MAJSTORI I REMEK-DELA 1-2 - Igor Dolgopolov knjiga 1. - Evropska umetnost od XV do XIX veka knjiga 2. - Rusko slikarstvo XIX veka Izdavač: JUGOSLAVIJAPUBLIK Beograd Godina izdanja: 1989. Povez: tvrd Broj strana: 649 + 720 Pismo: latinica Stanje: vrlo dobro

IZABRANO DJELO 1-2 - Nikolo Makijaveli Izdavač: GLOBUS Zagreb Godina izdanja: 1985. Povez: tvrd povez sa zaštitnim omotom Pismo: latinica Stanje: vrlo dobro

Alfred Adler Odabrana dela komplet 1-6 Matica srpska, Novi Sad i Prosveta, Beograd, 1984. Tvrd povez Odlično očuvano Dela: 1. Individualna psihologija (prevod Ksenija Atanasijević) 2. O nervoznom karakteru (prevod Božana Milekić) 3. Smisao života, (prevod Tomislav Bekić) 4. Poznavanje života (prevod Tomislav Bekić) 5. Psihologija deteta (Olga Kostrešević) 6. Poznavanje čoveka (prevod V.Dvorniković i M.N.Đurić)

SLAVOMIR NASTASIJEVIĆ SABRANA DELA 1-6 narodna knjiga beograd 1984 treće izdanje stanje odlično Tvrdi povez sa zaštitnim omotom 1) Ustanak u Zeti 2) Stefan Dušan 3) Vitezi kneza Lazara 4) Despot Stefan 5) Teško pobeđenima I 6) Teško pobeđenima II

Sigmund Frojd Odabrana dela, 1-8 Komplet 1) PSIHOPATOLOGIJA SVAKODNEVNOG ŽIVOTA,prevod i predgovor Dr Hugo Klajn,338 strana 2) UVOD U PSIHOANALIZU,437 strana 3) DOSETKA I NJEN ODNOS PREMA NESVESNOM,242 strana 4) O SEKSUALNOJ TEORIJI * TOTEM I TABU,290 strana 5) IZ KULTURE I UMETNOSTI (Sumanutost i snovi u Gradivi V.Jensena*Jedna uspomena iz detinjstva Leonarda da Vinčija*Mikelanđelov Mijsije*Dostojevski i oceubistvo*Nelagodnost u kulturi),358 strana 6) TUMAČENJE SNOVA I,350 strana 7) TUMAČENJE SNOVA II,352 strane 8) AUTOBIOGRAFIJA*NOVA PREDAVANJA ZA UVOĐENJE U PSIHOANALIZU,295 strana Matica srpska Novi Sad 1979, tvrd povez, latinica. Stanje vrlo dobro.

Smilja Avramov GENOCID U JUGOSLAVIJI U SVETLOSTI MEĐUNARODNOG PRAVA Autor: Smilja Avramov Izdavač: Politika Beograd Godina izdanja: 1992 Broj strana: 532 Format: 24 x 17cm Povez: Tvrdi povez sa zaštitnim omotom Opis i stanje: Sadržaj na slici, veoma dobro očuvano 1. deo: Genocid - Medjunarodno krivično delo... 2. deo: Genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima u Jugoslaviji Tags: Genocid Ratni zločin Jugoslavija 01.02.2024.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! 1. Autoritet i porodica, strana 143, 1980. 2. Bekstvo od slobode, strana 214, 1984. 3. Čovjek za sebe, strana 236,1980. 4. Zdravo društvo, strana 280,1986. 5. Dogma o kristu/bit ćete kao bog/psihoanaliza i releigija,strana 369 6. Umijeće ljubavi, strana 113, 1980. 7. S onu stranu okova iluzije, strana 191, 1980. 8. Kriza psihoanalize, strana 218,1980. 9. Anatomija ljudske destruktivnosti I, strana 210.1980. 10. Anatomija ljudske destruktivnosti II, strana 342, 1980. 11. Imati ili biti,strana 256, 1980. 12. Veličina i granice freudove misli, strana 141,1980. Erih From (nem. Erich Fromm; Frankfurt na Majni, 23. mart 1900 — Muralto, Tičino, 18. mart 1980) je nemački socijalni psiholog, psihoanalitičar i humanistički filozof. On je bio povezan sa onim što je danas poznato kao Frankfurtska škola kritičke teorije. Erih From je počeo da studira 1918. na univerzitetu u Frankfurtu na Majni. Tokom letnog semestra 1919. From je studirao na Hajdelberškom univerzitetu, gde je promenio smer studija sa prava na sociologiju kod Alfreda Vebera (brata Maksa Vebera), Karla Jaspersa i Hajnriha Rikerta. From je postao doktor filozofije 1922, a završio je svoju obuku u psihoanalitici 1930. na Psihoanalitičkom Institutu u Berlinu. Iste godine je otvorio kliniku i pridružio se Institutu za socijalna istraživanja u Frankfurtu. Nakon što su nacisti preuzeli vlast u Nemačkoj, From se preselio u Ženevu, a onda 1934. u Njujork i na univerzitetu Kolumbija. Nakon što je napustio Kolumbiju, pomogao je stvaranju njujorške filijale Vašingtonske škole psihijatrije 1943. i „Vilijam Alanson Vajt“ instituta za psihijatriju, psihoanalizu i psihologiju 1945. Kada se From preselio u Meksiko Siti 1950., postao je profesor na UNAM („Nacionalni Autonomni Univerzitet Meksika“) i osnovao psihoanalitički odel u medicinskoj školi. Poučavao je na UNAM-u do penzije 1965. U međuvremenu je, kao profesor, predavao psihologiju na državnom sveučilištu Mičigena od 1957. do 1961., a kao pomoćni profesor psihologije na odelu Umetnosti i nauke njujorškog univerziteta posle 1962. godine. From se preselio u Muralto, Švajcarska, 1974. i umro u svom domu 1980., pet dana pre svog osamdesetog rođendana. Sve vreme je imao svoju kliniku i izdavao seriju knjiga.

Jeromonah Hrizostom (Stolić) PRAVOSLAVNI SVETAČNIK 1-2, Jeromonah Hrizostom (Stolić)HILANDARAC Pravoslavni svetačnik (tvrdi povez), Prvi + drugi tom Autor: jeromonah Hrizostom (Stolić) Hilandarac Strana: 1078 ► Ћирилица Oblast: Pravoslavlje ▹ Житија светих ▹ Више светих Pravoslavni svetačnik Format: 17,5x24,5 cm Godina izdanja:1988, 1989 PRVA knjiga. .. .. PRAVOSLAVNI SVETAČNIK MESECOSLOVEC septembar jun , jul-avgust triod pashalija poglavari autonomnih i autokefalnih crkvi 1-2 Jeromonah Hrizostom Stolić Hilandarac Izdavač: „ Kalenić“ - izdavačka ustanova Srpske pravoslavne eparhije šumadijske Povez: tvrd sa zlatotiskom Broj strana: 550 Ilustrovano (ilustracije su najvećim delom iz srpskih štampanih knjiga 15. i 16. veka) S A D R Ž A J: - Jul-avgust - Triod - Registar imena svetih - Pashalija petnaestog velikog indiktiona - Poglavari pravoslavnih autokefalnih i autonomnih crkava i vladari koji su vladali u njihovo vreme - Autonomne crkve - Katalog svetogorskih protosa i protoepistata - Katalog hilandarskih igumana DRUGA knjiga. .. 533-1083 strane Knjiga u ODLIČNOM stanju..... -------------------------------- Komplet...paket.

OVAJ IZUZETAN KOMPLET JE KUPLJEN OD IZDAVACA-` Clio`-Beograd ORIGINALNO IZDANJE,TVRDI POVEZ U KUTIJI, STANJE-OCENA JE PERFEKTNO(5+)-RASPRODAT TIRAZ KOMPLETA 1)-prvi tom TEME I DILEME- bar-kod:9788671024709 2)-drugi tom ETNONACIONALIZAM- bar-kod:9788671024716 3)-treći tom METAPSIHIJATRIJA-bar-kod:9788671024723 4)-četvrti tom U POTRAZI ZA IDENTITETOM PSIHIJATRIJE-bar-kod:9788671024747 ISBN:1) 978-86-7102-470-9 ; 2) 978-86-7102-471-6 ; 3) 978-86-7102-472-3 ; 4) 978-86-7102-474-7 IZDANJEAutor:Kecmanović Dušan Izdavač:` Clio`-Beograd Broj stranica:440+516+497+620 Godina izdanja:2014 Dimenzije:17x23 cm Mesto izdavanja:Beograd Pismo:Latinica Stanje:Odlično-STANJE-OCENA JE PERFEKTNO(5+) Povez:Tvrdi sa kutijom Ostali naslovi koji sadrže ključne reči: Psihijatrija Ostali naslovi iz oblasti: Psihologija Izabrana dela I-IV Kecmanović Dušan Dušan Kecmanović: Izabrana dela I-IV 1. Teme i dileme, 440 str. 2. Etnonacionalizma, 516 str. 3. Metapsihijatrija, 497 str. 4. U potrazi za identitetom psihijatrije, 620 str. Tekstovi uvršteni u IZABRANA DELA objavljeni su tokom poslednje četrdeset i tri godine. Osim novih tekstova, autor je za ovu prigodu revidirao i proširio neke od objavljenih tekstova. Sledeći glavna područja svog interesa, profesor Kecmanović je IZABRANA DELA (više od dve hiljade stranica) podielio u četiri toma: ---------------------------------------------------------------------- I-U prvom tomu, koji nosi naslov TEME I DILEME esejistički su uobličena njegova zapažanja o životu i ljudima, o pojavama koje su zaokupljale njegovu pažnju: odnos emigranata prema novoj sredini i zemlji porekla, izvori zaziranja od psihijatara, rad kao cilj i sredstvo psihijatrijske terapije, depresivni realizam, duševni poremećaj kao metafora, značenje straha i druge. ---------------------------------------------------------------------- II-ETNONACIONALIZAM je tema drugog toma, koji je tako i naslovljen, a tekstovi u njemu posvećeni su analizi nacionalnog karaktera. ---------------------------------------------------------------------- III i IV Treći i četvrti tom bave se pitanjima psihijatrije. METAPSIHIJATRIJA počinje velikim tekstom o duševnom poremećaju i nastavlja se razmatranjem teza kritičara psihijatrije o dekonstrukciji ludila i kolektivnoj psihozi. ---------------------------------------------------------------------- IV-Spornim stranama psihijatrije posvećen je četvrti tom naslovljen U POTRAZI ZA IDENTITETOM PSIHIJATRIJE. U njemu su tekstovi o etičkim pitanjima, duševnoj bolnici, socijalnoj psihijatriji, o razlici između somatskih bolesti i duševnih poremećaja, o stigmi duševnog poremećaja, o greškama koje je Frojd pravio, o budućnosti psihijatrije. ---------------------------------------------------------------------- I-U prvom tomu, pod naslovom TEME I DILEMA, svoja zapažanja o životu i ljudima, o pojavama koje su zaokupljale njegovu pažnju: odnos iseljenika prema novoj sredini i zemlji porekla, izvori sramežljivosti kod psihijatara, posao kao cilj i sredstva psihijatrijske terapije, depresivni realizam, mentalni poremećaj kao metafora, značenje straha i drugo. II-ETNONACIONALIZAM je tema drugog TOMA koji je tako i naslovljen, a tekstovi u njemu posvećeni su analizi nacionalnog karaktera. III i IV-Treći i četvrti TOM -delo bave se pitanjima psihijatrije. METAPSIHIJATRIJA započinje velikim tekstom o duševnom poremećaju i nastavlja se raspravom o tezama kritičara psihijatrije o dekonstrukciji ludila i kolektivne psihoze. Četvrti TOM pod naslovom U POTRAZI ZA IDENTITETOM PSIHIJATRIJE posvećen je spornim stranama psihijatrije. Sadrži tekstove o etičkim temama, duševnim bolnicama, socijalnoj psihijatriji, razlici između somatskih bolesti i psihičkih poremećaja, stigmi psihičkih poremećaja, pogreškama koje je Freud činio i budućnosti psihijatrije. O AUTORU: Dušan Kecmanović(Beograd, 1942 – Sidnej, 2014.) Do 1992. godine bio je redovni profesor psihijatrije i političke psihologije na Univerzitetu u Sarajevu kada se preseljava u Australiju gde do kraja života nastavlja svoj psihijatrijski rad. Bio je profesor po pozivu na Medicinskom fakultetu u Beogradu i član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Autor je 23 naslova, od kojih su dva objavljena u Sjedinjenim Američkim Državama. Brojne generacije studenata i dalje uče iz udžbenika koje je napisao ili priredio. Objavio je više od 200 tekstova u stručnim časopisima i jedan je od najcitiranijih autora na prostoru bivše Jugoslavije. Iz sadrzaja: Izabrana dela trebalo bi da pokažu ono što je oduvek trebalo da nam bude jasno – da smo imali, na dohvat ruke, u svojoj jezičkoj tradiciji, jednog vunderkinda, koji je napredovao radeći više od bilo koga, postavljajući, pri tom, najtemeljnija pitanja svoje struke, a možda i društva u celini, i inspirišući, istovremeno, optimizam, elan i entuzijazam u saradnicima, čitaocima i slušaocima. Dušan Kecmanović je spajao u sebi literarni i filološki dar sa višedecenijskim kliničkim iskustvom, radnom energijom koja je mogla delovati neograničeno, neobuzdanom čitalačkom glađu, humanom zainteresovanošću za hiljade pacijenata koji su dolazili iz četrdesetak zemalja sa raznih strana sveta. dr Aleksandar Dimitrijević, urednik edicije Imago i docent na Odeljenju za psihologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu. Duša i oblici IZABRANA DELA DUŠANA KECMANOVIĆA Na samom početku vlastitog predgovora svojim izabranim djelima (Clio, Beograd, 2014) Dušan Kecmanović je zabilježio: `Obično su dva osnovna razloga zašto se izdaju izabrana djela. Ili se autor približava životnoj dobi kada treba da napravi rezime onoga što je do sada učinio, ili je do sada dosta toga uradio, pa želi da napravi izbor koji će čitaocima pružiti uvid u ono što autor smatra da je posebno značajno za njegovo stvaralaštvo i u njegovom stvaralaštvu. Kod mene su se stekla oba ova razloga.` Kecmanovićeva izabrana djela koja je objavila izdavačka kuća Clio sastoje iz četiri toma; prvi nosi naslov Teme i dileme, drugi se zove Etnonacionalizam, trećem je ime Metapsihijatrija, dok posljednji ima naziv U potrazi za identitetom psihijatrije. Na kraju već pomenutog autorskog predgovora, Kecmanović veli: `Koristim priliku da se najsrdačnije zahvalim piscima pogovora: Stevanu Tontiću, Todoru Kuljiću, Vladanu Starčeviću, Slobodanu Logi i Miri Jakovljeviću.` Jasno je, dakle, da se sam Kecmanović unaprijed dogovorio s budućim autorima pogovora. Stevan Tontić je svoj tekst napisao u decembru 2013. godine, no svi ostali su svoje tekstove završili nakon što je Dušan Kecmanović iznenada preminuo 6. aprila 2014. u Sidneju, u Australiji gdje je živio od 1993. RAČUN SVODEĆI: Kao svojevrstan apendiks četvrtom tomu izabranih djela, Dušan Kecmanović je objavio i kratkuSkicu za intelektualnu autobiografiju. Ona se danas, i u kontekstu ovih raskošno (tehnički) uređenih knjiga, čita i kao svojevrsno svođenje računa. Iako je njegova smrt bila iznenadna i naprasna, način na koji je prije smrti uspio da sačini `rezime i izbor` iz vlastitog stvaralaštva podsjeća ponešto na ono poslovično balkansko `pripremanje na smrt` ne samo u filozofskom kontekstu nego više u kontekstu egzistencijalne svakodnevice, kao kad u stanu mrtvog čovjeka pronađu kovertu s pripremljenim novcem za plaćanje pogreba. Ima takođe neke simbolike i u činjenici da je Kecmanović umro baš 6. aprila, na dan grada Sarajeva za koji je bio vezan cijelog života i u kojem je proveo njegov najveći dio. I inače se iz pomenute Skice za intelektualnu autobiografiju iščitava porodična priča važna za istoriju Sarajeva, Bosne i Jugoslavije. Djed sa očeve strane koji se zvao Dušan i po kom je unuk dobio ime bio je sveštenik i političar, senator u Kraljevini Jugoslaviji i jedan od osnivača Jugoslavije 1918. Njegov brat Vojislav Kecmanović - Đedo bio je ljekar, učesnik NOB-a, prvi predsjednik ZAVNOBIH-a, član predsjedništva AVNOJ-a i prvi predsjednik prezidijuma Bosne i Hercegovine. Ilija Kecmanović, sin senatora Dušana i otac psihijatra Dušana, bio je čuveni istoričar književnosti, direktor sarajevske Narodne biblioteke i sekretar bosanske redakcije Enciklopedije Jugoslavije. Ilijini sinovi Nenad i Dušan došli su takođe do izuzetno istaknutih pozicija u javnom životu Sarajeva i Bosne i Hercegovine: Nenad je bio rektor Univerziteta u Sarajevu i član Predsjedništva, a Dušan je bio član Akademije nauka i umjetnosti BiH. Izabran je 1990. godine i u to je vrijeme bio njen najmlađi član. Svoju prvu knjigu (Između normalnog i patološkog), Dušan Kecmanović je objavio 1973. godine. Narednih sedamnaest godina – od te knjige do njegovog izbora u ANU BiH – bile su Periklovo doba Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Tom usponu, zlatnim godinama cijelog jednog svijeta Kecmanović je dao veliki doprinos. Samo godinu-dvije dana kasnije taj svijet se raspao. (NE)OBIČNE PRIČE: O raspadu tog svijeta ponajviše govori prva knjiga izabranih djela Teme i dileme. Ona je takozvanoj laičkoj publici najpristupačnija i žanrovski je najhibridnija. Neki od tekstova u njoj su čista književnost. To su stvarne i istinite životne priče, pravi romani na dlanu koji samo čekaju nekog da ih raspiše. Na osam stranica Jedne obične priče Kecmanović zipuje tragediju raspada Jugoslavije sa odjecima koji se šire cijelim svijetom. Vrijedi to ukratko prepričati: Janja i Mijo su se sreli tokom školovanja u Beogradu i vjenčali su se iz ljubavi. Ona je bila Srpkinja iz Benkovca, on Hrvat iz Bugojna. Poslije završetka školovanja, odlaze živjeti u Bugojno. Početkom rata, Janja sa malim sinom odlazi u Srbiju, u Belu Crkvu kod nekih daljih rođaka. Nekoliko mjeseci kasnije, vraća se u roditeljsku kuću u Benkovac. Tamo uskoro počinje da ima problema zbog braka s Hrvatom, a prozivaju je i zbog djeteta koje je kao takvo `polu-Hrvat`. Uskoro prelazi u Knin, a poslije Oluje stiže u Srbiju. Tamo je upoznala čovjeka za kog se preudala. (U međuvremenu je i Mijo izbjegao u Švedsku gdje se ponovo oženio, Hrvaticom iz Dervente.) Sa novim mužem Janja emigrira u Australiju. Tamo će u jednom trenutku postati Kecmanovićeva pacijentica. U Australiji je živjela lijepo, sve dok je nije uznemirila činjenica da joj se sin počeo zabavljati sa muslimankom iz Libana koja je od njega tražila da primi islam. Janja mu kaže da ako pređe na islam, mora da napusti kuću. On je raskinuo tu vezu, mada mu je to teško palo, pa se Janja smirila. Ima još takvih priča o konkretnim sudbinama iz rata koje Kecmanoviću često posluže za ilustraciju nekog psihološkog ili psihijatrijskog fenomena. Takva je priča o Draganu, Srbinu iz Sarajeva kod koga Kecmanović primijećuje nešto što naziva `inverznim etnonacionalizmom`. Komentarišući Draganovu `ostrašćenu srbomržnju` Kecmanović kaže: `Naravno, moglo se dobro argumentovati stanovište da je Miloševićev režim najveći krivac za nedavni rat na Balkanu, da je srpska strana, pogotovo na početku rata, kada je bila nesrazmjerno dobro naoružana, počinila najveća zlodjela. No, jedno je nastojanje da se koliko-toliko objektivno sagleda šta se zapravo odigravalo na prostoru druge Jugoslavije od kraja osamdesetih do sredine devedesetih godina, uz sva moguća subjektivna zastranjivanja uslovljena prije svega obimom ličnog i porodičnog stradanja, a drugo je krajnje pristrasno optuživanje samo jedne strane za sva zlodjela počinjena u ratu, sa dodatnim zaključkom o urođenom zlu jednog naroda, njegovoj genocidnosti i slično.` O SARAJEVU: Možda i najbolji tekst u ovoj knjizi zove se Dugo putovanje kroz noćkoje predstavlja autobiografski izvještaj o četiri mjeseca koja je Kecmanović proveo u opsjednutom Sarajevu, zatim o izlasku i putovanju preko (tadašnje) Herceg-Bosne, a zatim Splita i Zagreba te Mađarske do Beograda, potom pokušaje zaposlenja u Beogradu i naposljetku odlazak u izbjeglištvo u Australiju. Naročito je dobar i dragocjen Kecmanovićev izvještaj o vremenu koje je proveo u gradu pod opsadom. Kao neko ko je i sam mjesecima bio izložen snajperskim hicima i artiljerijskim granatama, Kecmanović osjeća `silan bijes prema ljudima koji su uništavali grad i ljude u njemu`. S druge pak strane, doživljava i nekoliko iskustava koja počinju da mu ukazuju na to `da je Sarajevo vjerovatno bilo, ali da više nije njegov grad`. Kecmanović je svjedočio tome kako su Sarajevom zavladale lokalne harambaše i rutinskoj sumnjičavosti spram Srba te provokacijama i prijetnjama kojima su bili izloženi samo zbog svoje nacionalne pripadnosti. U tom smislu, Kecmanovićevo svjedočenje podriva dva dominantno proširena a međusobno suprostavljena narativa o opsadi Sarajeva koji postoje u srpskoj javnosti. Onaj prvi po kojem nikakve opsade nije ni bilo, nego su, eto, muslimani sami sebe granatirali, već neko vrijeme je sveden na zabran opskurnih šovinističkih glasila. Postoji, međutim, i drugi narativ, uzrokovan mješavinom zloće i neznanja, a koji zabranjuje da se uopšte govori o stradanju sarajevskih Srba jer je to tobože desničarski i šovenski, mada je upravo takav stav inverznonacionalistički. Komedijant slučaj je htio da sam upravo u vrijeme pisanja ovog teksta naišao na divan primjer te vrste. U Novostima, zagrebačkom tjedniku srpske manjine, književni kritičar i politički analitičar Saša Ćirić piše o romanu Sabo je stao Ota Horvata i na jednom mjestu veli: `Sabo je apolitičan narator, ali nije nepristrasan, pominje ‘egzodus Srba sa Ilidže pred muslimanskom vojskom’ posle rata, kao i granatiranje zgrade u kojoj tokom rata boravi majka A., ali ne pominje ko je grad granatirao. Pitanje je čiju je perspektivu u ovom poglavlju preneo, porodice A., svog miljea ili (i) svoju ličnu.` O zloćudnoj tuposti ovoga pasusa vrijedilo bi napisati veliku analizu, no ovdje nam se valja zadovoljiti tek skicom. Horvat u svom romanu priča, između ostalog, o granatiranju u rano jutro 9. februara 1994. godine (samo četiri dana, dakle, poslije prvog masakra na Markalama) tokom kojeg je jedna granata pogodila kuća na Ilidži u kojoj je živjela majka osobe sa inicijalom A, pokojne supruge naratora romana. Ne ulazeći uopšte u pitanje dokumentarne istinitosti cijele priče (mada se po svemu čini da je autentična), pošto je kuća bila na Ilidži koju je u to vrijeme kontrolisala Vojska Republike Srpske, granatu o kojoj je riječ po svoj prilici je ispalila Armija BiH; odnosno, kolokvijalno govoreći, granata nije bila `srpska` nego `muslimanska`. Moguće je da Ćirić ne zna da je tokom opsade dijelove Sarajeva (Grbavicu, Vraca, Ilidžu itd.) kontrolisala Vojska Republike Srpske, moguće je da mu je nezamislivo da je u tom ratu i Armija BiH imala nekog oružja (makar i mnogo manje) pa da je iz tog oružja ponekad (makar i mnogo rjeđe, ubijajući mnogo manje civila) zapucala, ali je beskrajno odvratno da zbog svog neznanja i (moralne) tuposti optužuje drugog čovjeka, njegov `milje` i porodicu mrtve žene za `političku pristrasnost` i izobličenu `perspektivu` što u ovom slučaju maltene znači saučestvovanje u ratnom zločinu. Da i ne pominjem širi kontekst gdje se u novinama srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj pripadnik srpske većine u Srbiji, analitičar koji je u cvijetu mladosti, u svojim kasnim tridesetim, otkrio sve čari borbe protiv nacionalizma, ostrvljuje na pripadnika mađarske nacionalne manjine u Srbiji, trenutno gastarbajtera na Zapadu, s optužbom da je srpski nacionalista jer su ga pokvarili otrovni srpski milje i mrtva mu žena Srpkinja. Dragocjenost Kecmanovićeve proze je i u tome što djeluje kao lijek protiv raznih `ćirića`. STRUČNA SUPERIORNOST: Kad smo već kod fenomena etnonacionalizma, njemu je posvećen čitav drugi tom Kecmanovićevih izabranih djela. U ovoj knjizi, najviše pažnje je posvećeno psihologiji etnonacionalizma. Znalačkim i stručnim stilom, ali pitko, Kecmanović piše o socijalno-psihološkim osnovama etnonacionalizma, etnonacionalizmu kao skupu predrasuda i ideologiji, o tematskim karakteristikama etnonacionalističke ideologije, o pokornosti i etnonacionalizmu (pominjući, naravno, čuvene Milgramove eksperimente), zatim o agresivnosti i agresiji kao karakteristikama nacionalizma (pozivajući se na Lorenca, Frojda i Froma), o ulozi religije i autoritarnosti (uz kritiku čuvene Adornove studije). U pravu je zaista Todor Kuljić kada kaže da je Kecmanović ovom knjigom izvršio `socijalno-psihološku demonumentalizaciju etnonacionalizma` (vidi `Vreme` 1216-1217). U Metapsihijatriji, trećem tomu svojih izabranih djela, Kecmanović se bavi `konceptualnim osnovama psihijatrije`. Iako više usmjerena na stručnu javnost, knjiga će biti izuzetno zanimljiva i zainteresovanim laicima. Baveći se različitim definicijama duševnog poremećaja, analizirajući baštinu Mišela Fukoa kao `prethodnika kritičke psihijatrije`, Kecmanović dolazi do fenomena antipsihijatrije i postpsihijatrije. Uz obilje ilustrativnih primjera, Kecmanović nam pokazuje fluidnost pojma `sumanutosti` ističući da i duševno zdravi ljudi mogu da imaju sumanute ideje kao i slušne halucinacije, recimo. U posljednjem poglavlju bavi se tezama o mogućnosti `kolektivnog ludila` od ideje o `ludim narodima` do famoznog `ludila udvoje` (folie a deux), tako dragog piscima trilera. U izvrsnom pogovoru, Slobodan Loga kontekstualizuje važnost psihijatrijskih uvida Kecmanovićevih ne samo za bosanskohercegovačku, srpsku i jugoslovensku psihijatriju, nego i mnogo šire, potcrtavajući da je Kecmanović prvi na svijetu koristio izraz `metapsihijatrija`. Napokon, u posljednjoj knjizi U potrazi za identitetom psihijatrije, fokus je na filozofiji psihijatrije. Iako ponovo prvenstveno usmjerena na stručnu publiku, knjiga je u pojedinim poglavljima izuzetno intrigantna za sve iole upućene u humanističke nauke. Takvo je, recimo, polemično poglavlje koje se bavi `Frojdovim neuspjelim izletom u socijalnu psihologiju` odnosno `kritičkim čitanjem Frojdove knjige Psihologija mase i analiza ega`. U ovoj knjizi Kecmanović se bavi i etikom i moralom psihijatara, odnosno vezama između psihijatrije i politike. Na njenom kraju je već pomenuta Skica za intelektualnu autobiografiju zajedno sa iscrpnom autorovom bibliografijom. Tu nam se Kecmanović otkriva i kao poliglota skoro polihistorskih interesa. Zanimljiv je, recimo, njegov prevodilački doprinos. Još kao student preveo je knjigu izabranih Balzakovih priča pod naslovom Dvostruka porodica koja je izišla u više izdanja, između ostalog, i u kompletu Balzakovih izabranih djela u izdanju Otokara Keršovanija iz Rijeke. S francuskog je takođe prevodio Bernarda Grejthjuzena i Natali Sarot, a sa engleskog Herberta Markuzea. Na samom kraju, ali ne i najmanje važno, vrijedi još jedanput dati sve pohvale ovom Cliovom izdanju. S luksuznim tvrdim koricama, u elegantnoj kutiji, ovaj komplet predstavlja paradni primjer izdavačko-kulturnog događaja prvog reda. Takođe, nemoguće je ne primijetiti izuzetno lijep i njegovan jezik Kecmanovićev, stil eruditski, ali lako prohodan, na kome bi trebao da mu zavidi i veći dio ovdašnjih poslenika takozvane lijepe književnosti. Iako su mnogi od ovih tekstova pisani u Australiji, daleko od zavičaja, iz njih vibrira karakteristična (ijekavska) melodija tipično bosanskog narativnog talenta. Čitanje ovih knjiga potcrtava veličinu praznine koju je stvorio Kecmanovićev odlazak. Ipak, u njima je – i izvan svakog religijskog konteksta – sačuvan dio duše čovjeka koji je svoju životnu energiju decenijama trošio u liječenju duševnih poremećaja i čuvanju duševnog zdravlja. Muharem Bazdulj

ஜ۩۞۩ஜ⭐ ஜ۩۞۩ஜ⭐ஜ۩۞۩ஜ⭐ ஜ۩۞۩ஜ⭐ ஜ۩۞۩ஜ⭐ SABRANA DELA VLADETE JEROTIĆA III KOLO - 9 KNJIGA Tvrd povez - 9 knjiga ARS LIBRI 2007 Korice sa vidljivim znacima korišćenja Unutrašnjost dobro očuvana- bez pisanja i podvlačenja K1 KK ஜ۩۞۩ஜ⭐ ஜ۩۞۩ஜ⭐ஜ۩۞۩ஜ⭐ ஜ۩۞۩ஜ⭐ ஜ۩۞۩ஜ⭐ Komplet sadrži sledeće naslove: 1. Srbija i Srbi između izazova i odgovora 2. Milan Rakić i religija 3. Darovi naših rođaka 1 4. Darovi naših rođaka 2 5. Darovi naših rođaka 3 6. Darovi naših rođaka 4 7. Putovanje u oba smera 8. Preporuke i prikazi 9. Posete, odlomci

Lepo očuvano nemako izdanje iz 1907. tekst latinski Kvint Horacije Flak (lat. Quintus Horatius Flaccus; 8. decembar 65. p. n. e. - 27. novembar 8. p. n. e.) je bio najveći rimski lirski pesnik tokom vladavine Oktavijana Avgusta. Biografija[uredi | uredi izvor] Horacije je rođen u decembru 65. p. n. e. u Venusiji, Italija, umro je 27. novembra 8. p. n. e. u Rimu. Njegov otac je bio rob koji je stekao slobodu pre Horacijevog rođenja. Moglo bi se pretpostaviti da je u ropstvo pao za vreme Pompeja, odnosno nakon Spartakovog ustanka. Svog sina je odveo u jednu od najpoznatijih škola poznatog Sabelijanca po imenu Orbilus (koji je po Horaciju bio pristalica telesnog kažnjavanja). 46. p. n. e. Horacije posećuje predavanja na Atinskoj Akademiji gde prve stihove počinje da piše na grčkom.[1] Kad je Brut u Atini prikupljao vojsku protiv Oktavijana i Antonija, zajedno sa sinovima Cicerona i Katona, u nju stupa i Horacije. Međutim, u bici kod Filipa, republika je poražena. Kada je proglašena amnestija za sve one koji su se borili protiv Oktavijana, Horacije se vratio u Italiju, samo da bi saznao da mu je otac umro, a imanje konfiskovano, čime je Horacije zapao u siromaštvo. Ipak, uspeo je da se zaposli kao pisar u uredu kvestora, što mu je omogućilo da vežba svoje poetske sposobnosti. 38. p. n. e. je doveden kod Mecene, učenog čoveka iz Etrurije iz centralne Italije, koji je bio glavni politički savetnik Avgusta. Mecena je Horacija uveo u pesnički književni krug, a uz to mu poklonio i luksuznu vilu. Dela[uredi | uredi izvor] Ode 1.14 – Poema na zidu u Lajdenu Datiranje Horacijevih dela nije precizno poznato i naučnici često raspravljaju o tačnom redosledu kojim su prvi put „objavljena“. Postoje uverljivi argumenti za sledeću hronologiju:[2] Satire 1 (c. 35–34. p. n. e.) Satire 2 (c. 30. p. n. e.) Epode (30. p. n. e.) Ode 1–3 (c. 23. p. n. e.)[nb 1] Epistles 1 (c. 21. p. n. e.) Karmen sekulare (17. p. n. e.) Epistles 2 (c. 11. p. n. e.)[nb 2] Ode 4 (c. 11. p. n. e.) Ars poetika (c. 10–8. p. n. e.)[nb 3] latinska književnost rimska antička antika

kao na slikama na jednom mestu podvučen tekst ne smeta ništa uredno je Četvrti memorijal Save Šumanovića 1972. Аутор Šumanović, Sava, 1896-1942 = Шумановић, Сава, 1896-1942 Аутор Меморијал Саве Шумановића (4 ; 1972 ; Шид) Наслов Sava Šumanović vaš savremenik : oktobar 72 : [Četvrti memorijal Save Šumanovića] / [koncepcija izložbe Lazar Trifunović] Врста грађе књига Језик српски Година 1972 Издавање и производња [Šid : Galerija Save Šumanovića], 1972 (Beograd : Škola za industrijsko oblikovanje) Физички опис [18] str. : ilustr. ; format kataloga 32 cm Остали аутори Трифуновић, Лазар Knjižni blok 16 x 16 cm. Предметне одреднице Шумановић, Сава, 1896-1942 – Изложбени каталози Меморијал Саве Шумановића (1972 ; Шид) – Изложбени каталози koncepcija izložbe Lazar Trifunović Sava Šumanović (Vinkovci, 22. januar 1896 — Sremska Mitrovica, 30. avgust 1942) je jedan od najznačajnijih slikara srpske umetnosti 20. veka. Rođen je 22. januara 1896. u Vinkovcima, gde mu je otac radio kao šumarski inženjer. Kada je imao četiri godine porodica se preselila u Šid. Gimnaziju pohađa u Zemunu, gde počinje da se interesuje za umetnost. Kasnije će se usprotiviti očevoj želji da postane advokat i 1914. u Zagrebu upisati Višu školu za umjetnost i obrt. Ovu školu završava sa najboljim ocenama 1918. Tada počinje da javno izlaže svoja dela. U svojim ranim delima, Sava insistira na atmosferi i spretno koristi bojene senke i tanke slojeve boje. Pored slikarstva, bavi se ilustracijom, grafikom i scenografijom. Slikarstvo Save Šumanovića u ovom periodu pokazuje uticaje secesije i simbolizma. Jeseni 1920. Sava odlazi u Pariz i iznajmljuje atelje na Monparnasu. Učitelj mu je bio Andre Lot, istaknuti likovni pedagog pravca analitičkog kubizma. U Parizu se družio sa Rastkom Petrovićem, Modiljanijem, Maks Žakobom i drugim umetnicima. Uticaji kubizma su vidljivi u ovoj ali i u kasnijim fazama slikarevog rada. Može se opravdano reći da je ovaj slikarski jezik Sava Šumanović doneo u Srbiju i da njegova dela ostaju najreprezentativniji primer domaćeg kubističkog slikarstva. Narednih godina živi i slika u Zagrebu. Javnost i kritika ne prihvataju njegova dela, pa se iz protesta potpisuje francuskom transkripcijom na slikama. Godine 1924. piše studije „Slikar o slikarstvu“ i „Zašto volim Pusenovo slikarstvo“, dela koja su polazište za razumevanje njegove estetike. Ponovo boravi u Parizu 1925, gde prihvata uticaje Matisovog slikarstva. Godine 1927. Sava Šumanović je naslikao „Doručak na travi“ koji je naišao na odlične kritike u Francuskoj. Nešto kasnije je za 7 dana i noći intenzivnog rada naslikao sliku „Pijana lađa“ koju je izložio na salonu nezavisnih. Inspiracija za sliku je bila istoimena pesma Artura Remboa koja je do njega došla preko Rastka Petrovića koji mu ju je recitovao. Druga inspiracija je bila slika Teodor Žerikoa „Splav Meduza“. Kritičari su ovo delo dočekali sa podeljenim kritikama, a Sava je iscrpljen radom teško podneo one negativne. Vraća se u Šid 1928, umoran od teških uslova života, rada i loših kritika. U Šidu slika sremske pejzaže. Njegovu samostalnu izložbu u Beogradu kritičari su veoma pozitivno ocenili. Novac od prodaje slika omogućio mu je da ponovo ode u Pariz. Tu nastaju značajne slike: „Luksemburški park“, „Crveni ćilim“, „Most na Seni“. Ova dela karakteriše poetski realizam i umereni koloristički ekspresionizam. Šumanovićeva dela iz poznijeg perioda se odlikuju svetlim bojama, i lirskom atmosferom. Svoj stil, koji sam naziva kako znam i umem, prilagođava motivu. Po povratku u Šid, 1930, slika lokalne pejzaže i aktove. Tri godine radi na ciklusu velikih platana „Šiđanke“, a kasnije na ciklusu „Beračice“, posvećenom berbi grožđa. Za vreme Drugog svetskog rata Šid ulazi u sastav Nezavisne Države Hrvatske i ćirilica je zabranjeno pismo, pa se Sava iz proteste ne potpisuje već samo označava godinu nastanka slike. Na Veliku Gospojinu, 28. avgusta 1942. godine[1], Savu su, zajedno sa još 150 Srba iz Šida, oko 6 sati ujutru, uhapsile ustaše i odvele u Sremsku Mitrovicu. Svi oni su posle mučenja streljani, verovatno 30. avgusta[1], posle čega su sahranjeni u zajedničku masovnu grobnicu. Njemu u čast ustanovljena je slikarska nagrada Sava Šumanović. Dela Najveći broj njegovih dela se čuva u Galeriji slika „Sava Šumanović“ u Šidu.[2] U njoj se nalazi više od 400 dela, od kojih 350 ulja na platnu, crteži, pasteli i dokumentacija.[2] Pijana lađa (akt, Šid 1927) Doručak na travi (pejzaž, Šid) Mrtva priroda sa flašama (1926), u vlasništvu banjalučke Zbirke „Terzić“, a čuva se u depou Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske u Banjoj Luci.[2] Luksemburški park (Pariz) Crveni ćilim (Pariz) Most na Seni (Pariz) Jutro (Pariz 1929) Šidijanke (ciklus pejzaža, Šid) Kraj šumarka, (akt, Šid 1935)[3] Beračice (ciklus nastao pred smrt) tags: istorija srpskog slikarstva srpsko slikarstvo xx veka savremeno srpsko slikarstvo moderno ... katalog katalozi save šumanovića ... kubizam avangarda moderno ... moderna ... mile grozdanić dizajn kataloga 1972 mangelos dimitrije bašičević ...

Komplet u zaštitnoj kutiji , knjige su u Nekorišćenom stanju kao NOVO ! !! Unireks 1998 godina Tvrd povez sa zaštitnim omotima i kutijom tematika knjiga je sinteza psihonalize i književne kritike i analize Gorskog vijenca i Njegoševe misli 2421 strana , nekih 3.6 Kg 1. Psihoanaliza Njegoševe misli , 413 strana 550 grama 2. Smijeh igumana Stefana , 398 strana 530 grama 3. Samoubistvo i apsurd , 294 strane 425 grama 4. Sloboda u kavezu , 288 strana 410 grama 5. Na kamenu pismo , 139 strana 270 grama 6. Oda zlu , 127 strana 255 grama 7. Doba ravnodušnih , 280 strana 420 grama 8. Riječ i duša , 482 strane 625 grama Samo slanje posle uplate ili lično preuzimanje Temerin - Novi Sad pouzećem ne šaljem pogledajte sve moje oglase , iskusan sam prodavac sa više hiljada pozitivnih prodaja . . KOLIČINSKI POPUST ! ! ! na 4 ili više kupljenih oglasa odjednom ostvarujete 10% popust na cenu

Odlično očuvano Ima posvetu Retko Izdavač: Prosveta, Beograd 1970; Sabrana dela Georgija Ostrogorskog: knj. 4. Detaljnije: tvrd povez sa omotom, strana 654+ilustracije, 22cm Georgije Aleksandrovič Ostrogorski (rus. Георгий Александрович Острогорский; Sankt Peterburg, 19. januar 1902 — Beograd, 24. oktobar 1976) bio je istoričar, profesor vizantijske istorije na Beogradskom univerzitetu i osnivač Vizantološkog instituta SANU. Jedan je od najvećih vizantologa dvadesetog veka i dobitnik mnogih domaćih i stranih naučnih priznanja. Biografija[uredi | uredi izvor] Rođen je u Sankt-Peterburgu, školovao se u velikim univerzitetskim centrima Nemačke i Francuske. Georgije Ostrogorski se 1933. godine, posle odbranjene doktorske disertacije 1927. i nekoliko godina profesure na univerzitetu u Vroclavu, doselio u Srbiju, tadašnju Jugoslaviju. Dobio je mesto na Beogradskom univerzitetu, na Filozofskom fakultetu, Odeljenje za istoriju, gde je na predmetu Istorija Vizantije radio čitavog života. Osnovao je Vizantološki institut[1] SANU, koji je, zahvaljujući njegovom ugledu, postao važna institucija svetske vizantologije. Georgije Ostrogorski je napisao Istoriju Vizantije publikovanu 1963 godine u Monaku→ [1].Ha nemačkom jeziku izašla je u čuvenoj Milerovoj seriji „Handbuch der Altertumswissenschaft“. Ovo delo ima nekoliko srpskih izdanja, a prevedeno je i na sve svetske jezike i danas se još uvek smatra jednim od najsveobuhvatnijih jednotomnih pregleda vizantijske istorije. U svojim mnogobrojnim delima proučavao je gotovo sve vidove života Vizantije: političku istoriju, socijalno-ekonomsku istoriju, istoriju ideja, odnose sa slovenskim svetom. Supruga mu je bila Fanula Papazoglu. Važniji radovi[uredi | uredi izvor] Ostrogorsky, Georg (1929). Studien zur Geschichte des byzantinischen Bilderstreites (1. izd.). Breslau: Marcus. Ostrogorski, Georgije (1935). „Sinajska ikona sv. Jovana Vladimira” (PDF). Glasnik Skopskog naučnog društva. 14: 99—106. Arhivirano iz originala 27. 06. 2023. g. Pristupljeno 27. 06. 2023. Ostrogorski, Georgije (1935). „Avtokrator i Samodržac: Prilog za istoriju vladalačke titulature u Vizantiji i u Južnih Slovena”. Glas SKA. 164: 95—187. Ostrogorski, Georgije (1939). „Pismo Dimitrija Homatijana Sv. Savi i odlomak Homatijanovog pisma patrijarhu Germanu o Savinom posvećenju”. Svetosavski zbornik. 2. Beograd: SKA. str. 90—113. Ostrogorski, Georgije (1948). „Uticaj Slovena na društveni preobražaj Vizantije”. Istoriski glasnik. 1 (1): 12—21. Ostrogorski, Georgije (1949). „Porfirogenitova hronika srpskih vladara i njeni hronološki podaci”. Istoriski časopis. 1 (1948): 24—29. Ostrogorski, Georgije (1951). „Dušan i njegova vlastela u borbi sa Vizantijom”. Zbornik u čast šeste stogodišnjice Zakonika Cara Dušana. Beograd: Srpska akademija nauka. str. 79—86. Ostrogorski, Georgije (1951). Pronija: Prilog istoriji feudalizma u Vizantiji i u južnoslovenskim zemljama. Beograd: Naučna knjiga. Ostrogorski, Georgije (1952). „Postanak tema Helada i Peloponez”. Zbornik radova Vizantološkog instituta. 1: 64—77. Ostrogorski, Georgije (1953). „Taktikon Uspenskog i Taktikon Beneševića: O vremenu njihovog postanka”. Zbornik radova Vizantološkog instituta. 2: 39—59. Ostrogorski, Georgije, ur. (1955). Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. 1. Beograd: Vizantološki institut. Ostrogorsky, George (1956). History of the Byzantine State. Oxford: Basil Blackwell. Ostrogorsky, George (1957). History of the Byzantine State. New Brunswick: Rutgers University Press. Ostrogorsky, George (1968). History of the Byzantine State. Oxford: Basil Blackwell. Ostrogorsky, George (1969). History of the Byzantine State. New Brunswick: Rutgers University Press. Ostrogorsky, George (1956). „The Byzantine Emperor and the Hierarchical World Order”. The Slavonic and East European Review. 35 (84): 1—14. Ostrogorski, Georgije, ur. (1959). Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. 2. Beograd: Vizantološki institut. Ostrogorsky, George (1959). „The Byzantine Empire in the World of the Seventh Century”. Dumbarton Oaks Papers. 13: 1—21. Ostrogorsky, George (1959). „Byzantine Cities in the Early Middle Ages”. Dumbarton Oaks Papers. 13: 45—66. Ostrogorski, Georgije (1963). „Gospodin Konstantin Dragaš”. Zbornik Filozofskog fakulteta. Beograd. 7 (1): 287—294. Ostrogorski, Georgije (1964). „Hristopolj između Srba i Vizantinaca”. Zbornik Filozofskog fakulteta. Beograd. 8 (1): 333—342. Ostrogorsky, George (1965). „The Byzantine Background of the Moravian Mission”. Dumbarton Oaks Papers. 19: 1—18. Ostrogorski, Georgije (1965). Serska oblast posle Dušanove smrti. Beograd: Naučno delo. Ostrogorski, Georgije; Barišić, Franjo, ur. (1966). Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. 3. Beograd: Vizantološki institut. Ostrogorski, Georgije (1968). „O serskom mitropolitu Jakovu”. Zbornik Filozofskog fakulteta. Beograd. 10 (1): 219—226. Ostrogorski, Georgije (1968). „Prostagme srpskih vladara”. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor. 34 (3-4): 245—257. Ostrogorski, Georgije (1969). Istorija Vizantije. Beograd: Prosveta. Ostrogorski, Georgije (1969). O vizantijskom feudalizmu. Beograd: Prosveta. Ostrogorski, Georgije (1969). Privreda i društvo u Vizantijskom carstvu. Beograd: Prosveta. Ostrogorski, Georgije (1970). Vizantija i Sloveni. Beograd: Prosveta. Ostrogorski, Georgije (1970). Iz vizantijske istorije, istoriografije i prosopografije. Beograd: Prosveta. Ostrogorski, Georgije (1970). O verovanjima i shvatanjima Vizantinaca. Beograd: Prosveta. Ostrogorski, Georgije (1970). „Sveta Gora posle Maričke bitke”. Zbornik Filozofskog fakulteta. Beograd. 11 (1): 277—282. Ostrogorski, Georgije; Barišić, Franjo, ur. (1971). Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. 4. Beograd: Vizantološki institut. Ostrogorski, Georgije (1971). „Komitisa i svetogorski manastiri”. Zbornik radova Vizantološkog instituta. 13: 221—256. Ostrogorsky, George (1971). „Observations on the Aristocracy in Byzantium”. Dumbarton Oaks Papers. 25: 1—32. Ostrogorsky, Georg (1974). Byzanz und die Welt der Slawen: Beiträge zur Geschichte der byzantinisch-slawischen Beziehungen. Darmstadt: Wissenschaftliche Buchgesellschaft. Ostrogorski, Georgije (1975). „Srbija i vizantijska hijerarhija država”. O knezu Lazaru. Beograd-Kruševac: Filozofski fakultet. str. 125—137. Reference[uredi | uredi izvor] ^ „Ostrogorski i Beogradska vizantološka škola”. Arhivirano iz originala 02. 10. 2016. g. Pristupljeno 28. 09. 2016. Istorija Vizantije

Rashladni uređaj sa daljinskim upravljačem AR5R05T Ardes donosi osveženje u vrelim letnjim danima i čini prostor prijatnijim za boravak. Rashladni uređaj sa daljinskim upravljačem Ardes AR5R05T je 2 u 1 uređaj, koji istovremeno rashlađuje vazduh i vlaži ga, čime se dobija osećaj svežine. Cirkulacija vazduha u prostoriji se poboljšava automatskom vertikalnom oscilacijom krilaca. Uređaj je izrađen sa LED ekranom, sa kontrolama pozicioniranim na gornjem delu uređaja, za lakši pristup. Rashladni uređaj sa daljinskim upravljačem Ardes radi pomoću sveže vode ili leda, a pri radu ima malu potrošnju struje. U okviru uređaja je postavljen filter protiv prašine. Radi lakšeg pomeranja uređaja, opremljen je sa četiri višesmerna točkića. Brend: Ardes 2u1 uređaj sa daljinskim upravljačem rashlađuje i vlaži vazduh kontolni panel: LED displej 3 brzine automatska vertikalna oscilacija krilaca Tajmer: 7,5h Filter protiv prašine Baza sa točkićima Dimenzije: 24x26x56cm težina: 5,2kg Radi pomoću sveže vode ili leda mala potrošnja struje Proizvođač:https://www.ardes.it/prodotto/ar5a107d-cloud-107d-agitatore-dekor-con-luce/ Slični proizvodi: https://kupinaklik.com/?s=ventilator&product_cat=0&post_type=product Slike i opis su informativnog karaktera. Trenutnu raspoloživosti proizvoda možete proveriti telefonom ili putem našeg mail-a: [email protected] Šifra proizvoda: AR5R05T Kategorija: Ovlaživači i isušivači vazduha

Knjige su očuvane ali su koriscene. Od 1975- navise G5 1.Od Itake do prividjenja - Slobodan Rakitic 2.Eeji - Rada Iveković i Bogdan Bogdanović 3.Klasici srpskog pesnistva - Nikola Koljevic 4.Srpski pisci - Vladimir Jovicic 5.Surovo pozoriste - Mirjana Miocinovic 6.Otkrivenje u nadrealizmu- Branko Aleksic 7. Pristupi- Vuk Krnjevic 8.Dva preporoda- Nikša Stipčević 9.Drugo lice- Jasmina Lukic 10.Poezija i magija - Zoran Gluščević 11.Književnost i kritika- Redžep Ćosja 12.Proza novog stila- Ljubisa Jeremić 13.Pogled na rusku sovjetsku književnost - Milivoje Jovanović 14.Pozoriste, pozoriste - Jovan Hristic 15.Pesnik moralne nostalgije- Vladimir Jovicic 16.Mogućnost čitanja 17. Knjiga o Mandeljštamu- Kiril Taranovski 18.Duplo dno - Ljubomir Simovic 19.Kritika i avangarda- Predrag Palavestra 20. Paukova politika- Jovica Aćin 21. Nasledje srpskog modernizma - Predrag Palavestra 22. Obredno i govorno delo- Miodrag Pavlovic 23. Slika sveta u poeziji Momcila Nastasijevica - Miloslav Šutić 24.Upitna misao - Nikola Kovač 25. Tvorci i tumači - Vaso Milincevic 26.Umetnost i umece- Branko Popović 27. Eseji o fragmentima - Milivoj Solar 28. Norme i forme - Jože Pogačnik 29. Književni pogledi Isidore Sekulić - Vladislava Ribnikar 30. Nasledje srpskog modernizma - Predrag Palavestra 31. Između autoriteta i slobode - Vladeta Jerotic 32. Darovi naših rođaka - Vladeta Jerotic 33. Drugo lice - Jasmina Lukic 34. Psihoanaliza mitske prošlosti - Vojin Matić

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Retko !!! Eng. Jezik Latinski nazivi Sedamnesto izdanje ovih knjiga! 1964. godina Ferenc Kiss Janos Szentagothai Ferenc Kiss (B. Nagyszalonta, 7. rujna 1899. – D. Budimpešta, 6. travnja 1966.) Dekan: 1941./42.-1942./43., 1945./46. Rođen je u obitelji sa sedmero djece, otac mu je bio krojač. Gimnaziju je završio u rodnom gradu iu Székelyudvarhelyju. Nakon studija medicine u Kolozsváru, diplomirao je 1913. Još kao student medicine, radio je na Institutu za deskriptivnu i regionalnu anatomiju od 1909. do 1917., najprije kao plaćeni demonstrator, zatim plaćeni pripravnik od 1. veljače 1911. kao drugi lokum docent od 1. ožujka 1912., drugi docent od 1. siječnja 1914. i konačno prvi docent od 1. travnja 1917. do 1. rujna 1917. U međuvremenu je tijekom Prvoga svjetskog rata dva puta pozvan na služenje vojnog roka, prvo u Kolozsváru, zatim u Szatmáru. Radio je kao asistent na Institutu za anatomiju u Budimpešti 1917., zatim kao viši predavač od 1919. Bio je privatni docent regionalne anatomije 1924. Njegov brak povezao ga je sa Szegedom, gdje je imenovan profesorom ordinarijem i voditeljem Instituta. anatomije i histologije 1929. Zamoljen je da se vrati u Budimpeštu 1934. gdje je od 1. kolovoza postao voditelj 1. Instituta za anatomiju. Nakon stupanja na dužnost bio je uključen u dugi sukob s kolegom iz Debrecena, Tivadarom Huzellom, oko toga kako podijeliti dva instituta za anatomiju. Ferenc Kiss vodio je i Drugi institut za anatomiju između 1946. i 1950. godine. Njegova glavna briga bila je komparativna anatomija vegetativnog živčanog sustava i provodio je osnovna istraživanja funkcionalne neuroanatomije. Njegova studija o funkcionalnoj cirkulacijskoj anatomiji zdjeličnih organa smatrana je epohom, čime je utemeljila istraživanje mikrocirkulacije u Mađarskoj. Autor je osam udžbenika. Anatomski atlas koji su izradili on i János Szentágothai objavljen je na 14 jezika. Kao rezultat brojnih putovanja, imao je opsežne međunarodne odnose. Putovao je 1912. u Frankfurt, Köln i London, zatim ponovno u Njemačku i Englesku 1920., da bi 1930. uslijedila putovanja u Francusku i Englesku. U SAD-u je proveo šest mjeseci 1947./48. Nakon dulje stanke odlazi 1963. na jednogodišnje studijsko putovanje u Englesku, SAD, SR Njemačku, Francusku i Švicarsku, ali dva mjeseca boravi iu Sovjetskom Savezu. Bio je član uredništva Acta Anatomica, Basel između 1946. i 1966., i Excerpta Medica, Amsterdam, između 1947. i 1966. Dobitnik je Prix l`allemand od Francuske akademije 1932. za članak koji je objavljen 11. godina ranije. Dobio je nagradu Fauvelle od Francuskog antropološkog društva 1934. Bio je član brojnih znanstvenih društava, npr. Društva Korányi Sándor, izabran je za počasnog člana Transilvanskog muzejskog društva i Rumunjskog medicinskog društva Kolozsvár 1932. Bio je registriran kao član Société d`Anthropologie de Paris, Association des Anatomistes (1934.-), Kraljevskog medicinskog društva (1957-) i Znanstveno društvo za nuklearnu hematologiju (1965-). Utemeljio je 1944. Udrugu slobodnih crkava, potom je postao njezin predsjednik. Nagrađen je srebrnom ocjenom Kossuthove nagrade 1952., a iste je godine proglašen doktorom medicinskih znanosti. Srebrni stupanj Reda rada dobio je 1959. i 1961. Dva puta je biran za dekana Medicinskog fakulteta u Budimpešti. (Glavna djela: Anatomisch-histologische Untersuchungen über die Erektion. U: Z. Anat. EntwickI. - Gesch. 1921.; Anatomija ljudskog tijela, svezaci 1-3 /koautor János Szentágothai/., Bp., 1951. , 34 izdanja, objavljeno na engleskom, njemačkom, ruskom i španjolskom., Systematic Anatomy. /sa koautorima/ svezaci 1-2. Bp., 1953. u 9 izdanja; Inervacija kolagenskih vlakana /koautor A. Láng/ U: Neurological Review/Ideggyógyászati Szemle 7: 73-74, 1954.; Regionalna anatomija 9. izdanje Bp., 1967.) János Szentágothai (Janos Schimert)[1] (31. listopada 1912. u Budimpešti – 8. rujna 1994. u Budimpešti) bio je mađarski anatom, neurobiolog, političar i predsjednik Mađarske akademije znanosti. Szentágothai je rođen 1912. kao drugi od šest sinova liječnika Gustava Schimerta i njegove supruge Margit Antal.[2] Szentágothai je pohađao njemačku osnovnu školu u Budimpešti i završio Abitur na Reichsdeutsche Schule. Od 1930. Szentágothai je studirao medicinu na Sveučilištu Péter Pázmány i ubrzo postao student istraživač kod profesora anatomije Mihályja Lenhosséka. Godine 1936. uspješno je završio studij i ostao na sveučilištu. Godine 1942. postao je znanstveni asistent. Za vrijeme Drugog svjetskog rata služio je kao liječnik. U znak protesta protiv njemačke okupacije Mađarske, promijenio je prezime iz Schimert u Szentágothai u znak sjećanja na mjesto podrijetla njegovih predaka s očeve strane Szentágota. Došao je u ratni zarobljenik, a kući se vratio 1946. godine. Na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Pečuhu postaje predstojnik Katedre za anatomiju. Njegova specijalnost postala je neuroendokrinologija i neuroanatomija. Godine 1948. izabran je za dopisnog člana Mađarske akademije znanosti. Godine 1961. utemeljio je Odjel za elektronsku mikroskopiju u istraživanju mozga. Od 1963. postaje redoviti profesor anatomije na Medicinskom sveučilištu u Budimpešti. Njegova glavna područja istraživanja bili su mali mozak i moždana kora. Osim toga, Szentágothai je istraživao leđnu moždinu i refleksne mehanizme moždanog debla. Godine 1964. izabran je za člana Leopoldine.[3] Godine 1967. liječnik je postao redoviti član Akademije znanosti, 1972. Nacionalne akademije znanosti Sjedinjenih Država, 1973. član Američke akademije znanosti i umjetnosti i 1992. Académie des sciences.[4] ] Bio je na čelu anatomije do 1977. godine, a umirovljen je 1986. godine.[2] Godine 1973. Szentágothai je postao potpredsjednik Akademije znanosti. Četiri godine kasnije postaje predsjednik i ponovno od 1980. do 1985. Odustaje od upravljanja anatomijom 1977. godine. Godine 1985. postao je zastupnik i član Predsjedničkog vijeća NR Mađarske. Na izborima 1990. postaje članom Demokratskog foruma i članom Odbora za vanjske poslove. Szentágothai je umro nekoliko tjedana nakon završetka zakonodavnog tijela 1994. obitelj Očevi preci bili su erdeljski Sasi, majčini Mađari. Mnogi od Szentágothaijevih rođaka bili su liječnici, uključujući njegovog djeda Gézu Antala, koji je bio prvi profesor urologije u Mađarskoj, i njegovog pradjeda, Sándora Lumnitzera, koji je bio poznati kirurg u Mađarskoj. Dana 7. lipnja 1938. Szentágothai je oženio Alice Biberauer. Par je imao tri kćeri: Katalin (1939.), Kláru (1941.) i Máriju Krisztinu (1951.). Sva trojica također su postali liječnici.[5] Četvorica Szentágothaijeve braće također su studirala medicinu i kasnije živjela u Sjedinjenim Državama i Njemačkoj.

U častv 60. godišnjice Saveza komunista Jugoslavije Proučavanjem, djela akademika dr Grge Novaka a posebno onih 0 prošlosti srednje Dalmacije i njenih otoka, primjerice Hvara 1 Visa, uočljivo je da on nije stigao da šire objasni mukotrpan život i rad obalnih i otočkih težaka, ribara i radnika, pogotovo u međuratnom razdoblju. Na trud njihovih predaka ukazuju količinski i dužinski neizmjerne, rukom izgrađene gomile. Pomoću njih su oni na pobrđima i po »poljima« onemogućavali prirodno-erozivno djelovanje, a da bi prokrčili tlo, odvajali zemlju od kamena, te silnim znojem zasadili terasaste vinograde maslinjake i površine pod aromatičnim biljem. Iz redova siromašnih i srednjih težaka, najčešće željnih i tvrda kruha, ponikle su mase profesionalnih i sezonskih ribara, te najamnih radnika svih vrsta. Njihovim znojem podignute su luke i najljepše zgrade u naseljima, njihovim otporom suzbijane su talijanske denacionalizatorsko-asimilatorske težnje, a njihova borba i prolivena krv doprinijeli su osnivanju nove države Srba, Hrvata i Slovenaca. U monarhističkoj Jugoslaviji navedene socijalne grupacije bezdušno su iskorištavane i izigravane. Na viškom otočju, pripadnici viške težačke grupacije, usprkos žustroj i upornoj borbi, grubo su izigrani od monarhističkog režima, a sve građanske stranke i crkveni krugovi nastojali su, bez trajnijeg uspjeha, da onemoguće razvitak i djelovanje komiško-općinskog radničko-težačko- -ribarskog bloka, predvodnika siromašnih i većeg dijela srednje egzistentnih slojeva. To povijesno razdoblje između dva svjetska rata autor je obradio u djelu koje mu je omogućilo da bolje shvati kasnija lokalna i zbivanja šireg značenja koja su se na viškom otočju odigrala tijekom narodnooslobodilačke borbe (NOB-e). Međutim, novčani i drugi uvjeti omogućavaju da se sada objavi ovo djelo, koje obuhvata čitav period NOB-e, uz prethodne sažete SADRŽAJ Strana PREDGOVOR UVODNI PODACI Viško otočje u historiografiji 20. stoljeća Opći podaci geografskog karaktera Neke značajke međuratnih prilika DIO PRVI ETAPA VIŠKO-OTOCKOG ZNAČENJA (od sloma u travnju 1941. do kapitulacije Italije 9. rujna 1943) Glava I ORGANIZACIONO STANJE KPH I PROMJENE 1941. GODINE Partijske organizacije Organizacije SKOJ-a Oslonac na mase Procjene predvodničkih snaga Glava II POČETAK DRUGE TALIJANSKE OKUPACIJE I ANEKSIJE Stanje do dolaska okupatora Uspostavljanje talijanske okupacije Aneksija i početne mjere Glava III ORGANIZIRANJE AKTIVNOG OTPORA I PRVE ŽRTVE Početne aktivnosti i širenje utjecaja komunista Hapšenja, prvi ilegalci i smrt Mladena Ivulić-Burela Poziv KPJ na oružani ustanak i pripreme na otočju Lik i pogibija Ante Brajčića, prvog viško-otočkog borca u NOP odredima na kopnu Glava IV AKTIVNOSTI ZA SIRENJE ORGANIZIRANOSTI NOP-a Ilegalno prevoženje dobrovoljaca ribarskim brodovima sredinom kolovoza 1941. godine Organiziranje otpora talijanskoj politici odnarođivanja Mjere za jačanje aktivnosti Paljenje tvornice sardina »Braća Mardešić« u Komiži Protutalijanske demonstracije komiških žena 10. prosinca 1941. Stanje NOP-a na viškom otočju koncem 1941. godine Glava V PRIPREME ZA UPUĆIVANJE DOBROVOLJACA U NOP ODREDE NA KOPNU Talijanska kaznena ekspedicija na otoku Visu početkom 1942. godine - 71 Jakov Radišić-Malenko žrtva talijanske zasjede . . . . . . . 74 Napori za uspostavljanje ilegalnih pomorskih kanala za prebacivanje dobrovoljaca u NOP odrede na kopnu Glava VI ORGANIZIRANOST NOP-a U 1942. GODINI Osnivanje Kotarskog komiteta KPH za viški kotar i organizaciono stanje Organizacije SKOJ-a Osnivanje i razvitak Saveza mlade generacije (SMG) Odbori narodne pomoći Osnivanje narodnooslobodilačkih odbora, masovnih i političkih organizacija Važnije aktivnosti Glava VII RAZVITAK I DJELOVANJE ORGANA NARODNE VLASTI DO KAPITULACIJE ITALIJE Opći podaci Specifičnosti u razvitku ilegalnog sistema narodne vlasti Djelatnost narodnooslobodilačkih odbora u omasovljavanju NOP-a Organizacioni oblici Ilegalna tehnika i tisak Sadržaji »Izvještaja« Ekonomske prilike i mjere Narodnooslobodilački fond Narodno sudstvo i njegove mjere Glava Vili RAZVITAK I DJELOVANJE PARTIJSKIH I MASOVNIH ORGANIZACIJA U 1943. GODINI DO OSLOBOĐENJA VIŠKOG KOTARA Strana Partijske organizacije Organizacije SKOJ-a i USAOH-a Masovne organizacije NOP-a Najvažnije aktivnosti za razvitak i učvršćenje NOP-a Glava IX PROCES DOBROVOLJNOG STUPANJA U NOP ODREDE NA KOPNU I ILEGALNA PREVOŽENJA (od početka NOB-e do 8. rujna 1943) Mogućnosti i teškoće Ilegalni kanal sa Splitom i napori za povoljnija rješenja Ilegalni kanal s trogirsko-rogozničkim područjem Ilegalni kanal viško-hvarsko-biokovsko područje Zbirni rezultati Glava X DOGAĐAJI I STANJE PRED KAPITULACIJU ITALIJE Herojska smrt Nikole Marinković-Topa Osnivanje Viškog udarnog bataljona i »Leteće čete« Razoružanje posade izvidno-signalne stanice na brdu Hum Kaznena ekspedicija, represalije i strijeljanje 20 talaca Predaja posada talijanskih garnizona i stanje NOP-a DIO DRUGI ETAPA HISTORIJSKOG ZNAČENJA (od 9. rujna 1943. do 26. listopada 1944) Podjela etape Glava XI PRERASTANJE ZNAČENJA OTOKA VISA DO ODLUKE O NJEGOVOJ UPORNOJ OBRANI Mjere narodne vlasti na oslobođenom području Obrambene mjere i osnivanje novih viških jedinica —r Prvi viški bataljon — »Leteća četa«; dvije samostalne čete; Komanda otoka — Viška flotila . . — Drugi viški bataljon — Treći viški bataljon — Viški dobrovoljački bataljon Uspostavljanje prvih veza sa saveznicima u južnoj Italiji Porast značenja otoka Visa do konca njemačke jesenje ofenzive . . . 208 Kako je donijeta konačna odluka VS NOV i POJ o upornoj obrani otoka Visa Glava XII PRETVARANJE OTOKA U SNAŽNU BAZU NOVJ Uloga 26. divizije, ostalih jedinica i stanovništva u utvrđivanju otoka Razvitak Mornarice NOVJ s osloncem na otok Vis Vojno-pozadinska organizacija i zadaci Saveznički dijelovi i njihova uloga Viški aerodrom, saveznička i zračna baza NOVJ Sistem veza — Pomorsko-saobraćajni pravci i veze — Veze tehničkim sredstvima (signalne, telefonsko-telegrafske, radio-veze — Tanjugova djelatnost na otoku Visu Glava XIII ULOGA OTOKA VISA U RAZBIJANJU NJEMAČKE PREVLASTI NA JADRANU I NAPADNE AKTIVNOSTI S OTOKA Raznovrsnosti značenja otoka Visa Njemački planovi za osvajanje otoka i njihove važnije aktivnosti . . . 273 Planovi za napadne aktivnosti s otoka Visa Desantni diverzioni prepadi Desantno-prepadne operacije ograničenih razmjera —• Desantni prepad na otok Mljet — Desantno-prepadna operacija na otoku Korčuli — Desantni prepad na otok Šoltu —■ Tragedija pri potapljanju bolničkog broda »Marin II« — Desantno prepadna operacija na otok Brač Aktivnosti za neprekidno iznuravanje protivnika Desatna operacija za konačno oslobođenje otoka i obale — Pripreme do Titovog govora 12. rujna — Desant na srednjodalmatinske otoke i poluotok Pelješac . . . 288 — Desant na kopno Glava XIV RAZNOVRSNOST OPCE I VOJNE NAMJENE OTOKA VISA KAO BAZE Prihvatno-otpremni centar ranjenika, bolesnika i izbjeglica — Zbrinjavanje ranjenika i bolesnika — Zbrinjavanje izbjeglica Transportno skladišni centar Snabdjevačko i pomorsko-prometno središteSnabdijevanje — Pomorski promet Centar obuke vojno-stručnih i političkih kadrova Središte sportskih aktivnosti i jedinice NK »Hajduk-NOVJ« Glava XV SREDISTE DALMACIJE (od 28. prosinca 1943. do 26. listopada 1944) Razlozi boravka oblasnih rukovodstava na otoku Visu Oblasni komitet kao usmjeritelj djelatnosti Oblasni NO odbor kao organizator vlasti i poslovanja — Organiziranost ONOO-a i razvitak narodne vlasti — Rješavanje opće problematike — Poljoprivreda — Ribarstvo i industrija za preradu ribe — Unutarnja trgovina Trgovina s južnom Italijom Agitaciono-propagandna i izdavačka djelatnost na otoku Visu — Vojno-izdavačka djelatnost — Izdavačka djelatnost političkih i organa vlasti Glava XVI SREDISTE SREDNJODALMATINSKOG OTOČKOG PODRUČJA (od 28. prosinca 1943. do 26. listopada 1944) Organiziranost na okružnom području Djelatnost Okružnog NOO-a za SDO područje — Radne brigade i posebne radne čete Privredna i politika obnove — Vinogradarstvo i ratarstvo — Ribarstvo i zanatstvo — Narodnooslobodilački fond i procjene šteta Glava XVII KOTAR VIS I NJEGOVO STANOVNIŠTVO OD SIJEČNJA DO 20. LISTOPADA 1944. GODINE Do prestanka opasnosti njemačkog desanta Partijsko-političke organizacije i njihov rad Djelatnost organa narodne vlasti Dobra i proizvodnja na raspolaganju okupljenima na otocima Visu i Biševu SREDIŠTE NOVE JUGOSLAVIJE (od 7. lipnja 1944. do 15. listopada 1944) Prikaz prethodnih napora NOP-a za međunarodno priznanje tekovina NOB-e Dolazak VŠ NOV i POJ i centralnih rukovodstava NOP-a s maršalom Josipom Brozom Titom na čelu na otok Vis Smještaj i početni boravak maršala . Tita i članova centralnih rukovodstava NOP-a Proces i rezultati borbe za međunarodno priznanje nove Jugoslavije na otoku i s otoka Visa — Do sporazuma — Sporazum Tito-šubašić ili »Viški sporazum« — Titov posjet savezničkim predstavnicima u Italiji i rezultati 377 — Nova dostignuća Govor maršala Tita 12. rujna i njegov odlazak sa otoka Visa 18. rujna Neke od djelatnosti centralnih rukovodstava na otoku Visu — Usmjeravanje razvitka NOVJ i rukovođenje operacijama — Napori za daljnji razvitak narodne vlasti — Ugovori općeg značenja i razvitak međunarodne suradnje — Zakonodavni akti DIO TREĆI ZAVRŠNA ETAPA (od 20. listopada 1944. i do konca NOB-e) . . Glava XIX KOTAR VIS U ZAVRŠNOJ ETAPI NOB-e Borci s viškog kotara u jedinicama NOVJ Normaliziranje prilika na području viškog kotara Izbori za mjesne i seoske narodnooslobodilačke odbore Djelatnost NO odbora od rujna 1944. godine do kraja NOB-e Izbor narodnih zastupnika i povratak izbjeglica ■ 1- Glava XX REKAPITULACIJA DOPRINOSA I ŽRTAVA U NOB-i Općenito o doprinosima stanovništva i značenju otoka Visa Zbirni podaci Pregledi-spiskovi rekapitulacije — Članovi KPJ na viškom otočju polovinom travnja 1941. godine — Članovi KPJ na viškom otočju od polovine travnja 1941. do 9. rujna 1943. godine. 504 — Pregled stanja partijskih organizacija, kandidata i simpatizera KPJ od travnja 1941. do rujna 1943. godine — Organizacije SKOJ-a, SMG-e i USAOH-e do konca rujna 1943. godine — Komiški i biševski dobrovoljci pri pokušaju da 16/17. VIII 1941. ilegalnim prevoženjima stupe u NOP odrede na kopnu — Ilegalna prevoženja dobrovoljaca s viškog otočja radi stupanja u NOP odrede i NOVJ zaključno 7/8. rujna 1943. godine — Žrtve tijekom NOB-e — Nosioci »Spomenice 1941.« i važnija odlikovanja Zaključak22 PRILOZI I — Objašnjenje skraćenica II — Tablice, pregledi i pjesme III — Sheme i crteži . IZVORI I LITERATURA I — Arhivi 1. Neobjavljena građa . 2. Objavljena građa . . . . . II — Memoarska građa 1. Neobjavljena građa 2. Objavljena građa 3. Konzultirani III — Enciklopedije i zbirke IV — Literatura 1. Knjige 2. Radovi u raznim izdanjima (časopisi)8 3. Tisak 4. Tisak na otoku Visu 1943—1944 odlično očuvana NOVLI.10

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Omoti malo iskrzani, sve ostalo u dobrom i urednom stanju! Miodrag B. Protić (Vrnjačka Banja, 10. maj 1922 – Beograd, 20. decembar 2014)[1] bio je srpski slikar, likovni kritičar, teoretičar i istoričar umetnosti i akademik. Biografija Osnovnu školu završio je u Vrnjačkoj Banji, a gimnaziju u Kraljevu. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu 1950.[2] Učio je slikarstvo u Slikarskoj školi Mladena Josića 1943 — 1944. godine kod Jovana Bijelića i Zore Petrović. Dalje obrazovanje sticao je u Parizu 1953 — 1954, Italiji (u više navrata) i SAD 1963. Od 1950. do 1959. godine radi u Ministarstvu prosvete, nauke i kulture kada inicira osnivanje Moderne galerije. Otkupljuje umetničke radove sa izložbi i ateljea umetnika. Postavljen je za upravnika Moderne galerije 1959. Muzej savremene umetnosti u Beogradu otvara 1965. godine i na njegovom čelu je do penzionisanja 1980. Izlaže od 1946. godine na brojnim kolektivnim izložbama u zemlji i inostranstvu. Prvi put je samostalno izlagao 1956. Član je ULUS-a od 1948. Bio je član grupe „Samostalni“ (1951 — 1955) i „Decembarske grupe“ (1955 — 1960). Napisao je veliki broj knjiga, studija, eseja i kritika o srpskoj i jugoslovenskoj likovnoj umetnosti koje objavljuje od 1952. godine. Redovni kritičar „NIN“-a je između 1952. i 1958. Sarađivao u brojnim dnevnim listovima i časopisima: „Glas“, „Rad“, „Politika“, „Borba“, „Danas“, „Delo“, „Savremenik“, „Književnost“, „Letopis Matice srpske“, „Književne novine“, „Umetnost“ i dr. Bio je član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu od 1966. do 1991. godine. Dobitnik je Nagrade „Sava Šumanović”.[3] Oktobra 2022. u Protićevu čast u okviru MSU organizovana je izložba Gospodstvo uma: Miodrag B. Protić, život posvećen umetnosti.[4][5] Stvaralaštvo Slikarstvo Mrtva priroda sa žutom pticom (1959), Narodni muzej Kraljevo Miodrag B. Protić je uz veliko angažovanje na osnivanju Moderne galerije i pisanju likovnih kritika u kojima je svakodnevno pratio tekući umetnički život ranih pedesetih godina, najviše bio posvećen svojoj osnovnoj delatnosti - slikarstvu. Pripadao je onaj generacija koja je prva posle raskida sa dogmatskom estetikom socijalističkog realizma povela našu umetnost prema slobodnom izrazu i osamvremenjivanju njenog jezika koje će je dovesti u red aktuelnih estetičkih tokova tog vremena. Protić, veoma obrazovan i informisan bio je na samom vrhu srpskih i jugoslovenskih umetnika koji je kao istaknuti akter vlastitim slikarstvom snažno usmeravao prema modernizmu ovaj pokret naše umetničke obnove posle Drugog svetskog rata. Smatrao je da nova umetnost poseduje sopstvenu tradiciju i autonomiju za koju se u novim uslovima treba izboriti samom slikarskom praksom. Već ranim delima je obezbeđivao legitimnost apstraktnoj umetnosti do čijeg je čistog izraza došao u nekoliko etapa. Tri su slikarska elementa kojima je Protić izgradio svoj slikarski stil - linija, boja i predmet. Tokom šeste decenije njegove slike su ukazale na taj istrajni put redukcije plastične forme od realizma predmetnih elemenata do oblika koji je poprimio elemente znaka i simbola tokom šezdesetih godina. Pročišćavanje njegove slike do čiste apstraktne paradigme bilo privedeno konačnom izrazu tokom sedme decenije kada je u nekoliko značajnih ciklusa zaokružio opus dovodeći ga do najreprezentativnijih primera srspke i jugoslovenske umetnosti druge polovine 20. veka. Kritika Preporod srpske likovne umetnosti posle 1950. godine pratila je, a katkada i predvodila, i likovna kritika. Prvu kritiku Protić je objavio još kao đak kraljevačke Gimnazije, u časopisu Osvit, koji je pokrenuo sa svojim školskim drugovima. Iza časopisa se nalazilo istoimeno literarno udruženje.[6] U oktobru 1950. godine napisao je kritiku povodom samostalne izložbe Miće Popovića, a godinu dana kasnije dobija mesto umetničkog kritičara u NIN-u.[7] Budući da je ostao svestan značaja ove discipline u našem umetničkom životu, a posebno u vremenu obnove, Miodrag B. Protić je veliki doprinos dao neumorno pišući o tekućim likovnim zbivanjima, najviše tokom šeste decenije dvadesetog veka. Njegovo čisto kritičarsko angažovanje bilo je značajno smanjeno krajem te decenije kada je bio imenovan za upravnika Moderne galerije smatrajući da sa te pozicije ima manje prava da neposredno arbitrira kritičkim ocenama o pojavama i ličnostima na aktuelnoj sceni, Protić se okreće pisanju većih eseja i studija koje su na sintetički način objedinjavale stilske i estetičke periode nastanka i razvoja ponajpre, srpskog modernizma dvadesetog veka. U tom pogledu posebno su bile značajne izložbe i ciklusa „Jugoslovenska umetnost HH veka“ koji je inicirao u Muzeju savremen umetnosti a u kojem je sa timom najistakutijih stručnjaka dao jasnu sliku njenog razvoja i dostignuća. Nesumnjivo je da je Protić veoma mnogo doprineo novom unapređivanju likovne kritike kao aktivne discipline tumačenja dela umetnosti i njenih protagonista posle godina bučne ideološke propagande neposredno posle drugog rata. Time je on načinio svojevrsni priključak sa najznačajnijim umetničkim kritičarima između dva svetska rata i načinio jasan kontinuitet i sa tom značajnom tradicijom u novijem srpskom stvaralaštvu.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Anatomski atlas I - III Dr. Ferenc Kiss Dr. Janos Szentagothai Dr. Ferenc Kiss (B. Nagyszalonta, 7. rujna 1899. – D. Budimpešta, 6. travnja 1966.) Dekan: 1941./42.-1942./43., 1945./46. Rođen je u obitelji sa sedmero djece, otac mu je bio krojač. Gimnaziju je završio u rodnom gradu iu Székelyudvarhelyju. Nakon studija medicine u Kolozsváru, diplomirao je 1913. Još kao student medicine, radio je na Institutu za deskriptivnu i regionalnu anatomiju od 1909. do 1917., najprije kao plaćeni demonstrator, zatim plaćeni pripravnik od 1. veljače 1911. kao drugi lokum docent od 1. ožujka 1912., drugi docent od 1. siječnja 1914. i konačno prvi docent od 1. travnja 1917. do 1. rujna 1917. U međuvremenu je tijekom Prvoga svjetskog rata dva puta pozvan na služenje vojnog roka, prvo u Kolozsváru, zatim u Szatmáru. Radio je kao asistent na Institutu za anatomiju u Budimpešti 1917., zatim kao viši predavač od 1919. Bio je privatni docent regionalne anatomije 1924. Njegov brak povezao ga je sa Szegedom, gdje je imenovan profesorom ordinarijem i voditeljem Instituta. anatomije i histologije 1929. Zamoljen je da se vrati u Budimpeštu 1934. gdje je od 1. kolovoza postao voditelj 1. Instituta za anatomiju. Nakon stupanja na dužnost bio je uključen u dugi sukob s kolegom iz Debrecena, Tivadarom Huzellom, oko toga kako podijeliti dva instituta za anatomiju. Ferenc Kiss vodio je i Drugi institut za anatomiju između 1946. i 1950. godine. Njegova glavna briga bila je komparativna anatomija vegetativnog živčanog sustava i provodio je osnovna istraživanja funkcionalne neuroanatomije. Njegova studija o funkcionalnoj cirkulacijskoj anatomiji zdjeličnih organa smatrana je epohom, čime je utemeljila istraživanje mikrocirkulacije u Mađarskoj. Autor je osam udžbenika. Anatomski atlas koji su izradili on i János Szentágothai objavljen je na 14 jezika. Kao rezultat brojnih putovanja, imao je opsežne međunarodne odnose. Putovao je 1912. u Frankfurt, Köln i London, zatim ponovno u Njemačku i Englesku 1920., da bi 1930. uslijedila putovanja u Francusku i Englesku. U SAD-u je proveo šest mjeseci 1947./48. Nakon dulje stanke odlazi 1963. na jednogodišnje studijsko putovanje u Englesku, SAD, SR Njemačku, Francusku i Švicarsku, ali dva mjeseca boravi iu Sovjetskom Savezu. Bio je član uredništva Acta Anatomica, Basel između 1946. i 1966., i Excerpta Medica, Amsterdam, između 1947. i 1966. Dobitnik je Prix l`allemand od Francuske akademije 1932. za članak koji je objavljen 11. godina ranije. Dobio je nagradu Fauvelle od Francuskog antropološkog društva 1934. Bio je član brojnih znanstvenih društava, npr. Društva Korányi Sándor, izabran je za počasnog člana Transilvanskog muzejskog društva i Rumunjskog medicinskog društva Kolozsvár 1932. Bio je registriran kao član Société d`Anthropologie de Paris, Association des Anatomistes (1934.-), Kraljevskog medicinskog društva (1957-) i Znanstveno društvo za nuklearnu hematologiju (1965-). Utemeljio je 1944. Udrugu slobodnih crkava, potom je postao njezin predsjednik. Nagrađen je srebrnom ocjenom Kossuthove nagrade 1952., a iste je godine proglašen doktorom medicinskih znanosti. Srebrni stupanj Reda rada dobio je 1959. i 1961. Dva puta je biran za dekana Medicinskog fakulteta u Budimpešti. (Glavna djela: Anatomisch-histologische Untersuchungen über die Erektion. U: Z. Anat. EntwickI. - Gesch. 1921.; Anatomija ljudskog tijela, svezaci 1-3 /koautor János Szentágothai/., Bp., 1951. , 34 izdanja, objavljeno na engleskom, njemačkom, ruskom i španjolskom., Systematic Anatomy. /sa koautorima/ svezaci 1-2. Bp., 1953. u 9 izdanja; Inervacija kolagenskih vlakana /koautor A. Láng/ U: Neurological Review/Ideggyógyászati Szemle 7: 73-74, 1954.; Regionalna anatomija 9. izdanje Bp., 1967.) János Szentágothai FRS[1] (31. listopada 1912. – 8. rujna 1994.) bio je mađarski anatom, dobitnik Kossuthove nagrade, profesor, član parlamenta i predsjednik Mađarske akademije znanosti. Otac mu je bio dr. med. Antal Géza, pradjed je bio Alexander Lumniczer (čiji je šogor bio Schöpf-Merei Ágost). Generalna skupština UNESCO-a odlučila je da će 2012. godina biti posvećena obilježavanju 100. rođendana Jánosa Szentágothaija. Biografija Rođen je kao János Schimert, u Budimpešti 1912., od dr. Gustava Schimerta i Margit Antal, u obitelji liječnika.[13] Potjecao je od transilvanijskih Sasa s očeve strane i Székelyja s majčine strane.[14] Primljen je u njemačku gimnaziju u Budimpešti 1930. godine, a primljen je i na Medicinski fakultet Sveučilišta Peter Pázmány. U istom mjestu studirala su i četiri brata. Doctors je svečano otvoren 1936. godine. Obitelj Dana 7. lipnja 1938. oženio se Alice Biberauer, koju je upoznao u studentskoj udruzi Pro Christo. Imali su tri kćeri, Catherine (1939.), Clare (1941.) i Mariju Christinu (1951.), od kojih su sve tri ušle u područje medicine.[15] John Szentágothai, brat četiri liječnika, živio je u Sjedinjenim Državama i Njemačkoj. U slobodno vrijeme sa zadovoljstvom petljajući u Révfülöp vikend na istom posjedu s biljkama. Akademska karijera Schimert je započeo studij medicine na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Budimpešti 1930. godine, a na prvoj godini ga je prihvatio profesor Mihály Lenhossék kao studenta istraživača na Odsjeku za anatomiju. Doktorirao je 1936. i nastavio predavati u Budimpešti, postavši izvanredni profesor 1942. Tijekom Drugog svjetskog rata (karpaszományos) bio je liječnik, zrakoplovac i ratni zarobljenik. Vratio se 1946. Potom je pohađao Medicinski fakultet Sveučilišta u Pečuhu, gdje je kasnije bio pročelnik Katedre za anatomiju. Nakon rata ponovno se bavi proučavanjem vestibularnog sustava i bavi se temom neuroendokrinologije. Tijekom studija u Pečuhu bavio se inovativnim radom na polju neuroanatomije. Godine 1948. izabran je za dopisnog člana Mađarske akademije znanosti. Godine 1961. pokrenuo je odjel za elektronsku mikroskopiju u istraživanju mozga u Mađarskoj. Godine 1963. vratio se u Budimpeštu kako bi vodio Katedru za anatomiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta Semmelweis. Tu se uglavnom bavio malim mozgom i funkcioniranjem kore velikog mozga. Osim toga, provodio je eksperimentalna istraživanja refleksnih mehanizama leđne moždine i moždanog debla. Godine 1967. izabran je za redovitog člana Mađarske akademije znanosti. Vodio je Katedru do 1977. godine, a 1986. službeno se povukao iz nastave. Ferenc Kiss, poznat po radu izrađenom za atlas ljudske anatomije, nacrtao je svoj udžbenik koji je preveden na trinaest jezika i imao više od stotinu izdanja. Proglasio je da je upola mlađi od većine ljudi koji govore o razvoju od godine i pol, a to će morati komunicirati najvažniji čimbenik. Javna karijera Godine 1956. u Pečuhu je bio predsjednik Revolucionarnog komiteta intelektualaca. U javni se život vratio tek 1973., kada je izabran za potpredsjednika Mađarske akademije znanosti. Četiri godine kasnije postao je njegov predsjednik te stoga napustio mjesto pročelnika odjela Sveučilišta. Godine 1985. ušao je u parlament kao član Predsjedničkog vijeća Mađarske Narodne Republike. Bio je (kasnije član njegova ukidanja) uključen u rad Mađarskog demokratskog foruma tijekom tranzicije. Bila je članica Odbora za vanjske poslove. Szentágothai i njegova žena pokopani su u Budimpešti.

Published by Arno Press, New York, 1971 Nekorišćeno John Cam Hobhouse Broughton, Baron / JOURNEY THROUGH ALBANIA reptint iz 1971 engleski jezik Prvi put je štampano u Londonu (James Cawthorn, 1813) JAKO RETKO U PONUDI! A Journey through Albania, and other Provinces of Turkey in Europe and Asia, to Constantinople, during the years 1809 and 1810. John Cam Hobhouse (1786-1869), later Lord Broughton, travelled to the East accompanying his friend and fellow student at Cambridge, Lord Byron, who funded the venture. This book, first published in 1813, ran through two editions in that year. Hobhouse is considered the most profound analyst of public and social life in the urban centres of continental Greece and one of the most fervent supporters of the Greek cause. Balkans storija Albanije formira deo istorije Evrope. Tokom klasičnih vremena, Albanija je bila dom nekoliko Ilirskih plemena kao što su Ardijejci, Albani, Amantini, Enhelejci, Taulanti i mnogi drugi, ali isto tako tračanskim i grčkim plemenima. U njoj je takođe postojalo nekoliko grčkih kolonija uspostavljenih na ilirskoj obali. U 3. veku p. n. e, ovu oblast je anektirao Rim i postala je deo rimskih provincija Dalmacija, Makedonija i Mezija. Nakon toga, teritorija je ostala pod rimskom i vizantijskom kontrolom do migracija Slovena u 7. veku. Ona je bila integrisana u Bulgarsko carstvo u 9. veku.[1] Antička Albanija[уреди | уреди извор] Kraljevina Ilirija u doba kralja Agrona (3. vek p. n. e.), prostire se „od Epira do Neretve”. Od 4. veka p. n. e. Albanija se nalazi pod makedonskom vlašću. Nakon smrti Aleksandra Velikog (323. p. n. e.) nastala su nova ilirska kraljevstva. Kralj Glaucius je isterao je Grke iz Drača, a do kraja 3. veka p. n. e. kralj Agron je ujedinio brojne nezavisne gradove i proširio ilirsku teritoriju (plemenski savez Ardijejaca). Agron je uspostavio Shkodër (Skadar) kao prestolnicu i naložio je da se izgraditi jaka mornarica, kako bi štitio ilirske gradove i luke. Njegovo kraljevstvo se prostiralo od Dalmacije na severu, delova Crne Gore, Hercegovine i Albanije, do reke Vojuše na jugu. Nakon Agronove smrti 231. p. n. e., presto je nasledila njegova udovica, kraljica Teuta. Kraljica je vodila nekoliko napada na susedne države, ali je piratskim napadima na trgovačke brodove izazvala bes Rima.[2] Sve od 229. p. n. e. do 168. p. n. e. Ardijejci povremeno ratuju protiv Rimske republike. U Ilirskim ratovima od 229. p. n. e, Rimljani su osvojili ilirska naselja u dolini Neretve. Rimske snage su porazile Teutinu vojsku i zauzele luku Epidamnos, koju će Rimljani preimenovati u Durrachium (Drač). Godine 168. p. n. e. Rimljani su uspeli da pobede kralja Gencija u Skadru i da ga odvedu u Rim 165. p. n. e. Vek kasnije, Julije Cezar i njegov rival za presto Pompej Veliki borili su se u blizini Drača (Dyrrachium). Rim je napokon potpuno porazio i asimilirao Ilire za vreme vladavine cara Tiberija 9. godine. Albanija je tada podeljena između rimskih provincija: Ilirik, Makedonije i Epira. Sledeća četiri veka rimska je uprava okončala do tada česte plemenske sukobe i dovela do ekonomskog i kulturnog napretka zemlje. Ilirski gorštaci su bili lojalni lokalnim gospodarima, ali su svake godine, na Cezarovoj proslavi, polagali zakletvu odanosti caru.[3] Između Vizantije i Slavena[уреди | уреди извор] Vizantijsko carstvo 1025. godine Epirska despotovina, Bugarska, Latinsko carstvo i Nikejsko kraljevstvo 1204. godine Dugo vremena Ilirik je bio izvor ljudstva za carsku vojsku, a širom Albanije nicala su mala obrambena utvrđenja. Za vreme vladavine Rimskog i Vizantijskog carstva, u Albaniju kratkotrajno prodiru Huni i Vizigoti, da bi u 6. veku došlo do prodora Slavena (Srbi i Hrvati)[4] koji potiskuju starosedilačko stanovništvo u planinske krajeve.[5] Od 620. godina zbog povlačenja carske vojske za obranu provincija na Bliskom Istoku, Slaveni dominiraju centralnom Albanijom, dok su obalski gradovi ostali pod direktnom vizantijskom kontrolom. Početkom 9. veka vizantijske vlasti u Albaniji organiziraju upravu sa središtem u Draču. Od 861. do 1018. godine (Bitka kod Drača (1018) albanska teritorija se našla pod vlašću prvog slavenskog carstva i Samuilove države, da bi potom ponovo bila pod vlašću Vizantije (Vasilije II). S vremenom vizantijska vlast slabi i započinje asimilacija Slavena s albanskim starosedeocima. Potkraj 11. veka Albanija je poprište sukoba Vizantije i južnoitalijanskih Normana. Tada dolazi i do prvog pominjanja imena naroda Albanaca kada su 1081. godine, u otporu vizantijskom caru Aleksiju I Komninu (Bitka kod Drača (1081) poduprli normansku flotu koju je podržavao Vatikan (vizantijski pisac Mihailo Atalijat). Spomenik Skenderbegu u Tirani Srednji vek[уреди | уреди извор] Tokom većeg dela srednjeg veka, Albanija pripada Vizantiji. Slabljenjem vizantijske države krajem XII veka javljaju se i prvi pokušaji osamostaljivanja albanskih oblasti između Škumbe i Drima, sa središtem u Kroji, gde se porodica Progona osamostaljuje s težnjom da objedini sve albanske zemlje.[6] Dimitrije Progon se proglašava „arhontom Arbanasa” i stupa u međunarodne veze sa Dubrovnikom, Venecijom i Raškom.[6] Godine 1204. zbog pomoći u ratovanju protiv Mlečana, Vizantija uspostavlja nezavisnu Epirsku kneževinu, od Drača do Korintskog zaliva, sa prestonicom u Arti.[7] Lješka Liga (1444–1479) Nakon propasti Epira 1261. pod vlašću Karla Anžujskog ujedinjen je veći deo albanske teritorije u Kraljevinu Albaniju (Regnum Albaniae), sa sedištem u Draču. Kraljevina Albanija je obuhvatala širi prostor albanskih zemalja, sa gradovima Krojom, Beratom i Valonom, kao i ostrvom Krfom. Ova kraljevina se održala do 1286, kada je tu ponovo uspostavljena vizantijska vlast.[6] Srpski imperator Stefan Dušan osvaja skoro čitavu Albaniju, osim Drača, u kampanji 1342/1343. godine. U svojoj tituli Dušan se naziva „car i samodržac Srbljem, Grkom, Blgarom i Arbanasom”.[6] Karlo Topija obnavlja nekadašnju Kraljevinu Albaniju sa sedištem u Draču (1359-1388). Energičan otpor Albanaca protiv Turaka organizovan je 1433. godine, kada najpre Dukađini napadnu i osvoje od Turaka grad Danj kod Skadra, a potom se koalicija albanskih prvaka „od skadarskih planina do Valone” na čelu sa Arnitom Spatom (Arijanitom Komnenom), tri godine uspešno nosila sa žestokim turskim napadima.[8] U 15. veku, kada je veliki deo balkanskog poluostrva pao u ruke Turaka, Albanci su pod vođstvom Skenderbega, „zmaja od Albanije”, vodili bespoštednu borbu protiv Osmanskog carstva čitave dve decenije.[9] Đorđ Kastriot Skenderbeg oslobađa i ujedinjuje skoro celu Albaniju u Lješku Ligu,[10] utvrđuje se u gradu Kroji i postaje glavna ličnost u savezu albanskih gospodara protiv Osmanlija.[11] Godine 1450. je turska vojska bezuspešno opsela Kroju, ali je Murat II morao da se povuče. Godine 1457. se Skenderbeg povlaći u planine pred turskom vojskom, koja je provalila preko Albanije u Zetu. Kroja je bez uspeha opsađivana 1466. i 1467.[6] Skenderbeg umire u Lješu 1468. godine. Nakon Skenderbegove smrti, albanski otpor se nastavio još deset godina, sve dok otomanska vojska 1478. godine, iz četvrtog pokušaja, konačno nije zauzela Kruju, njegov rodni grad. Albanija u Osmanskom carstvu[уреди | уреди извор] Spomenik Ali-paši Janinskom u Tirani Odmah početkom 16. veka veliki deo stanovništva emigrirao je u južnu Italiju, Grčku i Egipat gde su očuvali svoj Arbanaški identitet. Nad onima što su ostali započinje proces islamizacije. Tokom osmanskog razdoblja na području Albanije izbija više neuspelih ustanaka s ciljem zbacivanja osmanske vlasti (1481, 1537, 1571, 1708-1711 i 1716). Slabljenje Osmanskog carstva dovelo je do stvaranja gotovo nezavisnih državica pod vlašću domaćih poturčenih velikaša iz porodice Bušatlije (sa sedištem u Skadru) i Tepeleni (sa sedištem u Janjini). Nakon pogibija njihovih najistaknutijih predstavnika Ali-paše Janinskog (1822) i Mehmed-paše Bušatlije (1831), središnja vlast pokušala je neuspelo da sprovede reforme i učvrstiti svoj uticaj, ali je to bilo ometano mnogobrojnim i dugotrajnim bunama (1831-1837,1840-1843, 1855-1869). Uporedo je tekao i proces nacionalnog osvešćivanja Albanaca, te su u drugoj polovini 19. veka prvi put bili istaknuti i zahtevi za stvaranjem nezavisne albanske države. Godine 1878. osnovana je vojno-politička organizacija Prizrenska liga, nastala radi suprostavljanja odlukama Berlinskog kongresa kojima je deo teritorija većinski naseljenog albanskim stanovništvom pripao Crnoj Gori i Grčkoj, te ujedinjenju teritorija naseljenog Albancima (Velika Albanija) i njena autonomija u sklopu Osmanskog Carstva. Prizrenska liga je uspela da nametne pitanje albanske nacije ispred Velikih sila i postavila je temelje kasnijoj Pećkoj lizi, koja je imala spoljnu potporu Italije i Austrougarskog carstva, ali i osnivanje Druge prizrenske lige (profašističke organizacije) 1943. godine. Princ Vilhelm i princeza Sofija prilikom dolaska u Albaniju 7. marta 1914. godine Albanija kao protektorat[уреди | уреди извор] Opšti ustanak protiv osmanske vlasti izbio je tokom Prvog balkanskog rata, a vođa ustanka, Ismailj Ćemali proglasio je nezavisnost Albanije.[12][13] Nezavisnost je priznata na konferenciji Velikih sila u Londonu 20. decembra 1912. godine.[14] Albanska kneževina je potvrđena Londonskim mirovnim ugovorom 30. maja 1913. godine, ali je država stavljena pod protektorat. Velike sile su odredile i granice države, a za vladara postavile kneza Vilhelma I Vida (koji je formalno vladao od 7. marta 1914). Njegova vladavina nije bila prihvaćena, te je izbio ustanak koji je Vida 2. novembra 1914. primorao na bekstvo iz zemlje. tags: balkan putopisi albanija putovanje kroz albaniju putovanja balkana istorija albanije albanaca bartl turske turska turci grčka grčke grci srbi srbije srba srpska srpskog naroda albanskog