310 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Rikna malo ostecena, sve ostalo uredno unutra u super stanju! Sa sabranim, rukom kolorisanim stripovima iz Plavog Vjesnika, i pričama Biser zla, Ukleti brod, Kišova zagonetka i Uglomi gospodar pećina. Andrija Maurović (Muo u Boki kotorskoj, 29. ožujka, 1901. – Zagreb, 2. rujna 1981.), bio je hrvatski slikar, ilustrator i crtač stripova, često zvan ocem hrvatskog stripa. Andrija Maurović rođen je 1901. godine mjestu Muo u Boki kotorskoj. Rodom Hrvat, od majke Bokeljke[1][2] i oca Slovenca (prezimena Maurowitch[2]).[3][4] Obitelj Maurović se nakon kratkog boravka u Krakovu seli u Dubrovnik[5] gdje Andrija pohađa gimnaziju. U školi se ne ističe akademskim uspjehom, ali ubrzo je opažena njegova nadarenost za crtanje. Gimnaziju je završio 1922. godine.[6] Po savjetu Iva Vojnovića, a s preporukom Ivana Meštrovića,[6] upisuje se 1923. godine na Likovnu akademiju u Zagrebu gdje je studirao do 1924. godine. Za život zarađivao je izradom ilustracija za plakate, časopise i knjige (osobito za nakladu St. Kugli). Onodobna pravila akademije branila su studentima takav rad pa Andrija ubrzo dolazi u sukob s upravom, a nešto kasnije, iako je bio među najboljim studentima crteža, napustio je studij i potpuno se posvetio ilustratorskom radu, najviše u novinama i časopisima Jutarnji list, Novosti, Koprive, Ženski svijet, Oko i Kulisa. Tiskare se jagme za njegovim radovima. Od siromaštva dospijeva do bogatuna. Ali što je zaradio to je potrošio. Samo u vrijeme svojih zlatnih godina (1936.-1938.) od zarađenoga mogao je svaki mjesec kupiti kuću. On je to radije podijelio s prijateljima, a posebice prijateljicama noći. Na dan bi radio dvije table, popušio dvije kutije cigareta, popilo bi se dvije litre vina, dvije litre rakije, dok su čitači stajali u repu očekujući nove nastavke dramatičnih i zapletenih radnji njegovih junaka.[7] S Franjom M. Fuisom 1938. godine pokrenuo je reviju Mickey strip.[8] Neumjeren u trošenju novca i vlastita života, doživio je psihički i fizički brodolom. Fizički uništen, liječen od alkohola i nikotina, bio je ubrzo i napušten. Okrenuo se proučavanju mudrih štiva, vegetarijanizmu, prirodnom životu, proglašavajući sve užitke smrtnom bolešću i sve ugode vražjim darovima koji truju duh i tijelo. Ostao je pomalo bez volje ili želje da čuje koju riječ o svojoj besmrtnosti, živcirale su ga fraze o trajanju njegova djela i životu poslije smrti. Istodobno željan ljudskih kontakata i riječi, birao je često i krive sugovornike, vjerovao svim riječima i svim obećanjima. Čak bi znao i odriješiti kesu za čovjeka koji se u njegovo ime, navodno, pobio ili koji je, pretjerano (ga) zagovarajući među samim urotnicima, neprijateljima, zaradio otpust s posla, te mu je plaćao operacije, liječenja psihičkih i fizičkih boli. Ili prodaja njegovih djela na rate, od koje bi prvu vidio, a potom više ni točne adrese, ni kupca, ni novca. Ali i nadalje je grlio ljude koje bi tek upoznao kao da su rasli s njim, a potom ih iznevjeren slao u neku stvar osamljeniji neko ikada.[7] Neko je vrijeme, nastupajući u Shakespeareovu Snu ljetnje noći, bio i glumac u Sarajevu, ali se (predvidljivo) posvadio s nekom ruskom redateljicom te napustio družinu. Glumio je i u češkom filmu koji se snimao u okolici Dubrovnika.[7] Umro je u Zagrebu 1981. godine. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju.[9] Strip U stripovima, ma koliko imao vrsne scenariste ili uzore (Franjo M. Fuis, Krešimir Kovačić i drugi) ili ih radeći po literarnim uzorima provlači se njegova samovolja i njegovo uporno iscrtavanje crno-bijele slike svijeta Dobra i Zla. Nekim je likovima podario vlastite karakterne i fizionomijske crte (Stari Mačak — Andrija Maurović), razdijelio svijet na Svjetlo i Tminu, a svoje junake ostavio na čistini između Kulture i Prirode, izvornog i neškodljivoga divljašta na jednoj te pitomosti naravi na drugoj strani. I jedan njegov lik, Dan iz Sedme žrtve, zanimljiv je primjer toga temeljnog sukoba — lik kojemu Maurović daje za pravo da ubije sedmoricu ljudi zbog jedne kobile ili životinje koje su »mnogo bolje nego ljudi«. Sve ambivalencije i svoje naravi, mjeru Divljine i Kulture, Prirodnoga i Protuprirodnoga, nose i glavni likovi njegovih stripova (koje je, primjerice, D. Glavan pronašao u njegovu Radoslavu). Ali to je uglavnom svijet u kojemu žene u Maurovićevoj moralnoj hijerarhiji ne zauzimaju baš neka naročita mjesta, jer po njemu (poput Tarzanove družice), težeći Civilizaciji lakomisleno manipuliraju i »veslaju žedne preko vode«. Ali da sudeći o čovjeku koji je volio krajnosti ne ispadnemo amaterski psiholozi, recimo da je doista u svojem stripu znao naglasiti i sugerirati najveće dramatske naboje, iskazati onu gustoću atmosfere po kojem Divlji zapad djeluje nekako poznato i domaće. Kao da je riječ o pozornici karlovačke ili jastrebarske ravničarske sumaglice ili o vodenim parama Lonjskoga polja. Smjelo kadrirano, filmski glatko, znalačkom podjelom na krupne, srednje ili daleke planove (ili istoga motiva s raznih strana) znao je iskazati raspoloženja, a filmskom dramaturgijom i osjećajem za montažne konfiguracije svojih stripovnih naracija pojednostavnjenih dramskih zapletaja znao je ostvariti tečnost koju poznaje samo filmska traka. Uz to, znao je nepogrešivo naglasiti psihološki temelj svakoga dramskog sukoba znajući zaustaviti prizor, dati mu emocionalnu ili kontemplativnu mirnoću odvajajući se od afektivnih, nikada smirenih slika drugih autora koje govore o podvizima glavnih junaka i njihovih rješenja te najzamršenijih situacija. Maurović je prezirao taj ležerni senzacionalistički kretenizam nemogućih i sretnih ishoda. Koliko je volio izvorno promišljati scene, vidi se i po tome što je dvojici glavnih aktera u svojim vestern stripovima, konju Satanu i jahaču, pridružio i psa ili, bolje rečeno, poludivljeg vuka (Bart), sadržajno zasićujući i psihološki usložavajući scenu. Bilo kako bilo, visoke morfološke i rukopisne vrijednosti stripa, a posebice crno-bijelo crtanje karaktera njegovih junaka vizualno je i etički odgojilo generacije koji su se u školskoj klupi, »duhovno borili između stripa Stari Mačak i Lava Tolstoja« (Z. Zec).[7] Predratni stripovi Prvi mu je strip, Vjerenica mača, objavljen 1935. godine, a u sljedeće dvije godine pojavit će se velik broj Maurovićevih stripova, među kojima su: Podzemna carica Ljubavnica s Marsa Trojica u mraku Sedma žrtva Kugina jahta Gospodar zlatnih bregova Sablast zelenih močvara Ognjem i mačem Zlatarevo zlato Na oblikovanje i dramaturgiju nekih Maurovićevih stripova utjecali su i tada popularni westerni. Stvorio je galeriju likova koji će se, što je inače rijetko za Maurovića, ponavljati u nekoliko stripova: tajanstvenog pravednika Crnog Jahača, pjesnika lutalicu Polaganu Smrt i simpatičnog tvrdoglavog starca Starog Mačka. Ratno doba Strip Seoba Hrvata iz 1943. godine U doba NDH Maurović surađuje u Zabavniku braće Neugebauer i Marcela Čuklija, gdje se, između ostalog, posvećuje i nacionalnoj tematici pa su tako među njegovim djelima i: Seoba Hrvata Ahura mazda Grob u prašumi Braća Seljan Knez Radoslav Tomislav Zlatni otok (nastavio Walter Neugebauer nakon Maurovićevog odlaska u Partizane) 1945. nadalje Nakon rata, u Jugoslaviji strip biva kratkotrajno zabranjen kao `kapitalistička tvorevina koja kvari mladež`, ali već 1951. godine Maurović ponovno crta u omladinskim listovima Horizont i Horizontov zabavnik, pa se tako pojavljuju: Meksikanac Opsada Zadra Tri dječaka Jahači rumene kadulje Od 1955. godine surađuje u novopokrenutom Plavom Vjesniku gdje objavljuje Hajdučku pjesmu, a početkom šezdesetih i veći broj stripova u boji: Biser zla 1960./1961. Kišova zagonetka 1960. Djevojka sa Sijere Uglomi gospodar pećina Rankov odred i adaptaciju Šenoine Čuvaj se senjske ruke 1962./1963. Među Maurovićeve adaptacije književnih klasika spada i Grička vještica, scenaristička suradnja s Walterom Neugebauerom, objavljena u nastavcima u Večernjem listu krajem pedesetih. Posljednjih godina života Maurović napušta klasični strip i posvećuje se biblijsko-erotskim motivima. Pet godina nakon smrti, Veljko Krulčić je napravio kapitalnu monografiju Maurović sa osam njegovih remek-djela i opširnom uvodnom studijom. Monografiju je izdala Istarska naklada iz Pule. Utjecaj Njegovi su radovi ušli u sve svjetske publikacije i preglede. U Ljubljani je sedamdesetih utemeljena i nagrada Kluba devete umjetnosti koja je nosila njegovo ime (Andrija). Njegovo se ime našlo i u Svjetskoj enciklopediji stripa (World encyclopedia of comics, izd. Chelsea House Publishers, New York, 1976., str. 485.).[6][7] Spomen O Mauroviću su snimljeni dokumentarni filmovi Svaki je čovjek dobar čovjek u rđavom svijetu (1969., R. Grlić); Stari Mačak (1977.) i Povratak Starog Mačka (1979.) J. Remenara; Povodi i tragovi – čudesni svijet stripa (1985., M. Bukovčan) te Andrija Maurović ili jeza nekog drugog svijeta (1995., Ž. Ivanjek).[6] Za dostignuća u razvoju jugoslavenskoga stripa Klub devete umjetnosti dodjeljivao je od 1978. do 1988. godine Nagradu »Andrija«.[6] Uz obljetnicu rođenja 2001. godine u Republici Hrvatskoj izdana je poštanska marka s motivom Crnoga Jahača.[6] Od 29. ožujka do 29. travnja 2007. godine u galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu bila je postavljena izložba radova Andrije Maurovića Poznato i nepoznato. Za prinos razvoju hrvatskoga stripa udruga Art 9 od 2009. godine dodjeljuje Nagradu »Andrija Maurović« za životno djelo.[6] Zanimljivosti Na 9. šahovskoj olimpijadi održanoj 1950. godine u Dubrovniku igralo se figurama koje je Maurović skicirao, a izradio drvotokar Vjekoslav Jakopović. Te su figure proglašene najboljima na svijetu zbog praktičnosti, tj. optimalnog odnosa veličine figura i veličine polja te pogodnoga prstohvata. Robert Fischer je oba svoja meča protiv Spaskog (1972., 1992.) igrao s njima. Danas se izrađuju i u plastičnoj inačici...

TOPOVI I SLAVUJI - Vlado Dijak Izdavač: Džepna knjiga Br.121 Sarajevo. 1958 156 str 14.03.2017. - 18:10Email Pošalji prijateljuPrint Verzija za štampuKomentara (0)Moji saputnici: Vlado Dijak od bačve Rokolo 21 B Proslavio se pesmom `Selma` koju je napisao Vlado Dijak: Goran Bregović Photo: Zoran Trbović/XXZ Ambasador boema Piše: Savo Petrović Prohujale su bezmalo tri decenije otkako ambasador boema, Vlado Dijak nije na ovom svijetu. I danas se sjećam njegovog romana ``Topovi i slavuji``, snažne lirske proze o Drugom svjetskom ratu. I završetka tog romana: ``Slavuji pjevaju. A topovi ćute``. Uvjeren sam da i danas slavuji pjevaju na grobu Vlade Dijaka i pronose slavu pisca vedrine i čuvaju umjetnost njegovih riječi, pjesama i romana og dana u službenoj pošti u Redakciju regionalnog lista ``Glas komuna`` u Doboju stigla je jedna neobična dopisnica. Na mjestu gdje je trebalo da stoji adresa bila je nalijepljena moja slika ispod koje je napisan broj pošte i ime grada – 74.000 Doboj. Okrenuo sam dopisnicu i pročitao: Zdravo druže Savo / Glasa komuna glavo / Pozdravlja te čika Vlado / što rakiju pije rado. Čuvao sam tu dopisnicu mnogo godina. Napisao ju je Vlado Dijak, novinar Radio Sarajeva, pjesnik, pisac, humorista, čovjek vedrine i dobrote poslije jedne posjete Doboju i Redakciji ``Glasa komuna``. Ovaj najpoznatiji jugoslovenski humorista i satiričar, boem i ljubitelj dobre kapljice, slao je dopisnice prethodnih godina i dvojici nekadašnjih urednika lista – Rajku Skvarici i Feridu Čehiću. Vladu sam prvi put susreo kao novinar početnik i od tada sam se radovao svakom susretu sa pjesnikom čije ste pjesme ``Selma`` (``Bijelo dugme``) ili `` Stanica Podlugovi`` (Zdravko Čolić) ili ``Čisti bijeli snijeg`` (Arsen Dedić) ili ``Betonska brana`` (``Indeksi``) sigurno i vi pjevušili. Pjesma ``Selma`` bila je jugoslovenski hit sedamdesetih godina dvadesetog vijeka, a posvećena je Selmi Borić u koju je 1949. godine pjesnik bio zaljubljen. Nas trojica urednika objavljivali smo njegove kratke, ali izuzetno lijepo napisane lirske priloge – crtice i humoreske. Vlado Dijak rođen je Brezovom Polju, kod Brčkog, 1925. godine, sa sedamnaest godina je otišao u partizane, poslije rata zavšio je Gimnaziju u Banjaluci i počeo da studira književnost u Zagrebu, ali se vratio u Banjaluku i postao novinar u listu ``Glas``. Tu je radio nekoliko godina i zbog nemirnog, ali bogatog duha i slobodnog ponašanja bio praktično protjeran iz Banjaluke. Srećom, Radio Sarajevo je prihvatilo ovog vrsnog novinara, pjesnika i književnika koji je objavio knjige pjesama ``Ambasador boema``, ``Partizanske pjesme`` i ``Ljubičasti kišobran`` i tri romana ``Kafana San``, ``Topovi i slavuji i ``Crni konj``. Čovjek pun vrlina, često stavljan na iskušenja i muke, ubacivan u vihore i oluje, nalazio je spas u pisanju i pijuckanju, bio je najveći bosanskohercegovački boem i najmiroljubiviji pijanac na svijetu. Imao je snage da preboli stradanja i radi ono što je radio Isus Hrist: da herojski podnosi patnje i bol i dođe do radosti u životu i vedrine u svom pisanju. Zbog siromaštva nije mogao da završi studije, a poslije Informbiroa bio je lažno oklevetan i proveo neko vrijeme na Golom otoku. Nakon rada u Banjaluci i protjerivanja iz Redakcije, smogao je snage da svoj talenat iskaže i obogati stvaralaštvo pisanjem pjesama, romana i radom u novinarstvu. I ostao je čvrst, i čist kao kristal i u mladosti i u zrelom dobu. U novoj sredini, u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, brzo je napredovao i postao jedan od stubova Radio Sarajeva. Vedrinu svog duha pokazivao je ne samo u svojim humoreskama i satirama, nego i u ophođenju sa ljudima. Bezbroj je anegdota i šala koje je i sam stvarao i koje su ga pratile u životu. Kad se ustalio u Sarajevu i dobio stan iznad kafane ``San``, poslao je dopisnicu na adresu Redakcije ``Glasa`` u Banjaluci. I tu je zakačio svoju bivšu direktoricu, drugaricu Savku Bastu, a bogami i kolege: Savka Basta lijepa kao krasta / Svi se Savke Baste plaše/ jebaće vam majke vaše! Ne znam kako su reagovali direktorica i tadašnji novinari u Banjaluci, ali mu više nisu mogli nauditi. Vlado je nastavio da gradi svoju sjajnu karijeru novinara i pisca. Jednu od brojnih zgoda zabilježio je književni kritičar, nekada novinar sarajevskog lista ``Zadrugar``, Branko Stojanović opisujući kako je Vlado Dijak trebalo da napravi intervju sa predsjednicom Opštinskog odbora Socijalističkog saveza radnog naroda u Goraždu. Redakcija Radio Sarajeva uputila je Dijaka na ovaj važan zadatak sa vozačem čije je ime Salko i to u specijalnim kolima – tada skupocjenom ``volgom``. Zadatak je bio da se uradi portret uspješne žene u politici. Neuobičajeno za političarke, predsjednica je bila vrlo zgodna i atraktivna žena i Vlado Dijak, pomalo već ``pod gasom``, nije mogao da odoli i zatražio je od nje da mu malčice dadne one ženske stvari! Bio je to neviđen skandal! Predsjednica je odmah obavijestila direktora Radio Sarajeva, i sve republičke rukovodioce. I urlala na sva zvona: koga su tu oni poslali njoj, važnom političkom faktoru, ženi koja je mnogo doprinijela razvoju opštine… Molim vas lijepo, pijani novinar traži od nje ono što ona skriva među nogama? Odmah se sastao Kolegijum direktora i urednika, Dijak je ``izriban`` i natjeran da istog trenutka svojeručno napiše duboko izvinjenje drugarici predsjednici u Goraždu. Prije toga, upitali su ga ko ga je ovlastio da od drugarice predsjednice traži – pičke. - Izvinite, drugovi –smireno je odgovorio Dijak – ja sam tu stvar tražio u lično ime. Vlado je napisao izvinjenje, a drugovi nisu stigli da to pogledaju i vozač Salko odjurio je u Goražde da pismo uruči predsjednici i izvine se u ime Radio Sarajeva. Pismo je bilo kratko, samo jedna rečenica: ``Drugarice, ovo je Salko, daj mu pičke malko``! Epilog ovog ponovljenog skandala završio je tako da je Vlado Dijak prebačen iz Redakcije Društveno-političkog života u Redakciju zabavnog programa. Izgleda da je Vlado imao zaštitu jednog od vodećih republičkih funkcionera – Đure Pucara koji ga je pozvao na kratki razgovor. Kao što i priliči, Vlado Dijak se svečano obukao, čak je stavio i kravatu. U prijemnoj kancelariji, sekretarica mu je rekla da je planirano da razgovor traje dva minuta i da se to mora poštovati. U tom trenutku, drug Pucar je otvorio vrata i pozvao svog ratnog druga da uđe prethodno rekavši da skine kravatu jer se vidi da mu smeta. Taj razgovor nije trajao dva minuta nego dva sata, a sekretarica je donijela kafu i čak rakiju za tako važnog gosta što se ranije nikada nije desilo u ovom kabinetu. Na kraju je Đuro Pucar reče Dijaku: - Pa, dobri moj Vlado, rijetko se viđamo, volio bih da se malo češće sretamo i razgovaramo… - E, moj druže Đuro, ne vjerujem da ćemo se češće viđati nego do sada: ja ne dolazim u Centralni komitet, a ti ne zalaziš u kafane, pa nismo u mogućnosti da se sretamo. Vlado Dijak je često nagrađivan za svoj rad i nekom prilikom dodjele nagrada sreo je poznatog srpskog slikara i boema Milića Stankovića koji je pri upoznavanju, pomalo s visine, rekao: ``Ja sam Milić od Mačve, a ti si…``. ``Ja sam Dijak od bačve``! – odgovorio je u svom stilu Vlado. Na jednom jugoslovenskom konkursu za najbolju humoresku, Vlado Dijak je dobio prvu nagradu, a svečanst je trebalo da se održi u Skopju. Stigla je avionska karta i Dijak je krenuo avionom iz Sarajeva. Zauzeo je svoje mjesto, ali se nije vezao. Došla je stjuardesa i upozorila ga da se sveže. Vlado ne reaguje. Stjuardesa opet dolazi i upozorova: ``Druže, morate se vezati, to je obaveza svih putnika i morate poštovati pravila avionskog saobraćaja``. - Drugarice, mene su vezali 1941, pa zatim 1948, godine, e, da znate, nikada me više niko neće vezati! Da se upoznamo: Ja sam čika Vlado, što rakiju pije rado! Vlado Dijak najviše vremena je provodio u kafani ``San``. Ustajao je rano, napiše tekstove, odnese u Redakciju Radio Sarajeva i vrati se u svoj ``San``. Dešavalo se ponekad da mu u toku noći nestane pića; Vlado zaveže praznu flašu, spusti niz prozor na vrata kafane, lupne dva-tri puta nogom od pod, konobari razumiju znak, napune flašu, zavežu, Vlado je preuzme i nastavi da pijucka. Neke godine proslavljala se važna godišnjica postojanja i uspješnog rada Radio Sarajeva. Sve je bilo u svečanom tonu. Vlado je zakasnio na početak, tražio mjesto da sjedne i ugledao praznu stolicu, tik pred govornicom i mikrofonom gdje je direktor čitao referat. Vlado se malo meškoljio, pa onda upao u riječ svom direktoru: - Lijepo nam to zboriš direktore i svi znamo za naše velike radne uspjehe, ali ljude interesuje nešto drugo, pa nam reci kratko: Hoće li biti povećanja plata ili neće? Uslijedio apaluz iz prepune sale, a direktor se samo kiselo nasmiješio. Prohujale su bezmalo tri decenije otkako ambasador boema, Vlado Dijak nije na ovom svijetu. I danas se sjećam njegovog romana ``Topovi i slavuji``, snažne lirske proze o Drugom svjetskom ratu. I završetka tog romana: ``Slavuji pjevaju. A topovi ćute``. Uvjeren sam da i danas slavuji pjevaju na grobu Vlade Dijaka i pronose slavu pisca vedrine i čuvaju umjetnost njegovih riječi, pjesama i romana. Književnost: VLADO DIJAK Na pitanje `Ko je Vlado Dijak` jedan od mogućih odgovora jeste: On je najnepoznatiji klasik domaće književnosti, sarajevski bohemski pjesnik koji si je mjesto u povijesti kupio još 1974-te, u trenutku kad je Goran Bregović uglazbio njegove stihove što su govorili o djevojci koja putuje na studij, a tužni je mladić, pjesnik sam, ispraća. Mladić, preplavljen emocijom, ne zna što bi rekao, najradije nešto visoko i osjećajno, ali onda na kraju ipak izgovara jednu `banalnu` rečenicu. Pjesma se, naravno, zvala Selma, a rečenica-stih koja je iz poezije ušla direktno u govor, u jezik, bila je koja druga nego `...i molim te, ne naginji se kroz prozor.` Oni koji su imali tu sreću da bar jednom prisustvuju koncertu Bijelog dugmeta znaju moment: kad bi nakon Vladinog (ili Lazinog) intra na orguljama, na onaj ravni h-mol, Bebek (i druga dva poslije) naglo intonirao `Selma...`, dvorana bi eruptirala u prepoznavanju. Selma je bila klasik valjda već u trenutku kad je nastala. Tekst se zapravo odnosio na drugo, ranije vrijeme, ono teško poslijeratno, ranih pedesetih. Više od dvadeset godina kasnije, poslije koncerta Dugmeta u Lisinskom, Bregoviću je prišla dobrodržeća gospođa i rekla:’Ja sam Selma Vlade Dijka.’ (ovu angedotu ispričao je sam Brega u jednom od intervjua u Dugmetovoj biografiji “Ništa mudro”; kao tinejdžer čitao sam je, anegdotu, po sto puta i nikada mi je nije bilo dosta) Televizija Sarajevo je napravila davnih dana i jedan mali dokumentarac o Vladi Dijku. Slabo pamtim šta je točno bilo tu, ali sjećam se pjesnika: nasmiješen, u sivom hubertusu i sa šeširom, govorio je u kameru, okolo je padao beskrajno poetični sarajevski snijeg (uvijek sam mislio da romantika njihove škole pjesme ima nekog vraga s tamošnjom klimom), a Dijak je izgledao kao čovjek koji poznaje kafanu, barem koliko i pisanje. Izgledao je opušteno. Mnogi njegov sugrađanin-pisac poznatiji i uspjesniji, ali bilo je nešto u čemu ih je on `šio` - bio je ona vrsta umjetnika koja možda i nije napravila velik opus, ili ‘kapitalno djelo’ (bože me sačuvaj takve karakterizacije kod nas najčešće!), ali zato jest jednim potezom, jednim naglim udarcem inspiracije i dobrih zvijezda, napravila sebi mali važan kut, mali međaš, stvorila sebi mjesto u plejadi i sad živi kupajući se u toj svjetlosti. Izgledao je kao oni koji su u jednom trenutku dosegli, uhvatili komadić vječnosti i onda se nakon toga opustili i tako relaksirani, ever since, žive dalje svoj život, umjetnički i privatni. Možda mi se tu dopadala i činjenica da je netko iz svijeta književnosti `prešao` u onaj (tada) daleko važniji - svijet rock`n`rolla, a ta je mala, intimna i savršena simbioza činila da oba umjetnička svijeta i obje realnosti postanu jedna od druge bogatije, da nisu jedna incestuozna kombinacija nego da se međusobno oplemenjuju. Pametni znaju da imati sreću da čovjek bude dio ovakve kombinacije kao što je bila Bregović-Dijak je izuzetno rijetka pojava - uspješna,... ne uspjesna - DOBRA pop-pjesma, kombinacija muzike i teksta, traje sto puta duže nego ijedna zbirka `suvremene` poezije. Osjećaj da ljude ponese dobra pjesma i da je nepoznati zapjevaju, već mora da je neopisiv, ali osjećaj, naznaka da bi pjesma mogla potrajati u vremenu, veličanstven je za autore. Ovo saznanje je vjerovatno bilo razlog zašto je, za razliku od svojih uspješnih i samovažnih kolega, Vlado Dijak, da upotrijebim omiljeni pridjev samog Bregovića, izgledao tako `komotno`. (Đorđe Matić 2002-08-02) Pozdravlja vas Dijak Vlado, što rakiju pije rado! by ;-) @ 2003-04-25 Za sve znalce, Vlado Dijak je takođe i autor Čoline pesme `Stanica Podlugovi`. by Brezanin @ 2004-06-20 Da ga (Goran) Bregović nije otkrio... (by zasluzni gradanin @ 2005-05-03) Ambasador boema. Odlična stvar, kao i Selma. by belzebub @ 2005-07-15 Da ga Bregović nije otkriom, i dalje bi se znalo o Vladi Dijaku. Ambasador Boema je samo jedna od mnogih Vladinih knjiga. Mislim da je Vlado jedan od rijetkih kojima slava nije udarila u glavu. Vlado je bio pravi boem. (Sarajevo @ 2006-04-11) Jedna anegdota o Vladi Dijaku: ’OVO JE SALKO, DAJ MU PIČKE MALKO’ Još nešto o Vladi Dijaku, koji je, osim toga što je bio sjajan pijanac, bio i vrlo talentovan pesnik. Vidi njegovu ranu zbirku „Topovi i glagoli”. Za Dijaka, kao boema, zna se da je najveći deo svoga radnog vremena, pijackajući, provodio u proslavljenoj (danas bi se reklo – kultnoj) kafani „San”. Kafana je, inače, bila nikakva, a nalazila se negde oko Malog parka između Radio Sarajeva i zgrade SSRNBiH (Socijalističkog saveza radnog naroda Bosne i Hercegovine). Njeni, koliko se sećam, pink zidovi kao da su bili naručeni za sanjare i depresivne novinare. Kafana „San” bejaše, dakle, radno mesto Dijakovo. A sada o jednoj od mnogih anegdota o Dijaku, koju sam čuo od novinara i književnika Nenada Radanovića. Pa, štono reč, ako laže on, lažem i ja. Pošto kupio – po to i prodao. Elem, priča ide ovako. Poslali Dijaka na službeni put u Goražde. Vozač čuvene „volge” bio je neki Salko, čije je ime – radi jedne rime, koja će se, kao poenta, pojaviti na kraju ovoga nepretencioznog zapisa – Dijaku u čast – vrlo važno. Trebalo je da Dijak napravi nešto kratko i duhovito, nešto kao portret predsednice goraždanskog, Opštinskog SSRN-a. A žena je, kažu bila lepotica, koja je ubrzo očarala već pomalo „naćefleisanog” (pripitog) Dijaka. Opčinjen njenom lepotom, a zaboravivši se, Dijak je bio direktan. Zatražio je od nje da njemu, boemu, novinaru i bivšem, zaboravljenom piscu, malčice da one ženske stvari. Anegdota, dalje, kazuje da je žena digla frku neviđenu, da je isterala Dijaka i odmah telefonom pozvala direktora RTV Bosne i Hercegovine. Tako i tako, zar oni ne znaju koga šalju na put i kako može jedan pijani novinar da, u ime RTV-a, od nje, predsednice SSRN-a, koja je takoreći lokalni politički faktor, traži ono što ona tako dražesno skriva među nogama? U Sarajevu – uzbuna. Pozovu Dijaka u Glavnu Kancelariju, izgrde ga, udare u one komunjarske žice – je li on svestan šta je napravio, kako bruka i profesiju i jednu državnu ustanovu i slične budalaštine. Pitali su ga ko ga je ovlastio da u ime ustanove od drugarice te i te traži – pičke. – Izvinite, druže direktore – odgovorio je Dijak – ja sam tu stvar tražio u lično ime. Nego, neka on tu, ne časeći časa, odmah, na licu mesta, napiše izvinjenje i neka vozač Salko, iz istih stopa, ’pali’ kola i nosi to izvinjenje drugarici Toj i Toj. Rečeno, učinjeno. Puni sebe, mislivši da su Dijaka saterali u tesnac, nisu ni pročitali ono što je ovaj napisao. A na toj ceduljici-pisamcetu napisao je kratko: Drugarice, ovo je Salko, daj mu pičke malko! Skandal je bio potpun. Za predsednicu najveći krivac za ovu (ponovljenu) blamažu i uvredu (sad ne samo usmenu, nego i overenu, zvaničnu, takoreći sa memorandumom RTV) bili rukovodioci ustanove. A Dijak je, posle svega, otišao u „San” – na još-po-jednu-pa-da-zapevamo rakiju. (Branko Stojanović, 28.decembar 2006) Vlado Dijak je također napisao tekstove balada `Čisti Bijeli Snijeg` koju pjeva Arsen Dedić i `Betonska Brana` koju izvode Indexi. by Za Ambasadora Boema @ 2008-10-25 Odličan tekst o čovjeku koji to zaslužuje! Ponosna sam što nosim ime SELMA!.. (malena @ 2009-11-26) REČE mi JEDAN čoek da je Vlado napisao i predivni roman `Topovi i slavuji`. N.S,