Filteri
close
Tip rezultata
Svi rezultati uključeni
keyboard_arrow_down
Kategorija
Sve kategorije
keyboard_arrow_down
Od
RSD
Do
RSD
Sortiraj po
keyboard_arrow_down
Objavljeno u proteklih
keyboard_arrow_down
Sajtovi uključeni u pretragu
Svi sajtovi uključeni
keyboard_arrow_down

Pratite promene cene putem maila

  • Da bi dobijali obaveštenja o promeni cene potrebno je da kliknete Prati oglas dugme koje se nalazi na dnu svakog oglasa i unesete Vašu mail adresu.
151-175 od 245 rezultata

Broj oglasa

Prikaz

format_list_bulleted
view_stream
151-175 od 245 rezultata

Prikaz

format_list_bulleted
view_stream

Režim promene aktivan!

Upravo ste u režimu promene sačuvane pretrage za frazu .
Možete da promenite frazu ili filtere i sačuvate trenutno stanje

Aktivni filteri

  • Tag

    Slušalice i Mikrofoni
  • Tag

    Kolekcionarstvo i Umetnost

Mihajlo Paunovic Paun Portret Branka Copica, 1975 Rad je originalan, potpisan je i datiran, videti sliku materijal: bronza, precnik ~ 16 cm Branko Ćopić Biografske informacije Rođenje 1. januar 1915. Hašani, Bosna i Hercegovina (tada Austro-Ugarska) Smrt 26. mart 1984. (dob: 69) Beograd, Srbija (tada SFR Jugoslavija) Obrazovanje Zanimanje pisac, učitelj Opus Književne vrste proza, poezija Jezik srpskohrvatski jezik Znamenita djela Ježeva kućica Orlovi rano lete Branko Ćopić (Hašani kraj Bosanske Krupe, 1. januara 1915. – Beograd, 26. marta 1984.), jugoslovenski književnik. Učiteljsku školu je završio u Banja Luci, a Filozofski fakultet u Beogradu. Već kao student Ćopić se afirmiše kao pisac od dara, skreće na sebe pažnju književne kritike i dobija zasluženo priznanje dodeljivanjem nagrade Milana Rakića. Wikiquote „Nadahnut i spontan u svom književnom radu, dobar opservator i poznavalac živog narodnog govora, a uz to vedra duha i sa istančanim smislom za humor, Ćopić je lako i brzo osvojio najšire slojeve naše čitalačke publike. On je pisao pripovijetke i romane i njegovao pjesničko stvaralaštvo za djecu. Bio je dobar pisac humorističkih priča, a u toku Drugog svetskog rata i patriotskih pjesama.“ 1 Biografija 2 Bibliografija 2.1 Pripovijetke 2.2 Romani 2.3 Pjesme 2.4 Djela za djecu 3 Pripovedač 4 Romansijer 5 Humorista 6 Pjesnik 7 Dječiji pisac Biografija Uoči Drugog sv. rata nalazio se đačkom bataljonu u Mariboru. U danima aprilske katastrofe on je, sa grupom svojih drugova, pokušao da pruži otpor neprijatelju kod Mrkonjić grada. Posle toga je otišao u svoj rodni kraj, a kad je planula prva oslobodilačka puška, stupio je u redove ustanika i među njima ostao tokom cijele narodnooslobodilačke borbe. Sve vrijeme rata bio je ratni dopisnik zajedno s nerazdvojnim prijateljem i kumom, takođe veoma poznatim književnikom, Skenderom Kulenovićem. Djela su mu prevođena na ruski, engleski, francuski, njemački, ukrajinski, poljski, češki, bugarski, slovenački i mađarski jezik. Cijeli radni i životni vijek nakon Drugog svijetskog rata Branko Ćopić je proveo u Beogradu, ali je vrlo često putovao po Jugoslaviji i drugim evropskim državama. Mnogi su za njega govorili da je najveći dječiji pisac svih vremena rođen na prostorima bivše Jugoslavije. Iako je pripadao narodnooslobodilačkom pokretu Branko Ćopić je, kao čovjek velikog obrazovanja, bistrog uma, osjećaja za pravdu i pravednost i kritičkog posmatranja stvarnosti koja ga je okruživala veoma rano počeo da iznosi sopstvena mišljenja o nekim pojavama. Radio je to ili otvoreno ili u literaturi kao pisac. Dana 26. marta 1984. je izvršio samoubistvo skočivši sa mosta. Bibliografija Ćopićevo književno djelo je obimno i raznovrsno. Najpoznatija su mu djela: Pripovijetke Pod Grmečom (1938), Bojovnici i bjegunci (1939), Planinci (1940), Rosa na bajonetima (1947), Surova škola (1948), Odabrane ratne pripovjetke (1950), Izabrane humorističke priče (1952), Dragi likovi (1953), Dožvljaji Nikoletine Bursaća (1955 ), Bašta sljezove boje (1969); Romani Prolom (1952), Gluvi barut (1957), Ne tuguj bronzana stražo (1962); Orlovi rano lete(1959) Pjesme Ognjeno rađanje domovine (1944), Pjesme (1945) i Patnikovo proljeće (1947); Djela za djecu Priče partizanke (1944), Pjesme pionirke (1945), Vratolomne priče (1947), Sunčana republika (1948), Armija, odbrana tvoja (1949), Priče ispod zmajevih krila (1950), Pijetao i mačka (1952) i romani Orlovi rano lete (1959), Slavno vojevanje (1960) Magareće godine (1962) Bitka u zlatnoj dolini – poznate kao „Pionirska trilogija“. Ježeva Kućica - pjesma za najmađe, koja je veliku popularnost doživjela nakon ploče koju je izdao Jugoton 1975[1] Pripovedač Teren sa koga je Ćopić pretežno crpeo građu za svoje pripovjedačko stvaralaštvo bio je njegov zavičaj, vučaran podgrmečki kraj. Ćopića su doratnim pripovjetkama najviše zanimali siromašni seljaci, sanjari i prosjaci, djeca, skitnice i nadničari, i on je o svima njima pričao miloštom i brižnim, zaštitničkim razumevanjem. Ti njegovi junaci su svijet zaboravljenih, usamljenih i odbačenih ljudi koji bezglasno tuguju zbog zla kome ne mogu i ne umiu da se suprostave. U toku rata Jovanče je sa tim svojim junacima učestvovao u oružanom ustanku i pratio ih u napornim marševima i ljutim okršajima. Posmatrao je kako se njegovi mrgodni ljudi kale u vatri ustanka i preobražavaju u revolucionare. Iskreno oduševljen tim junaštvom i pregalaštvom, on je postao pjesnik i tumač njihovih srdaca. U takvom nadahnuću je nastala njegova ratna proza, njegova poema o malom čoveku koji je srcem krenuo u boj protiv nepravde i nasilja. U tim lirskim intoniranim pripovjetkama Ćopić je prikazivao herojske podvige i junačka pregaranja, primere mučeništva, samopregora i svesnog žrtvovanja za ideale slobode i jednakosti. Romansijer Branko Ćopić se sa uspjehom ogledao i na romanu, iako su prirodi njegovog talenta više odgovarale pripovjetke i novele. Romani Prolom i Gluvi barut slikaju učešće seljaka Bosanske krajine u ustanku, a roman Ne tuguj, bronzana stražo prilagođavanje kolonista novim uslovima života u Vojvodini. Humorista Dobar dio svog stvaralaštva u prozi Ćopić je humoristično intonirao. Humor se nalazi u prirodu i mentalitetu njegovih junaka, koji i u najtežim životnim trenucima znaju da sačuvaju vedrinu i da se nasmiju čak i vlastitoj nevolji. Osim toga, Ćopić je od onih pisaca čija se opservacija naročito manifestovala u otkrivanju sitnih ljudskih mana i nedostataka. Tako se i desilo da je ovaj naš vrsni pripovjedač o mirnim vremenima pripovjedao s tugom, a o ratnim – vedro i nasmijano. Pjesnik Branko Ćopić je pretežno epski pisac, i to pisac sa urođenim darom pripovedača, vještog pejzažiste i duhovitog humoriste. Ali u njegovoj prirodi je isto tako vidna i jedna lirska žica, koja se nije pokazivala samo u opisima bosanskih pejzaža već i u portretisanju ljudskih likova koji su mu bili bliski i dragi. U burnom vremenu narodnog ustanka iz te lirske niti Ćopićevog talenta potekla je njegova borbena lirska poezija. Sudbonosni događaju narodne revolucija nužno su odredili izraz i sadržaj ove lirike, koja zato i nosi naziv Ognjeno rađanje domovine. NotCommons-emblem-copyrighted.svg Postoji sumnja da ovaj članak ili njegov dio krše autorska prava, a time i politiku Wikipedije o radovima u javnom vlasništvu i GFDL licencu. Prilikom postavljanja ovog šablona obavezno treba navesti dokaze temeljem kojih se dokazuje kršenje aurotskih prava. Za više informacija pogledajte stranicu za razgovor članka. Dječiji pisac On se sa uspjehom ogledao i u stvaralaštvu za djecu. Sa živom maštom i darom za spretno uobličavanje svojih inspiracija, a uz to i odličan humorista, on je našoj dječjoj književnosti dao više dragocijenih priloga. Preko petnaest knjiga za djecu, među kojima su i dva romana, živi su dokaz njegove aktivnosti u ovoj književnoj oblasti. Jedna od najpoznatijih njegovih djela za djecu su svakako Magareće godine i Ježeva kućica.

Prikaži sve...
52,500RSD
forward
forward
Detaljnije

Katalog (knjiga) fotografija V Marinkovica Salon fotografije, Beograd 1979, str. 67, dim. 22 x 16 cm spisak radova Led je krenuo .... (1- 17) Po Evropi (18- 28) Selu u pohode (29 - 43) Zagrebacke impresije (44- 50) Afrika (51-59) Trazenja (60 - 67) Vojislav Marinković (Leskovac, 2. oktobar 1911 — Beograd, 31. oktobar 2004) je bio likovni umetnik fotografije, majstor fotografije, fotografski pisac i kritičar. Nosilac međunarodnog fotografskog zvanja Ekselencija FIAP (EFIAP}. Završio Trgovačku akademiju (1931), Ekonomski fakultet (1942) i Visoku školu spoljne trgovine (1947) u Beogradu. Radio u bankarstvu, spoljnoj trgovini, diplomatiji i kulturi. Bavio se fotografijom od 1936. najpre kao član Foto-sekcije Srpskog planinarskog društva (SPD), a od 1938. i kao član Foto kluba „Zagreb“. Jedan od osnivača Kluba foto amatera „Beograd“ (KFAB), 1939. Bio član ULUPUDS-a. Bio urednik časopisa Fotografija i Beogradski objektiv. Afirmaciju u fotografiji započeo 1938. kao član Foto kluba „Zagreb“, učešćem na izložbama. Formiran pod uticajem tzv. `zagrebačke škole“ fotografije, Marinković je, uz nekolicinu drugih, bio neka vrsta mosta između prekosavskog lirskog sfumata i beogradskog realizma. U prvim posleratnim danima doprineo je izgradnji fotografske organizacije; nalazio se i među prvim autorima na domaćim i stranim salonima fotografije, baš kao što se sreće i među prvim nosiocima visokih priznanja u Foto-savezu (jugoslovenskom i srpskom), ili međunarodnoj fotografskoj organizaciji FIAP. Tokom višedecenijskog delovanja u fotografiji uvek je bio okrenut jednoj temi – čoveku i njegovom okruženju. Za svoje motive odabirao je sam život: žanr-scene, folklorne motive, portrete u ambijentu. Fotografije je grupisao u cikluse: Moj mali Beograd (1952-1960); Po Evropi (1952-1990); Pariske uspomene (1952-1990); Srpsko selo (1956-1970); Traženja (1956-1970); i Afrika (1970-1980). Sredinom pedesetih godina, delimično pod uticajem evropskih strujanja u fotografiji, Marinković je uneo u već sačinjen pikturalni sklop svojih dela jedno tada sasvim novo fotografsko mišljenje stvarajući fotografske dokumente prožete duhom nostalgije. Karakteristična dela u kojima se najviše ogleda ta nova vrednost su Muftaši; Lapavica (1953), Marenda; Sa pijace (1954), ili nekoliko godina docnije nastale, Bacanje kamena i Pod kupolom (1958). Tim delom svoga opusa izvršio je ne mali uticaj, ne samo na svoje savremenike nego i na nastavljače. Izuzetan doprinos Marinkovićev ogledao se i u njegovom hroničarskom radu. Pisao je fotografske kritike, osvrte, prikaze izložbi. Prvi tekst objavio je 1940. godine, a zatim se brojem objavljenih priloga, i opsegom tema o kojima je raspravljao, svrstao među najplodnije srpske fotografske pisce, a po originalnosti pristupa i u osobene pojave u fotografskoj literaturi na srpskom jeziku. Znatan deo svoga radnog veka posvetio je fotografskoj organizaciji, saveznoj i republičkoj, baš kao što je i čest predstavnik jugoslovenske fotografije u svetu, na kongresima, simpozijumima, žirijima. Na celom jugoslovenskom prostoru M. ostaje uvažavan kao ličnost čije su aktivnost i delo – umetničko, hroničarsko, organizaciono – značajno obeležili jugoslovensku fotografsku istoriju druge polovine XX veka. Izlagao na više od 200 grupnih izložbi na gotovo svim kontinentima. Potpuna lista izložbi navedena je u katalogu retrospektivne izložbe „Vojislav Marinković“, Salon fotografije, Beograd, 1979. Samostalno je izlagao u Beogradu (1975, 1995), Varšavi (1979) (zajedno sa Goranom Malićem), Novom Sadu (1980), Zagrebu (1980), Pančevu (1981), Smederevu (1981), Kruševcu (1982) i Boru (1985).

Prikaži sve...
3,000RSD
forward
forward
Detaljnije

W.H. GRINDLEY & Co - Set za doručak `Homeland` Za 4 osobe. Set se sastoji od 13 delova: 1 čajnik sa poklopcem (visina: 25 cm, dužina: 20,5 cm, širina: 10 cm, zapremina: 1 l) 4 šoljice (visina: 6,5 cm, širina: 10,5 cm, širina otvora: 8 cm) 4 tacne za šoljice (prečnik: 14 cm, visina: 2 cm) 4 dezertna tanjira (prečnik: 20 cm, visina: 1,5 cm) Ukupna težina: 3,7 kg Bez ikakvih tragova upotrebe. Žig na dnu: Homeland (iznad cvetnog venca) Grindley W.M. GRINDLEY & CO. LTD. STAFFORDSHIRE ENGLAND PERMANENT COLOURS A GENUINE HAND ENGRAVED Na šoljicama podglazurno utisnuto: Grindley England Fabrika „W H Grindley & Co (Ltd)“ proizvodila je predmete s dekorom `Homeland` (Domovina) od oko 1950. do oko 1980. godine. Kompaniju „W H Grindley & Co (Ltd)“ osnovali su 1880. godine William Harry Grindley (Viliam Heri Grindli) i Alfred Meakin (Alfred Miken, povezan sa kompanijom “J. & G. Meakin“). Proizvodila je posuđe, velikim delom za tržište Kanade, SAD, Južne Amerike i Australije. Partnerstvo je raskinuto 1884. godine i Grindley je nastavio sam. 1960. fabriku je otkupila kompanija “Alfred Clough Ltd”. 1978. preimenovana je u “Grindley of Stoke (ceramics) Ltd.” Otkupio ju je “Federated Potteries Co. Ltd.” 1982. godine, a 1988. ponovo je prešla u vlasništvo “W. H. Grindley”. 1991. godine fabrika je pala u stečaj, i preuzeta je od strane “Woodlands Pottery”. (124/34-48/pod-kp/1496)

Prikaži sve...
4,700RSD
forward
forward
Detaljnije

Spoljašnjost kao na fotografijama Plakat: Kros takmicenje trudbenika N.P. Srbije Mart - April 1949 god. Veoma retko!!! Dimenzje: 70cm x 100cm Stampa: Ofsetstampa `Propaganda` Novi Sad Umetnik: Bogosav Živkovic Bogosav Živković (Leskovac kod Lazarevca, 3. mart 1920 – Beograd, 28. oktobar 2005), bio je vajar i slikar, svetski klasik naivne umetnosti. Rođen je 1920. godine u selu Leskovac kod Lazarevca. Kao mladić izučava kožarski zanat pa već rano upoznaje različite alate: dleta, šila, igle kojima radi kožuhe, krznene prsluke, ukrašavajući ih floralnim i geometrijskim ažuriranjem obruba.[1] Krznarski zanat napušta 1945. usled slabog zdravlja i odlazi u Beograd gde se zapošljava kao portir. Vajarstvom se bavio od 1957. godine, a samostalno je izlagao već od 1960. [2] Umro je 2005. u Beogradu. Stil Pokretački motiv bio mu je neobičan san, koji je usnio - ogromna zmija jurila je livadom ostavljajući za sobom vlažan trag a zatim sustigla i stegla svojim repom nepoznatog čoveka sa kaluđerskom kapom na glavi i u ogrtaču. Za svoje ideje Živković koristi prirodni oblik stabla, deblo sa granama, ili bez njih, zatim manje i tanje delove grana i grančica, koren bršljana. Prirodne izbočine, ulegnuća, raznovrsni čvorovi, sama masa materije podstiču umetnika u stvaranju najrazličitijih formi. [3] Njegovo dleto prati prirodnu konfiguraciju drveta te iz njega oslobađa, reže, teše, oblikuje antropomorfne i zoomorfne figure, ređe biljke i arhitektonske oblike. Izražava se uglavnom reljefom, kojim opervažuje monumentalne stubove. [4] Mekom modelacijom organskih formi, koje ne poznaju oštre uglove, poput jedinstvenih bestijarijuma briše granice između materijala i same forme, između stvarnog i nestvarnog stvarajući jedinstvenu atmosferu. Izložbe i nagrade Izlagao je širom sveta, samostalno i grupno. Njegove samostalne izložbe organizovane su u mnogim gradovima – u Beogradu, Novom Sadu, Jagodini, Zagrebu, Beču, Parizu, Bratislavi, Varšavi, Biselu, Stokholmu, Minhenu, Amsterdamu, u Meksiku, u Kalifoniji i u Južnoj Americi. Sa svojim delima je učestvovao na najznačajnijim međunarodnim izložbama. Više puta je nagrađivan u zemlji i inostranstvu. Između ostalog, dobitnik je Velike nagrade na Drugom bijenalu jugoslovenske naivne umetnosti 1983, kao i Nagrade za životno delo 1991, u MNMU, Jagodina. [5] Veliki broj njegovih monumentalnih skulptura nalazi se u galerijama i muzejima širom sveta. Njegove skulpture se nalaze u Hrvatskom muzeju naivne umetnosti, a veći broj dela je pohranjen u Muzeju naivne i marginalne umetnosti u Jagodini. O njemu su pisali Oto Bihalji-Merin, Mišel Tevo, Rodžer Kardinal i drugi. O njegovoj umetnosti ipak najbolje svedoči tzv. Začarani vrt - hram njegove umetnosti u njegovom zavičaju, koji obiluje skulpturama u kamenu i drvetu, reljefima izrezbarenih predmeta, oslikanim pomoćnim prostorijama itd. U Lazarevcu je podignut ambijentalna celina Kamengrad, autora Bogosava Živkovića i arhitekte Dragana Vukmirovića, u kojoj su predstavljeni elementi etno nasleđa mlinski kamenovi, žrvanj, ognjište, kamene klupe.

Prikaži sve...
23,990RSD
forward
forward
Detaljnije

Izuzetna figura / bista nemackog velikana. Visina oko 18cm Sirina ok 9cm Tezina preko 1 kg Stara figura, antikvitet Blago napuknut nos. Tragovi zuba vremena vidljivi na slikama. Johan Volfgang fon Gete (nem. Johann Wolfgang von Goethe;[1][2][3] Frankfurt na Majni, 28. avgust 1749 — Vajmar, 22. mart 1832) bio je nemački pisac, političar, pesnik, naučnik i filozof, a tokom 10 godina i predsednik oblasti Vajmar. Gete je bio jedna od najznačajnijih ličnosti nemačke književnosti i evropskog neoklasicizma i romantizma krajem 18. i početkom 19. veka. Autor „Fausta“ i „Teorije boja“ širio je svoj uticaj širom Evrope, a tokom narednog veka njegova dela nadahnula su mnoge muzičke i dramske komade. Stekavši književnu slavu do svoje 25. godine, Gete je postao pripadnik plemstva zahvaljujući vojvodi Saksen-Vejmara, Karlu Avgustu 1782. godine u čijoj oblasti je obitavao od novembra 1775, nakon uspeha njegovog prvog romana, Stradanja mladog Vertera. On je bio rani učesnik u Šturm und drang književnom pokretu. Tokom njegovih prvih deset godina u Vejmaru, Gete je bio član vojvodinog državnog saveta, bio je član komisija za pitanja rata i drumskog saobraćaja, nadgledao je ponovno otvaranje rudnika srebra u obližnjem Ilmenau, i implementirao je seriju administrativnih reformi Jenskog univerziteta. On je isto tako doprineo planiranju Vejmarskog botaničkog parka i ponovnoj izgradnji vojvodske palate, koji su je 1998. godine zajedno imenovani Uneskovom lokacijom svetske baštine.[4] Njegov prvi veći naučni rad, Metamorfoza biljaka, je objavljen nakon njegovog povratka sa ture u Italiji 1788. Godine 1791, on je bio izvršni direktor pozorišta u Vejmaru, a 1794. godine je započeo prijateljstvo sa dramaturgom, istoričarem, i filozofom Fridrihom Šilerom, čije predstave je premijerno prikazivao do Šilerove smrti 1805. Tokom ovog perioda, Gete je objavio svoj drugi roman, Godine učenja Vilhelma Mejstera, epske stihove Herman i Dorotea, i 1808. godine, prvi deo svoje najpoznatije drame, Faust. Njegove konverzacije i razni zajednički poduhvati tokom 1790-ih sa Šilerom, Johanom Gotlibom Fihteom, Johanom Gotfridom fon Herderom, Aleksandrom fon Humboltom, Vilhelmom fon Humboltom, Augustom i Fridrihom fon Šlegelom su u kasnijim godinama zajednički nazvani Vajmarskim klasicizmom. Artur Šopenhauer navodi Godine učenja Vilhelma Mejstera kao jednu od četiri najbolje novele ikad napisane, zajedno sa Tristram Šandijem, La Nouvelle Héloïse, i Don Kihotom,[5] a Ralf Voldo Emerson je odabrao Getea kao jednog od šest „reprezentativnih ljudi” u svom istoimenom radu, zajedno sa Platonom, Emanuelom Svedenborgom, Mišelom de Montenjom, Napoleonom, i Vilijamom Šekspirom. Geteovi komentari i opservacije formiraju bazu nekoliko biografskih radova, najzapaženiji od kojih su Razgovori sa Geteom Johana Petera Ekermana.[6] Po njemu je nazvan Geteov univerzitet u Frankfurtu.

Prikaži sve...
5,750RSD
forward
forward
Detaljnije

Stanje kao na fotografijama, ostecen malo u gornjem desnom delu. 49cm x 69cm NAnisanu snajpera je neo-noir triler film iz 1977, u kojem glume Gene Hackman, Candice Bergen, Mickey Rooney i Richard Widmark. Film se temelji na istoimenom romanu, a za ekran ga je prilagodio njegov autor Adam Kennedy. Režirao ga je i producirao Stanley Kramer. [2] Kramer je u svojim memoarima napisao da se `ne bi iznenadio` da Hackman, Bergen i Widmark `više vole ostati anonimni kao zavjerenici` u filmu, dodajući `ako sam u pravu, to je osjećaj koji dijelim`. Directed by Stanley Kramer Produced by Stanley Kramer Screenplay by Adam Kennedy Based on novel by Adam Kennedy Starring Gene Hackman Candice Bergen Mickey Rooney Richard Widmark Music by Billy Goldenberg Cinematography Fred J. Koenekamp Ernest Laszlo Edited by John F. Burnett Production company ITC Entertainment[1] Distributed by AVCO Embassy Pictures Release date March 23, 1977 Running time 97 minutes Country United States Language English Budget $6 million Gene Hackman as Tucker Candice Bergen as Ellie Richard Widmark as Tagge Mickey Rooney as Spiventa Edward Albert as Ross Pine Eli Wallach as General Reser Ken Swofford as Ditcher Neva Patterson as Gaddis Jay Novello as Captain Ruiz Joseph V. Perry as Bowkemp Majel Barrett as Mrs. Schnaible Originalan filmski plakat Morava Film

Prikaži sve...
490RSD
forward
forward
Detaljnije

ovalni coskovi,inace u dobrom stanju Golubački grad ili Golubac je srednjovekovna tvrđava, spomenik kulture od izuzetnog značaja.[1] Nalazi se u Nacionalnom parku Đerdap, na desnoj obali Dunava, 4 km nizvodno od današnjeg naselja. Smeštena je na visokim liticama, na mestu na kom se reka sužava, na samom ulazu u Đerdapsku klisuru.[2][3] Tvrđava je građena lepezasto i sastoji se od tri dela: prednjeg, zadnjeg i gornjeg grada (sa citadelom). Čini ga ukupno 10 kula i dve velike kolske kapije. Ispred tvrđave je bilo civilno naselje, o čemu danas svedoče samo neki delimično istraženi objekti. Golubac je imao burnu istoriju. Tokom srednjeg veka, vodile su se mnoge bitke oko njega, naročito između Osmanskog carstva i kraljevine Ugarske. 1867. godine, turska posada je napustila Golubački grad, koji je predat srpskom knezu Mihailu Obrenoviću. U savremeno doba Golubac je popularna turistička atrakcija na Dunavu. Tokom 2012. godine je započet projekat revitalizacije tvrđave u okviru kojeg je izgrađena obilaznica i tunel, a do kraja 2017. se prvobitno očekivala kompletna obnova.[4] Golubačkom tvrđavom upravlja Javno preduzeće „Golubački grad-tvrđava”. Tvrđava je potpuno obnovljena i svečano otvorena 29. marta 2019. godine. Golubački grad-tvrđava se nalazi na desnoj obali Dunava, u opštini Golubac, na ulazu u područje Nacionalnog parka „Đerdap”. Ulazna kapija tvrđave predstavlja i glavni ulaznu tačku u nacionalni park za zapadne strane, a istočno od bedema tvrđave se nalazi strogi prirodni rezervat „Golubački grad”. Osnova Golubačkog grada je nepravilna, dosledno prilagođena konfiguraciji terena. Usečen u stenu svakako da je predstavljao jednu od najtežih prepreka upadu neprijatelja sa severa. Najvišim tačkama utvrđenja, istočnim i južnim, teško je bilo prići zbog stenovitog terena, a najlakši mogući pristup je sa zapadne strane. Između zidova i kula je postojala veza, a iz svake kule moglo se izaći na odbrambeni zid (Simić, 1983). Golubac je bio opasan sa devet kula uglavnom četvrtastog oblika. Ispred najnižeg dela utvrđenja nalazio se vodeni rov, preko koga se mostom, kroz kapiju, ulazilo u grad. U gradu je postojalo unutrašnje i spoljašnje utvrđenje. Golubac je građen lepezasto i sastoji se od tri dela: prednjeg, zadnjeg i gornjeg grada (sa citadelom). Čini ga ukupno 10 (9+1) kula i dve velike kolske kapije. Kule su kasnije Turci ojačali otvorima za topove i dodavanjem još jedne kule (10.) oko 1480. godine. Ispred grada se nalazi prednji zid (I) koji čini spoljni zid šanca, a koji je verovatno bio pun vode jer je povezan sa Dunavom koji ga je verovatno punio. Grad je teškim lancem povezan sa stenom Babakaj (koja i danas viri iz vode usred Dunava), tako da je u potpunosti kontrolisao kako drumski, tako i rečni saobraćaj kroz Đerdapsku Klisuru. Ispred tvrđave je bilo civilno naselje, o čemu danas svedoče samo neke, delimično istražene građevine. Prednji grad se sastoji od gornjeg i donjeg dela koje je delio zid koji povezuje 4. i 7. kulu. U donjem delu se nalazi ulaz (II), koji su čuvaju 9. i 8. kula, koja je pojačana otvorom za top. Na kraju grada se nalazi 10. kula, koju su dogradili Turci, kao nisku artiljerisku kulu. Ona kontroliše prolaz Dunavom i prilaz gradskoj luci (koja se verovatno nalazila između 5. i 10. kule), a sa 9. kulom je vezana niskim zidom. Niski zid vezuje 5. i 9. kulu, dok su krak ka 10. kuli dodali Turci. Nasuprot ulazu nalazila se kolska kapija koja je vodila u zadnji grad. U ovom delu nije bilo građevina sa izuzetkom ostataka koji se nadovezuju na 8. kulu i koji su verovatno bili sa njom povezani u jednu celinu. Uz sam put, paralelno sa njim, se nalazi kanal širine 0,5 i dubine 0,75 metara, od koga počinje strma padina. Na zidu koji deli gornji od donjeg dela je smeštena kapija (III) kroz koju se ide ka gornjem gradu. U gornjem delu nema građevina i tu se nalazi putić koji ide ka kapiji (IV) koja vodi u gornji grad i nalazi se u zidu, na visini 2 metra od zemlje do koje vode stepenice, uz samu 3. kulu. Na zid koji povezuje 6. i 7. kulu penje se stepenicama (V), dok se na zid između 6. i 3. kule penje kroz 6. kulu. Zadnji grad od gornjeg odvajaju zid (koji povezuje 2. i 4. kulu) i oštra stena visine 3 do 4 metra. Na zid, nad kolskom kapijom, penje se stepenicama (VI). Uz samu 5. kulu nalazi se zgrada (VII)(koja je verovatno bila magacin i vojna baraka) iz koje se izlazilo na zid koji se od 5. kule prostire paralelno sa rekom i vodi skoro do stene na kojoj je smeštena 2. kula. U gornji grad se ulazi kroz kapiju (IV) i odatle putić vodi, paralelno sa zidom između 1. i 3. kule, do ulaza (VIII) u citadelu. Ispod tog putića se nalazi nekoliko zgrada, između kojih se staza spušta kroz kapiju (X) ka 2. i 4. kuli i zidu nad zadnjim gradom. U steni na kojoj se nalazi 1. kula urezan je rezervoar (IX) za vodu koji se punio kišnicom. Na zidu, između 4. kule i kapije (IV), nalazi se isturena terasica. Sama citadela je pravougaonične, skoro kvadratne osnove kroz koju se, između spoljašnjeg zida i stene na kojoj se nalazi 1. kula, provlači putić ka poslednjem uporištu utvrđenja Donžon kuli (1. kula). Poslednji deo putića (XI), širok nepun metar, oivičen je oštrim liticama, koje se sa jedne strane obrušavaju u unutrašnjost citadele nekih 5 do 6 metara ispod, dok se sa druge obrušavaju nekoliko desetina metara niže skoro do nivoa Dunava. Posebnu čar tom prelazu daje vetar koji stalno duva, jer je okrenut ka Đerdapskoj klisuri, pogotovo kad iz klisure izleti košava. Kule u tvrđavi su sa drvenim spratovima i stepenicama u unutrašnjosti, dok su stepenice koje vode do njih kamene. Širina stepenika je nepunih 60 santimetara. Polovina kula je sa svih strana od kamena (1,2,4,5,10), dok su ostale sa tri strane kamene, a četvrtu stranu, koja je okrenuta ka unutrašnjosti, nemaju (3,6,7,8,9,). kula je Donžon. Ima osmostranu osnovu iz koje se izdiže kružni vrh u čijem se središtu nalazi kvadratna unutrašnjost. Ulazi se kroz vrata (XII) koja vode do terase zaštićene grudobranima, sa koje se ulazi (XIII) u ogrugli deo kule. Kroz kulu, oko kvadratne unutrašnjosti, vode kamene stepenice koje vode na vrh. kula ima kružni oblik i sa svih strane je kamena. kula ima kvadratnu osnovu, dok joj je slaba strana okrenuta ka Donžon kuli, a na poslednjem spratu ima terasicu koja gleda ka Đerdapu. kula ima kvadratnu osnovu. Ima ulaz u ravni tla, dok se sa jednog od njenih viših spratova izlazi na zid koji je povezuje sa 3. kulom, u kom se nalazi kapija (IV). U prizemlju je smeštena pravoslavna kapelica o čemu svedoče niše za oltar, đakonikon i proskomidija koji su okrenuti ka istoku, a izgrađeni su sa kulom tj. nisu kasnije dozidane. kula je pravilnog kvadratnog oblika. Jedina vrata koja vode u nju smeštena su na zidu, koji je spaja sa 4. kulom, do koga vode kamene stepenice (VI). kula ima kvadratnu osnovu, ali je sa spoljašnje strane ojačana nepravilnom šestostranom osnovom. Kroz nju vode stepenice ka zidu koji je povezuje sa 3. kulom. kula ima kvadratnu osnovu ali je spolja pojačana u obliku kruga. kula ima nepravilnu četvorostranu osnovu i nešto je niža od ostalih. kula ima kvadratnu osnovu, dok spolja ima osmostrano pojačanje. kula je niska (ima samo jedan sprat), sa otvorima za topove. Osnova joj je osmostrana i gotovo je istovetna trima kulama koje su, sa istom namenom (kao artiljerijske kule), dodate Smederevskoj tvrđavi. Srednjovekovni Golubac nastao je na ostacima starijeg rimskog utvređenja. Od 803. godine, do 1018. godine, područje je pripadalo Prvom Bugarskom carstvu, Vizantijskom carstvu od tada do 1193. godine, a Drugom Bugarskom carstvu do 1257. godine. Dobar strateški položaj prepoznali su i srednjovekovni graditelji, te su iskoristili osnove starijih utvrđenja za izgradnju novih tvrđava. Sagrađen je na obali Dunava na samom ulazu u Đerdapsku klisuru, na liticama uzvišenja Radana. Na ovom mestu nalazila se rimska tvrđava Vico Cuppae, a u srednjem veku ovde je podignuto novo utvrđenje kao vojna tvrđava za borbu hladnim oružjem i važno strateško uporište. Na osnovu istorijskih, arhitektonskih i arheoloških podataka smatra se da je grad nastao u drugoj polovini 13. i početkom 14. veka i da su ga gradili Srbi. Vremenom je osnovni izgled tvrđave menjan, pošto je mnogo puta dograđivana i prilagođavana potrebama artiljerije, ali svoj današnji izgled dobila je krajem 15. veka. Golubac se prvi put pominje u ugarskim izvorima datiranim u 1335., 1337., odnosno 1342. godinu (Deroko, 1950). Prema ovim izvorima, tvrđava se vezuje za ugarskog kralja Ludvika I. Ipak, ne zna se kada i ko ga je podigao, ali je njegovu osnovu tj. „Gornji grad” podigao srpski odnosno pravoslavni velikaš, o čemu svedoči i pravoslavna kapelica u sastavu četvrte kule. Grad je potom proširen (na „zadnji” i „prednji grad”) tokom srpske ili ugarske vlasti, iako nije isključeno da je u samom početku izgrađen u ovoj veličini. Poslednju fazu u gradnji sproveli su Turci ojačavši šestu, sedmu, osmu i devetu kulu i dodavši u produžetku spoljašnjeg bedema nisku artiljerijsku kulu (10.) koja je nadzirala Dunav i štitila pristanište za šajke, koje se uz nju nalazilo. Golubački grad se nalazio se u sastavu države kneza Lazara, koji je sela u okolini davao kao metohe manastirima. Odmah nakon Kosovskog boja, 1389. godine, u njega ulazi Bajazit I. Ugarski kralj Sigismund preuzima 1392. godine (Katanić, 1971). Ugari grad 1403. godine predaju despotu Stefanu, kada je on postao ugarski vazal. Grad je trebalo, prema ugovoru iz 1426. godine, da po despotovoj smrti (Stefan umire 1427. godine), zajedno sa Beogradom, bude predat Ugarima. Međutim, komandant grada vojvoda Jeremija ga, iz nepoznatih razloga, predaje Turcima. Prema Segedinskom miru, iz 1444. godine, između Ugara i Turaka, Srpska despotovina biva obnovljena i u njen sastav ulazi i Golubac. Nakon smrti despota Đurđa 1456. godine, Turci ga osvajaju 1458. godine (Srejović, 1994). Ugari na čelu sa kraljem Matijom Korvinom uspevaju da ga osvoje 1481. godine, ali ga vrlo brzo napuštaju (Simić, 1983; Deroko, 1951). Turci vladaju tvrđavom više vekova. Tokom ovog razdoblja ispred tvrđave vremenom se razvilo civilno naselje, a u 18. veku Golubac se opisuje kao napredan grad. Od tada pa do 19. veka Turci vladaju Golupcem. Za kratko su ga držali Austrijanci (1688—1690) i srpski ustanici tokom Kočine krajine i Prvog srpskog ustanka. Srbi Golubac osvajaju ponovo u Drugom srpskom ustanku. Ipak, Golubački grad je konačno predat Srbima na upravu tek 1868. godine. Tada, sa još nekim gradovima u Srbiji, Turci konačno predaju knezu Mihailu Golubac. Neposredno posle Prvog svetskog rata kroz stenu, na kojoj se tvrđava nalazi, probijen je magistralni put koji prolazi kroz tvrđavu, koristeći obe kolske kapije u utvrđenju. Glavna ulazna kapija je srušena bez prethodno urađene dokumentacije. Ovaj put je najkraća veza Srbije sa istočnim delovima Balkanskog poluostrva, tako da su se neretko kroz tvrđavu provlačili šleperi, koji su jedva da mogu proći kroz kapije. Neposredno pred obnovu tvrđave, napravljen je novi tunel 20-30 metara dalje i izvan tvrđave, dok je postojeći zatvoren za korišćenje u saobraćajne svrhe. Izgradnjom HE na Dunavu, njegov nivo kod Golupca se podigao, tako da su najniži delovi grada potopljeni. U godinama velikih suša ili kada zbog poplavnog talasa HE ispuste veću količinu vode, moguće ja uploviti stojeći na čamcu u zgradu u zadnjem gradu (VII), dok se pri normalnom vodostaju čamac jedva provuče kroz lučne ostatke zgrade. Potopljeni delovi zidina, zajedno sa desetom kulom, pružaju sjajne mogućnosti pasioniranim ljubiteljima pecanja, kojih uvek ima u najnižim delovima tvrđave. Zbog svog istorijskog značaja i izuzetne arhitektonske vrednosti, Golubačka tvrđava je proglašena za spomenik od izuzetnog značaja 1979. godine (Spomeničko nasleđe Srbije, 2009). Istraživački i konzervatorski radovi započeti su 1969. godine, a završeni 1987. godine, zbog nedostatka finansijskih sredstava. Početkom 21. veka svi delovi utvrđenja iznad puta, uključujući i šanac, su bili skroz obrasli koprivama, kupinama, šipkom i sličnim rastinjem koje je skoro u potpunosti onemogućavalo kretanje kroz gornje delove utvrđenja, osim po malom uskom putiću koji je vodio do Donžon (1.) kule. Tokom proleća 2005, izvršena je akcija uklanjanja tog rastinja iz šanca i prednjeg grada. U samom šancu je obnovljena česma (koju je do tad skrivalo visoko rastinje) podignuta u čast poljskog viteza Zaviše Crnog koji je ostavio svoj život u Golupcu. U samoj se citadeli, uz kupine, smestilo i nekoliko stabala smokve. Tvrđava je višestruko ugrožena radom kamenoloma, uticajem uspora Dunava i rastinjem koja razara bedeme kula. U još nepovoljnijoj situaciji je podgrađe koje je nemoguće istraživati bez dislokacije magistralnog puta i zatvaranja kamenoloma (Simić, 2000). Do 2010-ih Golubačka tvrđava je bila zapuštena, unutrašnji drveni prilazi kulama su truli i opasni, pa je posmatranje tvrđave bilo bezbedno samo sa spoljne strane, a ulaz u tvrđavu, iako je moguć penjanjem uz zidine, nije bio preporučljiv iz bezbednosnih razloga. Stanje pre obnove se može opisati kroz sledeći navod: Zidine, kule i kamena stepeništa su u dosta dobrom stanju, ali su drveni spratovi i stepenice odavno istrulele i pretvorile se u prah. U 5. kuli su naknadno postavljena vrata, koja su u dobrom stanju, kao i spratovi sa stepenicama kojima se moglo izaći na njen vrh ili sići u tminu nižih spratova. Danas su viši spratovi skroz urušeni, dok su daske koje čine pod i grede koje ih drže, u nivou ulaznih vrata trule i potpuno nebezbedne za kretanje. Uz stepenice (VI) ima ostataka drvene ograde, koja je skroz istrulela, na kojoj se vide buketi cveća ostavljeni u spomen na devojku koja je poginula kada se ograda, na koju se oslonila, polomila. Slična nesreća se dogodila i 27.09. 2008. godine, kada se, tokom đačkog izleta učenika Mladenovačke gimnazije, pod jednom učenicom odvalio deo građe tvrđave na kome je stajala, nakon čega je pala sa vrha glavne kapije (II) na magistralni put koji kroz nju prolazi. Ona je nakon toga prevežena u Požarevačku bolnicu, a zatim i u beogradski Urgentni centar, a lekari su njeno stanje ocenili kao veoma teško, ali su napomenuli da se devojka nalazi van životne opasnosti.

Prikaži sve...
1,900RSD
forward
forward
Detaljnije

Stanje kao na fotografijama 49cm x 69cm Jacobove lestvice američki je psihološki horor iz 1990. godine [4] u režiji Adriana Lynea, producent Alan Marshall, scenarist Bruce Joel Rubin, a u glavnim ulogama Tim Robbins, Elizabeth Peña i Danny Aiello. U filmu iskustva Jacoba Singera prije i za vrijeme službe u Vijetnamu rezultiraju čudnim, fragmentarnim vizijama i bizarnim halucinacijama koje ga i dalje progone. Kako se muke pogoršavaju, Jacob očajnički pokušava dokučiti istinu. Ljestve Jacoba izradio je Carolco Pictures deset godina nakon što ih je napisao Rubin. Iako je tek umjereno uspješan po izlasku, film je stekao kultnu sljedbu, a radnja i specijalni efekti postali su izvor utjecaja na razna druga djela poput serije videoigara Silent Hill. Remake, također naslovljen Jacobove ljestve, objavljen je 2019. Directed by Adrian Lyne Produced by Alan Marshall Mario Kassar Written by Bruce Joel Rubin Starring Tim Robbins Elizabeth Peña Danny Aiello Music by Maurice Jarre Cinematography Jeffrey L. Kimball Edited by Tom Rolf Production company Carolco Pictures Distributed by Tri-Star Pictures Release date November 2, 1990 Running time 113 minutes[1] Country United States Language English Budget $25 million[2] Box office $26.1 million Tim Robbins as Jacob `Professor` Singer - Vietnam vet Elizabeth Peña as Jezebel `Jezzie` Pipkin - Girlfriend Danny Aiello as Louis `Louie` Denardo - Chiropractor Matt Craven as Michael Newman - Chemist Pruitt Taylor Vince as Paul Gruneger - Fellow vet Jason Alexander as Mr. Geary, the lawyer Patricia Kalember as Sarah - Ex-wife Eriq La Salle as Frank - Fellow vet Ving Rhames as George - Fellow vet Brian Tarantina as Doug Anthony Alessandro as Rod Brent Hinkley as Jerry S. Epatha Merkerson as Elsa Kyle Gass as Tony Lewis Black as Jacob`s doctor Perry Lang as Jacob`s assailant Macaulay Culkin (uncredited) as Gabe Singer - Deceased son Originalan filmski plakat

Prikaži sve...
490RSD
forward
forward
Detaljnije

Predsednik Skupstine grada Beograda Branko Pesic moli ________ da izvoli prisustvovati Svecanom prijemu koji priredjuje povodom Dana oslobodjenja Beograda u sredu 20. oktobra 1971. godine u 20.00 casova u zgradi Skupstine grada Beograda Dolazak do 19.45 casova Ulaz iz Pionirskog parka Kljucne reci za pretragu E Series Italian republic Ministry of Education General Directorate of Antiquities and Fine Arts Entrance ticket Lire 250 Full Rate No tip Серија Е Италијанска република Министарство за образовање Генерална управа за старине и ликовне уметности Улазница Лире 250 Укупна цена Нема напојнице Serija E Italijanska republika Ministarstvo za obrazovanje Generalna uprava za starine i likovne umetnosti Ulaznica Lire 250 Ukupna cena Nema napojnice Serie E Republica Italiana Ministero Dela Publica Istruzione Direzione Generale Dele Antichita E Bele Arti Biglietto Dingresso D ingresso Lira 250 Tarifa Intera Nesvna Mancia Italia italija italy italijanske italijanski italijansko tickets ulaznica ulaznice starina starine lepa lepo umetnost umetnosti art arts kolekcionarstvo kolekcionarski primerak zbirka ulaznica za zbirku karata karta karte lira lire pozivnica pozivnice ulaynica ulaynice serija serije a antika antikvitet antikviteti antikvarni 1 2 3 4 kec dvojka trojka cetvorka golf kais kaisa rebrastog zupcastog rebrasti zupcasti drugo druga dbajovic na rasprodaji mojlink www com in rs popust na popustu polovne polovni kupindo jeftina jeftino knjige prodaja na prodaju prodajem moj link prednji prednja golf za golfa drugo druga dbajovic na rasprodaji mojlink www com in rs popust na popustu polovne polovni kupindo jeftina jeftino knjige prodaja na prodaju prodajem moj link prednji prednja najbolje u lazarevcu old timer old timers old tajmer oldtajmer oldtajmeri lenjir kljucne reci za pretragu bitumen bitulit brosura brosure katalog katalozi industrija bitumenskih proizvoda beograd bulevar jna broj br 67-69 izolacione mase izolaciona masa bitumeni bituliti kraberoid 120 blank industrija bitumenskih i sintetickih proizvoda proizvod proizvodi hidroizolacione kiselootporne i druge mase masa vinaz-vinil azbestnih ploca azbestne ploce nacin primene tehnicke karakteristike svojstva osobine rugo druga dbajovic na rasprodaji mojlink www com in rs popust na popustu polovne polovni kupindo jeftina jeftino knjige prodaja na prodaju prodajem moj link prednji prednja golf za golfa drugo druga dbajovic na rasprodaji mojlink www com in rs popust na popustu polovne polovni kupindo jeftina jeftino knjige prodaja na prodaju prodajem moj link prednji prednja najbolje u lazarevcu old timer old timers old tajmer oldtajmer oldtajmeri - Prve savezne radne akcije omladine Jugoslavije prva savezna randa akcija omladina jugoslavije ra radna akcija radne akcije Kolekcija 8 beograd beograda branka pesica gradonacelnik belgrade pozivnica pozivnice na grb pionirski park skupstina grada beograda grad beograd dan svecani prijem

Prikaži sve...
1,000RSD
forward
forward
Detaljnije

Stanje kao na fotografijma, u donjem delu iskrzan i malo po sredini gde je savijan 49cm x 69cm Retko u ponudi !!! Vrata ostaju otvorena je jugoslavenski crno-bijeli igrani film snimljen 1959. godine u režiji Františeka Čapa po scenariju Vladimira Paskaljevića. Protagonist, čiji lik tumači Rade Vergović, je Petar, maloljetni delinkvent koji bježi iz popravnog doma te, nastojeći pronaći utočište, odgovara na oglas porodice koja traži unuka nestalog u Drugom svjetskom ratu. Radnja prikazuje kako njegove planove da ih prevari i opljačka poremeti to što prvi put u životu bude dočekan ljubavlju i pažnjom, kao i to da se zaljubio u svoju `sestru`, čiji lik tumači Milena Dravić. Vrata ostaju otvorena su kasnijim kritičarima postala zanimljiva zbog sadržaja koji se smatrao `subverzivnim` za tadašnje stadnarde jugoslavenske kinematografije, pri čemu se prije svega navodi motiv incesta, isto kao što dio kritičara u nekim scenama pronalazi homoerotski sadržaj.[1] Široj javnosti je, međutim, daleko poznatiji po tome što je u njemu tada mlada i relativno nepoznata Milena Dravić prvi put tumačila glavnu žensku ulogu, a što joj je omogućilo da sljedeće decenije postane najveća zvijezda jugoslavenske kinematografije. Godine 2014. je u Trebinju, koje je služilo kao jedna od lokacija filma, film prikazan na 2. Trebinjskom filmskom festivalu, čime je svečano obilježena 55. obljetnica rada Milene Dravić, koja je bila posebni gost. Režija František Čap Producent Bosna film Scenario Vladimir Paskaljević Uloge Rade Vergović Teodora Arsenović Milena Dravić Dušan Janićijević Montaža Marija Fuks Datum(i) premijere 1959 Trajanje 100 min. Zemlja SFR Jugoslavija Jezik srpskohrvatski Originalan filmski plakat Kinema Sarajevo

Prikaži sve...
1,791RSD
forward
forward
Detaljnije

Vladimir Dvornikovic Hvar, crkva sv. Marka akvarel na razglednici `koja je putovala` 15 x 10 cm signatura i zapis autora napred i nazad Transkript teksta: Hvar 27 VI 54 Obicno u zivotu ostvarenja nisu tako lepa kao ocekivanja, ali ovoga puta bio je izuzetak: ovde je lepse no sto sam i mislio, i priroda i istorija. Slikam uveliko i mislim: kako li je sad tamo u onim vrucim sobama gde smo donedavno zajedno radili. Srd. pozdrav V Dvornikovic. Vladimir Dvorniković (28 July 1888 – 1956) was a Croatian and Yugoslav philosopher, ethno-psychologist, and a strong proponent of a Yugoslav ethnicity. He was a professor at the University of Zagreb during the 1920s. Dvorniković was also an advocate of psychologism and animal philosophy. He is best known for authoring the book `Characterology of the Yugoslavs.` Biography Vladimir Dvorniković was born in Severin na Kupi, at the time in the Kingdom of Croatia and Slavonia, Austria-Hungary. His father Ljudevit-Lujo was a pedagogue, and his mother Marjana was also an educator and a part-time publicist. Vladimir was the eldest of eleven children. Because of constant relocating due primarily to his parents` career, he finished elementary school in Drežnik, and high school in Zemun and Sarajevo. In the 3rd year of high school he became interested in literature and was an enthusiastic reader of the works of Herbert Spencer and Ernst Haeckel. In 1906 Dvorniković travels abroad to study philosophy in Vienna. Professors who had tremendous influence on young Vladimir were Friedrich Jodl and Wilhelm Jerusalem. He received his doctorate from Vienna in 1911 with his thesis titled `About the necessity of the psychological establishment of the cognitive theory.` His plans on habilitation in Vienna were hindered due to the outbreak of the first World War. From 1910 and on he relocates to Sarajevo, Bihać, and Zagreb to commit to teaching. Apart from dissertation, he profiles himself as a psychologist with the book `Both essential types of philosophizing - Attempt of psychological orientation in current philosophical currents`, published in German in Berlin of 1917. During the first World War he was deported to Bihać for labor because of his pro-Yugoslav orientation. In 1918 Dvorniković arrives in Zagreb where he works in a Musical school. During 1919 he begins lecturing at the University of Zagreb with the theme `Philosophy and Science.` In 1925 he becomes a regular professor on the board of directors for the `theoretic and practical philosophy and for the history of philosophy.` He is the fourth professor of philosophy in Croatia in half a century; his predecessors being Franjo Marković, Đuro Arnold and Albert Bazala. Rejecting, like Bazala, the old education-system scheme of Johann Friedrich Herbart, Dvorniković indulges himself in the search for proper philosophy, respectively referring to it as `our autochthonous philosophy.` Not scrupling to participation in his public life and pronouncement tribunals about current societal and political themes. A strong proponent of `integrated Yugoslavism` (the concept of the Yugoslav Democratic Party), he is an opponent to political demagogy and to the regime of his time. As a result, in 1926 - only a year prior to becoming a regular professor, at age 38 becomes retired. After his departure from the university, he becomes intensely active in public affairs. He recites over 400 lectures in public across all parts of united Yugoslavia, but also in Vienna, Prague, and Zurich. He annunciates discussions, various studies, essays, articles, displays, and criticisms. He moves to Belgrade and, after the establishment of the Sixth-of-January dictatorship, fully cooperates with the new regime. In 1933, he became the assistant of the ministry of education, but is soon retired (in 1934). He authors the book `Battle Idea` in 1937, and then writes his most famous book in 1939, titled `Characterology of the Yugoslavs.` During the second World War he lives withdrawn in Belgrade. After the establishment of Communist Yugoslavia, he is enrolled as a member of the `Commission for the constructing appellation in architecture.` He is a member from 1945 - 1950. He authors smaller articles regarding the history of culture, archeology, ethnology, and psychology. He was briefly involved in photography. Dvorniković died in Belgrade, in what was at the time the People`s Republic of Serbia, FPR Yugoslavia. Yugoslav Characterology Written in Serbo-Croatian (Karakterologija Jugoslavena), the book addresses the need to establish a national character within the entire country. Dvorniković writes that it is important to `mix` up all elements of Yugoslavia and to create one people (the Yugoslavs). He claims that Serbs and Croats can only survive as a strong nation by integrating into one people (like the unification of Germans and Germany or that of Italians and Italy). The book did not dismiss the differences among people that inhabited Yugoslavia, but stressed that these differences were `contingent and temporary and that they mask a deeper and more profound racial unity`. He also advocated the idea of a Dinaric race, and his book overall gives a comprehensive description of unitarist Yugoslav mythology.[1] Works Along with other texts, he has published the following works: Die beiden Grundtypen des Philosophierens, Berlin, 1918. (Oba osnovna tipa filozofiranja) Savremena filozofija (2 sveska), Zagreb, 1919. i 1920. Studije za psihologiju pesimizma (2 sveska), Zagreb, 1923. i 1924. Psiha jugoslavenske melankolije, Zagreb, 1925. (2. prerađeno izdanje) Tipovi negativizma, Zagreb, 1926. T. G. Masaryk kao filozof i sociolog, Prag, 1927. (objavljeno na češkom i na `jugoslavenskom`) Borba ideja, Beograd, 1937. Karakterologija Jugoslavena, Beograd, 1939. Владимир Дворниковић (Северин на Купи, 28. јул 1888 — Београд, 30. септембар 1956) је био југословенски филозоф и етнопсихолог.[1] Биографија Гимназију је похађао у Земуну и Сарајеву. Филозофију је студирао у Бечу од 1906. код В. Јерузалема и Фридриха Јодла, гдје је и докторирао 1911. године. Због пројугословенске оријентације аустроугарске власти су га прогнале да ради у Бихаћу где се тако окупила значајна интелектуална елита. У Загреб долази 1918. године где ради у Музичкој школи. Хабилитирао за звање доцента с тезом „Наука и филозофија“ на Филозофском факултету у Загребу где је предавао теоретску и практичну филозофију као суплент што је и за историју филозофије, док је редовни професор историје филозофије био од 1925. до 1926. кад је принудно пензионисан. Иако пензионисан са 38 година наставља неуморно да држи предавања у Бечу, Цириху и Прагу, укупно више од 400. Поново налази запослење 1933. као помоћник министра просвете Србије, али поново бива пензионисан у јесен 1934. године. После рата ради као научни радник у неким комисијама при Савету за грађевинарство, а 1953/54 као професор у средњој школи. Пошто је проглашен за реакционарног мислиоца дела му више нису штампана. Повремено се издржавао продајући своје аквареле. Умро је у Београду 30. септембра 1956. године. О раду Године 1939. је објавио дело Карактерологија Југословена у намери да истакне примарне одлике колективног карактера како југословенских народа тако и етничких група. У поређењу са сличном студијом Јована Цвијића Дворниковић иде и даље, јер сматра да поред рељефа и климе на формирање етнопсихолошких категорија утичу још и антрополошки, психолошки и историјски фактори. Сматра да је динарски антрополошки тип репрезентативан за „југословенског човека“.[2] Основне карактеристике његовог учења су одбацивање етнопсихологије и карактерологије као научних дисциплина описујући их као популарну или полунаучну психологију раса, толико омиљену у време пред Други светски рат у научним круговима наклоњеним нацистичким идејама. Важно је напоменути да се служио кранилогијом, која свакако не стоји у никаквој корелацији са менталним карактеристикама становништва. Међутим, најтежи напади на ово дело су уследили после II светског рата. Оно је проглашено безвредном компилацијом која је штетна по својим тумачењима југословенским народима. Постоје мишљења да је овај став резултат марксистичког приступа у анализи научног стваралаштва Дворниковића, а да ће научна верификација дати другу слику вредности његовог рада. За свог живота је објавио преко 400 радова, књига, расправа, есеја и студија. Признања Орден Светог Саве IV степена.[1] Дела (библиографија) Борба идеја, Београд (1936) Карактерологија Југословена, Космос, Београд 1939; Просвета 1990; Просвета 2000. Види још Живко Микић Референце Српски биографски речник I том, А ‐ Б, Владан Јовановић, Матица српска, Нови Сад (2004) (српски) Палавестра, Александар; Милосављевић, Моника (2015). „Дело Јована Цвијића и Владимира Дворниковића кроз призму српске археологије”. Етноантрополошки проблеми. 10 (3): 619. Приступљено 12. 4. 2017. Пронађени су сувишни параметри: |pages= и |page= (помоћ) Спољашње везе P vip.svgПортал Биографија Карактерологија Југословена - Глава 13, посвећена раду Биографија Владимира Дворниковића чланци Карактерологија Југословена, трећи пут („Време“ бр. 488, 13. мај 2000.)

Prikaži sve...
19,920RSD
forward
forward
Detaljnije

U dobrom stanju! Ima ispisano nesto obicnom olovkom, nista strasno! Il portiere di notte (u prijevodu Noćni portir), u međunarodnoj distribuciji poznat pod engleskim naslovom The Night Porter, je italijanski igrani film snimljen 1974. u režiji Lilliane Cavani. Po žanru je drama, a radnja mu je smještena u Beč krajem 1950-ih. Naslovni protagonist, koga tumači Dirk Bogarde, je portir u jednom tamošnjem hotelu koji je za vrijeme drugog svjetskog rata bio SS-oficir u koncentracionom logoru, a koga sreće jedna od gošći (čiji lik tumači Charlotte Rampling), koja je u istom logoru za vrijeme rata bila zatvorenica i koja s njim obnavlja bizarnu sadomazohističku vezu. Noćni portir se smatra jednim od najpoznatijih djela u filmografiji Bogardea, Rampling i Lilliane Cavani, ali i jednim od najkontroverznijih filmova svog vremena. Kritičari su bili duboko podijeljeni na one koji su film optuživali za senzacionalizam i eksploataciju stradanja u Holokaustu, te na one koji su Cavani hvalili zbog ozbiljnog nastojanja da se obrade dotadašnje tabu-teme kao što su Stockholmski sindrom, alternativni oblici seksualnosti. Scena u kojoj polugola Rampling imitira Marlene Dietrich se smatra jednom od najpoznatijih u svjetskoj kinematografiji 1970-ih. Režija Liliana Cavani Producent Robert Gordon Edwards Esa De Simone Scenario Liliana Cavani Uloge Dirk Bogarde Charlotte Rampling Philippe Leroy Gabriele Ferzetti Isa Miranda Muzika Daniele Paris Fotografija Alfio Contini Distribucija The Criterion Collection Datum(i) premijere 3. april 1974 (Francuska) 1. oktobar 1974 (SAD) Trajanje 118 min. Zemlja Italija Jezik engleski italijanski Liliana Cavani (rođena 12. siječnja 1933., Carpi, Italija) [1] talijanska je filmska redateljica i scenaristica. Pripada generaciji talijanskih filmaša iz Emilije-Romagne koja je istaknuta sedamdesetih godina, uključujući Bernarda Bertoluccija, Pier Paola Pasolinija i Marca Bellocchia. Cavani je postala međunarodno poznata nakon uspjeha u igranom filmu iz 1974. Il portiere di notte (Noćni portir). Njezini filmovi imaju povijesnih problema. [2] Uz igrane filmove i dokumentarne filmove, režirala je i operu. Filmski plakat

Prikaži sve...
1,390RSD
forward
forward
Detaljnije

Jedna zlata vredna REC & DVA harizmaticna imena Nadezdino pismo - dopisnica iz 1907. godine - bratu Rastku Petrovicu (nadrealisti, nadrealizam) za sta je moguce dobiti i fotosertifikat. Nadežda Petrović Izvor: Wikipedia Nadežda Petrović Autoportret Rođenje 1873 Čačak, Kneževina Srbija Smrt 1915 Valjevo, Kraljevina Srbija Nacionalnost srpska Polje slikarica Nadežda Petrović (Čačak, 1873. – Valjevo, 1915.), najznačajnija srpska slikarica s kraja 19. i početka 20. vijeka. Sadržaj/Садржај 1 Biografija 2 Umjetnički rad 2.1 Münchensko razdoblje (1898. - 1903.) 2.2 Srbijansko razdoblje (1903. - 1910.) 2.3 Pariško razdoblje (1910. - 1912.) 2.4 Ratno razdoblje (1912. - 1915.) 3 Bibliografija 4 Vanjske veze Biografija S obitelji se 1884. godine preseljava u Beograd. Višu žensku školu završila je u Beogradu 1891. godine. Sljedeće 1892. godine polaže ispit za nastavnicu crtanja u srednjim školama te postaje učenica u ateljeu Đorđa Krstića. 1896/97. godine pohađa školu kod Kirila Kutlika. Od 1898. godine počinje školovanje u Münchenu u ateljeu Slovenca Antona Ažbea. Već 1900. godine imala je prvu samostalnu izložbu u Beogradu. Godine 1901. započinje rad u ateljeu Juliusa Extera u Münchenu. Od 1904. godine angažira se u domovini oko Prve jugoslavenske umjetničke izložbe, osnivanja Lade i Prve jugoslavenske umjetničke kolonije (Sićevo, Pirot, 1905. godine). Do 1912. godine izlaže na mnogobrojnim izložbama: Izložba Lade; Izložba jugoslavenske kolonije 1907; Izložba srpskog umjetničkog udruženja 1908; Druga samostalna izložba u Ljubljani 1910; iste godine u Parizu na Jesenskom salonu i u Zagrebu u okviru grupe Medulić; sljedeće 1911. godine izlaže u srpskom paviljonu na Međunarodnoj izložbi u Rimu, na Salonu internacionalne unije i Jesenskom salonu u Parizu. U Beogradu 1912. godine otvara slikarsku školu i sudjeluje na četvrtoj jugoslavenskoj izložbi. U Prvom balkanskom ratu sudjeluje kao dobrovoljna bolničarka na bojišnici. Sa srpskom vojskom je ponovo 1913. i 1914. godine. Umrla je od tifusa u Valjevu gdje je bila na dužnosti dobrovoljne bolničarke. Umjetnički rad Slikarstvo Nadežde Petrović, najznačajnije srpske umjetnice s početka 20. vijeka uvodi srpsku umjetnost u tokove suvremene europske umjetnosti. Zahvaljujući njenom duhu koji je, iz male Srbije, stremio modernom svijetu, ali i sretnim okolnostima da se početkom 20. vijeka školovala u likovnim središtima Evrope, njeno slikarstvo ide, najvećim dijelom, u korak s evropskim ekspresionizmom, a ponekad se i približava tada još neafirmiranoj apstrakciji. Na njenim najboljim radovima dominiraju velike površine, njene omiljene užareno crvene boje i, njoj komplementarna, zelena. Ljubav prema bojama stvara na nekim platnima koloristički vrtlog gdje se, pored ostalih, ističu fovistička ljubičasta, plava i crna boja. Snažni potezi kista i široki i gusti, pastozni namazi ponekad platno pretvaraju u dinamičnu reljefastu površinu. Voljela je slikati portrete i pejzaže, a njeno domoljublje ogledalo se i u čestom izboru tema iz nacionalne povijesti i slikanju ljudi i predjela Srbije. Djelo Nadežde Petrović, u cjelini, zrači strašnom ekspresijom, snagom i hrabrošću ove jedinstvene slikarice s Balkana. Školovanje u Münchenu, posjete Parizu i Italiji i stalni povratak tradicionalnoj Srbiji ostavili su trag na njenim platnima, te se njen opus može podijeliti na nekoliko razdoblja. Münchensko razdoblje (1898. - 1903.) Prvi dio - učenje u školi Antona Ažbea, slovenskog slikara (Bavarac, kopije starih majstora). Drugi dio - rad u ateljeu Juliusa Extera, jednog od osnivača münchenske Secesije (Bavarac sa šeširom, Vodenica, Iberze, Borova šuma, Jelova šuma, Akt s leđa) Bavarac sa šeširom, 1900. Umjetnička galerija `Nadežda Petrović` Čačak Vodenica, 1901, Umjetnička galerija `Nadežda Petrović` Čačak Srbijansko razdoblje (1903. - 1910.) Prvi dio - poslije 1903. (Stablo u šumi, Resnik - više studija, Staro groblje, Žetva, Domaćin, Djevojče iz Sićeva, Sićevo - više studija, Guslar, Redovnik) Drugi dio - poslije Italije 1907. (Dereglije na Savi, Žena sa suncobranom, Anđa, Staro beogradsko groblje) Resnik, 1904, Narodni muzej Beograd Pariško razdoblje (1910. - 1912.) (Most na Seni, Kej na Seni, Kraljević Marko i Miloš Obilić, Bulonjska šuma, More, Plaža u Bretanji, Bogorodičina crkva u Parizu) Ratno razdoblje (1912. - 1915.) (Čaršija, Stari šedrvan u Prizrenu, Prizren, Gračanica - nekoliko studija, Kosovski božuri - nekoliko studija, Dušanov most, Vezirov most, Ruševine, Valjevska bolnica) Stari šadrvan u Prizrenu, 1913, Umjetnička galerija `Nadežda Petrović` Čačak Gračanica, 1913, Umjetnička galerija `Nadežda Petrović` Čačak Turski most Stari Prizren Bibliografija Stanislav Živković, Nadežda Petrović (1873-1915), ZLUMS, Novi Sad 1966. Miodrag B. Protić, Srpsko slikarstvo XX veka, knjiga I, Nolit, Beograd 1970. Lazar Trifunović, Srpsko slikarstvo 1900-1950, Beograd 1973. Katarina Ambrozić, Nadežda Petrović 1873-1915, Beograd 1978. K. Ambrozic, Nadežda Petrović (1873-1915), Bayerische Staatsgemuldesammlungen/Neue Pinakothek, München 1985. Katalog stalne postavke sa vodičem kroz zbirke, Umetnička galerija `Nadežda Petrović`, Čačak 1995. Nadežda Petrović 1873-1915, PUT ČASTI I SLAVE, katalog, Beograd 1998. Vanjske veze Commons-logo.svg Nadežda Petrović na Wikimedijinoj ostavi Umetnička galerija `Nadežda Petrović` Čačak Надежда Петровић Из Википедије, слободне енциклопедије Надежда Петровић Надежда Петровић: Аутопортрет, 1907, Народни музеј, Београд Надежда Петровић: Аутопортрет, 1907, Народни музеј, Београд Информације Датум рођења 12. октобар 1873. Место рођења Чачак (Кнежевина Србија) Датум смрти 3. април 1915. Место смрти Ваљево (Краљевина Србија) Дела Надежда Петровић (Чачак, 12. октобар 1873 — Ваљево, 3. април 1915) била је најзначајнија српска сликарка с краја 19. и почетка 20. века. Садржај 1 Живот 2 Уметнички рад 2.1 I Минхенски период (1898 — 1903) 2.2 II Српски период (1903 — 1910) 2.3 III Париски период (1910 — 1912) 2.4 IV Ратни период (1912 — 1915) 3 Види још 4 Референце 5 Литература 6 Спољашње везе Живот Рођена у Чачку 12. октобра 1873. године од оца Димитрија - Мите Петровића и мајке Милеве, сестричине Светозара Милетића.[1] Њен млађи брат је књижевник Растко Петровић. Са породицом се 1884. године преселила у Београд. Вишу женску школу завршила је у Београду 1891. године. Следеће, 1892. године, полаже испит за наставницу цртања у средњим школама и постаје ученица у атељеу Ђорђа Крстића. 1896/97. године похађа школу код Цирила Кутљика. Од 1898. године почиње школовање у Минхену у атељеу Словенца Антона Ажбеа. Споменик Надежди Петровић у Пионирском парку, Београд, поклон града Аранђеловца поводом IX скупа Несврстаних земаља 1989. године Већ 1900. године имала је прву самосталну изложбу у Београду. Године 1901. започиње рад у атељеу Јулијуса Екстера у Минхену. Године 1903, 26. августа са Делфом Иванић и Милицом Добри оснива хуманитарно друштво Коло српских сестара.[2] Друштво је настало као одговор на погроме над хришћанима у, како се тада сматрало Старој Србији, након Илинденског устанка. Надежда је са Милицом Добри крајем 1903. чак отишла у Македонију и тамо делила хуманитарну помоћ коју је друштво сакупило. Са њима је под маском пратиоца ишао и Војислав Танкосић који је радио на стварању српске четничке организације. Надежда је своје импресије са овог опасног путовања оставила у драми Војвода Мицко Поречки, где је главни лик војвода Мицко Крстић. Драма није објављена за њеног живота. Од 1904. године ангажује се у домовини око Прве југословенске уметничке изложбе, оснивања Ладе и Прве југословенске уметничке колоније (Сићево, Пирот, 1905. године). Бавила се и ликовном критиком. До 1912. године излагала је на многобројним изложбама: Изложба Ладе; Изложба југословенске колоније 1907; Изложба српског уметничког удружења 1908; Друга самостална изложба у Љубљани 1910; исте године у Паризу на Јесењем салону и у Загребу у оквиру групе Медулић; наредне 1911. године излагала је у српском павиљону на Међународној изложби у Риму, на Салону интернационалне уније и Јесењем салону у Паризу. У Београду је 1912. године отварила сликарску школу и учествовала на четвртој југословенској изложби. Сликарка Надежда Петровић као ратна болничарка Отац јој је умро априла 1911, а мајка 1912. године. Њихову смрт је тешко поднела.[3] У Првом балканском рату учествује као добровољна болничарка на фронту. Са српском војском је поново 1913. и 1914. године. Умрла је у Ваљеву 3. априла 1915. године, од пегавог тифуса, била је на дужности добровољне болничарке. Епидемија у Ваљеву је однела животе и лекарима Драгињи Бабић, Селимиру Ђорђевићу и другима. У чачку се од 1960. одржава сликарско бијенале под називом Меморијал Надежде Петровић. Уметнички рад Сликарство Надежде Петровић, најзначајнијег нашег уметника с почетка века, уводи српску уметност у токове савремене европске уметности. Захваљујући њеном духу који је, из мале Србије, стремио модерном свету, али и срећним околностима да се, почетком 20. века, школује и да посети ликовне центре Европе, њено сликарство иде, највећим делом, у корак са европским експресионизмом, а понекад се чак приближава, тада још неафирмисаној, апстракцији. На њеним најбољим радовима доминирају велике површине, њене омиљене, ужарено црвене боје и, њој комплементарна, зелена. Љубав према бојама ствара на неким платнима колористички вртлог где се, поред осталих, истичу фовистичка љубичаста, плава и црна боја. Снажни потези четкице и широки и густи, пастуозни, намази понекад платно претварају у динамичну рељефасту површину. Волела је да слика портрете и пејзаже, а њен патриотизам огледао се и у честом избору тема из националне историје и сликању људи и предела Србије. Место сахране 1915. године, сликарке Надежде Петровић у Ваљеву умрле од тифуса. гроб на Новом гробљу у Београду Дело Надежде Петровић, у целини, зрачи страшном експресијом, снагом и храброшћу

Prikaži sve...
84,150RSD
forward
forward
Detaljnije

Stanje kao na fotografijma 49cm x 69cm Sodoma i Gomora - u Sjedinjenim Državama poznati kao Posljednji dani Sodome i Gomore - epski je film DeLuxe Color iz 1962. godine koji se labavo temelji na biblijskom čitanju Sodome i Gomore. Film je bio francusko-talijansko-američka koprodukcija koju su napravili Pathé, SGC i Titanus. Režirao ga je Robert Aldrich, a producirali Maurizio Lodi-Fe, Goffredo Lombardo i Joseph E. Levine. Scenarij su napisali Giorgio Prosperi i Hugo Butler, a glazbenu notu skladao je Miklós Rózsa. Directed by Robert Aldrich Written by Giorgio Prosperi Hugo Butler Produced by Joseph E. Levine Maurizio Lodi-Fe Goffredo Lombardo Starring Stewart Granger Pier Angeli Anouk Aimée Stanley Baker Rossana Podestà Cinematography Alfio Contini Silvano Ippoliti Cyril J. Knowles Mario Montuori Edited by Mario Serandrei Peter Tanner Music by Miklós Rózsa Production companies Pathé SGC Titanus Distributed by 20th Century Fox Release date 4 October 1962 (Italy) 23 January 1963 (US) Running time 154 minutes Countries Italy France United States Language English Budget $4.5 million[1] Box office $2.5 million (US/ Canada)[2][3] 1,614,441 admissions (France) Stewart Granger as Lot Anouk Aimée as Queen Bera Pier Angeli as Ildith, Lot`s wife Stanley Baker as Prince Astaroth Rossana Podestà as Shuah Rik Battaglia as Melchior Giacomo Rossi-Stuart as Ishmael Scilla Gabel as Tamar Anthony Steffen as The Captain (as Antonio de Teffi) Gabriele Tinti as Lieutenant Enzo Fiermonte as Eber Daniele Vargas as Segur Claudia Mori as Maleb Feodor Chaliapin Jr. as Alabias Mitsuko Takara as Orphea Massimo Pietrobon as Isaac Mimmo Palmara as Arlok Liana Del Balzo as Rich Hebrew woman Francesco Tensi as 1st old man Andrea Tagliabue as Eber`s son Alice Kessler as Dancer Ellen Kessler as Dancer Originalan filmski plakat AdriaFilm

Prikaži sve...
890RSD
forward
forward
Detaljnije

Đovani Bokačo (ital. Giovanni Boccaccio; Čertaldo, 1313 — Čertaldo, 1375), italijanski književnik, humanista. Učestvovao aktivno u političkom i kulturnom životu firentinske Komune. Đovani Bokačo, jedan od najznačajnijih pisaca humanizma, rođen je 1313. godine, najverovatnije u Čertaldu, kao vanbračno dete imućnog trgovca Bokačina di Kelina. Mladost je proveo u Napulju, gde se školovao i započeo svoj književni razvoj. Kada se pojavila crna kuga 1348. godine, Bokačo se nalazio u Firenci. Od kuge su umrli njegov otac i maćeha, i tada je Bokačo ostao na čelu roditeljskog doma. Nakon 1348. godine, književna slava i društveni položaj počeli su da mu donose različita priznanja od firentinske Komune. Pisac se tokom sledeće decenije bavio raznim zvaničnim, diplomatskim poslovima. Veoma veliki uticaj na Bokačov duhovni razvoj i književni rad imao je Petrarka, sa kojim se Bokačo upoznao 1350. godine u Firenci, i sa kojim je ostao prijatelj do kraja života. Propast zavere u decembru 1360. godine, u koju su bile umešane ličnosti veoma bliske Bokaču izmenila je političke odnose unutar firentinske Komune. U tom periodu Bokačo je udaljen od javnih obaveza. Razočaran prevarama i intrigama u gradskom političkom životu pisac se povukao u Čertaldo, gde je učio i meditirao. U novoj fazi političke napetosti, Bokačo je dobio nova javna zaduženja. Od velike važnosti bila je njegova poslanička misija, od avgusta do novembra 1365. godine, koja je papi Urbanu V donela podršku Firence za povratak papskog dvora u Rim. U proleće 1371. godine vratio se u Čertaldo sa svog poslednjeg putovanja u Napulj, i tu je živeo u oskudici, bolestan, među svojim knjigama. Godine 1373. firentinska Komuna ga je pozvala da u crkvi San Stefano di Badija javno čita i tumači Danteovu Komediju. Umro je u Čertaldu 21. decembra 1375. godine. Duh Napulja, kao i život koji je tamo vodio sasvim je odgovarao Bokačovim ljudskim, intelektualnim i stvaralačkim težnjama. Kretao se u krugovima učenih ljudi i otmenog sveta. Bilo mu je omogućeno da koristi veliku kraljevsku biblioteku, u kojoj je zadovoljavao svoja široka interesovanja u vezi sa književnošću, astrologijom, mitologijom i drugim područjima. U takvoj društvenoj i kulturnoj sredini, kojoj je obeležje davala hedonistička i aristokratska literatura, Bokačo je započeo intenzivnu književnu aktivnost, kako na latinskom, tako i na narodnom jeziku. Ipak, usredsredio se na dela na narodnom jeziku namenjena dvorskoj sredini u kojima je obradio niz motiva u vezi sa sopstvenom ličnošću. Bokačo, poput Petrarke i Dantea doživljava kao najznačajniji događaj u formiranju sebe kao književnika susret sa ženom, koja će ostati njegova jedina prava i nikad zaboravljena ljubav. I danas je nejasno da li je ova velika Bokačova ljubav samo plod mašte i literarne konvencije ili realan doživljaj presudan u razvoju pisca. Bokačova Fijameta je, kako on sam tvrdi, bila nezakonita ćerka Roberta Anžujskog. Ako se izostave razne Rime, prvo delo koje je Bokačo sastavio bio je kraći spev, Dijanin lov, mala poema od osamnaest pevanja u tercinama. Delo evropske slave iz napuljskog perioda jeste roman u prozi, u pet knjiga, Filokolo. Bokačo je u ovom delu proširio, u književnosti već poznatu temu o doživljajima dvoje mladih ljubavnika, Florija i Bjanćifiore. Herojski, dvorski i viteški pogled ima osnovnu ulogu u Teseidi, poemi u oktavama u dvanaest knjiga, posvećenih Fijameti. Firenca je, nasuprot Napulju bila sredina praktičnog, trgovačkog, politikom i borbama angažovanog grada. Bokačo je nastavio sa svojom književnom delatnošću u drugačijem književnom podneblju. On sada piše dela u kojima spaja dvorsku sredinu, u kojoj se prethodnih godina kretao, sa ambijentom grada i njegovom bogatom tradicijom. U delu Elegija gospođe Fijamete žena nije prikazana kao predmet obožavanja, već kao subjekat koji pripoveda o svojoj ljubavnoj patnji. Najzrelije Bokačovo pesničko ostvarenje u firentinskom periodu je Fijezolanska priča o nimfama, mala poema u 473 oktave, odraz poštovanja pisca prema firentinskoj tradiciji. U Dekameronu, remek delu oblikovanom najverovatnije između 1348. i 1351. godine, Bokačo je uspeo da prikaže život u svoj njegovoj punoći i da stvori predstavu svestrane, bogate slike o ljudima, najrazličitijih iskustava i tipova. Dekameron je zbirka od sto novela, vešto osmišljene, precizne strukture, koja najavljuje Bokača kao jednog od najznačajnijih nosilaca humanističkih ideja. Sedam devojaka i tri mladića sreću se u Crkvi Svete Marije Novele, stvaraju dogovor u kome će priča postati spasonosna sila koja pobeđuje smrt. Postoje mišljenja da su sedam devojaka Bokačove ljubavnice – od Pampineje, koju je prvu voleo, do Elize, koju je voleo kada je pisao delo. Međutim, Pampineja je bujna, Fijameta je raspevana, Emilija je laskavica, Laureta Petrarkina Laura, Neifila ponovo zaljubljena, i Eliza Vergilijeva Didona. Bar tako tvrdi de Sanktis. Devojaka ima koliko i dana u nedelji, planeta na nebu, teoloških vrlina (slobodnih veština). Broj tri, koliko ima mladića, simbolizuje muško načelo i sveto trojstvo. Panfilo sav ljubav prepostavlja se da predstavlja nevernog Bokača, Filostrato pobeđen ljubavlju, predstavlja Bokača odgurnutog. Dioneo, na kraju je jedan od piščevih potpisa, te je ovaj pripovedač razvratnih priča na kraju dana, verovatno sam autor. Pripovedanje novela samo je deo njihove aktivnosti, i oni od toga prave ritual – ceremoniju krunisanja, zadavanje teme i pravila pripovedanja. Maglovit okvir govori o još nekim njihovim stalnim aktivnostima kao što su šetnje. Poruka Dekamerona je možda, budimo velikodušni da bi tako ovekovečili svoje kratke živote. Pripovedanje je podeljeno na četiri teme. Prva slobodna (1 dan), druga o fortuni (2 dana), o amoru (četiri dana) i o velikodušnosti (1 dan). Bokačo nije želeo da stil okvira puno odudara od stila novela pa je uveo i prelaze. Asketski duh koji vladao srednjovekovljem postavio je vrhunac savršenstva u ekstazu. Danteova alegorijska bića odraz su zamagljene vizije sveta, želje da se nešto kaže po ugledu na teokratsku literaturu, legende, misterije, vizije i alegorije. Nasuprot takvom svetu postoji početkom 14. veka živa trubadurska tradicija koja na svet gleda mnogo vedrije, postoje novele – priče o događajima od velikog značaja koji nam se dopadaju kao istiniti. Ipak, nepolodnost dela koja su prethodila Dekameronu je nespecifičnost situacije, opštost likova, i to je polje na kome će Bokačo, učenjak, poznavalac, Dantea i klasike, začeti svoj literarni svet. Oskudan, protokolaran okvir Dekamerona on ispunjava individualiziranim pričama, u kojima glavnu ulogu igraju dve pojave – ljubav i inteligencija. U odnosu na njih se čitav svet ponovo procenjuje. Duh humanizma po čijim je stavovima i pesnik živeo, nameće mu da istakne u svom delu trijumf razuma i duha, prirodnog nagona, nad misticizmom klera. Dekameronom Bokačo uzdiže zemaljski život iz blata, a književni rod novele iz niskih u srednje staleže. NJegovo oružje je vesela karikatura. Kako ona funkcioniše? Karikatura je realno prikazivanje predmeta uz isticanje njegove slabe i smešne strane, i upravo je to sredstvo poslužilo Bokaču da stvori svoj novi svet – koji je prirodan, a ne duhovan. Unutrašnji duhovni život pun misterije i fanatizma koji nalazimo kod Dantea – ovde je potisnut nagonom – silovitom reakcijom na sopstvenu suprotnost. U tom svetu Bog i proviđenje su samo imenovani, dok svetom i ljudskim sudbinama upravlja slepi slučaj – Fortuna, koja se može pobediti samo uz pomoć inteligencije. Natprirodnog nema, može se pojaviti samo kao šala i prevara, dok se Bajka javlja samo u dve novele poslednjeg dana u pričama o čarobnom vrtu i velikodušnosti. Legenda je izložena parodiji, viteški ideali se hvale, ali u sklopu renesansnog zanosa zaštite prirodnog ponošanja, lične inicijative i domišljatosti. Zbog takvih karakteristika Bokačovo je delo nazvano LJudskom komedijom, čistoj suprotnosti Božanstvenoj Komediji, a ovaj termin upotrebljava i De Sanktis. Ovo definiše poetski svet u kome je telo suprotstavjleno strogosti klera, u kome profani svet karikira svoje gospodare. Zlobno društvo neznalica se suprotstavlja inteligentnom društvu. Komični motiv Dekamerona proističe iz inteligentnog, a ne moralnog sveta. Lukavi duh stalno trijumfiuje nad neukim. Takav pogled prema intelektu dolazi iz kulta lepe forme, lepe reči i najezde antičkog nasleđa koji dolaze posle Dantea. Umetnike interesuje lepa odeća stvarnosti, a u proučavanju ih vodi erudicija. Javlja se naturalizam i realizam praktičnog života. Ali Bokačov svet nije čisto realističan. Pre svega zato što njegov cilj nije da predstavi precizno svet kakav jeste, već da pronađe čudesne i izuzetne slučajeve i da ih predstavi na duhovit način. Novele su samo prividno, površno raspoređene na teme i lelujaju od krajnosti do krajnosti; tragično i komični, visoko i nisko, mešaju se kao odraz šireg pogleda na svet. Autor i slušalac su superiorni nad pričom – nalaze se visoko iznad nje, nepredvidivi, posmatraju svoj predmet kritički, zabavljaju se i naslađuju njime na elegantan način. Vrsta čudesnoga koja iz toga izvire je sasvim nova – ljudska dela u hiru slučaja koja pobeđuju pretpostavke razuma. Zato De Sanktis Dekameron naziva i Karavanom mašte u kome su ljudi oslobođeni svih veza naočigled smrti – pozornica ljudskih dela kojima upravlja slučaj. Pošto je interes Dekamorona u neobičnosti uzroka i posledica događaja, moralno je potpuno uklonjeno – vrlina je takođe književna – prerađena iz viteških romana i svetovne literature. Gospoda pokazuju svoju vrlinu time što se ne služe zlo svojom silom već se pokazuju darežljivi i uslužni. Vrlina tako više nema teološki i mističan karakter – i stvara se osećaj vedrine. Srećne i tužne priče plivaju u lepom okviru sve utopljene u tu vedrinu. Opisi, razgovori i refleksije razblažuju i rasplinjuju svaku tugu i kob – negativnee, ali i pozitivne emocije postaju sasvim površne. Uslovljen istorijskim okolnostima (pobedom gibelina, miru, povratku antičkom nasleđu) intelekt se razmnožio, stvorio svoju klasu (humaniste) i tako se izdvojio od ostatka sveta. Siguran znak učenosti u tom soju postalo je smejanje grešnom, neukom svetu. Čak i propovednici više nisu bili sumorni već su nastojali da dosetkama, ogovaranjima i šalama zabave slušaoce. Zato i Bokačo sebi dozvoljava da u Dekameronu svetovni ljudi prilikom ispovesti (Ćapeleto) magarče glupe i tupe sveštenike. Ali šta to vidimo u prelazu, Bokačovom izumu – Pamfilo počinje pripovetku da će se raditi o tome da svaku stvar treba raditi u ime Boga, jer on uzima u obzir čistotu molioca, a ne njegovo neznanje, niti to što je možda u paklu. Zatim se ocrtava čovek koji uživa u grehu, koji sa zadovoljstvom i svesno čini zlo. U Burgundiji se ponaša drugačije, kao ljubazan i blag. Zelenaši se, kad Ćapeleto oboli, brinu da im njegova smrt u njohovoj kuće ne naškodi za posao, jer su Italijanski zelenaši. Iako bi ga otac pustio sa ispovesti brže, matorom Italijanu je stalo da što više slaže, jer u laži uživa, a ovo mu je poslednja. Jednom sam ljunuo u božijem hramu kaže na kraju Ćapeleto, a sveštenik mu odgovara, nema veze svi mi tamo pljujemo po ceo dan. Čak i prevaranti su zgranuti i razveseljeni Ćapeletovim bezočnim laganjem. Pošto je Ćapeleto postao svetac Bokačo zaključuje, da nije važno kakvom se svecu molimo dok god je naša misao čista i iskrena. Iako je pripovedač u ovoj priči moralno neopredeljen zbog štoga što ne procenjuje svetsku pravdu, već svoje mogućnosti, i odnos sa bogom – on postavlja jednu komičnu situaciju – oduševljenog fratra i lažljivog Ćapeleta – i iz rušenja jedne od misterija hrišćanstva – poslednje ispovesti – navir komika. U istom maniru, čuda svetaca (Martelino, Fra Alberto) prikazana su sa komičnom vesečošću. U priči o Martlinu tri lakrdijaša dolaze da vide umrlog sveca Ariga. Da bi ušli u puni crkvu, Martelino se pravi oduzetim. Štos bi mu upalio ali ga je neko prepoznao i onda su ga tukli. Da bi ga spasili, prijatelji ga optužuju za krađu, od čega se on brani, ali je barem spašen od batina zbog glume hendikepiranosti. Svu trojicu spašav i nagrađuje uslužni Sandro, predstavnik plemićke vrline. Priča o Martelinu je zabavna priča, bez oštre poente, koja se igra sa motivom svetosti. Još bezobraznija je priča o Fra Albertu koji je ubedio ženu da se u nju zaljubio Anđeo Gavrilo. Niko ne potencira da je važno to što je on loše završio – važna je priča, koja je prijatna, fluentna i drži pažnju. Tako i Pampineja počinje priču – želi da ispriča novelu koja će sve da nasmeje, ali da se ne udalji suviše od teme pripovedanja. Priča je takođe o prevarantu koji postaje sveštenik preselivši se iz Imole u Veneciju. U ovoj priči Fra Laberto zastupa intelekt, koji se zlo služi svojom moći nad priglupim svetom. Iz toga takođe izbija vrcava komika, posebno kada joj kaže da ga je anđeo prebio i zatražio da se izvini što je kudio njenu lepotu – Lizeta se toliko nadula od uzbuđenja da joj košulja nije prekrivala zadnjicu. Namere fra Alberta su potpuno telesne, ali i smešne. Tu dolazi do onog momenta koji Auerbah navodi kao primer za Bokačovo tretiranje stvarnosti razgovor glupe Lizete i neke žene oko Arhanđela Gavrila, vrhunac komičnog u ovoj noveli. Sa psihološkom rafiniranošću on oslikava prijino ustezanje i tobož verovanje Lizeti da bi joj ona ispričala celu priču. Posle toga su mnoge peripetije – skakanje u kanal Grande, svetkovina na kojoj se Alberto prerušava u divljeg čoveka da bi pobegao od devera. Život predstavljen u Dekameronu je velika slika sveta nad kojom se dižu Danteove paklene Malebolge. Kulturan i uglađen svet u njemu je refleks viteških romana (Federico degli Albriđi). U tom svetu. Utisak je da se u novelama nalazimo u površnom i lakomislenom svetu, okrenutom ka spolja, ka uživanju, sudbinama nošenim tamo-`vamo vihorovima slučaja i sreće. Kultura u prvom cvatu, ruga se nekulturi nižih slojeva. Osnovni karakter koji daje radost Dekameronovim prizorima je priprostost neukih ljudi. Pripovedači Bokača su renesansni ljudi – oni provode veseo ali pristojan život, zazivaju Boga, i poštuju Vrkvu i religiozne forme – međutim oni se smeju glupanima i lukavcima bez težnje da svet isprave u moralnom smislu, ili da ga reformišu – nalik Kralju Liru na krahu Šekspirove drame, kada drži Kordeliju u naručju, mrtvu. Ta neposrednost smrti je kuga, kod Bokača. Radosnoj atmosferi pripovedaka umnogome doprinosi njihov okvir – jer su i njihovim pripovdačima one samo sredstvo da se vreme provede ugodno, i da se ne misli na svakodnevne opasnosti. Ono što ih čini zanimljivim jeste Bokačova umetnost lokalizacije – pričanja priče kao da je jedinstvena, kao da se odigrala samo jedan put. Bio je poznat po tome da je do preciznosti hirurga obrađivao predanja sve dok ne bi bile samo njegove priče. (Paklena devojka V, 8). Tu Bokačo priča jednu običnu priču o tome kako žena precenjuje svoju lepotu i kudi druge, ali zbog načina pričanja, pametne dosetke njenog strica i još nekih detalja, priča izgleda kao da se dogodila samo jednom u Čelatiku. (Shvatila je Freskove istinite reči onako kako bi ih razumela ovca) Bokačove inovacije u formi novele bile su uvođenje individualnih crta karaktera, umesto opštih tipova, uvođenje ambivalentnih likova, ograničavanje dajstva Fortune... NJegova kompoziciona struktura sa druge strane pratila je ranu novelističku tradiciju, sa tom specifičnošću što je Bokačova zbližavala razne žanrovske izvore. Bokačova shema u najvećem broju pripovedaka izgleda ovako: 1) Motivacija ili priprema situacije 2) Izlaz iz situacije pomoću aktivne samoinicijativnosti 3) Humanistička lekcija iz morala Uz to, postoje i nerešive situacije sa tragičnim krajem, izuzetni slučajevi i bajke (radnje sa karakterom iskušenja). Dešava se da postoje i složenije strukture – da zadovoljenje želje jednog lika vodi šteti drugog; ili sintagmatska serija sa dva toka – sticanje onoga što se želi i izbegavanje nastale pretnje. Bokačova sredstva, su, za razliku od legendi, retorička, a ne čisto narodska. On polaže veliki deo uživanja na dramski efekat rasprava i argumentacija. Kada se koristi vulgarizmima on to čini da ocrta npr. posustajanje duše u ženi (madam Lizeta razgovara sa prijom). Sočnost kratkih novela je u zaključku, baš kao i kod soneta. Taj zaključak je često nenadan i u suprotnosti je sa premisama – te izreke, dosetke, epigrame i šale stvorila je škola trubadura ili «vesele nauke». Međutim, zabavna karikatura je Bokačov zanat, a poenta je uopštena, zabavna stvar koja proizilazi iz raskošnog zapleta situacija i misli.

Prikaži sve...
1,900RSD
forward
forward
Detaljnije

Stanje kao na fotografijma 49cm x 69cm Masakr u Rimu (talijanski: Rappresaglia) je talijanski ratni dramski film iz 1973. godine koji je režirao George Pan Cosmatos [1] o masakru u Ardeatinu koji se dogodio u ardeatinskim špiljama u Rimu, 24. ožujka 1944. godine, a Nijemci su ga počinili kao odmazdu nad partizanima. napad na SS policijsku pukovniju Bozen. [2] Film je zasnovan na knjizi Roberta Katza `Smrt u Rimu` iz 1967. godine. [3] Talijanski sud izrekao je producentu Carlu Pontiju i redatelju Cosmatosu šestomjesečnu uvjetnu kaznu za njihov film za koji je tvrdio da Papa Pio XII zna i nije učinio ništa po pogubljenju talijanskih talaca od strane Nijemaca. Optužbe su na kraju odbačene u žalbenom postupku. [4] Imena žrtava prikazana su u završnoj špici, za razliku od uloga i članova posade. Directed by George P. Cosmatos Written by Robert Katz (book) George P. Cosmatos Produced by Carlo Ponti Starring Richard Burton Marcello Mastroianni Cinematography Marcello Gatti Edited by Françoise Bonnot Music by Ennio Morricone Release date 4 October 1973 Running time 110 minutes Country Italy Language English Richard Burton as SS-Obersturmbannführer Herbert Kappler John Steiner as SS-Standartenführer Eugen Dollmann Anthony Steel as SS-Sturmbannführer Dr. Borante Domizlaff Brook Williams as SS-Hauptsturmführer Erich Priebke Dennis Burgess as SS-Sturmbannführer Hellmuth Dobbrick Anthony Dawson as SS-Brigadeführer Wilhelm Harster Luftwaffe officers Peter Vaughan as Field Marshal Albert Kesselring Leo McKern as Luftwaffe General Kurt Mälzer Italian fascists Guidarino Guidi as Interior Minister Guido Buffarini Guidi Renzo Montagnani as Police Chief `Questore` Pietro Caruso Vatican officials Marcello Mastroianni as Father Pietro Antonelli Robert Harris as Father Pancrazio Other characters Giancarlo Prete as Paolo Delia Boccardo as Elena Renzo Palmer as Giorgio Duilio Del Prete as Partisan Originalan filmski plakat Croatia Film

Prikaži sve...
790RSD
forward
forward
Detaljnije

Kartice Jugio (Yu-Gi-Oh!). Cena je za 1 karticu sa spiska dole. Zajednicki opis za ovu gomilu: Kartice su na spanskom! Imam i jos neke druge,ne na englskom,vec na drugim jezicima (na arapskom,japanskom). Nazad: U gornjem levom cosku ne pise nista,a u donjem `Yu Gu Oh! Trading Card Game`.Ivice (i da kazem cela pozadina) su u jarko narandzastoj boji. Napred: Ima zastitnu foliju,koja se presijava (vide se `zvezde`,kad se pod odredjenim uglom stavi ka svetlu).Attribute je na engleskom/spanskom. Opste stanje: Desna ruka - OK (odlicno),ali je na obe kartice neki pametnjakovic napisao 2 iksa (XX) na gornjoj ivici,plus pise Bane u onom srednjem crnom delu Obelisk - pohaban i malo prelomljen vertikalno (vidi se samo nazad,ne i napred). U ponudi su kartice (ime i u zagradi attribute): Obelisk El Atormentador (God) Brazo derecho del Maestro (Oscuro) ***** Slikana je cela gomila (grupa),a takodje i jedna kartica (tj. njeno lice i nalicje),karakteristicna/prosecna za celu ovu gomilu primera radi (mozda je ta vec prodata,proverite spisak),da bi mogli da uporedite da li je to to izdanje koje vam treba (posto izgleda postoji vise razlicitih izdanja;zato i imam vise ovakvih grupa/gomila,pogledajte moje ostale ponude ovih kartica).Otprilike,kako ona izgleda,tako i vecina drugih kartica iz ove grupe izgleda (sto se tice ocuvanosti i izgleda - gde je sta i kako napisano). Naslov ponude je formiran da kazem na osnovu pozadine kartice,da bi mogli koliko-toliko da se orijentisete medju svima njima (ima oko 25 razlicitih grupa kartica). Ono sto sam primetio da malo vise odstupa od zajednickog opisa,to sam i naveo posle naziva te kartice.Imam preko 1000 (ako ne i par hiljada) razlicitih kartica,nemojte mi zameriti ako sam slucajno preskocio u opisu neku crticu ili tackicu (manu),ne mogu sve da vidim,moguce su neke omaske (nenamerne).Mozda sam i ja napravio neku typing mistake u imenu,raspao sam se od kucanja (vec danima em sortiram em prekucavam imena ovih kartica),ne zamerite. Ako posle naziva kartice pise npr. `x2` (ili x3,x4,x5...) to znaci da imam dva,tri,cetiri... takva ista primerka,u slucaju da vam treba vise istih kartica. Takodje,ne razumem se u to sta je original,a sta nije (ni iz kog deka su kartice).Jedino mogu da opisem ono sto vidim (kako izgleda kartica) i to je to.Pa mozete iskoristiti to moje neznanje (tj. ovakvu povoljnu ponudu) ako mislite da je ovo original. U svakom slucaju,ovo dobro dodje za zabavu/igru sa prijateljima.Ne morate da kupujete neke kartice koje su po par stotina dinara,kad su ovde MNOGO jeftinije. Iskoristite to!

Prikaži sve...
10RSD
forward
forward
Detaljnije

Crtež za `Obično petkom` Mića Mihajlović 1936 - 2018 Rođen u Kraljevu 1936. godine, najveći period svog života proveo je stvarajući na Petrovaradinskoj tvrđavi, na koju se `doselio` 1964. godine. Umetničku školu u Novom Sadu je završio 1967. godine. Izlagao je više od 150 puta u bivšoj Jugoslaviji i svetu. Osim slikarstvom, bavio se i novinarstvom. Novinarsku karijeru je započeo u Listu socijalističkog saveza radnog naroda novosadskog sreza `Tribina`, nakon čega je radio i kao ilustrator u `Dnevniku`. Njegov dugogodišnji i veliki opus ovenčan je mnogobrojnim domaćim i međunarodnim nagradama, a dobitnik je Februarske i Oktobarske nagrade Grada Novog Sada. Bio je oštar kritičar svih režima, od vremena SFRJ do danas. Njegov atelje je bio poznat kao `lajaonica` u koju su dolazili mnogi, pa čak i policajci, zbog čega su, kako je sam rekao, jedni drugima čuvali leđa. `Inventar` njegovog ateljea bio je i Mika Antić, sa kojim je bio veliki prijatelj. Govoreći o razlozima zbog kojih se bavi slikarstvom, rekao je da to ne radi da bi bio slavan za života ili posle smrti. `Slikao sam iz jedne potrebe, jer slikarstvo je kao poezija, nešto što čovek želi da kaže, ali na drugačiji način. Ja je ne govorim rečima, ja je govorim četkom, crtežom i bojom. Beležim vreme u kojem sam, a naravno i vreme koje tek dolazi. Često puta sam naslućivao, kroz slikarstvo, da će se desiti neke stvari kao što su se i desile. Kada pričaš nešto o budućem vremenu onda izgledaš kao veštac običnom svetu. Onda kažu da izmišljaš. Ne izmišljaš ništa, negde je u to sebi ugrađeno, neki vanvremenski čip i on izbija pre vremena i govori`, pričao je poznati slikar. Upoređujući period komunizma sa današnjom demokratijom, Mihajlović je za portal `mojnovisad` rekao da je nekada `bar postojao neki red`. `Uvek je umetnost iziskivala žrtvu, i uvek je umetnik morao da bude svestan da će zbog toga imati nedaće, da će se mučiti i koprcati. Ali se nekako moglo, nekada. Danas? Danas za sve to što daješ ne dobiješ baš ništa. Za mene su uvek govorili da sam više radnik nego slikar. I tako mora da bude. Jedan Pikaso ne bi bio to što jeste, da nije bio radnik. Ali danas taj rad ništa ne vredi. Danas slikari prodaju slike za dve, tri hiljade dinara. I srećni su ako uspeju. Ja neću da se potpišem bez sto evra. Imam tu svoju penziju, kolika je, tolika je. Ali svoje ime neću uludo da prodajem`, govorio je Mića. Mića Mihajlović je preminuo 10.03.2018 u Novom Sadu. Miroslav Mika Antić (Mokrin 14. mart 1932 − Novi Sad 24. jun 1986) bio je srpski pesnik i urednik. Pored književnosti, bavio se slikarstvom, novinarstvom i filmom.[1] Bio je i urednik lista „Ritam“ i „Dnevnika“ u Beogradu, i „Mladog pokolenja“ u Novom Sadu.[2] Biografija[uredi | uredi izvor] Rođen je u Mokrinu na severu Banata. Osnovnu školu započeo je u Kikindi a nastavio u Pančevu. Živeo je u Pančevačkoj Gornjoj varoši, gde je pohađao i gimnaziju. Sa samo šesnaest godina napisao je svoje prve pesme koje su izašle u časopisu „Mladost”. IP „Novo pokolenje”, 1950.godine, prihvatio je da odštampa prvu zbirku pesama „Ispričano za proleće”.[3] Studije je upisao u Beogradu na Filozofskom fakultetu. Živeo je u Novom Sadu. Na dan svoje smrti dobio je nagradu koja mu je uručena u Skupštini Vojvodine.[4] Pre nego što je postao poznati pesnik bavio se raznim poslovima - bio je mornar, radio je u lutkarskom pozorištu. Stvaralašltvo[uredi | uredi izvor] Spomen ploča na kući u Pančevu Spomenik Miroslavu Antiću u Novom Sadu Pesnik Mika Antić je u jednom razgovoru rekao da je čitao mnoge pisce, i da su na njega svi uticali. Ali je malo onih, kako je govorio, koji su mu ostali dobri i večiti prijatelji. U dečjoj literaturi, na primer, kako je govorio, nikad se nije razočarao u Sent Egziperija. U svom delu, Antić, poput Egziperija, pokazuje koliko su vredne male stvari koje odrasli ljudi ne primećuju. U obraćanju deci on kaže: „Moje pesme nisu pesme, nego pisma svakome od vas. One nisu u ovim rečima, već u vama, a reči se upotrebljavaju samo kao ključevi, da se otključaju vrata iza kojih neka poezija, već doživljena, već završena, već mnogo puta rečena, čeka zatvorena da je neko oslobodi“.[5] Režirao je filmove „Doručak sa đavolom“, „Sveti pesak“, „Široko je lišće“, „Strašan lav“. Pisao je dramska dela i jedan roto roman.[6] U periodu od 1941. do 1954. živeo je u Pančevu.[7] O njemu je Nemanja Rotar napisao knjigu „Sutradan posle detinjstva”.[8] Na Novom novosadskom groblju ispratilo ga je više od deset hiljada ljudi, 26. juna 1986. godine. Njegova poslednja želja je bila da mu pročitaju „Besmrtnu pesmu” i odsviraju „Pira mande korkoro” kada ga budu sahranjivali.[3] Nasleđe[uredi | uredi izvor] Odlukom gradske skupštine Novog Sada od 2007. godine, druge nedelje marta u Novom Sadu održavaju se „Antićevi dani”. U okviru manifestacije se dodeljuje godišnja nagrada „Miroslav Antić”. Nagrada i manifestacija su izostale 2021. i 2022. godine.[9] Po njemu su nazvane škole: OŠ „Miroslav Antić” Niš, OŠ „Miroslav Antić” Palić, OŠ „Miroslav Antić” Čukarica, OŠ „Miroslav Antić” Futog i OŠ „Miroslav Mika Antić` Pančevo. Dela[uredi | uredi izvor] Pesma Plavi čuperak, Mika Antić Duration: 57 seconds.0:57 Knjige za odrasle[1] „Vojvodina“ „Ispričano za proleće“ (1951) „Roždestvo tvoje“ „Plavo nebo“ „Nasmejani svet“ (1955) „Psovke nežnosti“ „Koncert za 1001 bubanj“ (pesme) (1962) „Mit o ptici“ „Šašava knjiga“(1972) „Izdajstvo lirike“ „Savršenstvo vatre“ (1982)[10] Knjige za decu[1] „Poslednja bajka“ (1965) „Plavi čuperak“ (1965) „Garavi sokak“ (1973) „Olovka ne piše srcem“ (1973) „Živeli prekosutra“ (1974) „Druga strana vetra“ (1978) „Ptice iz šume“ (1979) „Prva ljubav“ (1981) „Svašta umem“ (1981) „Horoskop“ (1983) „Plava zvezda“

Prikaži sve...
11,990RSD
forward
forward
Detaljnije

Kraljevina Srbija (1913) Originalni Potpis Ljubomira Jovanovića na dokumentu, u funkciji Ministra prosvete i crkvenih poslova. Љубомир Јовановић (Котор, 2/14. фебруар 1865 — Београд, 10. фебруар 1928) је био српски историчар и политичар. Био је редовни професор Универзитета у Београду од оснивања 1905. године, академик СКА, министар просвете, министар унутрашњих дела, члан Државног савета. Као министар унутрашњих послова учествовао је у прогону Драгутина Димитријевића Аписа и Црне руке на Солунском процесу због наводног атентата на регента Александра. Пред крај живота постао је близак краљу Александру и велики ривал Николе Пашића, због чега је искључен из Народне радикалне странке. Биографија Рођен је 1865. године у Котору. Пореклом је из Рисна, одакле се његов отац Лазар Јовов преселио у Котор. После учествовања у Кривошијском устанку (1881—1882) прешао је са Данилом Живаљевићем и другим омладинцима у Србију, где су касније били међу оснивачима часописа Коло. Првих осам редовних професора Београдског универзитета, 1905. године: Седе, слева Јован Жујовић, Сима Лозанић, Јован Цвијић, Михаило Петровић Алас; стоје, слева Андра Стевановић, Драгољуб Павловић, Милић Радовановић и Љубомир Јовановић. Приликом оснивања Српске књижевне задруге 1892. године изабран је за секретара, Стојан Новаковић за председника, а Јован Јовановић Змај за потпредседника. За дописног члана Српске краљевске академије изабран је 1890, а за редовног 1900. године. У периоду 1901-1903 био је управник Народне библиотеке Србије. Приликом оснивања Универзитета у Београду 1905. године био је међу првих 8 редовних професора који су бирали цео остали наставни кадар. Заједно са професором Љубомиром Ковачевићем написао је „Историју српског народа“ (у две књиге, 1893. и 1894) за период до 1020. године. Био је један од чланова „Централног револуционарног тајног одбора у Београду“. Заједно је са Голубом Јанићем и Јосифом Студићем основао удружење „Српска браћа“ 23. јануара 1905. Друштво је деловало до 1918. и његов председник је све време био Голуб Јанић. Био је један од оснивача „Српског књижевничког друштва“ 26. маја 1905. како се тада звало Удружење књижевника Србије. Био је министар унутрашњих послова Краљевине Србије 1909-11 и 1914-18, министар просвете, члан Државног савета. Као министар унутрашњих послова учествовао је у прогону Драгутина Димитријевића Аписа и Црне руке на Солунском процесу због наводног атентата на регента Александра. Приликом проглашења Краљевине Срба, Хрвата и Словенаца 1. децембра 1918. био је један од шест чланова одбора, као представник Владе Краљевине Србије, који је требало да утврди начин како да се уједињење прогласи. Представници Владе Србије били су још и Стојан Протић и Момчило Нинчић, а представници Народног вијећа Анте Павелић, Светозар Прибићевић и Јосип Смодлака. Пред крај живота постао је велики Пашићев ривал и помогао је краљу Александру у Пашићевом сменивању 1926. Пашићева струја је била привремено успешна тако што је успела да искључи Јовановића из Главног одбора. Kao na fotografijama.

Prikaži sve...
3,000RSD
forward
forward
Detaljnije

BATES, ELLIOT & CO - Četiri dezertna tanjira (1874) Dimenzije Prečnik: 20 cm Visina: 2 cm Ukupna težina: 1430 g Sitni tragovi pribora na dnu tanjira. Glazura na svim tanjirima je sitno ispucala, većim delom i potamnila, manje na licu, više na naličju - svaki je tanjir posebno prikazan na kolaž-slikama, s lica i naličja. Žig na dnu, štampan plavim (jedan tanjir nema štampani žig): Crtež nagog keramičara koji kleči pri radu 1790 (u postolju, godina kada je Joseph Stubbs osnovao fabriku “Dale Hall Works”u Longsportu, Stoke-on-Tent ) Žig je uvela kompanija “Bates, Elliot & Co” u periodu 1870-1875 godine, tada vlasnik fabrike “Dale Hall Works”u Longsportu, Stoke-on-Tent. Prema podglazurno utisnutim oznakama, jedan tanjir proizeden je u januaru 1874. (oznaka 1/74), jedan u februaru 1874. (2/74) i dva u maju 1874 (5/74). Fabriku “Dale Hall Works”, u Logsportu, u blizini Barslem (Barzlem), u području Stoke-on-Tent (Stouk-on-Tent) koje je bilo centar engleske keramičarske industrije, osnovao je Joseph Stubbs (Džozef Stabs) 1790. godine. Nakon povlačenja iz posla 1829. Godine, Stubbs je umro 1836. godine. Oko 1843. godine fabriku je preuzela kompanja “T J & J Mayer” tri brata Mayer (Mejer): Thomasa (Tomas), Johna (Džon) i Joshue (Džošua) Mayer. Proizvodili su kvalitetni višebojnu keramiku, koja je svojila medalju na britanskoj izložbi 1851. godine. 1855. godine kompaniji se pridružio Liddle Elliot (Lidl Eliot), i fabrika je radila pod imenom “Mayer Bros (braća Mejer) & Elliot” do 1858. godine, kada je u kompaniji ostao samo Joshua Mayer, a ime promenjeno u “Mayer & Elliot”. 1862. godine se i Joshua Mayer povukao iz posla, a Elliot je nastavio posao zajedno sa sinom Thomasom (Tomas) Elliotom: “Liddle Elliot & Son.” Kada je Liddle Elliot umro 1869. godine, u kompaniji ga je zamenio William Bates (Vilijem Bejts). Ime je promenjeno u „Bates, Elliot & Co“ a asortiman je proširen i fabrika je, pored keramičkog posuđa, proizvodila i sanitarni, fotografski, apotekarski i parfimerijski pribor. Elliot je napustio kompaniju 1875. godine, a zamenio ga je John Walker (Džon Voker). Sada se kompanija zvala “Bates, Walker & Co“. 1878. godine partnerima se pridružio James Gildea (Džejms Gildej). 1881. godine Bates je napustio posao a Gildea i Walker su nastavili zajedno, pod imenom “Gildea & Walker”. 1885. godine povukao se i Walker, a Gildea je nastavio posao sam. Fabrika je radila do 1888. godine. Prodaju se bez držača za tanjire. (118/31-40/129pod/-kp/1213)

Prikaži sve...
3,900RSD
forward
forward
Detaljnije

NOVA URAMLJENA IKONA-SVETI APOSTOL LUKA Dimenzije ikone su 30,7cm SA 24,4cm,pozadi ima metalni trougao da se može zakači na ekser na zidu-svaka ikona koju prodajem ima staklo-tj.uramljena je sa staklom. Свети апостол и јеванђелист Лука Свети Еванђелист Лука беше родом из Антиохије Сиријске. У младости он добро изучи грчку философију, медицину и живопис. Он одлично знађаше египатски и грчки језик. У време делатности Господа Исуса на земљи Лука дође из Антиохије у Јерусалим. Живећи као човек међу људима, Господ Исус сејаше божанско семе спаооносног учења свог, а Лукино срце би добра земља за то небеско семе. И оно проклија у њему, ниче и донесе стоструки плод. Јер Лука, гледајући Спаситеља лицем у лице и слушајући Његову божанску науку, испуни се божанске мудрости и божанског знања, које му не дадоше ни јелинске ни египатске школе: он познаде истинитог Бога, верова у Њега, и би увршћен у Седамдесет апостола, и послат на проповед. О томе он сам говори у Еванђељу свом: Изабра Господ и других Седамдесеторицу, и поana их по два и два пред лицем својим у сваки град и место куда шћаше сам доћи (Лк. 10, 1). И свети Лука, наоружан од Господа силом и влашћу да проповеда Еванђеље и чини чудеса, хођаше `пред лицем` Господа Исуса Христа, светом проповеђу припремајући пут Господу и убеђујући људе да је на свет дошао очекивани Месија. У последње дане земаљског живота Спаситељевог, када Божански Пастир би ударен и овце се Његове од страха разбегоше, свети Лука се налажаше у Јерусалиму, тугујући и плачући за Господом својим, који благоволи добровољно пострадати за спасење наше. Али се његова жалост убрзо окрену на радост: јер васкрсли Господ, у сами дан Васкрсења Свог јави се њему када је с Клеопом ишао у Емаус, и вечном радошћу испуни срце његово, о чему он сам подробно говори у Еванђељу свом (Лк. 24, 13-35). По силаску Светога Духа на апостоле, свети Лука остаде неко време са осталим апостолима у Јерусалиму, па крену у Антиохију, где је већ било доста хришћана. На том путу он се задржа у Севастији,[1] проповедајући Еванђеље спасења. У Севастији су почивале нетљене мошти светога Јована Претече. Полазећи из Севастије, свети Лука је хтео да те свете мошти узме и пренесе у Антиохију, али тамошњи хришћани не дозволише да остану без тако драгоцене светиње. Они допустише, те свети Лука узе десну руку светога Крститеља, под коју је Господ при крштењу Свом од Јована преклонио Своју Божанску Главу. Са тако скупоценим благом свети Лука сгимсе у свој завичај, на велику радост антиохијских хришћана. Из Антиохије свети Лука отпутова тек када постаде сарадник и сапутник светог апостола Павла. To се догодило у време Другог путовања светога Павла.[2] Тада свети Лука отпутова са апостолом Павлом у Грчку на проповед Еванђеља. Свети Павле остави светога Луку у Македонском граду Филиби, да ту утврди и уреди Цркву. Од тога времена свети Лука остаде неколико година у Македонији,[3] проповедајући и ширећи хришћанство. Када свети Павле при крају свог Трећег апостолског путовања поново посети Филибу, он посла светог Луку у Коринт ради скупљања милостиње за сиромашне хришћане у Палестини. Скупивши милостињу свети Лука са светим апостолом крену у Палестину, посећујући успут Цркве, које су се налазиле на острвима Архипелага, на обалама Мале Азије, у Финикији и Јудеји. А када апостол Павле би стављен под стражу у Палестинском граду Кесарији, свети Лука остаде поред њега. He напусти он апостола Павла ни онда, када овај би упућен у Рим, на суд ћесару. Он је заједно са апостолом Павлом подносио све тешкоће путовања по мору, подвргавајући се великим опасностима (ср. Д. А. 27 и 28 глава). Дошавши у Рим, свети Лука се такође налазио поред апостола Павла, и заједно са Марком, Аристархом и неким другим сапутницима великог апостола народа, проповедао Христа у тој престоници старога света.[4] У Риму је свети Лука написао своје Еванђеље и Дела Светих Апостола.[5] У Еванђељу он описује живот и рад Господа Исуса Христа не само на основу онога што је сам видео и чуо, него имајући у виду све оно што предаше `први очевидци и слуге речи` (Лк. 1, 2). У овом светом послу светог Луку руковођаше свети апостол Павле, и затим одобри свето Еванђеље написано светим Луком. Исто тако и Дела Светих Апостола свети Лука је, како каже црквено предање, написао по налогу светог апостола Павла.[6] После двогодишњег затвора у узама римским, свети апостол Павле би пуштен на слободу, и оставивши Рим он посети неке Цркве које је био основао раније. На овоме путу свети Лука га је пратио. He прође много времена а цар Нерон подиже у Риму жестоко гоњење хришћана. У то време апостол Павле по друга пут допутова у Рим, да би својом речју и примером ободрио и подржао гоњену Цркву. Но незнабошци га ухватише и у окове бацише. Свети Лука и у ово тешко време налажаше се неодступно поред свог учитеља. Свети апостол Павле пише о себи као о жртви која је већ на жртвенику. Ја већ постајем жртва, пише у то време свети апостол своме ученику Тимотеју, и време мога одласка наста. Постарај се да дођеш брзо к мени: јер ме Димас остави, омилевши му садашњи свет, и отиде у Солун; Крискент у Галатију, Тит у Далмацију; Лука је сам код мене (2 Тм. 4, 6.10). Врло је вероватно да је свети Лука био очевидац и мученичке кончине светог апостола Павла у Риму. После мученичке кончине апостола Павла свети Лука је проповедао Господа Христа у Италији, Далмацији, Галији, а нарочито у Македонији, у којој се и раније трудио неколико година. Поред тога благовестио је Господа Христа у Ахаји.[7] У старости својој свети Лука отпутова у Египат ради проповеди Еванђеља. Тамо он благовестећи Христа претрпе многе муке и изврши многе подвиге. И удаљену Тиваиду он просвети вечном светлошћу Христова Еванђеља. У граду Александрији он рукоположи за епископа Авилија на место Аниана, рукоположеног светим Еванђелистом Марком. Вративши се у Грчку, свети Лука устроји Цркве нарочито у Беотији,[8] рукоположи свештенике и ђаконе, исцели болесне телом и душом. Светом Луки беше осамдесет четири година, када га злобни идолопоклоници ударише на муке Христа ради и обесише о једној маслини у граду Тиви (= Теби) Беотијској. Чесно тело његово би погребено у Тиви, главном граду Беотије, где од њега биваху многа чудеса. Ту су се ове свете чудотворне мошти налазиле до друге половине четвртога века, када бише пренесене у Цариград, у време цара Констанција, сина Константиновог. У четвртом веку нарочито се прочу место где су почивале чесне мошти светога Луке, због исцељивања која су се збивала од њих. Особито исцељивање од болести очију. Сазнавши о томе цар Констанције посла управитеља Египта Артемија[9] да мошти светога Луке пренесе у престоницу, што и би учињено веома свечано.[10] У време преношења ових светих моштију од обале морске у свети храм, догоди се овакво чудо. Неки евнух Анатолије, на служби у царском двору, беше дуго болестан од неизлечиве болести. Он много новаца утроши на лекаре, али исцељења не доби. А када чу да се у град уносе свете мошти светога Луке, он се од свег срца стаде молити светом апостолу и евангелисту за исцељење. Једва уставши са постеље он нареди да га воде у сусрет ковчегу са моштима светога Луке. А када га доведоше до ковчега, он се поклони светим моштима и с вером се дотаче кивота, и тог часа доби потпуно исцељење и постаде савршено здрав. И одмах сам подметну своја рамена испод ковчега са светим моштима, те га са осталим људима носаше, и унесоше у храм светих Апостола, где мошти светога Луке бише положене под светим престолом, поред моштију светих апостола: Андреја и Тимотеја. Стари црквени писци казују, да је свети Лука, одазивајући се побожној жељи ондашњих хришћана, први живописао икону Пресвете Богородице са Богомладенцем Господом Исусом на њеним рукама, и то не једну него три, и донео их на увид Богоматери. Разгледавши их, она је рекла: Благодат Рођеног од мене, и моја, нека буду са овим иконама. Свети Лука је исто тако живописао на даскама и иконе светих првоврховних апостола Петра и Павла. И тако свети апостол и еванђелист Лука постави почетак дивном и богоугодном делу - живописању светих икона, у славу Божију, Богоматере и свих Светих, а на благољепије светих цркава, и на спасење верних који побожно почитују свете иконе. Амин. Pogledajte moju ponudu na kupindu: http://www.kupindo.com/Clan/durlanac2929/SpisakPredmeta Pogledajte moju ponudu na limundu: http://www.limundo.com/Clan/durlanac2929/SpisakAukcija

Prikaži sve...
1,500RSD
forward
forward
Detaljnije

Dimenzije ikone su 29.8cm SA 24,1cm,pozadi ima metalni trougao da se može zakači na ekser na zidu-svaka ikona koju prodajem ima staklo-tj.uramljena je sa staklom. Свети апостол и јеванђелист Лука Свети Еванђелист Лука беше родом из Антиохије Сиријске. У младости он добро изучи грчку философију, медицину и живопис. Он одлично знађаше египатски и грчки језик. У време делатности Господа Исуса на земљи Лука дође из Антиохије у Јерусалим. Живећи као човек међу људима, Господ Исус сејаше божанско семе спаооносног учења свог, а Лукино срце би добра земља за то небеско семе. И оно проклија у њему, ниче и донесе стоструки плод. Јер Лука, гледајући Спаситеља лицем у лице и слушајући Његову божанску науку, испуни се божанске мудрости и божанског знања, које му не дадоше ни јелинске ни египатске школе: он познаде истинитог Бога, верова у Њега, и би увршћен у Седамдесет апостола, и послат на проповед. О томе он сам говори у Еванђељу свом: Изабра Господ и других Седамдесеторицу, и поana их по два и два пред лицем својим у сваки град и место куда шћаше сам доћи (Лк. 10, 1). И свети Лука, наоружан од Господа силом и влашћу да проповеда Еванђеље и чини чудеса, хођаше `пред лицем` Господа Исуса Христа, светом проповеђу припремајући пут Господу и убеђујући људе да је на свет дошао очекивани Месија. У последње дане земаљског живота Спаситељевог, када Божански Пастир би ударен и овце се Његове од страха разбегоше, свети Лука се налажаше у Јерусалиму, тугујући и плачући за Господом својим, који благоволи добровољно пострадати за спасење наше. Али се његова жалост убрзо окрену на радост: јер васкрсли Господ, у сами дан Васкрсења Свог јави се њему када је с Клеопом ишао у Емаус, и вечном радошћу испуни срце његово, о чему он сам подробно говори у Еванђељу свом (Лк. 24, 13-35). По силаску Светога Духа на апостоле, свети Лука остаде неко време са осталим апостолима у Јерусалиму, па крену у Антиохију, где је већ било доста хришћана. На том путу он се задржа у Севастији,[1] проповедајући Еванђеље спасења. У Севастији су почивале нетљене мошти светога Јована Претече. Полазећи из Севастије, свети Лука је хтео да те свете мошти узме и пренесе у Антиохију, али тамошњи хришћани не дозволише да остану без тако драгоцене светиње. Они допустише, те свети Лука узе десну руку светога Крститеља, под коју је Господ при крштењу Свом од Јована преклонио Своју Божанску Главу. Са тако скупоценим благом свети Лука сгимсе у свој завичај, на велику радост антиохијских хришћана. Из Антиохије свети Лука отпутова тек када постаде сарадник и сапутник светог апостола Павла. To се догодило у време Другог путовања светога Павла.[2] Тада свети Лука отпутова са апостолом Павлом у Грчку на проповед Еванђеља. Свети Павле остави светога Луку у Македонском граду Филиби, да ту утврди и уреди Цркву. Од тога времена свети Лука остаде неколико година у Македонији,[3] проповедајући и ширећи хришћанство. Када свети Павле при крају свог Трећег апостолског путовања поново посети Филибу, он посла светог Луку у Коринт ради скупљања милостиње за сиромашне хришћане у Палестини. Скупивши милостињу свети Лука са светим апостолом крену у Палестину, посећујући успут Цркве, које су се налазиле на острвима Архипелага, на обалама Мале Азије, у Финикији и Јудеји. А када апостол Павле би стављен под стражу у Палестинском граду Кесарији, свети Лука остаде поред њега. He напусти он апостола Павла ни онда, када овај би упућен у Рим, на суд ћесару. Он је заједно са апостолом Павлом подносио све тешкоће путовања по мору, подвргавајући се великим опасностима (ср. Д. А. 27 и 28 глава). Дошавши у Рим, свети Лука се такође налазио поред апостола Павла, и заједно са Марком, Аристархом и неким другим сапутницима великог апостола народа, проповедао Христа у тој престоници старога света.[4] У Риму је свети Лука написао своје Еванђеље и Дела Светих Апостола.[5] У Еванђељу он описује живот и рад Господа Исуса Христа не само на основу онога што је сам видео и чуо, него имајући у виду све оно што предаше `први очевидци и слуге речи` (Лк. 1, 2). У овом светом послу светог Луку руковођаше свети апостол Павле, и затим одобри свето Еванђеље написано светим Луком. Исто тако и Дела Светих Апостола свети Лука је, како каже црквено предање, написао по налогу светог апостола Павла.[6] После двогодишњег затвора у узама римским, свети апостол Павле би пуштен на слободу, и оставивши Рим он посети неке Цркве које је био основао раније. На овоме путу свети Лука га је пратио. He прође много времена а цар Нерон подиже у Риму жестоко гоњење хришћана. У то време апостол Павле по друга пут допутова у Рим, да би својом речју и примером ободрио и подржао гоњену Цркву. Но незнабошци га ухватише и у окове бацише. Свети Лука и у ово тешко време налажаше се неодступно поред свог учитеља. Свети апостол Павле пише о себи као о жртви која је већ на жртвенику. Ја већ постајем жртва, пише у то време свети апостол своме ученику Тимотеју, и време мога одласка наста. Постарај се да дођеш брзо к мени: јер ме Димас остави, омилевши му садашњи свет, и отиде у Солун; Крискент у Галатију, Тит у Далмацију; Лука је сам код мене (2 Тм. 4, 6.10). Врло је вероватно да је свети Лука био очевидац и мученичке кончине светог апостола Павла у Риму. После мученичке кончине апостола Павла свети Лука је проповедао Господа Христа у Италији, Далмацији, Галији, а нарочито у Македонији, у којој се и раније трудио неколико година. Поред тога благовестио је Господа Христа у Ахаји.[7] У старости својој свети Лука отпутова у Египат ради проповеди Еванђеља. Тамо он благовестећи Христа претрпе многе муке и изврши многе подвиге. И удаљену Тиваиду он просвети вечном светлошћу Христова Еванђеља. У граду Александрији он рукоположи за епископа Авилија на место Аниана, рукоположеног светим Еванђелистом Марком. Вративши се у Грчку, свети Лука устроји Цркве нарочито у Беотији,[8] рукоположи свештенике и ђаконе, исцели болесне телом и душом. Светом Луки беше осамдесет четири година, када га злобни идолопоклоници ударише на муке Христа ради и обесише о једној маслини у граду Тиви (= Теби) Беотијској. Чесно тело његово би погребено у Тиви, главном граду Беотије, где од њега биваху многа чудеса. Ту су се ове свете чудотворне мошти налазиле до друге половине четвртога века, када бише пренесене у Цариград, у време цара Констанција, сина Константиновог. У четвртом веку нарочито се прочу место где су почивале чесне мошти светога Луке, због исцељивања која су се збивала од њих. Особито исцељивање од болести очију. Сазнавши о томе цар Констанције посла управитеља Египта Артемија[9] да мошти светога Луке пренесе у престоницу, што и би учињено веома свечано.[10] У време преношења ових светих моштију од обале морске у свети храм, догоди се овакво чудо. Неки евнух Анатолије, на служби у царском двору, беше дуго болестан од неизлечиве болести. Он много новаца утроши на лекаре, али исцељења не доби. А када чу да се у град уносе свете мошти светога Луке, он се од свег срца стаде молити светом апостолу и евангелисту за исцељење. Једва уставши са постеље он нареди да га воде у сусрет ковчегу са моштима светога Луке. А када га доведоше до ковчега, он се поклони светим моштима и с вером се дотаче кивота, и тог часа доби потпуно исцељење и постаде савршено здрав. И одмах сам подметну своја рамена испод ковчега са светим моштима, те га са осталим људима носаше, и унесоше у храм светих Апостола, где мошти светога Луке бише положене под светим престолом, поред моштију светих апостола: Андреја и Тимотеја. Стари црквени писци казују, да је свети Лука, одазивајући се побожној жељи ондашњих хришћана, први живописао икону Пресвете Богородице са Богомладенцем Господом Исусом на њеним рукама, и то не једну него три, и донео их на увид Богоматери. Разгледавши их, она је рекла: Благодат Рођеног од мене, и моја, нека буду са овим иконама. Свети Лука је исто тако живописао на даскама и иконе светих првоврховних апостола Петра и Павла. И тако свети апостол и еванђелист Лука постави почетак дивном и богоугодном делу - живописању светих икона, у славу Божију, Богоматере и свих Светих, а на благољепије светих цркава, и на спасење верних који побожно почитују свете иконе. Амин. Pogledajte moju ponudu na kupindu: http://www.kupindo.com/Clan/durlanac2929/SpisakPredmeta Pogledajte moju ponudu na limundu: http://www.limundo.com/Clan/durlanac2929/SpisakAukcija

Prikaži sve...
1,500RSD
forward
forward
Detaljnije

Bosko Karanovic, Gitarista, 1960, akvatinta, 143 od 200, 20,3 x 15 cm potpisana i datirana sa posvetom autora iz 1960 GrafiŁki opus Boka Karanoviªa PoŁetak umetniŁkog rada Boka Karanoviªa vezan je za kraj Łetrdesetih i poŁetak pedesetih godina kada ªe zahvaljujuªi njemu i nekolicini generacijskih drugova, grafika u Beogradu, pre rata praktiŁno nepostojeªa, dobiti neobiŁan polet, otkrivajuªi mladim zaljubljenicima u nju Łitave pregrti iznenaujuªih moguªnosti. Za njih je ona postala strast kojoj se potpuno predaje i disciplina koja se pomno prouŁava. Sve novine u njoj bivaju prihvatane i koriªene. Ranih pedesetih godina, i tako jednostavna tehnika kao to je drvorez u boji, a ne kamoli litografija ili razni vidovi duboke tampe, jo uvek predstavljaju Łednu i malo poznatu zemlju, koju tek treba ispitati i obraivati. Trebalo je u kratkom roku savladati veliku i sloenu umetnost grafike, Łiji se kontinuirani razvoj drugde merio decenijama i stoleªima. I kako ustreptala mladost ne zna za prepreke i oklevanja, a neobiŁne okolnosti koje su pratile poŁetke nae poratne umetnosti uslovljavale uzavrelu duhovnu klimu i ponovno buenje svesti o umetnosti kao individualnom stvaralaŁkom i etiŁkom Łinu, to se povoljno odvijala jedna zanosna avantura Łiji je jedan od protagonista bio i Boko Karanoviª. Jo u to daleko i herojsko doba od pre neto vie od tri decenije, ponet neistraenoªu grafiŁkog terena, Karanoviª je ispoljio jednu osobinu koja ªe kasnije prerasti u Łvrst princip zrelog umetnika. ReŁ je o nekoj vrsti skromnosti, skoro poniznosti pred onim to se tako Łesto naziva zanat i njegova magiŁna moª. To je neka Łedna, reklo bi se detinjski otvorena zaljubljenost u materiju koja se obrauje i u fenomene koji se iz nje raaju. Kod njega je to bilo u toj meri prirodno i elementarno ispoljeno, nesputano bilo kakvim tezama i domiljatostima koje vode stilu po svaku cenu, da je, kako sam kae, iz skrupuloznosti prema zanatu zapostavio formu, a to se oseªa kao kakvo breme celokupnog svog opusa. On tu pod formom nesumnjivo podrazumeva stvaralaŁku umetniŁku formu odnosno ono to kritiŁari nazivaju stvaralaŁkim izrazom ili liŁnim stilom. U razgovoru sa njim namerno nisam komentarisao tu misao o zapostavljanju forme uime privrenosti zanatu, ostavljajuªi to za ovu priliku, kada, imajuªi pred oŁima celinu njegovog grafiŁkog opusa, mogu argumentovanije da razmotrim to njegovo, iskreno izreŁeno, skromno miljenje koje ima o formi svojih grafika. Ono sigurno reŁito govori o njemu kao Łoveku i kao umetniku, ali o id1309453 pdfMachine by Broadgun Software - a great PDF writer! - a great PDF creator! - http://www.pdfmachine.com http://www.broadgun.com Graficki kolektiv http://www.grafickikolektiv.org/html/monografijaBKa.php 2 of 5 1/25/2008 11:24 PM ostvarenosti i stvarnosti opusa nekog umetnika, smislu njegove umetnosti, znaŁenju i dometu, arbitraa na svu sreªu ne pripada njemu. Dakle, poneto iz te navedene opaske moe se uzeti kao delimiŁno taŁno. Naime u vreme izmeu 1948. i 1958. u njegovom radu postoje izvesna plodonosna lutanja, opipavanje prostranog manevarskog polja, i u tehniŁko-zanatskom i u duhovnom smislu. On je spreman da svoj izraz prilagoava trenutnim potrebama, moda lepoti efekata materije sa kojom radi, to je manje-vie normalno, jer ne usredsreen na samo jednu, odabranu grafiŁku disciplinu, prelazi sa drvoreza na litografiju u boji, sa ove na drvorez u boji, akvatintu i bakropis, eksperimentie sa gipsorezom, pa Łak ni linoleum ne prezire. Kao moguªe sagledljive veªe celine, tada se izdvajaju dve grupe njegovih radova. U prvoj grupi grafika, koja obuhvata litografije u boji, akvatinte i drvoreze u boji, sa primetnim slikarskim oseªanjem, moe da se prepozna, naroŁito kada su u pitanju figure, jedan tip oblika koji je u raznim varijantama prisutan u beogradskom slikarstvu pedesetih godina, kako kod nekih slikara tadanje srednje generacije, tako i kod izvesnih Gvozdenoviªevih uŁenika mlae generacije. Tom tipu oblika figura ili predmeta ponajvie bi odgovarao termin plastiŁna silueta, koji pomalo besmisleno zvuŁi zbog unutranje suprotnosti i nelogiŁnosti koje sugerira to podrazumeva da je oblik kao celina sagledan u smislu siluete, dvodimenzionalne forme, dosta pojednostavljene i sintetizovane, unutar koje se, mestimiŁnim obrazovanjem Łvorita plasticiteta izdvaja po koji voluminozniji deo, ali bez insistiranja na celovito sprovedenoj modelaciji, na dosledno i kontinuirano izvajanoj masi. On je veoma efektan i iroko upotrebljiv, buduªi da se lako prilagoava razliŁitim potrebama predstavljanja: lako se povezuje sa prostorom nudeªi prostorne oznake svojim parcijalnim voluminoznostima; a lako je sagledljiv zbog ekonomiŁnosti svog spolja jedinstvenog linearnog kontura.Uz to podjednako moe da izraava lirski i poetiŁni senzibilitet prefinjenoªu i melodioznoªu obrisa i blagoªu modelacije, kao i da vodi nagovetaju ekspresivnih zahvata potenciranjem lomljenja unutranjih voluminoznih delova. Jo uvek su neispitani njegova pojava, poreklo i funkcija u beogradskom slikarstvu toga doba, ali mi se kao verovatna pretpostavka Łini da on ima veze sa jednom moguªom etapom u formiranju odnosa prema prirodi, kao specifiŁan pokuaj ekstrapolacije nekog opteg poretka formi na osnovu nje. Takav tip oblika, uz vrlo uzdranu modelaciju, lepo prooseªan kolorit, Łiji preteno lokalni tonovi u prostorima oko figura od opasnosti banalnosti spasava senzitivno odabiranje tonova i majstorstvo u odmeravanju njihove gustine pri otiskivanju, prepoznajemo u sledeªim delima: Branje ljiva (akvatinta, 1951), Pastiri (litografija u boji, 1955), Porodica (litografija u boji 1957). A moda je za celu tu grupu i za problem ove koncepcije oblika najkarakteristiŁnija litografija u boji iz 1955.- Igra u ljiviku, sa melodiozno razlistanim oblicima ena, mestimiŁno istanjenog volumena koji dobija vid skoro pauŁinastog tkanja na vrlo elegantan i blag naŁin. Nije iskljuŁeno da Karanoviª kroz ta dela u boji, koja karakterie nenametljivi romantiŁni prizvuk u izrazu i motivu, ustvari odboljeva slikarstvo od koga se odvojio kada je preao na postdiplomske studije grafike. Druga grupa radova iz ovog perioda, takoe orjentisanih na boju, pokazuje, kako zbog tehnike, tako i zbog drugaŁijeg odnosa prema prirodi, vie ispoljene tradicionalne grafiŁke karakteristike. Od Stabla (drvorez u boji, 1954), preko Kronje (gipsorez, 1955) i Banovog Brda (drvorez u boji, 1956), do litografije u boji TopŁider iz 1957. i drvoreza u boji Topole iz iste godine, odvija se njegovo istraivanje moguªnosti razliŁitih profilacija krupnih sintetiŁnih masa oblika, pre svega drveªa, gde, uz dodirivanja i preklapanja, slobodnije shvaªene povrine ravnih boja prelaze konturna ograniŁavanja, zadiru u prostor pozaa i tim putem, kao i kvalitetima tonskih dimenzija, izbegavaju ograniŁenja deskriptivne uloge boje, ukazujuªi na prelaz ka njenoj simboliŁkoj i ekspresivnoj funkciji. To se uklapa u umetnikov, sada jasnije ispoljen dalji stupanj odnosa prema prirodi, gde se ona javlja kao kakav predloak na osnovu koga se vri funkcionalno izdvajanje onoga to moe da u delu ubedljivo postoji kao prevashodno plastiŁki znak u matisovskom smislu. To je najoŁitije u delu Banovo Brdo, sa ivo razraenim grafiŁkim ritmom granja, plasiranim u apstraktne polihromne prostore. U svakom sluŁaju, ovaj desetogodinji period traenja, opipavanja i variranja skale sopstvenih senzibiliteta, i stalnog potvrivanja svoje umetniŁke etike vezane za zanat, koji nije doveo do koherentnog stila, obilovao je zrelim i za razvoj beogradske grafike znaŁajnim ostvarenjem. A vremenski gledano, u njemu su se veª javile grafike koje ªe, jasnije nego one pre njih i oko njih, ukazati na drugaŁije i nove aspekte njegovog odnosa prema umetnosti-temi i sadraju, na izvesno zgunjavanje njegovih interesovanja, uvodeªi elemente koji ªe uŁestvovati u formiranju jedne posebne celine dela iz 1959, od kojih ªe drugi biti utkani u same osnove jednog celovitog stila razvijenog tokom Łitave sedme decenije. Tu imamo u vidu dve njegove grafike u tehnici akvatinte sa bakropisom: Porodica, iz 1956. i Pastirski friz, iz 1957. godine. Ali, pre nego to se razmotri njihov znaŁaj i ono to iz toga sledi, nuan je jo jedan osvrt na napred pomenutu umetnikovu misao da je, zadubljen u zanat, propustio da vie insistira na formi, izrazu. Nije nam dovoljna konstatacija kako iroki spektar njegovih disciplinarnih istraivanja u rasponu izmeu 1948. i 1958. godine i oscilacije izmeu slikarskog i grafiŁkog senzibiliteta i pojava jednog uoptenog tipa oblika nisu ni mogli dovesti do formiranja jako usredsreenog, kondenzovanog izraza ili stila, kao ni uvek moguªa opaska da umetnik modernog doba i ne mora da se obavezno oseªa osuenim na tako neto. Sutina problema, kako mi se Łini, zaista lei u potpunijem razmatranju pitanja ta za tip umetnika kome i Karanoviª pripada znaŁi i ta sve podrazumeva, a ta iskljuŁije pojam zanat. Za razliku recimo od onog tipa stvaralaca koji se oseªaju dosta dobro u sopstvenom vremenu i udno upijaju manifestacije duha vremena o kome govori Edgar Moren, pri Łemu se Łesto ostaje na samoj njegovoj povrini, postoji jo uvek i onaj tip kod koga je, bez obzira na sve pomodnosti i na sva zasnovana ili fiktivna raskidanja sa tradicijom aktuelna tokom ovog veka, ostala saŁuvana privrenost bitnostima, paradigmama odreene umetnosti, njenim veŁitim principima koje kao jednu od mistiŁnih nunosti prepoznaje Kandinski, ili pak, drukŁije reŁeno, onim bitnim fenomenima na osnovu kojih su brojni estetiŁari izvrili klasifikaciju umetnosti po rodovima. I kako, kao to to jednostavno kae Etjen Surio, nema nevidljivog slikarstva niti neopipljive skulpture, takav umetnik, osuen na pravljenje, proizvoenje fenomena, u stalnom sukobu i saradnji sa materijom, podrazumevajuªi pod tim svoj zanat, a ne u gotovim recepturama likovnih formi ili umetniŁkih ponaanja, ima pravo na uvernje koje i sam Karanoviª izraava, da je sve ono to ima da se desi u dosezanju umetnosti koncentrisano u tom Łinu. Graficki kolektiv http://www.grafickikolektiv.org/html/monografijaBKa.php 3 of 5 1/25/2008 11:24 PM Kako bismo mogli da taj Łin pravljenja, tu svest o nunosti da se zanatu prui ansa, zamislimo i mentalno rekonstruiemo u njegovom sluŁaju? Verovatno kao proces rada pun zrelosti uzbudljivim dijalogom sa materijom i sluªenim a skrivenim moguªnostima koje se postupno ukazuju pod iglom, noem ili kredom, pri presecanju ili dubljenju godova drveta ili neprirodne glatkoªe cinka; gde alatke odravaju stalni naelektrisani dodir sa materijom, a zadubljenost u crtanje, grebanje, struganje, rovaenje, dubljenje i glaŁanje podrazumeva uvek i po jednu nesvesno zauzetu poziciju, stanje ili akciju tela i udova i pri Łemu, takoe nesvesno zauzetu poziciju, stanje ili akciju tela i udova pri Łemu, takoe nesvesno, izranjaju i smenjuju se rzliŁita stanja duha kao kakvo plamsanje nesvesnog stanja koncentracije. Meutim, pri tom predavanju zanata postoji granica koja ne dozvoljava da se taj rad pretvori u puku igru sa materijom i njenim efektima, sa neobaveznoªu pri kojoj se Łesto iznedre sjajni, sluŁajem voeni efekti, ali iza kojih ne stoji jedan dublji, neumitni unutranji imperativ. Tu granicu kod njega postavlja s jedne strane potpuno asimilovano klasiŁno majstorstvo, a s druge strane napeto oseªanje odgovornosti prema umetnosti kao zanatu, s tim to je to oseªanje istovremeno dovoljno fleksibilno da doputa irenje opsega tradicionalno Łisto shvaªenog zanata i rad sa novim materijalima i stalno eksperimentisanje. Jedini je uslov da to uvek nosi onu teinu usredsreenosti, odgovornosti i angamana koji su karakteristiŁni za velike klasiŁare grafike, od Direra, preko Goje do Pikasa. Takvo poimanje zanata kao umetnosti i obratno, isto onako kao to odbacuje moguªnost da se zbog radoznalosti naseda na zamku brzo dosegnutih i lakih efekata, mora da odbaci i moguªnost da poslui direktnom, manje vie mehaniŁkom ilustrovanju nekog unapred odabranog i razraenog siea. Naravno, s pravom primeªujemo da u Karanoviªevim listovima postoje teme. Meutim, u stvaralaŁkom procesu one pri poŁetku imaju vrednost samo jedne moguªe i dosta iroke pretpostavke (nije iskljuŁeno polaenje od neke beleke, skice) ali se do kraja uŁvrªuje i slobodno se moe reªi, raa tek u procesu rada, kada se obrazuju polja njihovih opredmeªivanja. Tada se verovatno izvesno kondenzovano oseªanje, jedan u liŁnost, ivotom, iskustvom i vaspitanjem, duboko i Łvrsto uvreen ideal pretaŁe u materiju. Taj ideal moe da bude duboka realnost, a da istovremeno nema praktiŁno, racionalno uspostavljeno obliŁje, a utaŁe se u nastajuªe delo sa svakim stvaralaŁkim impulsom i zanatskom akcijom. U postojanje dva takva moªna ideala mogli smo se uveriti u Karanoviªevom opusu 1948-1958. Prvi od njih je u tom periodu do kraja formiran, a kulminiraªe i biªe iscrpljen 1959. jednom mapom grafika o kojoj ªe jo biti reŁi-to je ideal prirode. Bliskost sa njom znaŁi bliskost sa jednim stamenim predmetom spoznaje sveta i samoprepoznavanja. Ona moda potiŁe jo iz detinjstva i moda je Łak uslovila njegovu orjentaciju na likovne umetnosti koje su valjda jedan od najmoªnijih naŁina da se priroda neposredno saznaje, da se otkrivena iskustva sa njom potvruju, reŁju da se sa njom direktno komunicira. Drugi ideal-bliskost sa antikom, koji ªe pri kraju ovog perioda snano izbiti u prvi plan u dva pomenuta dela, sporije ªe se kristalizovati i najpre ªe, kako izgleda, u umetniku dugo (moda jo od prvih saznanja na planu kulture) opstojati kao neka maglovita i nedefinisana predstava o unutranjoj potrebi za jednim filozofskim stavom o poretku stvari i ureenosti sveta, kao tenja ka neŁem stabilnom, uzornom, kako bi to rekao Stojan ˆeliª. Njegov oseªaj antike u tom filozofskom smislu sigurno postavljnog i sagledanog kosmiŁkog poretka stvari, prethodiªe pojavi antiŁkih tema. Zato u njegovom delu nikada neªemo otkriti trag onog inertnog koketiranja sa praznom ljuturom formalnih skulptura antiŁkih dela, niti ilustrovanje antiŁkih tema, to je obeleje svakog klasicizma lienog stvarne motivacije. ¨ak i kada bude Łitljiv sa siea on ªe sve vie postajati polje na kome se utvruje i prepoznaje sopstveno vienje sveta. Ali da taj ideal postane potpun i slojevit, uslovljavajuªi i Łvrsto sazdan stil, moralo je da proe nekoliko godina. Dve pomenute grafike Porodica i Pastirski friz, neosporno zasluuju da se paljivije analiziraju, ne samo zbog toga to se u njima prvi put materijalno prepoznaje vezanost za antiku, veª i zato to imaju ozbiljnu autonomnu umetniŁku vrednost, a istovremeno pokazuju u kojoj je meri Łak i pribliavanje formalnim strukturama odreenih antiŁkih dela proeto neospornim liŁnim vienjem. Dakle, u njima su raspoznatljive reminiscencije na antiŁku plastiku, na rimske stele, to ªe, kao to ªemo videti, imati odreen znaŁaj. One se oseªaju kroz pojavu izokefalije, koja je u ovim grafikama postignuta postavljanjem dece na postament u Porodici, odnosno postavljanjem jednog deteta na ramena drugog u litografiji Porodica, zatim u hijeratoniŁnosti koja je proistekla iz uzdranih i sveŁano komponovanih gestova u okviru frontaliteta kojim su sve figure obeleene kao principom definisanja prostornog poloaja i direktnog odnosa prema gledaocu. Najzad, to se oŁituje i kroz zgusnutost svake figure, smenjivanjem broja glava u telu, Łemu odgovara deformacijski princip po kome se odvija artikulacija tela i udova, sa ovde karakteristiŁnim karavaovskim pasaima koji povezuju volumene tela i pozae tmina u kojima, prividno iŁezavajuªi, delovi formi ostaju latentno prisutni kao pretpostavka diskurzivnosti predmetnog plana. Te priliŁno kontrolisane i nimalo razuzdane deformacije funkcionalizovane su jednom skrivenom geometrijskom strukturacijom. InaŁe, vrlo senzibilan i paljivo voen odnos izmeu ureza-linija bakropisa i svetlih valerskih planova smetenih izmeu polja obraenih akvatintom, a unutar Łvrsto profiliranih oblika figura, nameªe jak oseªaj ivotnosti zahvaljujuªi i tome to je zaobiena formalna logika rasporeda svetlosti po njima. Koliko su forme transponovane (kontrolisano deformisane) u proporciji i anatomiji, toliko je svetlost simboliŁka. Sve je u toj meri odreeno i definitivno da se nameªe snaan utisak stila, gde je izrazu svojstveno specifiŁno zraŁenje koje oseªamo kao Łudno razmee izmeu sveŁanog mira (sa primesom intime-pokreti dece) i uzdrane patetike. I osetivi to zraŁenje koje se zaista moe smatrati umetnikovim intimnim oseªanjem sveta, njegovim doivljajem univerzuma, postaje nam jasnije zato je ideal antike morao da se pojavi ba kroz bliskost sa kasnorimskom, taŁnije reŁeno paleohriªanskom reljefnom plastikom. Ova koja njega inspirie, krijuªi neku priguenu strast i nagovetavajuªi zametke buduªih predmetnih apstrakcija vizantijske freske na istoku i romanske plastike na zapadu, jeste i objektivno duhovno blia optem, kako je to jednom Lazar Trifunoviª formulisao neoklasiŁnom duhu moderne umetnosti. Moglo bi se reªi da u ta dva dela, jedna Łestitoªu zanata usmeravana i kontrolisana ekspresivnost najavljuje svoje prisustvo ispod aure sveŁanog mira. A ona se da opaziti i u onom delu tadanjeg Karanoviªevog opusa koji i kalendarski zakljuŁuje ovaj period predstavljajuªi njegovo opratanje sa idealom prirode. Radi se o pomenutoj mapi od osam akvatinti, kombinovanih takoe sa bakropisom koju je naŁinio za zagrebaŁku izdavaŁku kuªu Naprijed 1959. ¨vrsto konstruisanim oblicima, koji kao ni figure u prethodna dva dela, nemaju vie nikakve veze sa siluetnoªu oblika u hromatskim delima ranih pedesetih godina, ali ni Graficki kolektiv http://www.grafickikolektiv.org/html/monografijaBKa.php 4 of 5 1/25/2008 11:24 PM sa grafiŁkim, iz prirode izvuŁenim ritmovima, one druge grupe dela, koje sada sreªemo u ObaliI, Krki, Bulevaru u noªi, umetnik kao da tei tome da prirodu oseti i izrazi kao neto stameno i predodreeno za veŁnost, zaustavljenih ivotnih tokova. To je postignuto svetloªu koja ne nameªe odveª svoju prirodu i nastaje kao plod razvijanja neobiŁnog registra u kome su krajnje taŁke visokih i niskih valera odstranjene, a da pri tom, opet, zahvaljujuªi preciznom oseªanju tehnicistike, onaj deo blii sredini valerske skale sa kojim se operie, ne zapada u svetlosnu uniformnost. Svojevrstan znaŁaj ima i to to Karanoviª vrlo retko koristi svetao valerski stepen same hartije kao jedan od moguªih valerskih kljuŁeva: ne Łisti boju sa ploŁe do njene pune sjajnosti, to mu daje osnovu za jedan opti srednji ton, kao to koriªenjem jako mrkog tona umesto crne nikada ne dosee tmine najdubljih valera. I Łudo se upravo sastoji u tome da se iz tog svedenog i bliskog raspona valera gradi, neobiŁnom preciznoªu, nestvaran aspekt stvarnog sveta. Rastajuªi se sa ovim grafikama od prirode kao ideala, Karanoviª tu svetlost oseªa kao univerzalni princip nuno spojen sa predmetnoªu kuªa, obale reke, drveªa na kojima se konkretizuje njena pojava, dobijajuªi onoliko od stvarne egzistencije koliko je to njemu potrebno da je doivi kao poetsko-plastiŁki, a ne mistiŁni fenomen. Jedan list iz ove grafiŁke mape-Odmor, stub superponiranih enskih figura, vezuje se formama za antiŁki ideal Porodice i Pastirskog friza. Tu volumeni unutar oblika bivaju zamenjeni ritmiŁkim, finim i kratkim linijama bakropisa koje idealno korespondiraju sa mekom svetloªu kojom figure zraŁe, a njegov ideal antike se pribliava onom koji se sreªe kod Henri Mura. Dalji razvoj Karanoviªeve grafike tokom ezdesetih godina uslovljen je pomeranjima teita u trojstvu: zanat, priroda, antika. to se tiŁe zanata u tehnolokom smislu, umetnik je u delu Skela, akvatinti u boji iz 1958, Łiji je hromatski registar sveden u odnosu na ranije grafike u boji na sivkastu, ciglasto-crvenu gamu, otkrio zametke neŁeg novog. To su duboki i grubi urezi-linije, rustiŁnog karaktera, koje grade jak i sugestivan crte, zasnivajuªi se na potenciranom horizontalno-vertikalnom geometrijskom ritmu. Ljudska figura, utkana u takve ritmove skele, svedena je na kratak kondenzovan zapis, na grafiŁki znak. Otkriªe takvih posebnih efekata: odluŁno dubljenuh, nimalo odnegovanih i rafiniranih useka u ploŁu koji, ispunjeni tamparskom bojom, ostavljaju jak i pomalo iskrzan trag na hartiji, moguªnosti da se njihova mrea iri prostorom ploŁe nezavisno od motiva, pruili su mu izgleda slutnju da se negde u tajnovitim, imaginarnim predelima jedne drugaŁije tehnologije moe u tom smislu otiªi mnogo dalje. To ga je verovatno odvelo ka eksperimentisanju sa linogravurom na samom poŁetku sedme decenije. S druge strane, vezanost za prirodu je odigrala svoju ulogu do kraja i sada potpuno iŁezavaju motivi u vezi sa njom. Centralna tema, koja ªe bez izuzetka obeleiti sve njegove listove ove decenije, postaje Łovek i kroz nju se na sasvim drugŁiji naŁin nego u prelomnim grafikama s kraja pedesetih godina manifestuje antika kao ideal. Njegova figura Łoveka najŁeªe usamljena (ree se nae par) javlja se kao sintetiŁan otisak jednog unutranjeg napetog doivljavanja Łovekove egzistencije-u onom sublimnom i najoptijem smislu Łovek se ukazuje kao sugestivan pojmovni i plastiŁni iskaz. Izranjajuªi iz autorove zadubljenosti u prosede linogravure, figura je najŁeªe plasirana sred kompozicije gde dva ili vie horizontalnih polja Łine kontrapunkt njenoj pojavi, uspostavljajuªi sistem uzajamne dinamiŁne ravnotee. Ta polja obeleena snanim usecima i grubim i odluŁnim rafurama, koje se prepliªu, lome jedne o druge, katkada zatamnjena a nekada izrovaena pseudo-znacima, kao kakva mukla pratnja centralnoj poemi o smrti i ivljenju, smislu i besmislu postojanja, koja se uzdie sa obrisa figure i iz dubina njenih apstrahovanih oblika, predstavljaju neku vrstu Łudne zamke za primaoca dela, zamke koja je plod umetnikove prirode koja neªe i ne moe da nameªe svoju unutranju dramu ispred i mimo paradigme o umetnosti kao zanatu i zanatu kao umenosti, te tako, kopajuªi po fenomenima materije, on izbegava da nam trenutno prui ogoljenu formulu svoje vizije tragike Łovekove, gradeªi oko njegovog otiska, oko njegove praslike, jedan likovno Łvrst, a idejno profinjen dramski zaplet, prividno i privremeno maskirajuªi tim apstraktnim kontrapunktom dramatiŁan kredo vezan za Łoveka. Dramatsku snagu i ekspresivnost samog fenomena Łoveka dosegao je pak sloenim i nesvakidanjim putem. Polazeªi od predstave ljudskih figura sa grŁkih vaza, od njihove specifiŁne strukture telesnosti, koja inaŁe stalno oscilira izmeu stilizacije i deformacije krijuªi u sebi tajnu spajanja dva potpuno opreŁna principa predstavljanja, sa njihovim karakteristiŁnim kretnjama, gde se svaka radnja ali i svaki poloaj tela pretvara u Łisti ritam, on to dovodi u vezu sa sistemom bliskim anatomskim apstrakcijama karakteristiŁnim za vizantijsku strukturu likovnih optika, gde ove slue moªnoj spiritualizaciji , pruajuªi istovremeno kljuŁ za sistem odstupanja, kljuŁ za Łitanje nivoa dosegnute transcedentnosti. Meutim, ovde se radi o neŁem mnogo dubljem no to je jednostavna elektriŁarska operacija. Kod njega se ove problemske plastiŁke bliskosti javljaju na osnovu sliŁnosti duhovnih polazita, to vodi i opravdanoj srodnosti sa onim redom plastiŁkih struktura kroz koje se jedino i mogu emanirati. Bitan je njegov stav odmerenog patosa pred tajnama egzistencije, suŁeljene sa tragiŁnim prisustvom tanatosa. Stoga njegove leeªe figure iz lista na Rubuume (gravira u linoleumu, 1963), njegov Mrtvi satir (gravira u linoleumu, 1963), Faun iz lista Faun popodne (gravira u linoleumu, 1964), Dva efeba (gravira u linoleumu, 1965), Figura u kolau (gravira u linoleumu u boji, 1965), Mrtvi Grk (gravira u linoleumu, 1965), otisnute duboko mrkom bojom, koja je uopte karakteristiŁna za njegov grafiŁki rad, gledajuªi Łak i sasvim suvo, formalistiŁki, ipak prevazilaze momente tematskih i formalnih srodnosti sa plastiŁkim strukturama daleke prolosti, jednom modernom i vrlo pregnantnom ekspresivnoªu. DrugaŁije nije ni moglo da bude, poto u njemu odabrani trenuci velike riznice prolosti, odjeci negdanjih formi, stavovi davno iŁezlih rituala, netraeni vaskrsavaju kao znaci slutnji o moguªnostima postavljanja sopstvenog lica pred lice univerzuma i veŁitih tajni. Podobno da se ostvari jedino zanatom to opstoji verovatno na nivou neracionalizovanih sila koje su uvek dovoljno ambigvitetne da nikada ne doseu vid koncipovanih teza, pri Łemu uvek ja to moram, odnosi prevagu nad ja to hoªu. U celini gledano, taj deo umetnikovog rada, uslovno reŁeno nagoveten jo 1958, a sigurno omeen i razvijen izmeu 1961. i 1967, ima sve odlike Łvrsto uobliŁenog samostalnog opusa, sa jasnim odrednicama do kraja razvijenog liŁnog stila, gde su bez kolebanja iz lista u list ispoljene osobine usredsreenosti na patos bez suvine retorike, na sugestiju grŁa bez drastike koja dehumanizuje. Ako je povodom prethodne faze pedesetih godina, Karanoviª jo i mogao nekako da ali to moda nije uradio vie na formi (pri tome je samo utoliko u pravu to je zaista na osnovu onoga sa Łim je raspolagao mogao da na pojedinim iskustvima insistira i zadri se znatno due; ali moda je besmisleno uopte suditi o tome kada jedan umetnik treba da naputa neto u ime dosezanja novog, a pogotovo kada je reŁ o umetniku koga vie vodi preputanje nagonu, nego planirana akcija), za ovaj deo Graficki kolektiv http://www.grafickikolektiv.org/html/monografijaBKa.php 5 of 5 1/25/2008 11:24 PM njegovog kompletnog opusa nema nikakvih stvarnih razloga za nostalgiju ove vrste, osim ako to nije neto krajnje subjektivno, jedno privatno oseªanje na koje umetnik ima pravo, ali koje ni po Łemu ne odgovara stvarnosti njegove umetnosti. ReŁju ovo je faza u kojoj je Karanoviª dosegao punu stvaralaŁku zrelost sa svim onim to taj pojam implicira. Ipak, Łak i u tako Łvrsto zaokruenoj stilskoj fazi mogu se naªi izvesna odstupanja. 1969. izveo je, u tada ustaljenoj tehnici linogravure, Srebrnu granu delo gde se jedna Łvornovata u grŁu izvijena grana profilira na uobiŁajenom mrkom rafiranom pozau, sred koga se prateªi donekle tok i poloaj same grane izdvaja nepravilno polje dubokog plavo-ljubiŁastog tona, Łiju otrinu, koja se kao kakav krik uzdie sa prostora, jedva uspeva da prigui potmulost dubine tona. Taj list se otre od postojane atmosfere njegovih ekspresivnih, ali ne i gromkih tema posveªenih grŁkoj inspiraciji. I ako prihvatimo izjavu samog umetnika da su dogaaji iz 1968. kada je tadanja omladina za trenutak postala savest Łitavog drutva, ostavili na njega duboki trag, jer, kako sam primeªuje, od te godine poŁinje i njegovo sve manje stvaralaŁko angaovanje na polju grafike, onda bi ovaj list, doveden do ruba krika, svojom direktnom ekspresivnoªu mogao da se uzme kao dramatiŁno reagovanje na dramatiŁnu opomenu dogaaja koji su se tada odvijali. Dakle, posle 1968. on radi smanjenim tempom. Na osnovu bogatog majstorskog iskustva jo uvek ume da uz veª ostvarena otkriªa specijalnog tipa reljefnih otisaka i razliŁitih nivoa tampe, to mu omoguªuje linogravura uz opor i muevan izraz, da izvlaŁi i nove efekta, dodajuªi sada tome eksperimentisanje sa parcijalnim modulima koji su izvedeni u plastiŁnoj masi i inkorporirani u ploŁu uz reputaciju detalja, nejŁeªe glava, gde se igrom osmiljenog sluŁaja i sposobnoªu poetizacije materije ostvaruju simboliŁke celine. Na tim principima poŁivaju njegova sve rea dela, ukazujuªi na jednu drugaŁiju senzibilnu liniju od one koja se javila i odmah bila iscrpena sa Srebrnom granom i njenom dramatiŁnom ekspresivnoªu. Prevagu je odnela linija oseªanja zaŁeta jo 1967. Hercegovim panoom- linija poetskih seªanja na minula vremena, mladost moda, na u ratu nestale drugove, na ratom opustoene predele zaviŁaja. Ona je ispoljena u Seªanju na Bosansku Krajinu iz 1970. i Pijetalnom panou iz 1975. godine. Njegov grafiŁki opus tako zakljuŁuju dela nostalgiŁnog i elegiŁnog oseªanja koja su izraena simboliŁko- poetskim i plastiŁkim strukturama i setno sveŁanom aurom koja izbija iz njih. Tokom sedamdesetih godina Karanoviª postepeno definitivno naputa grafiku i posveªuje se svojoj prvobitnoj sklonosti-slikarstvu. Meutim, to je tema koja prevazilazi pitanje njegovog iskljuŁivo grafiŁkog rada i moraªe da bude razmatrana u drugaŁijem kontekstu, kroz osvrt na sve ono to je uopte kao likovni stvaralac uradio, podrazumevajuªi pod tim i bavljenje mozaikom kao i tapiserijom. to se tiŁe njegovog grafiŁkog opusa, on je bogat, moda ne toliko brojem izvedenih listova koliko sadrajem, lepezom raznovrsnih usmerenja i vrednoªu umetniŁkih dometa kako pojedinaŁnih dela tako i uobliŁenih celina. To je delo koje je zasnovano na sigurnim liŁnim stvaralaŁkim principima, Łije znaŁajno mesto u okvirima jugoslovenske grafike teko da moe da bude dovedeno u pitanje prilikom ozbiljnih i temeljnih kritiŁko istorijskih preispitivanja jugoslovenske i srpske likovne umetnosti koja su neizbena u decenijama koja su pred nama. Neodvojivo od njegovog liŁnog grafiŁkog rada je njegovo pedagoko delovanje, koje se uvek odvijalo bez suvoparne didaktiŁnosti i sa bitnim ciljem da se prenosi ne sopstvena vizija i parametri liŁnog izraza, sopstveni formalni problemi, veª sposobnost sigurnog vladanja materijom i poverenje u smisao umetniŁke i etiŁke odgovornosti prema radu. Ali njegova umetnost u neposredan razvoj, u sam ivot beogradske grafike ni time nije do kraja iscrpljena. Kao jedan od sigurno najveªih entuzijasta grafike koga smo imali i imamo, direktan je uŁesnik osnivanja danas veª legendarnog GrafiŁkog kolektiva i jo uvek onaj koji se trudi da Łistotu prvobitne ideje o bratstvu grafiŁara i radnom, a ne galerijskom i paradnom, karakteru Kolektiva, odri i razvija Łak i u ovo vreme koje je malo sklono zajedniŁkim naporima i kolektivnoj volji, stremljenju i misiji u umetnosti.On je takoe i jedan od osnivaŁa beogradske Arte Łije nestajanje moemo samo aliti, a Łije obnavljanje samo sa blagonaklonoªu oŁekivati. On je zatim obavljao i jo uvek obavlja jedan veliki zadatak koji je samom sebi postavio i do koga mu nije nita manje stalo nego do sopstvenog umetniŁkog rada. Od 1951. on sistematski prikuplja studentske grafiŁke radove. Seªam se da su mnogi od nas, koji su njegovom pomoªi zavoleli i rado upranjavali rad na grafici, smatrali da je odvajanje dva otiska za kolu jednostavno neka vrsta obaveze uime kompenzacije za materijal koji je kola stavljala na raspolaganje. Karanoviª, koji nije proputao priliku da zapleni ta dva obavezna otiska, da ih uredno sloi u fasciklu sa podacima o autoru, obavljao je to sa upornoªu i metodiŁnoªu Łoveka koji je svestan da vri jednu veliku i odgovornu misiju, noen jednom vizijom za koju nije smatrao kao neophodno da je posebno istiŁe i objanjava. Izloba te impozantne grafiŁke zbirke odrana 1978. u beogradskom UmetniŁkom paviljonu Cvijeta Zuzoriª nakon neto vie od Łetvrt veka prikupljanja, pokazala je koliko je znaŁajna i dalekosena ta vizija bila. Zoran Pavloviª

Prikaži sve...
24,000RSD
forward
forward
Detaljnije

Kao na slikama Retko Lepo je i za uramiti kada se rasklopi Piperi Pozivnice Zmajevo Пипери су једно од српских племена[1][2][3][4][5][6] која припадају групи брђанских племена у данашњој Црној Гори.[1] Пипери као племе и историјски регион, обухватају област коју чини троугао између река Зете и Мораче, северно од данашње Подгорице. Тачан почетак настанка Пипера остаје и данас непознат. Први пут се спомињу у Млетачким списима средином 15. века, а као брдско племе у правом смислу те речи, попут Куча и Бјелопавлића, формирани око 16. века. Историја и прошлост племена је веома бурна, праћена многобројним биткама са Османлијама, те се за њих са правом сматра да су једно од најратоборнијих српских племена. Ту традицију су наставили и за време Другог светског рата, када велики број Пипера је учествовао у борбама против Сила Осовина, а треба посебно истаћи Тринаестојулски устанак у коме је доста команданата било управо из Пипера. Етимологија Реч `Пипер` потиче од латинске речи `piper` што значи `бибер`. Коришћење те речи се проширило из централне Италије у друге крајеве. Разлог томе јесте трговина Римљана са другим крајевима, па се јавља и у језику којим су говорили Романи, односно стари Власи у Далмацији у периоду Римског царства, а и у другим језицима попут грчког. Од исте основе, реч се нашла и у модерним данашњим језицима, попут немачког и албанског језика.[7] Осим тога, реч се налази и у старословенском језику у форми `пипру`.[8][9] Одатле, она је у форми `пипру`-`пипер` била веома рано заступљена код Јужних Словена на Балкану.[7] Постоји већи број топонима на Балкану, који имају у основи реч пипер. У Бугарској се код Дупнице и Бистрице налази место Пиперево, јужније од Софије, док је код Перника место Пиперка. У Бугарској се налази и место Пиперково је између Плевена и Руса. У Северној Македонији постоје места Пиперево, између Штипа, Струмице и Кавадарца, као и истоимено место североисточно од Струмице, те и место Пиперка на тромеђи Северне Македоније, Бугарске и Грчке.[7] Није јасно да ли су у вези, или ако јесу, каквој, ови топоними са племеном Пипера, али постоје предања из племена Пипера или сродних братстава која говоре о доласку из старе Србије. Код Срба се током прошлости то име појављивало, па су у повељама црногорског владара Ивана Црнојевића Цетињском манастиру из 1485. и 1489. године споменути Михаило Пипер и Вук Пиперовић, а за њих није сигурно да ли су у вези са братством Пипера из Брда око којег је настало племе Пипера.[7] Такође, у области где је Доброско село у северном делу Горњег Цеклина, постојала је област Пиперовина и у Доброској жупи село Пипери, одакле су претходно споменуте личности.[10] Историчар Ристо Ковијанић наводи у которским документима и Николу Остојину Пипера из 1445. године који је споменут да је из Зете, а вероватно се ради управо о претходном селу.[10] Он такође наводи да се у которским документима из 1398. године се може наћи и помен Радослава Михаилова Пипера, а у дубровачким изворима из 1285. године и Владо Пипер, али да је непознато јесу ли они у сродству са претходним особама, мада оставља то за могућност због блискости локација појављивања.[10] Оно што се зна, јесте да се ради о личностима Пиперима сродним онима или из самог Горњег Цеклина. Осим тога, у српским народним песмама се среће име Пиперевка, у Херцеговини се може срести презиме Пиперац, а у Босни и место Пипери (Лопаре).[7] На основу свега наведеног, могу се поставити два разматрања како је племе добило име Пипери, а и како се лично име Пипер појавило у тим крајевима. Прво разматрање јесте да је име племена добијено од старих Влаха који су тамо живели пре доласка Словена у те крајеве. Овакву позицију заступају историчари попут Бранислава Ђурђева, који свој став базирају на чињеници да је реч пипер пореклом латинска реч, те да је могла бити добијена од старих Влаха.[2] Та теорија је према етнологу Јовану Ердељановићу мање вероватна зато што у нису забележени никакви топоними, нити лична имена везана за реч пипер, код староседелаца. Додатно, у албанском језику који је доста речи преузео од старих Влаха и латинског, а и код Албанаца уопште нема никаквог географског топонима, нити имена од те основе или у тој форми у средњем веку.[7] По другом разматрању које заступају историчари и етнолози попут Ердељановића, лично име Пипер је већ постојало код Јужних Словена, наслеђено из старословенског, те је као име дошло у област племена Пипера доласком Словена, што је због горе наведених ствари према Ердељановићу чини највероватнијом.[7] Име племена или места је вероватно добијено из тог личног имена.[7] Територија Кањон Мораче недалеко од Подгорице Пипери као једно од брђанских племена и као историјски регион, обухватају област коју чини троугао између река Зете и Мораче, северно од данашње Подгорице. Територија највише иде уз Морачу, те се са источне стране Мораче граничи са суседним племенима Братоножићима и Кучима, на северу са племеном Ровци, на западу са Бјелопавлићима, а на југу ка Спужу и Подгорици. Од области и већих насеља могу се истаћи Сеоца, Завала, Стијена, Радовче, Потпеће, Свиба, Радећа, Рогами, Црнци, Баћи, Ријека, Ожеге, Близна, Мрке и друга. То су углавном била стална или полустална насеља, која су последица слободнијег начина живота и зато су доста разбијеног типа. Код Пипера, појам `кућа` је означавао не само један дом или како се често назива и `дим` (огњиште), већ некад и више домова груписаних у једном мањем месту.[11] Међу природним целинама се истиче област названа Пиперска гора која се може поделити на јужни део између села Радовча и села Расловића и северни део који иде у планине. Њен спомен се налази и у народним песмама записаним у Његошевом делу Огледало српско. Пиперска гора је кречњачки красни предео са разноврсним појавама краста и пространим стеновитим површинама. Јужнији део ка Зети има више зеленила са шумарцима и виноградима.[11] Уређење и организација Као и код осталих племена, код Пипера мање самоуправне јединице јесу катуни и села.[2][12] Ипак, у периоду 15. века, постојала је на територији Пипера и Лушка жупа, коју су формирали Лужани,[2][10] старо српско становништво словенског порекла у том делу и који припадају старијем слоју Пипера.[13] Она је споменута и у делу Летопис Попа Дукљанина као једна од девет жупа на територији Зете.[2] Што се тиче катуна, они су настали под утицајем географије и номадског начина живота, а наслеђени од староседелаца Влаха. Може се рећи да су се они у 15. веку потпуно утопили у сеоску организацију, те 1485. године област Пипера уопште не разликује много од кнежине у данашњој Србији која је у то време такође почела да се развија.[2] Родовска структура у то време није била развијена, и тек нешто касније се почиње да се јавља и започиње процес сложен процес саплемењавања и формирања правих племена у каснијем смислу те речи.[2] Порекло племенске организације Постоје различити видови на то зашто су се формирала српска племена као таква, односно да ли је то преузето из самих Словена који су дошли у те просторе, или је племенска организација из 16. века више последица преузимања формације од несловенског становништва. Из раније српске историографије, етнолози попут Јована Ердељановића су сматрали да је на формирање такве племенске организације највише утицало становништво словенског порекла који су као племена дошли на Балкан. Племена су била формирана, како због тога, тако и због природних одлика терена због којег је било повољније сточарство и формирање мањих организација. Та организација се током времена изгубила захваљујући формираним средњовековним српским државама, да би се касније приликом пада тих држава та организација поново вратила, али у измењеној форми у виду данашњих племена.[14] Слично виђење има и познати српски научник и утемељивач српске географије Јован Цвијић.[4] Ипак, он указује на то да племена која су споменута у млетачким документима са почетак 15. века, међу којима и Пипери, нису иста као племена након турских освајања, већ да је ипак дошло до одређених промена захваљујући српским досељеницима из различитих крајева, као и другачијих услова.[4] Та стара племена су се претворила у језгра за новија, чиме су се на њих додала и многобројна братства досељеника. Некад је то новије становништво, било околно или досељено другде, постало већина, па су се нека мања племена попут Крича утопила у већа, попут Дробњака. Са друге стране, некада су та старија племена имала снажније језгро које је успело да се одржи, те је име племена остало сачувано и после, као што је био случај код Пипера.[4] Иако првобитне племенске организације у виду оне код старих племена попут Лужана, готово да нема у периоду 15. века ван територија Црне Горе и Херцеговине, ипак постоје изузеци попут Брсјака и других словенских племена спомињаним на простору данашње Северне Македоније. На овај начин, Ердељановић закључује да су већи утицај ипак имали Словени и да је племенска организација настала крајем 16. века њихова.[4] Са друге стране, историчари попут Бранислава Ђурђева сматрају да је племенска организација из 16. века па надаље, више последица утицаја старих Влаха и катуна по којима су били познати. Словенима, који су због терена били принуђени да се баве сточарством, је лакше било да приме већ постојећи вид организације који су имали стари Власи. Осим тога, споменута племена из млетачких докумената 15. века нису права племена у смислу организације, већ она то постају касније.[2] За ово су везана и питања за етнички идентитет, на који су племена као организације имала доста утицаја. Кључно за то јесте када су стари Власи престали да буду етничка категорија и утопили се у српски корпус, односно да ли је до тога дошло још за време Немањићке државе или раније, или је до тога дошло управо у време османских освајања и формирања племенске организације каква су имала српска брдска племена из тог периода па надаље. О овоме ће бити више речи даље у чланку. Племенска организација код Пипера За почетак формирања племена Пипера од великог значаја су пописи из 15. века, а међу њима и споменути турски дефтери из 1485. и 1497. године. Праћењем тих пописа, види се да одлике жупске организације почињу да се губе крајем 15. века и да благо теже ка катунској, за време османских освајања. Ово се дешавало и поред тога што се организација нахије Пипера под Османлијама у почетку окретала ка сеоској. Може се рећи да се катунска организација у том периоду, донекле, утопила у сеоску. Пре 1455. године, и стари Пипери Лужани и стари Пипери влашког порекла имају веома мале разлике, како у територијалној организацији, тако и у социолошким категорији, јер су обе групе потпале под лушком организацијом. По пописима из тог периода, види се да су Лужани били доминантни у селима Копиљ, Црнци и Сеоца. Лушка жупа која је била доминантна до 1455. године, већ 1460. године прима одлике катуна, а ипак 1485. године постоје још увек јасно истакнута села и недовољно развијена родовска организација. Ово је од посебног значаја, јер је, по социолошкој категорији, односно доминантном занату сточарству, ова област сматра влашком нахијом. Из дефтера из 1485. године, спомињу се домаће спахије, хришћани, које су Османлије оставили да убирају порез у својим селима. Те спахије су Божидар Вукотин, Радул Вукашинов и Вук Ђурђев. У дефтеру из 1497. године, ствари се мењају. Прво што се истиче јесте доста већи број становника, што говори да се радило о придошлом становништву, односно новијем слоју Пипера у народу познат као Лутовци, који је дошао из Братоножића. Из њихових личних имена која су доминантно српска или православна у српској верзији, као и српског језика, може се закључити да се ради о носиоцима српског идентитета.[2] Поједина села која су била пуста, попут Лушке жупе која је као таква, уписана 1485. године као празна, сада су поново постала пуна. Територијална организација се изменила, па су поједина места и области које су 1485. године пописане одвојено, сада су припојене Пиперима. Тако се катун Бушати (не треба мешати са истоименим код Скадра) из долине Зете, код Подгорице, нашао на рубном подручју у оквиру области Пипера. Села и катуни који се у том дефтеру спомињу, су Лушка жупа, Дрезга, Добрико, Мрке, Златичиште, Бјелице, Дуга, Брестица, Ријечица, Страхалићи, Морачица, Букумири, Бушати, Радушев до и Дреновица. Из ова два дефтера се види да су крајем 15. века биле сједињене територије Братоножића и Пипера. На то указује и спомињање у њима пиперског војводе Милице Ђуркова, који је био из Лутова.[2] Како се из дефтера из 1485. године организација огледа у слабљењу жупе, 1497. године у добијању катуна, тако се 1570. године бележи формирана племенска управа какву знамо. У дефтеру за Скадарски санџак из 1570. године се види да су Пипери попримили родовски облик организације. У њему стоји да је раја масовно одбила да се попише, а да су кнезови пристали да плаћају одсјечком. Споменута су села Гојсалићи, Ђурковица, Мрке, Црнци, Петровићи, Николићи, Павличићи, Гостићи и друга.[2] Управа од 16. века па надаље, је била слична је оној код Куча. Поред војводе, племеном су управљали главари из снажнијих братстава, а некада су имали и кнежеве до 19. века. Титула кнеза је више била у форми титуле, него стварне власти. Највећу власт у племену је имала скупштина или збор, који се састајао на Бјелоглаву код села Радећа, код више пута обнављане цркве Св. Николе. Збор се сазивао тако што би главари у сваком селу из мале пушке пуцали у вис и узвикнули `Ко је Пипер, на Бјелоглав!`. Тамо су се решавала питања о ратовању, мирењу завађених припадника племена, решавању проблема везаних за крађе и остало. Такође, већа братства су имала своја зборна места или сједнике на којима су се састајали ради решавања питања везаних за њихово братство, а некад и зарад свечаности и забаве.[12] Историја Пипери као племе имају дугу историју. Праћењем њихове историје се може видети како су се иначе српска племена формирала, односно како се долазило до племенске организације. Оно по чему Пипери донекле одступају од појединих других племена јесте терен на коме је била формирана Лушка жупа, то јест, жупска формација је била доста снажно присутна. Она је обухватала већински становништво словенског порекла, али је утопила донекле у ратаре и становништво несловенског порекла. Османским освајањима простора те и доласком новијег слоја становништва, нестаје лушка жупа и почиње прелаз ка катунима, а након тога ка племенској организацији.[2] По пописима се још и у то време види да доминирају српска и хришћанска имена, док других има у траговима, да је говорни језик био српски, а једина вера забележена још и у 15. веку је била српска православна, како код старијег, тако и код придошлог слоја становништва код кога је то било и израженије.[2][12] Као племе, Пипери су се показали као веома ратоборни што се види по њиховом учешћу у многим биткама. Узрок овога су били веома тешки услови живота, жеља за слободом и нетрпељивост према османској управи ових крајева. Касније, преласком у новије државе, Црну Гору, а касније Југославију, племенска организација губи на значају и полако нестаје. Предплеменски период и прелазак на племенску организацију Рушевине старог града Дукље код Рогама у Пиперима, Подгорица Што се тиче периода пре и у време доласка Словена на Балкан, а тиме и Срба, око 6. и 7. века, оно што је сигурно јесте то да су на овим просторима живели староседеоци који су били илирско-романско становништво, називано Власима. О томе сведоче многи топоними, који су пред-словенског порекла, а преузети су од језика који се у тим крајевима говорио, а то укључује и латински и задржали се и до данас: Матаруге, Рогаме, Баћи, Мажђап, Дука, Бањаестра (познато код Пипера и као Бољесестра) и други.[1][2] Ко су били ти староседеоци сведоче и топоними попут Влашке Драче код Стијене, а и на основу извора и података о тим крајевима лако се закључује да се ради о народу које су Словени назвали Власима.[1] Влашке термине и топониме су преузели Срби из крајева Дукље, а самим тиме и у Пиперима, али и Албанци ка Скадру који је у близини и северној Албанији уопште. Тако се мали број топонима са ових простора, попут назива села Рогами, у мало измењеној форми могу наћи у мањем броју и у околним деловима, као и данашњој северној Албанији. Оно што треба имати у виду јесте то да се у близини Пипера налазио стари град Дукља, односно Диоклеја, што објашњава порекло тих топонима.[1] Ипак, терен и мали број тих топонима указује на то да Влаха уопште није било много у тим крајевима, те да су они за време доласка Словена били слабо насељени.[1] Што се тиче старих Срба који су долазили у те крајеве за време насељавања Срба на Балкан, јасно је да нису дошли у једном великом таласу, већ су насељавали те крајеве постепено. О њиховом присуству сведочи велики број словенских топонима, везаних за насеља за која се зна да су доста стара и првобитно припадала старијем слоју Пипера, а међу којима су Потпећ, Завала, Свиба, Радећа, Близна и друга. Такође, о њима сведочи и споменута формирана Лушка жупа.[1] Слојеви словенског и несловенског порекла Власи су се током времена у територијама српских држава постепено утапали у српску културу и асимиловали се са већинским становништвом словенског порекла. Након тога, Власи нестају као страни етнички идентитет. Ова појава је била присутна и код других балканских народа, попут Бугара. Када је дошло до нестанка влашког идентитета као страног етничког елемента, зависи од области и територије, као и других фактора, али о томе постоје различита мишљења. Док је углавном заступљено мишљење у српској историографији, као код Јована Ердељановића[1], Јована Цвијића, Бранислава Ђурђева и других, да је до тога дошло веома рано у време управе Немањића или чак и пре, постоје и мишљења попут Симе Ћирковића да се то десило тек у време или након османских освајања простора Балкана.[15] По првом виђењу доста заступљеном у српској и делу западне историографије, термин Влах се постепено у многим областима пренео са етничког, на социолошку категорију у виду сточара још у време владавине Немањића. То се десило због потпуног утапања старих Влаха у српску културу, односно прихватањем језика и имена, као и обичаја, а и српске православне вере, по чему су изгубили главне карактеристике страног етничког елемента по чему би се разликовали од околине.[1][2][15][16] По Ћирковићевом виђењу, а и у једном делу западне историографије, Влах је остао као етничка одредница и поред утапања у српску културу за време Немањића, још увек је био страни етнички елемент због другог сталешког положаја (сточари). Тиме је био издвојен од Срба који су углавном били ратари. Овиме Власи, иако остају издвојени, ипак због исте културе нису више етничка група у правом смислу. Тако је било све док османска освајања нису задесила просторе и урушила тадашњи феудални систем и увела свој који се више фокусирао на веру, чиме је дошло до стапања православних Влаха у Србе. То је довело до већих промена укључујући и формирања племенске организације из 15. и 16. века чиме су се Власи брзо изгубили као страни етнички елемент и измешали са словенским становништвом, прихватајући српски. Ово је текло различитим током у зависности од простора на коме се дешавало и утицаја разноврсних елемената попут цркве која је тада била носилац културе, сегрегације словенског и несловенског становништва и слично. То није било ограничено само на Србе, већ и друге словенске балканске народе.[15] Ипак,ово постаје донекле проблематично када се из ове перспективе посматрају мали простори попут Брда и Зете на територији данашње Црне Горе. Ту је такво издвајање било теже, и те се асимилација вероватно десила раније још у крајем периода управе Немањића.[2] Такође, огроман број топонима у Пиперима је доминантно словенског порекла, што сведочи о томе да је српски идентитет био укорењен у тим просторима пре Османских освајања.[1] Осим тога, у време Немањића се развија српски феудални састав у коме је Власима препуштено сточарство, као и други послови те је свако ко би се бавио тиме био влах по сталежу. Такође, када су првобитно били издвојена етничка група у раном средњем веку, не треба заборавити и чињеницу да је до тог стапања могло доћи само ако је у тим просторима било већинских Словена у које се несловенско становништво могло утопити, као и да је то текло различитим периодима на различитим просторима. У сваком случају, било да се то десило у време српских средњовековних држава или у време османских освајања тих простора у 15. веку па надаље, Власи су се као страни етнички елемент утопили у суседно словенско становништво чиме престају бити други етнички елемент. Од тада, термин `Влах` се на српским просторима користи као синоним за Србе.[2][15][16] Словенско становништво ових крајева чинили су Лужани. Они су представљали бројно старије српско становништво које се касније постепеним слабљењем српске управе и нестанком жупске формације утопило у околно становништво и формирало племена попут Пипера и Бјелопавлића.[1][2][10] Код Пипера, асимиловањем старих Влаха од стране старих Срба настаје старији слој Пипера.[1][2] Та асимилација се десила рано захваљујући већ формираном српском идентитету, јаком српском културном утицају и позицији усред Зете, као и присутности бројнијег становништва словенског порекла, као и формиране лушке жупе, а о њој сведоче пописи из 15. века и раније, и топоними где се види да су становници великом већином носиоци српског, односно словенског идентитета.[1][2] Катуни у Горњој Зети средином XV века - простор Пипера, Лужана и Рогама ће касније чинити племе Пипера Рани помени Пипера Пипери се први пут спомињу у Млетачким документима почетком 15. века. Тада још нису формирали племенску организацију какву познајемо из каснијег периода. Према Константину Јиречеку, Пипери се спомињу први пут 1416. године у Скадарском земљишнику.[17] Историчар Бранислав Ђурђев је указао да је то непосредан спомен, те да се ради о досељенику из Пипера у скадарској области.[2] Један од спомена јесте из 1455. године у српском православном манастиру Врањина, између Млечана са Стефаном Црнојевићем и народом горње Зете који је прихватио његову управу.[10] Ту се осим Куча спомињу и Пипери под тим именом, а један од захтева упућеним Млечанима и Стефану Црнојевићу је био да им свештенство не може бити католичко, него да им се остави православно.[3][18] На основу тога, закључује се да су Пипери још у то време били православци.[14] Први спомен Пипера код Дубровчана јесте онај из 1444. године у коме су споменули напад Пипера, Бјелопавлића и Васојевића, под вођством два Бјелопавлића Радосава Димитровића и Радоње Ружића, убили и опљачкали једног Дубровачког трговца.[10] Нажалост, због недостатака историјских списа из ранијих периода, остаје непознато када су се Пипери као племе тачно формирали.[14] Ипак, оно што јесте познато је да се одлике племенске организације стичу крајем 15. века и негде у току 16. века Пипери постају потпуно формирано племе.[2] Крајем 15. века, територије Пипера заузимају Османлије. Према Ђурђеву, Пипери још увек нису попримили пуну племенску организацију какву познајемо у 16. веку. Тада је на месту Пипера и Братоножића формирана Пиперска нахија. Становништво се делило по томе ко им је казнец, словенска титула коју носи особа задужена за прикупљање пореза и дажбина, што се може видети из пописа 1497. године.[2] Према Ердељановићу, Пипери још увек нису били обједињена територија, али са тиме се не слаже Ђурђев који указује да су 1485. године Пипери према историјским изворима из тог периода, попут турских дефтера, већ били сједињена територија која је обухватала и територију Братоножића.[2] Крајем 15. и почетком 16. века почиње насељавање српских досељеника у Пипере из других крајева, чиме се стари Пипери као братство, односно старији слој са братствима попут старих Пипера, Мугоша, Лужана и других, утапају у новији или делом истискују. Тако се формира многобројнији новији слој Пипера који надјачава старији. Ти досељеници углавном имају по народном предању заједничко порекло, о чему ће бити речи у делу код родова.[2][19] У турским дефтерима од 15. века па надаље, се види да је говорни језик у тој области српски, а да доминирају поред хришћанских, и српска имена и веома мало оних несловенског порекла, а вера српска православна. Из њих се види и да је досељено становништво имало доминантно имена словенског порекла или православна у словенској верзији. У споменутом турском дефтеру из 1497. године се спомињу следеће личности као казнеци или спахије у својим селима: Божидар, син Вукотин; Божидар, син Дабижинов; Ђуро, син Лекин; Петар, син Ников; Радич, син Гомњенов; Нико, син Радешинов; Пешко, син Радешинов; Радич, син Рашков; Радул, син Вукашинов; Дабко, син Вукашинов; Вук, син Ђурђев; Ђуро, син Лијев (Илијев); Радич, син Лазаров; Никац, син Пајшин; Вук, син Никин.[2] Племенски период до Првог светског рата Већ током 16. века започињу местимични сукоби између Пипера и Османлија, а један је опеван и у песми Пиперски бој са Тахир-Пашом. Разлог тих борби је био одбијање плаћања харача од стране Пипера.[12][20] У периоду 16. века, Пипери у потпуности добијају одлике племенског уређења.[2] Као што је већ речено, у великом делу српске и једном делу западне историографије установљено је да је, већ тада становништво несловенског порекла добило српски идентитет. Ово је јасно на основу доминантних српских личних имена и језику из споменутих османских дефтера крајем 15. века. По виђењу Ћирковића, захваљујући бољим условима за сточарство и већ формираним катунима, као и османској управи, до потпуног мешања становништва словенског и несловенског порекла долази тек у време самог формирања племена.[2][15] Треба навести и да се у дефтеру Скадарског санџака из 1570. године је забележено да је раја у Пиперима масовно одбила да се попише.[2] Спаљивање моштију Светог Саве на Врачару 1595. године, испровоцирало је православне Србе широм Османског царства. Појачана је активност ускока из Аустрије, а у периоду 1596. и 1597. године, на подручју данашње Црне Горе и Херцеговине избија устанак Срба под вођством војводе Грдана из данашњег Никшића. Побуна је избила у Бјелопавлићима и проширила се на стару Херцеговину, где су јој се придружила многа племена попут Дробњака, Пивљана и других.[21] Због овога и због погрешно пренесене вести да је османски султан Мехмед III погинуо у битки код Егера 1596. године, према Млечанину Лазару Соранцу (Lazzaro Soranzo), у побуну улазе и Пипери, Кучи, те и католички Клименти.[22] Два српска калуђера упућена у Рим 1597. год. излагала су на папској курији српску прошлост, те су предлагали папи да пошаље војску са којом би кренули у ослобађање Срба на простору данашње Црне Горе, као и да постави Србима једног човека, хришћанина, који би управљао њима. Како устанак није био добро организован, те је више представљао низ местимичних побуна и сукоба, као и због недостатка помоћи из хришћанских земаља, Османлије су га веома лако угушиле.[23] Ипак, после овога побуне Срба не престају. Године 1609, против Османлија избијају побуне у северној Албанији, чиме се придружују и суседна српска племена Пипери, Кучи и Бјелопавлићи, али и он, и поред одређених неуспеха Османлија, бива брзо угушен.[21][24] Због поновних побуна Пипера, Бјелопавлића и других Брђана, Османлије сакупљају велику војску од 40,000 људи и нападају споменута племена, приликом чега су она тешко страдала.[21][24] Ипак, ни овај напад није успео да у потпуности умири Пипере и друге Брђане, те су они спорадично дизали побуне све до периода пред Кандијски рат половином 17. века.[24] Говорећи о Србима, као народу који живи од Арбаније до Дунава, споменути Лазар Соранцо 1599. године наводи за племена у Зети да су српска, а међу њима набраја Пипере, Куче, Бјелопавлиће и племена на подручју Плава, али и католичке Клименте.[25][26] Више детаља о самим племенима даје Которанин Маријан Болица (Mariano Bolizza), који 1614. године у свом документу Извештај и опис Скадарског санџака наводи Пипере као српско православно племе, чији вођа је Радослав Божидаров.[2][27] У току периода под османском окупацијом, осим сукоба са Османлијама, умели су да се дешавају и мањи окршаји између и унутар самих српских племена.[4] Године 1658, под утицајем Млетачке републике, Пипери, Кучи, Васојевићи, Братоножићи, Клименти, Хоти и Груда формирају такозвани Алај Барјак, односно савез тих седморо племена са Млетачком републиком против Османског царства.[28] Нешто касније, побуне против Османлија избијају у Пиперима, Ровцима, Бјелопавлићима, Братоножићима, Кучима и Васојевићима.[29] Млечани пружају подршку Црногорцима и Брђанима и касније, све док их Османлије нису поразиле и избациле из Старе Црне Горе.[24] У то време, скадарски паша Сулејман средином јула 1691. године, скупа знатну војску и напада Пипере и Бјелопавлиће, али се напад завршава поразом пашине војске.[24] Током 18. и 19. века, Пипери као једно од најратоборнијих брдских племена, воде многобројне битке против Османлија. У историји је познато више битака у којима су учествовали Пипери против турских везира међу којима су битке: против Осман-паше 1732, против Махмут-паше 1788, против Махмут-паше, битка на Мартинићима 1796, против Тахир-паше, око 1810. Због тога су опевани у бројним народним епским песама, међу којима су неке и у Његошевом делу Огледало српско. У писму послатом Русима из 1789. године које су саставили представници брдских племена, међу којима су били и Пипери, записано је да су сви они Брђани и српски кланови, односно племена, са православном вероисповести. Ово је био у складу са тадашњим виђењем, по чему су се Брђани раздвајали од Црногораца са подручја старе Црне Горе.[30] Машан Божовић Након битке на Мартинићима из 1796. године, Пипери и Бјелопавлићи улазе у састав Црне Горе. Касније, 1847. године долазе у жесток сукоб са Данилом због његовог сламања племенске аутономије, те су у јулу 1854. године Пипери, Кучи и Бјелопавлићи себе прогласили независност. Ипак, књаз Данило је успео да угуши њихову побуну.[31] Упоредо са борбама у Србији за време Првог српског устанка, брдска племена су започела нападе на Османлије на територији данашње Црне Горе. Због активног учешћа, многе племенске војводе су добиле од вожда Карађорђа Петровића барјаке. Међу њима су биле и Пипери Тодор Перишин Аћимић и Токо Павићев Божовић са Стијене.[32] У књажевини Црној Гори, Пипери су имали своје сенаторе попут чувеног Јола Пилетића. Активно су учествовали у војсци те земље и заузимали добре положаје. У то време, велики српски правник из Цавтата Валтазар Богишић је обилазио брдска племена са циљем да прикупи информације о правним обичајима које би му служиле за доношење његовог Општега имовинског законика за Црну Гору из 1888. године. Његов информатор у Пиперима је био сенатор Јоле Пилетић.[33] У периоду до 19. века, али и надаље, због веома лоших економских услова и сталних сукоба са Османлијама, доста Пипера се расељава у Србију и Босну. Неке од тих исељених породица су дале познате личности и војне заповеднике, међу којима је и Узун Мирко Апостоловић коме су се преци управо из Пипера доселили у Руднички крај, а касније у околину Београда.[34][35] Такође, по предању Рајића из Гледића и из Гуче, рођацима Рајића из Страгара, позната породица Рајић која се у Шумадију доселила из Нове Вароши, је претходно дошла из Пипера веома рано, још током 17. века. Од њих, конкретно Рајића из Страгара, потичу Танаско Рајић, Карађорђев барјактар из Првог српског устанка и командант у Другом српском устанку, као и познати српски песник Велимир Рајић из 19. века.[36] Средином 18. века се из Пипера у Шумадију досељавају преци данашњих Вујића из Липовца, потомци Дмитра Петровића Пипера, одакле је и чувени гуслар Живан Вујић (20. век).[36] Јоле Пилетић Мијајло Вучинић Међуратни период и Други светски рат У периоду до Првог светског рата, дали су већи број истакнутих личности попут Мијајла Вучинића[37] који је био дивизијар, гувернер, војвода и судија, Машана Божовића који је био председник општине Цетиње, и Јола Пилетића, сердара и народног хероја, који је због сукоба са црногорским краљем Николом I Петровић напустио Црну Гору и отишао у Ниш. Пред крај Првог светског рата, након Подгоричке скупштине, у Црној Гори избија Божићна побуна. То је био сукоб између ткз. Бјелаша, присталица уједињења Црне Горе са Србијом под влашћу династије Карађорђевића и Зеленаша који су били противници таквог уједињења. Како су Пипери били веома окренути војсци и династији Петровић, велики број Пипера се нашао на страни Зеленаша. Након престанка побуне, већи део њих ће постати присталице Комунистичке партије.[38] За ширење подршке Комунистичкој партији у периоду 1927. године и даље у, Пиперима био је одговоран будући народни херој, Иван Милутиновић.[39] Што се тиче периода Краљевине Југославије, сем политичара и војних лица, Пипери су имали и своје чланове у спорту. Међу њима је и фудбалер Милан Бецић, који је играо за клубове по Југославији и репрезентацију Југославије, а затим играо за клубове по Француској и Швајцарској.[40] За време Другог светског рата, велики број Пипера је учествовао у борбама против Сила Осовина, где треба посебно истаћи Тринаестојулски устанак у коме је доста команданата било управо из Пипера. Већи број Пипера је подржавао Партизане.[41] Мањи број је припадао Југословенској војсци у отаџбини, углавном уз четнике Баје Станишића. Дешавало се да се исте породице поделе у ове две групације. Пипери су дали велики број истакнутих припадника Народноослободилачке борбе и народних хероја попут Ивана Милутиновића, Арса и Блаже Јовановића, Саве Брковића, Владимира Владе Ћетковића и многих других. Неки од њих, попут Божа Љумовића, су касније прихватили Резолуцију Информбироа, након чега су завршили на Голом отоку,[42] док је Арсо Јовановић, први начелник Генералштаба Југословенске армије након њеног прихватања покушао да побегне у Румунију те је убијен на граници.[43] Међу комунистима треба истаћи и Др Вукашина Марковића, учесник Октобарске револуције и близак сарадник и пријатељ Владимира Лењина. Рођен је у Стијенама Пиперским 1874. године.[44] На челу припадника Југословенске војске у отаџбини у Пиперима је био Јовица Бољевић, а међу њима треба истаћи Саво Божовића, Милована Бешића, Павла Бешића који је био бивши председник општине и Ђорђија Бецића, пешадијског капетана Пипера, који је са Бајом Станишићем и генералом Блажом Ђукановићем погинуо на Острогу у нападу Партизана 1943. године.[45][46] Пиперска братства и родови Пипере чине многобројна братства са разгранатим родовима. Као што је већ речено, Пипери се могу поделити на старији слој мешовито словенско-влашког порекла и новији бројнији слој придошао из Братоножића, са којима су Пипери веома блиски.[2][19] И поред мањег броја старовлашких топонима, у свим пописима масовно преовладавају словенска имена.[2][19] Као што је споменуто, постоји могућност да су лично име Пипер(и) донели Јужни Словени који су дошли у те крајеве, јер је код њих то име било распрострањено, а код староседелаца тада није забележено. Племе као формација се јавља тек после доласка Срба у те крајеве.[19] Елементи племена се јављају формирањем катуна у време када су Османлије заузеле те просторе, а потпуне одлике родовске организације и после племена се јављају у 16. веку.[2] Постоје различита народна предања о настанку Пипера. По једној верзији, оснивач племена је особа по имену војвода Пипо, брат Васојев, оснивача Васојевића.[19][47] Код појединих племена, предање говори да је тај заједнички њихов предак дошао из Херцеговине.[47] Постоје многобројне верзије овог предања, у коме се често укључују и друга племена попут Озринића који су од Озра, брата Пиповог, а дешава се да су у та предања укључена и поједина албанска племена попут Хота и Краснића. И она такође имају предања о заједничком пореклу, али укључују потпуно друга племена и имена, а упућују и на потпуно друго порекло тог претка.[47] Ипак, ова народна предања су веома непоуздана, а могуће је да се ради о измешаним предањима старијег становништва тих крајева.[47] Између осталог, поједина генетска истраживања су утврдила да већина ових предања суштински нису могућа, самим тиме и нетачна, те да се радило о накнадном орођавању породица из тих крајева, током периода саплемењавања.[47] Споменути старији слој чине стари Срби Лужани и друге групе, као и групе старовлашког порекла које су асимиловане и у 15. веку потпуно стопљене са Србима.[13] Међу њима су стари Пипери, Рогамљани, споменути Лужани, Мрке, Новичани, Мугоше и други. Током 15. века су на том подручју они јасно формирани у катуне, али у виду дружина, из којих ће се касније ф

Prikaži sve...
590RSD
forward
forward
Detaljnije

FUDBALSKA EKIPA RADNIKA FABRIKE AVIONA ROGOŽARSKI A.D. 9x6,5 cm. Прва српска фабрика аероплана Живојин Рогожарски А. Д. је формирана на основу одобрења Индустријске коморе у Београду 21. априла 1924. године. Оснивач фабрике је био Живојин Рогожарски. Историјат У свом раду „Мемоар о организацији ваздухопловства у Краљевству Срба, Хрвата и Словенаца“ генерал пилот Милан Узелац је поред свега осталог, истако значај развоја домаће ваздухопловне индустрије. Он у том свом раду на једном месту каже: `Према изложеном моћи ће се ваздухопловство, да у рату буде стално способно за акцију, само на домаћем производу аеронаутичког материјала основати, тј. у нашим сопственим фабрикама, које би нам осигурале исто тако допуну текућих губитака, као у свако доба неопходну нужну опрему најновијим типовима.` Не само искуство Србије него и осталих земаља учесница у Првом светском рату говоре у прилог ове тврдње. Стога је 1923. Министарство војске и морнарице расписало конкурс за избор домаћих предузећа, којима би се уз одговарајућу техничку, материјалну и организациону помоћ државе поверила израда авиона. На расписаном конкурсу се пријавило неочекивано велики број државних и приватних предузећа. У оштрој конкуренцији уговор су добиле две мале приватне фирме: Икарус из Новог Сада и Рогожарски из Београда. Рогожарски је првобитно била столарска радионица у Београду, али је давала наду да ће бити у могућности да организује производњу ваздухоплова, јер је њен власник Живојин Рогожарски у току Првог светског рата радио у Будимпешти као мајстор на изради аероплана. Фабрика Рогожарски је основана 21. априла 1924. године као Прва српска фабрика аероплана Рогожарски у Београду. Почетак производње У циљу провере, Одељење за ваздухопловство је код Рогожарског наручило израду двадесет и седам крила за авион Мали Бранденбург ШБ-1 (оригиналан назив Ханса Бранденбург Б1). Испорука првих фабрикованих крила за ШБ-1 је отпочела 1924. године., пошто је успешно обавила посао, фабрика Рогожарски је склопила уговор и за израду 10 комплетних авиона ШБ-1. ШБ-1 је био лаки школски авион-двокрилац са једним мотором Мерцедес снаге 100КС. Пробни лет првог серијског авиона ШБ-1 израђеног код Рогожарског је извршен на Бањици 10. маја 1925. године.[1] До краја 1926. године код Рогожарског је произведено 22 примерка авиона ШБ-1 и 24 примерака авиона типа Средњи Браденбург СБ-1 са моторима Аустро-Дајмлер снаге 160 КС и 185 КС. Фабрика је била охрабрена овим напретком и почела је да уговара нове послове. Крајем 1927. године Команда ваздухопловства на челу са генералом Станојловићем наручује 12 извиђачких авиона Физир-Мајбах од 260 KS. Осим серије од 12 Физир-Мајбаха, у фабрици Рогожарски је на основу исте концепције, у периоду од 1928. до 1931. године израђено више прототипа, као што су: једномоторним Физир Лорен 1928. године, са мотором снаге 450 KS, Физир Хиспано 1928. године, са мотором снаге 450 KS, једномоторни Физир-Рајт 1930. године, са мотором снаге 220 KS, Физир Ф1Г-Кастор 1930. године, са мотором снаге 220 KS и Физир Ф1Г-Титан 1930. године, са мотором снаге 230 KS. Израда овако великог броја прототипова је било проузроковано великим проблемом набавке авио мотора који су потицали из увоза, репарација или ратног плена јер домаће производње авио мотора у то време није било. У серијску производњу је ушао само прототип Физир-Рајт. Комплетну производњу ваздухоплова типа Физир је касније у потпуности преузела фабрика Змај из Земуна. Развојно - техничка функција Схватајући значај развојне функције у производњи авиона, Рогожарски је запослио инж. Виљема Шустера, формирао конструкциони биро и решио да осим лиценцне производње почне да реализује и домаће пројекте. Тада је (1929. године) покренуо израду сопственог тренажног авиона Рогожарски АЖР, са мотором Валтер Кастор снаге 240 КС. Овај авион у хоризонаталном лету могао је да постигне брзину од 240 km/h и ако је имао време пењања 38 минута на висину од 5000 m, због примедби на управљивост авиона Команда ваздухопловства није дозволила серијску производњу. Криза Рогожарски је у то време доста новца инвестирао у развој нових пројеката и производних погона, па је делом због тога али и због изостајања нових поруџбина изазваних светском економском кризом и неплаћених дугова доспео у стечај. Главни поверилац фабрике авиона Рогожарски је била Општа трговинска банка која је почетком 1934. године преузела контролу над предузећем. Исте године 1934. компанија је поново почела са радом, али као акционарско друштво под називом Прва српска фабрика аероплана Живојин Рогожарски А. Д.. Управа предузећа је поверена млађој и способној екипи у којој је техничко руковођење фабриком преузео већ афирмисани конструктор авиона Сима Милутиновић. Доласком инж. Симе Милутиновић за техничког директора фабрике Рогожарски знатно је ојачана и развојна функција што доказује број прототипова и фабрикованих авиона у периоду од 1934. до 1941. године. Први посао који је направљен у трансформисаном предузећу Рогожарски био је израда прототипа школског ловачког авиона Рогожарски ПВТ. Војска је са своје стране помогла да се фирма извуче из дугова откупом авиона Рогожарски АЖР и поруџбином од 40 авиона Физир ФН у 1935. години. Поновни успон Од 1935. године долази до оживљавања привредних активности у Краљевини СХС па тиме и ваздухопловне индустрије. Фабрика авиона Рогожарски прати општи тренд развоја и овај период од 1935. до 1941. године представљају „златне године“ у пословању фабрике авиона Рогожарски. Вредност производње 1935. године износила је 4,5 милиона динара а 1939. преко 51 милион, што је повећање преко десет пута. То је пратило повећање производних капацитета и броја радника са 85 у 1935. на 899 крајем 1939. године. Пред рат, фабрика је имала око 1.000 запослених радника. У том периоду Рогожарски је произвео следеће авионе: школски авион Физир ФН, по пољској лиценци РВД-8, РВД-13 и РВД-13С, школскои ловачки авион Рогожарски ПВТ, тренажни авион једносед са ознаком Рогожарски Р-100, чувени југословенски ловац ИК-3, спортски авион Рогожарски СИМ-VI, школски тренажни Рогожарски СИМ-Х, акробатски авион Рогожарски СИМ-XI, хидроавионе Рогожарски СИМ-XII-Х и Рогожарски СИМ-XIV-Х, прототип школског авиона Рогожарски Бруцош, прототип вишенаменског борбеног авиона Рогожарски Р-313. Рогожарски је такође 1941. године, по енглеској лиценци израђивао и чувени британски ловачки авион Хокер харикен Мк-1.[2] Поред редовне производње (серијске и израде прототипова) у фабрици су вршене веће поправке авиона, оне које нису могле да обаве пуковске радионице, ревизије авиона властите и туђе производње и производња делова авиона по поруџбини. Други светски рат Априла месеца 1941. године након капитулације Краљевине Југославије, Немци су запленили сав материјал, делове и започете као и затечене авионе на оправци или ревизији у фабрици авиона Рогожарски у Београду, реквирирали фабрику која је наставила да ради за потребе немачких окупационих власти под именом Werwirtschaftsstab Südost und Verbindungsstelle der C.L. - Rogozarski. Савезничко бомбардовање Током рата тј. 16. и 17. априла 1944. године фабрика Рогожарски је оштећена у току савезничког бомбардовања Београда. Национализација Након ослобођења Београда и Земуна преостали производни капацитети фабрике Рогожарски су укључени у опште напоре за ослобођење земље. Фабрика Рогожарски је припојена заједно са делом фабрике Змај 1946. године Земунском Икарусу у новоформирану потпуно национализовану ваздухопловну индустрију (Државна Фабрика Авиона). Од тада је Рогожарски престао да ради као Прва српска фабрика аероплана Рогожарски. За 22 године свога постојања у погонима ове фабрике произведено је 305 авиона. Развијено је и израђено 15 прототипова авиона домаће конструкције а 5 типова авиона је произвођено на основу купљених лиценци. Касније је (1948. године) у погонима фабрике Рогожарски на простору оивичен улицама Далматинска, Станоје Главаша, Кнез Данилова и Старине Новака формирана Индустрија Котрљајућих Лежаја - ИКЛ Београд. Технологија производње авиона у фабрици авиона Рогожарски У време док је радила фабрика авиона Рогожарски доминантан конструкциони материјал за израду авион је било дрво. Дрво као конструкциони материјал за израду авиона има следеће добре особине: малу специфичну тежину, лако се и јефтино обрађује, висока отпорност на замор материјала, јефтина и лака поправка авиона направљених од дрвета, ниска цена дрвета у односу на остале конструктивне материјале и отпорност на рђу. Када се овоме дода још и то да у то време у нашој земљи није постојала развијена производња осталих конструктивних материјала као што су високо легирани челици, легуре алуминијума типа Дурал или остале лаке легуре на бази магнезијума, а дрвета свих могућих врста и квалитета смо имали у изобиљу природно је било очекивати да се производња авиона у нас углавном одвијала на бази дрвета као основног конструктивног материјала. Фабрика авиона Рогожарски је важила за најбољу фабрику авиона дрвених конструкција у тадашњој Југославији. Почела је као столарска радионица непосредно после Првог светског рата и развила се у првокласну фабрику авиона. Док су остале фабрике авиона као што су Икарус, Змај и Фабрика авиона у Краљеву, захваљујући лиценцама, прешле на производњу авиона металне или комбиноване конструкције, Рогожарски је остао везан за традиционалну производњу авиона дрвене конструкције све до почетка Другог светског рата. Производња авиона домаће конструкције Физир-Мајбах - школски (32 примерака 1927. до 1929. год.) Физир Лорен – школски (1 примерак конверзија - прототип 1928. год.) Физир Хиспано – школски / извиђач (1 примерак конверзија – прототип 1928. год.) Физир-Рајт – школски (1 примерак - прототип 1930. год.) Физир Ф1Г-Кастор – школски (1 примерак - прототип 1931. год.) Физир Ф1Г-Титан – школски (1 примерак - прототип 1931. год.) СИМ-VIII - спортско туристички авиона (3 примерка 1931. год.) Рогожарски АЖР- прелазни школски (1 примерак –прототип 1934. год.) Рогожарски ПВТ – (скраћеница од Прелазни Ваздухопловно Технички)-ловачки школски авион (61 примерак 1935—1941. год.) Физир ФН - школски (40 примерака 1935. год.) Рогожарски СИМ-VI - спортско-туристички (2 примерка-прототип 1936. и 1937. година) Рогожарски ПВТ-Х – прелазно школски хидроавион (1 примерак конверзија ПВТ +3 примерка 1937. год.) Рогожарски СИМ-Х – једномоторни школски авион двосед за почетну обуку и пилотажу (21 примерак 1937. год.) Рогожарски СИ-ЏИП – модификација СИМ-Х са мотором Џипси Мајор (1 примерак конверзија СИМ-Х 1940. год ) Рогожарски СИ-ЏИП – модификација СИМ-Х школски авион за ноћно летење (1 примерак конверзија СИМ-Х 1941. год) Рогожарски ИК-3 – ловац једносед (1 примерак – прототип 1937. год.) Рогожарски ИК-3 – ловац једносед (12 примерака – серијска производња 1940. год.) Рогожарски Р-100 – једномоторни авион, једносед за обуку у вишим пилотским школама (26 примерака 1938. и 1939. год.) Рогожарски СИМ-XI – акробатски авион, једносед намењен за обуку и тренажу пилота ловаца (1 примерак – прототип 1938. год.) Рогожарски СИМ-XII-Х – школски хидроплан (1 прототип +4 примерка 1938. + 4 примерка 1940. год.) Рогожарски СИМ-XIV-Х – обални извиђач (1 прототип 1938. + 6 примерака 1939. год.) Рогожарски СИМ-XIVБ–Х – бомбардер хидроавион (12 примерака 1940. год.) Рогожарски Бруцош (НМС)– школски авиона (1 прототип 1940. год.) Рогожарски Р-313 (првобитно назван СИМ-XV) – вишенаменски борбени авион –разарач (1 примерак – прототип 1940. год) Производња авиона по лиценци Мали Бранденбург - (школски двосед 22 примерака 1925—1928. год) Средњи Бранденбург - (школски двосед прелазни 24 примерака 1926—1928. год) РВД-8 – спортско туристички авион по пољској лиценци (3 примерак 1935. год.) РВД-13 – спортско туристички тросед по пољској лиценци (4 примерка 1939. год.) РВД-13С – санитетски авион по пољској лиценци (2 примерка 1939. год.) Хокер харикен Мк-1 - ловачки авион произведен по енглеској лиценци (18 примерака 1941. год)

Prikaži sve...
1,234RSD
forward
forward
Detaljnije
Nazad
Sačuvaj