početka vikenda, čak i situacije koje su delovale nerešivo, delovale bi kao igra. — Jasmina Stefanović, urednica portala Antistres vodič i TV autor

BOJAN LJUBENOVIĆ DA JE BOLJE NE BI VALJALO Izdavač - Laguna, Beograd Godina - 2023 284 strana 20 cm ISBN - 978-86-521-3906-4 Povez - Broširan Stanje - Kao na slici, tekst bez podvlačenja `Početkom aprila sam hteo da se ubijem. Sredinom aprila su hteli da me ubiju. Krajem aprila odlučio sam da ubijem. Zanimljiv mesec, mora se priznati. Kada neostvareni pisac Ivan Bogdan u svom bračnom krevetu zatekne voljenu suprugu sa drugim muškarcem, uveren je da je njegov život dotakao samo dno. Ali on zaboravlja da živi u zemlji koja često podseća na kofer sa duplim dnom, te da uvek postoji još jedna pregrada ispod. Njegov ljubavni problem uskoro prelazi u drugi plan jer ga sustiže mnogo gori. Jedan bizarni trenutak nepažnje upliće Ivana u neuspešnu pljačku banke i uspešno ga uvodi u surovi svet beogradskog podzemlja. Naoružan samo urnebesnim smislom za humor glavni junak započinje iscrpljujuću borbu za spas svih koje voli ali i sebe samog. Priča postaje sve dinamičnija i dobija neverovatne obrte, a Ivan otkriva da je i te kako sposoban za dela koje su mu ranija bila nepojmljiva. „Ovaj roman je teško smestiti u određeni žanr, ali se sa sigurnošću može reći da je reč o knjizi koja se čita u jednom dahu. To nije samo priča o ljubavi, niti je samo napeti triler, već je i slika savremenog srpskog društva koju Bojan Ljubenović uspeva da izoštri i ogoli svojim britkim humorom. Na momente smešan, na momente gorak, roman će sigurno osvojiti čitaoca. Da je bolji, ne bi valjalo.“ Darko Crnogorac, Njuznet` Ako Vas nešto zanima, slobodno pošaljite poruku.

PROLJECA IVANA GALEBA- Vladan Desnica „Proljeća Ivana Galeba“ roman je Vladana Desnice na kojem je radio oko 20 godina, zapisavši u njega svu problematiku koja ga je okupirala u to vreme. Ovo je jedan moderni roman, sadrži 73 poglavlja i pisan je formom eseja. Umesto fabule, sadrži analizu pisanu u prvom licu, koja digresijama uspešno meša razmišljanja, sećanja, maštanja i strahove ispoljene prikazom subjektivnog toka svesti glavnoga lika. Pošto je glavni lik po svojoj prirodi najpre umetnik, roman sadrži poetsko-lirske karakteristike koje s očituju i u izrazu i u strukturi teksta. Osim šta je umetnik, glavni lik je i intelektualac, filozof, sanjar i potpuni sentimentalac, ali ono najistaknutije – muzičar. Život mu je bio ispunjen i bogat pustolovinama, doživljajima, dobrim i lošim situacijama iz kojih vuče ne samo zanimljive priče, već i značajne pouke. Nakon šta mu se dogodi nesreća posle koje više nije mogao da svira svoj instrument, violinu, potpuno propada. Na kraju se i razboli, završivši u bolesničkoj postelji, omeđen samo sa četiri zida svoje bolničke sobe. To postanu savršeni uslovi za razmišljanje, pošto je to jedino šta je mogao da radi, nemoćan i u izolaciji. Upravo u tom trenutku počinje ova priča. Iako stvarne fabule, koja ide linearnim tokom, nema, nju donekle sačinjavaju iscepkane priče sastavljene od misli i sećanja, najčešće jedna pobuđujući drugu. Ali u tom haosu, ipak prepoznajemo dve temeljne vremenske linije. Prva je ona koja prati sadašnjost i prikazuje lika-pripovedača u bolnici 1936. godine. Ta bolnička okolina ga nekakvim događajima ili uočljivim detaljima potiče na sećanja. Vreme u kojima se odvija radnja različitog sećanja druga je vremenska linija. Ona nije konstantna kao prva, već varira i prebacuje se u različita vremena pripovedačeva života. Skače u različite situacije, a onda se opet vraća u prvi vremenski tok – onaj u bolnici. Osim vremenskih linija, u romanu primećujemo i nekoliko osnovnih tematika. Prva je ona koje se tiču pripovedačeva detinjstva. Seća ga se kao zlatnog doba svog života, šta je česta pojava kod većine ljudi. Detinjstvo u Ivanovom slučaju ne obiležava bezbrižnost, sigurnost obitelji i igra, koliko osećajnost. Pripovedač u jednom trenutku kaže kako u detinjstvu čovek razvije najviše osećaja i ti osećaji ga prate kroz celi život. Osim toga, u detinjstvu je pripovedač već počeo da pokazuje naznake svoje umetničke duše. On je, naprimer, od sve igre najviše voleo da se pretvara da je stablo. U tim trenucima razmišljao bi o životu, smrti i svemu šta ga okružuje, već pokazujući nesvakidešnji intelekt, radoznalost, bujnu maštu i svoju filozofsku prirodu. Druga tematska celina tiče se već najavljivanog promišljanja o životu i smrti. Pripovedač se rano u životu susreće s gubicima uzrokovanim smrću. Počevši od oca kojeg ne poznaje jer je izgubio život dok se ovaj još bio beba, preko majke koja je takođe dosta rano umrla, a onda i gubitak deda i bajke s kojima je odrastao i nakon čije smrti je ostao posve sam. Upravo smrt bake i deda potaknula je piščevo razmišljanje o besmrtnosti. Šta bi ona značila za čovečanstvo i kako bi ono funkcionisalo kada bi se pronašao lek protiv smrt ili lek za besmrtnost? Shvata da je smrt kao takva potrebna ljudskom rodu, iako je bolna za pojedinca. To je cena koju svatko od nas mora platiti za dobrobit ćovečanstva, jer ako ne bi bilo umiranja, ne bi smelo sa bude ni rađanja. Ovu egzistencijalno-duhovnu temu nadopunjuje treća velika tematska celina, a to je ona koja govori o Bogu, veri i religiji. Pripovedač ne negira postojanje Boga, ali ga ograničava na ljudski um, što je drastično oduzimanje svemoći, sveprisutnosti i apsolutnosti Boga. Pripovedač nagoveštava da je Bog poput autosugestivnog pomagala koji pomaže čoveku da izađe na kraj sa svojim strahovima, pitanjima o postojanju i samom sebi. Bog je odbrana od zla, kako kaže sam pripovedač. koja nam je potrebna da bismo se osećali zaštićenima, sigurnima i da bismo, najposle, verovali u pravdu, nagradu i kaznu. Sam sveštenik u romanu kaže kako bog i postoji i ne postoji, i da je upravo u tome njegova celina. Pripovedač zaključuje kako je vera znak živog duha čoveka, bez koje bi duhovno i psihički usahnuo. Priče o veri usko su povezane s pričama o lepoti. Lepota je još jedna stvar u koju pripovedač veruje gotovo jednako koliko i u Boga. Tu četvrtu tematsku celinu potiče prisustvo lepe bolničarke koja povremeno dolazi u pripovedačevu sobu. Ona je poput zrake sunca koja rasvetljva Ivanovu mračnu sobu na nekoliko trenutka koliko je prisutna. Pripovedač u bolničarki vidi lepotu, i to onu „višeg reda“. To je stupanj lepote kojemu ne treba ništa drugo, nikakav drugi talent da bi bio potpun. Ta lepota već je sama po sebi talenat. Takva fizička lepota odražava se i na duh, a produbljuje je „način na koji se nosi“. Pošto lepoti „nižeg reda“ treba nekakva dopuna da bi se u potpunosti ostvarila, pripovedač smatra da je jedino lepota „višeg reda“ prava lepota. Ona je retka, a time i dragocena. Osim napomenuta dva stepena lepote, pripovedač naglašava da postoje i dve vrste lepote: ona genetski nasleđena, oko koje nema puno truda i ona koja nosi neku posebnu energiju lepote, npr nekakav način smejenja ili pogled. Takva lepota posebno je krhka jer ako bi joj se taj posebni način izuzeo, lepote bi nestalo i vrlo verojatno bi je zamenila ružnoća. Jer tanka je linija između najveće lepote i najgore ružnoće, baš kao i ona između ljubavi i mržnje, dobra i zla, visine i dna. Vrsta dela: roman-esej Vreme radnje: 1936. godina Mesto radnje: bolnička soba i Ivanov rodni kraj Kratak sadržaj prepričano Ivan Galeb muzičar je i violinista koji je u jednoj nesreći ozledio ruku. Nakon toga, život mu je počeo da propada. Trenutno se nalazi u bolnici na oporavku nakon operacije. U izolaciji i gotovo nepokretan, on razmišlja o svom životu i egzistencijalnim pitanjima čoveka opšte. Priseća se sebe kao deteta i uslova u kojima je odrastao. Rođen je u bogatoj pomorskoj porodici. Iako je porodici pretio skorašnji financijski krah, oni su živeli kao da ništa od toga ne predstoji. Navikli na bogatstvo i visoki standard, ali takođe i s mišlju da sve to zaslužuju, još uvek su se razmetali imovinom, jedva održavajući nekadašnji standard. Deda Ivana Galeba bio je vlasnik pomorske agencije. On je bio snažan, energičan, pomalo tvrdoglav čovek, s potpuno patrijahalnim sistemom vrednosti. Imao je snažnog uticaja na Ivanov odgoj, pošto je Ivan rano ostao bez oca. Otac mu je bio pomorac, šta se njegovim nasleđem i očekivalo. Misteriozno je poginuo na brodu dok je Ivan još bio mala beba. Upravo zbog toga, Ivan je još kao dete bio jako privržen svojoj majci, nastojeći da razvije s njom dublji odnos, ali zbog odgoja to nije mogao da ostvari. Nakon šta mu je majka umrla, ostvaruje bliskost s bakom. Od bake je nasledio umetničku crtu koja je počela da se iskazuje u njegovoj vrlo ranoj dobi. Umesto u igri, Ivan je detinjstvo provodio u razmišljanju o životu, smrti i svetu koji ga okružuje. Voleo je da se pretvara da je stablo i u toj mirnoj poziciji da razmišlja. Čak je stvorio i svog imaginarnog prijatelja kojeg je nazvao Bućko. Jednom je za kišnoga dana istraživao prašnjivi tavan i pronašao tamo staru violinu. Odmah je poželeo da bude muzičar, što je bilo u skladu s njegovom umetničkom prirodom. Deda mu je branio da se prikloni tom pozivu jer ga smatrao ciganskim poslom, pa je Ivanu trebalo neko vreme da slomije dedinu čvrstu volju. Otišao je da se školuje na muzičkoj akademiji u Italiji, dolazeći kući samo na praznike. U tim posetama vidio je kako se mesto njegova detinjstva menja i kako su svi osećaji i slike koje je imao kao dete, sada očuvane samo u njemu. Kao vrsni violinista Ivan Galeb proputovao je celi svet i proživio mnogo zanimljivih događaja. Doživljavao je uspone i padove, ali njegov najveći pad dogodio se kada je povredio ruku i više nije mogao da svira. To je za njega bio težak udarac, ali je ipak mogao da ostane u muzici, zaposlivši se kao učitelj. Za vreme njegove odutnosti, umrli su mu deda i baka. Ivan se dugo nakon njihove smrti nije vraćao u rodi kraj. Tek se nakon nekoliko godina vratio i tada je posetio fra Anđela, s kojim je dugo razgovarao o Bogu, veri, životu i smrti. Ivan je u svojoj bolničkoj sobi imao vremena da razmišlja o svemu, ali misli su mu se najčešće vraćale u detinjstvo. Priseća se svojih drugara iz škole, njihovih zajedničkih druženja i razgovora o budućnosti. Šta god da su planirali, Ivan je svestan da se nikome od njih snovi nisu ispunili. Seti se i svog komšije koji je nekada takođe bio muzičar, ali se odrekao snova o muzici kada je došao u njihovo mesto i tu se zaljubio. Dobio je dve ćerke, koje su obe bile Ivanove ljubavi – jedna prva, a druga tragična. Tokom retrospektive, Ivan otkriva da je bio oženjen. Žena mu se zvala Dolores, ali nije bio zaljubljen u nju. Iako je nije voleo kao šta bi trebao, on se trudio da učini pravu stvar, podnese žrtvu i bude savestan muž i otac. S njom je dobio devojčicu Maju. Maja je nasledila očevu sklonost prema muzici, ali je bila lošeg zdravlja poput svoje bake. Zato je vrlo rano umrla, kao mlada devojka. Sećanja na te događaje pobuđuju u Ivanu razmišljanje o smrti. Seća se razgovora s prijateljem Krezubim. Dok je jedan celi kišni dan proveo u kafani, Krezubi mu je ispričao svoju ideju o fantastičnom romanu u kojem čovečanstvo pronalazi lek za besmrtnost. Pilula Athantik davala je onom tko je popije večni život, Problem je bio u tome šta je bila skupa pa su je uzimali smo bogati, ostavljajući siromašnima borbu sa smrću. Svi su nastojali da se dokopaju svojeg komada magičnog leka. Uskoro je cela planeta postala toliko napučena jer su se ljudi i dalje rađali, ali nitko nije umirao. Ivanov prijatelj nije mogao definisati kraj, ne znajući kako da reši svoju moralno-egzistencijalnu dvojbu, pa mu je Ivan rekao da se ljudi trebaju odreći besmrtnosti za boljitak čovečanstva. To je rekao iako se i sam borio s boli koju smrt donosi, ali je to bila žrtva koju je kao pojedinac morao da podnese. Ivan saznaje i za smrt svog prijatelja glumca pa razmišlja o tome kako se umetnik često žrtvuje za umetnost. I sam se osećao umornim i prestarim za život, iako mu je bilo tek pedeset godina. Ovaj boravak u bolnici, mir i sve vreme koje je imao, poslužilo mu je da rezmiria svoj život, osvesti boljike, strahove i predbacivanja, te se pomiri sam sa sobom, Kada je došlo vreme da izađe iz bolnice, Ivan se osećao očišćenim i preporođenim. Činilo se kao da je ostatak života pred njim zapravo prilika za novi život. Zakoračio je u svetlu budućnost, na toplinu proletnog sunca, s nekim novim mislima u glavi. Likovi: Ivan Galeb, deda i baka Galeb, fra Anđelko, Krezubi, Dolores, Maja… Analiza likova Ivan Galeb glavni je lik ovoga romana. Gotovo je jedini relevantni lik priče, a ujedno je i pripovedač. Priča o svom životu, a što je važnije o svojim promišljanjima, sećanjima, nadanjima i strahovima koji svi skupa sačinjavaju njegov život. Galeb je pre svega umetnik i to se vidi u svakoj njegovoj misli. To definiše i njegov život, ali i sam književni izraz romana. On je umetnik, poeta i muzičar, ali očigledni intelektualac i filozof. Odmalena razmišlja o biti života i ulozi smrti. Smrt je važan faktor njegova života, ne samo kao tema njegova razmišljanja, već i kao njihov uzrok. Ivan Galeb je okružen smrću – počevši od smrti oca i majke, kasnije bake i deda, a onda i sopstvene ćerke. Smrt ga toliko okuplja da razmišlja i o njegovu leku, zamišljajući svet bez praznine i boli koju ona donosi. Trenutak kada kao čitaoci susrećemo Ivana Galeba je onaj u kojem on proživljava duševnu katarzu. Razmišlja o svim događajima svog života koji su ga na neki način promenili ili značajno utecali na njega. Njegov život bio je svestran i šarolik, s velikim usponima i padovima, kako to kod značajnih života uvek i bude. Kao opreka tome, trenutak sadašnjosti u kojem vrši analizu svog života, trenutak je spokoja, mira i monotonije. U tom se trenutku ne događa ništa na planu fabule osim unutarnjih monologa. Od tog trenutka Ivan Galeb može da bira kako će njegov život da se nastavi. Hoće li da se nastavi silaznim putem, u jednoličnu starost i polako umiranje, ili će da ga iskoristi do kraja, prihvaćajući ostatak života kao priliku za novi početak. Galebu je trebao taj povratak u prošlost kako bi mogao da nastavi da korača u budućnost, a ne da se preda sumornoj sadašnjosti punoj žaljenja i samosažaljenja. Beleške o autoru: Vladan Desnica rođen je u Zadru 1905. godine u uglednoj srpskoj obitelji. Školovao se u gimnazijama u Zadru, Šibeniku i Splitu. Već se u vreme srednje škole počeo da se bavi pisanjem, a prve tekstove objavio je u glasilima „Novo doba“ i „Glas“. Završio je Pravni fakultet u Zagrebu i filozofiju u Parizu. U Zadru je radio kao pravnik i prevodioc, a kasnije odlazi u Zagreb i zapošljava se u ministarstvu financija. Od 1950. godine radi kao slobodni pisac, Vladan Desnica bio je vrlo značajan pisac, jednako za srpsku i hrvatsku književnost. Osim romana i pripovetki, pisao je i dramska dela, pa tako i scenarij za film „Koncert“, koji se smatra vrlo važnim ostvarenjem jugoslavenske kinematografije. Njegova najznačajnija književna dela su knjige pripovetki „Olupine na suncu“, „Proleće u Badrocu“, „Tu, odmah pored nas“ i „Fratar sa zelenom bradom“; romani „Zimsko letovanje“, „Proljeća Ivana Galeba“ i „Pronalazak Athanatika“. Napisao je još i mnoštvo eseja, prevoda, dramskih dela i radio-drama. Umro je 1967. u Zagrebu. Srpski klasici 260 str

Neka mnogo bitna Dugogodišnja TV autorka i urednica, Ivana Đorđević, objavila je svoju prvu knjigu. Na šaljiv i provokativan način, Ivana se u novoj knjizi satirično poigrava sa muško-ženskim odnosima i pojavama koje se dešavaju na tim relacijama. U redovima recenzenata Ivanine knjige “Neka mnogo bitna” nalaze se Vanja Bulić, Vesna Dedić, psiholog Vanja Bokun Popović, TV autori Jasmina Stefanović i Mili Čolić. I svi se slažu u jednom, da je jedna ovakva knjiga bila potrebna regionu Balkana, ako ništa a ono bar da nas sve zajedno – nasmeje duhovitim dosetkama Ivane Đorđević. „Svaka od Ivaninih priča je sinopsis za jednu od epizoda TV serije, ubeđen sam u to – ravnopravnog takmaca serijalu Seks i grad. To se posebno uočava u pričama u kojima nadvladava dijalog, znalački napisan, sa puno duha i ljubavi prema svakom junaku. U knjizi kao što je Neka mnogo bitna postoji zamka da se tema svake priče pretvori u sociologiziranje, psihoanalizu ili blago flozofiranje. Zamka je izbegnuta na jedini mogući način: blagotvoran humor i izvanredni dijalozi iz kojih pulsira suština odnosa na relaciji žena-muškarac.“ – Vanja Bulić, novinar, publicista i TV autor „Uživala sam i učila čitajući mnogo Ivaninih rečenica koje su me nasmejale ili rastužile, ali neću da vam kvarim čaroliju čitanja. 'U stanju sam da zbog liubavi trpim mnogo, ali ne mogu dugo' – izgovorila je lvana prilikom jednog od naših prvih susreta. Odmah sam znala da imam ne samo koleginicu čiji rad godinama poštujem već i dobrog sagovornika za milion dilema koje sa istom razarajućom energijom muče svaku ženu. Svakoj od nas bude lakše i lepše kada se pronade u knjizi. Ja sam se pronašla, skoro na svakoj stranici.“ – Vesna Dedić, novinar, spisateljica, TV autor Prikaži više

Izdavač: Geopoetika, Beograd Edicija Objasni mi... Prevod: Ivana Misirlić Bigard Povez: broširan Broj strana: 77 Pečatirana, margine blago požutele, veoma dobro očuvana. Šta je to „Zapad“? Ovu reč srećemo svuda, od istorijskih knjiga do televizijskog dnevnika, ali ona ima toliko značenja da je često nejasna i može da nas zbuni. Je li to geografska oblast? Kad se kaže Zapad da li se misli na Evropu? Ili na Ameriku? Možda i na jedno i na drugo? Ili su to sve bogate zemlje sveta zajedno? Da li je to ekonomski sistem? Oblik društvenog uređenja? Moral? Neka religija, način života, stanje duha? Treba li se radovati tome što postoji Zapad, ili za to nema razloga? Gde je danas Zapad? Na nekim delovima planete? Ili je zauzeo celu planetu i postao „globalan“? Da bi se prevazišle ove zbunjujuće predstave i maglovite ideje koje su ponekad izvor sukoba i nasilja, treba rasvetiliti ova pitanja. To je cilj ovog dela. (K-146)

Naslov originala: Roland Gööck ALLE WUNDER DIESER WELT Prevod: Ivana Lazić 17.5x24.5 cm, tvrdi povez. I knjiga-175 strana II knjiga-160 strana Svetsko čudo ? Šta je to ? Tačan opis tog pojma ne postoji. Sve klasične definicije oslanjaju se na onaj poznati spisak sedam svetskih čuda starog veka i kažu:te antičke građevine,stvorene pre više od dve hiljade godina,zbog svoje veličine i lepote smatraju se najinteresantnijim i najsenzacionalnijim,najvećeg divljenja vrednim i najgrandioznijim delima ljudske ruke. Ali danas je svet postao manji i broj čuda,na polju ogromnih tehničkih građevina,raste iz godine u godinu.Zato smo ovde izabrali šezdeset najinteresantnijih i najlepših čuda što je čovek ikada stvorio,od egipatskih piramida do tehnoloških dostignuća koja otvaraju vrata u novi milenijum. Ipak,zakon o tome šta je svetsko čudo nikad nije postojao,konačne odluke nema i nikada je neće ni biti,jer svet je veoma različit i vrlo brzo živi,veoma je lep i tako prepun čuda. VELIKI KINESKI ZID ,KARIPSKA BRANA, KEJP KENEDI, MAČU PIKČU, JERUSALIM, TADŽ MAHAL, MOSKOVSKI KREMLJ, PIRAMIDE GIZE,VERSAJ, AJFELOV TORANJ...

U ponudi je devet knjiga iz edicije `Knjige mog detinjstva`: Drvo nasred sveta - Izbor narodnih bajki i pripovedaka Trnova Ružica - Braća Grim Vrati mi klikere - Dragan Lukić Priče iz davnina - Ivana Brlić-Mažuranić Aždaja i carev sin - Izbor iz usmene književnosti Panorama - Ivo Andrić Medaljoni ukletog kruga - Izbor iz savremene jugoslovenske poezije i proze Robinson Kruso - Danijel Defo Tom Sojer - Mark Tven Edicija: Knjige mog detinjstva Izdavač: Zmaj, Novi Sad Format: 11,5 x 16,5 cm Povez: Meki Knjige su lepo očuvane. Sve knjige su čiste, bez ikakvih žvrljotina. U svakoj knjizi postoje tri pečata. Knjige šaljem kao preporučenu tiskovinu nakon uplate na tekući račun, a moguće je i lično preuzimanje u Novom Sadu na mojoj adresi.

Dok u pozadini reži rat, momak koji još nije stasao za vojsku, ali je dovoljno velik da sve razume i da mu ništa ne promiče, živi u varljivom mehuru spokoja, prati nemire koje u njemu bude devojke, uči kako se, u vrevi života, nosi samoća, nastoji da na osnovu znakova pronikne u svetove koji žele da ostanu skriveni, susreće se s beznađem, ludilom i smrću i – piše. Godina bez proljeća roman je u fragmentima koji u sebi sadrže još manje fragmente – priče u pričama kao kutije koje u sebi kriju manje kutije – do kojih je potrebno doći kako bismo ih raspakovali (možda i dešifrovali) i u njima pronašli ključeve za stvarnost. Adnan Repeša je čudesan pisac koji se iz romana u roman, iz rečenice u rečenicu, približava onom najboljem što se može pročitati na ovom jeziku. Ivan Milenković U brdu sam vidio psa kako pohlepno pase travu… U svijetu koji se raspada, gdje je ljudski život poput bačenog novčića koji može da padne na bilo koju stranu, stvarnost postoji, prije svega, u svojoj nemogućnosti da bude shvaćena. Ljudskom umu u takvim okolnostim jedino preostaje da zabilježi subjektivni doživljaj tog užasnog preobražaja, da ispriča svoju priču. I to upravo Repeša radi vraćajući se u dvije ratne godine (1992. i 1993), u dva zavičaja (Ljubuški i Blagaj) i ’dva rata’: on opisuje svijet u kojemu je nenormalno postalo normalno i u kojemu je svaka vrijednost promijenila svoje značenje i svoj raniji smisao. Roman Godina bez proljeća, koji se otvara pismom tragično nastradaloj prijateljici Nermini i kroz koji se smrt provlači kao jedan od osnovnih lajtmotiva, zapravo je veličanstvena posveta životu i odrastanju, ispisana jezikom pravog majstora književnosti. Elvedin Nezirović

U brdu sam vidio psa kako pohlepno pase travu… „U svijetu koji se raspada, gdje je ljudski život poput bačenog novčića koji može da padne na bilo koju stranu, stvarnost postoji, prije svega, u svojoj nemogućnosti da bude shvaćena. Ljudskom umu u takvim okolnostim jedino preostaje da zabilježi subjektivni doživljaj tog užasnog preobražaja, da ispriča svoju priču. I to upravo Repeša radi vraćajući se u dvije ratne godine (1992. i 1993), u dva zavičaja (Ljubuški i Blagaj) i ’dva rata’: on opisuje svijet u kojemu je nenormalno postalo normalno i u kojemu je svaka vrijednost promijenila svoje značenje i svoj raniji smisao. Roman Godina bez proljeća, koji se otvara pismom tragično nastradaloj prijateljici Nermini i kroz koji se smrt provlači kao jedan od osnovnih lajtmotiva, zapravo je veličanstvena posveta životu i odrastanju, ispisana jezikom pravog majstora književnosti.“ – Elvedin Nezirović „Dok u pozadini reži rat, momak koji još nije stasao za vojsku, ali je dovoljno velik da sve razume i da mu ništa ne promiče, živi u varljivom mehuru spokoja, prati nemire koje u njemu bude devojke, uči kako se, u vrevi života, nosi samoća, nastoji da na osnovu znakova pronikne u svetove koji žele da ostanu skriveni, susreće se s beznađem, ludilom i smrću i – piše. Godina bez proljeća roman je u fragmentima koji u sebi sadrže još manje fragmente – priče u pričama kao kutije koje u sebi kriju manje kutije – do kojih je potrebno doći kako bismo ih raspakovali (možda i dešifrovali) i u njima pronašli ključeve za stvarnost. Adnan Repeša je čudesan pisac koji se iz romana u roman, iz rečenice u rečenicu, približava onom najboljem što se može pročitati na ovom jeziku.“ – Ivan Milenković

Godina bez proljeća U brdu sam vidio psa kako pohlepno pase travu… „U svijetu koji se raspada, gdje je ljudski život poput bačenog novčića koji može da padne na bilo koju stranu, stvarnost postoji, prije svega, u svojoj nemogućnosti da bude shvaćena. Ljudskom umu u takvim okolnostim jedino preostaje da zabilježi subjektivni doživljaj tog užasnog preobražaja, da ispriča svoju priču. I to upravo Repeša radi vraćajući se u dvije ratne godine (1992. i 1993), u dva zavičaja (Ljubuški i Blagaj) i ’dva rata’: on opisuje svijet u kojemu je nenormalno postalo normalno i u kojemu je svaka vrijednost promijenila svoje značenje i svoj raniji smisao. Roman Godina bez proljeća, koji se otvara pismom tragično nastradaloj prijateljici Nermini i kroz koji se smrt provlači kao jedan od osnovnih lajtmotiva, zapravo je veličanstvena posveta životu i odrastanju, ispisana jezikom pravog majstora književnosti.“ – Elvedin Nezirović „Dok u pozadini reži rat, momak koji još nije stasao za vojsku, ali je dovoljno velik da sve razume i da mu ništa ne promiče, živi u varljivom mehuru spokoja, prati nemire koje u njemu bude devojke, uči kako se, u vrevi života, nosi samoća, nastoji da na osnovu znakova pronikne u svetove koji žele da ostanu skriveni, susreće se s beznađem, ludilom i smrću i – piše. Godina bez proljeća roman je u fragmentima koji u sebi sadrže još manje fragmente – priče u pričama kao kutije koje u sebi kriju manje kutije – do kojih je potrebno doći kako bismo ih raspakovali (možda i dešifrovali) i u njima pronašli ključeve za stvarnost. Adnan Repeša je čudesan pisac koji se iz romana u roman, iz rečenice u rečenicu, približava onom najboljem što se može pročitati na ovom jeziku.“ – Ivan Milenković Prikaži više

U brdu sam vidio psa kako pohlepno pase travu… „U svijetu koji se raspada, gdje je ljudski život poput bačenog novčića koji može da padne na bilo koju stranu, stvarnost postoji, prije svega, u svojoj nemogućnosti da bude shvaćena. Ljudskom umu u takvim okolnostim jedino preostaje da zabilježi subjektivni doživljaj tog užasnog preobražaja, da ispriča svoju priču. I to upravo Repeša radi vraćajući se u dvije ratne godine (1992. i 1993), u dva zavičaja (Ljubuški i Blagaj) i ’dva rata’: on opisuje svijet u kojemu je nenormalno postalo normalno i u kojemu je svaka vrijednost promijenila svoje značenje i svoj raniji smisao. Roman Godina bez proljeća, koji se otvara pismom tragično nastradaloj prijateljici Nermini i kroz koji se smrt provlači kao jedan od osnovnih lajtmotiva, zapravo je veličanstvena posveta životu i odrastanju, ispisana jezikom pravog majstora književnosti.“ – Elvedin Nezirović „Dok u pozadini reži rat, momak koji još nije stasao za vojsku, ali je dovoljno velik da sve razume i da mu ništa ne promiče, živi u varljivom mehuru spokoja, prati nemire koje u njemu bude devojke, uči kako se, u vrevi života, nosi samoća, nastoji da na osnovu znakova pronikne u svetove koji žele da ostanu skriveni, susreće se s beznađem, ludilom i smrću i – piše. Godina bez proljeća roman je u fragmentima koji u sebi sadrže još manje fragmente – priče u pričama kao kutije koje u sebi kriju manje kutije – do kojih je potrebno doći kako bismo ih raspakovali (možda i dešifrovali) i u njima pronašli ključeve za stvarnost. Adnan Repeša je čudesan pisac koji se iz romana u roman, iz rečenice u rečenicu, približava onom najboljem što se može pročitati na ovom jeziku.“ – Ivan Milenković Adnan Repeša rođen je 1978. godine u Mostaru. Objavio je zbirke priča S obje strane srca, Kratke priče za dugo umiranje i Kancer, kao i romane Svojta i Iza šutnje su planine. Živi u Blagaju.

Paladin, Beograd, 2013. Meki povez sa klapnama. Pismo latinica. br. strana 255. Prevela Ivana Milaković. Klasičan predstavnik tzv. slipstrim žanra - fantastične književnosti koja prelazi konvencionalne žanrovske granice između naučne ili epske fantastike i književnosti glavnog toka. Izdavač o knjizi: `BRITANSKO PITANJE je prvi roman u planiranoj seriji od šest tomova, čija se radnja dešava u Engleskoj kojom vladaju nacisti posle uspešne nemačke invazije na Veliki Britaniju izvršene 1940. godine. Priče ovog serijala prate sudbinu više likova, od same početne okupacije, pa sve do kraja 20. veka. BRITANSKO PITANJE: Nemačka invazija je uspela. Kraljevska porodica je u izbeglištvu, kao i velika većina preživelih pripadnika Pokreta otpora. Nemački arheolog Paul Fišer – kako sam kaže, nacionalsocijalista, ali ne i nacista – u Somersetu pronalazi mač koji bi mogao da bude Ekskalibur, i pritom upoznaje lepu Vendi, koja bi mogla da bude udovica britanskog vojnika. Zavoli dvoje izbegle dece, koja bi mogla biti jevrejskog porekla. Lokalne fašiste, kao ni tajne pripadnike Pokreta otpora, ne zanima ništa od svega toga. Ne zanima to ni opakog esesovskog štandartenfirera Franca Siksa. Paul, čiji je najveći greh to što se kao dečak zaljubio u legende o Kralju Arturu, mora da bira između sopstvene časti i života onih koje je zavoleo. U ratnom haosu, dok nacisti osvajaju svet, postoji li pravi izbor za njega i one do kojih mu je stalo?` Knjiga je nova!

Koriscena G7 Bestseler New York Timesa Spektakularan prefinjen i brutalan, neprestano iznenađujući i povremeno šokantan roman. Rik Dalton – Nekada je imao sopstvenu TV seriju, ali sada je Rik izraubovani negativac nedelje koji tugu utapa u koktelima s viskijem. Hoće li mu telefonski poziv iz Rima promeniti sudbinu nabolje, ili je možda zapečatiti? Klif But – Rikov dubler i kaskader, najozloglašeniji čovek na snimanju svakog filma jer on je možda jedini koji se izvukao nekažnjen iako je počinio ubistvo... Šeron Tejt – Napustila je Teksas kako bi ostvarila san o tome da postane filmska zvezda i uspela je u tome. Šeron svoje bezbrižne dane provodi sada na Sijelo drajvu, visoko u Holivudskim brdima. Čarls Menson – Bivši osuđenik je ubedio gomilu nafiksanih hipika da im je duhovni vođa, ali on bi to rado trampio za status rokenrol zvezde. Holivud 1969. trebalo je biti tamo „Da pozajmimo frazu iz Tarantinovog opusa: ovo je ukusno piće... Kventin vas nagoni da okrećete stranicu za stranicom kao da ne postoji ništa lakše na svetu, što je najteži mogući trik.“ – New York Times „Klasični Tarantino kod koga sve pršti od eksplozivnih dijaloga ispunjenih mešavinom uličnih i književnih kadenci. Čita se kao da slušate nečiju dobru priču. Tarantinov prvi roman kao da najavljuje novi pravac u stvaranju ovog neumoljivo inventivnog režisera.“ – Washington Post „Sjajna karakterizacija, vrcavi dijalozi, radnja koja teče kao podmazana. Ukoliko ste gledali film koji joj prethodi, knjiga će vam ponuditi dublji uvid u genezu likova i društvene okolnosti u kojima se priča odigrava, a sve to začinjeno filmskim trivijama i nasiljem – gde mu je mesto i gde nije, jer znamo da Tarantino ne štedi ni svoje junake ni negativce.“ – Ivana Veselinović, Bukmarker

Silikonska guma za zube Zaštita za zube dizajnirana kako bi se sprečile i smanjile ozlede zuba, desni i usana. Savršeno je prilagodljiva za svaki oblik zuba. Napravljena sa dodatnim kanalom za disanje, koji omogućava nesmetan prolaz vazduha tokom treninga i borbi. Donji deo gume za zube apsorbuje udar i prenosi udarni talas u smeru najjačih zuba. TEHNIČKE KARAKTERISTIKE - Jedan sloj zaštite - Boje: providna, crvena i crna - Napredni dizajn za optimalno disanje tokom borbi - Isporučuje se sa zaštitnom kutijom za čuvanje. - Univerzalna veličina - Iz higijenskih razloga nije moguća zamena ili povrat proizvoda. -Naše gume za zube su atestiranog i proverenog kvaliteta. Sanitarni pregled od strane nadležnih organa, radi se prilikom svakog uvoza nove količine u Srbiju. - Proizvođač: Lian Cherng Sports Co., LTD, Taiwan. - Uvoznik: Fitness Shop, Novi Sad Lazar 2023-02-25 Ocena: Bez ocene Kako se oblikuje ova guma Fitness Shop - Prokuvajte vodu u šerpici. Skklonite je sa šporeta i ostavite 60 sekundi da se ohladi. - Operite gumu za zube, a zatim je stavite u vodu temperature oko 80°C u trajanju od 90 sekundi. - Kašikom je pažljivo izvadite iz vrele vode i stavite je pod mlaz hladne vode na 1-2 sekunda. - Zatim je stavite u usta i zagrizite gumu. Zadržite je u tom položaju 20 sekundi. - Potom je stavite u hladnu vodu kako bi zadržala novi oblik. - Ukoliko bude potrebno, ceo postupak možete ponoviti još par puta, sve dok guma ne dobije i zadrži željeni anatomski oblik. Lazar 2023-02-25 Ocena: Bez ocene Da li ce te poslati paket ako nije navedena boja gume posto sam zaboravio to stavit. Fitness Shop Ne brinite, nazvaće Vas momci iz maloprodaje, da potrvde porudžbinu i da Vas pitaju koju boju želite. Ivan 2023-02-25 Ocena: Bez ocene Da li ovu gumu moze nositi dete od 11 godina Fitness Shop Uglavnom mogu, ako širina odgovara. Ako je predugačka, može da se skrati. Vesna 2022-09-13 Ocena: Bez ocene Poštovani, Zašto ne postoji opcija da se izabere boja? Pozdrav Fitness Shop Poštovana, boju možete da dodate u napomeni. Sportski pozdrav Andrej 2024-01-04 Ocena: Bez ocene Jel se dobije jedna guma? Fitness Shop Poštovani, dobije se jedna guma. Vaše ime Komentar Ocena: Pošalji

Autor - osoba Repeša, Adnan, 1978- = Repeša, Adnan, 1978- Naslov Godina bez proljeća / Adnan Repeša Vrsta građe roman Ciljna grupa odrasli, opšte (lepa književnost) Jezik srpski Godina 2023 Izdavanje i proizvodnja Beograd : Laguna, 2023 (Beograd : Margo-art) Fizički opis 156 str. ; 20 cm ISBN 978-86-521-4836-3 (broš.) Napomene Tiraž 2.000 O piscu: str. [157]. U brdu sam vidio psa kako pohlepno pase travu… „U svijetu koji se raspada, gdje je ljudski život poput bačenog novčića koji može da padne na bilo koju stranu, stvarnost postoji, prije svega, u svojoj nemogućnosti da bude shvaćena. Ljudskom umu u takvim okolnostim jedino preostaje da zabilježi subjektivni doživljaj tog užasnog preobražaja, da ispriča svoju priču. I to upravo Repeša radi vraćajući se u dvije ratne godine (1992. i 1993), u dva zavičaja (Ljubuški i Blagaj) i ’dva rata’: on opisuje svijet u kojemu je nenormalno postalo normalno i u kojemu je svaka vrijednost promijenila svoje značenje i svoj raniji smisao. Roman Godina bez proljeća, koji se otvara pismom tragično nastradaloj prijateljici Nermini i kroz koji se smrt provlači kao jedan od osnovnih lajtmotiva, zapravo je veličanstvena posveta životu i odrastanju, ispisana jezikom pravog majstora književnosti.“ – Elvedin Nezirović „Dok u pozadini reži rat, momak koji još nije stasao za vojsku, ali je dovoljno velik da sve razume i da mu ništa ne promiče, živi u varljivom mehuru spokoja, prati nemire koje u njemu bude devojke, uči kako se, u vrevi života, nosi samoća, nastoji da na osnovu znakova pronikne u svetove koji žele da ostanu skriveni, susreće se s beznađem, ludilom i smrću i – piše. Godina bez proljeća roman je u fragmentima koji u sebi sadrže još manje fragmente – priče u pričama kao kutije koje u sebi kriju manje kutije – do kojih je potrebno doći kako bismo ih raspakovali (možda i dešifrovali) i u njima pronašli ključeve za stvarnost. Adnan Repeša je čudesan pisac koji se iz romana u roman, iz rečenice u rečenicu, približava onom najboljem što se može pročitati na ovom jeziku.“ – Ivan Milenković Adnan Repeša rođen je 1978. godine u Mostaru. Objavio je zbirke priča S obje strane srca, Kratke priče za dugo umiranje i Kancer, kao i romane Svojta i Iza šutnje su planine. Živi u Blagaju. MG140

GODINA BEZ PROLJEĆA DOMAĆI ROMAN Šifra artikla: 378682 Isbn: 9788652148363 Autor : Adnan Repeša Izdavač : LAGUNA U brdu sam vidio psa kako pohlepno pase travu… „U svijetu koji se raspada, gdje je ljudski život poput bačenog novčića koji može da padne na bilo koju stranu, stvarnost postoji, prije svega, u svojoj nemogućnosti da bude shvaćena. Ljudskom umu u takvim okolnostim jedino preostaje da zabilježi su... Detaljnije U brdu sam vidio psa kako pohlepno pase travu… „U svijetu koji se raspada, gdje je ljudski život poput bačenog novčića koji može da padne na bilo koju stranu, stvarnost postoji, prije svega, u svojoj nemogućnosti da bude shvaćena. Ljudskom umu u takvim okolnostim jedino preostaje da zabilježi subjektivni doživljaj tog užasnog preobražaja, da ispriča svoju priču. I to upravo Repeša radi vraćajući se u dvije ratne godine (1992. i 1993), u dva zavičaja (Ljubuški i Blagaj) i ’dva rata’: on opisuje svijet u kojemu je nenormalno postalo normalno i u kojemu je svaka vrijednost promijenila svoje značenje i svoj raniji smisao. Roman Godina bez proljeća, koji se otvara pismom tragično nastradaloj prijateljici Nermini i kroz koji se smrt provlači kao jedan od osnovnih lajtmotiva, zapravo je veličanstvena posveta životu i odrastanju, ispisana jezikom pravog majstora književnosti.“ – Elvedin Nezirović „Dok u pozadini reži rat, momak koji još nije stasao za vojsku, ali je dovoljno velik da sve razume i da mu ništa ne promiče, živi u varljivom mehuru spokoja, prati nemire koje u njemu bude devojke, uči kako se, u vrevi života, nosi samoća, nastoji da na osnovu znakova pronikne u svetove koji žele da ostanu skriveni, susreće se s beznađem, ludilom i smrću i – piše. Godina bez proljeća roman je u fragmentima koji u sebi sadrže još manje fragmente – priče u pričama kao kutije koje u sebi kriju manje kutije – do kojih je potrebno doći kako bismo ih raspakovali (možda i dešifrovali) i u njima pronašli ključeve za stvarnost. Adnan Repeša je čudesan pisac koji se iz romana u roman, iz rečenice u rečenicu, približava onom najboljem što se može pročitati na ovom jeziku.“ – Ivan Milenković Ime/Nadimak Email adresa Poruka POŠALJI Kategorija DOMAĆI ROMAN Autor Adnan Repeša Težina specifikacija 0.5 kg Izdavač LAGUNA Pismo Latinica Povez Broš Godina 2023 Format 13x20 Strana 160 Obavezni kolačići čine stranicu upotrebljivom omogućavanjem osnovnih funkcija kao što su navigacija stranicom i pristup zaštićenim područjima. Sajt koristi kolačiće koji su neophodni za pravilno funkcionisanje naše veb stranice kako bi se omogućile određene tehničke funkcije i tako vam pružilo pozitivno korisničko iskustvo. Statistički kolačići anonimnim prikupljanjem i slanjem podataka pomažu vlasnicima web lokacija da razumeju kako posetioci komuniciraju sa stranicom. To su kolačići koji omogućavaju web analitiku sajta, odnosno analizu upotrebe naših stranica i merenje prometa, koje sajt sprovodi u cilju poboljšanja kvaliteta i sadržaja ponuđenih usluga. Marketinški kolačići se koriste za praćenje posetilaca putem web stranice. Koriste se za prikazivanje relevantnih oglasa korisnicima i podsticanje da učestvuju, što je važno za nezavisne izdavače i oglašavače. Sajt koristi Google Analytics kolačiće ads/ga-audiences i collect, te Facebook kolačiće fr i tr.

Divljakuša i Bademovo Seme. Beležnica boje purpura, I deo trilogije Otkrijte uzbudljivu novu dimenziju književnosti za decu! Nežno i očaravajuće – knjiga puna čudesa, čarolija i iznenađenja. Ako ste čuli da je ovo priča o: dečaku Čarliju koji je toliko običan da se ničim ne izdvaja i ne privlači pažnju. Za koga neki misle da je pomalo uvrnut. Mnogi ga izbegavaju (kao i on njih). A samoprozvana banda Čistača ulica ga neprestano kinji... i jednoj devojčici potpuno drugačijoj od svih koje je Čarli do sada sreo i sa kojom nikada nije dosadno, jer vreme provedeno sa njom opasnije je od svake opasnosti; onda ste upućeni samo u pola istine. Ovo je, zapravo, priča o priči jer, priči je potrebno da bude izrečena. A kada Divljakuša odluči da ispriča priču i otkrije istinu o sebi, sve će okrenuti naglavačke... Postoje dve osnovne odlike imaginarnih svetova u književnosti za decu, naizgled suprotne: očuđenost, neobičnost prikazanog sveta, i njegova suštinska prisnost i poznatost. Vremensko izmeštanje u neku, ma koliko fantastičnu, prošlost popularno je upravo stoga što spaja ove dve tendencije. Dok brišu probleme savremenog doba – ekološku katastrofu koju proživljavamo, raspad starih vrednosnih sistema, opštu ekonomsku nesigurnost – imaginarni svetovi u dečjoj književnosti otvaraju mogućnost da se o tim istim problemima progovori metaforički, da bi se sveli na razmere «primerene deci». Na taj način, zabrinjavajuće teme mogu se aktuelizovati bilo kao nepromenljivi deo ustrojstva sveta, bilo kao stanje koje se može poboljšati ličnim delanjem. Sve zavisi od pisca... i od sklonosti čitalačke publike. Tradicija čitanja tzv. dečije književnosti potvrđuje kako dobro napisana knjiga za decu neizostavno predstavlja i privlačno štivo za odrasle. Upravo je takva knjiga ,,Divljakuša i Bademovo seme/ Beležnica boje purpura’’ Ivane Ćuk, uz čije ćete junake romana, Divljakušu i Čarlija, verujemo, uživati. Prikaži više

Historijska čitanka 1 - Miljenko Jergović VBZ, Zagreb, 2006 meke korice, 220 str. Kultna knjiga Miljenka Jergovića – subjektivna povijest jednog vremena, zemlje i grada... Ova knjiga ne govori o stvarnim događajima, nego o sjećanju na stvarne događaje i o strategiji zaboravljanja. U njoj postoje krivo zapamćena imena i godine, neki su gradovi postali drugim gradovima, a s novčanica su nestala lica zeničkih topioničara i pojavila se lica husinskih rudara. Vjerojatno postoji neko pravilo prema kojem čovjek pamti i zaboravlja, ali budući da su priče o sjećanju obično historija ili fikcija, izbjegavamo misliti o takvim pravilima. `Historijska čitanka` nije ni historija, ni fikcija, nego je popis onoga što još uvijek postoji kao inventar jedne posve subjektivne povijesti grada, zemlje i vremena. Kao i svaki popis, tako bi i ovaj trebao težiti preciznosti. On ništa ne uljepšava, ne obrađuje i ne osmišljava, nego nabraja, sve dok ima što nabrajati. U njemu ima ponavljanja, i onih emocija kojih bi se sramila svaka ozbiljna priča o vremenu, ali ih se ne srame porodični albumi s fotografijama. `Historijska čitanka` zapravo je porodični album jer se čovjek uvijek familijarizira s ljudima u vremenu koje je prošlo i koje si želi objasniti. Miljenko Jergović (1966, Sarajevo), živi na selu pokraj Zagreba, piše i objavljuje na svom jeziku. U Srbiji je od 2001. objavio osam proznih knjiga, romana i zbirki kratkih priča. Pesničke knjige: Opservatorija Varšava, Zagreb, 1988; Uči li noćas neko u ovom gradu japanski, Sarajevo, 1990; Himmel Comando, Sarajevo, 1992; Preko zaleđenog mosta, Zagreb, 1996; Hauzmajstor Šulc, Zagreb, 2001; Dunje 1983 (izabrane i nove pjesme), Zagreb, 2005; Izabrane pjesme Nane Mazutha, Cetinje 2011; Zbirke priča: Sarajevski Marlboro, Zagreb, 1994; Karivani, Zagreb, 1995; Mama Leone, Zagreb, 1999; Inšallah, Madona, Inšallah, Zagreb, 2004; Mačka čovjek pas, Beograd, 2012. Izabrane priče: Sarajevski Marlboro, Karivani i druge priče, Zagreb 1999; Rabija i sedam meleka, Sarajevo, 2004; Drugi poljubac Gite Danon, Zagreb, 2007; Tango bal i druge priče, Cetinje, 2010. Romani i novele: Buick Rivera (novela), Zagreb, 2002; Dvori od oraha, Zagreb, 2003; Gloria in excelsis, Zagreb, 2005; Ruta Tannenbaum, Zagreb 2006; Srda pjeva, u sumrak, na Duhove, Zagreb 2007; Freelander (novela), Sarajevo 2007; Volga, Volga (novela), Zagreb 2009; Roman o Korini (pripovest), Beograd, 2010; Otac, Beograd, 2010; Psi na jezeru, Zagreb, 2010; Rod, Zagreb, 2013. Ogledi, eseji, članci i dr. književne forme: Naci bonton, Zagreb, 1998; Historijska čitanka, Zagreb-Sarajevo, 2001; Historijska čitanka 2, Zagreb-Sarajevo, 2004; Žrtve sanjaju veliku ratnu pobjedu, Zagreb, 2006; Transatlantic Mail (koautor s Semezdinom Mehmedinovićem, fotografije Milomira Kovačevića Strašnog), Zagreb, 2009; Zagrebačke kronike (novinske kronike, kolumne, feljtoni), Beograd, 2010; Bosna i Hercegovina, budućnost nezavršenog rata (esej, intervju; koautor s Ivanom Lovrenovićem), Zagreb, 2010; Pamti li svijet Oscara Schmidta (projekti, skice, nacrti), Zagreb, 2010; Muškat, limun i kurkuma, Zagreb, 2011; Drame: Kažeš anđeo, Zagreb, 2000. Njegov neobjavljeni roman Wilimowski pročitan je i emitovan na Trećem programu Radio Beograda od 4. do 21. maja 2012 (čitala Koviljka Panić).

Izdavač: RES PUBLICA 285 str, Knjiga Romana Gulja Azef (preveo Mirko Đorđević, `Res Publica`, Beograd 2002) avantura je sama po sebi, još od vremena svog prvog izdanja, daleke 1922. godine u Berlinu. Roman Gulj, kontrarevolucionar i potomak ruskih plemića, stvorio je u izgnanstvu, par godina nakon Oktobarske revolucije, delo kojem su se divile i same vođe revolucije sa Lenjinom na čelu. Povest o eserima teroristima, njihovim sudbinama i aktima koje su preduzimali u carskoj Rusiji predstavlja municiozan pokušaj osvetljavanja i spasavanja od zaborava značajne epizode ruske istorije koju su boljševici decenijama vešto zataškavali. Stroga dokumentarnost na kojoj autor insistira, informativnost teksta i njegova pravolinijska rečenica koja na momente izgleda suvoparna, zahtevaju od čitaoca makar zrno predznanja. S druge strane, romaneskni prosede pričanja priče dosledno je ispoštovan. Roman je konstruisan oko sudbine nekolicine junaka čiji se životi prate prvenstveno u kontekstu njihovog političko-terorističkog delovanja. Individualizacija karaktera uslovila je i istovremeni unutrašnji postupak karakterizacije pa se likovi formiraju i iznutra, iz svoje svesti ka spoljašnjem svetu. Dvostruki narativni model autor je vešto iskoristio, zadržavši se na polju istorijskog iskustva ali ne izdavši ni književnost kroz koju je pokušao da izrazi osnovni problem kojim je bio zaokupljen. Gulj se bavi fenomenološkim i metafizičkim promišljanjem terora kao ljudske prakse instrumentalizovane u svrhu pokretanja društvenih promena. Junaci romana su radikalna struja esera koja je izvodila mnogobrojne terorističke operacije, od smaknuća ministra unutrašnjih poslova do ubistava ruskih kneževa, a sve u cilju društvenog i državnog prevrata. Ironija tragične sudbine esera jeste sprega njihovog terorističkog krila i policije, čime su revolucionari vešto kontrolisani od strane državnog vrha. Lik iz naslova romana, Ivan Nikolajevič Azef, šef vojne organizacije esera, prvi čovek terora istovremeno je i visoki policijski službenik koji svojom pozicijom provokatora drži sve konce u rukama, čuvajući na taj način stabilnost države. Istorija nas uči da se svaki totalitarni režim na ovakav ili sličan način brani od promena. Povezivanje policijsko-vojnih struktura sa marginalnim militantnim, kriminalnim ili revolucionarnim organizacijama je mehanizam uspostavljanja kontrole državnog aparata nad onim segmentima društva koji mogu predstavljati eventualnu opasnost po stabilnost režima (naše iskustvo tokom devedesetih nije u tom pogledu beznačajno). Struktura vojne organizacije partije esera i ruske carske policije zastrašujuće je slična, utičući i na kompatibilnost psihološkog profila pripadnika jednih i drugih, što objašnjava lakoću uspostavljanja odnosa i mogućnost infiltriranja špijuna. Ideja o kontrolisanoj terorističkoj aktivnosti zarad ostvarenja višeg cilja, očuvanja zadatog stanja, genijalno je operativna i daje rezultate u svim nedemokratskim uređenjima. Na taj način moć u rukama nekolicine pojedinaca uvećava se matematičkom progresijom. Zajednički interes zadržavanja jednom osvojene moći poražavajuća je činjenica pokreta, što će na jednom mestu biti sažeto u misao da je Centralni komitet prožet duhom kaste; spremaju se da ubiju Burceva jer neće ni po tu cenu da prihvate da je šef VO provokator kako ne bi izgubili privilegije. Iako nazvavši svoje delo po jednom od junaka, Gulj najveću pažnju poklanja drugom istaknutom članu esera, Borisu Savinkovu, pogubljenom u čistkama 1925. godine. On je medijum autorovog filozofskog diskursa o teroru kao mističko-religijskom iskustvu. Leonardo da Vinci, Study for the Last Supper, 1495. Predstavljen u romanu kao apsolutni posvećenik ideje terora, njegov lik se kreće u širokom rasponu od poetičnog zanesenjaka i pesnika do monstruoznog i ledenog uma koji ubija ljude sporta radi i zbog dosade, o čoveku kome je veoma tužno i mučno, koji nema ništa, koji ničemu nije privržen, za koga ljubav ne postoji, kome je život glup, ali možda genijalni glečer koji klizi u tami... Metafizičko-religijski diskurs koji autora prevashodno interesuje možemo pratiti kroz postupak karakterizacije sporednih likova u romanu koji su, posvetivši život partiji, dostigli mir sa sobom i smrću. Zanesenost i apokaliptična predanost pokretu i njegovim ciljevima nije pokretač glavnog junaka, Borisa Savinkova. Jezovitost njegove emotivne amputiranosti i duhovno neučestvovanje u životu i svetu čine ga pomalo kamijevskim junakom koji puca jer mu sunce ide u oči. Savinkov ostaje jedini nedorečen u svom revolucionarnom zanosu za koji se pitamo da li u njegovom slučaju uopšte postoji. On je tu sasvim slučajno, čini nam se na momenat. Kompleksnost njegovog lika poslužila je autoru da se pozabavi enigmom zla kao takvom, zlom po sebi, otvorivši pitanje razloga koji će pojedinca navesti na oduzimanje nečijeg života. Skoro da se na kraju čini ciničnom šalom to što su dva čoveka čiju sudbinu pratimo u stvari ljudi bez ikakve ideje esera u sebi. Dok je prvi običan žbir i infiltrirani element čiji zadatak je razbijanje pokreta, drugi je ludak. Postavivši stvari tako, uz vernost dokumentarnoj građi, autor je ne samo ispričao mračnu povest predoktobarske carske Rusije, već je i sebi i nama postavio pitanje o besmislu terora kao kategoričkom imperativu individualne i kolektivne sudbine koji se na kraju okreće protiv svojih vernika i cereka im se u lice.

Znanje, 1990. Treće izdanje Jedan od najboljih romana velikog hrvatskog pisca. Djelo Nedjeljka Fabrija, Vježbanje života dio je njegove Jadranske trilogije u koju se još ubrajaju romani Berenikina kosa i Triemeron. Ovaj novopovijesni roman nosi podnaslov kronisterija. Igrajući se riječima, tražeći možda i najbolji izraz za svoj pogled na povijest i sve događaje koje opisuje, Fabrio spaja riječi kronika i histerija. Kronika se odnosi na kronološki poredane događaje koje iznosi, na onaj podtekst romana koji potvrđuje isječcima iz govora, novinskim člancima i drugim izvorima kao dokazima o događajima koji su se dogodili (citati iz Slavenskog juga 1848., pismo Ivana Kukuljevića Josipu Jelačiću, 1849. ,“Pozor” 1861., stenogram sa izvanredne sjednice Gradskog vijeća 1867, stenogram izlaganja Gabriela Varadyja na Ugarsm saboru u Budimpešti 1868., “Obzor” 1877., “Primorac” 1877.; obraćnje Frana Supila, proglas države Jugoslavlije u “Novom listu” 1918.; proglas narodu Sušaka i okolice Mjesnog Narodnog Oslobodilačkog Odbora 1943.; govor Mirosla- va Krleže u Narodnom kazalištu u Rijeci 1952.; govor maršala Tita u Skopju 1953.), dok je histerija riječ koja opisuje samu atmosferu perioda kojeg je autor uzeo kao temu svojeg djela. Kompozicija djela je takva da se u sredini romana spajaju dva kraja. Naime, radnja teče kronološki sve do drugog dijela, odnosno druge knjige, u kojoj priča zapravo počinje na samom kraju i pratimo događaje kroz retrospektivu. Takva kompozicija može predstavljati cikličnost koja će svoju potvrdu naći u izreci da se povijest ponavlja, odnosno da povijest stvara začarani krug iz kojeg nema izlaza te će čovjek ili čovječanstvo uvijek ponavljati iste korake, bez da (na)uči na prošlim događajima. Sponu između književnosti i povijesti, u vidu njenog prepletanja, učvrstio je Walter Scott, dok je u hrvatskoj književnosti tome najviše pridonio August Šenoa, koji je, kao i Fabrio, gradio svoja djela na člancima iz arhiva, novina i sličnoj građi. Ipak, za razliku od njih, Fabrio je, idući u korak s modernizmom donio novi pogled na povijesnu građu u književnosti i povijesni roman uopće. Šenoinski povijesni roman imao je dva dijela, s dva različita pogleda na povijesne događaje. Naime, autor se u prvom dijelu romana koncentrirao upravo na povijesne događaje, koje se trudio prikazati što vjernije, dok je radnja romana u drugom dijelu bila obogaćena romantičarskim, odnosno ljubavnim, religioznim ili domoljubnim motivima i elementima, ovisno o tome koga je autor smatrao svojom primarnom publikom. Likovi u ovim povijesnim romanima velike su povijesne ličnosti, junaci i heroji iz naroda, poznati u pričama i legendama. S druge strane, Fabrio, Feđa Šehović, Ivan Aralica i mnogi drugi svoje povijesne romane okreću prema ‘malim’ ljudima, ljudima bez teških odličja, slave i mača; prema ljudima koji su bili lutke na koncu povijesti i njenim igrama. Ti slabi likovi nisu upisani u knjigu slavnih junaka povijesti, najvjerojatnije se neće naći niti u jednom udžbeniku iz povijesti niti će se o njima prenositi priča s koljena na koljeno. Ti su likovi mali u odnosu na povijest i njenu snagu, koja se osjeća generacijama u njihovim obiteljima. Povijest ih ne mazi, ne uzdiže ih i ne pretvara u junake, već ih stavlja na kušnje, izaziva ih da se bore s njom i životom koji im je namijenila. Povijest ne uživa titulu učiteljice života. Glavni bi junak romana, kako mu i sama ‘titula’ govori, trebao biti junak, biti skovan od najboljih osobina, no u ovim romanima glavni lik nije junak, već običan čovjek sa manama i slabostima. Fabrio radnju romana, koja se proteže kroz dvjesto godina, smješta u Rijeku, grad u kojem se odvijaju životi dviju obitelji – hrvatske obitelji Despot i talijanske obitelji čije prezime ne znamo. Jedna od mnogih zanimljivih stvari u romanu je i sam misterij prezimena talijanske obitelji. Rijeka je i danas poznata kao multikulturalna i multinacionalna sredina koja širom otvara svoja vrata različito- stima. No, zašto prezime talijanske obitelji nije istaknuto? Pokazuje li autor time da su pripadnici te obitelji bili tek jedni od mnogih koji su živjeli tada u Rijeci? Daje li se time univerzalna slika došljaka koji izgube svoj identitet jednom kada napuste svoju zemlju? Prve stranice romana nude nam mogući odgovor na prethodno postavljeno pitanje. Naime, Timoteo dolazi u brodogradilište sa svojim šestogodišnjim sinom kojeg želi zaposliti kod šjora Tonina. Njihov razgovor teče ovako: - Uzmite mi sina, sior Tonino – rekao je, otac, odmah, s praga. –Inače mu nemam što dati jesti. Stidio se zbog oca. - Ali on je još dijete, comapre Timoteo. Koliko mu je godina? - Osam. - Kržljav. Za osam godina. - Zapravo šest. Ali djeca brzo rastu, uvjerit ćete se. Stidio se zbog oca. - Neka mali u pilani čisti pod od iverja i pilotine, neka dodaje čavle, neka raznosi hrastove dužice – Odnos pojedinca i povijesti, odnosno pitanje slobode čovjeka i slobode u odnosu na povijest i povijesna događanja i samim time vlast pod kojom pojedinci jesu, glavna je tema ovog romana i na prvim stranicama Fabrio daje dvije strane toga odnosa: Kad već govorimo o ta dva pojma, naime o kruhu nasušenom i o tamburanju o stvarima što se tiču građanskih sloboda pojedinaca, valja reći da se povijest ni tada, a ni kasnije nikako da uskladi dva svoja različita iskustva. Pa se događa da jednom prevlada uvjerenje kako je u životu najvažnije da je trbuh pun, a za nekakve maštarije o slobodama političkim i osobnim baš koga briga: drugi put pak prevlada uvjerenje da trbuh kao takav uopće nije važna stvar te da zapravo pojedinac živi tek onda ako je i kada namirio potrebu za spomenutim maštarijama. Pa kao što u prvom slučaju nije važno kakvom je hranom nasićen trbuh, tako u drugom nije od presudne važnosti jesu li maštarije stvarno slobode ili su pak te slobode tek puke izmišljotine. Kada će pojedinac moći prestati maštati o slobodama i jesu li zapravo njegove maštarije jedina sloboda koja ima, pitanje je na koje čovjek koje možda nikada neće imati odgovor. Jedna rečenica posebno slikovito dočarava taj odnos nadmoći i podređenosti između čovjeka i onog nečeg većeg od njega, a to je savjet kojeg Timotteo daje svojem sinu Carlu: Ne osvrći se nikad. Ako ti tko stane na put, a ti mu se ugni. Zapamti to i bit ćeš sretan. Navedeni citat pamtit će Carlo čitav život. Je li recept za sreću utopiti se u masi i jednostavno biti čovjek bez lica ili imena, odnosno prezimena? Carlo ipak stiže u obećanu zemlju, u Rijeku i uspijeva ostvariti karijeru o kojoj se sanjao. Oženio se, no žena mu umire na porodu. Njihov sin izrasta u potpunu suprotnost od oca, a sam sukob oca i sina česta je tema, odnosno motiv i povijesti i povijesnih romana. Može li se taj sukob zapravo shvatiti kao sukob povijesti i čovjeka? Je li čovjek mogao naučiti na greškama drugih, onih prije njega i ne ponavljati ih? Carlov sin Fumulo ispunjen je mržnjom prema Hrvatima i općenito prema tom multinacionalnom i multikulturalnom svijetu Rijeke, i ne ustručava se to pokazati. Dok ga otac pokušava uvjeriti u suprotno, pričajući mu svoju životnu priču o tome kako su mu Madžari dali kruha, a Hrvati utočište. Fumulovim mislima vlada želja za pobunom i osvetom hrvatskom dijelu stanovništva grada koji teče. Gotovo do samog kraja knjige pratimo Fumulov život i njegove istupe protiv Hrvata. Fabrio romanu daje simboličan naslov; povijest se ponavlja, opet i opet, bez vidljivog kraja i izlaza, bilo da se radi o pojedincu, obiteljima ili narodu. S koljena na koljeno prenosi se trag povijesti, ali pojedinci kao da ga ignoriraju. Već spomenuti sukob oca i sina ne ostaje samo sukob između Carla i Fumula; nastavlja se između Fumula i njegova sina Amadeja, i to su već tri generacije talijanske obitelji. Povijest kao da ne postoji, svaki od likova vježba život, nadajući se najboljem ishodu. Ovo su samo neki od razloga koji idu u prilog Fabrijevu romanu kao bezvremenskom i univerzalnom književnom dijelu. Djelo je primjenjivo na bilo koji period povijesti i na čovjekov život uopće, jer nije isto osjetiti na vlastitoj koži i učiti na primjeru drugih, koliko god tragično moglo završiti za pojedinca, obitelj ili naciju. Treba li čovjek učiti na primjerima iz povijesti? Ili možda mora sam okusiti tu gorčinu u nadi da će (ovaj put) ipak biti drugačije? Je li povijest zaista učiteljica života? I ako jest, zašto njena lekcija čovječanstvu nema kraja ni konca? Zrinka Trusić Nedjeljko Fabrio (Split, 14. 11. 1937. - Rijeka, 4. 8. 2018.) hrvatski je književnik. Sadržaj 1 Životopis 1.1 Objavljena djela 1.2 Izvedena djela 2 Izvori Životopis Rodio se u Splitu. Obitelj mu se po dekretu odselila u Rijeku.[1] Školovao se u Rijeci gdje je pohađao osmogodišnju školu i Prvu riječku gimnaziju. Završio Filozofski fakultet u Zagrebu. Predavač u Narodnom sveučilištu, dramaturg u Narodnom kazalištu `Ivan Zajc` – Rijeka, urednik u Dramskom programu Televizije i Radio-Zagreba te profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Pripovjedač, dramski pisac i prevodilac. Fabrijevo književno djelo vezano je uz riječke teme i probleme hrvatsko-talijanskih odnosa. Došavši s roditeljima u Rijeku mogao je pratiti velike povijesne mijene uzrokovane kapitulacijom Italije 1943. godine i završetkom Drugoga svjetskog rata. Veliku temu eksodusa stanovništva (esodo), uglavnom talijanske narodnosti, nakon Drugoga svjetskog rata obradio je u romanu Vježbanje života. Djelo je nakon dramaturške obrade Darka Gašparovića uspješno prikazano na pozornici riječkog teatra više od osamdeset puta. Nedjeljko Fabrio živio je i radio u Zagrebu. Bio je redovni član HAZU i dopredsjednik MH u Zagrebu. Bio je predsjednik DHK, član Društva hrvatskih književnih prevoditelja, kazališnih kritičara i teatrologa. Pisao je i objavljivao glazbene kronike i kritike. Dobitnik je zapaženih nagrada. Pisao je prozna djela velika opsega, s temama iz riječke prošlosti.[1] Njegov rad često su pratile različite kontroverze, na primjer, ostavka s dramatičnim tekstom na članstvo u DHK nadaleko je odjeknula. Zatim, skandal s Nobelovom nagradom, koju Fabrio danas komentira sljedećim riječima: `Netko me iz inozemstva kandidirao i na tome je ostalo`. Napisao je i prvi roman o ratu u Hrvatskoj, `Smrt Vronskog`, koji su neki, poput pisca Miljenka Jergovića, dočekali na nož, a drugi ga proglasili kapitalnim djelom. Objavljena djela Odora Talije (teat. es.), Rijeka, 1963.; Partite za prozu (prip.), Rijeka, 1966.; Apeninski eseji (es.), Zagreb, 1969.; Labilni položaji (prip., dr.), Zagreb, 1969.; Reformatori (dr.), 1968.; Admiral Kristof Kolumbo (dr.), 1969.; Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara? (dr.), 1969.; Meštar (dr.), 1970.; Kralj je pospan (dr.), 1971.; Drame, Zagreb, 1976.; Magnificat (dr.), 1976.; Štavljenje štiva (es.), Zagreb, 1977.; Lavlja usta (prip.), Zagreb, 1978.; Vježbanje života (ro.), Zagreb, 1985., 1986, 1990., 1996., Pečuh, 1994.; Kazalištarije (teat. es), Zagreb, 1987.; Berenikina kosa (ro.), Zagreb, 1989., 1990., Klagenfurt, 1992., Milano, 1995.; Smrt Vronskog (ro.), Zagreb, 1994., i 1998.; Koncert za pero i život (čl., fe.), Zagreb, 1997.; Mestro i njegov šegrt (glaz. es.), Zagreb, 1997.; Izabrane pripovijetke, Zagreb, 1990. Izvedena djela Reformatori (dr.), NK `Ivan Zajc`, Rijeka, 1968.; Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara? (dr.), NK, `Ivan Zajc`, Rijeka, 1970., ZKM, Zagreb, 1977.; * Meštar (dr.), SEK, Zagreb, 1971.; Vježbanje života /dramatizacija D. Gašparović/, NK `Ivan Zajc`, Rijeka, 1989.; Berenikina kosa (dr.), HNK, Zagreb.

Autor: Vladimir Bogićević Povez: tvrd Br. strana: 347 Format: 18x22,5 `Deklinacije tvori 436 nenaslovljenih pesama (različitih dužina, pisanih slobodnim stihom, interpunkcijskim znacima retko uobručenih) koje su razvrstane u šest – takođe, nenaslovljenih ciklusa (samo je drugi među njima trodelan i podeljen na Fragmente ``Aulosa``, Fragmente ``Pesama proleća`` i Fragmente ``Nedovršene``). Pesme su različitih dužina: od veoma kratkih do veoma dugih. Nekolike kratke pesme štampane su na posebnim stranama; kada je o ostalim reč one su date in continuo.(…) stih je slobodan. Rima je gotovo potpuno zaobiđena. Stihovi su nejednakih dužina.(…)Retke su pesme u prozi. One su nalik na nadrealističke automatske tekstove(…) Osnovne teme, motivi Bogićevićeve poezije su: seks koji je postvaren, obezličen (osim, delomice u poslednjim delovima zbirke); sama poezija i pesničko stvaranje; Bog; đavo; anđeli; droga; snovi (nekolike pesme su i napisane korišćenjem osobene tehnike sna – odsanjane); more; čitav bestijarij(…); biljke; ljubav, i neljubav uz nju(…);mrak; svetlost; Mesec; Sunce(…); ogledalo (ulazak u njega, odlazak iza njega u Alisin prostor); (pra)elementi; kamen (on je i anđeo nevinosti ); dim; strela; brod (i navigaciona ``poetika``); ruke;splin; umiranje; tišina; praznina (… Hajdemo da vodimo ljubav s prazninom ); sećanje(…);večnost ( Pitam se, je li jedina večnost koju čovek/ Živi/ Večnost sećanja ); usamljenost; pakao ( Pakao se klati u/ Meni,/ Taj plamteći skelet glasova ). Svet Bogićevićeve poezije svet je bez Boga u kojem dozvoljeno oživljava maksima Ivana Karamazova, književnog junaka Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, po kojoj je, ako Boga zaista nema, sve dozvoljeno. To je svet u kojem ne važe/ ne mogu da važe moralni principi skrajnuti na same margine bivstvovanja. Ali, to je i svet Sveboga, onoga koji zaprema i najmanji, i najneočekivaniji, delić materije (i antimaterije) a u kojem se nalazi mesto i za Heroin-boga. Naporedo postoje raj (izmišljeni) i pakao (stvarni?). postojanje je nešto paklensko. Moguće su –bodlerovske- litanije satani. Živi se amoralno, u egzistencijalnoj praznini, otuđeno, sa vakuumom u duši i opasnošću postvarenja, usamljeno i ugroženo od drugih s kojima se ne može ostvariti prava i suštinska komunikacija, ugroženo i od vlastite, nepoznate i otrovne, drugosti koja preti da nas smoždi, usred proždrljivog grada - Moloha. Pesničko JA je nosilac mladalačke, buntovničke, remboovske pobune protiv svega postojećeg. Krik je bačen drugima/svetu u lice. Omogućava neprekidan razgovor sa samim sobom (udvojenim, utrojenim…) jer Dijalog između čoveka i čoveka Zaludan je kao policajac s kišobranom.` - Iz pogovora Dušana Stojkovića. NAPOMENA: Knjiga ima veoma malo oštećenje na naslovnoj strani, što se vidi i na fotografiji, inače je potpuno nova!

Žanr: Dokumentarni DVD Box set verzija: 5 DVD-a Disk 1: Mafija u svetu - Nastanak i istorija italijanske mafije Trajanje: 60 min. - Nastanak i istorijat Italijanske mafije Sicilija zemlja gde se isprepliću duboka vera i svetovno. Sicilija koja je oduvek bila odsečena od centara moći koji su vekovima vladali njome i iskorišćavali je. Kako tvrde istoričari Palermo je bilo to mesto ne okolina gde se rodio kriminalni fenomen poznat kao mafija. - Mafija u svetu Mafijaško kriminalno društvo nije samo italijanska pojava. Ta greška proizlazi iz poimanja masovnih medija koji katkad o toj pojavi pišu i pričaju pojednostavljeno i uglavnom nam vrlo netačno predstavljaju sliku te pojave. Disk 2: Droga i trgovina - Severno američka mafija Trajanje: 60 min. - Droge i trgovina Na svetu postoji veliki broj različitih droga i upotrebljavaju se još od davnina. Opisati istoriju mafije bez spominjanja droga gotovo je nemoguće. One su temelj te kriminalne pojave. - Severnoamerička mafija Iz Santa Rosalie di Palermo u stranu kao iz snova slobodnu zemlju koja se zove Amerika. Dugo putovanje. Mnogo kilometara mnogo nada. Sicilija je bila siromašna zemlja i mnogo ljudi je otišlo u Ameriku. Sitnim kriminalcima i mafiji nije bilo svejedno zbog tog egzodusa i kao buve na psu i oni su se pridružili talasu iseljenika. Disk 3: Mafija Orijenta - Južno američka mafija Trajanje: 60 min. - Južno američka mafija Bogota je živahna i živopisna puna kulture. Ponekad je nazivaju južnoameričkom Atinom. Ali iza toga se skriva arogantna snaga koja potkopava njen opstanak narko karteli. - Mafija sa Orijenta Kina: simbol i duša Orijenta tog Dalekog istoka o kom tako malo znamo jer je tako sigurnije. Ovde nismo zato da bismo opisivali civilizaciju koja je procvala iza ovih često neprohodnih granica. Ovde je procvalo nešto drugo što dokazuje da je popularno mišljenje kako je Sicilija dala svetu organizovani kriminal pogrešno. Disk 4: Nove mafije - Međunarodna borba protiv mafije Trajanje: 60 min. - Nove mafije U početku je bio Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika. Posle konferencije na Jalti 1945. ta imperija se u političkom i vojnom smislu raširila celom Istočnom Evropom. Ta imperija nije priznavala postojanje organizovanog kriminala. Ali uprkos komunističkoj vladavini mafije nisu samo postojale već su i nadzirale sva područja kriminala često i u tajnom savezu sa vladom i ekonomijom. - Međunarodna borba protiv mafije Palermski zatvor Učiardone možda je prvo mesto gde su bili zatvoreni pripadnici prvobitne mafije još u 17. veku kada su Burboni tom kompleksu dali današnju namenu. Taj zatvor je simbol italijanske borbe protiv sicilijanskog kriminala. Disk 5: Mafijaška strategija - Mafija juče danas… i Sutra Trajanje: 60 min. - Mafijaška strategija i ekonomsko delovanje Mafija – neizlečivi tumor društva. Metastaze te istorijske napasti imaju stare korene i danas su prodrle u praktično sve pore društva. Nasiljem zastrašivanjem i korupcijom pokušavaju da prodru u svetsku ekonomiju zbog svojih interesa. - Mafija juče danas… i Sutra? Prastare kripte gde je mafija obavljala svoje obrede su prazne. Strašna zakletva koju su izricali “časni ljudi“ ubilačka klika koja se katkad borila i protiv tuđe prevlasti još je samo sećanje. Ta Sicilija je postala legenda. Današnje mafije pretvorile su se u ekonomske konglomerate koji su prodrli u vlast mnogih država i sada nadziru njihove institucije. Ali neka vas taj skok ne zavede. Još uvek su i ostaće kriminalna društva koja će uništiti svakog ko se usudi da im se usprotivi.

Autor - osoba Rodić, Vuk, 1958- Naslov Tužna felisidada / Vuk Rodić Vrsta građe roman URL medijskog objekta odrasli, opća (lijepa književnost) Jezik bosanski Godina 2021 Izdavanje i proizvodnja Sarajevo ; Zagreb : Buybook, 2021 (Sarajevo : Dobra knjiga) Fizički opis 117 str. ; 21 cm Zbirka Savremena bh. književnost ISBN 978-953-8226-81-6 (Buybook, Zagreb) Napomene Slika autora i bilješka o njemu na korici. „Tužna felisidada” Vuka Rodića: Poetika haosa i samoće „Tužna felisidada” je roman koji imenuje, priziva i omogućava doživljavanje nemira koji je nastao kao posljedica liječenja na psihijatrijskoj klinici i života na književnoj i svakoj drugoj margini Tužna sreća, paradoks kojim je ispunjeno nešto više od stotinjak stranica posljednje knjige bosanskohercegovačkog književnika Vuka Rodića „Tužna felisidada”, pojavljuje se kao jedina smislena konstanta njegovog hazarderskog života. Ispovijest oblikovana u roman počinje i završava sa slikama iz svakodnevne stvarnosti, a ono što se nalazi između su različita egzistencijalna propitivanja i zaključci. Kako će to sam pisac i istaći, ovo je pokušaj ispisivanja romana koji prati tok svijesti i tog se dojma nećemo moći riješiti prilikom čitanja. Međutim, postoji nešto izvan ili iza te spisateljske nakane, a riječ je o izvanrednom poetskom oblikovanju misli koje Rodić pokušava ispravno artikulisati u svakodnevnici u kojoj mora paziti na majku, ali i na sebe kojem je dio života nepovratno zarobljen negdje u duševnim razaranjima. NAGRIŽENA SVIJEST Na trenutke ili ipak (po)često, ovaj će se roman neopreznom čitaocu činiti kao zbunjeno i nesuvislo tumaranje po kojekakvim ostacima onoga što se nekada nazivalo život; premda se ni pažljiviji čitatelj neće moći oteti utisku kako je ovo zaista knjiga u kojoj se pisac, sa prošlosti nagriženom sviješću i neizvjesnom sadašnjicom, bori u jednom kontinuiranom delirijumskom stanju, taj princip i pristup nije nužno prisutan kako bi pojačao nerazumijevanje ukupnosti knjige, naprotiv. Usudila bih se reći kako ne postoji življe i ljudskije pripovijedanje u vlastitom životu, negoli je ono ispričano kroz nestabilne fokalizatorske tačke, dakle, kroz meandre toka svijesti. „Ovo jeste u svojoj suštini roman toka svijesti u fragmentima, s digresijama u reminiscenciju. U prvom draftu stotinu stranica je otpalo – Damir kaže da je to dobar trening. Nisam pod presijom, nigdje ne žurim, kada laganim korakom hodam, brže stignem.” Pisac biva otvoreno zagledan u proces pisanja i nastajanja romana, vrlo svjestan kako čitaocu mora ponuditi knjigu, stvarnu knjigu, a ne kojekakve sumanute nacrte iz svakodnevnice. Vrijeme provedeno u umobolnici i život koji je uslijedio nakon, Rodić sažima u sljedećim riječima: „Moj život je tužna felisidada, dijabolični urnebes samoće, ludila. Teškog kokuzluka.” Egzistencija u ovome romanu biva opisana kao očaj samoće, ali i kao željena izoliranost koja, pak, vodi ka tjeskobi. Paradoksalno spajanje proturječnih osjećanja, tužne sreće i grozne ljepote, ovdje se ujedinjuje u pokušaju stvaranja jednog principa na kojem je zasnovan i njegov život i poetički izraz, a to je načelo haosa i užasa. „Tužna felisidada” je roman koji imenuje, priziva i omogućava doživljavanje nemira koji je nastao kao posljedica liječenja na psihijatrijskoj klinici i života na književnoj i svakoj drugoj margini. Ipak, ovo nije toliko lament o izopštenosti koliko u ovome romanu titra prkos i piščeva želja da se, još jedanput, otkrije svijetu. Stoga epizode koje ovdje čitamo obuhvataju raspon od najintimnijih, a usputnih sekvenci jednog dana, do velikih misli o apstraktnim stvarima i propitivanja životnog smisla. „Uživam u činu vršenja velike nužde. Ustanem sa WC šolje nasmijan, uđem u kuhinju. Ložim se na lijepe stvari koje bih volio da se dese. Ipak, to zvuči trivijalno, cijeli čovjekov život prođe u disaonici, u strašnom kontrapunktu. Ništa novo, ipak na momenat zvuči originalno. Nisam postao mudrac, doista to ne želim. Želim tako malo, gotovo ništa. Želim da živim. Što je to tako teško?” Književnost je u slučaju Rodićeve knjige viđena i mišljena kao oštro povećalo pod kojim se razlaže život pojedinca, često disfunkcionalnog i napadnutog različitim psihozama. Pisac rastače scene iz vlastite stvarnosti kako bi toj melanholiji, ponavljanju i ništavilu, ponudio smisao i pokušao ga razumjeti. Za njega je smisao njegovog svijeta sadržan u stihu, poeziji i umjetnosti – suština koja izbavlja iz paranoidnog mraka i pomaže da se redukuje pogled na svijet. „Od vlastitog života napravio sam eksperiment, stradao u strašnoj eksploziji. Osvanuo sam u komadima, nisam se lijepio sekundarnim ljepilom, stihom sam se lijepio, stih mi je kičmu ispravio. Poeziju, uopće umjetnost, doživljavam kao najbolju varijantu reanimacije. Ispljunuo sam sav mrak umobolnice.” Knjiga „Tužna felisidada“ u izdanju Buybooka Vuk Rodić nam ovdje ne ostavlja pretenciozni, uzvišeni traktat o svojoj bolesti, već ogoljava vlastiti život i propituje mehanizme ispisivanja književnog djela. Kao što se u čovjekovoj egzistenciji dese trenuci kada ne može misliti, raditi i živjeti, tako se i u piščevom životu dogode traumatični bljeskovi odsustva bilo kakve mogućnosti da se bilo šta napiše. Da li je tada posezanje za načelom strukture toka svijesti viđeno kao linija manjeg otpora? Kod nekih autora je to sasvim sigurno slučaj, ali je ovdje i više nego očigledno kako je pratiti i ispisivati tok sopstvene svijesti otpor ka letargiji i melanholiji, i pokušaj smislenog prodiranja u bit (svog) postojanja. „Pisanje doživljavam kao najbolju anesteziju za dušu, u ovo vrijeme kada mrak pod bubrege udara”, napisaće Rodić i pokazati nam kako je pisanje zaista njegov način na koji se pokušava nositi sa svim implikacijama svijeta i stvarnosti. Brojne nesigurnosti, nemiri i razočaranja se u ovome romanu kultivišu kroz kratke rečenice, isprekidani dah čovjeka koji hoda ulicom, sjedi u kafani, prisjeća se žena koje su mu prilazile, a sve kako bi konačno i sebi pokušao objasniti život. „Otkud odjednom iznebuha toliko srušenih ljudi, otkud taj grozni užas koji se pred mojim očima dešava. Nemam odgovor. Pomislim na tren da je čovjek po sebi samo otpadak civilizacije. Ne volim hipotetičko promišljanje, nisam vidovnjak, pred mojim očima blješti crniIo, crnje od mrke noći. Da ne ispadnem u ovoj priči gavran koji grakće, zlo priziva. Svjedok sam i žrtva ovog rasula. Ne znam očigledno šta hoću. I nije ni važno. Važno je da istresem trunje duvana iz džepova, otisnem se na ulicu – alternativni dom bezorijentisanog ludaka.” KNJIŽEVNOST JE KONTROLISANO LUDILO Fatalizam koji čitamo kod Rodića nije nužno samo rušilački. Uhodani užas koji čini dobar dio atmosfere ovoga romana nije bez mogućnosti izbavljenja. „Život je grozna ljepota. Možda me bašta privlači, tjera da istrajem u trci kroz pustoš. Puca me osjećanje besmisla, osjećanje opasnije od strašne nemani ipak istrajavam. Sam sam sebi fascinacija.” Ima nešto mazohističko u fascinaciji disfunkcionalnim čovjekom – nije u pitanju naslada tužnim životom, već oduševljenost trenutkom u kojem doznamo kako se naš junak, uprkos svim doživljenim stvarima, i dalje osjeća čovjekom i želi nam ponuditi još štošta od svijeta kojeg je dio. „Sam sam, jer ja to želim. Ne želim čak biti ni sretan. Život je igra, igra je strast, i ovo ispisivanje literarnih fleševa je igra, odista me ne zanima nikakva pobjeda”, rečenica je koja zvuči kao nada i trijumf koliko god da je neupitno natopljena tjeskobom. Odatle i naslov ovog romana odražava cjelokupni osjećaj svijeta i života doživljen očima pisca, junaka proznog djela, (bivšeg) luđaka, čovjeka koji više ne kleči, nije nijem pred ništavilom, i koji je prigrlio paradokse vlastitog postojanja. „Tužna felisidada” je roman koji pokazuje kako pred samoćom i užasom malo šta postaje stvarno utočište, sve je samo privid – sve osim pisanja, pripovijedanja koje u ovim teškim časovima ispunjava srce pisca životom. Ivana GLOJANIN MG46