Pratite promene cene putem maila
- Da bi dobijali obaveŔtenja o promeni cene potrebno je da kliknete Prati oglas dugme koje se nalazi na dnu svakog oglasa i unesete VaŔu mail adresu.
1-25 od 25 rezultata
Broj oglasa
Prikaz
1-25 od 25
1-25 od 25 rezultata
Prikaz
Prati pretragu "GLEDSTON Autor: Slobodan Jovanović"
Vi se opustite, Gogi Äe Vas obavestiti kad pronaÄe nove oglase za tražene kljuÄne reÄi.
Gogi Äe vas obavestiti kada pronaÄe nove oglase.
Režim promene aktivan!
Upravo ste u režimu promene saÄuvane pretrage za frazu .
Možete da promenite frazu ili filtere i saÄuvate trenutno stanje
OdliÄno oÄuvano, nekoriÅ”Äeno! Naslov Antologija srpske priÄe za decu / [priredio] Slobodan Ž. MarkoviÄ Vrsta graÄe kratka proza Jezik srpski Godina 1990 Izdanje 3. [fototipsko] izd. Izdavanje i proizvodnja Beograd : Srpska književna zadruga, 1990 (Beograd : `Slobodan JoviÄ`) FiziÄki opis 345 str. ; 21 cm Drugi autori - osoba MarkoviÄ, Slobodan Ž. Zbirka Antologije / Srpska književna zadruga (karton) Napomene Tiraž 3.000 Pisci i dela: str. 329-334 Str. 335-340: Pogovor / Slobodan Ž. MarkoviÄ. Stevan RaiÄkoviÄ, Dobrica EriÄ, Ljubivoje RÅ”umoviÄ, Dragan LukiÄ, Jovan JovanoviÄ Zmaj, DuÅ”an RadoviÄ, Desanka MaksimoviÄ, Branko V. RadiÄeviÄ, Aleksa MikiÄ, Ranko RisojeviÄ, Mirjana StefanoviÄ, Branko ÄopiÄ, Branislav CrnÄeviÄ... MG18 (N)
Autor: Mark Tven IzdavaÄ: Sportska knjiga - Beograd, 1955. Tvrd povez, 255 str. posveta na prediliÅ”tu priÄa za mlade ljude svih uzrasta preveo Slobodan A. JovanoviÄ ilustrovana POGLEDAJTE I OSTALE KNJIGE KOJE PRODAJEM KLIKNITE NA LINK http://www.kupindo.com/pretraga.php?Pretraga=&CeleReci=1&Prodavac=madena&Grupa=1&sSort=cena&sSmer=DESC 124
Autor - osoba MaÅ”iÄ, Slobodan, 1939-2016 = MaÅ”iÄ, Slobodan, 1939-2016 Naslov MaÅ”iÄ : retrospektivna izložba vizuelnih komunikacija : [Salon muzeja primenjene umetnosti, 12. septembar - 19. oktobar 2018.] = retrospective exhibition of visual communications : [Salon of the Museum of Applied Art, September 12th - October 19th 2018] / [autori tekstova JeÅ”a Denegri ... [et al.] = authors of essays JeÅ”a Denegri ... [et al.] ; prevod Irena Å entevska ; = translation Irena Å entevska ; fotografija Veselin MilunoviÄ ; = photography Veselin MilunoviÄ] Vrsta graÄe katalog Jezik srpski, engleski Godina 2018 Izdavanje i proizvodnja Beograd : Muzej primenjene umetnosti ; = Belgrade : Museum of Applied Art, 2018 (Beograd : Birograf= Belgrade Birograf) FiziÄki opis 223 str. : ilustr. ; 24 cm Drugi autori - osoba Denegri, JeÅ”a, 1936- = Denegri, JeÅ”a, 1936- JovanoviÄ, Slobodan, 1973- = JovanoviÄ, Slobodan, 1973- MuÅ”iÄ, Miroslav, 1949- = MuÅ”iÄ, Miroslav, 1949- Vild, Borut, 1954- = Vild, Borut, 1954- Å antevska, Irena MilunoviÄ, Veselin (karton) Napomene Uporedo srp. tekst i engl. prevod Tiraž 300 Biografija: str. 216-221 Napomene i bibliografske reference uz tekst Bibliografija: str. 214-215. Predmetne odrednice MaÅ”iÄ, Slobodan, 1939-2016 -- Izložbeni katalozi GrafiÄki dizajn -- Srbija -- 20v MAÅ IÄ: Retrospektivna izložba vizuelnih komunikacija Slobodana MaÅ”iÄa Muzej primenjene umetnosti u saradnji sa Kulturnim centrom Srbije u Parizu organizuje gostovanje izložbe Izložba MAÅ IÄ ā Retrospektivna izložba vizuelnih komunikacija Slobodana MaÅ”iÄa, organizovana u okviru Salona savremene umetnosti Muzeja primenjene umetnosti (12. septembar ā 19. oktobar 2018), postigla je u Beogradu nesvakidaÅ”nji uspeh i privukla veliku medijsku pažnju. ProglaÅ”ena je za najbolju izložbu godine u Republici Srbiji u izboru DruÅ”tva istoriÄara umetnosti Srbije (DIUS), a autori tekstova u katalogu izložbe Slobodan JovanoviÄ, Borut Vild, Jerko Denegri i Miroslav MuÅ”iÄ su dobili nagradu āPavle VasiÄā, najznaÄajniju nagradu za tekstove iz oblasti primenjene umetnosti u Srbiji, koju dodeljuje udruženje ULUPUDS. Izložba MAÅ IÄ ā Retrospektivna izložba vizuelnih komunikacija Slobodana MaÅ”iÄa u Srpskom kulturnom centru u Parizu predstavlja veÄi deo dizajna vizuelnih komunikacija i nezavisnog izdavaÅ”tva koje je oblikovao Slobodan MaÅ”iÄ, a koji je bio prikazan na izložbi u Muzeju primenjene umetnosti u Beogradu 2018. godine. Slobodan MaÅ”iÄ, 1980-ih Slobodan MaÅ”iÄ (1939ā2016, Beograd) bio je jedan od najznaÄajnijih umetnika i nezavisnih izdavaÄa koji su tokom proteklih pola veka oblikovali vizuelne komunikacije u Srbiji i Jugoslaviji. Tokom studija na Arhitektonskom fakultetu (1958ā1964) upoznaje buduÄu ženu i najvažniju saradnicu Savetu Puhalo, kasnije MaÅ”iÄ. Nakon zavrÅ”etka studija, primenjuje iskustva steÄena na fakultetu u dizajnu vizuelnih komunikacija. Tada radi plakate i kataloge za Dom omladine i GrafiÄki kolektiv u Beogradu, pokreÄe ediciju knjiga Nezavisna izdanja, osniva dizajn studio Studio Structure, grafiÄki oblikuje razne knjige, Äasopise Susret, NBā68 i ROK, Å”pice za kultne jugoslovenske filmove i zapoÄinje saradnju sa pozoriÅ”tem Atelje 212, kao i filmskim festivalom FEST. MaÅ”iÄev dizajn za beogradski pozoriÅ”ni festival BITEF predstavlja jedan od najznaÄajnijih opusa u oblasti vizuelnih komunikacija u Srbiji i tadaÅ”njoj Jugoslaviji. Tokom 26 godina saradnje, od 1971. do 1996. godine, MaÅ”iÄ je menjao grafiÄka reÅ”enja, pa je od poÄetnih ideograma i fotografija predmeta, poÄeo da koristi fotografije delova ljudskog tela (uz viÅ”edecenijsku saradnju sa fotografima Branislavom NikoliÄem i Vladimirom PopoviÄem), da bi na kraju, spojem multiplikovanih fotografija, ideograma i raznih znakova stvorio specifiÄan dizajn koji u svetu postaje prepoznat kao dizajn festivala BITEF. Slobodan MaÅ”iÄ je bio jedan od prvih nezavisnih izdavaÄa u SocijalistiÄkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. U okviru svoje edicije Nezavisnih izdanja, objavio je viÅ”e od tri stotine knjiga pisaca, pesnika, istoriÄara, teoretiÄara i umetnika. Za svoje stvaralaÅ”tvo Slobodan MaÅ”iÄ je dobio mnogobrojne meÄunarodne i domaÄe nagrade. GrafiÄkim dizajnom i dizajnom vizuelnih komunikacija za institucije kulture ā galerije, muzeje, festivale filma i pozoriÅ”ta ā uÄestvovao je u Å”irenju svesti o znaÄaju dizajna u druÅ”tvu. Težnja ka obrazovanju druÅ”tva o znaÄaju kvalitetnih vizuelnih komunikacija bila je idejno polaziÅ”te u njegovom grafiÄkom dizajnu i, istovremeno, njegov najznaÄajniji doprinos u istoriji umetnosti i dizajna u Jugoslaviji i Srbiji. MAÅ IÄ RETROSPEKTIVNA IZLOŽBA VIZUELNIH KOMUNIKACIJA Muzej primenjene umetnosti, 2018. 223 strane, tvrd povez, Äetvrtasti format. Na izložbi MAÅ IÄ u Muzeju primenjene umetnosti biÄe prikazan veÄi deo zaostavÅ”tine Slobodana MaÅ”iÄa, koju je Muzeju tokom 2017. godine poklonila njegova udovica i dugogodiÅ”nja saradnica Saveta. Slobodan MaÅ”iÄ (1939ā2016, Beograd) bio je jedan od najznaÄajnijih umetnika koji su tokom proteklih pola veka oblikovali vizuelne komunikacije u Srbiji i Jugoslaviji. Tokom studija na Arhitektonskom fakultetu (1958ā1964) upoznaje buduÄu ženu i najvažniju saradnicu Savetu Puhalo. Nakon zavrÅ”etka studija, primenjuje iskustva steÄena na fakultetu u dizajnu vizuelnih komunikacija. Tada radi plakate i kataloge za Dom omladine i GrafiÄki kolektiv, pokreÄe ediciju knjiga Nezavisna izdanja, osniva Studio Struktura, grafiÄki oblikuje razne knjige, Äasopise Susret, NBā68 i ROK, Å”pice za kultne jugoslovenske filmove i zapoÄinje saradnju sa pozoriÅ”tem Atelje 212, tj. BITEF-om, kao i filmskim festivalom FEST. MaÅ”iÄev dizajn za BITEF Äe vremenom postati jedan od najznaÄajnijih opusa u oblasti vizuelnih komunikacija u Srbiji i tadaÅ”njoj Jugoslaviji. VeÄ krajem ā60-ih godina proÅ”log veka, MaÅ”iÄ definiÅ”e svoju poetiku, prvenstveno putem kreiranja Äuvenih ideograma, kao Å”to su zvezda upisana u krug (znak Studija Struktura) ili ideogram koji Äine suprotno usmerene vertikalne strelice (znak Nezavisnih izdanja). Njegova sposobnost da manipuliÅ”e grafiÄkim dizajnom omoguÄila mu je da analizira sadržaj komunikacije, svodeÄi je na simboliÄku suÅ”tinu. Bez suviÅ”ne likovnosti, on konstruiÅ”e povrÅ”ine koje postaju prenosnik znaÄenja sadržine plakata, knjige ili drugih sredstava vizuelnih komunikacija. Jednostavnu prostornu kompoziciju sa plakata za Dom omladine kasnije koristi da bi predstavio ritam ponovljenih znakova. Ovaj ritam mu omoguÄava da stvori novu sliku sveta, u kojem njegovi znaci formiraju zaseban grafiÄki jezik, koji beži od figuralnosti ka simboliÄnom i ikoniÄnom. U tekstu āU traganju za sopstvenim izrazomā u katalogu izložbe MAÅ IÄ, Miroslav A. MuÅ”iÄ konstatuje da je ābio neprikosnoven u iskazivanju svojih stavova. Polazio je sa stanoviÅ”ta da svaki grafiÄki znak, linija i belina imaju svoje mesto, simboliku i opravdanje. SposobnoÅ”Äu izdvajanja uspostavljao je dijalog sa svetom. Bila su to kritiÄka razmatranja voÄena grafiÄkim jezikom sa težnjom da se iskaže miÅ”ljenje, stav o pojedinim vrednostima, zabludama ili utopijama.ā MG132
BITI U POZORIÅ TU , Marina MilivojeviÄ MaÄarev , Jugoslovensko dramsko pozoriÅ”te Beograd 2008 , Rediteljski stilovi u JDP: Dejan MijaÄ, Slobodan Unkovski i DuÅ”an JovanoviÄ. Mek povez, format 14 x 20 cm , latinica, ilustrovano, 376 strana. Stanje vrlo dobro, potpis i posveta Autora na predlistu.
Retko u ponudi Lepo oÄuvane Danas nam je viÅ”e nego ikad potrebna āÄvrsta kotva, kvalitetni i kompetetni analitiÄari koji Äe o stripu pisati zanimljivo ali i ozbiljno, sa liÄnim peÄatom ali i autoritetom i objektivnoÅ”Äu.ā Jedan od njih je i Slobodan Ivkov, neumorni izuÄavalac stripa. Likovni umetnik, pisac i urednik, Slobodan Ivkov roÄen je 1959. godine u Subotici. Gimnaziju zavrÅ”ava u Somboru, gde objavljuje prve ilustracije i karikature u listu Pokret. Kako je stvarao dugi niz godina u Beogradu (u koji se seli 1977. godine), tako je objavio nekoliko stotina ilustracija, karikatura i stripskih tabli u NIN-u, Borbi, Ježu, Dugi, Politici ekspres, Privrednom pregledu, Studentu, Galaksiji i mnogim drugim novinama i Äasopisima. BaveÄi se viÅ”e nego uspeÅ”no stripovima (pisao je scenarije za neke od najbitnijih crtaÄa u bivÅ”oj YU), prirodno je da je o njima i pisao: kao kritiÄar, istraživaÄ i urednik znatno je uticao na razvoj jugoslovenskog stripa. Po njegovim scenarijima crtali su Željko Pahek, Dragan BosniÄ, Goran Parlov, Milan JovanoviÄ, Lazar SredanoviÄ (Äiji je strip Dikan dve godine izlazio u Politikinom zabavniku), Dejan ÄuroviÄ, Bojan M. ÄukiÄ i mnogi drugi. PoÄetkom osamdesetih deluje kao Älan stripske grupe Beogradski krug 2, dok 1986. postaje Älan dizajnerske sekcije ULUPUDS-a. Jedan je od osnivaÄa DruÅ”tva ljubitelja fantastike āLazar KomarÄiÄā. Tanane, maÅ”tovite i opojne priÄe, zaÄinjene vojvoÄanskom ravnicom, objavljuje u zbirci Na granici knjige (1994), i Äasopisima Sirius (Zagreb), Alef (Novi Sad) i Emitor (Beograd). Objavio je knjigu karikatura Zid (1983), album stripova 2084 (sa crtaÄem Goranom Parlovim, 1990), kao i leksikonsku monografiju 60 godina domaÄeg stripa u Srbiji (1995) koja se može naÄi na Internetu (http://www.rastko.rs/strip/60godina/index.html); dok je za Svetsku enciklopediju stripa (World Encyclopedia of Comics, 1999) napisao odrednice o srpskim autorima. Nagrade nisu mimoiÅ”le ovog svestranog stvaraoca: ovojio je nagradu āLazar KomarÄiÄā za najbolju kratku NF priÄu 1990. godine i nagradu āPavle VasiÄā (dodeljuje ULUPUDS) 1995. godine za najbolje kritiÄko delo iz oblasti primenjenih umetnosti za knjigu 60 godina domaÄeg stripa u Srbiji. Tu se, meÄutim, Ivkov nije zaustavio. Naprotiv. Likovno je oblikovao listove NON, A&B, Student, Vidici, Glas ekonomista i desetine knjiga. Bio je grafiÄko-tehniÄki urednik āRadniÄke Å”tampeā, studija āFokusā i studija āCrno na beloā. Tekstove o likovnoj umetnosti, nauÄnoj fantastici i popularnoj nauci objavljuje u Pegazu, YU stripu, Borbi, Vidicima, NIN-u, Blicu i mnogim drugim. Jaka satiriÄna crta i tanani humor karakteriÅ”u Ivkovljeve priÄe, potresne, samotne scene njegov crtež, dok oÅ”tro oko vodi njegovo pero. Po prirodi radoznao, okrenut svim medijima - ne Äudi Å”to briljira u svom radu. Dodajmo tome i trun fantastike koja boji njegova dela i - imamo autora kojeg ne smemo propustiti. Äitanje (i stvaranje) stripa je poput snevanja otvorenih oÄiju. Snevajte i dalje gospodine Ivkov, a mi Äemo snevati s Vama! Tamara Lujak
veliki format 32x22 cm, 48 str. odliÄno oÄuvan viÅ”ejeziÄno izdanje na srpskom, engleskom, francuskom i Å”panskom Zastupljeni autori: Slavica BulajiÄ KepiÄ Vladimir AnÄelkoviÄ Zoran DukiÄ Milan ŽivkoviÄ Miroslav ÄakardiÄ Tomislav StevanoviÄ Dobrivoje Peca TanÄeva Vesna MiroslaviÄ Ljiljana MitroviÄ Vladimir ÄetkoviÄ Veselin GligorijeviÄ Dragan PetroviÄ DuÅ”anka GajiÄ Dragica MihajloviÄ Dragan SreÄkoviÄ Miroslav BerbatoviÄ Miroslav Aleksandrov StankoviÄ Tomislav PavloviÄ Dragan MilojeviÄ Dobrosav MiljkoviÄ Slobodan DavidoviÄ Mile TiliÄ Lidija LaziÄ MiloÅ” MarinkoviÄ Rada TopaloviÄ Milan TopaloviÄ Slobodan MojsiloviÄ Milutin LazareviÄ Milovan ŽivanoviÄ Slobodan IliÄ Vukosav Vuk ÄuriÄ Gordana TanurdžiÄ Sandra StevanoviÄ Marko KljajiÄ Nada NikoliÄ Å½ivotin ŽivanoviÄ Dejan ŽivanoviÄ Biljana Å abeljiÄ Ljubica JovanoviÄ Milosav Dragan MihailoviÄ BerbatoviÄ MAJ.21/12
SpoljaÅ”njost kao na fotografijama, unutraÅ”njost u dobrom i urednom stanju! PORTRET UMETNIKA DUÅ ANA SAVIÄA crtež DUÅ KO JOVANOVIÄ PORTRETI KNJIŽEVNIKA, PESNIKA, SLIKARA, GLUMACA, UMETNIKA I MNOGIH POZNATIH LIÄNOSTI IZ JAVNOG ŽIVOTA: DUÅ AN RADOVIÄ LJUBICA-CUCA SOKIÄ MARKO ÄELEBONOVIÄ PJER KRIŽANIÄ SLOBODAN MARKOVIÄ - LIBERO MARKONI VELJKO PETROVIÄ DRAGUTIN DOBRIÄANIN JANEZ VRHOVEC OLIVERA KATARINA MILIVOJE ŽIVANOVIÄ PAVLE VUJISIÄ RAÅ A PLAOVIÄ LJUBINKA BOBIÄ IVO ANDRIÄ VLADISLAV PETKOVIÄ DIS VIKTOR STARÄIÄ MILAN AJVAZ LJUBIÅ A JOVANOVIÄ LJILJANA KRSTIÄ TANASIJE MLADENOVIÄ ANA KRASOJEVIÄ LJUBA POPOVIÄ DRAGOLJUB BOJANIÄ GIDRA STEVAN BODNAROV PEÄA MILOSAVLJEVIÄ ZORAN RADMILOVIÄ BRANKO V. RADIÄEVIÄ VLASTIMIR ÄUZA STOJILJKOVIÄ BRANKA MITIÄ SLOBODAN CICA PEROVIÄ BRANKO ÄOPIÄ STEVO ŽIGON SOJA JOVANOVIÄ DRAGOMIR FELBA KARLO BULIÄ STOLE ARANÄELOVIÄ DUÅ AN KOSTIÄ JOVAN MILIÄEVIÄ STOJAN DEÄERMIÄ SLAVKO SIMIÄ MILAN SRDOÄ NEVENKA URBANOVA ALEKSANDAR POPOVIÄ MOJA BABA SAVKA DARINKA MARKO DEL MONAKO DŽERALDINA ÄAPLIN VASJA SMISLOV VAN HEFLIN LUJ ARMSTRONG KING SAÄMO SEÄUO TAKIA SAMURAJ SA PEROM ÄU EN LAJ VITORIO DE SIKA ŽAN POL SARTR ALFRED HIÄKOK Å ARL AZNAVUR ANDRE SEGOVIJA ARETA FRENKLIN ARTUR RUBINÅ TAJN SIMON SINJORE IV MONTAN MIKIS TEODORAKIS ŽAN LUJ BARO `Idejni tvorac uglednog konkursa novinske karikature `Pjer`, jedan od zaÄetnika stripa u Beogradu i pokretaÄa listova `OÅ”iÅ”ani jež` i `Mika miÅ”`, karikaturista Äije su radove prenosili `Njujork tajms` i mnogi drugi svetski listovi, autor beogradskog simbola - vrapca od miloÅ”te prozvanog Dživdžan, kojeg je branio i na sudu u sporu sa `novokomponovanim` vrapcem... - po svemu tome ostaÄe upamÄen taj `Äovek od trostrukog pera`. Knjiga je u formi monografije, izdanje Triptiha i Borbe, Beograd 1998. godine, tvrd povez, ilustrovano, 224 strane, veliki format.
IzdavaÄ: Oblasni zavod za zaÅ”titu spomenika kulture Kosova i Metohije, PriÅ”tina Grupa autora. Povez: broÅ”iran sa omotom Broj strana: 351 Ilustrovano. Rezimei na albanskom i francuskom. PeÄatirana, malo selotejpa na omotnici, žuÄkaste mrljice na nekoliko listova, vrlo dobro oÄuvana. S A D R Ž A J: ÄLANCI, PRILOZI I GRAÄA - Vladimir MoÅ”in: Rukopisi manastira GraÄanice - Nadežda DavidoviÄ: Predstava Bogorodica sa Hristom Krmiteljem - Husref RedžiÄ: Pet osmanlijskih graÄevina na Kosovu i Metohiji - Milan IvanoviÄ: Crkva Preobraženja u Budisavcima - Predrag PajkiÄ: Seoske crkve u dolini Belog Drima - DuÅ”anka LukaÄ: Turski natpisi Muratovog i Bajraktarevog turbeta - Slobodan NenadoviÄ: KuÄa u Prizrenu - Ranko Findrik: Stara kuÄa u VuÄitrnu IZVEÅ TAJI: - I. ZdravkoviÄ, V. JovanoviÄ: Konzervatorski radovi na ZveÄanu - Slobodan NenadoviÄ: Trpezarija protomajstora ÄorÄa u DeÄanima - Milosav LukiÄ: Demontiranje, prenos i rekonstrukcija Tahir-begovog konaka u PeÄi - Ratomir KarakuÅ”eviÄ: Bunar skrivnica u Vrelu - Milan IvanoviÄ: Konzervatorski radovi na spomenicima kulture Kosova i Metohije, obavljeni 1959. i 1960. godine (K-134)
Slikarstvo 19. i 20. veka u Istorijskom muzeju Srbije: katalog zbirke / Tijana JovanoviÄ ÄeÅ”ka Beograd 2021. Mek povez sa klapnama, Äirilica, bogato ilustrovano, veliki format (27 cm), 328 strana. Knjiga je nekoriÅ”Äena (nova). S obzirom na to da je Likovna zbirka Istorijskog muzeja Srbije jedna vrlo kompleksna, raznorodna zbirka koja broji oko 4.000 umetniÄkih dela: skulptura, slika u tehnici ulja, akrila, tempere, gvaÅ”a, akvarela, crteža, ali i grafiÄkih radova, parcijalno prikazivanje i publikovanje Zbirke nameÄe se kao jedino moguÄe. UmetniÄki radovi u Zbirci odvojeni su po vrstama i tehnikama, kao celine koje se zasebno obraÄuju, nauÄno i struÄno istražuju i katalogiziraju, poÅ”to razliÄiti muzejski predmeti zahtevaju specifiÄan tretman kako u pogledu obrade, tako i u pogledu Äuvanja i prezentacije. KataloÅ”ka obrada muzejske zbirke, ili u ovom sluÄaju samo dela Likovne zbirke, predstavlja trenutni presek stanja i uvid u bezbroj informacija koje se odnose pre svega na broj, izgled, opis i stanje predmeta u zbirci. Njima su obuhvaÄene sve osnovne karakteristike muzejskog predmeta, koje su propisane naÄinom obrade i inventarisanjem muzejske graÄe, a koje su do tog trenutka istražene i dostupne javnosti. Realizacijom Kataloga srpskog slikarstva 19. i 20. veka u Istorijskom muzeju Srbije u isto vreme želimo da istaknemo i sve posebnosti prikupljanja, obrade i prezentacije umetniÄkih dela u Istorijskom muzeju Srbije u odnosu na druge umetniÄke muzeje i njihove politike akvizicija. Da ukažemo na izuzetnu Å”irinu interesovanja i za manje poznate umetnike, liÄnosti i teme koje su reÄe obraÄivane, a koje su deo naÅ”e istorije, ne samo slikarstva veÄ i kulture, nauke, tehnike, privatnog života i svakodnevice. Sadržaj: Povodom kataloga Istorijat Zbirke Likovna zbirka Istorijskog muzeja Srbije Hronologija razvoja srpske umetnosti u 19. i 20. veku sa osvrtom na plansko popunjavanje Likovne zbirke Istorijskog muzeja Srbije Serbian Paintings of the 19th and 20th centuries in the Historical Museum of Serbia KATALOG AleksiÄ Nikola AleksiÄ Stevan Baruh Bora BekoviÄ Vatroslav Beložanski Stanislav StaÅ”a Bes Johan (Boss Johann) BesarabiÄ Milan BijeliÄ Jovan Bodnarov Stevan BradiÄ Kosta Vagner Ferdinand (Wagner Ferdinand) Vajland Fridrih (WaiIand Friedrich) VasiÄ Milan Vaske Vasmut Hajnrih (Wasmuth Heinrich) VeliÄkoviÄ Vladimir Vidak Milovan VolÄanecki Vsevolod VujkoviÄ Ilija VukanoviÄ Beta VukoviÄ SiniÅ”a VuÄetiÄ Paskoje PaÅ”ko GaÅ”iÄ Radoman GvozdenoviÄ MiloÅ” GlavurtiÄ Miro GoluboviÄ MiloÅ” Grandauer Jozef (Grandauer Josef) GuljeviÄ Vsevolod KonstantinoviÄ DimitrijeviÄ Vojislav Vojo Drenovac Radovan Duvnjak Ljubomir Ljubo ÄuriÄ Miodrag Dado EÅ”kiÄeviÄ Vasilije Vasa ZokiÄ Lazar Ivanjicki Olga Olja IliÄ Boža IliÄ ÄorÄe IsailoviÄ (IsajloviÄ) Jovan, MlaÄi JakÅ”iÄ Arsenije JovanoviÄ Aleksandar Birilj JovanoviÄ Danica JovanoviÄ Dragoslav (DuÅ”an) Jorgovan JovanoviÄ Mara JovanoviÄ Milan JovanoviÄ (Todor) MiloÅ” JovanoviÄ Pavle Paja JosiÄ Mladen Kajtez Slobodan Kikerec Ferdinand Ferdo (Quiquerez Ferdinand) KlemenÄiÄ Dore Maj KljakoviÄ Jozo KneževiÄ UroÅ” KovaÄeviÄ Božidar Boža KovaÄeviÄ Branko Kormon Fernand (Cormon Fernand Anne-Piestre) KrajinoviÄ Branko KrekoviÄ Kristijan KrivokapiÄ Kosta KrstiÄ ÄorÄe KrstiÄ Äedomir KukiÄ Jovan Kumar Stane Kurnik Majda LaÄeviÄ Milan LakiÄ Aleksandar Mali FrantiÅ”ek Franta MandiÄ Svetislav MarkoviÄ Milija Miklavc Ivan MilinkoviÄ J. MiloÅ” Milinov Žarko MiliÄeviÄ Kosta MilovanoviÄ Milan MilovanoviÄ Mihailo MilojeviÄ Nikola Miljan Niko MirkoviÄ Branislav Brana MiÅ”koviÄ DuÅ”an MomÄiloviÄ Rafailo (Georgije) MujadžiÄ Omer Murat Marko NastasijeviÄ Å½ivorad PavloviÄ Diar Ljiljana (PavloviÄ Dear Lilya) ParaÄ Dalibor PetroviÄ Arsenije PetroviÄ Dragan Pavle PomoriÅ”ac Vasa PopoviÄ Jovan PopoviÄ Ljubomir Ljuba PopoviÄ Miodrag MiÄa PrediÄ UroÅ” ProdanoviÄ Božidar Boža RadenkoviÄ Borivoje K. RadoniÄ Novak Radumilo Milan Meca RanosoviÄ Petar Ranos Rauh Jozef (Rauch Johann Joseph) Samojlov Grigorije IvanoviÄ SamuroviÄ Svetozar Skot Žorž (Scott Georges Bertin) Sosnovski Arsenije PetroviÄ StankoviÄ MiliÄ ā MiliÄ od MaÄve StanojeviÄ Veljko StevanoviÄ Borivoje Bora StevanoviÄ Å½ivojin S. StevanoviÄ Predrag StefanoviÄ ZdravkoviÄ Jelena StojÄeviÄ Stojan Strala Svetislav TeodoroviÄ ÄurÄe TimÄiÅ”in Petar Pero TodoroviÄ Stevan ToÅ”koviÄ UroÅ” Truhelka Äiro ÄiriÄ Milorad Milan Hakman Konstantin Kosta CvijetinoviÄ Aleksandar CmeliÄ Milan ÄortanoviÄ Pavle Å vrakiÄ Todor Å ejka Leonid TrofimoviÄ Å eloumov Afanasij IvanoviÄ Nepoznati autori SkraÄenice LiÄnosti i teme prikazane na slikama Literatura Registar liÄnih imena
SpoljaÅ”njost kao na fotografijama, unutraÅ”njost u dobrom i urednom stanju! Zemunski karikaturisti: Predrag KoraksiÄ Koraks, DuÅ”an PetriÄiÄ, Jovan ProkopljeviÄ, Dragan RumenÄiÄ, Nikola RudiÄ, Zoran JovanoviÄ, Slobodan MiliÄ, Slobodan ObradoviÄ, Nenad MiliÄeviÄ, Mladen ÄuroviÄ proneli su slavu Zemuna kroz ceo svet. To su pre svega bili maturanti Zemunske gimnazije, uÄenici vajara Milana BesarabiÄa, profesora likovne umetnosti, koji se bavio i skulpturalnom karikaturom. Umetnici karikaturisti svoje karikature temelje na komiÄnom. To su likovni humoristi. Karikatura je uglavnom vezana za motiv ljudskog lika i na njemu pronalazi smeÅ”no. Kao i u smehu, tako i u karikaturi postoji niz gradacija: od blage dvosmislenosti, ismevanja, ironije, sarkazma, groteske, cinizma i dr. Sredstva likovnog izraza karikaturista su linija,potez i oblik. Karikaturisti su Äesto odliÄni crtaÄi, dobri portretisti i uopÅ”te skladni u osmiÅ”ljavanju kompozije, dobri koloristi. Oni imaju istanÄan smisao za percepciju stvari i pojava koji u ljudima izazivaju oseÄaj smeÅ”nog sa āžaokomā. Beograd 1996. Tvrd povez, veliki format, bogato ilustrovano, numerisan primerak (019 od 499),131 strana. Branko Najhold (Zemun, 28. februar 1947 ā Zemun, 16. decembar 2016) bio je srpski autor, pisac, esejista i najpoznatiji hroniÄar Zemuna. Autor je skoro pedeset knjiga o Zemunu, na stotine kataloga kao i Älanaka u brojnim publikacijama, brojnih izložbi Å”irom zemlje, osnivaÄ Zemunskog meÄunarodnog salona karikature[1] i izdavaÄke kuÄe `Trag`, ostavio je neizbrisivi trag u istorijskom pamÄenju srpskog naroda. Za doprinos kulturnom životu grada dobio je godiÅ”nju nagradu Zemuna 2001. godine, a za doprinos razvoju svetske karikature dobio je nagradu meÄunarodne organizacije karikaturista (FECO) 2006. godine. Biografija Spomen klupa B. Najholdu na zemunskom Keju RoÄen je u porodici koja je i po oÄevoj i po majÄinoj liniji prisutna u Zemunu veÄ duže od dva veka. PohaÄao je osnovnu Å”kolu āSvetozar MiletiÄā, zatim Prvu zemunsku gimnaziju, a diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Beogradu. Svoju ljubav prema rodnom gradu iskazao je, izmeÄu ostalog, i sa oko Äetrdeset knjiga i stotinak Älanaka posveÄenih Zemunu, zatim organizovanjem niza znaÄajnih kulturnih manifestacija, kao i veoma aktivnim delovanjem u javnom životu grada. Tu posebno treba istaÄi organizaciju Zemunskog meÄunarodnog salona karikature, jednog od najznaÄajnijihih u svetu. Osim zemunske istorije, bio je dobar poznavalac i arheologije i tradicionalne afriÄke umetnosti, pa je i u tim oblastima publikovao viÅ”e knjiga i Älanaka, kao i nekoliko knjiga proze. Kao izdavaÄ, u svom preduzeÄu `Trag` objavio je viÅ”e knjiga znaÄajnih za srpsku kulturu, a pokrenuo je i ureÄivao i nekoliko Äasopisa.[2] Bibliografija Neki od najznaÄajnijih naslova o Zemunu: Zemun - dani davni, dani sadaÅ”nji (knjiga I/1986; knjiga II/1987; knjiga III/1988) Hronika Zemuna od praistorije do 1871 (1998) Hronika Zemuna 1871ā1918 (1994) Hronika Zemuna 1918ā1941 (1991) Hronika Zemuna 1941ā2000 (2013) Zemun, monografija (2001) Taurunum Romanum (2009) Zemunske razglednice (1992) Zemunske ulice. Hronologija i poreklo naziva (1996) Zemunske crkve (1993) Zemunske kafane (1992) StoleÄe Milenijumske kule 1896-1996 (1996) Likovni umetnici Zemuna, Äasopis `Likovni život`, brojevi 44 - 51/52, (1993-95) Zemunska Å”kola karikature (1996) Hronika zemunskog sporta (1989) Pola veka Fudbalskog kluba Zemun (1995) NajznaÄajniji literarni naslovi: PriÄe iz davnina (1999) Detinjim tragovima ÄoveÄanstva (1999) AfriÄke priÄe (2000) GrÄke priÄe (2003)
Novi Sad 2013. Mek povez, Äirilica, ilustrovano, veliki format (30 cm), 179 strana. Knjiga je odliÄno oÄuvana. Sadržaj: ARHEOLOGIJA Ana-Marija AntiÄ: ZaÅ”titna arheoloÅ”ka istraživanjana trasi gasovoda Banatski Dvor ā GospoÄinci horizont starijeg neolita ARHITEKTURA Valentina Brdar: O zgradama Gradske bolnice u Novom Sadu (1909ā1912) Vesna MajstoroviÄ: Palata Lazara DunÄerskog i pivarski kompleks u Zrenjaninu Bojan KojiÄiÄ, Dragana Å ijak, Igor KovaÄ: Dvorac Lasla KaraÄonjija u Novom MiloÅ”evu Vesna Karavida: Zgrada podružnice Prve hrvatske Å”tedionice u Zrenjaninu Branislav MiliÄ: Stare ustave i brodske prevodnice na Begejskom kanalu ETNOLOGIJA Maria SilaÄi: Nova Crnja ā ambijentalna vrednost strukture naselja Danka ViÅ”ekruna i Milutin GrozdaniÄ: Äardaci u proÅ”losti novosadskih baÅ”tovana KONZERVACIJA I RESTAURACIJA Miroslav ZakiÄ: Konzervatorsko-restauratorski radovi na ikonostasu srpskog pravoslavnog hrama Svetog Ilije u Zadru i problem viÅ”e bojenih slojeva na ikonama Mihajla Sperance Olivera BrdariÄ: Konzervacija i restauracija ikona Sveti Nikola i Sveti Prokopije rad Stevana AleksiÄa iz kapele PaunoviÄ u Vukovaru Sava StražmeÅ”terov: Rekonstrukcija i prezentacija ikonostasa mitropolita Simeona (1635) uklonjenog iz katolikona glavne crkve manastira Hilandara u 18. veku Daniela Korolija Crkvenjakov: Studija tehnike i konzervacija Äudotvorne BogorodiÄine ikone iz Saborne crkve u Sremskim Karlovcima Ivana deliÄ NikoliÄ, Olivera VuÅ”oviÄ, dr Zagorka RadojeviÄ: Laboratorijska ispitivanja i istorijska baÅ”tina ā primer manastira Dombo ISTORIJA UMETNOSTI Ljiljana LaziÄ: Radovan Äesarov (1900ā1977) Prilog poznavanju novosadskog umetniÄkog zanatstva u 20. veku SEÄANjA David Gaon (1948-2006) / Donka StanÄiÄ Vojislav MatiÄ (1935-2011) / Pavle StanojeviÄ Milan MiÄa UliÄ (1935-2012) / Pavle StanojeviÄ Slobodan JovanoviÄ (1937ā2011): Odlazak hroniÄara vojvoÄanske arhitekture / Vladimir MitroviÄ Olivera MilanoviÄ JoviÄ / Branka KuliÄ Stana Medan (VlahoviÄi, srez Mostar, 1936 - Novi Sad, 2011) / Svetlana BakiÄ UPUTSTVO ZA AUTORE
GREG DE KJUR JUGOSLOVENSKI CRNI TALAS - polemiÄki film od 1963. do 1972. u SocijalistiÄkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji Predgovor - Miroljub StojanoviÄ Prevod - Irena Å entevska, Žarko CvejiÄ IzdavaÄ - Filmski centar Srbije, Beograd Godina - 2019 306 strana 25 cm Edicija - Pogledi i traganja ISBN - 978-86-7227-108-9 Povez - BroÅ”iran Stanje - Kao na slici, tekst bez podvlaÄenja SADRŽAJ: MIROLJUB STOJANOVIÄ - Ka udaljenom posmatraÄu Predgovor (drugom izdanju) Predgovor Uvod PlastiÄni ljubavni sluÄaj Jugoslovenske filmske industrije Poslednje delije Entuzijazam Nemirni rani radovi Akademija za pozoriÅ”te, film, radio i televiziju Mladi i zdravi, mrtvi i beli Stvaraoci SkupljaÄi perja od vrana MarksistiÄka misao i praksa Horoskop Estetika crnog talasa ZakljuÄak Postskriptum Film index Index Bibliografija `DvojeziÄno izdanje knjige Grega DeCuira, Jr. ā Jugoslovenski crni talas na sistematiÄan, pronicljiv i kompetentan naÄin istražuje jedan od najkompleksnijih poratnih fenomena jugoslovenske kinematografije ā Crni talas. Paralelno se baveÄi i ideoloÅ”kom i politiÄkom pozadinom nastanka ovog fenomena, Greg DeCuir, Jr. neuobiÄajeno za stranog autora znalaÄki vivisecira ne samo pojedinaÄne filmove i autorske opuse, no i Äitavu druÅ”tveno-politiÄku klimu koja ih je uslovila. Njegovo istraživanje odvija se na nekoliko nivoa, a premda obradjuje Äitav jugoslovenski prostor, srpskom filmu pripala je Äast da izborom dela i analitiÄkim opsegom, kao najdinamiÄnija produkciona celina, bude najzastupljenija. Po Å”irini svog analitiÄkog zamaha i istaživanju konteksta, u anglosaksonskom svetu knjiga Greg DeCuir, Jr. nema pandana.` Ako Vas neÅ”to zanima, slobodno poÅ”aljite poruku. De Cuir Yugoslav Black Wave Mija AleksiÄ Slobodan AligrudiÄ Miroslav AntiÄ Marko Babac Marlon Brando Luis Bunjuel Mihail Bulagkov Bato ÄengiÄ Nevena DakoviÄ Milena DragiÄeviÄ Å eÅ”iÄ Boro DraÅ”koviÄ Milena DraviÄ PuriÅ”a ÄorÄeviÄ Sergej MihailoviÄ EjzenÅ”tejn Bekim Fehmiu Nortrop Fraj Žan Lik Godar Jean Luc Godard Tomislav Gotovac Rodžer Ginspan Danijel Guldin Goulding Petra Hanakova Zoran HristiÄ Mihailo IliÄ Dina Jordanova Jovan JovanoviÄ Vladimir JoviÄiÄ Gal Kirn LeÅ”ek Kolakovski Dejan KosanoviÄ LjubiÅ”a Kozomara Pavle Levi ÄerÄ LukaÄ DuÅ”an Makavejev Karl Marks Marx Gordan MihiÄ Ranko MunitiÄ Senadin MusabegoviÄ Dragan NikoliÄ Robert OdlriÄ Å½ivojin PavloviÄ Slobodan PeroviÄ Latinka PeroviÄ Vlada PetriÄ Aleksandar PetroviÄ Vladimir PogaÄiÄ MiÄa PopoviÄ Veljko RadosavljeviÄ Vilhelm Rajh Wilhelm Reich Kokan Rakonjac Eva Ras Å pela Rozin Neda SpasojeviÄ Josif Staljin DuÅ”an StojanoviÄ Lazar StojanoviÄ Danilo Bata StojkoviÄ Vlastimir Sudar Klod Å abrol Slobodan Å ijan Ljubomir TadiÄ Bogdan TirnaniÄ Josip Broz Tito Hrvoje TurkoviÄ Andžej Vajda Andrzej Wajda Dzziga Vertov Ježi VojÄik Petar Volk Janez Vrhovec Branko VuÄeviÄ Aleksandar VuÄo Milja VujanoviÄ VukÅ”iÄ LazoviÄ Å½elimir Žilnik Jovan ŽivanoviÄ Velimir Bata ŽivojinoviÄ Grad Äovek Iz Hrastove Å ume Izdajnik Äovek Nije Tica Sovražnik Neprijatelj Tri Povratak BuÄenje Pacova Divlje Seke Kad Budem Mrtav I Beo Kaja Ubit Äu Te Ljubavni SluÄaj Ili Tragedija Službenice PTT Nemirni SkupljaÄi Perja BiÄe Skoro Propast Sveta Delije Nevinost Bez ZaÅ”tite Pre Istine Uzrok Smrti Ne Pominjati Horoskop Lisice Rani Radovi Vrane Zaseda Zazidani RdeÄe Klasje Crno Seme DoruÄak Sa Äavolom Mlad I Zdrav Kao Ruža PlastiÄni Isus Uloga Moje Porodice U Svetskoj Revoluciji WR Misterije Organizma Poslednja Postaja Majstor I Margarita Slike Iz Života Udarnika Tragovi Crne Devojke
SpoljaÅ”njost kao na fotografijama, unutraÅ”njost u dobrom i urednom stanju! Posveta Predraga Vranesevica! Prisutan je i CD na kraju knjige. Ulaz Slobodan Zivko Popovic Ira Prodanov Krajisnik Knjiga Ulaz slobodan posveÄena muzici koju je PeÄa VraneÅ”eviÄ uradio za preko stotinu pozoriÅ”nih predstava važan je iskorak u borbi protiv zaborava, koji inaÄe hroniÄno podriva temelje naÅ”eg samopoÅ”tovanja SaÅ”a RakeziÄ Äak i u nekim razvijenijim zemljama deÅ”ava se da daroviti pojedinci svojim delom utiÄu na Å”iru kulturnu scenu, da `ozraÄe` prostor u kojem deluju. Na taj naÄin, upeÄatljivost individualne pojave ponekad liÄi na Äitavu malu instituciju, koja Äesto prevazilazi birokratsku skuÄenost onih `istinskih` institucija. Jedan od takvih sluÄajeva je PeÄa VraneÅ”eviÄ, Äovek-scena, koji je ā samostalno ili u saradnji sa bratom Mladenom ā stvorio ogroman opus filmske, televizijske i pozoriÅ”ne muzike, jednako kao i muzike za bend Laboratorija zvuka braÄe VraneÅ”eviÄ, koji je osamdesetih godina nastupao na velikim koncertnim podijumima u Jugoslaviji (iako su zahvaljujuÄi svom kolažno-vodviljskom pristupu definitivno bili neÅ”to drukÄije od tadaÅ”njeg mejnstrima). Teatralnost njihovog scenskog nastupa imala je elemente cirkusa, sa koloritnim liÄnostima kao Å”to su VilmoÅ” Kauboj ili (bodi-bilder) Petar Äelik, koji su zajedno sa muziÄarima nastupali na bini tokom koncerta. Kao svestrana liÄnost, PeÄa VraneÅ”eviÄ se bavio joÅ” mnogim drugim aktivnostima ā arhitekta po obrazovanju, bio je Äak neko vreme zaposlen u UrbanistiÄkom zavodu Novog Sada, ali je upamÄen i kao multimedijalni umetnik, aktivan u grupi KOD (1971ā1972), koja je bila važna za ranu novosadsku (i jugoslovensku) scenu konceptualne umetnosti. Neko vreme tokom sedamdesetih bio je i filmski kritiÄar u listu `Indeks`, kao i urednik filmskog programa na Tribini mladih, a poÄev od ranih devedesetih bio je muziÄki urednik na TV Novi Sad. ZahvaljujuÄi prepoznatljivom stilu, a reklo bi se i humoru, generacije su odrastale uz, recimo, muziku Å”pice za TV seriju `Poletarac` (koja se nekako organski uklapala uz animacije DuÅ”ana PetriÄiÄa), a numere Laboratorije bile su pop soÄinjenija koja su se priliÄno frekventno vrtela po medijima, Å”to je Äesto zamagljivalo `ezoteriÄnu` prirodu Äoveka koji je u velikoj meri sve to pokrenuo. Predrag i Bata VraneÅ”eviÄ ostavili su velikog traga u naÅ”oj filmskoj muzici ā kritika je reagovala (a festivalski žiriji nagraÄivali) na ovu vrstu njihove delatnosti. Njihov impresivan opus obuhvata Äak 20 igranih filmova, 57 dokumentarnih, 66 animiranih, 12 kratkih igranih, 11 televizijskih filmova, 18 televizijskih serija itd. MeÄutim, obimna produkcija muzike PeÄe VraneÅ”eviÄa nastala za pozoriÅ”te (preko stotinu predstava!) potpuno je drugaÄiji sluÄaj ā iako je publika Äesto bila u stanju da prepozna kompozitora muziÄkih numera (iako nisu proÄitali afiÅ”u ili plakat na kojem je pisalo ime autora muzike), ta muzika je živela koliko i postavka jedne pozoriÅ”ne predstave. Razume se da, u nekim predstavama, muzika nije ni trebalo da bude neÅ”to drugo nego zvuÄna kulisa, pa publika nije ni bila naroÄito ponukana da u muzici koja potcrtava dramaturgiju predstave prepoznaje nekakav individualni izraz. Važnost kompozitorovog rada je iz ovih razloga ponekad bila nepravedno relativizovana. Zato je hvale vredan pokuÅ”aj da se ova vrsta aktivnosti PeÄe VraneÅ”eviÄa dokumentuje u knjizi, Äiji su autori Živko PopoviÄ i Ira Prodanov KrajiÅ”nik, a izdavaÄ Akademija umetnosti u Novom Sadu. Pored toga Å”to je saraÄivao sa znaÄajnim jugoslovenskim rediteljima i pozoriÅ”nim kuÄama, Å”to je veÄ po sebi dovoljno da upiÅ”e njegovo ime u anale ovdaÅ”njeg teatra, VraneÅ”eviÄ je takoÄe i sam autor nekoliko projekata koji žanrovski lebde izmeÄu toliko raznolikih autorovih interesovanja. Da podsetimo, VraneÅ”eviÄ je, zajedno sa Želimirom Žilnikom, autor prve naÅ”e rok opere, pod nazivom Fabrike radnicima, nastale 1971. godine, a koja je pretpremijeru doživela tek osamdesetih, i to u Fabrici vagona GoÅ”a u Smederevskoj Palanci. Žilnik i VraneÅ”eviÄ su zajedniÄki potpisali i Gastarbajtersku operu, koja je najpre pripremljena za izvedbu a zatim odbijena od strane prestižnog minhenskog Kamerspil teatra, da bi 1977. bila postavljena u novosadskom Srpskom narodnom pozoriÅ”tu. Od znaÄaja je i muziÄko-scenski performans PeÄe VraneÅ”eviÄa Uzjahati konje Svetog Marka, koji je 1984. godine bio Äak pet puta uzastopce izveden u ICA (Institut za savremenu umetnost) u Londonu. KonaÄno, godine 2011. je VraneÅ”eviÄ u Beogradu i Novom Sadu izveo svoju Slet operu Nema zemlja, koja je referisala na autorovu prethodnu saradnju sa Želimirom Žilnikom, ali je osvežena novim dizajnom i muziÄkom obradom. Svi ovi projekti su po prvi put dokumentovani na jednom mestu upravo u knjizi Ulaz slobodan, koja je time obogatila istoriografiju naÅ”eg teatra ali i popularne muzike (uz sva moguÄa hibridna prožimanja koja karakteriÅ”u neuhvatljiv VraneÅ”eviÄev opus). Knjiga beleži i brojne aspekte saradnje ovog autora sa pozoriÅ”nim rediteljima (Dejan MijaÄ, Branislav MiÄunoviÄ, DuÅ”an JovanoviÄ, Vida OgnjenoviÄ i ko sve neā¦), a posebnu zanimljivost Äine anegdote sa rada na predstavama, Äesto zabeležene kroz britke i duhovite VraneÅ”eviÄeve reminiscencije. Pored svega, tu je i DVD sa muzikom i vizuelnim materijalima iz predstava, Å”to ovaj poduhvat Äini važnim iskorakom u borbi protiv zaborava, koji ā valjda Äemo se složiti? ā hroniÄno podriva temelje naÅ”eg samopoÅ”tovanja. Predrag PeÄa VraneÅ”eviÄ (Novi Sad, 27. maj 1946 ā Novi Sad, 6. februar 2022)[1][2] bio je srpski muziÄar, konceptualni umetnik i arhitekta. Zajedno sa bratom Mladenom 1978. godine pokrenuo je sastav Laboratorija zvuka koji je funkcionisao do 1996. godine.[3] Preminuo je 6. februara 2022. godine posle duge i teÅ”ke bolesti. Živeo je u Novom Sadu.[4] MuziÄka karijera Muzikom je poÄeo da se bavi kao student. U Beogradu je oformio grupu The Best Nothing, ali njihova muzika nije zabeležena. Bend je nastupio na prvoj Gitarijadi u Beogradu 1966. godine i privukao pažnju medija. Po povratku u Novi Sad 1970. i 1971. bio je aktivan kao konceptualni umetnik u okviru kolektiva nazvanog KOD, kojem je pripadao i drug iz detinjstva, Slobodan TiÅ”ma. KOD su se zalagali za kritiÄki odnos prema tadaÅ”njoj druÅ”tvenoj stvarnosti i umetnosti, zbog Äega su imali problema sa lokalnim moÄnicima iz sfere kulture. Dva Älana grupe KOD (Miroslav MandiÄ i Slavko BogdanoviÄ) osuÄena su na 9, odnosno 8 meseci zatvora zbog svojih tekstova.[5] Zajedno sa bratom Mladenom je izmeÄu 1969. i 1973. delovao u bendu Med, koji je predstavljao zaÄetak ideje koja je vodila ka Laboratoriji zvuka.[5] Prvi singl Laboratorije zvuka `(Ljubite bez razlike supruge i svastike) Dok vam je joÅ” vreme` bio je lansiran na Opatijskom festivalu 1978.[5] Laboratorija zvuka je osamdesetih godina objavila tri albuma i jedan u devedesetim. Pod imenom Laboratorija XXI pojavio se i materijal nazvan `Slet opera Nema zemlja`, kao rimejk rok opere na kojoj su sedamdesetih radili PeÄa VraneÅ”eviÄ i Želimir Žilnik.[5] 1990. godine zaposlio se kao muziÄki urednik u Radio televiziji Novi Sad.[6] BraÄa VraneÅ”eviÄ su napisali i u svom studiju snimili muziku i songove za 20 igranih filmova, 57 dokumentarnih, 66 animiranih, 12 kratkih igranih, 11 televizijskih filmova, 18 televizijskih serija, niz kratkih televizijskih formi i nekoliko autorskih filmskih i video radova.[5] Napisao je muziku i za viÅ”e pozoriÅ”nih predstava.
u antologijskoj knjizi Srpska umetnost od XIX (19-og) do pocetka XX (20-og) veka, ciji je autor Slobodan Maldini Videti i primer procene cene rada slicnih dimenzija lista sa aukcije u prilogu. Marko MURAT Autoportret, rukopis (1933) mastilo na kartonu 9,3 x 14,2 cm signature, zapisi Marko Murat roÄen je u Luki Å ipanskoj 1864. godine. UmetniÄko obrazovanje stekao je na Akademiji u Minhenu. Godine 1898. uÄestvovao je u osnivanju Udruženja srpskih umetnika za plastiÄne umetnosti i muziku u Beogradu. Bio je jedan od umetnika koji su 1900. predstavljali Srbiju na Svetskoj izložbi u Parizu. Bio je jedan od osnivaÄa Lade 1904. i Älan istog druÅ”tva do 1910. Do poÄetka rata bio je Älan MeduliÄa, druÅ”tva srpsko-hrvatskih umetnika. U njegovom slikarskom opusu sreÄemo brojne pejzaže, meÄu kojima dominiraju oni iz okoline Dubrovnika, zatim brojne portrete, ali je negovao i istorijsko slikarstvo. ŠŠ°ŃŠŗŠ¾ ŠŃŃŠ°Ń Murat Marko.jpg ŠŠ½ŃŠ¾ŃŠ¼Š°ŃŠøŃŠµ ŠŠ°ŃŃŠ¼ ŃŠ¾ŃŠµŃŠ° 30. Š“ŠµŃŠµŠ¼Š±Š°Ń 1864. ŠŠµŃŃŠ¾ ŃŠ¾ŃŠµŃŠ° ŠŃŠŗŠ° ŠØŠøŠæŠ°Š½ŃŠŗŠ° (ŠŃŃŃŃŠ¾ŃŠ³Š°ŃŃŠŗŠ°) ŠŠ°ŃŃŠ¼ ŃŠ¼ŃŃŠø 14. Š¾ŠŗŃŠ¾Š±Š°Ń 1944. ŠŠµŃŃŠ¾ ŃŠ¼ŃŃŠø ŠŃŠ±ŃŠ¾Š²Š½ŠøŠŗ (ŠŃŠ³Š¾ŃŠ»Š°Š²ŠøŃŠ°) ŠŠµŠ»Š° ŠŠ°ŃŠŗŠ¾ ŠŃŃŠ°Ń (ŠŃŠŗŠ° ŠØŠøŠæŠ°Š½ŃŠŗŠ° ŠæŠ¾ŃŠµŠ“ ŠŃŠ±ŃŠ¾Š²Š½ŠøŠŗŠ°, 30. Š“ŠµŃŠµŠ¼Š±Š°Ń 1864. ā ŠŃŠ±ŃŠ¾Š²Š½ŠøŠŗ, 14. Š¾ŠŗŃŠ¾Š±Š°Ń 1944) ā ŃŃŠæŃŠŗŠø ŃŠ»ŠøŠŗŠ°Ń ŠŗŠ¾ŃŠø ŃŠµ Š½Š°ŠŗŠ¾Š½ ŃŃŃŠ“ŠøŃŠ° Ń ŠŠøŠ½Ń ŠµŠ½Ń, ŃŠ°Š“ŠøŠ¾ Ń ŠŠµŠ¾Š³ŃŠ°Š“Ń, Š° Š·Š°ŃŠøŠ¼ ŃŠµ Ń ŠŃŠ±ŃŠ¾Š²Š½ŠøŠŗŃ ŠæŠ¾ŃŠ²ŠµŃŠøŠ¾ Š±ŃŠøŠ·Šø Š¾ ŠŗŃŠ»ŃŃŃŠ½ŠøŠ¼ ŃŠæŠ¾Š¼ŠµŠ½ŠøŃŠøŠ¼Š° ŠŗŠ°Š¾ ŠŗŠ¾Š½Š·ŠµŃŠ²Š°ŃŠ¾Ń. Š”ŃŠ²Š°ŃŠ°Š¾ ŃŠµ ŠæŠµŃŠ·Š°Š¶Šµ (Š¼Š°Ń Š¾Š¼ ŠøŠ· Š¾ŠŗŠ¾Š»ŠøŠ½Šµ ŠŃŠ±ŃŠ¾Š²Š½ŠøŠŗŠ°), ŠæŠ¾ŃŃŃŠµŃŠµ Šø ŠøŃŃŠ¾ŃŠøŃŃŠŗŠµ ŠŗŠ¾Š¼ŠæŠ¾Š·ŠøŃŠøŃŠµ. ŠŠµŠ³Š¾Š²Š¾ Š½Š°ŃŠæŠ¾Š·Š½Š°ŃŠøŃŠµ Š“ŠµŠ»Š¾ ŃŠµ Š²ŠµŠ»ŠøŠŗŠ° ŠøŃŃŠ¾ŃŠøŃŃŠŗŠ° ŠŗŠ¾Š¼ŠæŠ¾Š·ŠøŃŠøŃŠ° āŠ£Š»Š°Š·Š°Šŗ (ŠŠ¾Š»Š°Š·Š°Šŗ) ŃŠ°ŃŠ° ŠŃŃŠ°Š½Š° Ń ŠŃŠ±ŃŠ¾Š²Š½ŠøŠŗā, Š·Š° ŠŗŠ¾ŃŃ ŃŠµ Š“Š¾Š±ŠøŠ¾ Š±ŃŠ¾Š½Š·Š°Š½Ń ŠæŠ»Š°ŠŗŠµŃŃ Š½Š° ŃŠ²ŠµŃŃŠŗŠ¾Ń ŠøŠ·Š»Š¾Š¶Š±Šø Ń ŠŠ°ŃŠøŠ·Ń 1900. Š³Š¾Š“ŠøŠ½Šµ. ŠŠøŠ¾ ŃŠµ ŃŠøŠ¼Š¾ŠŗŠ°ŃŠ¾Š»ŠøŃŠŗŠµ Š²ŠµŃŠ¾ŠøŃŠæŠ¾Š²ŠµŃŃŠø ŠŠøŠ²Š¾Ń Šø Š“ŠµŠ»Š¾ āŠŠ¾Š»Š°Š·Š°Šŗ ŃŠ°ŃŠ° ŠŃŃŠ°Š½Š° Ń ŠŃŠ±ŃŠ¾Š²Š½ŠøŠŗā āŠŠ°Ń Š“ŃŠ±ŃŠ¾Š²Š°ŃŠŗŠ¾Š³ ŠæŃŠ¾Š»ŠµŃŠ°ā ŠŃŠ½Š¾Š²Š½Ń ŃŠŗŠ¾Š»Ń Šø Š³ŠøŠ¼Š½Š°Š·ŠøŃŃ ŃŠµ 1883. Š³Š¾Š“ŠøŠ½Šµ Š·Š°Š²ŃŃŠøŠ¾ Ń ŠŃŠ±ŃŠ¾Š²Š½ŠøŠŗŃ Šø ŠæŠ¾ŃŠ»Šµ ŃŠµ ŃŃŠø Š³Š¾Š“ŠøŠ½Šµ ŃŃŃŠ“ŠøŃŠ°Š¾ ŃŠµŠ¾Š»Š¾Š³ŠøŃŃ Ń ŠŠ°Š“ŃŃ. 1886. Š³Š¾Š“ŠøŠ½Šµ ŃŠµ Š¾ŃŠøŃŠ°Š¾ Š½Š° ŃŃŃŠ“ŠøŃ Ń ŃŠ¼ŠµŃŠ½ŠøŃŠŗŠ¾Ń Š°ŠŗŠ°Š“ŠµŠ¼ŠøŃŠø Ń ŠŠøŠ½Ń ŠµŠ½Ń Ń ŠŠµŠ¼Š°ŃŠŗŃ Šø Š“ŠøŠæŠ»ŠæŠ¼ŠøŃŠ°Š¾ ŃŠµ 1893. Š³Š¾Š“ŠøŠ½Šµ Š° Š·Š°ŃŠøŠ¼ ŠæŃŃŠ¾Š²Š°Š¾ ŠæŠ¾ Š ŠøŠ¼Ń Šø ŠŠ°ŃŠøŠ·Ń. ŠŠ“ 1898. ŃŠµ Š½Š°ŃŃŠ°Š½ŠøŠ¾ Ń ŠŠµŠ¾Š³ŃŠ°Š“Ń Šø ŃŃ ŠæŃŠµŠ“Š°Š²Š°Š¾ Ń ŠŃŃŠ³Š¾Ń Š±ŠµŠ¾Š³ŃŠ°Š“ŃŠŗŠ¾Ń Š³ŠøŠ¼Š½Š°Š·ŠøŃŠø Šø Š£Š¼ŠµŃŠ½ŠøŃŠŗŠ¾-Š·Š°Š½Š°ŃŃŠŗŠ¾Ń ŃŠŗŠ¾Š»Šø, Š° ŃŠµŠ“Š½Š¾ Š²ŃŠµŠ¼Šµ ŃŠµ Š±ŠøŠ¾ Šø ŠæŃŠµŠ“Š°Š²Š°Ń ŃŃŃŠ°ŃŠ° ŠŗŃŠ°ŃŠµŠ²ŠøŃŃ ŠŠ»ŠµŠŗŃŠ°Š½Š“ŃŃ ŠŠ°ŃŠ°ŃŠ¾ŃŃŠµŠ²ŠøŃŃ. Š£ ŃŠŗŠ»Š¾ŠæŃ Š“ŠµŠ»ŠµŠ³Š°ŃŠøŃŠµ ŠŗŠ¾ŃŠ° ŃŠµ ŠæŃŠµŠ“ŃŃŠ°Š²ŃŠ°Š»Š° ŠŃŠ°ŃŠµŠ²ŠøŠ½Ń Š”ŃŠ±ŠøŃŃ Š½Š° Š”Š²ŠµŃŃŠŗŠ¾Ń ŠøŠ·Š»Š¾Š¶Š±Šø Ń ŠŠ°ŃŠøŠ·Ń 1900. Š³Š¾Š“ŠøŠ½Šµ, ŠŠ°ŃŠŗŠ¾ ŠŃŃŠ°Ń ŃŠµ ŠæŃŠµŠ“ŃŃŠ°Š²ŠøŠ¾ ŠøŃŃŠ¾ŃŠøŃŃŠŗŠ¾Š¼ ŠŗŠ¾Š¼ŠæŠ¾Š·ŠøŃŠøŃŠ¾Š¼ āŠ£Š»Š°Š·Š°Šŗ (ŠŠ¾Š»Š°Š·Š°Šŗ) ŃŠ°ŃŠ° ŠŃŃŠ°Š½Š° Ń ŠŃŠ±ŃŠ¾Š²Š½ŠøŠŗā, Š·Š° ŠŗŠ¾ŃŃ ŃŠµ Š½Š°Š³ŃŠ°ŃŠµŠ½ Š±ŃŠ¾Š½Š·Š°Š½Š¾Š¼ ŠæŠ»Š°ŠŗŠµŃŠ¾Š¼. ŠŠ¾ŃŠµŠ“ ŃŠµŠ³Š°, Ń Š“ŠµŠ»ŠµŠ³Š°ŃŠøŃŠø ŃŠµ ŃŃŠµŃŃŠ²Š¾Š²Š°Š¾ Šø ŠŠ°ŃŠ° ŠŠ¾Š²Š°Š½Š¾Š²ŠøŃ ŃŠ° Š¼Š¾Š½ŃŠ¼ŠµŠ½ŃŠ°Š»Š½Š¾Š¼ ŠŗŠ¾Š¼ŠæŠ¾Š·ŠøŃŠøŃŠ¾Š¼ āŠŃŠ¾Š³Š»Š°ŃŠµŃŠµ ŠŃŃŠ°Š½Š¾Š²Š¾Š³ Š·Š°ŠŗŠ¾Š½ŠøŠŗŠ°ā, Š·Š° ŠŗŠ¾ŃŃ ŃŠµ Š“Š¾Š±ŠøŠ¾ Š·Š»Š°ŃŠ½Ń ŠæŠ»Š°ŠŗŠµŃŃ. ŠŠ° Š²ŃŠµŠ¼Šµ ŃŠ°ŃŠ° ŃŠµ Š±ŠøŠ¾ Ń ŠŃŠ±ŃŠ¾Š²Š½ŠøŠŗŃ Šø ŃŃ ŃŠµ Ń Š°ŠæŃŠµŠ½ Šø ŠæŃŠ¾Š³Š°ŃŠ°Š½ (ŠŗŠ°Š¾ Š”ŃŠ±ŠøŠ½, ŠŗŠ°ŃŠ¾Š»ŠøŃŠŗŠ¾Š³ Š²ŠµŃŃŠŗŠ¾Š³ Š¾ŠæŃŠµŠ“ŠµŃŠµŃŠ°) Š¾Š“ Š°ŃŃŃŃŠøŃŃŠŗŠøŃ Š²Š»Š°ŃŃŠø. ŠŠ¾ŃŠ»Šµ ŃŠ°ŃŠ° ŃŠµ ŠæŠ¾ŃŃŠ°Š¾ ŃŠæŃŠ°Š²Š½ŠøŠŗ Š·Š° Š½Š°Š“Š»ŠµŃŃŠ²Š¾ ŃŠ¼ŠµŃŠ½Š¾ŃŃŠø Šø ŃŠæŠ¾Š¼ŠµŠ½ŠøŠŗŠµ Ń ŠŃŠ±ŃŠ¾Š²Š½ŠøŠŗŃ. ŠŠøŠ¾ ŃŠµ ŃŠµŠ“Š°Š½ Š¾Š“ ŠæŃŠ²ŠøŃ ŠøŠ¼ŠæŃŠµŃŠøŠ¾Š½ŠøŃŃŠ° Š½Š° ŃŠ»Š¾Š²ŠµŠ½ŃŠŗŠ¾Š¼ ŃŃŠ³Ń ŠŗŠ¾ŃŠø ŃŠµ Š“Š¾ŃŠ»ŠµŠ“Š½Š¾ ŃŠ°Š“ŠøŠ¾ Ń ŠæŠ»ŠµŠ½ŠµŃŃ Šø ŃŠ°ŠŗŠ¾ ŠøŠ·ŃŠ°Š“ŠøŠ¾ Š¼Š½Š¾Š³Šµ ŠæŠµŃŠ·Š°Š¶Šµ ŠøŠ· ŠŃŠ±ŃŠ¾Š²Š½ŠøŠŗŠ° Šø ŃŠµŠ³Š¾Š²Šµ Š¾ŠŗŠ¾Š»ŠøŠ½Šµ Š° ŃŠ°Š“ŠøŠ¾ ŃŠµ Šø ŠøŃŃŠ¾ŃŠøŃŃŠŗŠµ ŠŗŠ¾Š¼ŠæŠ¾Š·ŠøŃŠøŃŠµ ŠŗŠ°Š¾ Šø ŠæŠ¾ŃŃŃŠµŃŠµ. ŠŃŠµŠ¼ŠµŠ½Š¾Š¼ ŃŠµ ŃŠµŠ³Š¾Š²Š° ŠæŠ°Š»ŠµŃŠ° ŠæŠ¾ŃŃŠ°Š»Š° Š·Š°ŃŠ²Š¾ŃŠµŠ½ŠøŃŠ° Šø Š»ŠøŠŗŠ¾Š²Šø ŠæŠ»Š°ŃŃŠøŃŠ½ŠøŃŠø. ŠŠ·Š»Š°Š³Š°Š¾ ŃŠµ Š½Š° ŃŠ²ŠøŠ¼ Š·Š½Š°ŃŠ°ŃŠ½ŠøŃŠøŠ¼ ŠøŠ·Š»Š¾Š¶Š±Š°Š¼Š° Ń ŠŃŠ³Š¾ŃŠ»Š°Š²ŠøŃŠø Ń ŠŠµŠ¾Š³ŃŠ°Š“Ń Šø ŠŠ°Š³ŃŠµŠ±Ń Š°Š»Šø Šø Ń ŠøŠ½Š¾ŃŃŃŠ°Š½ŃŃŠ²Ń Ń Š”Š¾ŃŠøŃŠø, ŠŠøŠ½Ń ŠµŠ½Ń, ŠŠ°ŃŠøŠ·Ń, Š ŠøŠ¼Ń, ŠŠµŃŃ, ŠŠ¾Š½Š“Š¾Š½Ń ŠøŃŠ“.
Autor - osoba Cindori-Å inkoviÄ, MĆ”ria, 1950- Denegri, JeÅ”a, 1936- = Denegri, JeÅ”a, 1936- DakoviÄ, Nevena, 1964- = DakoviÄ, Nevena, 1964- DediÄ, Nikola, 1980- = DediÄ, Nikola, 1980- DoroÅ”ki, Milica, 1977- Ivkov, Slobodan, 1959- KojiÄ-Mladenov, Sanja, 1974- = KojiÄ-Mladenov, Sanja, 1974- KovaÄev-Ninkov, Olga, 1964- LukiÄ, Kristian, 1974- = LukiÄ, Kristian, 1974- MatiÄ, Jelena, 1977- MilenkoviÄ, NebojÅ”a, 1971- = MilenkoviÄ, NebojÅ”a, 1971- MitroviÄ, Vladimir, 1964- = MitroviÄ, Vladimir, 1964- MuÅ”iÄ, Miroslav, 1949- NĆ©meth, Ferenc, 1956- = Nemet, Ferenc, 1956- NikoliÄ, Gordana = NikoliÄ, Gordana PalkovljeviÄ, Tijana, 1975- PriÅ”ing, Lidija, 1980- RaduloviÄ, Milica, 1977- Å uvakoviÄ, Miodrag, 1954- = Å uvakoviÄ, Miodrag, 1954- VaragiÄ, SlaÄana, 1975- Vilenica, Ana, 1978- VuksanoviÄ, Suzana, 1965- Naslov Evropski konteksti umetnosti XX veka u Vojvodini / [urednici MiÅ”ko Å uvakoviÄ i Dragomir Ugren] Vrsta graÄe struÄna monografija Jezik srpski Godina 2008 Izdavanje i proizvodnja Novi Sad : Muzej savremene umetnosti Vojvodine, 2008 (Beograd : Publikum) FiziÄki opis 865, [2] str. : ilustr. ; 29 cm Drugi autori - osoba Å uvakoviÄ, MiÅ”ko Ugren, Dragomir Topalov, Jagoda Cindori, Marija VickĆ³, ĆrpĆ”d JovanoviÄ, Pavle Despotovski, Goran, 1972- = Despotovski, Goran, 1972- HevĆ©r, MiklĆ³s Juriga, Augustin Äervenka, Vladimir (plast. sa omotom) Napomene Tiraž 1.000 Str. 11-13: Ka novom muzeju : od Galerije savremene likovne umetnosti do Muzeja savremene umetnosti Vojvodine / Dragomir Ugren Str. 753-838: Izbor tekstova umetnika / priredio MiÅ”ko Å uvakoviÄ Biografije umetnika: str. 841-865 BeleÅ”ke o autorima: str. [867] Napomene i bibliografske reference uz pojedine radove. Bibliografija uz pojedine radove. Predmetne odrednice Muzej savremene umetnosti Vojvodine (Novi Sad) Likovna umetnost ā Vojvodina ā 20v ā Zbornici Arhitektura ā Vojvodina ā 20v dr Nikola Å uica Kapitalno novo ostvarenje enciklopedijskog karaktera Evropski konteksti umetnosti XX veka u Vojvodini bavi se dinamiÄnom pretragom po temama i pobudama zabeleženim u umetniÄkoj i arhivskoj graÄi artikulisanih izražajnosti viÅ”enacionalnih stvaralaca sa prostora Vojvodine. Tekstovima brojnih autora istraživaÄa otvorena su vrata u aktivno polje tumaÄenja hibridnosti svojstava vojvoÄanske umetnosti. U uvodnoj studiji, Äiji je autor MiÅ”ko Å uvakoviÄ, razliÄiti modeli kulture, narodne tradicije i nasleÄa prikazani su u svim svojim etapnim suoÄenjima: pružaju se od primera slikarstva Paje JovanoviÄa ili tendencija modernististiÄkih znamenja i stilova, od primenjene umetnosti i dekoracije preko sprege stvaralaÅ”tva i konteksta života umetnika, do umetniÄkih odlika stvaralaÅ”tva manjina. Predstavljeni su razlozi i svojstva delovanja Dimitrija BaÅ”iÄeviÄa Mangelosa ili nove umetniÄke prakse, otvorene pobude neokonceptualne umetnosti, digitalnih medija i izražavanja rodnih razlika. Knjiga o funkcionisanju, razvoju i etapama izražajnog likovnog jezika pripada genealogiji stvaralaÅ”tva i produktivnih metoda pronicanja u nekada oskudne istorijske podatke i sluÄajeve izostanka dokaza ili tragova kojim obiluju prepleti odnosa i priroda identifikovanja u minulim, ali i u najnovijim umetniÄkim izražajnostima ili stavovima. U svojevrsnoj rekonstrukciji seÄanja ili naglaÅ”avanju oÄuvanih umetniÄkih ispoljavanja i primera, u ovoj jedinstvenoj knjizi su objedinjene osobenosti sveta umetnosti koji struji u Vojvodini kao izazovnoj topografskoj regiji stapanja izmeÄu Balkana i centralne Evrope. Iz recenzije rukopisa knjige Evropski konteksti umetnosti XX veka u Vojvodini dr Aleksandar IgnjatoviÄ Konzistentan i samorefleksivan teorijski fokus, koji, meÄutim, podrazumeva kombinovanje razliÄitih strategija interpretacije - od semiotike i ikonografije do diskurzivne analize, jedan je od temeljnih osobenosti ovog rukopisa. U analitiÄkom postupku interpretacije zapanjujuÄe velike i raznovrsne graÄe o umetnosti Vojvodine XX veka, naÄinjen je vredan otklon od hegemonih i hegemonijskih modela tumaÄenja. Ukazano je na preplitanje razliÄitih etniÄkih kultura, ideoloÅ”kih stanoviÅ”ta i politiÄkih modela u okviru kojih je umetnost figurisala kao konstitutivan narativ. Na taj naÄin, kroz brojne studije sluÄaja, iznose se kulturni obrise Vojvodine kao pluralne i hibridne, koji su do sada bili u potpunoj senci centriÄnih i centriranih interpretacija. Od velikog je znaÄaja i tumaÄenje fenomena modernizma u Vojvodini: od viÅ”estranih prodora tokom prvih decenija XX veka, do transformacije i metamorfoze u odnosu na specifiÄnost kulturalnog toposa Vojvodine od tridesetih do Å”ezdesetih godina XX veka. Pored toga, suvereno su izložena istraživanja problema tranzicije umetnosti nakon 1945. godine od socijalistiÄkog realizma do socijalistiÄkog estetizma i visokog modernizma. U radu se posebno istražuje problem avangarde i neoavangarde kao svojevrsna struktura ādugog trajanja` u okviru Å”ire kulturne paradigme Srednje Evrope. Iz recenzije rukopisa knjige Evropski konteksti umetnosti XX veka u Vojvodini dr MiÅ”ko Å uvakoviÄ Ka novom Muzeju i ka novoj istoriji ReÄ je, svakako, o fascinacijama i žudnjama ka novom ili drugaÄijem pogledu na umetnost XX veka. Novi Muzej - Muzej savremene umetnosti Vojvodine - kao da oÄekuje i novu postavku ili novi projekt izvoÄenja, recikliranja, rekonstruisanja i ponovnog tumaÄenja i interpretiranja umetnosti u Vojvodini tokom XX veka. Radi se o zahtevu za znanjem i sa znanjem o umetnosti i u umetnosti u jednoj lokalnoj, maloj i dinamiÄnoj sredini. Istorija nije data, nju treba ponovo konstruisati i uvesti u diskurse kulture. Jedan mali muzej u jednoj maloj pokrajini/regiji u srediÅ”tu Evrope zahteva akribiÄno preispitivanje, odabire, premeÅ”tanja, upise, smeÅ”tanja i Äitanja o tome kako se umetnost odigravala, pojavljivala i nestajala. Nova postavka umetnosti XX veka mora biti nekakva pobuna. Radi se, zapravo, o pobuni znanja! Ne toliko protiv ovih ili onih dela, veÄ protiv posledica izvesnih i neizvesnih hijerarhija uverenja u to Å”ta jeste vojvoÄanska umetnost tu i sada sa svim istorijskim, politiÄkim, ideoloÅ”kim i estetiÄkim narativima. Iz uvodnog teksta knjige Umetnost XX veka u Vojvodini: kontradikcije i hibridnosti umetnosti XX veka u Vojvodini KC
Veliki format, bogato ilustrovano, novo! Autor - osoba MedakoviÄ, Dejan, 1922-2008 = MedakoviÄ, Dejan, 1922-2008 Naslov Srpski slikari XVIII-XX veka : likovi i dela / Dejan MedakoviÄ ; [urednici Zoran Vapa, Zoran Kolundžija] Vrsta graÄe knjiga Ciljna grupa odrasli, ozbiljna (nije lepa knjiž.) Jezik srpski Godina 2021 Izdavanje i proizvodnja Petrovaradin : Pokrajinski zavod za zaÅ”titu spomenika kulture ; Novi Sad : Prometej, 2021 (Subotica : Rotografika) FiziÄki opis 417 str. : ilustr. u bojama ; 31 cm Drugi autori - osoba Vapa, Zoran = Vapa, Zoran Kolundžija, Zoran, 1952- = Kolundžija, Zoran, 1952- RadojÄiÄ, Svetozar, 1909-1978 = RadojÄiÄ, Svetozar, 1909-1978 ÄuriÄ, Vojislav J., 1925-1996 = ÄuriÄ, Vojislav J., 1925-1996 TrifunoviÄ, Lazar, 1929-1983 = TrifunoviÄ, Lazar, 1929-1983 Davidov, Dinko, 1930-2019 = Davidov, Dinko, 1930-2019 ISBN 978-86-80929-48-4 (PZZZSK)(karton) Napomene `Dejan MedakoviÄ 1922-2022 - sto godina od roÄenja` ā prelim. str. `Povodom 70 godina Pokrajinskog zavoda za zaÅ”titu spomenika kulture` ā prelim. str. Tekst Å”tampan dvostubaÄÄno Tiraž 1.000 Str. 7-8: Predgovor / urednici Str. 387-388: Moderna analiza žitija i dela / Svetozar RadojÄiÄ Str. 388-389: Doživljaj i otkriÄe / Vojislav J. ÄuriÄ Str. 389-391: NauÄno istraživanje slikarstva / Lazar TrifunoviÄ Str. 391-393: NauÄna literarna esejistika / Dinko Davidov O tekstovima: str. 396 BeleÅ”ka o piscu: str. 416-417 PeÄat na nasl. str.: Poklon iz biblioteke Prof. dr Slobodan TomiÄ: SID: Z 4 75 Bibliografija: str. 402-406 Registar. Predmetne odrednice Srpski slikari -- 18-20. v. Srpsko slikarstvo -- 18-20. v. BaveÄi se godinama srpskim slikarima Dejan MedakoviÄ je u obliku portreta i kraÄih monografija uspeo da prikaže važnije nosioce naÅ”eg umetniÄkog razvoja, posebno onog u XVIII i XIX veku. Njegova namera da piÅ”uÄi o naÅ”im slikarima XVIII i XIX veka pruži Å”to sažetiju sliku njihovog života i rada sada je, po njegovoj koncepciji, dopunjena reprezentativnim izborom prikaza najboljih umetniÄkih ostvarenja. Otuda ova knjiga nije stroga antologija, ona je znatno bliža istoriji naÅ”e umetnosti, odnosno njena prefinjena interpretacija. U odnosu na davno izdanje sada donosimo dopunjeno i autorovom rukom korigovano novo izdanje sa potpuno novim reprodukcijama, u kvalitetnoj opremi. Ova monografija doprinosi sagledavanju celovitije slike o novijoj srpskoj umetnosti, dokumentuje i predstavlja vrhunska dostignuÄa nepokretnog nasleÄa Å”irokoj publici. Ujedno, ova knjiga, stilski izvrsno napisana, pravi je trezor znanja i doprineÄe edukaciji novih generacija. U monografiji su predstavljeni sledeÄi slikari: Hristifor ŽefaroviÄ Janko HalkozoviÄ Zaharija Orfelin Teodor KraÄun Jakov Orfelin Teodor IliÄ ÄeÅ”ljar Arsa TeodoroviÄ Konstantin Danil Jovan KlajiÄ Pavle SimiÄ Novak RadoniÄ Äura JakÅ”iÄ Steva TodoroviÄ MiloÅ” TenkoviÄ ÄorÄe KrstiÄ Stevan AleksiÄ Leon Kojen Ljubomir IvanoviÄ Marko Murat UroÅ” PrediÄ Paja JovanoviÄ RoÄen je 7. jula 1922. u Zagrebu kao sin ÄorÄa MedakoviÄa, ekonomiste, i Anastasije, domaÄice. Deda po ocu mu je bio Bogdan MedakoviÄ, a pradeda Danilo MedakoviÄ. Gimnaziju je zavrÅ”io 1941. u Sremskim Karlovcima. Od 1942. do kraja rata živeo kao izbeglica u Beogradu gde je radio u Muzeju kneza Pavla, a nakon rata radio je u Muzeju grada Beograda, Ministarstvu za nauku i kulturu i Saveznom zavodu za zaÅ”titu spomenika kulture. Studirao je istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Kao asistent radio je na istorijskom institutu SAN od 1952. do 1954. Pred komisijom akademije doktorirao je disertacijom Grafika srpskih Å”tampanih knjiga XV-XVII veka 1954. godine (Å”tampana u izdanjima akademije 1958). Potom je preÅ”ao na Filozofski fakultet u Beogradu gde je ostao do penzionisanja 1982. godine. Godine 1958. MedakoviÄ je boravio na tromeseÄnoj specijalizaciji u NemaÄkoj, a 1964/65. godine postao je stipendista fondacije Alexander von Humbolt i tu godinu proveo je mahom na radu u Zentral institut Kunstgeschichte u Minhenu. Dopisni Älan SANU postao je 1972. a redovni 1981. godine. Bio je dekan Filozofskog fakulteta, sekretar odeljenja istorijskih nauka SANU, generalni sekretar SANU, kao i predsednik SANU (1999ā2003). Godine 2001. izabran je za redovnog Älana nauÄnog druÅ”tva Leibnic Societ u Berlinu. MG125 (N)
Petar MarjanoviÄ : ZAPISI TEATROLOGA - Izabrani i novi tekstovi / ŠŠ°ŃŃŠ°Š½Š¾Š²ŠøŃ, ŠŠµŃŠ°Ń, 1934-2020 = MarjanoviÄ, Petar, 1934-2020 ŠŠ¾Š²Šø Š”Š°Š“ : Š”ŃŠµŃŠøŃŠøŠ½Š¾ ŠæŠ¾Š·Š¾ŃŃŠµ, 2006 , FiziÄki opis 412 ŃŃŃ. ; 20 cm Zbirka ĒŠŠøŠ±Š»ŠøŠ¾ŃŠµŠŗŠ° ĒŠŃŠ°Š¼Š°ŃŃŃŃŠŗŠø ŃŠæŠøŃŠø Sadržaj Š” Š° Š“ Ń Š¶ Š° Ń: Š£Š²Š¾Š“Š½Š° ŃŠµŃ (5-10); [ŠŠøŃŃŠŗŠ¾ Šø ŠµŠæŃŠŗŠ¾ Ń Š“ŃŠ°Š¼Šø] (11-64): ŠŠµŠ¾ŠŗŠ»Š°ŃŠøŃŠ½Šø Š“ŃŠ°Š¼Š°ŃŠøŃŠ°Ń : (ŠŠ¾Š²Š°Š½ Š„ŃŠøŃŃŠøŃ, `Š§ŠøŃŃŠµ ŃŃŠŗŠµ`) (11-25); ŠŠµŃŠŗŠ¾ Š±ŃŠµŃŠµ Š”ŃŃŠ°Ń ŠøŃŠøŃŃ ŠŠ°Š½Šµ : (ŠŠ¾ŃŠøŃŠ»Š°Š² ŠŠøŃ Š°ŃŠ»Š¾Š²ŠøŃ ŠŠøŃ ŠøŠ·, `ŠŠ°Š½Š¾Š²ŠøŃ Š”ŃŃŠ°Ń ŠøŃŠ°`) (26-42); ŠŠµŠ¾ŃŃŠ²Š°ŃŠøŠ² Š¼ŠøŃŃŠŗŠø ŃŠ°Š½ Ń Š“ŃŠ°Š¼Šø ŃŠ°Š²ŃŠµŠ¼ŠµŠ½Šµ Š¾ŃŠµŃŠ°ŃŠ½Š¾ŃŃŠø : (ŠŃŠ±Š¾Š¼ŠøŃ Š”ŠøŠ¼Š¾Š²ŠøŃ, `Š„Š°ŃŠ°Š½Š°Š³ŠøŠ½ŠøŃŠ°`) (43-64). - [ŠŃŃŠµŃŠøŠŗŠ° ŠæŠ¾Š·Š¾ŃŠøŃŃŠ° (Š³Š»ŃŠ¼Š°)] (65-157): Š”ŃŠµŠ²Š°Š½ Š”Š°Š¼ŃŠøŠ»Š¾ ŠŠ°Š½ŃŠµŠ»ŠøŃ : ŠæŃŠøŠ»Š¾Š³ ŠæŃŠ¾ŃŃŠ°Š²Š°ŃŃ Š³Š»ŃŠ¼Š°ŃŠŗŠøŃ Š¾ŃŃŠ²Š°ŃŠµŃŠ° Š½Š° ŃŃŠæŃŠŗŠøŠ¼ ŃŃŠµŠ½Š°Š¼Š° XIX Š²ŠµŠŗŠ° (65-83); ŠŠ»ŃŠ¼Š°Ń Š·Š° ŃŠ²Š° Š²ŃŠµŠ¼ŠµŠ½Š° : ŠŠµŃŠ° ŠŠ¾Š±ŃŠøŠ½Š¾Š²ŠøŃ (84-102); ŠŠ°Šŗ ŃŃŠøŠ½Š°ŠµŃŃŠµ ŃŠŗŠ¾Š»Šµ : ŠŠøŠ»Š°Š½ ŠŃŠ²Š°Š· (103-113); ŠØŃŠ° ŃŠµ ŃŠ¾Ń Š„ŠµŠŗŃŠ±Š°--- : Š Š°Ń ŠµŠ»Š° Š¤ŠµŃŠ°ŃŠø (114-120); ŠŠ¼Š¾ŃŠøŠ¾Š½Š°Š»Š½Š¾ŃŃ Š³Š»ŃŠ¼Šµ : Š”ŃŠµŠ²Š°Š½ ŠØŠ°Š»Š°ŃŠøŃ (121-152); ŠŠ»ŃŠ¼Š°ŃŠŗŠ¾ Š¶ŠøŠ²Š¾ŠæŠøŃŠ°ŃŠµ ŠŠøŃŠµ ŠŠ°ŃŠ°Ń : ŃŠµŠ“Š°Š¼ Š»ŠøŠŗŠ¾Š²Š° Ń ŠæŃŠµŠ“ŃŃŠ°Š²Šø `Š”ŠµŠ»Š¾ Š”Š°ŠŗŃŠ»Šµ, Š° Ń ŠŠ°Š½Š°ŃŃ` (153-157). - [ŠŃŃŠµŃŠøŠŗŠ° ŠæŠ¾Š·Š¾ŃŠøŃŃŠ° (ŃŠµŠ¶ŠøŃŠ°)] (158-223): Š¢ŠµŠ°ŃŃŠ¾Š»Š¾ŃŠŗŠ° ŃŠµŠŗŠ¾Š½ŃŃŃŃŠŗŃŠøŃŠ° ŠæŃŠµŠ“ŃŃŠ°Š²Šµ ŠøŠ· ŠæŃŠ¾ŃŠ»Š¾ŃŃŠø : ŠæŠ¾ŠŗŃŃŠ°Ń ŃŠµŠŗŠ¾Š½ŃŃŃŃŠŗŃŠøŃŠµ Š Š°ŠŗŠøŃŠøŠ½Š¾Š²Šµ ŃŠµŠ¶ŠøŃŠµ Š“ŃŠ°Š¼Šµ Š¢Š¾Š“Š¾ŃŠ° ŠŠ°Š½Š¾ŃŠ»Š¾Š²ŠøŃŠ° `ŠŠæŃŠøŃŠµŠ½Šø ŠŗŃŠ°Ń` (ŠŠ°ŃŠ¾Š“Š½Š¾ ŠæŠ¾Š·Š¾ŃŠøŃŃŠµ, ŠŠµŠ¾Š³ŃŠ°Š“) (158-187); Š ŠµŠ¶ŠøŃŠµ ŠŠøŠ¼ŠøŃŃŠøŃŠ° ŠŃŃŠŗŠ¾Š²ŠøŃŠ° Ń Š”ŃŠæŃŠŗŠ¾Š¼ Š½Š°ŃŠ¾Š“Š½Š¾Š¼ ŠæŠ¾Š·Š¾ŃŠøŃŃŃ Ń ŠŠ¾Š²Š¾Š¼ Š”Š°Š“Ń (1956-1984) (188-203); Š¢ŠµŠŗŃŃ Š“ŃŠ°Š¼Šµ Šø ŃŠµŠŗŃŃ ŠæŃŠµŠ“ŃŃŠ°Š²Šµ : (Š°Š½Š°Š»ŠøŠ·Š° ŠæŠ¾ŃŠ»ŠµŠ“ŃŠµ ŃŃŠµŠ½Šµ ŠæŃŠµŠ“ŃŃŠ°Š²Šµ `ŠŠ¾ŠŗŠ¾Š½Š“ŠøŃŠµŠ½Š° ŃŠøŠŗŠ²Š°` ŠŠ¾Š²Š°Š½Š° Š”Ń. ŠŠ¾ŠæŠ¾Š²ŠøŃŠ° Ń ŃŠµŠ¶ŠøŃŠø ŠŠµŃŠ°Š½Š° ŠŠøŃŠ°ŃŠ°, Š”ŃŠæŃŠŗŠ¾ Š½Š°ŃŠ¾Š“Š½Š¾ ŠæŠ¾Š·Š¾ŃŠøŃŃŠµ; Š°Š½Š°Š»ŠøŠ·Š° ŠæŃŠµŠ“ŃŃŠ°Š²Šµ `ŠŠ°Š½Š¾Š²ŠøŃ Š”ŃŃŠ°Ń ŠøŃŠ°` ŠŠ¾ŃŠøŃŠ»Š°Š²Š° ŠŠøŃ Š°ŃŠ»Š¾Š²ŠøŃŠ° Ń ŃŠµŠ¶ŠøŃŠø ŠŠøŠŗŠøŃŠµ ŠŠøŠ»ŠøŠ²Š¾ŃŠµŠ²ŠøŃŠ°, ŠŃŠ°Š“ ŃŠµŠ°ŃŠ°Ń ŠŃŠ“Š²Š°) (204-223). - [Š¢ŠµŠ°ŃŃŠ¾Š»Š¾ŃŠŗŠµ ŃŠ°ŃŠæŃŠ°Š²Šµ Šø ŠæŠ¾Š·Š¾ŃŠøŃŠ½Šµ ŠŗŃŠøŃŠøŠŗŠµ] (224-380): ŠŠ¾Š·Š¾ŃŠøŃŠ½Šø ŠŗŃŠøŃŠøŃŠ°ŃŠø Šø ŃŠµŠ°ŃŃŠ¾Š»Š¾Š·Šø : (ŠŗŃŠ°ŃŠ°Šŗ ŠøŃŃŠ¾ŃŠøŃŃŠŗŠø ŠæŃŠµŠ³Š»ŠµŠ“) (224-232); ŠŠøŠ¾ ŃŠ°Š¼ ŠæŠ¾Š·Š¾ŃŠøŃŠ½Šø ŠŗŃŠøŃŠøŃŠ°Ń ŠŠ¾Š»ŠøŃŠøŠŗŠµ : (ŠŗŃŠøŃŠøŠŗŠµ 1980-1982 Šø ŠŗŠ¾Š¼ŠµŠ½ŃŠ°ŃŠø 1980-2005) (233-378): ŠŃŠ¾Š»Š¾Š³ ŠøŠ· 1958. Š³Š¾Š“ŠøŠ½Šµ : [(Š½Š°Š³ŃŠ°Š“Šµ Š½Š° ŠŗŠ¾Š½ŠŗŃŃŃŃ Š°Š¼Š°ŃŠµŃŃŠŗŠµ ŠŗŃŠøŃŠøŠŗŠµ ŠŃŠµŃŠµŠ° 212: ŠŠ¾ŃŠ°ŃŠø Ń Š“ŃŃŠ³Š¾Ń ŃŠ¾Š±Šø ŠŠøŠ¾Š“ŃŠ°Š³Š° ŠŠ°Š²Š»Š¾Š²ŠøŃŠ°) (235-240); ŠŠ°ŠŗŠ¾ ŃŠµ Š“Š¾ŃŠ»Š¾ Š“Š¾ Š¼Š¾ŃŠµ ŃŃŠ°Š»Š½Šµ ŃŠ°ŃŠ°Š“ŃŠµ ŃŠ° `ŠŠ¾Š»ŠøŃŠøŠŗŠ¾Š¼` (240-243); ŠŃŠ¶ŠøŃ Ń Š³Š¾ŃŃŠøŠ¼Š° : ŠøŠ·Š²Š¾ŃŠµŃŠµ ŠŃŠ½Š“Š° ŠŠ°ŃŠ¾ŃŠ° Ń Š¢ŠµŠ°ŃŃŃ `ŠŠ°ŠŗŃŠøŠ¼ ŠŠ¾ŃŠŗŠø`, ŃŠµŠ¶ŠøŃŠ° ŠŠøŃŠ¾ŃŠ»Š°Š² ŠŠµŠ»Š¾Š²ŠøŃ (244-248); Š ŠŃŃŠøŃ ŃŠµ Š²Š¾ŃŠŗŠ° ŃŃŠ“Š½Š¾Š²Š°ŃŠ° : ŠŃŠ°Š½ŠøŃŠ»Š°Š² ŠŃŃŠøŃ: ŠŠ¶Š°Š»Š¾ŃŃŠµŠ½Š° ŠæŠ¾ŃŠ¾Š“ŠøŃŠ°, ŠŃŠµŃŠµ 212 Šø Š”ŃŠæŃŠŗŠ¾ Š½Š°ŃŠ¾Š“Š½Š¾ ŠæŠ¾Š·Š¾ŃŠøŃŃŠµ ŠøŠ· ŠŠ¾Š²Š¾Š³ Š”Š°Š“Š°, ŃŠµŠ¶ŠøŃŠ° ŠŃŠ±Š¾Š¼ŠøŃ ŠŃŠ°ŃŠŗŠøŃ (248-256); ŠŠµŠ“Š²Š° ŃŠµŠŗŠ°Š¼ Š“Š° Š¼Šø Š¶ŠøŠ²Š¾Ń ŠæŃŠ¾ŃŠµ : Š”Š»ŠøŠŗŠµ Š¶Š°Š»Š¾ŃŠ½ŠøŃ Š“Š¾Š¶ŠøŠ²ŃŠ°ŃŠ° ŠŠµŠ°Š½Šµ ŠŠµŃŠŗŠ¾Š²Š°Ń, ŠŃŠµŃŠµ 212, ŃŠµŠ¶ŠøŃŠ° ŠŠ¾ŃŠ°Š½ Š Š°ŃŠŗŠ¾Š²ŠøŃ (256-263); ŠŠ½Š¾Š³Š¾ Ń ŃŠµŠ»Šø, Š¼Š½Š¾Š³Š¾ Š·Š°ŠæŠ¾ŃŠµŠ»Šø : Š Š¾Š±ŠµŃŃŠ¾ Š§ŃŠ»Šø Šø Š„ŠµŠ»Š¼ŃŃ ŠØŠµŃŠµŃ: ŠŠµŠŗŠ°Š¼ŠµŃŠ¾Š½ 81 ŠæŠ¾ ŠŠ¾ŠŗŠ°ŃŃ, ŠŃŠµŃŠµ 212, ŃŠµŠ¶ŠøŃŠ° Š Š¾Š±ŠµŃŃŠ¾ Š§ŃŠ»Šø (263-269); Š£ŃŠæŠµŠ¾ ŃŠ¼ŠµŃŠ½ŠøŃŠŗŠø ŠæŠ¾ŃŠµŃŠ°Šŗ : ŠŠ¾Š»ŃŠ° Š·ŠµŠ¼ŃŠ° ŠŠ¾ŃŃŠ° ŠŠµŠ±Š¾Š²ŠøŃŠ°, Š”ŃŠæŃŠŗŠ¾ Š½Š°ŃŠ¾Š“Š½Š¾ ŠæŠ¾Š·Š¾ŃŠøŃŃŠµ Ń ŠŠ¾Š²Š¾Š¼ Š”Š°Š“Ń, ŃŠµŠ¶ŠøŃŠ° ŠŠµŃŠ°Š½ ŠŠøŃŠ°Ń (269-279); ŠŃŠ², ŃŃŠ·Šµ Šø ŠæŠ¾Š±ŠµŠ“Š° : Š¦ŠµŠ¼ŠµŠ½Ń Š„Š°ŃŠ½ŠµŃŠ° ŠŠøŠ»ŠµŃŠ°, ŠŃŠµŃŠµ 212, ŃŠµŠ¶ŠøŃŠ° ŠŃŠ±ŠøŃŠ° Š ŠøŃŃŠøŃ (279-284); Š”ŃŠ°ŃŠ¾ŃŃ ŠŗŠ»ŠµŃŠ° : ŠŠ¾Š½Š°Š»Š“ ŠŠø ŠŠ¾Š±ŃŃŠ½: ŠŠ°ŃŃŠøŃŠ° ŃŠµŠ¼ŠøŃŠ°, ŠŃŠµŃŠµ 212, ŃŠµŠ¶ŠøŃŠ° ŠŠ¾Š²ŠøŃŠ° ŠŠ°Š²ŠøŃ (285-288); Š”ŃŠ³ŠµŃŃŠøŠ²Š½Š° ŠŗŠ°Š·ŠøŠ²Š°ŃŠ° : Š. Š¦ŃŃŠ°Š½ŃŠŗŠø, 1918, ŠæŃŠøŃŠµŠ“ŠøŠ»Šø Š. ŠŠµŃŠøŃ Šø Š. ŠŠ¾ŠŗŠøŃ, Š¤ŠµŃŃŠøŠ²Š°Š» Š¼Š¾Š½Š¾Š“ŃŠ°Š¼Šµ Šø ŠæŠ°Š½ŃŠ¾Š¼ŠøŠ¼Šµ Šø ŠŃŠµŃŠµ 212, ŠøŠ·Š²Š¾ŃŠ°Ń ŠŠµŃŠ°Ń ŠŠ°Š½ŠøŃŠµŠ²ŠøŃ (288-291); ŠŃŠ°Š¼Š° ŠøŠ·Š³ŃŠ±ŃŠµŠ½ŠøŃ ŠøŠ»ŃŠ·ŠøŃŠ° : Š”Š»ŃŠ³Šµ ŠŠ²Š°Š½Š° Š¦Š°Š½ŠŗŠ°ŃŠ°, Š”Š»Š¾Š²ŠµŠ½ŃŠŗŠ¾ Š½Š°ŃŠ¾Š“Š½Š¾ Š³Š»ŠµŠ“Š°Š»ŠøŃŃŠµ ŠøŠ· ŠŃŠ±ŃŠ°Š½Šµ, ŃŠµŠ¶ŠøŃŠ° ŠŠøŠ»Šµ ŠŠ¾ŃŃŠ½ (291-295); ŠŠ¾Š³Š°ŃŠ°Ń Š½Š° Š¦Š²ŠµŃŠ½Š¾Š¼ ŃŃŠ³Ń : ŠŠøŠ“Š¾ŃŠ°Š² Š”ŃŠµŠ²Š°Š½Š¾Š²ŠøŃ: ŠŠ¾ŃŠ°Ń ŃŠµ Š½Š¾Ń, ŠŃŠ³Š¾ŃŠ»Š¾Š²ŠµŠ½ŃŠŗŠ¾ Š“ŃŠ°Š¼ŃŠŗŠ¾ ŠæŠ¾Š·Š¾ŃŠøŃŃŠµ, ŃŠµŠ¶ŠøŃŠ° ŠŠøŠ»ŠµŠ½ŠŗŠ¾ ŠŠ°ŃŠøŃŠøŃ (295-300); ŠŃ, ŠŠ»ŠøŃŠ²ŠøŠ½Šø, ŃŠ¾Ń Š½Š°Š¼ Š¶ŠøŠ²Šø--- : ŠŠøŃŠ¾ŃŠ»Š°Š² ŠŃŠ»ŠµŠ¶Š°: ŠŠ°Š½ŠŗŠµŃ Ń ŠŠ»ŠøŃŠ²Šø, Š„ŃŠ²Š°ŃŃŠŗŠ¾ Š½Š°ŃŠ¾Š“Š½Š¾ ŠŗŠ°Š·Š°Š»ŠøŃŃŠµ Ń ŠŠ°Š³ŃŠµŠ±Ń, Š°Š“Š°ŠæŃŠ°ŃŠøŃŠ° Šø ŃŠµŠ¶ŠøŃŠ° ŠŠµŠ¾ŃŠ³ŠøŃ ŠŠ°ŃŠ¾ (300-308); ŠŠ¾Š“Š¾ Š“Š°Š½Š°Ń : Š”Š°Š¼ŃŃŠµŠ» ŠŠµŠŗŠµŃ: Š§ŠµŠŗŠ°ŃŃŃŠø ŠŠ¾Š“Š¾Š°, Š¾Š±Š½Š¾Š²ŃŠµŠ½Š° ŠæŃŠµŠ¼ŠøŃŠµŃŠ° Ń ŠŃŠµŃŠµŃ 212, ŃŠµŠ¶ŠøŃŠ° ŠŠ°ŃŠøŠ»ŠøŃŠµ ŠŠ¾ŠæŠ¾Š²ŠøŃ (309-315); ŠŃŠøŠ³ŠøŠ½Š°Š»Š½Š¾ŃŃ ŃŠµ Š½Šµ ŃŃŠø : Š”ŃŠ°Š½ŠøŃŠ»Š°Š² ŠŠ³ŃŠ°ŃŠø ŠŠøŃŠŗŃŠµŠ²ŠøŃ: ŠŠ°ŃŠŗŠ°, ŠŃŠµŃŠµ 212, ŃŠµŠ¶ŠøŃŠ° ŠŠøŃŠ° Š¢ŃŠ°ŠøŠ»Š¾Š²ŠøŃ (315-319); ŠŠ¾ŃŠ°Šŗ Š“Š¾ Š³Š¾ŃŠŗŠµ ŠøŃŃŠøŠ½Šµ : ŠŃŠ°Š³Š°Š½ Š¢Š¾Š¼ŠøŃ: Š Š°ŃŠŗŃŃŃŠµ, ŠŃŠ³Š¾ŃŠ»Š¾Š²ŠµŠ½ŃŠŗŠ¾ Š“ŃŠ°Š¼ŃŠŗŠ¾ ŠæŠ¾Š·Š¾ŃŠøŃŃŠµ, ŃŠµŠ¶ŠøŃŠ° Š”ŃŠµŠ²Š¾ ŠŠøŠ³Š¾Š½ (319-324); ŠŠ“ ŠŠµŠŗŠµŃŠ° Š“Š¾ ŠŠ°Š·Šµ ŠŠ°Š±Š¾Ń : Š”Š°Š¼ŃŃŠµŠ» ŠŠµŠŗŠµŃ: ŠŠ¾ŃŠ°ŃŠø, ŃŠµŠ¶ŠøŃŠ° ŠŠ°ŃŠŗŠ¾ ŠŠøŠ»Š°Š“ŠøŠ½Š¾Š²ŠøŃ; ŠŠ°Š·Š° ŠŠ°Š±Š¾Ń: ŠŠ°ŠŗŠ¾ ŃŃ Š²Š°ŃŠøŃŠø, Š·Š°Š“ŃŠ¶Š°ŃŠø Šø Š¾ŃŠ°ŃŠ°ŃŠøŃŠø ŃŠµ Š¼ŃŃŠŗŠ°ŃŃŠ°, Š¢ŠµŠ°ŃŠ°Ń Ń ŠæŠ¾Š“ŃŃŠ¼Ń ŠŃŠµŃŠµŠ° 212, ŃŠµŠ¶ŠøŃŠ° ŠŠøŃŃŠ°Š½Š° ŠŃŠ“Š°Š½ŠøŃ (324-331); Š”Š²ŠµŠ“Š¾ŃŠµŃŠµ ŃŠ°ŃŠ½ŠøŠŗŠ° : ŠŠ½ŃŠ¾Š½ŠøŃŠµ ŠŃŃŠøŃ: Š”Š¾Š»ŃŠ½ŃŠø Š³Š¾Š²Š¾ŃŠµ, ŠŠ°ŃŠ¾Š“Š½Š¾ ŠæŠ¾Š·Š¾ŃŠøŃŃŠµ (ŠŃŃŠ³ 101), ŃŠµŠ¶ŠøŃŠ° Š¦ŠøŃŠ°Š½Š° ŠŃŃŃŃŠøŃŠµ (332-336); ŠŠ¾ Šø Š·Š°ŃŃŠ¾ ŃŠ±Šø ŠŗŃŠ°Š·Š°? : ŠŠøŠŗŠ° ŠŠ°Š·ŠøŃ: Š£Š±ŠøŃŠµ ŠŗŃŠ°Š·Š°, ŠŠ°ŃŠ¾Š“Š½Š¾ ŠæŠ¾Š·Š¾ŃŠøŃŃŠµ, ŃŠµŠ¶ŠøŃŠ° ŠŠ»ŠøŠ²ŠµŃ ŠŠøŠŗŃŠ¾ŃŠ¾Š²ŠøŃ (336-340); Š ŃŠ¼ŠµŃŠ½ŠøŃŠŗŠø Šø Š“ŃŃŃŃŠ²ŠµŠ½Šø ŃŠøŠ½ : ŠŃŠ“ŠøŃŠµŠ½ŃŠøŃŠ° Šø ŠŠµŃŠ½ŠøŃŠ°Š¶ ŠŠ°ŃŠ»Š°Š²Š° Š„Š°Š²ŠµŠ»Š°, ŠŃŠµŃŠµ 212, ŃŠµŠ¶ŠøŃŠ° ŠŃŠ±Š¾Š¼ŠøŃ ŠŃŠ°ŃŠŗŠøŃ (340-344); ŠŠæŃŃŠµŠ¶ŠøŃŠøŃŠµ Š½Š° ŠŠ¾ŃŠ°Š½ŃŠøŃŠ° Š²ŠµŠ½ŃŃ : Š”Š»Š¾Š±Š¾Š“Š°Š½ Š”ŠµŠ»ŠµŠ½ŠøŃ: ŠŠ¾ŃŠ°Š½ŃŠøŃŠµŠ² Š²ŠµŠ½Š°Ń 7, ŠŃŠµŃŠµ 212, ŃŠµŠ¶ŠøŃŠ° ŠŠ¾ŃŠ°Š½ Š Š°ŃŠŗŠ¾Š²ŠøŃ (344-353); ŠŠ¾ŃŠ¾Š“ŠøŃŠ½Š° ŠæŃŠµŠæŠøŃŠŗŠ° Š½Š° ŃŃŠµŠ½Šø : ŠŠ¾ŃŠøŃŠ»Š°Š² ŠŠµŠŗŠøŃ: ŠŠ¾ŃŠµŃŠæŠ¾Š“ŠµŠ½ŃŠøŃŠ°, Š“ŃŠ°Š¼Š°ŃŠøŠ·Š°ŃŠøŃŠ° ŠŠ¾ŃŠøŃŠ»Š°Š² ŠŠøŃ Š°ŃŠ»Š¾Š²ŠøŃ, ŠŃŠµŃŠµ 212, ŃŠµŠ¶ŠøŃŠ° ŠŃŃŠµŠ½ŠøŃŠµ ŠŠ¾Š²Š°Š½Š¾Š²ŠøŃ (353-357); ŠŃŠ¾ŃŠøŠ² Š¶ŠøŠ²Š¾ŃŠ½ŠøŃ Š¾ŠŗŠ²ŠøŃŠ° : Š¢Š¾Š“Š¾Ń ŠŠ°Š½Š¾ŃŠ»Š¾Š²ŠøŃ: Š¦ŠµŠ½ŃŃŠøŃŃŠ³Š°Š»Š½Šø ŠøŠ³ŃŠ°Ń, ŠŠµŠ¾Š³ŃŠ°Š“ŃŠŗŠ¾ Š“ŃŠ°Š¼ŃŠŗŠ¾ ŠæŠ¾Š·Š¾ŃŠøŃŃŠµ, ŃŠµŠ¶ŠøŃŠ° ŠŠ°Š¾Š»Š¾ ŠŠ°ŃŠµŠ»Šø (357-364); ŠŃŠæŠŗŠø Š¼ŠµŠ“Š°ŃŠ¾Š½Šø : ŠŠ¾ŃŃŠ° Š¢ŃŠøŃŠŗŠ¾Š²ŠøŃ: ŠŃŠ±Š°Š²Š½Š¾ ŠæŠøŃŠ¼Š¾, ŠŠ¾Š·Š¾ŃŠøŃŃŠµ Š½Š° Š¢ŠµŃŠ°Š·ŠøŃŠ°Š¼Š°, Š°Š“Š°ŠæŃŠ°ŃŠøŃŠ° Šø ŃŠµŠ¶ŠøŃŠ° ŠŠøŃŠ¾ŃŠ»Š°Š² ŠŠµŠ»Š¾Š²ŠøŃ (364-367); ŠŃŠµŠ“ŃŠ°ŃŃŠ“Šµ Šø ŃŃŠ±Š°Š² : ŠŠøŠ»Š¾ŃŠ°Š² ŠŠ°ŃŠøŠ½Š¾Š²ŠøŃ: ŠŠ°ŃŃŠøŠ½Š° ŃŃŠ»ŃŠ°Š½ŠøŃŠ° Š”Š²ŠµŃŠ¾Š·Š°ŃŠ° ŠŠ¾ŃŠ¾Š²ŠøŃŠ°, ŠŠ°ŃŠ¾Š“Š½Š¾ ŠæŠ¾Š·Š¾ŃŠøŃŃŠµ ŠøŠ· ŠŠ¾ŃŃŠ°ŃŠ°, ŃŠµŠ¶ŠøŃŠ° ŠŠøŠ»Š¾Ń ŠŠ°Š·ŠøŠ½ (368-371); ŠŠ¾ŃŃŠ¾ŃŠ°ŃŠŗŠ° ŠŗŠ¾Š¼ŠµŠ“ŠøŃŠ° : ŠŠ¾Š²Š°Šŗ ŠŠ¾Š²Š°Šŗ: ŠŠæŠµŃŠ°ŃŠøŃŠ° ŠŠ°ŃŠ°Š±ŃŃŠ¼Š°, ŠŠ°Š»Š° ŃŃŠµŠ½Š° `ŠŃŠ°Š½ŠøŃŠ»Š°Š² ŠŃŃŠøŃ` - Š”ŠŗŠ°Š“Š°ŃŠ»ŠøŃŠ°, ŃŠµŠ¶ŠøŃŠ° ŠŃŠ°Š³Š°Š½ ŠŠ°ŠŗŠ¾Š²ŃŠµŠ²ŠøŃ (371-376); ŠŃŠ°Ń ŃŠ°ŃŠ°Š“ŃŠµ Ń `ŠŠ¾Š»ŠøŃŠøŃŠø` (377-378); ŠŠµŠ¾Š³ŃŠ°Š“ŃŠŗŠ° ŠæŠ¾Š·Š¾ŃŠøŃŠ½Š° ŠŗŃŠøŃŠøŠŗŠ° - Š“Š°Š½Š°Ń (378-380). - [ŠŃŠøŠŗŠ°Š·Šø ŠŗŃŠøŠ³Š°] (381-386): ŠŃŠøŠ³Š° ŃŃŠ±Š°Š²Šø Šø Š¾ŃŠæŠ¾ŃŠ° : ŠØŠ°ŠŗŠ° ŃŠ¾Š»Šø ŠŠøŃŠµ Š”ŃŃŠæŠøŃŠµ... (381-386); ŠŠøŃŠµŃŠ°ŃŃŃŠ° (387-392). Summary / translation into English Zoran PaunoviÄ (393-398). ŠŠ¼ŠµŠ½ŠøŠŗ (399-410). ŠŠ°ŠæŠ¾Š¼ŠµŠ½Š° Š°ŃŃŠ¾ŃŠ° (411-412). Napomene Š¢ŠøŃŠ°Š¶ 500 ŠŠ° ŠæŃŠµŃŠ°Š²ŠøŃŠŗŃ ŠŗŠ¾ŃŠøŃŠ° Š±ŠµŠ»ŠµŃŠŗŠ° Š¾ Š°ŃŃŠ¾ŃŃ Šø Š“ŠµŠ»Ń Ń Š°ŃŃŠ¾ŃŠ¾Š²Š¾Š¼ ŃŠ»ŠøŠŗŠ¾Š¼. ŠŠøŠ±Š»ŠøŠ¾Š³ŃŠ°ŃŠøŃŠ°: ŃŃŃ. 387-392 Summary Š ŠµŠ³ŠøŃŃŠ°Ń. Predmetne odrednice Š„ŃŠøŃŃŠøŃ, ŠŠ¾Š²Š°Š½, 1933-2002 -- `Š§ŠøŃŃŠµ ŃŃŠŗŠµ` ŠŠøŃ Š°ŃŠ»Š¾Š²ŠøŃ-ŠŠøŃ ŠøŠ·, ŠŠ¾ŃŠøŃŠ»Š°Š², 1922-1997 -- `ŠŠ°Š½Š¾Š²ŠøŃ Š”ŃŃŠ°Ń ŠøŃŠ°` Š”ŠøŠ¼Š¾Š²ŠøŃ, ŠŃŠ±Š¾Š¼ŠøŃ, 1935- -- `Š„Š°ŃŠ°Š½Š°Š³ŠøŠ½ŠøŃŠ°` ŠŠ°Š½ŃŠµŠ»ŠøŃ, Š”Š°Š¼ŃŠøŠ»Š¾, 1842-1886 ŠŠ¾Š±ŃŠøŠ½Š¾Š²ŠøŃ, ŠŠµŃŠ°, 1853-1923 ŠŃŠ²Š°Š·, ŠŠøŠ»Š°Š½, 1897-1980 Š¤ŠµŃŠ°ŃŠø, Š Š°Ń ŠµŠ»Š°, 1911-1994 ŠØŠ°Š»Š°ŃŠøŃ, Š”ŃŠµŠ²Š°Š½, 1929-2002 ŠŠ°ŃŠ°Ń, ŠŠøŃŠ°, 1929- Š Š°ŠŗŠøŃŠøŠ½, ŠŃŃŠøŃ ŠŠ²Š¾Š²ŠøŃ, 1882-1952 ŠŠ°Š½Š¾ŃŠ»Š¾Š²ŠøŃ, Š¢Š¾Š“Š¾Ń, 1883-1968 -- `ŠŠæŃŠøŃŠµŠ½Šø ŠŗŃŠ°Ń` -- Š”ŃŠµŠ½ŃŠŗŠ¾ ŠøŠ·Š²Š¾ŃŠµŃŠµ ŠŃŃŠŗŠ¾Š²ŠøŃ, ŠŠøŠ¼ŠøŃŃŠøŃŠµ, 1925- ŠŠ¾ŠæŠ¾Š²ŠøŃ, ŠŠ¾Š²Š°Š½ Š”ŃŠµŃŠøŃŠ°, 1806-1856 -- `ŠŠ¾ŠŗŠ¾Š½Š“ŠøŃŠµŠ½Š° ŃŠøŠŗŠ²Š°` -- Š”ŃŠµŠ½ŃŠŗŠ¾ ŠøŠ·Š²Š¾ŃŠµŃŠµ ŠŠøŃŠ°Ń, ŠŠµŃŠ°Š½, 1934- ŠŠøŠ»ŠøŠ²Š¾ŃŠµŠ²ŠøŃ, ŠŠøŠŗŠøŃŠ°, - ŠŠ°Š²Š»Š¾Š²ŠøŃ, ŠŠøŠ¾Š“ŃŠ°Š³, 1928- -- `ŠŠ¾ŃŠ°ŃŠø Ń Š“ŃŃŠ³Š¾Ń ŃŠ¾Š±Šø` -- Š”ŃŠµŠ½ŃŠŗŠ¾ ŠøŠ·Š²Š¾ŃŠµŃŠµ ŠŃŠ¶ŠøŃ, ŠŠ°ŃŠøŠ½, 1508-1567 -- `ŠŃŠ½Š“Š¾ ŠŠ°ŃŠ¾ŃŠµ` -- Š”ŃŠµŠ½ŃŠŗŠ¾ ŠøŠ·Š²Š¾ŃŠµŃŠµ ŠŠµŠ»Š¾Š²ŠøŃ, ŠŠøŃŠ¾ŃŠ»Š°Š², 1927-2005 ŠŃŃŠøŃ, ŠŃŠ°Š½ŠøŃŠ»Š°Š², 1864-1938 -- `ŠŠ¶Š°Š»Š¾ŃŃŠµŠ½Š° ŠæŠ¾ŃŠ¾Š“ŠøŃŠ°` -- Š”ŃŠµŠ½ŃŠŗŠ¾ ŠøŠ·Š²Š¾ŃŠµŃŠµ ŠŃŠ°ŃŠŗŠøŃ, ŠŃŠ±Š¾Š¼ŠøŃ, 1937-2004 ŠŠµŃŠŗŠ¾Š²Š°Ń, ŠŠµŠ°Š½Š°, 1950- -- `Š”Š»ŠøŠŗŠµ Š¶Š°Š»Š¾ŃŠ½ŠøŃ Š“Š¾Š¶ŠøŠ²ŃŠ°ŃŠ°` -- Š”ŃŠµŠ½ŃŠŗŠ¾ ŠøŠ·Š²Š¾ŃŠµŃŠµ Š Š°ŃŠŗŠ¾Š²ŠøŃ, ŠŠ¾ŃŠ°Š½, 1937- Š§ŃŠ»Šø, Š Š¾Š±ŠµŃŃŠ¾, 1934- ŠØŠµŃŠµŃ, Š„ŠµŠ»Š¼ŃŃ, 1952- ŠŠ¾ŠŗŠ°ŃŠ¾, ŠŠ¾Š²Š°Š½Šø, 1313-1375 -- `ŠŠµŠŗŠ°Š¼ŠµŃŠ¾Š½` ŠŠµŠ±Š¾Š²ŠøŃ, ŠŠ¾ŃŃŠµ, 1928-2004 -- `ŠŠ¾Š»ŃŠ° Š·ŠµŠ¼ŃŠ°` -- Š”ŃŠµŠ½ŃŠŗŠ¾ ŠøŠ·Š²Š¾ŃŠµŃŠµ ŠŠøŠ»ŠµŃ, Š„Š°ŃŠ½ŠµŃ, 1929-1995 -- `Š¦ŠµŠ¼ŠµŠ½Ń` -- Š”ŃŠµŠ½ŃŠŗŠ¾ ŠøŠ·Š²Š¾ŃŠµŃŠµ Š ŠøŃŃŠøŃ, ŠŃŠ±ŠøŃŠ°, 1947- ŠŠ¾Š±ŃŃŠ½, ŠŠ¾Š½Š°Š»Š“ ŠŠø, 1938- -- `ŠŠ°ŃŃŠøŃŠ° ŃŠµŠ¼ŠøŃŠ°` -- Š”ŃŠµŠ½ŃŠŗŠ¾ ŠøŠ·Š²Š¾ŃŠµŃŠµ ŠŠ°Š²ŠøŃ, ŠŠ¾Š²ŠøŃŠ°, 1957- ŠŠµŃŠøŃ, ŠŠµŠ“ŠµŃŠŗŠ¾, 1930-2019 -- `Š¦ŃŃŠ°Š½ŃŠŗŠø 1918` -- Š”ŃŠµŠ½ŃŠŗŠ¾ ŠøŠ·Š²Š¾ŃŠµŃŠµ ŠŠ¾ŠŗŠøŃ, ŠŠøŃŠ¾ŃŠ»Š°Š², 1941- Š¦ŃŃŠ°Š½ŃŠŗŠø, ŠŠøŠ»Š¾Ń, 1893-1977 -- ŠŃŠ¾Š·Š° -- Š”ŃŠµŠ½ŃŠŗŠ¾ ŠøŠ·Š²Š¾ŃŠµŃŠµ ŠŠ°Š½ŠøŃŠµŠ²ŠøŃ, ŠŠµŃŠ°Ń, 1930-2006 Š¦Š°Š½ŠŗŠ°Ń, ŠŠ²Š°Š½, 1876-1918 -- `Š”Š»ŃŠ³Šµ` -- Š”ŃŠµŠ½ŃŠŗŠ¾ ŠøŠ·Š²Š¾ŃŠµŃŠµ ŠŠ¾ŃŃŠ½, ŠŠøŠ»Šµ, 1928- Š”ŃŠµŠ²Š°Š½Š¾Š²ŠøŃ, ŠŠøŠ“Š¾ŃŠ°Š², 1942- -- `ŠŠ¾ŃŠ°Ń ŃŠµ Š½Š¾Ń` -- Š”ŃŠµŠ½ŃŠŗŠ¾ ŠøŠ·Š²Š¾ŃŠµŃŠµ ŠŠ°ŃŠøŃŠøŃ, ŠŠøŠ»ŠµŠ½ŠŗŠ¾, 1927-2002 ŠŃŠ»ŠµŠ¶Š°, ŠŠøŃŠ¾ŃŠ»Š°Š², 1893-1981 -- `ŠŠ°Š½ŠŗŠµŃ Ń ŠŠ»ŠøŃŠ²Šø` -- Š”ŃŠµŠ½ŃŠŗŠ¾ ŠøŠ·Š²Š¾ŃŠµŃŠµ ŠŠ°ŃŠ¾, ŠŠµŠ¾ŃŠ³ŠøŃ, 1934- ŠŠµŠŗŠµŃ, Š”Š°Š¼ŃŃŠµŠ», 1906-1989 -- `Š§ŠµŠŗŠ°ŃŃŃŠø ŠŠ¾Š“Š¾Š°` -- Š”ŃŠµŠ½ŃŠŗŠ¾ ŠøŠ·Š²Š¾ŃŠµŃŠµ Š£Š³ŃŠøŠ½Š¾Š², ŠŠ°Š²Š»Šµ, 1926-2007 ŠŠøŃŠŗŃŠµŠ²ŠøŃ, Š”ŃŠ°ŃŠøŃŠ»Š°Š² ŠŠ³Š½Š°ŃŠø, 1885-1939 -- `ŠŠ°ŃŠŗŠ°` -- Š”ŃŠµŠ½ŃŠŗŠ¾ ŠøŠ·Š²Š¾ŃŠµŃŠµ Š¢ŃŠ°ŠøŠ»Š¾Š²ŠøŃ, ŠŠøŃŠ°, 1924-1989 Š¢Š¾Š¼ŠøŃ, ŠŃŠ°Š³Š°Š½, 1941- -- `Š Š°ŃŠŗŃŃŃŠµ` -- Š”ŃŠµŠ½ŃŠŗŠ¾ ŠøŠ·Š²Š¾ŃŠµŃŠµ ŠŠøŠ³Š¾Š½, Š”ŃŠµŠ²Š¾, 1926-2005 ŠŠµŠŗŠµŃ, Š”Š°Š¼ŃŃŠµŠ», 1906-1989 -- `ŠŠ¾ŃŠ°ŃŠø` -- Š”ŃŠµŠ½ŃŠŗŠ¾ ŠøŠ·Š²Š¾ŃŠµŃŠµ ŠŠøŠ»Š°Š“ŠøŠ½Š¾Š²ŠøŃ, ŠŠ°ŃŠŗŠ¾, - ŠŠ°Š±Š¾Ń, ŠŠ°Š·Š°, 1917- -- `ŠŠ°ŠŗŠ¾ ŃŃ Š²Š°ŃŠøŃŠø, Š·Š°Š“ŃŠ¶Š°ŃŠø Šø Š¾ŃŠ°ŃŠ°ŃŠøŃŠø ŃŠµ Š¼ŃŃŠŗŠ°ŃŃŠ°` -- Š”ŃŠµŠ½ŃŠŗŠ¾ ŠøŠ·Š²Š¾ŃŠµŃŠµ ŠŃŠ“Š°Š½ŠøŃ, ŠŠøŃŃŠ°Š½Š°, 1951- ŠŃŃŠøŃ, ŠŠ½ŃŠ¾Š½ŠøŃŠµ, - -- `Š”Š¾Š»ŃŠ½ŃŠø Š³Š¾Š²Š¾ŃŠµ` -- Š”ŃŠµŠ½ŃŠŗŠ¾ ŠøŠ·Š²Š¾ŃŠµŃŠµ ŠŃŃŃŃŠøŃŠµ, Š¦ŠøŃŠ°Š½Š°, 1940- ŠŠ°Š·ŠøŃ, ŠŠøŠ²Š¾ŃŠ°Š“, 1933-2009 -- `Š£Š±ŠøŃŠµ ŠŗŃŠ°Š·Š°` -- Š”ŃŠµŠ½ŃŠŗŠ¾ ŠøŠ·Š²Š¾ŃŠµŃŠµ ŠŠøŠŗŃŠ¾ŃŠ¾Š²ŠøŃ, ŠŠ»ŠøŠ²ŠµŃ, - Š„Š°Š²ŠµŠ», ŠŠ°ŃŠ»Š°Š², 1936- -- `ŠŃŠ“ŠøŃŠµŠ½ŃŠøŃŠ°` -- Š”ŃŠµŠ½ŃŠŗŠ¾ ŠøŠ·Š²Š¾ŃŠµŃŠµ Š„Š°Š²ŠµŠ», ŠŠ°ŃŠ»Š°Š², 1936- -- `ŠŠµŃŠ½ŠøŃŠ°Š¶` -- Š”ŃŠµŠ½ŃŠŗŠ¾ ŠøŠ·Š²Š¾ŃŠµŃŠµ Š”ŠµŠ»ŠµŠ½ŠøŃ, Š”Š»Š¾Š±Š¾Š“Š°Š½, 1933-1995 -- `ŠŠ¾ŃŠ°Š½ŃŠøŃŠµŠ² Š²ŠµŠ½Š°Ń 7` -- Š”ŃŠµŠ½ŃŠŗŠ¾ ŠøŠ·Š²Š¾ŃŠµŃŠµ ŠŠµŠŗŠøŃ, ŠŠ¾ŃŠøŃŠ»Š°Š², 1930-1992 -- ŠŃŠ¾Š·Š° -- Š”ŃŠµŠ½ŃŠŗŠ¾ ŠøŠ·Š²Š¾ŃŠµŃŠµ ŠŠ¾Š²Š°Š½Š¾Š²ŠøŃ, ŠŃŃŠµŠ½ŠøŃŠµ, 1932- ŠŠ°Š½Š¾ŃŠ»Š¾Š²ŠøŃ, Š¢Š¾Š“Š¾Ń, 1883-1968 -- `Š¦ŠµŠ½ŃŃŠøŃŃŠ³Š°Š»Š½Šø ŠøŠ³ŃŠ°Ń` -- Š”ŃŠµŠ½ŃŠŗŠ¾ ŠøŠ·Š²Š¾ŃŠµŃŠµ ŠŠ°ŃŠµŠ»Šø, ŠŠ°Š¾Š»Š¾, 1949- Š¢ŃŠøŃŠŗŠ¾Š²ŠøŃ, ŠŠ¾ŃŃŠ°, 1843-1875 -- `ŠŃŠ±Š°Š²Š½Š¾ ŠæŠøŃŠ¼Š¾` -- Š”ŃŠµŠ½ŃŠŗŠ¾ ŠøŠ·Š²Š¾ŃŠµŃŠµ ŠŠ°ŃŠøŠ½Š¾Š²ŠøŃ, ŠŠøŠ»Š¾ŃŠ°Š², - -- `ŠŠ°ŃŃŠøŠ½Š° ŃŃŠ»ŃŠ°Š½ŠøŃŠ° Š”Š²ŠµŃŠ¾Š·Š°ŃŠ° ŠŠ¾ŃŠ¾Š²ŠøŃŠ°` -- Š”ŃŠµŠ½ŃŠŗŠ¾ ŠøŠ·Š²Š¾ŃŠµŃŠµ ŠŠ°Š·ŠøŠ½, ŠŠøŠ»Š¾Ń, - ŠŠ¾Š²Š°Šŗ, ŠŠ¾Š²Š°Šŗ, 1928-1995 -- `ŠŠæŠµŃŠ°ŃŠøŃŠ° ŠŠ°ŃŠ°Š±ŃŃŠ¼Š°` -- Š”ŃŠµŠ½ŃŠŗŠ¾ ŠøŠ·Š²Š¾ŃŠµŃŠµ ŠŠ°ŠŗŠ¾Š²ŃŠµŠ²ŠøŃ, ŠŃŠ°Š³Š°Š½, 1954- Š”ŃŃŠæŠøŃŠ°, ŠŠøŃŠ°, 1923- -- `ŠØŠ°ŠŗŠ° ŃŠ¾Š»Šø` ŠŠ¾Š·Š¾ŃŠøŃŠ½Š° ŃŠ¼ŠµŃŠ½Š¾ŃŃ -- Š”ŃŠ±ŠøŃŠ° -- 20. Š². Š”ŃŠæŃŠŗŠ° Š“ŃŠ°Š¼Š° -- 20. Š². OÄuvanost 4.
SpoljaÅ”njost kao na fotografijama, unutraÅ”njost u dobrom i urednom stanju! BoÅ”ko Tokin (Äakovo, 2. april 1894 ā Beograd, decembar 1953) bio je jugoslovenski i srpski novinar, pisac, prevodilac, teoretiÄar, kritiÄar[1] i pionir filmske kritike i misli o filmu kod Srba. Pored toga bio je i propagator i popularizator filma, tada novog medija. Prvi je ovdaÅ”nji filmski autor koji je zbog svog delovanja zatvaran. Bio je krajnje osobena, živopisna i jedinstvena pojava u južnoslovenskoj i srpskoj kulturi.[2] Kao sledbenik jedinstvenog avangardnog pokreta zenitizam, bio je pokretaÄ i jedan od urednika avangardnog jugoslovenskog Äasopisa Zenit, koji je izlazio u Kraljevini Jugoslaviji od 1921. do 1926. godine.[3] Pisao je teorijske, kritiÄke i istorijske tekstove o književnosti i filmu, bavio se filmskom i pozoriÅ”nom kritikom, objavljivao poeziju i prozu, a takoÄe je i autor brojnih tekstova o sportu.[4] Biografija Detinjstvo i mladost BoÅ”ko Tokin roÄen je 1894. godine u Äakovu, rodnom mestu Dositeja ObradoviÄa, u rumunskom delu Banata. Osnovnu Å”kolu zapoÄeo je u Äulvezuvama, a zavrÅ”io je u VrÅ”cu. Realnu gimnaziju zapoÄeo je u Zemunu, a maturirao je u TemiÅ”varu 1912. Prema nekim izvorima, bio je Å”kolski drug MiloÅ”a Crnjanskog.[4] Posle mature nastanio se kod strica u Zemun, gde se sprijateljio sa Slavkom VorkapiÄem, Savom Å umanoviÄem I Nikolom KrstiÄem. U periodu izmeÄu dva rata družio se u Beogradu i sa Tinom UjeviÄem i Stanislavom Vinaverom.[2] Beogradska ÄarÅ”ija zvala ih je ātruba, Äinele i veliki bubanjā, prestoniÄki muziÄki trio.[1] Do januara 1914. dva puta je proputovao srednju Evropu. Tada prelazi u Beograd, prestonicu Kraljevine Srbije, i poÄinje da radi kao novinar u listu Pijemont, glasilu organizacije Crna ruka.[5] UÄeÅ”Äe u Prvom svetskom ratu Prelazak srpske vojske preko zavejanih albanskih planina, u zimu 1915/16. U Prvom svetskom ratu u poÄetku je uÄestvovao kao dobrovoljac na frontu. Kasnije je bio Älan Ratnog pres biroa Srpske vrhovne komande, Äiji je Å”ef bio Slobodan JovanoviÄ. PreÅ”ao je Albaniju sa zaÅ”titnim polubataljonom Vrhovne komande. Godine 1916. stigao je sa prvim izbeglicama iz Srbije u Francusku.[2] MeÄuratni period Kalemegdan 1930. godine Terazije 1934. godine U Parizu je Tokin gledao prve filmove Äarlija Äaplina[2]. Na Sorboni je upisao studije estetike i istorije umetnosti, gde je sluÅ”ao predavanja tadaÅ”njih vodeÄih francuskih filozofa. Na Monparnasu se družio sa domaÄim i svetskim intelektualcima, meÄu kojima su bili Slavko VorkapiÄ, Tin UjeviÄ, Lav Trocki, Marsel Sovaž i drugi. SaraÄivao je sa viÅ”e uglednih francuskih listova i predstavljao je jugoslovensku kulturu kroz razne aktivnosti. Godine 1917. uÄestvovao je u organizovanju Prve srpske izložbe u Parizu, a 1919. i Prve jugoslovenske izložbe. Pored toga preveo je i objavio Antologiju savremenih jugoslovenskih pesama (fr. Anthologie de PoĆ©mes yougoslaves contemporaine) sa delima naÅ”ih modernih pesnika. U meÄuvremenu je dosta vremena provodio putujuÄi u Monte Karlo, Nicu, Marsej, Barselonu, Brisel, London...[5] U Jugoslaviju se vratio 1920. i u listu Progres objavljuje prvu filmsku kritiku na srpskom jeziku. Do 1925. godine aktivno je uÄestvovao u svim književnim i umetniÄkim manifestacijama u zemlji. Bio je Älan avangardnog pokreta zenitizam i sa Ljubomirom MiciÄem i Ivanom Golom 1921. objavljuje āManifest zenitizmaā, a zatim je bio i zastupnik u Beogradu Äuvenog avangardnog Äasopisa Zenit.[6] Bio je takoÄe i Älan grupe Alfa - Beogradske književne zajednice, Äiji su Älanovi saraÄivali u razliÄitim avangardnim Äasopisima tog vremena, kakvi su bili zagrebaÄka Kritika, MiciÄev Zenit i drugi.[a][1][7] Drugi svetski rat i posleratni period Za vreme okupacije tokom Drugog svetskog rata Tokin je bio urednik kolaboracionistiÄkog lista Kolo i sve vreme rata objavljivao je filmske kritike. Zbog saradnje u Kolu 1945. godine suÄeno mu je jer je taj list `donosio Älanke i fotografije o uspesima i pobedama okupatora`. OsuÄen je na gubitak nacionalne Äasti i prisilan rad. Proveo je u zatvoru tri godine.[8] Po izdržavanju kazne dobija državni posao u jednoj knjižari u VrÅ”cu. Do 1951. godine nije objavljivao niÅ”ta,[4] ali onda brzo poÄinje svoj put ka punoj reafirmaciji i vraÄa se filmu i donekle novinarstvu.[2] PiÅ”e o filmu za mnoge specijalizovane listove, drži predavanja u Jugoslovenskoj kinoteci i KolarÄevoj zadužbini,[5] sa Vladetom LukiÄem prireÄuje Filmski leksikon. BoÅ”ko Tokin umro je u Beogradu, decembra 1953. godine, u 59. godini života. Novinarski rad Novinarsku karijeru zapoÄeo je 1914. godine u listu Pijemont. U Prvom svetskom ratu bio je angažovan u Ratnom pres birou Srpske vrhovne komande. Tokom boravka u Francuskoj postaje saradnik viÅ”e pariskih Äasopisa u kojima objavljuje eseje. Njegov esej āKinematografska estetikaā preveden je tada na Äak Å”est evropskih jezika.[5] Po povratku u Jugoslaviju saraÄuje u mnogim Äasopisima. UoÄi Drugog svetskog rata, u tadaÅ”njem Äasopisu Vreme u trinaest nastavaka objavio je Istoriju jugoslovenskog filma do rata.[2] Kao profesionalni novinar je 1921.[9] bio jedan od osnivaÄa Jugoslovesnkog novinarskog udruženja.[1] TakoÄe je bio i zaÄetnik jugoslovenske filmske i sportske priÄe. UreÄivao je razne sportske listove i bio strastveni ljubitelj fudbala.[5] Svoje Älanke objavljivao je u Äasopisima Letopis matice srpske, XX vek, Vreme, Zenit, Tribuni, Film, Hipnos, Beogradske novosti, Mlada Bosna, Ilustrovani list Nedelja i drugim.... Film je serija slika koje, kad se prikažu na platnu, stvaraju iluziju pokretanja zahvaljujuÄi phi fenomenu. Ova optiÄka iluzija Äini da publika kontinuirano opaža pokret izmeÄu odvojenih objekata koji se vide brzo u nastavcima. Proces pravljenja filma je i umetnost i industrija. Film se pravi fotografisanjem pravih scena kamerom za snimanje, fotografisanjem crteža ili minijaturnih modela koriÅ”Äenjem tradicionalne tehnike animacija ili kombinacijom svih tehnika i drugih vizuelnih efekata. ReÄ `cinema` (eng. bioskop), skraÄeno od kinematografija, koristi se Äesto da bi oznaÄila industriju filmova ili samu umetnost njihovog stvaranja.[1] Savremena definicija bioskopa bi bila da je to umetnost simuliranja iskustva do komunikativnih ideja, priÄa, percepcija, oseÄanja, lepote ili atmosfere snimljenih ili programiranih pokretnih slika sa ostalim senzornim stimulacijama. Filmovi su na poÄetku snimani preko plastiÄne trake kroz projektor na ogromnom platnu. Mnogi dugometražni filmovi su sada potpuno digitalni kroz ceo proces produkcije, distribucije i egzibicije. Filmovi su kulturni artefakti osmiÅ”ljeni od strane specifiÄnih kultura. Oni prikazuju te kulture i zauzvrat utiÄu na njih. Film je smatran važnom umetnoÅ”Äu, izvorom popularne razonode i moÄnim medijem za edukovanje graÄana. Vizuelna baza filma daje univerzalnu moÄ komunikacije. Neki filmovi su postali svetski poznati koriÅ”Äenjem titlova za prevod dijaloga u jezik gledalaca. Neki su kritikovali filmsku industriju i glorifikaciju nasilja[1], kao i njen potencijalno negativan tretman prema ženama.[2][3] Individualne fotografije koje saÄinjavaju film se nazivaju ramovi. Tokom projekcije tradicionalnih filmova, rotirajuÄi zatvaraÄ Äini da tamni intervali budu pomereni u poziciju za projektovanje svakom ramu, ali gledalac ne primeÄuje te prekide zbog efekta poznatog kao upornost vida (eye persistence), gde oko zadrži vizuelnu fotografiju na deliÄ sekunde posle pomeranja izvora. Postoje mnogi drugi izrazi za film: individualna pokretna slika, Å”ou slika, pokretna/pomerajuÄa slika, `photoplay` i `flick` (eng. zvrÄka). NajÄeÅ”Äi izraz u SAD je `movie`, dok se u Evropi preferira `film`. U ranim godinama reÄ `sheet` (eng. platno) se ponekad koristila umesto ekrana...
GROZDANA OLUJIÄ OLDANINI VRTOVI Tvrdi povez IzdavaÄ Bookland ŠŃŠ¾Š·Š“Š°Š½Š° ŠŠ»ŃŃŠøŃ (ŠŃŠ“ŠµŠ²ŠøŠŗ, 30. Š°Š²Š³ŃŃŃ 1934 ā ŠŠµŠ¾Š³ŃŠ°Š“, 16. Š¼Š°ŃŃ 2019) Š±ŠøŠ»Š° ŃŠµ ŃŃŠæŃŠŗŠ° ŃŠæŠøŃŠ°ŃŠµŃŠøŃŠ°, ŠµŃŠµŃŠøŃŃŠŗŠøŃŠ°, ŠæŃŠµŠ²Š¾Š“ŠøŃŠµŃŠŗŠ° Šø Š°Š½ŃŠ¾Š»Š¾Š³ŠøŃŠ°ŃŠŗŠ°.[1] ŠŠµŠ³Š°Ń ŠŃŠ¾Š·Š“Š°Š½Šµ ŠŠ»ŃŃŠøŃ Š½Š°Š»Š°Š·Šø ŃŠµ Ń ŠŠ“Š»ŠøŠ³Š°ŃŃ. ŠŠ°Š¾ ŃŠ¾Š¼Š°Š½ŃŠøŃŠµŃ, Š¾Š±ŃŠ°Š²ŠøŠ»Š° ŃŠµ ŃŠµŃŃ ŃŠ¾Š¼Š°Š½Š°: ŠŠ·Š»ŠµŃ Ń Š½ŠµŠ±Š¾ (1957), ŠŠ»Š°ŃŠ°Š¼ Š·Š° ŃŃŠ±Š°Š² (1962), ŠŠµ Š±ŃŠ“Šø Š·Š°ŃŠæŠ°Š»Šµ ŠæŃŠµ (1964), ŠŠøŠ²ŃŠµ ŃŠµŠ¼Šµ (1967), ŠŠ»Š°ŃŠ¾Š²Šø Ń Š²ŠµŃŃŃ (2009) Šø ŠŃŠµŠ¶ŠøŠ²ŠµŃŠø Š“Š¾ ŃŃŃŃŠ° (2017).[2] Š”Š°Š±ŃŠ°Š½Šø ŃŠ¾Š¼Š°Š½Šø Ń ŃŠµŃŃ ŠŗŃŠøŠ³Š° Š¾Š±ŃŠ°Š²ŃŠµŠ½Šø ŃŃ 2018. Š³Š¾Š“ŠøŠ½Šµ Ń ŠøŠ·Š“Š°ŃŃ Š”ŃŠæŃŠŗŠµ ŠŗŃŠøŠ¶ŠµŠ²Š½Šµ Š·Š°Š“ŃŃŠ³Šµ Šø ŠŠ°ŃŃŠµŠ½Š¾Š½Š°. Š¢Š°ŠŗŠ¾ŃŠµ, ŠŗŠ°Š¾ Š±Š°ŃŠŗŠ¾ŠæŠøŃŠ°Ń, Š¾Š±ŃŠ°Š²ŠøŠ»Š° ŃŠµ Š²ŠµŠ»ŠøŠŗŠø Š±ŃŠ¾Ń Š±Š°ŃŠŗŠø Šø Š·Š±ŠøŃŠŗŠø Š±Š°ŃŠŗŠø. ŠŠµŃŃ ŃŠøŠ¼Š° ŠæŠ¾ŃŠµŠ±Š½Š¾ ŃŠµ ŠøŃŃŠøŃŃ 10 Š·Š±ŠøŃŠŗŠø: Š”ŠµŠ“ŠµŃŠ½Š° ŃŃŠ¶Š° Šø Š“ŃŃŠ³Šµ Š±Š°ŃŠŗŠµ (1979), ŠŠµŠ±ŠµŃŠŗŠ° ŃŠµŠŗŠ° Šø Š“ŃŃŠ³Šµ Š±Š°ŃŠŗŠµ (1984), ŠŠµŃŠ°Šŗ Šø ŠæŃŠøŠ½ŃŠµŠ·Š° (1990), ŠŃŠøŠ½Ń Š¾Š±Š»Š°ŠŗŠ° (1990), ŠŠ»Š°ŃŠ½Šø ŃŠ°ŃŠøŃ Šø Š“ŃŃŠ³Šµ Š±Š°ŃŠŗŠµ (1998), ŠŠµŃŠµŃŠµŠ² ŃŠ²ŠµŃ (1998), Š”Š²ŠµŃŠ»Š¾ŃŠ½Š° Š²ŃŠ°ŃŠ° (2002), ŠŠ°Š¼ŠµŠ½ ŠŗŠ¾ŃŠø ŃŠµ Š»ŠµŃŠµŠ¾ Šø Š“ŃŃŠ³Šµ Š±Š°ŃŠŗŠµ (2002), Š”Š½ŠµŠ¶Š½Šø ŃŠ²ŠµŃ Šø Š“ŃŃŠ³Šµ Š±Š°ŃŠŗŠµ (2004) Šø ŠŠ°ŃŃŃŠŗ ŠŗŠ¾ŃŠø ŃŠµ ŠæŠ°Š¼ŃŠøŠ¾ ŃŠ½Š¾Š²Šµ Šø Š“ŃŃŠ³Šµ Š±Š°ŃŠŗŠµ (2007). ŠŠµŠ½Š° Š“ŠµŠ»Š° Š“Š¾Š¶ŠøŠ²ŠµŠ»Š° ŃŃ Š±ŃŠ¾ŃŠ½Š° ŠøŠ·Š“Š°ŃŠ° Ń Š·ŠµŠ¼ŃŠø, Š° ŠæŃŠµŠ²ŠµŠ“ŠµŠ½Š° ŃŃ Š½Š° ŃŠ°Šŗ 36 ŃŠ²ŠµŃŃŠŗŠøŃ ŃŠµŠ·ŠøŠŗŠ°. ŠŠ¾Š±ŠøŃŠ½ŠøŃŠ° ŃŠµ Š¼Š½Š¾Š³Š¾Š±ŃŠ¾ŃŠ½ŠøŃ ŠŗŃŠøŠ¶ŠµŠ²Š½ŠøŃ Š½Š°Š³ŃŠ°Š“Š° Šø ŠæŃŠøŠ·Š½Š°ŃŠ°, ŠŗŠ°ŠŗŠ¾ Š“Š¾Š¼Š°ŃŠøŃ , ŃŠ°ŠŗŠ¾ Šø ŃŃŃŠ°Š½ŠøŃ ā ŠŠ¾Š²ŠµŃŠ° Š·Š° Š¶ŠøŠ²Š¾ŃŠ½Š¾ Š“ŠµŠ»Š¾ Š£Š“ŃŃŠ¶ŠµŃŠ° ŠŗŃŠøŠ¶ŠµŠ²Š½ŠøŠŗŠ° Š”ŃŠ±ŠøŃŠµ (2004), ŠŠŠ-Š¾Š²Š° Š½Š°Š³ŃŠ°Š“Š° Š·Š° Š½Š°ŃŠ±Š¾ŃŠø ŃŠ¾Š¼Š°Š½ (2009), Š½Š°Š³ŃŠ°Š“Š° ŠŠ¾Š»ŠøŃŠøŠŗŠøŠ½Š¾Š³ Š·Š°Š±Š°Š²Š½ŠøŠŗŠ° (1980), Š½Š°Š³ŃŠ°Š“Š° ŠŠ»Š°Š“Š¾ ŠæŠ¾ŠŗŠ¾Š»ŠµŃŠµ (1980. Šø 1984), ŃŃŠø Š½Š°Š³ŃŠ°Š“Šµ ŠŠ¼Š°ŃŠµŠ²ŠøŃ Š“ŠµŃŃŠøŃ ŠøŠ³Š°ŃŠ°, ŠæŠ¾Š²ŠµŃŠ° ŠŠ¼Š°ŃŠµŠ²ŠøŃ Š“ŠµŃŃŠøŃ ŠøŠ³Š°ŃŠ° (2001), Š½Š°Š³ŃŠ°Š“Š° ŠŠ°ŃŠ¾Š“Š½Šµ ŠæŃŠ¾ŃŠ²ŃŠµŃŠµ, Š½Š°Š³ŃŠ°Š“Š° Š¢ŠµŠ»ŠµŠ³ŃŠ°Š¼Š°, Š½Š°Š³ŃŠ°Š“Š° ŠŠ»Š°ŃŠ½Šø Š»ŠµŠæŃŠøŃ Šø Š”ŃŠ°ŃŠ° Š¼Š°ŃŠ»ŠøŠ½Š° (2002), Š½Š°Š³ŃŠ°Š“Š° ŠŠ¾ŃŠ° Š”ŃŠ°Š½ŠŗŠ¾Š²ŠøŃ (2018), Š½Š°Š³ŃŠ°Š“Š° Š·Š° Š½Š°ŃŠ±Š¾ŃŃ ŃŠ²ŠµŃŃŠŗŃ ŠæŃŠøŃŃ Šø Š½Š°Š³ŃŠ°Š“Š° Š·Š° Š½Š°ŃŠ±Š¾ŃŃ Š¼Š¾Š“ŠµŃŠ½Ń Š±Š°ŃŠŗŃ ŃŠ²ŠµŃŠ° (1994). ŠŠ¾Š“ŠµŃŠµŠ½ ŃŠ¾Ń ŃŠµ Š²ŠøŃŠµŃŠŗŠø Š¾ŃŠ“ŠµŠ½ Dannebrog, 31. Š°Š²Š³ŃŃŃŠ° 1977. ŠŠøŠ»Š° ŃŠµ ŠæŠ¾ŃŠ°ŃŠ½Šø ŃŠ»Š°Š½ Š£Š½ŠøŠ²ŠµŃŠ·ŠøŃŠµŃŠ° Ń ŠŃŠ¾Š²Šø (Š”ŠŠ) Š¾Š“ 1970. Šø ŠæŠ¾ŃŠ°ŃŠ½Šø Š³ŃŠ°ŃŠ°Š½ŠøŠ½ Š³ŃŠ°Š“Š° ŠŃŠ»Š°.[1] ŠŠøŠ¾Š³ŃŠ°ŃŠøŃŠ° ŠŃŠ½Š¾Š²Š½Ń ŃŠŗŠ¾Š»Ń Š·Š°Š²ŃŃŠøŠ»Š° ŃŠµ Ń ŃŠ¾Š“Š½Š¾Š¼ Š¼ŠµŃŃŃ, Š° Š³ŠøŠ¼Š½Š°Š·ŠøŃŃ Ń ŠŠµŃŠµŃŃ. ŠŠøŠæŠ»Š¾Š¼ŠøŃŠ°Š»Š° ŃŠµ Šø Š¼Š°Š³ŠøŃŃŃŠøŃŠ°Š»Š° Š½Š° ŠŃŃŠæŠø Š·Š° ŠµŠ½Š³Š»ŠµŃŠŗŠø ŃŠµŠ·ŠøŠŗ Šø ŠŗŃŠøŠ¶ŠµŠ²Š½Š¾ŃŃ Š½Š° Š¤ŠøŠ»Š¾Š·Š¾ŃŃŠŗŠ¾Š¼ ŃŠ°ŠŗŃŠ»ŃŠµŃŃ Š£Š½ŠøŠ²ŠµŃŠ·ŠøŃŠµŃŠ° Ń ŠŠµŠ¾Š³ŃŠ°Š“Ń.[3] Š¢Š¾ŠŗŠ¾Š¼ ŃŃŃŠ“ŠøŃŠ° ŃŠ°Š“ŠøŠ»Š° ŃŠµ ŠŗŠ°Š¾ Š½Š¾Š²ŠøŠ½Š°ŃŠŗŠ° Š·Š° Š½ŠµŠŗŠ¾Š»ŠøŠŗŠ¾ Š¾Š¼Š»Š°Š“ŠøŠ½ŃŠŗŠøŃ Š»ŠøŃŃŠ¾Š²Š°.[4] ŠŃŠøŠ¶ŠµŠ²Š½ŠøŠ¼ ŃŠ°Š“Š¾Š¼ ŠæŠ¾ŃŠµŠ»Š° ŃŠµ Š“Š° ŃŠµ Š±Š°Š²Šø Š²ŠµŠ¾Š¼Š° ŃŠ°Š½Š¾, ŃŠ¾Ń Ń ŃŃŠµŠ“ŃŠ¾Ń ŃŠŗŠ¾Š»Šø. Š”Š²Š¾ŃŠ° Š“ŠµŠ»Š° Š¾Š±ŃŠ°Š²ŃŠøŠ²Š°Š»Š° ŃŠµ Ń Š»ŠøŃŃŠ¾Š²ŠøŠ¼Š° Š”ŃŃŠ°Š¶ŠøŠ»Š¾Š²Š¾ Šø ŠŠ»Š°Š“Š° ŠŗŃŠ»ŃŃŃŠ°. ŠŠ¾Š±ŠøŠ»Š° ŃŠµ Š½Š°Š³ŃŠ°Š“Ń Š·Š° Š½Š°ŃŠ±Š¾ŃŃ ŠæŃŠøŃŃ Š½Š° ŠŗŠ¾Š½ŠŗŃŃŃŃ ŠŗŠ¾ŃŠø ŃŠµ Š¾ŃŠ³Š°Š½ŠøŠ·Š¾Š²Š°Š»Š° ŠŠ¾ŃŠ±Š° 1953. Š³Š¾Š“ŠøŠ½Šµ.[5] Š¢Š°Š“Š° ŃŠ¾Ń ŃŠµ ŃŃŠ°Š¼ŠæŠ°Š½Š° ŠæŃŠ²Š° ŠæŃŠøŠæŠ¾Š²ŠµŃŠŗŠ°, ŃŠµ ŃŠµ ŃŠ°ŠŗŠ¾, ŃŠ° ŃŠ°Š¼Š¾ 19 Š³Š¾Š“ŠøŠ½Š°, Š·Š°ŠŗŠ¾ŃŠ°ŃŠøŠ»Š° Ń ŃŠ²ŠµŃ ŠŗŃŠøŠ¶ŠµŠ²Š½Š¾ŃŃŠø. ŠŠ°Š¶Š°Š½ Š“ŠµŠ¾ ŃŠ²Š¾ŃŠµ Š·Š°Š¾ŃŃŠ°Š²ŃŃŠøŠ½Šµ (Š“ŠµŠ¾ ŃŠ²Š¾ŃŠµ Š±ŠøŠ±Š»ŠøŠ¾ŃŠµŠŗŠµ, Š·Š±ŠøŃŠŗŃ ŠŗŃŠøŠ³Š° ŃŠ° ŠæŠ¾ŃŠ²ŠµŃŠ°Š¼Š° Šø ŃŠ²Š¾ŃŠøŃ Š»ŠøŃŠ½ŠøŃ ŠæŃŠµŠ“Š¼ŠµŃŠ°) ŠæŠ¾ŠŗŠ»Š¾Š½ŠøŠ»Š° ŃŠµ Š£Š“ŃŃŠ¶ŠµŃŃ Š·Š° ŠŗŃŠ»ŃŃŃŃ, ŃŠ¼ŠµŃŠ½Š¾ŃŃ Šø Š¼ŠµŃŃŠ½Š°ŃŠ¾Š“Š½Ń ŃŠ°ŃŠ°Š“ŃŃ āŠŠ“Š»ŠøŠ³Š°Ńā, ŃŠøŃŠ° ŃŠµ Š±ŠøŠ»Š° ŃŠ»Š°Š½ŠøŃŠ°.[6] ŠŃŠµŠ¼ŠøŠ½ŃŠ»Š° ŃŠµ 16. Š¼Š°ŃŃŠ° 2019. Š³Š¾Š“ŠøŠ½Šµ, Ń 85. Š³Š¾Š“ŠøŠ½Šø, Ń ŠŠµŠ¾Š³ŃŠ°Š“Ń, Š½Š°ŠŗŠ¾Š½ Š“ŃŠ¶Šµ Š±Š¾Š»ŠµŃŃŠø.[7][8] Š¢Ń Š²ŠµŃŃ ŃŠ°Š¾ŠæŃŃŠøŠ¾ ŃŠµ ŠŠ“Š»ŠøŠ³Š°Ń, Š“Š°Š½ ŠæŠ¾ŃŠ»Šµ ŃŠµŠ½Šµ ŃŠ¼ŃŃŠø.[9] Š”Š°Ń ŃŠ°ŃŠµŠ½Š° ŃŠµ 21. Š¼Š°ŃŃŠ° 2019. Š³Š¾Š“ŠøŠ½Šµ Ń ŠŠ»ŠµŃŠø Š·Š°ŃŠ»ŃŠ¶Š½ŠøŃ Š³ŃŠ°ŃŠ°Š½Š° Š½Š° ŠŠ¾Š²Š¾Š¼ Š³ŃŠ¾Š±ŃŃ Ń ŠŠµŠ¾Š³ŃŠ°Š“Ń Ń 12 ŃŠ°ŃŠ¾Š²Š°.[10][11][12] ŠŠ²Š° ŃŠ°ŃŠ° ŃŠ°Š½ŠøŃŠµ Ń Š£Š“ŃŃŠ¶ŠµŃŃ ŠŗŃŠøŠ¶ŠµŠ²Š½ŠøŠŗŠ° Š”ŃŠ±ŠøŃŠµ Š±ŠøŠ¾ ŃŠµ ŠæŃŠøŃŠµŃŠµŠ½ ŠŗŠ¾Š¼ŠµŠ¼Š¾ŃŠ°ŃŠøŠ²Š½Šø ŃŠŗŃŠæ Š½Š° ŠŗŠ¾Š¼ ŃŃ Š³Š¾Š²Š¾ŃŠøŠ»Šø ŠŗŃŠøŠ¶ŠµŠ²Š½ŠøŃŠø Šø ŠŗŃŠøŃŠøŃŠ°ŃŠø: ŠŠ»ŠµŠŗŃŠ°Š½Š“Š°Ń ŠŠ¾Š²Š°Š½Š¾Š²ŠøŃ, ŠŃŠ°Š³Š°Š½ ŠŠ°ŠŗŠøŃŠµŠ²ŠøŃ, Š Š°Š“ŠøŠ²Š¾ŃŠµ ŠŠøŠŗŠøŃ, ŠŠ¾ŃŠ°Š½Š° ŠŠæŠ°ŃŠøŃ Šø ŠŠµŃŠ°Ń ŠŠøŃŠ°Š½Š¾Š²ŠøŃ.[13] ŠŠ°ŃŠøŃŠµŃŠ° ŠŃŠ¾Š·Š“Š°Š½Š° ŠŠ»ŃŃŠøŃ, Š°ŃŃŠ¾Ń ŃŠ¾ŃŠ¾Š³ŃŠ°ŃŠøŃŠµ: ŠŃŠ°Š½ŠŗŠ¾ ŠŠµŠ»ŠøŃ Š Š¾Š¼Š°Š½ŃŠøŃŠµŃ ŠŃŠ²Šø ŃŠ¾Š¼Š°Š½ o Š¼Š»Š°Š“ŠøŠ¼Š° Šø Š·Š° Š¼Š»Š°Š“Šµ ŠŠ·Š»ŠµŃ Ń Š½ŠµŠ±Š¾ Š¾Š±ŃŠ°Š²ŠøŠ»Š° ŃŠµ Ń 22. Š³Š¾Š“ŠøŠ½Šø.[14] ŠØŃŠ°Š¼ŠæŠ°Š½ 1957. Š³Š¾Š“ŠøŠ½Šµ, Š“Š¾Š¶ŠøŠ²ŠµŠ¾ ŃŠµ Šø ŃŃŠæŠµŃ Šø Š¾ŃŠæŠ¾ŃŠ°Š²Š°ŃŠµ, Š¾Š“Š½Š¾ŃŠ½Š¾ Šø ŠæŠ¾Š·ŠøŃŠøŠ²Š½Šµ Šø Š½ŠµŠ³Š°ŃŠøŠ²Š½Šµ ŃŠµŠ°ŠŗŃŠøŃŠµ. ŠŠøŠ¾ ŃŠµ Šø ŃŠµŠ½Š·ŃŃŠøŃŠ°Š½ Š·Š±Š¾Š³ Š°Š¼Š¾ŃŠ°Š»Š½Š¾ŃŃŠø.[15] ŠŃŠµŠ²Š¾ŃŠµŠ½ ŃŠµ Š½Š° Š½ŠµŠŗŠ¾Š»ŠøŠŗŠ¾ ŃŠµŠ·ŠøŠŗŠ° Šø ŠæŃŠøŠ»Š°Š³Š¾ŃŠµŠ½ Š·Š° ŠøŠ·Š²Š¾ŃŠµŃŠµ Ń ŠæŠ¾Š·Š¾ŃŠøŃŃŃ. ŠŠ¾ ŃŠµŠ¼Ń ŃŠµ ŃŠ½ŠøŠ¼ŃŠµŠ½ Šø ŃŠøŠ»Š¼ Š§ŃŠ“Š½Š° Š“ŠµŠ²Š¾ŃŠŗŠ° Ń ŃŠµŠ¶ŠøŃŠø ŠŠ¾Š²Š°Š½Š° ŠŠøŠ²Š°Š½Š¾Š²ŠøŃŠ°.[16][17] Š”ŃŠµŠ½Š°ŃŠøŠ¾ ŃŠµ, Š¾ŃŠøŠ¼ ŠŗŃŠøŠ¶ŠµŠ²Š½ŠøŃŠµ, ŠæŠøŃŠ°Š¾ Šø ŠŃŠ³ ŠŃŠøŠ·ŠµŃ, ŃŃŠ³Š¾ŃŠ»Š¾Š²ŠµŠ½ŃŠŗŠø Š½Š¾Š²ŠøŠ½Š°Ń. ŠŠ»Š°Š²Š½Šµ ŃŠ»Š¾Š³Šµ Š“Š¾Š“ŠµŃŠµŠ½Šµ ŃŃ ŠØŠæŠµŠ»Šø Š Š¾Š³Š¾Š·ŠøŠ½, ŠŠ¾ŃŠø ŠŠøŃŠøŃŃ Šø ŠŠ¾ŃŠ°Š½Ń Š Š°Š“Š¼ŠøŠ»Š¾Š²ŠøŃŃ.[18] Š¤ŠøŠ»Š¼ ŃŠµ ŃŠ°ŃŠµŠ½ Ń ŠæŃŠ¾Š“ŃŠŗŃŠøŃŠø āŠŠ²Š°Š»Š° ŃŠøŠ»Š¼Š°ā,[19] Š° ŠæŃŠµŠ¼ŠøŃŠµŃŠ½Š¾ ŃŠµ ŠæŃŠøŠŗŠ°Š·Š°Š½ 1962. Š³Š¾Š“ŠøŠ½Šµ.[20] Š£ Š¼ŠµŃŃŠ²ŃŠµŠ¼ŠµŠ½Ń, 1959. Š³Š¾Š“ŠøŠ½Šµ, ŠøŠ·Š“Š°Š²Š°ŃŠŗŠ° ŠŗŃŃŠ° āŠŠ»Š°Š“Š¾ ŠæŠ¾ŠŗŠ¾Š»ŠµŃŠµā Š¾Š±ŃŠ°Š²ŃŃŃŠµ ŠŗŃŠøŠ³Ń ŠŠøŃŃŠø Š¾ ŃŠµŠ±Šø, Š·Š±ŠøŃŠŗŃ ŠŗŃŠøŠ¶ŠµŠ²Š½ŠøŃ ŃŠ°Š·Š³Š¾Š²Š¾ŃŠ° ŃŠ° ŃŠ°Š²ŃŠµŠ¼ŠµŠ½ŠøŠ¼ ŃŃŠ³Š¾ŃŠ»Š¾Š²ŠµŠ½ŃŠŗŠøŠ¼ ŠæŠøŃŃŠøŠ¼Š°, Ń ŠŗŠ¾ŃŠ¾Ń ŃŠµ Š½Š°ŃŠ»Š° Šø Š¼Š»Š°Š“Š° ŠŃŠ¾Š·Š“Š°Š½Š°.[21] Š¢ŃŠø Š³Š¾Š“ŠøŠ½Šµ ŠŗŠ°ŃŠ½ŠøŃŠµ, 1962, Š±ŠµŠ¾Š³ŃŠ°Š“ŃŠŗŠ¾ ŠøŠ·Š“Š°Š²Š°ŃŠŗŠ¾ ŠæŃŠµŠ“ŃŠ·ŠµŃŠµ āŠŃŠ¾ŃŠ²ŠµŃŠ°ā Š¾Š±ŃŠ°Š²ŠøŠ»Š¾ ŃŠµ ŃŠµŠ½ ŃŠ¾Š¼Š°Š½ ŠŠ»Š°ŃŠ°Š¼ Š·Š° ŃŃŠ±Š°Š². ŠŠ°Š³ŃŠµŠ±Š°ŃŠŗŠø ŃŠ°ŃŠ¾ŠæŠøŃ Š·Š° ŠæŠ¾Š»ŠøŃŠøŠŗŃ Šø ŠŗŃŠ»ŃŃŃŃ Š¢ŠµŠ»ŠµŠ³ŃŠ°Ń Š“Š¾Š“ŠµŠ»ŠøŠ¾ ŃŠ¾Ń ŃŠµ 1963. Š³Š¾Š“ŠøŠ½Šµ Š½Š°Š³ŃŠ°Š“Ń Š·Š° Š½Š°ŃŠ±Š¾ŃŠø ŠŗŃŠ°ŃŠŗŠø ŃŠ¾Š¼Š°Š½. Š Š¾Š²Š¾ Š“ŠµŠ»Š¾ Š“Š¾Š¶ŠøŠ²ŠµŠ»Š¾ ŃŠµ ŃŠ²Š¾ŃŃ ŠæŠ¾Š·Š¾ŃŠøŃŠ½Ń Šø ŃŠøŠ»Š¼ŃŠŗŃ Š°Š“Š°ŠæŃŠ°ŃŠøŃŃ. Š¤ŠøŠ»Š¼ ŃŠµ Š±ŠøŠ¾ Ń ŃŠµŠ¶ŠøŃŠø Š¢Š¾Š¼Šµ ŠŠ°Š½ŠøŃŠ°, ŠŗŠ¾ŃŠø ŃŠµ Š·Š°ŃŠµŠ“Š½Š¾ ŃŠ° ŠŗŃŠøŠ¶ŠµŠ²Š½ŠøŃŠ¾Š¼ Š½Š°ŠæŠøŃŠ°Š¾ ŃŃŠµŠ½Š°ŃŠøŠ¾. ŠŃŠ¾Š“ŃŃŠµŠ½Ń ŃŠøŠ»Š¼Š° ŃŠµ Š„ŠøŠ“Š°ŃŠµŃ Š§Š°Š»ŠŗŠøŃ, Š° Š¾Š±ŃŠ°Š²ŃŠµŠ½ ŃŠµ 1965. Š³Š¾Š“ŠøŠ½Šµ Ń ŠæŃŠ¾Š“ŃŠŗŃŠøŃŠø āŠŠ¾ŃŠ½Š° ŃŠøŠ»Š¼Š°ā. ŠŠ»Š°Š²Š½Šµ ŃŠ»Š¾Š³Šµ ŠæŠ¾Š²ŠµŃŠµŠ½Šµ ŃŃ ŠŃŠŗŠ¾ŃŠ°Š²Šø ŠŃŃŠ½ŠøŃ, Š”Š»Š¾Š±Š¾Š“Š°Š½ŠŗŠø ŠŠ°ŃŠŗŠ¾Š²ŠøŃ, ŠŃŠ°Š½ŠøŃŠ»Š°Š²Ń ŠŠøŠ»Š°Š“ŠøŠ½Š¾Š²ŠøŃŃ, ŠŃŠ°Š³Šø ŠŠøŃŃŠ¾Š²ŠøŃŃ Šø Š„ŠµŃŠ¼ŠøŠ½Šø ŠŠøŠæŠøŠ½ŠøŃ. Š£ Š½Š°ŃŠµŠ“Š½ŠøŠ¼ Š³Š¾Š“ŠøŠ½Š°Š¼Š°, ŠŃŠ¾ŃŠ²ŠµŃŠ° ŃŠ¾Ń ŃŠµ Š¾Š±ŃŠ°Š²ŠøŠ»Š° Š¾Š¼Š»Š°Š“ŠøŠ½ŃŠŗŠµ ŃŠ¾Š¼Š°Š½Šµ ŠŠµ Š±ŃŠ“Šø Š·Š°ŃŠæŠ°Š»Šµ ŠæŃŠµ, 1964, Šø ŠŠøŠ²ŃŠµ ŃŠµŠ¼Šµ, 1967. Š³Š¾Š“ŠøŠ½Šµ. ŠŠ²Š°Ń Š“ŃŃŠ³Šø ŃŠµ ŃŃŠ°Š¾ Ń ŃŠ¶Šø ŠøŠ·Š±Š¾Ń Š·Š° ŠŠŠ-Š¾Š²Ń Š½Š°Š³ŃŠ°Š“Ń. ŠŠ½Š³Š»ŠµŃŠŗŠ° Š²ŠµŃŠ·ŠøŃŠ° ŃŠµ ŠŗŃŠøŠ³Šµ ŠæŠ¾Š“ Š½Š°ŃŠ»Š¾Š²Š¾Š¼ Wild Seed ŠæŠ¾ŃŃŠ°Š»Š° ŃŠµ Šø Š¾Š±Š°Š²ŠµŠ·Š½Š° Š»ŠµŠŗŃŠøŃŠ° ŠæŠ¾ŃŠµŠ“ŠøŠ½ŠøŃ ŃŠ½ŠøŠ²ŠµŃŠ·ŠøŃŠµŃŠ° Ń ŠŠ¼ŠµŃŠøŃŠø. Š£ ŃŠµŠ³Š¾Š²Š¾Š¼ ŃŠ¾ŠŗŃŃŃ ŃŠµ ŃŃŠ±Š°Š½Šø Š¶ŠøŠ²Š¾Ń Š¼Š»Š°Š“ŠøŃ ŃŃŠ“Šø, ŃŠøŃ Š¾Š²Šø ŠæŃŠ¾Š±Š»ŠµŠ¼Šø, ŃŃŠ±Š°Š²Šø Šø Š½ŠµŠ“Š¾ŃŠ¼ŠøŃŠµ, ŃŃŠ¾ ŠæŃŠµŠ“ŃŃŠ°Š²ŃŠ° ŠæŃŠµŠŗŃŠµŃŠ½ŠøŃŃ Ń ŃŠ°Š²ŃŠµŠ¼ŠµŠ½Š¾Ń ŠŗŃŠøŠ¶ŠµŠ²Š½Š¾ŃŃŠø Š·Š° Š¾Š¼Š»Š°Š“ŠøŠ½Ń. ŠŠ“ ŃŠ°Š“Š° ŃŠµ Š¾ŠŗŃŠµŃŠµ ŠæŠøŃŠ°ŃŃ Š±Š°ŃŠŗŠø Šø Š·Š±ŠøŃŠŗŠø Š±Š°ŃŠŗŠø. ŠŠ¾Š“ŠøŠ½Šµ 2009, Š”ŃŠæŃŠŗŠ° ŠŗŃŠøŠ¶ŠµŠ²Š½Š° Š·Š°Š“ŃŃŠ³Š° ŃŠ¾Ń ŃŠµ Š¾Š±ŃŠ°Š²ŠøŠ»Š° ŠæŠ¾ŃŠ¾Š“ŠøŃŠ½Šø, ŠµŠ¼ŠøŠ³ŃŠ°Š½ŃŃŠŗŠø ŃŠ¾Š¼Š°Š½[22] ŠŠ»Š°ŃŠ¾Š²Šø Ń Š²ŠµŃŃŃ. ŠŠ½ Š³Š¾Š²Š¾ŃŠø Š¾ ŃŠµŠ“Š½Š¾Ń ŃŃŠæŃŠŗŠ¾Ń Š³ŃŠ°ŃŠ°Š½ŃŠŗŠ¾Ń ŠæŠ¾ŃŠ¾Š“ŠøŃŠø, ŠæŠ¾ŃŠ¾Š“ŠøŃŠø ŠŃŠ°ŃŠŗŠø.[23] ŠŠµŃŠøŠ½ŃŠŗŠ¾Š¼ Š¾Š“Š»ŃŠŗŠ¾Š¼ Š¶ŠøŃŠøŃŠ° Š·Š° Š“Š¾Š“ŠµŠ»Ń ŠŠŠ-Š¾Š²Šµ Š½Š°Š³ŃŠ°Š“Šµ, ŃŠ¾Š¼Š°Š½ ŃŠµ ŠæŃŠ¾Š³Š»Š°ŃŠµŠ½ Š·Š° Š½Š°ŃŠ±Š¾ŃŠø ŃŠ¾Š¼Š°Š½ ŠøŃŃŠµ Š³Š¾Š“ŠøŠ½Šµ.[24] ŠŠ¾ŃŠ¾Š“ŠøŃŠ½Šø ŃŠ¾Š¼Š°Š½ ŠŃŠµŠ¶ŠøŠ²ŠµŃŠø Š“Š¾ ŃŃŃŃŠ°, Š·Š°Š²ŃŃŠµŠ½ 1962. Š³Š¾Š“ŠøŠ½Šµ, Š¾Š±ŃŠ°Š²ŃŠµŠ½ ŃŠµ ŃŠµŠŗ 2017. Š³Š¾Š“ŠøŠ½Šµ Ń ŠøŠ·Š“Š°ŃŃ Š”ŃŠæŃŠŗŠµ ŠŗŃŠøŠ¶ŠµŠ²Š½Šµ Š·Š°Š“ŃŃŠ³Šµ.[25] Š Š°Š·Š»Š¾Š³ Š·Š±Š¾Š³ ŠŗŠ¾Š³ ŃŠµ ŃŠ¾Š¼Š°Š½ ŠŗŠ°ŃŠ½Š¾ Š¾Š±ŃŠ°Š²ŃŠµŠ½ ŃŠµŃŃŠµ ŃŠµŠ½Š·ŃŃŠ° Šø Š¶ŠµŃŃŠ¾ŠŗŠ¾ Š¾ŃŠæŠ¾ŃŠ°Š²Š°ŃŠµ ŃŠµŠ½Š¾Š³ ŠæŃŠ²Š¾Š³ ŃŠ¾Š¼Š°Š½Š° (ŠŠ·Š»ŠµŃ Ń Š½ŠµŠ±Š¾), ŠŗŠ°Š¾ Šø ŃŠ¾ Š“Š° Š¾Š½ Š½ŠøŃŠµ ŠæŃŠøŠŗŠ°Š·Š°Š½ ŠøŠ· ŠøŠ“ŠµŠ¾Š»Š¾ŃŠŗŠø Š¾Š±Š¾ŃŠµŠ½Š¾Š³ Š“ŠøŃŠŗŃŃŃŠ° ŃŠ¾ŃŠøŃŠ°Š»ŠøŃŃŠøŃŠŗŠµ ŠµŠæŠ¾Ń Šµ.[26] ŠŠ±Š¾Š³ ŃŠµ ŃŠøŃŠµŠ½ŠøŃŠµ ŃŠæŠøŃŠ°ŃŠµŃŠøŃŠ° ŃŠµ ŃŠ¼Š°ŃŃŠ°Š»Š° Š“Š° Š½ŠøŃŠµ Š²ŃŠµŠ¼Šµ Š·Š° ŃŠµŠ³Š¾Š²Š¾ Š¾Š±ŃŠ°Š²ŃŠøŠ²Š°ŃŠµ Šø Š·Š°Š²ŃŃŠµŠ½Šø ŃŃŠŗŠ¾ŠæŠøŃ Š½ŠøŃŠµ Š½ŠøŠŗŠ¾Š¼ ŠæŠ¾ŠŗŠ°Š·ŠøŠ²Š°Š»Š°.[27] Š£Š¾ŠæŃŃŠµŠ½Š¾, Š¾Š½ Š³Š¾Š²Š¾ŃŠø Š¾ ŠŃŃŠ³Š¾Š¼ ŃŠ²ŠµŃŃŠŗŠ¾Š¼ ŃŠ°ŃŃ Ń Š²Š¾ŃŠ²Š¾ŃŠ°Š½ŃŠŗŠ¾Ń ŃŠ°Š²Š½ŠøŃŠø.[28] Š”Š°Š±ŃŠ°Š½Šø ŃŠ¾Š¼Š°Š½Šø Ń ŃŠµŃŃ ŠŗŃŠøŠ³Š° Š¾Š±ŃŠ°Š²ŃŠµŠ½Šø ŃŃ 2018. Š³Š¾Š“ŠøŠ½Šµ Ń ŠøŠ·Š“Š°ŃŃ Š”ŃŠæŃŠŗŠµ ŠŗŃŠøŠ¶ŠµŠ²Š½Šµ Š·Š°Š“ŃŃŠ³Šµ Šø ŠŠ°ŃŃŠµŠ½Š¾Š½Š°.[29] ŠŠµŠ½Š° ŃŠ°Š±ŃŠ°Š½Š° Š“ŠµŠ»Š° Ń 14 ŠŗŃŠøŠ³Š° Š¾Š±ŃŠ°Š²ŠøŠ»Š° ŃŠµ Š”ŃŠæŃŠŗŠ° ŠŗŃŠøŠ¶ŠµŠ²Š½Š° Š·Š°Š“ŃŃŠ³Š°.[30] ŠŠ°ŃŠŗŠ¾ŠæŠøŃŠ°Ń ŠŠ¾Š“ŠøŠ½Šµ 1979, Š·Š°Š³ŃŠµŠ±Š°ŃŠŗŠ° ŠøŠ·Š“Š°Š²Š°ŃŠŗŠ° ŠŗŃŃŠ° āŠŠ»Š°Š“Š¾ŃŃā Š¾Š±ŃŠ°Š²ŃŃŃŠµ ŃŠ¾Ń Š·Š±ŠøŃŠŗŃ Š±Š°ŃŠŗŠø Š”ŠµŠ“ŠµŃŠ½Š° ŃŃŠ¶Š° Šø Š“ŃŃŠ³Šµ Š±Š°ŃŠŗŠµ, ŠŗŠ¾ŃŠ° ŃŠµ Š“Š¾Š¶ŠøŠ²ŠµŠ»Š° Š²ŠµŠ»ŠøŠŗŠø ŃŃŠæŠµŃ Šø Š·Š° ŠŗŠ¾ŃŃ ŃŠµ ŠŃŠ¾Š·Š“Š°Š½Š° Š“Š¾Š±ŠøŠ»Š° Š½Š°Š³ŃŠ°Š“Ń ŠŠ¾Š»ŠøŃŠøŠŗŠøŠ½Š¾Š³ Š·Š°Š±Š°Š²Š½ŠøŠŗŠ°.[31] ŠŃŠøŃŠ° ŠŠ°ŃŠ°Š»ŠøŃŠ° Šø ŃŠ¼ŃŃ ŠøŠ· Š¾Š²Šµ Š·Š±ŠøŃŠŗŠµ Š¾ŃŠ²Š¾ŃŠøŠ»Š° ŃŠµ Š½Š°Š³ŃŠ°Š“Ń Š½Š° ŠŗŠ¾Š½ŠŗŃŃŃŃ Š·Š° Š½Š°ŃŠ±Š¾ŃŃ Š¼Š¾Š“ŠµŃŠ½Ń Š±Š°ŃŠŗŃ ŃŠ²ŠµŃŠ° Ń Š¾ŃŠ³Š°Š½ŠøŠ·Š°ŃŠøŃŠø Š”Š²ŠµŃŃŠŗŠ¾Š³ ŠŗŠ¾Š½Š³ŃŠµŃŠ° Š·Š° ŃŠ¼ŠµŃŠ½Š¾ŃŃ Šø ŠŗŃŠ»ŃŃŃŃ (World Congress for Art and Culture) 1994. Š³Š¾Š“ŠøŠ½Šµ Ń Š”ŃŠµŠ“ŠøŃŠµŠ½ŠøŠ¼ ŠŠ¼ŠµŃŠøŃŠŗŠøŠ¼ ŠŃŠ¶Š°Š²Š°Š¼Š°.[32][33] ŠŠ¾ Š±Š°ŃŠŗŠ°Š¼Š° ŠŃŠ¾Š·Š“Š°Š½Šµ ŠŠ»ŃŃŠøŃ ŃŠ½ŠøŠ¼ŃŠµŠ½Šµ ŃŃ ŠæŠ»Š¾ŃŠ° Šø ŠŗŠ°ŃŠµŃŠ° Š”ŠµŠ“ŠµŃŠ½Š° ŃŃŠ¶Š° Ń ŠøŠ½ŃŠµŃŠæŃŠµŃŠ°ŃŠøŃŠø ŠŠøŃŠµ ŠŠ»ŠµŠŗŃŠøŃŠ°,[34] ŃŠ· Š¼ŃŠ·ŠøŃŠŗŃ ŠæŃŠ°ŃŃŃ ŠŠ°Š·Šµ Š ŠøŃŃŠ¾Š²ŃŠŗŠ¾Š³ Šø ŃŠµŠ»ŠµŠ²ŠøŠ·ŠøŃŃŠŗŠ° ŃŠµŃŠøŃŠ° (Š“ŠµŠ²ŠµŃ Š½Š°ŃŃŠ°Š²Š°ŠŗŠ° Š¾Š“ ŠæŠ¾ ŃŃŠøŠ“ŠµŃŠµŃ Š¼ŠøŠ½ŃŃŠ°). Š”ŃŠµŠ½Š°ŃŠøŠ¾ Š·Š° ŃŠµŃŠøŃŃ Š½Š°ŠæŠøŃŠ°Š»Š° ŃŠµ Š¢Š°ŃŃŠ°Š½Š° ŠŠ°Š²ŠøŃŠøŃ, Š° ŃŠµŠ¶ŠøŃŠ°Š»Š° ŠŠµŃŠ° ŠŠµŠ»Š¾Š³ŃŠ»ŠøŃ. ŠŠ»Š°Š²Š½Šµ ŃŠ»Š¾Š³Šµ ŃŃŠ¼Š°ŃŠøŠ»Šø ŃŃ Š³Š»ŃŠ¼ŃŠø Š Š°Š“Š¼ŠøŠ»Š° Š”Š°Š²ŠøŃŠµŠ²ŠøŃ Šø ŠŠøŠŗŠ° ŠŠøŠ»ŠµŠ½ŠŗŠ¾Š²ŠøŃ, ŃŠµ Š“ŠµŃŠ° ŠøŠ· Š“ŠµŃŃŠµ ŃŠ°Š“ŠøŠ¾ Š³ŃŃŠæŠµ Š Š°Š“ŠøŠ¾-ŃŠµŠ»ŠµŠ²ŠøŠ·ŠøŃŠµ Š”ŃŠ±ŠøŃŠµ. ŠŠµŃ Š³Š¾Š“ŠøŠ½Š° ŠŗŠ°ŃŠ½ŠøŃŠµ, 1984. Š³Š¾Š“ŠøŠ½Šµ, Š¾Š±ŃŠ°Š²ŃŠµŠ½Š° ŃŠµ Š·Š±ŠøŃŠŗŠ° ŠŠµŠ±ŠµŃŠŗŠ° ŃŠµŠŗŠ° Šø Š“ŃŃŠ³Šµ Š±Š°ŃŠŗŠµ, ŃŠ°ŠŗŠ¾ŃŠµ Ń ŠøŠ·Š“Š°ŃŃ ŠøŠ·Š“Š°Š²Š°ŃŠŗŠ¾Š³ ŠæŃŠµŠ“ŃŠ·ŠµŃŠ° ŠŠ»Š°Š“Š¾ŃŃ. ŠŃŃŠµ Š³Š¾Š“ŠøŠ½Šµ, ŠøŠ·Š“Š°Š²Š°ŃŠŗŠ° ŠŗŃŃŠ° āŠŠ°ŃŠ¾Š“Š½Š° ŠŗŃŠøŠ³Š°ā Š¾Š±ŃŠ°Š²ŃŃŃŠµ ŃŠ¾Ń Š·Š±ŠøŃŠŗŃ ŠŃŃŠøŃŠŗŠ° ŃŃŠ±ŠøŃŠøŃŠ°, ŃŠøŃŠµ ŃŃ ŠæŃŠøŃŠµ ŃŠŗŃŃŃŠµŠ½Šµ Ń Š½ŠøŠ· ŃŠ²ŠµŃŃŠŗŠøŃ Š°Š½ŃŠ¾Š»Š¾Š³ŠøŃŠ° Ń ŠŠµŠ¼Š°ŃŠŗŠ¾Ń, Š”ŠŠ, Š ŃŃŠøŃŠø, ŠŠ·ŃŠ°ŠµŠ»Ń, ŠŠ½Š“ŠøŃŠø, ŠŠ½Š³Š»ŠµŃŠŗŠ¾Ń Šø Š¤ŃŠ°Š½ŃŃŃŠŗŠ¾Ń.[35] ŠŃŠøŃŠ° ŠŠ³ŃŠ° ŠøŠ· Š¾Š²Šµ ŠŗŃŠøŠ³Šµ Š½Š°Š³ŃŠ°ŃŠµŠ½Š° ŃŠµ Š½Š° ŠŗŠ¾Š½ŠŗŃŃŃŃ Š·Š° Š½Š°ŃŠ±Š¾ŃŃ ŃŠ²ŠµŃŃŠŗŃ ŠæŃŠøŃŃ Ń ŠŃŠ½ŃŠ±ŠµŃŠ³Ń, Ń ŠŠµŠ¼Š°ŃŠŗŠ¾Ń. Š Š¾Š¼Š°Š½-Š±Š°ŃŠŗŠ° ŠŠ²ŠµŠ·Š“Š°Š½Šµ Š»ŃŃŠ°Š»ŠøŃŠµ, Š¾Š±ŃŠ°Š²ŃŠµŠ½ 1987. Š³Š¾Š“ŠøŠ½Šµ Ń ŠøŠ·Š“Š°ŃŃ ŠŃŠ¾ŃŠ²ŠµŃŠµ, ŠøŠ¼Š°Š¾ ŃŠµ Š“Š¾Š±Š°Ń ŠæŃŠøŃŠµŠ¼ ŠæŃŠ±Š»ŠøŠŗŠµ, Š° ŠŗŃŠøŃŠøŃŠ°ŃŠø ŃŃ Š³Š° Š²ŃŠ»Š¾ Š“Š¾Š±ŃŠ¾ Š¾ŃŠµŠ½ŠøŠ»Šø. ŠØŠµŃŃ Š³Š¾Š“ŠøŠ½Š° ŠŗŠ°ŃŠ½ŠøŃŠµ, 1990. Š³Š¾Š“ŠøŠ½Šµ, ŠøŠ·Š»Š°Š·Šø Š·Š±ŠøŃŠŗŠ° ŠŠµŃŠ°Šŗ Šø ŠæŃŠøŠ½ŃŠµŠ·Š°, ŠŗŠ°Š¾ Šø Š·Š±ŠøŃŠŗŠ° ŠŃŠøŠ½Ń Š¾Š±Š»Š°ŠŗŠ°. ŠŠ¾ŃŠ¾Š¼ ŃŃ ŃŃŠ»ŠµŠ“ŠøŠ»Šµ Š·Š±ŠøŃŠŗŠµ: ŠŠ»Š°ŃŠ½Šø ŃŠ°ŃŠøŃ Šø Š“ŃŃŠ³Šµ Š±Š°ŃŠŗŠµ (1998), ŠŠµŃŠµŃŠµŠ² ŃŠ²ŠµŃ (1998), Š”Š²ŠµŃŠ»Š¾ŃŠ½Š° Š²ŃŠ°ŃŠ° (2002), ŠŠ°Š¼ŠµŠ½ ŠŗŠ¾ŃŠø ŃŠµ Š»ŠµŃŠµŠ¾ Šø Š“ŃŃŠ³Šµ Š±Š°ŃŠŗŠµ (2002), Š”Š½ŠµŠ¶Š½Šø ŃŠ²ŠµŃ Šø Š“ŃŃŠ³Šµ Š±Š°ŃŠŗŠµ (2004) Šø ŠŠ°ŃŃŃŠŗ ŠŗŠ¾ŃŠø ŃŠµ ŠæŠ°Š¼ŃŠøŠ¾ ŃŠ½Š¾Š²Šµ Šø Š“ŃŃŠ³Šµ Š±Š°ŃŠŗŠµ (2007).[36] ŠŃŠµŃŠøŃŃŠŗŠøŃŠ°, ŠæŃŠµŠ²Š¾Š“ŠøŃŠµŃŠŗŠ° Šø Š°Š½ŃŠ¾Š»Š¾Š³ŠøŃŠ°ŃŠŗŠ° ŠŠ¾ŃŠ²ŠµŃŠ° ŠŠµŃŠ°Š½ŠŗŠµ ŠŠ°ŠŗŃŠøŠ¼Š¾Š²ŠøŃ ŠŃŠ¾Š·Š“Š°Š½Šø ŠŠ»ŃŃŠøŃ. ŠŠ°Š»Š°Š·Šø ŃŠµ Ń Š£Š“ŃŃŠ¶ŠµŃŃ Š·Š° ŠŗŃŠ»ŃŃŃŃ, ŃŠ¼ŠµŃŠ½Š¾ŃŃ Šø Š¼ŠµŃŃŠ½Š°ŃŠ¾Š“Š½Ń ŃŠ°ŃŠ°Š“ŃŃ āŠŠ“Š»ŠøŠ³Š°Ń` ŠŠ¾ŃŠµŠ“ Š±Š°ŃŠŗŠø Šø ŃŠ¾Š¼Š°Š½Š°, ŠŃŠ¾Š·Š“Š°Š½Š° ŠŠ»ŃŃŠøŃ ŃŠµ Š¾Š±ŃŠ°Š²ŠøŠ»Š° Šø Š±ŃŠ¾ŃŠ½Šµ ŠµŃŠµŃŠµ Š¾ ŠŗŃŠøŠ¶ŠµŠ²Š½ŠøŃŠøŠ¼Š° Š¤ŃŠ°Š½ŃŃ ŠŠ°ŃŠŗŠø, Š¢Š¾Š¼Š°ŃŃ ŠŃŠ»ŃŃ Šø ŠŠ°ŃŃŠµŠ»Ń ŠŃŃŃŃŃ, ŠŗŠ°Š¾ Šø Š“ŠµŠ»Ń ŠŠ¾ŠµŃŠøŠŗŠ° ŠŠ°ŃŠŗŠµ.[37] ŠŠ±ŃŠ°Š²ŠøŠ»Š° ŃŠµ Šø ŃŃŃŠ“ŠøŃŃ ŠŃŠ¾Š±Š»ŠµŠ¼ ŠøŠ“ŠµŠ½ŃŠøŃŠµŃŠ° Š»ŠøŃŠ½Š¾ŃŃŠø Ń Š“ŠµŠ»Ń ŠŠøŃŃŠøŠ½ŠøŃŠµ ŠŃŠ»Ń.[38] ŠŠ°Š²ŠøŠ»Š° ŃŠµ Šø ŠæŃŠµŠ²Š¾Š“ŠøŠ»Š°ŃŠŗŠøŠ¼ ŃŠ°Š“Š¾Š¼. ŠŃŠµŠ²ŠµŠ»Š° ŃŠµ Š“ŃŠ°Š¼Šµ ŠµŠ½Š³Š»ŠµŃŠŗŠ¾Š³ ŠæŠøŃŃŠ° ŠŃŠ½Š¾Š»Š“Š° ŠŠµŃŠŗŠµŃŠ°, ŃŠ°ŠæŠ°Š½ŃŠŗŠ¾Š³ ŠŗŃŠøŠ¶ŠµŠ²Š½ŠøŠŗŠ° ŠŃŠŗŠøŃŠ° ŠŠøŃŠøŠ¼Šµ Šø Š°Š¼ŠµŃŠøŃŠŗŠ¾Š³ Š½Š¾Š±ŠµŠ»Š¾Š²ŃŠ° Š”Š¾Š»Š° ŠŠµŠ»Š¾ŃŠ°, ŃŠ¾Š¼Š°Š½Šµ ŃŠ°Š²ŃŠµŠ¼ŠµŠ½Šµ ŠøŠ½Š“ŠøŃŃŠŗŠµ ŠŗŃŠøŠ¶ŠµŠ²Š½ŠøŃŠµ ŠŠ¼ŃŠøŃŠµ ŠŃŠøŃŠ°Š¼ (Š¢Š°Ń ŃŠ¾Š²ŠµŠŗ Šø ŠŠ¾ŃŃŃŃ),[39] Š“ŠµŠ»Š¾ Š“Š¾Š±ŠøŃŠ½ŠøŠŗŠ° ŠŃŠ»ŠøŃŠµŃŠ¾Š²Šµ Š½Š°Š³ŃŠ°Š“Šµ ā ŠŠøŠ»ŠøŃŠµŠ¼Š° ŠŠµŠ½ŠµŠ“ŠøŃŠ° (ŠŠ¾ŃŠ¾Š²) Šø ŠæŃŠøŃŠµŠ“ŠøŠ»Š° Šø ŠæŃŠµŠ²ŠµŠ»Š° ŠæŠµŃŠ¼Šµ Š·Š° Š°Š½ŃŠ¾Š»Š¾Š³ŠøŃŃ ŃŠ°Š²ŃŠµŠ¼ŠµŠ½Šµ ŠøŠ½Š“ŠøŃŃŠŗŠµ ŠæŠ¾ŠµŠ·ŠøŃŠµ ŠŃŠøŠ·ŠøŠ²Š°ŃŠµ ŃŠ²ŠµŃŠ»Š¾ŃŃŠø ŠŗŠ¾ŃŃ ŃŠµ 1980. Š³Š¾Š“ŠøŠ½Šµ Š¾Š±ŃŠ°Š²ŠøŠ»Š¾ ŠøŠ·Š“Š°Š²Š°ŃŠŗŠ¾ ŠæŃŠµŠ“ŃŠ·ŠµŃŠµ āŠ Š°Š“ā.[40] Š£ ŠøŠ·Š“Š°ŃŃ Š”ŃŠæŃŠŗŠµ ŠŗŃŠøŠ¶ŠµŠ²Š½Šµ Š·Š°Š“ŃŃŠ³Šµ 2001. Š³Š¾Š“ŠøŠ½Šµ Š¾Š±ŃŠ°Š²ŃŠµŠ½Š¾ ŃŠµ Š“ŠµŠ»Š¾ ŠŠ½ŃŠ¾Š»Š¾Š³ŠøŃŠ° ŃŃŠ±Š°Š²Š½ŠøŃ Š±Š°ŃŠŗŠø ŃŠ²ŠµŃŠ°, ŠæŃŠ²Š¾ Š¾Š²Šµ Š²ŃŃŃŠµ Ń ŃŠ²ŠµŃŃ, Ń ŠŗŠ¾Š¼ ŃŃ ŃŠµ Š½Š° Š¾ŠŗŠ¾ ŠæŠµŃŃŃŠ¾ ŃŃŃŠ°Š½Š°, Š½Š°ŃŠ»Šµ Š½Š°ŃŠ»ŠµŠæŃŠµ ŠŗŠøŠ½ŠµŃŠŗŠµ, ŃŃŃŠŗŠµ, ŃŃŠæŃŠŗŠµ, Ń Š°Š²Š°ŃŃŠŗŠµ, ŃŠŗŠ¾ŃŃŠŗŠµ, ŠøŠ½Š“ŠøŃŃŠŗŠµ, Š±ŃŠ°Š·ŠøŠ»ŃŠŗŠµ, ŠµŃŃŠ¾Š½ŃŠŗŠµ, ŃŠ°ŠæŠ°Š½ŃŠŗŠµ, Š°ŃŠ°ŃŠŗŠµ Š½Š°ŃŠ¾Š“Š½Šµ Š±Š°ŃŠŗŠµ, ŠŗŠ°Š¾ Šø Š½ŠøŠ· Š°ŃŃŠ¾ŃŃŠŗŠøŃ ŃŠ¼ŠµŃŠ½ŠøŃŠŗŠøŃ Š±Š°ŃŠŗŠø Š„Š°Š½ŃŠ° ŠŃŠøŃŃŠøŃŠ°Š½Š° ŠŠ½Š“ŠµŃŃŠµŠ½Š°, Š±ŃŠ°ŃŠµ ŠŃŠøŠ¼, ŠØŠ°ŃŠ»Š° ŠŠµŃŠ¾Š° ŠøŃŠ“.[41] ŠŠµŠ³Š°Ń ŠŃŠ¾Š·Š“Š°Š½Šµ ŠŠ»ŃŃŠøŃ Š£Š“ŃŃŠ¶ŠµŃŠµ Š·Š° ŠŗŃŠ»ŃŃŃŃ, ŃŠ¼ŠµŃŠ½Š¾ŃŃ Šø Š¼ŠµŃŃŠ½Š°ŃŠ¾Š“Š½Ń ŃŠ°ŃŠ°Š“ŃŃ āŠŠ“Š»ŠøŠ³Š°Ńā Š±Š°ŃŃŠøŠ½Šø Š»ŠµŠ³Š°Ń ŠŃŠ¾Š·Š“Š°Š½Šµ ŠŠ»ŃŃŠøŃ. ŠŃŠøŠ¶ŠµŠ²Š½ŠøŃŠ° ŃŠµ Š£Š“ŃŃŠ¶ŠµŃŃ ŠŠ“Š»ŠøŠ³Š°Ń ŠæŠ¾ŠŗŠ»Š¾Š½ŠøŠ»Š° Š“ŠµŠ¾ Š»ŠøŃŠ½Šµ Š±ŠøŠ±Š»ŠøŠ¾ŃŠµŠŗŠµ, Š·Š±ŠøŃŠŗŃ ŠŗŃŠøŠ³Š° ŃŠ° ŠæŠ¾ŃŠ²ŠµŃŠ°Š¼Š°, Š½Š°Š³ŃŠ°Š“Šµ Šø Š»ŠøŃŠ½Šµ ŠæŃŠµŠ“Š¼ŠµŃŠµ. Š£ Š»ŠµŠ³Š°ŃŃ ŃŠµ Š½Š°Š»Š°Š·Šµ Š“Š²Šµ ŠæŠøŃŠ°ŃŠµ Š¼Š°ŃŠøŠ½Šµ, ŃŠŗŃŃŃŃŃŃŃŠø ŠŗŃŠøŠ¶ŠµŠ²Š½ŠøŃŠøŠ½Ń Š¾Š¼ŠøŃŠµŠ½Ń ŠæŠøŃŠ°ŃŃ Š¼Š°ŃŠøŠ½Ń āŠŠ»ŠøŠ¼ŠæŠøŃŠ°ā ŠŗŠ¾ŃŃ ŃŠµ ŠŗŠ¾ŃŠøŃŃŠøŠ»Š° Š“ŠµŃŠµŠ½ŠøŃŠ°Š¼Š° Šø Š¼Š°ŃŃ ŠæŠ¾ŃŃŠ°Š±ŠøŠ»Š½Ń ŠŗŠ¾ŃŃ ŃŠµ Š½Š¾ŃŠøŠ»Š° Š½Š° Š»ŠµŃŠ¾Š²Š°ŃŠ°.[33] Š£ Š·Š±ŠøŃŃŠø ŠŗŃŠøŠ³Š° ŃŠ° ŠæŠ¾ŃŠ²ŠµŃŠ°Š¼Š° ŃŠµ Šø ŠæŠ¾ŃŠ²ŠµŃŠ° ŠŠ¾Š±ŃŠøŃŠµ ŠŠ¾ŃŠøŃŠ° (ŠŗŠ¾ŃŠø ŠæŠøŃŠµ: āŠŠ¾ŃŠ¾Ń Š¼ŠøŠ»Š¾Ń ŠæŃŠ²Š¾Ń ŃŠ°Š³Š¾Š²Š¾ŃŠ½ŠøŃŠø, ŠŗŃŠøŠ¶ŠµŠ²Š½ŠøŃŠø ŠŃŠ¾Š·Š“Š°Š½Šø ŠŠ»ŃŃŠøŃ ŃŠ° ŃŃŠ±Š°Š²ŃŃā). ŠŃŃŠ³Š¾ ŠæŠøŃŃŠø ŠŗŠ¾ŃŠø ŃŃ Š½Š°ŠæŠøŃŠ°Š»Šø ŠæŠ¾ŃŠ²ŠµŃŠµ ŠŃŠ¾Š·Š“Š°Š½Šø ŠŠ»ŃŃŠøŃ ŃŃ: ŠŃŃŠ°Š½ ŠŠ°ŃŠøŃ, Š”Š²ŠµŃŠ° ŠŃŠŗŠøŃ, ŠŠ¾Š¶ŠøŠ“Š°Ń ŠØŃŃŠøŃŠ°, ŠŃŠ°Š³Š°Š½ ŠŠ¾Š»ŃŠ½ŃŠøŃŠ°, Š°Š»Šø Šø ŃŃŃŠ°Š½Šø ŠæŠøŃŃŠø, ŠŠ°ŃŠŗŠ¾ Š”Š¼ŠøŃ, Š±ŠµŃŃŃŠµŠ»ŠµŃ Š°ŃŃŠ¾Ń ŠŃŃŠ¾ŃŠŗ Š¢Š°ŃŠ¼ŃŠ° ŃŠ° ŠæŠøŃŠ¼Š¾Š¼ Š·Š°Š¾ŃŃŠ°Š»ŠøŠ¼ Ń ŠŗŃŠøŠ·Šø, ŠøŠ½Š“ŠøŃŃŠŗŠø ŠæŠøŃŃŠø ŠØŃŠøŠŗŠ°Š½Ń ŠŠ°ŃŠ¼Š° Šø Š”ŠøŃŠ°ŠŗŠ°Š½Ń ŠŠ°Ń Š°ŠæŠ°ŃŃŠµ, Š°ŃŃŃŃŠøŃŃŠŗŠø Š°ŃŃŠ¾Ń Š„ŠµŃŠ±ŠµŃŃ ŠŃŠ½ŠµŃŠ°, Š±ŃŠ³Š°ŃŃŠŗŠø Š°ŃŃŠ¾Ń ŠŃŃŠøŠ¼Š° ŠŠ»ŠµŃŠ½ŠøŠ¾ŠŗŠ²Š° Šø Š“ŃŃŠ³Šø.[33] ŠŠµŠ³Š°Ń ŃŠµ Š½Š°Š»Š°Š·Šø Ń ŠŃŠ·ŠµŃŃ ŃŃŠæŃŠŗŠµ ŠŗŃŠøŠ¶ŠµŠ²Š½Š¾ŃŃŠø. Š£ Š¼Š°ŃŃ 2022. ŃŃŃŠ°Š½Š¾Š²ŃŠµŠ½Š° ŃŠµ Š½Š°Š³ŃŠ°Š“Š° āŠŃŠ¾Š·Š“Š°Š½Š° ŠŠ»ŃŃŠøŃā Š½Š°Š¼ŠµŃŠµŠ½Š° ŠŗŃŠøŠ¶ŠµŠ²Š½ŠøŃŠøŠ¼Š° Š“Š¾ 35 Š³Š¾Š“ŠøŠ½Š°.[42][43] ŠŠ°Š³ŃŠ°Š“Šµ ŠŠ°Š³ŃŠ°ŃŠµŠ½Šø ŃŠ¾Š¼Š°Š½ ŠŠ»Š°ŃŠ¾Š²Šø Ń Š²ŠµŃŃŃ, Š°ŃŃŠ¾Ń ŃŠ¾ŃŠ¾Š³ŃŠ°ŃŠøŃŠµ: ŠŃŠ°Š½ŠŗŠ¾ ŠŠµŠ»ŠøŃ ŠŠ¾Š±ŠøŃŠ½ŠøŃŠ° ŃŠµ ŠŠ¾Š²ŠµŃŠµ Š·Š° Š¶ŠøŠ²Š¾ŃŠ½Š¾ Š“ŠµŠ»Š¾ Š£Š“ŃŃŠ¶ŠµŃŠ° ŠŗŃŠøŠ¶ŠµŠ²Š½ŠøŠŗŠ° Š”ŃŠ±ŠøŃŠµ (2004). ŠŠ¾ŃŠµŠ“ ŃŠ¾Š³Š°, Š“Š¾Š±ŠøŃŠ½ŠøŃŠ° ŃŠµ ŠŠŠ-Š¾Š²Šµ Š½Š°Š³ŃŠ°Š“Šµ Š·Š° Š½Š°ŃŠ±Š¾ŃŠø ŃŠ¾Š¼Š°Š½ (ŠŠ»Š°ŃŠ¾Š²Šø Ń Š²ŠµŃŃŃ) Ń 2009. Š³Š¾Š“ŠøŠ½Šø,[44] ŠæŃŠ²Šµ Š½Š°Š³ŃŠ°Š“Šµ ŠŠ¾Š»ŠøŃŠøŠŗŠøŠ½Š¾Š³ Š·Š°Š±Š°Š²Š½ŠøŠŗŠ° (1980), Š½Š°Š³ŃŠ°Š“Š° ŠŠ»Š°Š“Š¾ ŠæŠ¾ŠŗŠ¾Š»ŠµŃŠµ (1980. Šø 1984), ŃŃŠø Š½Š°Š³ŃŠ°Š“Šµ ŠŠ¼Š°ŃŠµŠ²ŠøŃ Š“ŠµŃŃŠøŃ ŠøŠ³Š°ŃŠ°,[45][46][47] Š½Š°Š³ŃŠ°Š“Šµ ŠŠ°ŃŠ¾Š“Š½Šµ ŠæŃŠ¾ŃŠ²ŃŠµŃŠµ Š·Š° ŃŠ¾Š¼Š°Š½ ŠŠ·Š»ŠµŃ Ń Š½ŠµŠ±Š¾, Š½Š°Š³ŃŠ°Š“Šµ Š¢ŠµŠ»ŠµŠ³ŃŠ°Š¼Š° Š·Š° ŃŠ¾Š¼Š°Š½ ŠŠ»Š°ŃŠ°Š¼ Š·Š° ŃŃŠ±Š°Š²,[48] Š½Š°Š³ŃŠ°Š“Š° ŠŠ»Š°ŃŠ½Šø Š»ŠµŠæŃŠøŃ Šø Š”ŃŠ°ŃŠ° Š¼Š°ŃŠ»ŠøŠ½Š° (2002), ŃŠµ Š½Š°Š³ŃŠ°Š“Šµ ŠŠ¾ŃŠ° Š”ŃŠ°Š½ŠŗŠ¾Š²ŠøŃ (2018) Š·Š° ŃŠµŠ»Š¾ŠŗŃŠæŠ½Š¾ Š“ŠµŠ»Š¾ ŃŠ° ŠæŠ¾ŃŠµŠ±Š½ŠøŠ¼ Š¾ŃŠ²ŃŃŠ¾Š¼ Š½Š° ŃŠ¾Š¼Š°Š½ ŠŃŠµŠ¶ŠøŠ²ŠµŃŠø Š“Š¾ ŃŃŃŃŠ°.[49] ŠŃŠ²Š¾ŃŠøŠ»Š° ŃŠµ Š½Š°Š³ŃŠ°Š“Ń Š·Š° Š½Š°ŃŠ±Š¾ŃŃ Š¼Š¾Š“ŠµŃŠ½Ń Š±Š°ŃŠŗŃ ŃŠ²ŠµŃŠ° ŠŗŠ¾ŃŃ Š“Š¾Š“ŠµŃŃŃŠµ Š”Š²ŠµŃŃŠŗŠø ŠŗŠ¾Š½Š³ŃŠµŃ Š·Š° ŃŠ¼ŠµŃŠ½Š¾ŃŃ Šø ŠŗŃŠ»ŃŃŃŃ (1994) Š·Š° ŠæŃŠøŃŃ ŠŠ°ŃŠ°Š»ŠøŃŠ°, Š¾Š±ŃŠ°Š²ŃŠµŠ½Š° Ń Š·Š±ŠøŃŃŠø Š”ŠµŠ“ŠµŃŠ½Š° ŃŃŠ¶Š°.[26] ŠŠ“Š»ŠøŠŗŠ¾Š²Š°Š½Š° ŃŠµ Š“Š°Š½ŃŠŗŠøŠ¼ Š²ŠøŃŠµŃŠŗŠøŠ¼ Š¾ŃŠ“ŠµŠ½Š¾Š¼ ŠŠ°Š½ŠµŠ±Š¾ŃŠ³ Š·Š° Š·Š°ŃŠ»ŃŠ³Šµ Š½Š° ŠæŠ¾ŃŃ ŠŗŃŠøŠ¶ŠµŠ²Š½Š¾ŃŃŠø, Š° ŠæŠ¾ŃŠ°ŃŠ½Šø ŃŠµ Š³ŃŠ°ŃŠ°Š½ŠøŠ½ Š³ŃŠ°Š“Š° ŠŃŠ»Š°, Š³Š»Š°Š²Š½Š¾Š³ Š³ŃŠ°Š“Š° ŠŠ¾ŃŠ²ŠµŃŠŗŠµ.[50] ŠŃŠøŃŠøŠŗŠ° Š Š·Š½Š°ŃŠ°ŃŃ ŠŃŠ¾Š·Š“Š°Š½Šµ ŠŠ»ŃŃŠøŃ Š·Š° ŃŃŠæŃŠŗŃ, ŃŃŠ³Š¾ŃŠ»Š¾Š²ŠµŠ½ŃŠŗŃ, Š°Š»Šø Šø ŃŠ²ŠµŃŃŠŗŃ ŠŗŃŠøŠ¶ŠµŠ²Š½Š¾ŃŃ ŠæŠøŃŠ°Š»Šø ŃŃ Š±ŃŠ¾ŃŠ½Šø ŠŗŃŠøŠ¶ŠµŠ²Š½Šø ŠŗŃŠøŃŠøŃŠ°ŃŠø ŠæŠ¾ŠæŃŃ ŠŠ»ŠµŠŗŃŠ°Š½Š“ŃŠ° ŠŠ¾Š²Š°Š½Š¾Š²ŠøŃŠ°, ŠŠ²Š°Š½Š° Š. ŠŠ°Š»ŠøŃŠ°, ŠŃŠ°Š³Š°Š½Š° ŠŠ°ŠŗŠøŃŠµŠ²ŠøŃŠ° Šø Š”Š»Š¾Š±Š¾Š“Š°Š½Š° Š. ŠŠ°ŃŠŗŠ¾Š²ŠøŃŠ°, ŠŠ¾ŃŠ°Š½Šµ ŠŠæŠ°ŃŠøŃ, ŠŠ°ŃŠŗŠ° ŠŠµŠ“ŠøŃŠ°, ŠŠµŃŃŠ° ŠŠøŃŠ°Š½Š¾Š²ŠøŃŠ° ŠøŃŠ“. ŠŠ½Š¾Š³Šµ ŃŠµŠ½Šµ Š±Š°ŃŠŗŠµ Š²ŃŠ»Š¾ Š“ŠøŃŠŗŃŠµŃŠ½Š¾ ŠŗŃŠøŃŠøŠŗŃŃŃ Š“ŠµŃŠ°Š²Š°ŃŠ° Ń ŃŠ²ŠµŃŃ Ń ŠŗŠ¾ŃŠµŠ¼ ŃŠµ Š¶ŠøŠ²ŠµŠ»Š° Šø Š¼Š½Š¾Š³Šµ ŃŠµŠ½Šµ Š±Š°ŃŠŗŠµ ŠæŠ¾Š“ŃŃŠøŃŃ Š¼Š»Š°Š“Š¾Š³ ŃŠ¾Š²ŠµŠŗŠ° Š“Š° Š±ŃŠ“Šµ ŠæŃŠŗŠ¾ŃŠ°Š½ Š“Š° Š±ŃŠ“Šµ ŃŠ²Š¾Ń. āāŠŠ¾ŃŠ°Š½Š° ŠŠæŠ°ŃŠøŃ, ŃŃŠæŃŠŗŠø ŠøŃŃŠ¾ŃŠøŃŠ°Ń ŠŗŃŠøŠ¶ŠµŠ²Š½Š¾ŃŃŠø, ŠŗŃŠøŠ¶ŠµŠ²Š½Šø ŠŗŃŠøŃŠøŃŠ°Ń, Š°Š½ŃŠ¾Š»Š¾Š³ŠøŃŠ°Ń Šø ŠæŃŠ¾ŃŠµŃŠ¾Ń Š£Š½ŠøŠ²ŠµŃŠ·ŠøŃŠµŃŠ° Ń ŠŠµŠ¾Š³ŃŠ°Š“Ń.[51][52] ŠŃŠ¾Š·Š“Š°Š½Š° ŠŠ»ŃŃŠøŃ ŃŠµ Š±ŠøŠ»Š° ŃŠ»Š¾Š±Š¾Š“Š½Š° ŠŗŠ°Š¾ Š»ŠøŃŠ½Š¾ŃŃ, Š½ŠµŠŗŠ¾Š½Š²ŠµŠ½ŃŠøŠ¾Š½Š°Š»Š½Š°. Š”Š²Šµ ŃŠµ ŃŠ¾ Š¾Š½Š“Š° ŠæŃŠµŠ½Š¾ŃŠøŠ»Š° Ń ŃŠ²Š¾ŃŠµ Š»ŠøŠŗŠ¾Š²Šµ, Š° ŃŠµŠ½Šø Š»ŠøŠŗŠ¾Š²Šø ŃŃ Š¼Š»Š°Š“Šø ŃŃŠ“Šø, Š“ŠµŠ²Š¾ŃŠŗŠµ, Š¼Š»Š°Š“ŠøŃŠø, ŃŠ°Š²ŃŠµŠ¼ŠµŠ½Š¾Š³ Š¾Š½Š“Š°ŃŃŠµŠ³ Š³ŃŠ°Š“Š° Šø Š¾Š½Š° ŃŠµ ŃŠ²Š¾ŃŠ°Ń ŃŃŠ±Š°Š½Šµ ŠæŃŠ¾Š·Šµ Ń ŠæŠ¾ŃŠ»ŠµŃŠ°ŃŠ½Š¾Ń ŃŃŠæŃŠŗŠ¾Ń ŠŗŃŠøŠ¶ŠµŠ²Š½Š¾ŃŃŠø āāŠŠ°ŃŠŗŠ¾ ŠŠµŠ“ŠøŃ, ŃŃŠæŃŠŗŠø ŠŗŃŠøŠ¶ŠµŠ²Š½ŠøŠŗ Šø ŠŗŃŠøŠ¶ŠµŠ²Š½Šø ŠŗŃŠøŃŠøŃŠ°Ń[53] Š”Š°Š·Š½Š°ŃŠµ Š“Š° ŃŠµ Š±Š°ŃŠŗŠ° Š»ŠµŠŗŠ¾Š²ŠøŃŠ°, Š° Š±Š°ŃŠŗŠ¾Š²ŠøŃŠ¾ŃŃ Š½ŠµŠ¾ŠæŃ Š¾Š“Š½Š° ŠæŠ¾Š¼Š°Š¶Šµ ŠŃŠ¾Š·Š“Š°Š½Šø ŠŠ»ŃŃŠøŃ Š“Š° Š³ŃŠ°Š“Šø ŃŠ²Š¾ŃŃ ŠæŠ¾ŠµŃŃŠŗŃ Š²ŠøŠ·ŠøŃŃ Š½Š° ŃŠµŠ¼Š°Š¼Š° Šø Š¼Š¾ŃŠøŠ²ŠøŠ¼Š° ŃŃŠ¾ŃŠµŠ½ŠøŠ¼ Ń ŃŠ°Š²ŃŠµŠ¼ŠµŠ½Š¾ŃŃ, Š¼Š¾Š“ŠµŃŠ½ŠøŠ¼ ŠøŠ·ŃŠ°Š·Š¾Š¼ Šø Š½Š¾Š²ŠøŠ¼ ŃŃŠøŠ»Š¾Š²ŠøŠ¼Š°, Š¾ŃŠ»Š°ŃŠ°ŃŃŃŠø ŃŠµ Š½Š° ŃŃŠ²Š°ŃŠ°Š»Š°ŃŠŗŠ¾ ŠøŃŠŗŃŃŃŠ²Š¾ ŃŠ²Š¾ŃŠøŃ ŠæŃŠµŃŃ Š¾Š“Š½ŠøŠŗŠ°, Š° Š½Š°ŃŠ¾ŃŠøŃŠ¾ Š½Š° Š±Š¾Š³Š°ŃŃŃŠ²Š¾ Šø ŃŠ°Š·ŃŃŠµŠ½Š¾ŃŃ Š½Š°ŃŠµ Š½Š°ŃŠ¾Š“Š½Šµ Š±Š°ŃŠŗŠµ. āāŠ”Š»Š¾Š±Š¾Š“Š°Š½ Š. ŠŠ°ŃŠŗŠ¾Š²ŠøŃ, ŃŃŠæŃŠŗŠø ŠæŃŠ¾ŃŠµŃŠ¾Ń ŠŗŃŠøŠ¶ŠµŠ²Š½Š¾ŃŃŠø Šø ŠŗŃŠøŠ¶ŠµŠ²Š½Šø ŠŗŃŠøŃŠøŃŠ°Ń[54] ŠŃŠ¾Š·Š“Š°Š½Š° ŠŠ»ŃŃŠøŃ Š¾ŃŃŠ°ŃŠµ Š¼ŠµŃŃ Š¼Š»Š°ŃŠøŠ¼ ŃŠøŃŠ°Š¾ŃŠøŠ¼Š° ŠæŠ¾Š·Š½Š°ŃŠ° Šø Š²Š¾ŃŠµŠ½Š° ŠŗŠ°Š¾ Š±Š°ŃŠŗŠ¾ŠæŠøŃŠ°Ń, Š°Š»Šø ŃŃ ŃŠµŠ½Šø Š°ŃŃŠ¾ŃŃŠŗŠø ŠæŠ¾ŃŠµŃŠø, ŃŃŠµŠ“ŠøŠ½Š¾Š¼ ŠæŃŠ¾ŃŠµŠŗŠ»Š¾Š³ Š²ŠøŃŠµŠŗŠ°, Ń Š·Š½Š°ŠŗŃ ŃŠ¾Š¼Š°Š½Š° ŠŗŠ¾ŃŠø ŃŃ Š¾ŃŠ²Š°ŃŠ°Š»Šø Š“Š¾ŃŠ°Š“ Š½ŠµŠ¾ŃŠ²Š¾ŃŠµŠ½Šµ ŃŠ»Š¾Š±Š¾Š“Šµ Š¼Š»Š°Š“ŠøŃ Ń ŠøŠ“ŠµŠ¾Š»Š¾ŃŠŗŠø Š¾ŠŗŠ»Š¾ŠæŃŠµŠ½Š¾Š¼ Š“ŃŃŃŃŠ²Ń. Š Š¾Š¼Š°Š½Ń ŃŠµ Ń Š·Š°Š²ŃŃŠ½Š¾Š¼ ŠæŠµŃŠøŠ¾Š“Ń Šø Š²ŃŠ°ŃŠøŠ»Š°, Š“Š° Š±Šø ŠŗŠ¾Š“ Š·Š½Š°Š»Š°ŃŠ° Šø ŃŠøŃŠ°Š»Š°ŃŠ° ŠøŠ·Š½Š¾Š²Š° ŠæŠ¾ŃŠ²ŃŠ“ŠøŠ»Š° ŃŠ²Š¾ŃŃ ŠŗŃŠøŠ¶ŠµŠ²Š½Ń Š²ŠøŃŠµŃŃŃŠ°Š½Š¾ŃŃ Šø Š²ŃŠøŃŠµŠ“Š½Š¾ŃŃ. āāŠŠ»Š°Š“Š°Š½ ŠŃŠŗŠ¾ŃŠ°Š²ŃŠµŠ²ŠøŃ, ŃŃŠæŃŠŗŠø ŠæŠ¾Š»ŠøŃŠøŃŠ°Ń Šø ŠŠøŠ½ŠøŃŃŠ°Ń ŠŗŃŠ»ŃŃŃŠµ Šø ŠøŠ½ŃŠ¾ŃŠ¼ŠøŃŠ°ŃŠ° Š ŠµŠæŃŠ±Š»ŠøŠŗŠµ Š”ŃŠ±ŠøŃŠµ[55] ŠŠµŠ»Š° ŠŠ»ŃŃŠøŃ, ŠŃŠ¾Š·Š“Š°Š½Š° (1957). ŠŠ·Š»ŠµŃ Ń Š½ŠµŠ±Š¾. ŠŠµŠ¾Š³ŃŠ°Š“: ŠŠ°ŃŠ¾Š“Š½Š° ŠŗŃŠøŠ³Š°. ŠŠ»ŃŃŠøŃ, ŠŃŠ¾Š·Š“Š°Š½Š° (1962). ŠŠ»Š°ŃŠ°Š¼ Š·Š° ŃŃŠ±Š°Š². ŠŠµŠ¾Š³ŃŠ°Š“: ŠŃŠ¾ŃŠ²ŠµŃŠ°. ŠŠ»ŃŃŠøŃ, ŠŃŠ¾Š·Š“Š°Š½Š° (1964). ŠŠµ Š±ŃŠ“Šø Š·Š°ŃŠæŠ°Š»Šµ ŠæŃŠµ. ŠŠµŠ¾Š³ŃŠ°Š“: ŠŃŠ¾ŃŠ²ŠµŃŠ°. ŠŠ»ŃŃŠøŃ, ŠŃŠ¾Š·Š“Š°Š½Š° (1967). ŠŠøŠ²ŃŠµ ŃŠµŠ¼Šµ. ŠŠµŠ¾Š³ŃŠ°Š“: ŠŃŠ¾ŃŠ²ŠµŃŠ°. ŠŠ»ŃŃŠøŃ, ŠŃŠ¾Š·Š“Š°Š½Š° (1979). Š”ŠµŠ“ŠµŃŠ½Š° ŃŃŠ¶Š° Šø Š“ŃŃŠ³Šµ Š±Š°ŃŠŗŠµ. ŠŠ°Š³ŃŠµŠ±: ŠŠ»Š°Š“Š¾ŃŃ. ŠŠ»ŃŃŠøŃ, ŠŃŠ¾Š·Š“Š°Š½Š° (1984). ŠŠµŠ±ŠµŃŠŗŠ° ŃŠµŠŗŠ° Šø Š“ŃŃŠ³Šµ Š±Š°ŃŠŗŠµ. ŠŠ°Š³ŃŠµŠ±: ŠŠ»Š°Š“Š¾ŃŃ. ŠŠ»ŃŃŠøŃ, ŠŃŠ¾Š·Š“Š°Š½Š° (1984). ŠŃŃŠøŃŠŗŠ° ŃŃŠ±ŠøŃŠøŃŠ°. ŠŠµŠ¾Š³ŃŠ°Š“: ŠŠ°ŃŠ¾Š“Š½Š° ŠŗŃŠøŠ³Š°. ŠŠ»ŃŃŠøŃ, ŠŃŠ¾Š·Š“Š°Š½Š° (1987). ŠŠ²ŠµŠ·Š“Š°Š½Šµ Š»ŃŃŠ°Š»ŠøŃŠµ. ŠŠµŠ¾Š³ŃŠ°Š“: ŠŃŠ¾ŃŠ²ŠµŃŠµ. ŠŠ»ŃŃŠøŃ, ŠŃŠ¾Š·Š“Š°Š½Š° (1990). ŠŠµŃŠ°Šŗ Šø ŠæŃŠøŠ½ŃŠµŠ·Š°. ŠŠ»ŃŃŠøŃ, ŠŃŠ¾Š·Š“Š°Š½Š° (1990). ŠŃŠøŠ½Ń Š¾Š±Š»Š°ŠŗŠ°. ŠŠ»ŃŃŠøŃ, ŠŃŠ¾Š·Š“Š°Š½Š° (1998). ŠŠ»Š°ŃŠ½Šø ŃŠ°ŃŠøŃ Šø Š“ŃŃŠ³Šµ Š±Š°ŃŠŗŠµ. ŠŠ»ŃŃŠøŃ, ŠŃŠ¾Š·Š“Š°Š½Š° (1998). ŠŠµŃŠµŃŠµŠ² ŃŠ²ŠµŃ. ŠŠ»ŃŃŠøŃ, ŠŃŠ¾Š·Š“Š°Š½Š° (2002). Š”Š²ŠµŃŠ»Š¾ŃŠ½Š° Š²ŃŠ°ŃŠ°. ŠŠ»ŃŃŠøŃ, ŠŃŠ¾Š·Š“Š°Š½Š° (2002). ŠŠ°Š¼ŠµŠ½ ŠŗŠ¾ŃŠø ŃŠµ Š»ŠµŃŠµŠ¾ Šø Š“ŃŃŠ³Šµ Š±Š°ŃŠŗŠµ. ŠŠ»ŃŃŠøŃ, ŠŃŠ¾Š·Š“Š°Š½Š° (2004). Š”Š½ŠµŠ¶Š½Šø ŃŠ²ŠµŃ Šø Š“ŃŃŠ³Šµ Š±Š°ŃŠŗŠµ. ŠŠ»ŃŃŠøŃ, ŠŃŠ¾Š·Š“Š°Š½Š° (2007). ŠŠ°ŃŃŃŠŗ ŠŗŠ¾ŃŠø ŃŠµ ŠæŠ°Š¼ŃŠøŠ¾ ŃŠ½Š¾Š²Šµ Šø Š“ŃŃŠ³Šµ Š±Š°ŃŠŗŠµ. ŠŠ»ŃŃŠøŃ, ŠŃŠ¾Š·Š“Š°Š½Š° (2009). ŠŠ»Š°ŃŠ¾Š²Šø Ń Š²ŠµŃŃŃ. ŠŠµŠ¾Š³ŃŠ°Š“: Š”ŃŠæŃŠŗŠ° ŠŗŃŠøŠ¶ŠµŠ²Š½Š° Š·Š°Š“ŃŃŠ³Š°. ŠŠ»ŃŃŠøŃ, ŠŃŠ¾Š·Š“Š°Š½Š° (2017). ŠŃŠµŠ¶ŠøŠ²ŠµŃŠø Š“Š¾ ŃŃŃŃŠ°. ŠŠµŠ¾Š³ŃŠ°Š“: Š”ŃŠæŃŠŗŠ° ŠŗŃŠøŠ¶ŠµŠ²Š½Š° Š·Š°Š“ŃŃŠ³Š°. ŠŠ»ŃŃŠøŃ, ŠŃŠ¾Š·Š“Š°Š½Š° (2017). ŠŠøŠ»Šø ŃŃ Š“ŠµŃŠ° ŠŗŠ°Š¾ Šø ŃŠø. ŠŠµŠ¾Š³ŃŠ°Š“: ŠŃŠŗŠ»Š°Š½Š“.
Naslov Äuvari uspomena i svedoci istorije : fotoreporteri Vojvodine = Guardians of memories and witnesses of history : photojournalist of Vojvodina / [priredio Darko Dozet ; prevodi Snežana KovaÄiÄ ; portreti fotoreportera Mioljub VeliÄkoviÄ, Robert Getel, Darko Dozet, Vladimir Zubac, Nenad MihajloviÄ, Jaroslav Pap, Stefan Danijel PlaÄkov, Ilija RamiÄ, Nikola StojanoviÄ, Radivoj HadžiÄ] Uporedni naslov Guardians of memories and witnesses of history : photojournalist of Vojvodina Vrsta graÄe knjiga Jezik srpski, engleski Godina 2014 Izdavanje i proizvodnja Novi Sad : Foto asocijacija Vojvodine, 2014 (Novi Sad : Graphit plus) FiziÄki opis 167 str. : fotogr. ; 24 x 31 cm Drugi autori - osoba Dozet, Darko, 1976- = Dozet, Darko, 1976- KovaÄiÄ, Snežana VeliÄkoviÄ, Mioljub = VeliÄkoviÄ, Mioljub Getel, Robert Zubac, Vladimir MihajloviÄ, Nenad = MihajloviÄ, Nenad Pap, Jaroslav, 1957-2021 = Pap, Jaroslav, 1957-2021 PlaÄkov, Stefan Danijel RamiÄ, Ilija, 1956- = RamiÄ, Ilija, 1956- StojanoviÄ, Nikola HadžiÄ, Radivoj, 1960- = HadžiÄ, Radivoj, 1960- ReÄep, DraÅ”ko, 1935-2019 = ReÄep, DraÅ”ko, 1935-2019 MirosavljeviÄ, Borivoj, 1937- = MirosavljeviÄ, Borivoj, 1937- (karton) Napomene Uporedo srp. tekst i engl. prevod Tiraž 1.000 Str. 3: Misija hrabrosti podvig neponovljivosti / DraÅ”ko ReÄep Str. 4-6: Slikom do istine : svetlopisi Vojvodine - istorija bez privida : pionirska uloga VojvoÄana u razvoju foto-žurnalizma Srbije / Borivoj MirosavljeviÄ Str. 7: ReÄ autora / Darko Dozet. Predmetne odrednice Fotografi -- Vojvodina -- Fotomonografija Vojvodina FOTOREPORTERI VOJVODINE Äuvari uspomena i svedoci istorije Kao nova ÄUVARI USPOMENA I SVEDOCI ISTORIJE. FOTOREPORTERI VOJVODINE. GUARDIANS OF MEMORIES AND WITNESSES OF HISTORY. PHOTOJOURNALISTS OF VOJVODINA. Priredio Darko Dozet. Predgovor: Misija hrabrosti i podvig neponovljivosti, dr DraÅ”ko ReÄep; Slikom do istine, Borivoj MirosavljeviÄ, majstor fotografije. Prevodi: Snežana KovaÄiÄ. IzdavaÄ: Foto asocijacija Vojvodine. Dizajn i Å”tampa Graphit plus doo. Novi Sad, 2014. ReÄ je o prvoj knjizi u kojoj su, kratkim biografijama i delom njihovog opusa, predstavljeni fotoreporteri iz cele Vojvodine. MeÄu ostalima, tu su Geza Barta i Julije Brežan koji su udarili temelje fotoreporterskog poziva u pokrajini, pa utemeljivaÄi kvalitetne fotografije u staroj dami srpskog novinarstva, listu āPolitikaā Stevan KragujeviÄ, Petar Otoranov i Jovan RitopeÄki, osnivaÄi foto-službe Nacionalne agencija Tanjug i reporteri zaslužni za njene svetske domete Branislav ObradoviÄ, Hristifor NastasiÄ, Bogdan BradvareviÄ, Anton VaÅ”, Nedeljko DeretiÄā¦ Tu su, razume se, i Jovan Vajdl i Stevan LazukiÄ koji su radeÄi za novosadski āDnevnikā fotografske strandarde u tom listu podigli na svetski nivo. Tu je i Borivoj MirosavljeviÄ koji, pored odliÄnog oka, i perom beleži, publikuje i od zaborava spaÅ”ava sve Å”to se tiÄe srpske fotografije. Bora VojinoviÄ iz āMaÄar Soaā bio je jedan od prvih pravih sportskih fotoreportera, dok je Ana LazukiÄ bila prva žena profesionalni fotoreporter u Srbiji, potvrdivÅ”i svojim darom i kvalitetom da i žene mogu da budu vrhunski profesionalci. I otvorivÅ”i vrata Äili David, Aleksandri Erski i drugim mlaÄim damama. U ovoj dragocenoj monografiji je, naravno, i Jaroslav Pap koji je, uÄeÄi od onih vrhunskih, i sam postao jedan od najboljih reportera na Balkanu. Tu su i Branko LuÄiÄ, Laslo Dorman, Dragutin SaviÄ, AndraÅ” OtoÅ”, Martin Candir, Gavrilo GrujiÄ, Dragan AntoniÄā¦, dakle imena koja se u fotografskim krugovima izgovaraju sa dubokim, i zasluženim, poÅ”tovanjem. S druge strane, Mihalj Moldvaj je radeÄi ceo život za Äuveni nemaÄki āÅ ternā dokazao da su naÅ”i autori i spremni i sposobni za najviÅ”e domete. To su, radeÄi za najpoznatije medije sveta, potvrdili i Imre Sabo i SabolÄ DudaÅ”. Mada su dubok trag ostavili i u nizu drugih listova, Matija KokoviÄ, Zoran JovanoviÄ ā MaÄak i Darko Dozet su dali izuzetan liÄni autorski peÄat sjajnoj fotoreporterskoj Å”koli āVeÄernjih novostiā. Pored navedenih, u monografiji je mnoÅ”tvo drugih autora koji su svojim kvalitetom i predanim radom zaslužili mesto meÄu 60 najboljih. Monografija je Å”tampana na srpskom i engleskom jeziku i posle promocije biÄe dostavljena svim veÄim bibliotekama u Vojvodini i gradu Beogradu kao i Å”kolama i institucija koje se bave fotografijom. IzdavaÄ je Foto asocijacija Vojvodine, osnovana 2013. godine, prvenstveno radi popularizacije fotožurnalizma i unapreÄenja položaja fotografije u DruÅ”tvu. Autor monografije je Darko Dozet, dugogodiÅ”nji fotoreporter āDnevnikaā, Tanjuga i āVeÄernjih Novostiā i ona je oduživanje duga prema kolegama od kojih je uÄio i od kojih uÄi i danas. Å tampanje knjige omoguÄili su: Sekretarijat za kulturu i informisanje Vlade AP Vojvodina, āNovosadski Sajamā i āDnevnikā Vojvodina pres. Pripremu knjige, promociju i izložbu fotografija omoguÄili su: DuÅ”an BajatoviÄ i JKP āTržnicaā. Monografija āÄuvari uspomena i svedoci istorijeā, koju je izdala Foto asocijacija Vojvodine, promovisana je danas u Kulturnom centru Grada Novog Sada, a tim povodom je otvorena i izložba izabranih fotografija iz te monografije, koja Äe u Kulturnom centru biti postavljena do 1. maja. Izložbu je otvorio pomoÄnik direktora Tanjuga za fotografiju SrÄan IliÄ koji je rekao da je izdavanje Monografije i postavljanje izložbe znaÄajno kao dokument o ljudima koji se bave fotoreporterskim poslom i koji su, kako je kazao, zaista Äuvari uspomena i svedoci istorije. Predsednik Foto asocijacije Vojvodine Darko Dozet rekao je da je Monografija pripremana neÅ”to viÅ”e od godinu dana i da je u njoj predstavljen 61 fotoreporter iz Vojvodine sa ukupno 330 fotografija. āBiografije svih predstavljenih fotoreportera u Monografiji prevedene su i na engleski jezik, a meÄu fotografijama objavljenim u Monografiji ima onih koje su nastale poÄetkom proÅ”lom veka, ali i nastalih u poslednjih godinu-dve danaā, rekao je Dozet, dodajuÄi da se na izložbi nalazi 90 fotografija. Prema njegovim reÄima, ideja o izdavanju Monografije rodila se poslednjih dana 2012. godine na tradicionalnom novogodiÅ”njem druženju fotoreportera Novog Sada, te da je prikupljanje materijala trajalo celu proÅ”lu i prva tri meseca ove godine. Stevan KragujeviÄ (Senta, 4. februar 1922 ā Beograd, 17. april 2002), jedan od najznaÄajnijih jugoslovenskih i srpskih fotoreportera i fotoumetnika. Zanat i profesionalni rad Fotografijom se poÄeo baviti kao ÄetrnaestogodiÅ”njak. UÄio je zanat u Senti, kod Martina Ronaija i Danila JakÅ”iÄa. U toku rata, Stevan je nastavio sa uÄenjem i napredovanjem. DružeÄi se sa iskusnim Gezom Bartom, u Novom Sadu, u njegovoj fotoprodavnici nabavio je jedanod prvih kolor filmova, i koristio ga samo za najdragocenije snimke. Tako je 1943. godine nastao i fotos āGuÅ”Äariceā, mlade žene sa korpom i guskama, u vojvoÄanskom sokaku. Snimak je, pod nazivom āMotiv iz vojvoÄanskog selaā, publikovan na naslovnoj strani Äasopisa āDugaā, broj 313, koji je tako, 1950. godine, postao prvi naÅ” ilustrovan Äasopis sa naslovnicom u koloru. Bio je prvi fotoreporter Direkcije za informacije pri PredsedniÅ”tvu SFRJ, koju je vodila, kao predstavnik za propagandu u inostranstvu, Eva Biro, a na Äijem se Äelu nalazio Vladimir Dedijer. Tada je nastao, izmeÄu ostalog, i prvi oficijelni portret Predsednika Tita, koji je 1950. godine naÄinio KragujeviÄ, a koji je bio namenjen stranim ambasadama i dopisnicima. Snimak je saÄuvan u KragujeviÄevoj arhivi. Stevan je tokom kasnije karijere naÄinio bogat fond snimaka Predsednika Tita, prateÄi njegova putovanja u zemlji, posete radnim kolektivima, susrete sa stranim državnicima, radnicima, umetnicima, graÄanima, ili mladima, ali je, pored zvaniÄnih, osvario i niz antologijskih, neoficijelnih snimaka. Mnogi su ga, zbog svega toga, smatrali Titovim liÄnim fotografom ā Å”to on nije bio. Nakon tog perioda od 1949. do 1951. godine, je Älan elitnog tima fotoreportera Tanjuga od 1951. do 1953. godine, a od 1953. do penzionisanja, 1982. godine, fotoreporter i urednik fotografije dnevnog lista `Politika`. Tokom rada u `Politici`, posebno u njenom novijem periodu modernizacije (prelaskom u novu, danaÅ”nju zagradu) obavljao je i druge znaÄajne poslove - bio je rukovodilac Fotolaboratorije i Fotoslužbe ove kuÄe. ViÅ”e godina je bio je Å”ef fotoslužbe, prenosio iskustvo na mlaÄe kolege, organizovao dinamiÄan dnevni i noÄni rad fotoredakcije, a posebno doprineo visokoj svesti o znaÄaju Äuvanja filmova i osnivanju bogate fotodokumentacije. Do odlaska u penziju bio je i urednik fotografije, koji je doprineo uvoÄenju novih rubrika u āPoliticiā, osobito onih koji su isticale punu vrednost i važnost fotografije (āU slici i reÄiā). Autorski rad u izdanjima Knjige sa radovima Stevana KragujeviÄa Turnir nacija, IX Å”ahovska olimpijada, Dubrovnik, 1950. Izdanje Å ahovskog saveza Jugoslavije, 1950. Tanja KragujeviÄ: Vratio se VoloÄa. Edicija āPrva knjigaā, Matica srpska, Novi Sad, 1966. Sa fotosima Stevana KragujeviÄa. Narodna biblioteka Srbije ā VodiÄ. Izdanje Narodne biblioteke Srbije, 1973. (Izuzev fotosa iz istorijata Biblioteke i reprinta starih rukopisa, sve fotose novog zdanja Narodne biblioteke, sveÄano otvorene za javnost 6. aprila 1973. godine, naÄinio je Stevan KragujeviÄ) MomÄilo StevanoviÄ: Titov putokaz. Fotografije: Stevan KragujeviÄ. DeÄje novine, Gornji Milanovac, 1977. MomÄilo StefanoviÄ, Stevan KragujeviÄ: Ljubav bez granica. Tito i pioniri. IzdavaÄ: NIRO āMladostā, Beograd. SuizdavaÄ: Savet Saveza pionira Jugoslavije. Oprema: Nenad ÄonkiÄ. Beograd, 1980. Mirko ArsiÄ, Dragan R. MarkoviÄ: 68.Studentski bunt i druÅ”tvo. Fotografije: Stevan KragujeviÄ`. Novinska organizacija āProsvetni pregledā, Beograd, IstraživaÄko-izdavaÄki centar SSO Srbije. Urednici: Milivoje PavloviÄ, Velimir Äurgus Kazimir. Recenzenti: DuÅ”an JanjiÄ, Karel Turza. GrafiÄka i likovna oprema: Brano GavriÄ. Fotografije Stevan KragujeviÄ. Beograd, 1984. KragujeviÄ. Senta koje viÅ”e nema. Sa stihovima Tanje KragujeviÄ iz zbirke `Pejzaži nevidljivog`. Povodom 300-te godiÅ”njice bitke kod Sente. Kulturno-obrazovni centar `Turzo LajoÅ”` i Å”tamparija `Udarnik`, Senta, 1997. ZnaÄajna izdanja sa radovima Uredi SKOPJE, 1963. Urednik: Jovan Popovski. Crtež na ovitku izradio Vasilije PopoviÄ-Cico. Fotografije: Kiro Georgievski, Blagoja Drnkov, Kiro Bilbilovski, Cvetko Ivanovski, Slave Kaspinov, Edo MerÅ”injak, KoÄo Nedkov, Foto āNova Makedonijaā, Nikola BibiÄ, Jovan RitopeÄki, Gogo Popov, Aleksandar MinÄev, Steva KragujeviÄ, Drago RenduliÄ IzdavaÄ: Agencija za fotodokumentaciju, Zagreb, 1963. YUGOSLAV FEDERAL ASSEMBLY. Belgrade, 1965. Board of Editors: Živan MitroviÄ, Branko KostiÄ, Dragoljub ÄuroviÄ. Editor: Dragoljub ÄuroviÄ. Photographs by: Miodrag ÄorÄeviÄ, Stevan KragujeviÄ. Lay-out by: Ante Å antiÄ. Translated by: DR Marko PaviÄiÄ. Published by: āMladostā, Beograde, MarÅ”ala Tita 2. Å tampa: GrafiÄko preduzuÄe āSlobodan JoviÄā, Beograd. SKUPÅ TINA SFRJ, Beograd, 1978. Izdaje: Sekretarijat za informacije SkupÅ”tine SFRJ. Pripremili i uredili Aleksandar PetkoviÄ, Dragoljub ÄuroviÄ. SaraÄivali: Branko KostiÄ. Željko Å kalamera (na tekstu o zgradi SkupÅ”tine SFRJ). Fotografije: Miodrag ÄorÄeviÄ, Ivo EteroviÄ, Stevan KragujeviÄ, Tomislav Peternek, Žorž Skrigin, Tanjug. TehniÄi urednik Sveta MandiÄ. IzdavaÄ: āTuristiÄka Å”tampa ā, Beograd. Å tampa: Beogradski izdavaÄko-grafiÄki zavod, Beograd. TITO U PRIRODI I LOVU. IzdavaÄ: IzdavaÄko instruktivni biro, Zagreb. Monogorafiju pripremilo Beogradsko lovaÄko druÅ”tvo, Beograd.1980. TITO. ILUSTROVANA BIOGRAFIJA. Uvod: Pavle SaviÄ. Tekst: Rajko Bobot. Recenzent: Jovo KapiÄiÄ. UmetniÄki urednik Miodrag Vartebedijan. Fotografije:Branibor DebeljkoviÄ, Ivo EteroviÄ, Džon Filips, Historijski arhiv Bjelovar, Radovan IvanoviÄ, DuÅ”ko JovanoviÄ, Stevan KragujeviÄ, Mirko LovriÄ, Dimitrije Manolev, Muzej grada Beograda, Muzej revolucije naroda i narodnosti Jugoslavije, Milan PaviÄ, MiloÅ” RaÅ”eta, Žorž Skrigin, Aleksandar StojanoviÄ, Filmoteka Osjek, Foto Tanjug, Žirovrad VuÄiÄ. IzdavaÄi: Jugoslovenska revija. Beograd, Vuk KaradžiÄ, Beograd. Å tampa: Mladinska knjiga, Ljubljana, 1980, 1981. TITO U KRUÅ EVCU. Bagdala, KruÅ”evac, 1981. ÄorÄe Kablar: Crvena kolonija. Povodom 40. godiÅ”njice pobede nad faÅ”izmom. Senta. Deo fotografija snimio Stevan KragujeviÄ. 1985. PISAC U FOTOGRAFIJI. IVO ANDRIÄ 1892-1975. Povodom izložbe Muzeja grada Beograda i Salona fotografije. IzdavaÄ: Muzej grada Beograda, posebna izdanja, 1985. Radovan PopoviÄ: Ivo AndriÄ, Život. Autori fotografija: Piotr Barqcz, Foto Tanjug, Mladen GrÄeviÄ, RTV Beograd, Vojni muzej JNA, Arhiv grada Beograda, ÄorÄe PopoviÄ, Dimitar Manolev, Stevan KragujeviÄ, Rade MilojkoviÄ, A. AÅ”kania, Nikola BibiÄ, Budim Budimovski, Vojislav Beloica, Arhiv Josipa Broza Tita, Gvozden JovaniÄ, i drugi, neoznaÄeni autori. Zadružbina Ive AndriÄa, Beograd, 1988. Živojin PavloviÄ: Ispljuvak pun krvi. Biblioteka Zabrane! Kolo 1, knjiga 1. Urednik Miroslav Dereta, Dijana Dereta. GrafiÄki atelje Dereta. Likovno grafiÄka oprema: Živojin PavloviÄ, Miroslav Dereta, NeboÅ”a RogiÄ. Fotografija ā korice, Stevan KragujeviÄ. Beograd, 1990.Fotografije u knjizi: Stevan KragujeviÄ, T. Peternek, D. KonstantinoviÄ, S. SulejmanoviÄ, Ž. PavloviÄ, P. Otoranov Dragan VlahoviÄ, NataÅ”a MarkoviÄ : Jovanka Broz ā Život na dvoru. Fotografije Dragutin GrbiÄ i Stevan KragujeviÄ. Biblioteka āMisterije politikeā. Akvarius, Novi Beograd, 1990. Tija voda. Edicija `Istorija poljoprivrede, salaÅ”a i sela`, XI knjiga. Glavni urednik prof. dr Veselin LaziÄ. IzdavaÄ: Kulutrno-istorijsko druÅ”tvo `ProleÄe na Äenejskim salaÅ”ima`, PÄESA, Novi Sad, 1995. KomÅ”ija pa Bog. Edicija `Istorija poljoprivrede, salaÅ”a i sela`, XII knjiga. PÄESA, Novi Sad, 1996. Glavni urednik Prof. dr Veselin LaziÄ. Urednici: Prof. dr MiloÅ” MarjanoviÄ, Milan GrujiÄ, književnik. IzdavaÄ: Kulutrno istorijsko druÅ”tvo āProleÄe na Äenejskim salaÅ”imaā. Å tampa: Mala knjiga, Novi Sad, Bulevar Vojvode Stepe 137. Novi Sad, oktobar 1996. PavloviÄ, Živojin: Ispljuvak pun krvi, Dnevnik ` 68. Dnevnici, knjiga treÄa. Prometej, Novi Sad, Kwit podium, Beograd, 1999. Petar TerziÄ: Sremac. IzdavaÄ: Kulturno-obrazovni centar `Turzo LajoÅ”`, Senta, 2002. Petar TerziÄ: Srpska Äitaonica u Senti 1868-1957. IzdavaÄ : PP Rapido, Senta, i Kulutrno-obrazovni centar `Turzo LajoÅ”`, Senta, 2002. Borivoj MirosavljeviÄ : Vojvodina. Predeli i ljudi. Dnevnik, novine i Äasopisi. Novi Sad, 2005. Antologije, zbornici, leksikoni Uredi Dragoljub MilivojeviÄ: āPolitikaā - svedok naÅ”eg doba 1904-1984. Narodna knjiga, Prosveta, Beograd. 1984. DVA VEKA SRPSKOG NOVINARSTVA. Institut za novinarstvo, Beograd, 1992. Borivoj MirosavljeviÄ: Antologija fotografije Vojvodine, knjiga 1. Foto, kino i video savez Vojvodine, Novi Sad, 2000. Borivoj MirosavljeviÄ: Antologija fotografije Vojvodine, knjiga 2, Foto, kino i video savez Vojvodine, Novi Sad, 2001. Borivoj MirosavljeviÄ: Antologija fotografije Vojvodine, knjiga 3, Foto, kino i video savez Vojvodine, Novi Sad, 2002. Borivoj MirosavljeviÄ: Antologija fotografije Vojovidne, knjiga 4, Foto, kino i video savez Vojvodine, Novi Sad, 2003. TANJUG, FOTO. 60 GODINA POSTOJANJA. Priredio Živorad VuÄiÄ. JP Novinska agenicija Tanjug. Beograd, 2003. STO FOTOREPORTERA POLITIKE. Vek Politike, 1904 ā 2004. Publikacija povodom izložbe u Holu āPolitikeā, Beograd, 2004. DuÅ”an ÄuriÄ: NOVINARSKI LEKSIKON, YU Marketing pres, Kompanija Novosti, Beograd, 2003. Borivoj MirosavljeviÄ: Antologija fotografije Vojvodine, knjiga 5, Foto, kino i video savez Vojvodine, Novi Sad, 2004. Borivoj MirosavljeviÄ: Antologija fotografije Vojvodine, knjiga 6, Foto, kino i video savez Vojvodine, Novi Sad, 2005. Goran MaliÄ: Letopis srpske fotografije, 1939-2008. Fotogram, Beograd, 2009. MiÅ”ko Å uvakoviÄ: ISTORIJA UMETNOSTI U SRBIJI, XX VEK. Drugi tom. Realizmi i modernizmi oko hladnog rata. O fotografiji: Jelena MatiÄ/Fotografija socijalistiÄkog realizma. Orion art, Beograd, 2012. ÄUVARI USPOMENA I SVEDOCI ISTORIJE. FOTOREPORTERI VOJVODINE. GUARDIANS OF MEMORIES AND WITNESSES OF HISTORY. PHOTOJOURNALISTS OF VOJVODINA. Priredio Darko Dozet. Predgovor: Misija hrabrosti i podvig neponovljivosti, dr DraÅ”ko ReÄep; Slikom do istine, Borivoj MirosavljeviÄ, majstor fotografije. Prevodi: Snežana KovaÄiÄ. IzdavaÄ: Foto asocijacija Vojvodine. Dizajn i Å”tampa Graphit plus doo. Novi Sad, 2014. MG145 (N)
Autor - osoba ÄosiÄ, Dobrica, 1921-2014 = ÄosiÄ, Dobrica, 1921-2014 PopoviÄ, MiÄa, 1923-1996 = PopoviÄ, MiÄa, 1923-1996 Naslov MiÄa PopoviÄ, Time, Friends / Dobrica ÄosiÄ ; [translated into english by Tamara Rodwell-JovanoviÄ, Ljiljana Å obajiÄ ; photography by Miodrag ÄorÄeviÄ] Jedinstveni naslov MiÄa PopoviÄ, vreme, prijatelji. eng Vrsta graÄe knjiga Jezik engleski Godina 2005 Izdavanje i proizvodnja Beograd : Publikum, 2005 (Beograd : Publikum) FiziÄki opis 108 str. : ilustr. ; 24 cm Drugi autori - osoba Rodwell-JovanoviÄ, Tamara = Rodvel-JovanoviÄ, Tamara Å obajiÄ, Ljiljana = Å obajiÄ, Ljiljana ÄorÄeviÄ, Miodrag, 1919-1994 = ÄorÄeviÄ, Miodrag, 1919-1994 (tvrd povez) Napomene Tiraž 600. Predmetne odrednice PopoviÄ, MiÄa, 1923- Umetnici -- Srbija -- 20v -- U uspomenama DobricŠ° ÄosiÄ (1921ā2014), pisŠ°c, esejistŠ°, politiÄŠ°r, jednŠ° od nŠ°jznŠ°ÄŠ°jnijih figurŠ° srpske istorije i književnosti druge polovine 20. vekŠ°. U književnost ulŠ°zi 1951. godine sŠ° svojim prvim romŠ°nom DŠ°leko je sunce, prvim modernim romŠ°nom o jugoslovenskoj revoluciji koji je predstŠ°vljŠ°o kritiku revolucionŠ°rnog terorŠ°. RomŠ°n je preveden nŠ° tridesetŠ°k jezikŠ°, Š° sŠ°mo u SSSR-u Å”tŠ°mpŠ°n u 1.600.000 primerŠ°kŠ°. ZŠ°tim objŠ°vljuje romŠ°ne: Koreni (1954), Deobe (1961), BŠ°jkŠ° (1965), Vreme smrti (tetrŠ°logijŠ°, 1972ā79), Vreme zlŠ° ā trilogija GreÅ”nik (1985), OtpŠ°dnik (1986) i Vernik (1990), Vreme vlŠ°sti I (1996) i Vreme vlasti II (2007). Dobitnik je Ninove nŠ°grŠ°de dvŠ° putŠ°, zŠ° romŠ°ne Koreni i Deobe. Udruženje književnikŠ° Srbije dodelilo mu je 1986. NŠ°grŠ°du UKS zŠ° izuzetan znaÄaj zŠ° književno stvŠ°rŠ°lŠ°Å”tvo. Povelju ZŠ°dužbine JŠ°kovŠ° IgnjŠ°toviÄŠ° iz BudimpeÅ”te dobio je 1989. godine. NjegoÅ”evŠ° nŠ°grŠ°dŠ° uruÄenŠ° mu je 1990. godine nŠ° Cetinju zŠ° troknjižje Vreme zlŠ°. DvŠ° putŠ° je dobio trŠ°dicionŠ°lnu godiÅ”nju nŠ°grŠ°du NŠ°rodne biblioteke Srbije zŠ° nŠ°jÄitŠ°niju domŠ°Äu knjigu (1990. godine zŠ° romŠ°n Vernik i 1996. zŠ° romŠ°n Vreme vlŠ°sti I; inŠ°Äe, jedŠ°n je od sŠ°mo tri piscŠ°, uz SlobodŠ°nŠ° SeleniÄŠ° i LjiljŠ°nu HŠ°bjŠ°noviÄ ÄuroviÄ, koji je ovu nŠ°grŠ°du dobio viÅ”e putŠ°). Povodom sedamdesetog roÄendŠ°nŠ° dobio je 1991. godine specijŠ°lnu Vukovu nŠ°grŠ°du. JunŠ° 1993. dodeljenŠ° mu je književnŠ° nŠ°grŠ°dŠ° āZlŠ°tni krst knezŠ° LŠ°zŠ°rŠ°ā, dok je romŠ°n Vreme vlŠ°sti viÅ”estruko nŠ°grŠ°ÄivŠ°n (KoÄiÄevo pero 1996, NŠ°grŠ°dŠ° āLŠ°zŠ° KostiÄā 1996, āMeÅ”Š° SelimoviÄā 1997, āPetŠ°r KoÄiÄā 1997, KoÄiÄevŠ° nŠ°grŠ°dŠ° 1998, nŠ°grŠ°dŠ° āSvetozŠ°r ÄoroviÄā 1997, Š° ugledni Å”vŠ°jcŠ°rski list Nuvo Kotidijen je, nŠ° osnovu Š°nkete meÄu ÄitŠ°ocimŠ° u toj zemlji, poÄetkom mŠ°jŠ° mesecŠ° 1996. ovŠ°j romŠ°n proglŠ°sio jednim od sedŠ°m nŠ°jboljih evropskih romŠ°nŠ°). Godine 1998. u KruÅ”evŠ°Äkom pozoriÅ”tu uruÄen mu je āZlŠ°tni krst despotŠ° StefŠ°nŠ° LŠ°zŠ°reviÄŠ°ā. U Moskvi je mŠ°jŠ° 2010. postŠ°o prvi dobitnik nŠ°grŠ°de āPuÅ”kinā zŠ° izuzetne zŠ°sluge u književnosti, a u okviru Prvog slovenskog forumŠ° umetnosti āZlŠ°tni vitezā predsednik udruženjŠ° pisŠ°cŠ° Rusije VŠ°lerij GŠ°niÄev uruÄio je ÄosiÄu i nŠ°grŠ°du āZlŠ°tni vitezā zŠ° književno stvŠ°rŠ°lŠ°Å”tvo. DelŠ° Dobrice ÄosiÄa prevedenŠ° su nŠ° tridesetŠ°k jezikŠ°, Š° svi romŠ°ni prevedeni su nŠ° frŠ°ncuski gde su dobili nŠ°jveÄe pohvŠ°le. Miodrag MiÄa PopoviÄ (Loznica, 12. juni 1923 ā Beograd, 22. decembar 1996), akademik, bio je slikar, likovni kritiÄar, pisac i filmski režiser. U Beograd sa porodicom dolazi 1927. godine gde je zavrÅ”io osnovnu Å”kolu, a od 1933. do 1941. pohaÄa TreÄu muÅ”ku gimnaziju. Godine 1942. odveden je u Nacionalnu službu. Posle bolesti i operacije oteran 1943. u logor Franken kod Žagubice, potom, po kazni, u Å”traflager u Borskom rudniku. Zbog bolesti iste godine otpuÅ”ten i vraÄen kuÄi. Posle osloboÄenja Beograda mobilisan i upuÄen u propagandno odeljenje Å taba II armije. Na liÄni zahtev 1945. upuÄen na front gde je ranjen; tada je primljen u SKOJ. Sa svojim bataljonom stigao do Lajbnica u Austriji; tada je primljen u KPJ ali ubrzo i iskljuÄen. Zbog jednog pisma uhapÅ”en i sproveden u vojni istražni zatvor u kome je proveo Äetiri meseca; Vojni sud ga osuÄuje, ali je odmah amnestiran i demobilisan. Na Akademiju likovnih umetnosti u Beogradu upisao se 1946. u klasu profesora Ivana TabakoviÄa. Tada je živeo u Siminoj 9a koje postaje steciÅ”te mnogih, kasnije veoma poznatih i uticajnih politiÄara, intelektualaca i umetnika. Zajedno sa Batom MihailoviÄem, Petrom OmÄikusom, Miletom AndrejeviÄem, Ljubinkom JovanoviÄ, Kosarom BoÅ”kan i Verom BožiÄkoviÄ, napuÅ”ta Akademiju i odlazi u Zadar, gde je 1947. formirana Äuvena āZadarska grupaā, prva umetniÄka komuna u posleratnoj Jugoslaviji.[1] Po povratku u Beograd, zbog samovolje i nediscipline svi su bili izbaÄeni iz Akademije. Kasnije im je dozvoljeno da nastave studije slikarstva, sem MiÄi PopoviÄu, sa obrazloženjem da je āsvrÅ”en slikar pa mu Akademije viÅ”e nije potrebnaā. PopoviÄ je nastavio da uÄi sam, uz pomoÄ profesora Ivana TabakoviÄa. PoÄeo je da slika 1938. godine družeÄi se sa slikarem Svetolikom LukiÄem. Do rata je bio redovni posetilac Muzeja kneza Pavla i UmetniÄkog paviljona na Kalemegdanu. Od 1940. godine izlagao je na brojnim kolektivnim izložbama u zemlji i inostranstvu. Prvu samostalnu izložbu održao u Beogradu 1950. godine. PoÄeo da objavljuje kritike i eseje 1950. godine. Oženio se Verom BožiÄkoviÄ 1949. godine sa kojom odlazi u Pariz 1951. na Å”est meseci, a potom 1952. u kome u nekoliko navrata ostaje do 1959. Boravio u Njujorku 1980ā1981. i bio gostujuÄi profesor na NjujorÅ”kom državnom univerzitetu u Olbaniju 1982. Za dopisnog Älana SANU izabran je 1978, a za redovnog 1985. Slikarstvo MiÄa PopoviÄ je proÅ”ao kroz nekoliko slikarskih faza od kojih su najpoznatije āenformelā (francuski: informel, bez forme) u periodu 1959ā1969. i āslikarstvo prizoraā od 1969. do 1979. No, pre toga je imao zanimljivu predistoriju koja je takoÄe znaÄajna za srpsko slikarstvo druge polovine dvadesetog veka. Ona se može podeliti u nekoliko perioda. Pre dolaska na Akademiju likovnih umetnosti 1946. godine PopoviÄ se veÄ uveliko zainteresovao za slikarstvo. Njegova rano ispoljena prirodna potreba za likovnim oblikovanjem ozbiljnije je izražena u gimnaziji kod Riste StijoviÄa koji mu je bio profesor crtanja. Istovremeno je poÄeo da poseÄuje tekuÄe izložbe prireÄivane u UmetniÄkom paviljonu na Kalemegdanu i u Muzeju kneza Pavla. Tu je imao prilike ne samo da vidi i da se neposredno upozna sa najznaÄajnijim ostvarenjima srpskih i jugoslovenskih umetnika, veÄ i sa inostranom umetnoÅ”Äu. ZnaÄajno je bilo i njegovo poznanstvo sa slikarem Svetolikom LukiÄem koji mu je prvi ukazao na slikarstvo kao umetniÄki medij. Te dve okolnosti su smanjile PopoviÄevo interesovanje za gimnazijskim Å”kolovanjem i potpuno ga okrenuli likovnom stvaralaÅ”tvu. Ozbiljan preokret u PopoviÄevoj umetnosti nastaje na samom poÄetku studiranja na Akademiji. Sukob dve ideologije profesora te Å”kole, onih koji su vatreno zastupali novu ideologiju socijalistiÄkog realizma i drugih, starijih koji su u tiÅ”ini ostali privrženi predratnoj estetici poetskog realizma, i intimizma nikako nije odgovarao mladom slikaru koji je video da tu neÅ”to nije u redu, ali tada nije razumeo Å”ta. No, ubrzo je shvatio da mu Å”kolski program rada nikako ne odgovara, te je nagovorio drugove iz svoje klase da samoinicijativno, pre kraja Å”kolske godine odu u Dalmaciju i da se, posle kratkog traženja, na nekoliko meseci zadrže u Zadru. Tada i nastaje mit o āZadarskoj grupiā, prvoj koja je nastala u novoj Jugoslaviji. Mediteransko svetlo, pejzaž i sloboda meÄusobnog portretisanja su u tom trenutku potpuno zadovoljili potrebe te skupine slikara. Napunjeni novom kreativnom energijom vraÄaju se u Beograd i bivaju izbaÄeni sa Akademije. Posle urgiranja njihovih protežea na visokim politiÄkim i državnim položajima svi su, sem MiÄe PopoviÄa, bili vraÄeni na Å”kolovanje. Danas je teÅ”ko pretpostaviti da li je takva odluka pomogla ili odmogla PopoviÄu da postane toliko specifiÄan umetnik u srpskom slikarstvu koji Äe toliko obeležiti njegov razvoj skoro do samog kraja veka. Ova nedoumica je podstaknuta njegovim mukotrpnim traganjem za likovnim izrazom, ātraženjima i lutanjimaā kroz koji je MiÄa PopoviÄ proÅ”ao tokom gotovo cele Å”este decenije. U njima je bilo svaÄega, od etnografskih motiva do srednjovekovnog živopisa, od starog poetskog intimizma do isto tako anahrone āPariske Å”koleā sa kojom se neposredno suoÄavao tokom nekoliko boravaka u toj bivÅ”oj svetskoj prestonici slikarske umetnosti. Ako se u Parizu suoÄavao sa novom umetnoÅ”Äu koja je postavljala temelje enformela, on joÅ” nije bio kreativno spreman da to primeti, a joÅ” manje da unese u sopstveno delo. Bilo je potrebno da se najpre upozna sa filozofijom zen budizma, a da potom praktiÄno vidi kako nastaju āenformelā slike na samom isteku pedesetih godina da bi se silovito upustio u ono Å”to je definitivno obeležilo srpsku umetnost Å”ezdesetih i dovelo je u stvarne relacije sa internacionalnim tokovima. MiÄa PopoviÄ je u istoriografiji postavljen na sam vrh tog novog talasa u naÅ”em slikarstvu, ne samo po delima koje je stvarao veÄ i po nekolikim kritiÄkim opservacijama koje su toj umetnosti dali neophodnu teorijsku osnovu. Ali, PopoviÄ ponovo preživljava svojevrsno zasiÄenje enformelnom slikarskom praksom i, uz promenjene politiÄke i socijalne okolnosti na poÄetku osme decenije, otpoÄinje svoju poslednju avanturu ā āslikarstvo prizoraā. PrevratniÄki povratak u figurativnost neminovno ga je odveo u angažovano slikarstvo koje je kao āposlednja odbrana jednog narodaā moralo da pokaže umetnikov jasan politiÄki stav izražen i simboliÄki ā serijom slika sa majmunima, i tekstualno ā āManipulacijaā, āNe hvala!ā, āOÅ”tra osuda crnog talasaā, i serijom āGvozdenā (gastarbajteri). U āHeksagonalnom prostoruā sa prijateljima: Živoradom StojkoviÄem, Borislavom MihajloviÄem Mihizom, Dobricom ÄosiÄem, Lazarom TrifunoviÄem i Antonijem IsakoviÄem on 1970. obznanjuje poÄetak javnog disidentskog delovanja kome je ostao privržen do devedesetih, kada u uslovima viÅ”estranaÄja prelazi u opoziciju. Nimalo nije sluÄajno da je poslednji javni nastup, veÄ vidno umoran i bolestan imao neposredno pred smrt ispred pobunjenih studenata beogradskog univerziteta 1996. godine. Centralno mesto ukupnog slikarskog opusa MiÄe PopoviÄa, gledano retrospektivno, u svim fazama, bilo je sudbinsko oseÄanje tragiÄnosti postojanja ā koliko individualnog, toliko i kolektivnog. Bibliografija Knjige 1954. Sudari i harmonije, āBratstvo-Jedinstvoā, Novi Sad 1957. Izlet, āKosmosā, Beograd 1962. U ateljeu pred noÄ, āProsvetaā, Beograd 1983. IshodiÅ”te slike, āNolitā, Beograd 1989. Hajnc Klunker, MiÄa PopoviÄ, Autobiografija, āJugoslovenska revijaā, Beograd 1999. Velika ljubav Anice Huber ā epistolarni roman, āTriptihā, Beograd 2006. Putopisni dnevnici, āGeopoetikaā, Beograd Eseji i kritike 1950. Predgovor kataloga samostalne izložbe, UmetniÄki paviljon, Beograd 1951. āSlika i svrha Iā, 20. oktobar, 31. decembar, Beograd 1952. āSlika i svrha IIā, 20. oktobar, 1. januar, Beograd 1952. āCirkus i hriÅ”Äanstvo Žorža Ruoaā, SvedoÄanstvo, 12. januar, Beograd 1952. āIzložba slika Slavoljuba BogojeviÄaā, NIN, 17. februar, Beograd 1952. āIzložba meksikanske umetnostiā, NIN, 7. novembar, Beograd 1953. āMediteranski dnevnikā (odlomak), NIN, 28. januar, 2. avgust, 16. avgust, Beograd 1953. āNamerom, voljom, lenjiromā (odlomak), NIN, 27. novembar, Beograd 1953. āIzložba likovnih umetnika Makedonijeā, NIN, 13. decembar, Beograd 1955. Predgovor kataloga samostalne izložbe āOd magle, od kostijuā, samizdat, Beograd 1958. āSpore godineā, Politika, 25. maj, Beograd 1958. āPesnici i beskuÄniciā, NIN, 29. decembar, Beograd 1960. āNiko tu nije krivā, Politika, 24. januar, Beograd 1960. āO prolaznom i trajnom usput...ā, NIN, 21. februar, Beograd 1960. āNiÅ”ta novo na HHH Bijenaluā, Politika, 17. juli, Beograd 1962. āNaÅ”a tapiserijaā, Politika, 10. jun, Beograd 1969. āJefta PeriÄā, pred. kat., Kulturni centar, Beograd 1971. āSlikarstvo prizora. Povodom termina: Slikarstvo prizoraā, predgovor kataloga samostalne izložbe, Salon Muzeja savremene umetnosti, Muzej savremene umetnosti, Beograd 1977. āVera BožiÄkoviÄ PopoviÄ, Ogled o enformeluā, predgovor katatalogu, Kulturni centar, Beograd 1978. āŽivko StoisavljeviÄā, pred. kat., Dom ratnog vazduhoplovstva, Zemun 1978. āPerspektive VIā, pred. kat., Jugoslovenska galerija reprodukcija, Beograd 1978. āDokument, Enformel, Superrealizamā, Književnost, 11. septembar, Beograd 1980. āSlikarstvo kao poslednja odbrana jednog narodaā, (pristupna beseda), Glas SANU, āCCCXVIIIā, knj. 2, pp. 110ā119, SANU, Beograd 1983. āPreminuo Laza TrifunoviÄ. Delo kao putokazā, Politika, 24. juli, Beograd Samostalne izložbe 1950. Slike, akvareli, crteži, UmetniÄki paviljon na Kalemegdanu, Beograd 1952. Selo NepriÄava, Muzej Vuka i Dositeja, Beograd, Galerie Barbizon, Pariz 1953. ā{Galerie Barbizon}-, Pariz 1955. Od magle, od kostiju, UmetniÄki paviljon na Kalemegdanu, Beograd 1956. Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, Galerie Place, Hag 1957. Atelje 212, Beograd, Tribina mladih, Novi Sad, Klub književnika, Zagreb 1958. ā{Galerie Barbizon}-, Pariz 1960. Salon Muzeja primenjenih umetnosti, Beograd 1963. Salon Moderne galerije, Beograd 1971. Slikarstvo prizora, Salon Muzeja savremene umetnosti, Beograd 1972. DeÄje pozoriÅ”te, Zrenjanin, Izložbeni paviljon u tvrÄavi, NiÅ” 1973. Galerija GrafiÄki kolektiv, Beograd 1974. Galerija Kulturnog centra, Beograd (izložba je bila otkazana)[3][4][5] 1975. ā{Galerie Milan}-, Berlin 1976. Galerija āSebastijanā, Dubrovnik, Galerie Lauterer, Minhen, Narodno pozoriÅ”te, Scena u Zemunu, Zemun 1977. Likovni salon grafiÄkog kolektiva āMerkurā, Apatin, Galerie Milan, Berlin, Mali likovni salon, Novi Sad 1978. Galerija Likovne jeseni, Sombor, Muzej na sovremenata umetnost, Skoplje 1979. Galerija grada Zagreba, Zagreb, Mala galerija, Zrenjanin, ZaviÄajni muzej, Rovinj, UmetniÄki paviljon āCvijeta ZuzoriÄā, Beograd 1982. Salon knjižare āNarodna knjigaā, Beograd 1983. Galerija SANU, retrospektivna izložba, Beograd, Galerija AZ, Beograd Literatura i filmovi o umetniku (izbor) Knjige 1973. Lazar TrifunoviÄ, Crteži, GrafiÄki kolektiv, Beograd 1974. Dobrica ÄosiÄ, Prizori MiÄe PopoviÄa, samizdat, Beograd 1979. Miodrag PavloviÄ, Nove slikarske godine MiÄe PopoviÄa, GRO āMerkurā, Apatin 1983. Lazar TrifunoviÄ, Slikarstvo MiÄe PopoviÄa, monografija, SANU, Beograd 1994. Sreto BoÅ”njak, MiÄa PopoviÄ, crteži 1941ā1988, MrljeÅ”, Beograd 2005. Dobrica ÄosiÄ, Prijatelji, āPolitikaā i āNarodna knjigaā, Beograd 2010. Lidija Merenik, Umetnost i vlast. Srpsko slikarstvo 1945ā1968., āVujiÄiÄ kolekcijaā i Univerzitet u Beogradu, Filozofski fakultet, Beograd 2014. Milica ŽivadinoviÄ, monografija o MiÄi PopoviÄu na francuskom jeziku[6][7] Predgovori kataloga 1962. Aleksa ÄelebonoviÄ, āApstraktni pejsažā, Kulturni centar, Beograd 1963. Živorad StojkoviÄ, ā8 slikaraā, UmjetniÄka galerija, Dubrovnik 1963. Lazar TrifunoviÄ, Salon Moderne galerije, Beograd 1963. Miodrag B. ProtiÄ, āSuvremena srpska umjetnostā, Moderna galerija JAZU, Zagreb 1967. Pavle VasiÄ, āKritiÄari su izabraliā, Kulturni centar, Beograd 1970. Miodrag B. ProtiÄ, āSlikari kontinuitetaā, IV beogradski trijenale jugoslovenske likovne umetnosti, Muzej savremene umetnosti, Beograd 1971. Lazar TrifunoviÄ, āApstraktno slikarstvo u Srbiji 1951ā1971ā, Kulturni centar, Beograd 1973. Lazar TrifunoviÄ, āMiÄa PopoviÄ, crtežiā, Galerija GrafiÄki kolektiv, Beograd 1973. DragoÅ” KalajiÄ, āObnova slikeā, Kulturni centar, Beograd 1976. Zoran MarkuÅ”, Galerie Lauterer, Minhen 1977. Lazar TrifunoviÄ, GrafiÄki kolektiv āMerkurā, Apatin 1977. Sreto BoÅ”njak, āMiÄa PopoviÄ, slikeā, RadniÄki univerzitet āRadivoj Äirpanovā, Novi Sad 1977. ā{Hans Rittermann, Galerie Milan, Berlin}- 1978. Sonja Abadžijeva-Dimitrova, Muzej na sovremenata umetnost, Skoplje 1978. Sreto BoÅ”njak, Galerija Likovna jesen, Sombor 1979. Sreto BoÅ”njak, āMiÄa PopoviÄ, Slike i crtežiā, Galerije grada Zagreba, Zagreb 1979. Jasmina Tuurov-BorjanoviÄ, Savremena galerija UmetniÄke kolonije āEÄkaā, Zrenjanin 1979. Bora ÄosiÄ, āSan i istina MiÄe PopoviÄaā, ZaviÄajni muzej, Rovinj 1980. Miodrag B. ProtiÄ, āJugoslovensko slikarstvo Å”este decenijeā, Jugoslovenska umetnost HH veka, Muzej savremene umetnosti, Beograd 1981. Irina SubotiÄ, āMiodrag-MiÄa PopoviÄā, Umetnici akademici 1968-1978, pp. 71ā84, Galerija SANU, Beograd 1983. ÄorÄe KadijeviÄ, ā22 multipla MiÄe PopoviÄa na temu slikareva keceljaā, Galerija AZ, Beograd Studije i kritike 1950. Pavle VasiÄ, āPrva samostalna izložba MiÄe PopoviÄaā, Politika, 27. septembar, Beograd 1950. Miodrag B. ProtiÄ, āIzložba slika MiÄe PopoviÄaā, Književne novine, 10. oktobar, Beograd 1951. Borislav MihajloviÄ, āIzložba slika MiÄe PopoviÄaā, Ogledi, āNovo pokolenjeā, pp. 213ā231, Beograd 1952. Pavle VasiÄ āSelo NepriÄava ā Izložba slika MiÄe PopoviÄaā, Politika, 5. maj, Beograd 1952. Aleksa ÄelebonoviÄ, āMiÄa PopoviÄā, Borba, 10. maj Beograd 1954. Petar DžadžiÄ, āSudari i harmonijeā, NIN, 26. decembar, Beograd 1955. Miodrag B. ProtiÄ, āIzložba MiÄe PopoviÄa, Od magle, od kostijuā, NIN, 6. februar, Beograd 1955. Miodrag B. ProtiÄ, Savremenici I, pp. 177ā186, Nolit, Beograd 1957. Borislav MihajloviÄ Mihiz, āIzlet MiÄe PopoviÄaā, NIN, Beograd 1960. Zoran PavloviÄ, Poetska osnova, āRadā, 26. novembar, Beograd 1960. Dragoslav ÄorÄeviÄ, āTri varijante apstrakcijeā, Dnevnik, 4. decembar, Novi Sad 1960. Rade KonstantinoviÄ, āPovratak materijiā, NIN, 25. decembar, Beograd 1960. Lazar TrifunoviÄ, āApstraktno slikarstvo i moguÄnost njegove oceneā, NIN, 20. decembar, Beograd 1961. Lazar TrifunoviÄ, āOd revolucionarne do graÄanske umetnostiā, NIN, 10. jun, Beograd 1961. Lazar TrifunoviÄ, āOktobarski salon u znaku mladih generacijaā, NIN, 5. novembar, Beograd 1963. Lazar TrifunoviÄ, āSamoubistvo slikeā, Politika, 27. oktobar, Beograd 1963. Aleksa ÄelebonoviÄ, āSavremeno slikarstvo u Jugoslavijiā, Jugoslavija, Beograd 1962. Dragoslav ÄorÄeviÄ, āPoezija i drama materijeā, Borba, 29. oktobra, Beograd 1968. JeÅ”a Denegri, āOblici nefiguracije u suvremenom slikarstvu u Srbijiā, Život umjetnosti, br. 7-8, Zagreb 1970. Lazar TrifunoviÄ, āStvaralaÄka sposobnost nove umetnostiā, Politika, 18. juli, Beograd 1970. Miodrag B. ProtiÄ, āSrpsko slikarstvo HH vekaā, Nolit, Beograd 1971. Pavle VasiÄ, āSlikarstvo prizora MiÄe PopoviÄaā, Politika, 8. maj, Beograd 1973. Lazar TrifunoviÄ, Srpsko slikarstvo 1900ā1950, Nolit, Beograd 1979. Sava DautoviÄ, āIzložba politiÄkog pamfletizma. NacionalistiÄki prizori i dogmatski uzori slikara MiÄe PopoviÄa u UmetniÄkom paviljonu Cvijeta ZuzoriÄā, Politika, 10. decembar, Beograd 1980. Slobodan RistiÄ, āPovodom izložbe MiÄe PopoviÄaā, TreÄi program Radio Beograda, 5. april, Beograd 1982. Slobodan RistiÄ, āPobuna paletom. Povodom izložbe Enformel u Beogradu u paviljonu Cvijeta ZuzoriÄā, Politika, 6. februar, Beograd 1993. JeÅ”a Denegri, āPedesete: teme srpske umetnostiā, Svetovi, Novi Sad 1995. JeÅ”a Denegri, āÅ ezdesete: teme srpske umetnostiā, Svetovi, Novi Sad Filmovi 1965. Lazar TrifunoviÄ, Dijalog o kolažu, Institut za film, Beograd 1970. Branko Belan, MiÄa PopoviÄ, Radio-televizija Zagreb, Zagreb 1972. Jovan AÄin, MiÄa PopoviÄ, Radio-televizija Beograd, Beograd Filmska i pozoriÅ”na delatnost Režije 1954. ÄekajuÄi Godoa, umetnikov atelje na Starom sajmiÅ”tu, Beograd 1963. Äovek iz hrastove Å”ume, āAvala filmā, Beograd (zabranjen i bunkerisan) 1965. Viktor ili deca na vlasti, āAtelje 21ā2, Beograd 1966. Roj, āAvala filmā, Beograd 1967. Hasanaginica (Kameni despot ili jedna moguÄnost narodne pesme Hasanaginica), Filmska radna zajednica, Beograd 1969. Delije, Kino-klub, Beograd, (naziv na engleskom: The Tough Ones) (zabranjen i bunkerisan) 1970. BurduÅ”, āAvala filmā, Beograd Scenarija 1963. Äovek iz hrastove Å”ume 1966. Roj 1967. Kameni despot 1968. Kameni despot ili jedna moguÄnost narodne pesme Hasanagnica 1968. Delije Scenografije i kostimografije 1958. Stolice, āAtelje 212ā, Beograd 1960. Begunci, PozoriÅ”te āBoÅ”ko Buhaā, Beograd 1964. Poljubac vile, Narodno pozoriÅ”te, Beograd, Ljubinko i Desanka, āAtelje 212ā, Beograd, Deda Starudija, Malo pozoriÅ”te, Beograd 1965. Viktor ili deca na vlasti, Atelje 212, Beograd, Generalska opera, PozoriÅ”te lutaka, NiÅ”, Haleluja, Savremeno pozoriÅ”te, Beograd, Ura za sunce i kiÅ”u, Malo pozoriÅ”te, Beograd, Mali princ, PozoriÅ”te āBoÅ”ko Buhaā, Beograd 1966. PoÅ”tansko sanduÄe, Malo pozoriÅ”te, Beograd 1969. Pardon, paradni TrÄuljak, Beograd 1971. Ljubav gospodina Perlimplina, PozoriÅ”te lutaka, NiÅ” 1972. Razigrano srce, Malo pozoriÅ”te, Beograd 1975. Emigranti, āAtelje 212ā, Beograd, Brod sa zelenom bradom, Dramski teatar, Skoplje 1973. Pokojnik, Jugoslovensko dramsko pozoriÅ”te, Beograd Nagrade i priznanja 1961. Nagrada za slikarstvo na II oktobarskom salonu, Beograd 1962. Nagrada Matice srpske za slikarstvo na izložbi āDeset godina umetniÄkih kolonija u Vojvodiniā, Novi Sad 1963. Nagrada za slikarstvo na izložbi āSalon 63ā, Rijeka 1968. Nagrada za slikarstvo na izložbi āSedma decenija jugoslovenskog slikarstvaā, Sombor 1969. Nagrada āZlatna paletaā ULUS-a na XLVIII izložbi ULUS-a, Beograd 1975. ā{I}- nagrada na āInternational art exhibition committed figurative artā, Slovenj Gradec 1976. Otkupna nagrada na āX Biennale internazionale d`arteā, Campione d`Italia 1977. Nagrada na Internacionalnoj izložbi originalnog crteža, Rijeka 1978. Nagrada āZlatna batanaā, na izložbi āAnaleā, Rovinj 1983. Nagrada publike na izložbi āKritiÄari su izabraliā, Beograd 1989 Dodeljena Nagrada Politike iz Fonda āVladislav Ribnikarā, (dobijena 1971), Beograd 1989. PoÄasni graÄanin Loznice, Loznica 1995. Ravnogorska nagrada za slikarstvo, (posthumno), Beograd 1995. Kraljevski orden dvoglavog belog orla 1. Stepena (posthumno), Beograd Nagrada za umetnosti āMiÄa PopoviÄā Nagradu za umetnost āMiÄa PopoviÄā dodeljuje Fond za afirmaciju stvaralaÅ”tva iz Beograd u onim oblastima u kojima je MiÄa PopoviÄ delovao ā slikarstvu, književnosti, pozoriÅ”tu i filmu. Biografski i stvaralaÄki podaci o MiÄi PopoviÄu bili su podstrek da se osnuje nagrada koja Äe nositi njegovo ime a koja Äe ukazati na pojedince koji slede njegovu kritiÄku aktivnost i kao umetnika i kao angažovanog intelektualca. PokretaÄima ā Živoradu StojkoviÄu, Borki BožoviÄ i Jovanu DespotoviÄu, ubrzo su se prikljuÄili Vida OgnjenoviÄ, DuÅ”an KovaÄeviÄ, Emir Kusturica, Radoslav PetkoviÄ, Milo GligorijeviÄ, Bata KneževiÄ, Božo Koprivica, ÄorÄe MilojeviÄ, Branko Kecman, Bora KavgiÄ, Ljiljana Äinkul, Aleksandar KostiÄ, Lana ÄukiÄ kao Älanovi Inicijativnog odbora, a potom i svi dobitnici ove nagrade. Za prvog predsednika Inicijativnog odbora izabran je Emir Kusturica na osnivaÄkoj sednici 17. decembra 1997. godine. Predsednik Fonda je Ljubomir SimoviÄ. Nagrada se uruÄuje svake druge godine 12. juna, na dan roÄenja MiÄe PopoviÄa, u Galeriji āHaosā u Beogradu. Nagrada se dodeljuje pod pokroviteljstvom SkupÅ”tine opÅ”tine Stari Grad ā Beograd. MG34 (N)
30,8 x 21 cm tuÅ” na papiru potpis na poledjini posveÄeno SALVADORU DALIJU 1930 godine miÅ”ljenje Nikole Kusovca samo srbija ovaj predmet ne saljem u inostranstvo serbia only I do not send this item abroad Radojica ŽivanoviÄ Noe (Beograd, 1903 ā Beograd, 1944) bio je slikar i grafiÄar perioda nadrealizma. Ostavio nevelik broj kompozicija, mrtvih priroda, pejzaža i crteža. NajznaÄajniji period ŽivanoviÄevog umetniÄkog stvaranja je doba njegove pripadnosti nadrealistiÄkom pokretu (1930-33). bio je jedan od trinaest potpisnika Manifesta nadrealizma i jedini profesionalni slikar u grupi umetnika koji su pokrenuli Beogradski nadrealizam. NadrealistiÄke radove je objavljivao u Äasopisima NemoguÄe i Nadrealizam danas i ovde. On je prvi i najdosledniji nadrealista u jugoslovenskom slikarstvu. NadrealistiÄku fazu smenjuje slikanjem mrtvih priroda na naÄin Pola Sezana, pejzaža iz Srbije pod uticajem klasiÄnog impresionizma i realistiÄkih portreta. Kao Älan grupe Život zalaže se za socijalnu umetnost, viÅ”e teoretski nego praktiÄno. Vodio je polemike i pisao likovne kritike. Neko je vreme bio likovni kritiÄar u Politici. Radovi mu se nalaze u Narodnom muzeju i Muzeju savremene umetnosti u Beogradu, u UmetniÄkoj galeriji u Sarajevu i u viÅ”e privatnih zbirki. Radojica ŽivanoviÄ Noe roÄen je u Beogradu kao vanbraÄno dete. Majka mu je bila pralja, a ime oca nije poznato. U krugu beogradskih nadrealista se govorilo da je, navodno, trebalo da odigra ulogu prestolonaslednika, lažnog kraljevskog novoroÄenÄeta, sina Drage i Aleksandra ObrenoviÄa. Posle ratom isprekidanog Å”kolovanja, zavrÅ”io je TrgovaÄku akademiju, a zatim proveo tri godine (do 1929) na Kraljevskoj umetniÄkoj Å”koli u Beogradu. Radojica ŽivanoviÄ Noe bio je jedan od trinaest potpisnika Manifesta nadrealizma u almanahu NemoguÄe 1930. godine. Bio je jedini profesionalni slikar u grupi umetnika koji su pokrenuli Beogradski nadrealizam. Od 1031. do 1932. intenzivno je saraÄivao u magazinu Nadrealizam danas i ovde, u kome je publikovan najveÄi broj njegovih radova. Godine 1934. Sa Mirkom KujaÄiÄem, ÄorÄem AndrejeviÄem Kunom, ÄurÄem TeodoroviÄem i drugim umetnicima osnovao je grupu Život. Od 1935. do 1937. pisao je redovno likovne kritike za list Politika, a ponekad je objavljivao priloge i u Äasopisu NaÅ”a stvarnost. Godine 1932. Izlagao je ciklus nadrealistiÄkih slika u UmetniÄkom paviljonu āCvijeta ZuzoriÄā u Beogradu, a od 1936. do 1940. na viÅ”e grupnih umetniÄkih izložbi. Godine tokom Drugog svetskog rata proveo je na periferiji Beograda. Poginuo je pred kraj rata, 1944. godine, na DorÄolu. Kada je Äuo da su partizani i ruski tenkovi prodrli u ulicu, izleteo je iz nekog skloniÅ”ta u blizini Bajlonijeve pijace i uÅ”ao u borbu protiv Nemaca. ZateÄen naoružan od oslobodilaÄkih snaga nije navodno pristao da se razoruža i zbog tragiÄnog nesporazuma izgubio je život. ---------------------------------------------- Nadrealizam (franc. surrĆ©alisme) je književni i umetniÄki pokret koji nastaje u Francuskoj posle Prvog svetskog rata. Nastavlja dadaizam i njegov buntovniÄki duh, pobunu protiv tradicije, ustaljenih navika i obiÄaja, prezir prema druÅ”tvenim normama, ali za razliku od negatorskog duha dadaizma, istiÄe i svoju pozitivnu i konstruktivnu stranu i ima odreÄeni program. I dadaizam i nadrealizam su pre svega avangardni pokreti. Oba pokreta su delila uverenje da druÅ”tveni i politiÄki radikalizam mora iÄi ruku pod ruku sa umetniÄkom inovativnoÅ”Äu. Iako je jedna od osnovnih odlika nadrealizma prekid sa tradicionalnom književnoÅ”Äu i umetnoÅ”Äu, nadrealizam ipak ima svoje prethodnike. To su pisci koji stvaraju atmosferu straha, tajanstvenu stranu ljudske prirode kao Å”to su Markiz de Sad, Artur Rembo, Gijom Apoliner. PoÄetak nadrealizma vezuje se za ime Andrea Bretona i objavu njegovog āManifesta nadrealizmaā 1924. godine. Oko Bretona se zatim grupiÅ”u i pisci poput Aragona, Elijara, Perea i drugih. Pokretu je pripadao i slikar Salvador Dali. Glasilo nadrealizma bio je Äasopis āLittĆ©raturĆ©ā (āknjiževnostā na srpskom), koji su 1910. osnovali Breton, Argon i Supo. Ovaj Äasopis najpre je bio dadaistiÄki, da bi od 1922. godine, nakon odvajanja Bretona i njegove grupe od Tristana Care, postao Äasopis nadrealista āLa rĆ©volution surrĆ©alisteā (ānadrealistiÄka revolucijaā). Taj Äasopis je izdavao Breton od 1924. do 1929. godine. Breton je objavio tri manifesta nadrealizma, kao i viÅ”e Älanaka i spisa, gde je izrazio glavnu koncepciju pokreta: āManifest nadrealizmaā (1924), āDrugi Manifest nadrealizmaā (1930), āPolitiÄki položaj nadrealizmaā (1935), āUvod u TreÄi manifest nadrealizma ili neā (1942). Svoja shvatanja je primenio u delima poput āIzgubljeni Koraciā (1924), āNaÄaā (1928) i drugi. Automatsko pisanje postaje glavno tehniÄko sredstvo nadrealista. Breton u prvom manifestu preuzima Reverdijevu definiciju slike āpovezivanja dveju manje ili viÅ”e udaljenih realnostiā. Salvador Dali je razvio teoriju o āparanoiÄno-kritiÄkom delirijumuā, Å”to znaÄi āultrasveÅ”Äu otkriti podsvestā. Od kraja 1925. godine nastaje nova etapa u razvoju nadrealizma koji se približava marksizmu. PoÄetnim meÄaÅ”em u razvoju srpskog nadrealizma može se smatrati delovanje beogradskog Äasopisa āSvedoÄanstvaā koji je izlazio u Beogradu od novembra 1924. do marta 1925. godine. Na tragove kojima je nadrealizam bio nagoveÅ”ten nailazi se i neÅ”to ranije, u novoj seriji beogradskog Äasopisa āPuteviā (1923, broj 1-2, sekretar i urednik Marko RistiÄ), mada je taj Äasopis bio revija sa izrazitim obeležjima ekspresionistiÄkog stila. U prostoru delovanja jugoslovenskih književnosti nije postojao dadaizam, ali se u preduzimljivosti Dragana AleksiÄa i akcijama Moni Bulija nazirao dadaistiÄki eksperiment. Srpski nadrealizam nastajao je oslonjen na francuski nadrealizam: Bretona, Aragona i druge i tekao je uporedo s njim. Nadrealizam je otkrivao podsvest, san, iracionalne izvore ljudskog biÄa kao novu realnost. āÄinjenica da su nadrealisti izaÅ”li sa potpunom negacijom osveÅ”tanog, od logike do morala, i da su im se za to odricanje Äinila dopuÅ”tena sva sredstva do skandala, skandalizirala je sa svoje strane graÄanski mentalitet, i ovaj je svim sredstvima reagirao na te perverzne provokacije. Nadrealizam je vreÄao utvrÄeni naÄin miÅ”ljenja, i onda je na uvredu vreÄanjem reagirao. NadrealistiÄko insistiranje na nesvesnome, koje je nadrealiste uputilo na san i odvelo ih automatskom pisanju, ojaÄalo se i oplodilo u susretu sa psihoanalizom i frojdizmom. U toj neminovnosti treba, možda, gledati i razlog daljem razvoju nadrealizma, koji se iz, prvobitnog, individualistiÄkog i idealistiÄkog insistiranja u oblasti iracionalnoga samo radi otkrivanja iracionalnoga kao svrhe za sebe, postepeno preobratio u akciju koja teži da svoja iskustva kolektivno primeni i stavi u službu jednom odreÄenome cilju. Prema tome, nadrealistiÄko osloboÄenje Äoveka odgovaralo bi svemu socijalistiÄkom osloboÄenju druÅ”tva: jedna paralelna i po istim principima revolucija, samo na dva razna plana, socijalni mikrokozmos i socijalni makrokozmos.ā Nadrealizam je pokuÅ”ao da, oslonjen na psihoanalitiÄka otkriÄa, uÄini razumljivijom liÄnost modernog Äoveka. Pomerao je iskustvenu predstavu o svetu. Prikazivao je nepouzdanost oÄigledne istine i logiÄkog zakljuÄivanja, dovodeÄi u vezu, u svojim kolažima, na primer predmetnu pojavnost sa evokativnim siluetama iz proÅ”losti. Krug srpskih nadrealista u svojim traganjima, veÄ u Äasopisu āSvedoÄanstvaā (1924/1925), preko tumaÄenja snova, ili obelodanjivanjem predstava sveta pomerenih liÄnosti, āstvaranjaā umobolnih, gluvonemih, samoubica, lažljivaca, zloÄinaca, otkrivao je domaÄoj literaturi do tada nepoznati ākontinentā. Nadrealisti veruju u snove, u njihove predskazivaÄke moÄi. Äesto naglaÅ”avaju primat snova nad sekundarnoÅ”Äu budnog stanja. NadrealistiÄka poezija podrazumeva oslobaÄanje ljudskog života, zato Å”to omoguÄava bekstvo od robovanja umu i granicama koje se nameÄu realnoÅ”Äu. Iracionalizam koji je veliÄao nadrealizam može se shvatiti kao celovito prihvatanje sila koje deluju ispod glazure civilizacije. NadrealistiÄki poduhvat dvadesetih i tridesetih godina se razvio u krugu beogradskih intelektualaca. Godine 1930. u alamanahu āNemoguÄeā, trinaest pisaca je pisalo proklamaciju o konstituisanju nadrealistiÄkog pokreta. To su bili: Aleksandar VuÄo, Oskar DaviÄo, Milan Dedinac, Mladen DimitrijeviÄ, Vane ŽivadinoviÄ Bor, Radojica ŽivanoviÄ Noe, ÄorÄe JovanoviÄ, ÄorÄe KostiÄ, DuÅ”an MatiÄ, Branko MilovanoviÄ, KoÄa PopoviÄ, Petar PetroviÄ i Marko RistiÄ. Kao grupa oni nisu bili jedinstveni. VeÄ u prvom zbirnom delu, posle āNemoguÄegā, āPozicija nadrealizmaā, 1931. godine, izostala su dvojica od trinaest nadrealista. Srpski nadrealizam dostiže najÅ”iru moguÄnost uticaja u Äasopisu āNadrealizam danas i ovdeā . Od naroÄitog znaÄaja u tom Äasopisu bio je kritiÄki osvrt na ekspresionizam u srpskoj književnosti. Najzad, u Äasopisu āNadrealizam danas i ovdeā uÄinjene su umesne kritiÄke primedbe na skuÄenost literarnog koncepta āsocijalna literaturaā. To je bio kraj nadrealizma. Srpski nadrealizam u periodu svog delovanja, 1924-1932. uveo je srpsku književnost u vrh evropskog avangardizma. Mnogo kasnije, u intervalu 1952- 1956. godine pojedinaÄno su neki od bivÅ”ih nadrealista (Oskar DaviÄo, Marko RistiÄ, DuÅ”an MatiÄ i Aleksandar VuÄo) nastojali da ožive i aktuelizuju nadrealizam, ali to viÅ”e nije bio nadrealizam veÄ samo Äežnja za njim. Prvi automatski tekst u srpskoj književnosti, āPrimerā (1924) Marka RistiÄa, nastao odmah po objavljivanju Bretonovog prvog āManifesta nadrealizmaā, trebalo je da posluži kao oÄigledan dokaz o primenljivosti novog metoda pisanja. Sasvim u skladu sa Bretonovom postavkom, ta poetiÄka inovacija je bila liÅ”ena bilo kakvih težnji ka estetizaciji jezika ili ka oblikovanju semantiÄkih struktura. Zato Äe RistiÄ, u kratkoj uvodnoj napomeni, reÄi da je dati tekst āprimer nadrealistiÄkog pisanja, bez ikakve težnje za lepim, za razumljivim, samo je jedan Äist dokument o toku neprimenjene misliā. U toj kratkoj napomeni srpski nadrealista je istakao dve Äinjenice važne za razumevanje prave prirode automatskog teksta. S jedne strane, naglaÅ”ava kako je dobijeni tekst jedinstven i nepromenjiv. Time je, reklo bi se, demonstrirao kako je moÄ kreativne maÅ”te, taÄnije automatskog pisanja, toliko iznad racionalne kontrole, da ova druga nije imala nikakvih moguÄnosti da na dobijenom tekstu interveniÅ”e i bar malo ga izmeni. S druge strane, RistiÄ istiÄe kako je semantiÄki uÄinak automatskog teksta moguÄe odrediti tek naknadno, u aktu Äitanja, buduÄi da ga u aktu stvaranja nije bilo, odnosno da autor niÅ”ta odreÄeno i smisleno nije hteo da kaže. Ako nema intencionalnog znaÄenja, onda ima, ili može da ima, receptivnog znaÄenja. U automatskom tekstu kao āneprimenjenoj misliā, RistiÄ, oÄigledno, prepoznaje zanimljivo i neoÄekivano nizanje slika, tj. svedoÄanstvoāo njenoj igri slikama kojima se tek a posteriori može naÄi simboliÄki smisao i moguÄnost poetske deformacije stvarnostiā. U poeziji, kao i u poetici Gijoma Apolinera i njegovih nadrealistiÄkih naslednika, izražen je jedan oblik temporalnosti: reÄ je o oniriÄkom vremenu, koje vuÄe korene iz antiÄkog orfizma. Fenomen vremena, baÅ” kao i fenomen sna, fundamentalan je i za apolinerovski i za nadrealistiÄki simbolizam: susreÄu se u ideji privilegovanog trenutka, nazvanog kairos po helenistiÄkom božanstvu. U kairosu, psihiÄka transcedencija postaje imanencija pesme ā oniriÄka stvarnost, fantazmagoriÄna stvarnost, stvarnost u kojoj želje ukidaju linearno vreme i empirijski prostor. U relativno kratkom periodu, od kraja 1924. do 1926. godine, izgraÄena su dva modela nadrealistiÄkog automatskog teksta. Primarna poetiÄka intencija nadrealistiÄkog automatskog pisanja bila je, neosporno, usmerena ka razotkrivanju novih moguÄnosti samog jeziÄkog izraza kao osnovnog vida oslobaÄanja modernog Äoveka. NeobiÄno je, meÄutim, to Å”to pisci srpskog automatskog teksta u velikoj meri poÅ”tuju sintaksu sopstvenog jezika. Sintaksa je, naime, najoÄigledniji prostor u kome se oÄitava delovanje logike, misli i smisaonog poretka uopÅ”te. U svakom sluÄaju, bez obzira kako razotkrivali unutraÅ”nje finese automatskog teksta, jasno je da njegov efekat ne treba primarno da bude meren estetskim vrednostima: njegova svrha, konaÄno, nije ni bila da izgradi relevantnu književnu praksu nego da, pre svega probudi skrivene kreativne potencijale Äoveka modernog doba. Ako je srpska književnost u dugom vremenskom nizu stekla stvaraoce poput Vaska Pope, Miodraga PavloviÄa, Branka MiljkoviÄa, Borislava RadoviÄa, Milorada PaviÄa, Aleka VukadinoviÄa, Milutina PetroviÄa, Vujice ReÅ”ina TuciÄa, Branka AleksiÄa, NebojÅ”e VasoviÄa, Lasla BlaÅ”koviÄa i drugih, koji su prepoznali i reaktuelizovali nadrealistiÄko nasleÄe, pa posredno i postupak automatskog pisanja, kao i Äitav niz raznovrsnih tipova diskursa, ukljuÄujuÄi i diskurs ludila, onda možemo ustanoviti postojanje dovoljne vremenske i kreativne distance da se u svim segmentima nadrealistiÄkog nasleÄa može distinktivno govoriti. U Äasopisu āStožerā 1931. godine poÄela je diskusija izmeÄu socijalnih pisaca i beogradskih nadrealista. Dodirne taÄke u druÅ”tvenim stavovima istiÄe Janko ÄonoviÄ : āSve VaÅ”e Å”ibe koje se odnose na proÅ”lost, na druÅ”tvo i duh oko nas dijelim. Sve Å”to postoji u VaÅ”em ruÅ”enju postoji i u mojemu. ZnaÄi, mi smo ipak danas najbliži jedni drugima.ā Pre svega, zajedniÄka im je bila ocena druÅ”tvenog poretka, njegova nepodnoÅ”ljivost i neodrživost. I jedni i drugi su u svojim polaznim pozicijama naglaÅ”avali da prihvataju dijelektiÄki materijalizam kao metod, a marksizam kao svoju osnovnu druÅ”tveno-idejnu platformu. Civilizaciju u kojoj su nastali nadrealisti su negirali kao celovitost zbog njene bremenitosti protivureÄnostima, a svoj položaj i sebe, kao intelektualce formirane u druÅ”tvu koje negiraju, sagledavali su kao izraz propadanja jedne druÅ”tvene strukture. Svest o svome druÅ”tvu i svoju sudbinu intelektualaca nadrealisti su otkrivali usvajajuÄi metodoloÅ”ke tekovine Frojdove psihoanalize i povezujuÄi ih sa dijalektiÄkim materijalizmom. ZadržavajuÄi se na nadrealistiÄkom shvatanju oslobaÄanja podsvesti i njenom ukljuÄivanju u službu dijalektike, Hanifa KapidžiÄ-OsmanagiÄ kaže da beogradski nadrealisti āzahtijevaju da dijalektiÄki metod, koji je dotad bio izuÄavan samo u domenu svijesti, bude proÅ”iren na istorijsku, afektivnu, iracionalnu dijalektiku.ā Taj novi domen ljudske stvarnosti nadrealisti su zahvatili da bi pokazali složenost problematike etiÄkih merila i relativnost normi koje su ustaljene u druÅ”tvu, kao i nedovoljnost tih merila da budu izraz stvarnog morala u njegovoj heterogenosti. SuÅ”tinu morala, prema miÅ”ljenju nadrealista, saÄinjavaju tako razliÄiti, a bliski elementi kao Å”to su nagon, želje i stvarnost. U tome oni daju primat Äovekovom htenju, jer je, u stvari, htenje, želja ljudska, ono Å”to pokreÄe, stvara i ruÅ”i svetove, ona je revolucionarni faktor. Nadrealisti umetnost poistoveÄuju sa moralnim Äinom, jer ona u svojoj suÅ”tini nosi zahtev za promenom. Uporedo sa diskusijom u āStožeruā, delimiÄno i njoj kao prilog, poÄela je autokritika nadrealizma. Smisao autokritike je proizilazio iz nastojanja da se usavrÅ”i nadrealistiÄki spoj metoda psihoanalize i dijalektiÄkog materijalizma, i na osnovu analize i otkriÄa prevazilaze se ranija glediÅ”ta. U vreme monarhistiÄke diktature u Jugoslaviji, a naroÄito poslednjih godina nadrealistiÄkog pokreta (1932-1933), beogradski nadrealisti su kao pojedinci zauzimali stavove koji su znaÄili njihovo opredeljivanje za praktiÄnu akciju u aktuelnim druÅ”tvenim pojavama svoje sredine. Neki su se ukljuÄili u revolucionarni pokret i bili Älanovi KomunistiÄke partije Jugoslavije. Zbog svoje druÅ”tvene aktivnosti bili su 1932. uhapÅ”eni Oskar DaviÄo, ÄorÄe KostiÄ, KoÄa PopoviÄ, ÄorÄe JovanoviÄ, DuÅ”an MatiÄ i Aleksandar VuÄo. Oskar DaviÄo, pa onda i ÄorÄe JovanoviÄ su osuÄeni na robiju. Tako se pokret nadrealizma polako ugasio. U idejnom, kreativnom i praktiÄnom odnosu prema životnoj stvarnosti zaÄeÄe se klica neslaganja meÄu nadrealistima, Å”to Äe prouzrokovati krah pokreta. Pokretu socijalne književnosti priÅ”li su: ÄorÄe JovanoviÄ, KoÄa PopoviÄ, Aleksandar VuÄo i DuÅ”an MatiÄ. Marko RistiÄ se nasuprot njima zalagao za umetniÄke principe bliske nadrealizmu i borio se protiv vulgarizacije književnosti. Oskar DaviÄo i Milan Dedinac se posebno izdvajaju i Äine most izmeÄu dva krila bivÅ”ih pripadnika beogradske nadrealistiÄke Å”kole. Oni su se druÅ”tveno aktivirali, Äak i saraÄivali u publikacijama koje su ureÄivali socijalistiÄki pisci, ali su u svojim poetiÄkim ostvarenjima zadržali nadrealistiÄke prizvuke. Petar PopoviÄ, ÄorÄe KostiÄ i Vane ŽivadinoviÄ Bor posle 1932. viÅ”e ne uÄestvuju aktivno u druÅ”tvenom i umetniÄkom životu. Razlaz na literarnom planu znaÄi i kraj delovanja beogradskog kruga nadrealista. Nadrealizam, sa svoje strane, poÄiva na veri u viÅ”u realnost odreÄenih formi asocijacija koje su bile pritisnute, kao i na veri u moÄi sna i slobodnoj igri reÄi. Upravo susret dalekih, logiÄki zapravo nespojivih realnosti, koje Breton u svom manifestu navodi kao bitnu karakteristiku nadrealistiÄke poetike, predstavlja osnovni sistem na kojem poÄiva nadrealistiÄki i imaginarni svet. U njemu je projektovano nastojanje da se u potpunosti literarno dovrÅ”i rehabilitacija iracionalnog. To Å”to se obiÄno postiže preko snova, halucinacije, ili u automatskom pisanju, i Å”to treba da bude nadrealno, zapravo je podsvesno. Prvi zajedniÄki nastup nadrealista bio je almanah āNemoguÄe ā LāImpossibleā (1930), koji izlazi u Beogradu sa manifestom pokreta koji potpisuju trinaestorica Älanova grupe: Aleksandar VuÄo, Oskar DaviÄo, Milan Dedinac, Mladen DimitrijeviÄ, Stevan ŽivadinoviÄ - Vane Bor, Radojica ŽivanoviÄ Noe, ÄorÄe JovanoviÄ, ÄorÄe KostiÄ, DuÅ”an MatiÄ, Branko MilovanoviÄ, KoÄa PopoviÄ, Petar PopoviÄ i Marko RistiÄ. Nakon manifesta sledi anketa āÄeljust dijalektikeā, a zatim i stihovi i prozni tekstovi, kritika, izjave umetnika, i drugi sadržaji, praÄeni vizuelnim materijalom i likovnim prilozima Älanova grupe. U almanahu, osim beogradskih nadrealista, saraÄuju i francuski nadrealisti Andre Breton, Pol Elijar, Benžamin Pere, Luj Aragon, Rene Å ar i Andre Tirion. Prvi broj Äasopisa francuskih nadrealista āLe surrĆ©alisme au service de la rĆ©volutionā (Nadrealizam u službi revolucije) donosi tekst posveÄen osnivanju grupe srpskih nadrealista i njihovom manifestu. Nakon almanaha āNemoguÄeā, usledilo je viÅ”e publikacija nazvanih ānadrealistiÄka izdanjaā. IzmeÄu ostalih to su Pozicija nadrealizma (1931), āNadrealizam danas i ovdeā (1931-1932), āNacrt za jednu fenomenologiju iracionalnogā (1931) KoÄe PopoviÄa i Marka RistiÄa, āPoložaj nadrealizma u druÅ”tvenom procesuā (1932) Oskara DaviÄa, ÄorÄa KostiÄa i DuÅ”ana MatiÄa, āAnti-zidā (1932) Vana ŽivadinoviÄa Bora i Marka RistiÄa i āJedan nadrealistiÄki odgovor` koji potpisuje viÅ”e autora. U drugoj znaÄajnoj nadrealistiÄkoj publikaciji, Äasopisu āNadrealizam danas i ovdeā, osim beogradskih nadrealista (VuÄo, DaviÄo, Vane Bor, ŽivanoviÄ Noe, RistiÄ, MatiÄ, KostiÄ, K. PopoviÄ, P. PopoviÄ), priloge i tekstove objavljuju i nadrealisti iz Francuske, Dali, Breton, Å ar, Krevel, Elijar, Ernst, Tangi i Cara. Likovne priloge objavljuju i Alberto Äakometi i Huan Miro. Äasopis prestaje da izlazi nakon tri objavljena broja. Srpski nadrealisti saraÄuju i u publikacijama francuske grupe, kao na primer u 3. broju Äasopisa āLe surrĆ©alisme au service de la rĆ©volutionā (āNadrealizam u službi revolucijeā), gde objavljuju āPoziciju nadrealizmaā pod naslovom āBelgrade, 23 dĆ©cembre 1930ā. Potpisnici su DaviÄo, Dedinac, Vane Bor, ŽivanoviÄ Noe, JovanoviÄ, KostiÄ, MatiÄ, KoÄa i Petar PopoviÄ, Marko RistiÄ i Aleksandar VuÄo. Godine 1932., u UmetniÄkom paviljonu Cvijeta ZuzoriÄ u Beogradu, izložbu nadrealistiÄkih slika sa nadrealistiÄkim izdanjima prireÄuje Radojica ŽivanoviÄ Noe. Iste godine, zbog revolucionarnih i nadrealistiÄkih aktivnosti, Oskar DaviÄo je uhapÅ”en u BihaÄu, a ÄorÄe JovanoviÄ i KoÄa PopoviÄ u Beogradu. Kazne izdržavaju u Sremskoj Mitrovici, gde neki ostaju i viÅ”e godina. Rene Krevel, francuski nadrealistiÄki pesnik, objavljuje tim povodom Älanak u Å”estom broju glasila francuskog nadrealistiÄkog pokreta āLe surrĆ©alisme au service de la rĆ©volutionā (āNadrealizam u službi revolucijeā), pod nazivom āDes surrĆ©alistes yougoslaves sont au bagneā (āJugoslovenski nadrealisti na robijiā). Salmon Moni de Buli (Salmon Monny de Boully) Oskar DaviÄo Oskar DaviÄo (1909-1989) nadmaÅ”io je sve ostale snagom talenta, plodnoÅ”Äu i Å”irinom uticaja. Kao pesnik se pojavio rano. Prvu pesmu objavio je kao gimnazijalac (1925). MeÄu nadrealistiÄkim izdanjima nalaze se dve njegove knjižice pesama i poetskih tekstova: āTragoviā (1928) i āÄetiri strane sveta i tako daljeā (1930), pesma u prozi āAnatomijaā (1930) i broÅ”ura āPoložaj nadrealizma u druÅ”tvenom procesuā (1930), koju je napisao zajedno s DuÅ”anom MatiÄem i ÄorÄem KostiÄem. U njegovoj najranijoj poeziji sve je podreÄeno eksperimentu, istraživanju moguÄnosti pesniÄkog izraza, primeni naÄela automatskog pisanja. Najpotpuniji izraz DaviÄo je dostigao u socijalnoj fazi, kada je nadrealistiÄka pesniÄka iskustva stavio u službu revolucionarne angažovanosti. āDaviÄo je siÅ”ao sa Olimpa nadrealizma u socijalnu poezijuā, napisao je jedan kritiÄar s levice povodom izlaska njegove knjige Pesme (1938). Bila je to, meÄutim, sasvim osobena socijalna poezija, puna maÅ”tovitih slika, verbalnog humora, igre reÄima, erotike. Iako s neutralnim naslovom, ova zbirka je, kao i sve naredne, tematski kompaktna. DaviÄo se kao prozni pisac razvio u ratu i nakon rata. Objavio je najpre ratni dnevnik āMeÄu Markosovim partizanimaā (1947), a zatim viÅ”e knjiga putopisne, esejistiÄke i polemiÄke proze, deset romana i zbirku pripovetka āNežne priÄeā (1984). [14] RoÄen je u Å apcu, u jevrejskoj ÄinovniÄkoj porodici. Studirao je u Parizu, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Jedno vreme radio je i kao profesor u Prvoj muÅ”koj gimnaziji u Beogradu. Umro je u Beogradu 1989. godine. Milan Dedinac (1902-1966) najizrazitiji je lirik meÄu nadrealistima. SliÄno Crnjanskom, iako na drugi naÄin, on je sledbenik tvorca srpske lirske pesme Branka RadiÄeviÄa. Nije pisao mnogo, skoro Äitav njegov pesniÄki rad sabran je u knjizi āOd nemila do nedragaā (1957). Bavio se i pozoriÅ”nom kritikom. VeÄ posle prvih pesama koje je Dedinac objavio kritika je istakla lirizam, neposrednost i muzikalnost kao njegova osnovna obeležja. U svom pesniÄkom razvoju iÅ”ao je obrnutim putem od onog koji su proÅ”li Crnjanski i drugi ekspresionisti. Zaokret od apstraktnog lirizma ranih pesama k poeziji stvarnosti poÄinje s poemom āJedan Äovek na prozoruā (1937). Osnovna je situacija simboliÄna: pesnik je na prozoru, taÄnije iza zatvorenog prozora, i posmatra oluju Å”to besni po gradu. On kao da se s mukom odvaja od zatvorenog i bezbednog sveta u kojem je do tada živeo, okreÄe se svetu izvan sebe, uranja u spoljna zbivanja, žudi za susretima i davanjem. Dok je u ovoj poemi data situacija Äoveka koji posmatra nepogodu, u narednoj zbirci, āPesme iz dnevnika zarobljenika broj 60211ā (1947), imamo situaciju Äoveka u nevremenu, dramu Äovekovog pada u stvarnost. RoÄen je u Kragujevcu, a umro u Opatiji. Bio je u braku sa Radmilom BunuÅ”evac. PohaÄao je TreÄu muÅ”ku gimnaziju. U jednom trenutku svoje karijere bio je glavni urednik dnevnog lista āPolitikaā. TakoÄe, jedno vreme je bio umetniÄki direktor Jugoslovenskog dramskog pozoriÅ”ta u Beogradu. Mladen DimitrijeviÄ (Dimitrije Dedinac) LjubiÅ”a JociÄ ÄorÄe JovanoviÄ (pesnik) ÄorÄe KostiÄ Slobodan KuÅ”iÄ DuÅ”an MatiÄ DuÅ”an MatiÄ (1898-1980), pesnik i mislilac, s intelektualnim i filozofskim težnjama. Kao stvaralac, on nije najviÅ”e dao u mladosti, nego u zrelom dobu. Do rata se javljao u Äasopisima (od 1923), a u zasebnim izdanjima samo kao koautor. Prvu samostalnu knjigu, zbirku eseja āJedan vid francuske književnostiā (1952), objavio je u pedeset i Äetvrtoj, a prvu pesniÄku knjigu, āBagdalaā (1954), u pedeset i Å”estoj godini života. Od tada do smrti bio je veoma plodan u obe oblasti, i poeziji i esejistici. Kao i dugi nadrealisti, proÅ”ao je kroz sve faze, od nadrealistiÄke preko socijalno-aktivistiÄke do neomodernistiÄke. Iako MatiÄ kao misaoni pesnik proizlazi viÅ”e iz evropske nego iz domaÄe tradicije, opet se nameÄe poreÄenje izmeÄu njega i drugih naÅ”ih pesnika intelektualaca, pre svih Sterije i RakiÄa. MatiÄeva esejistika pripada takoÄe najveÄim delom poznom periodu njegovog stvaranja. Od posebnih knjiga tu se izdvajaju: āAnina balska haljinaā (1956), āNa tapet danaā (1963), āProplanak i umā (1969) i dr. U njima je razvio prepoznatljiv stil. On piÅ”e lako, leprÅ”avo, skaÄuÄi slobodno s predmeta na predmet, reÄenicom uvek jasnom i preciznom, bez iÄeg suviÅ”nog, kitnjastog. U njegovim esejima, obiÄno malim po obimu, nalazimo tipiÄnu francusku ležernost, ali i dosta povrÅ”nosti i neobaveznosti, umesto teorijskih uopÅ”tavanja. RoÄen je u graÄanskoj porodici u Äupriji. Studirao je u Parizu, na FiloloÅ”kom fakultetu. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Neko vreme je radio kao profesor filozofije u gimnaziji. Posle dva politiÄka hapÅ”enja, penzionisan je bez osude. Umro je u Beogradu. Branislav Branko MilovanoviÄ Rastko PetroviÄ KoÄa PopoviÄ Petar PopoviÄ Risto RatkoviÄ Marko RistiÄ Marko RistiÄ (1902-1984), kao i drugi nadrealisti, pisao je poeziju (āOd sreÄe i od snaā (1925); Nox microcosmica (1956)), ali mu je pesniÄki rad ostao u senci obimne esejistike i književne kritike. ZahvaljujuÄi njima, a ne poeziji, on zauzima jedno od veoma istaknutih mesta u naÅ”oj književnosti 20. veka. Od njegovih mnogobrojnih knjiga iz tih oblasti izdvajaju se: āKnjiževna politikaā (1952) i āIstorija i poezijaā (1962). U obema su uglavnom sadržani radovi iz meÄuratnog perioda, u prvoj književne kritike, a u drugoj eseji o naÄelnim pitanjima. U Äitavom svom radu, i onom iz doba nadrealizma i onom kasnijem, RistiÄ je ostao privržen osnovnim nadrealistiÄkim stavovima o prirodi i funkciji književnosti i umetnosti. Njih je zastupao s viÅ”e strasti i istrajnosti nego ijedan drugi predstavnik ovog pokreta. RoÄen je u staroj i uglednoj porodici akademika Jovana RistiÄa. Å kolovao se u Srbiji i Å vajcarskoj. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Bio je oženjen Å evom ŽivadinoviÄ sa kojom je imao Äerku Maru, a zanimljivo je to da su im kumovi bili Aleksandar VuÄo i njegova supruga Lula. Upoznao je Bretona i francuske nadrealiste za vreme boravka u Parizu, gde je nastao i ciklus kolaža La vie mobile. Zajedno sa Å evom kupio je sliku Maksa Ernsta Sova (Ptica u kavezu), koja se danas nalazi u kolekciji Muzeja savremene umetnosti, Beograd. Jelica ŽivadinoviÄ - Å eva RistiÄ DuÅ”an Duda TimotijeviÄ Aleksandar VuÄo Aleksandar VuÄo (1897-1985) kao pisac se veoma razlikuje i od MatiÄa i od drugih nadrealista. Javio se u ranim 20-im godinama pesmama koje lirskom mekoÄom i melodioznoÅ”Äu podseÄaju na Crnjanskog. U doba nadrealistiÄkog pokreta objavio je tri poeme: āHumor Zaspaloā (1930), āNemenikuÄeā (1932) i āÄirilo i Metodijeā (1932). U njima je raskid s konvencijama tradicionalnog pesniÄkog jezika doveden do krajnosti. One su pune verbalnih dosetki, igri reÄima, kalambura, smelih improvizacija, bizarnih i vibrantnih spojeva reÄi, āizvan protektorata razumaā, kako je primetio pesnik. Poema āHumor Zaspaloā vrhunac je te poezije apsurda i alogiÄnosti, najozloglaÅ”enije naÅ”e moderno pesniÄko delo, neka vrsta āKralja Ibijaā srpske poezije. GraÄena je na humorno-burlesknim sintagmatskim spojevima, na zvuÄnim podudaranjima bez smisla, nasuprot smislu ili Äak u inat smislu, na neobiÄnim rimovanjima, ponekad bliskim naÄinu na koji dete doživljava svet. Posle ovih dela izaÅ”la je poema za decu āPodvizi družine `Pet petliÄa`ā(1933), VuÄovo, možda, najuspeÅ”nije pesniÄko ostvarenje. Od svih nadrealista VuÄo se najranije okrenuo romanu. Njegov prvi roman āKoren vidaā (1928) izrazio je lirsko delo satkano od autobiografske graÄe postupkom prilagoÄenim logici sna.[14] RoÄen je u trgovaÄkoj porodici. ZavrÅ”io je gimnaziju u Nici i upisao pravni fakultet u Parizu. VenÄao se sa Julkom SimeonoviÄ u Parizu, sa kojom je dobio dva sina, ÄorÄa i Jovana. Radio je i kao upravnik filmskog preduzeÄa Jugoslavija, a kasnije i kao direktor Zvezda filma, i Avala filma. Julijana Lula VuÄo Nikola VuÄo Stevan ŽivadinoviÄ - Vane Bor Radojica ŽivanoviÄ Noe ---------------------------------------------- Salvador Felipe Hasinto Dali, 1. markiz od Pubola (kat. Salvador Felip Jacint DalĆ DomĆØnech, Å”p. Salvador Felipe Jacinto DalĆ DomĆØnech; Figeras, 11. maj 1904 ā Figeras, 23. januar 1989) bio je katalonski i Å”panski nadrealistiÄki umetnik, jedan od najznaÄajnijih umetnika 20. veka. Bavio se slikanjem, pisanjem, vajanjem, scenografijom i glumom. On je jedan od najznaÄajnijih umetnika 20. veka, a Äesto ga nazivaju i velikim majstorom nadrealizma. Njegova umetniÄka dela pokazala su da je on jedan od najkreativnijih slikara svog vremena. Dalijeva Äesta tematika je svet prostora, pijanstva, groznice i religije. Ovaj slavni slikar je Äitavog svog života verovao u svoju posebnost. Jedni su ga smatrali genijem, dok su drugi govorili o njemu kao poremeÄenom egocentriku, Äija dela nemaju nikakvu vrednost. Mada su ga Å”panski likovni kritiÄari uvek smatrali za nadobudnog i netalentovanog Å”arlatana, popularnost i prodajna cena njegovih dela neprestano su rasli. Danas, svetski kolekcionari plaÄaju milione dolara kako bi u svojoj kolekciji imali bar jednu Dalijevu sliku. Salvador Dali je roÄen 11. maja 1904. godine u katalonskom gradu Figerasu, a umro je 23. januara 1989. u istom mestu. Odrastao je u porodici srednje klase. Otac, Salvador Dali (Å”p. Salvador DalĆ i CusĆ), bio je ugledni notar, veoma strog prema svom sinu, dok je majka, Felipa Feres (Å”p. Felipa Domenech FerrĆ©s), bila domaÄica i pružala veliku podrÅ”ku u zamisli svoga sina da se okrene umetnosti. Ime Salvador je najpre bilo dato njegovom bratu, koji je devet meseci pre Salvadorovog roÄenja umro.[1] Pored pokojnog brata, Dali je imao i sestru, Ana Mariju (Å”p. Ana MarĆa), tri godine mlaÄu od njega. Ona je 1949. godine napisala knjigu o svom bratu pod nazivom Dali viÄen od strane svoje sestre (Å”p. āDalĆ visto por su hermanaā). U februaru 1921. godine, Dalijeva majka umire od raka dojke, kada je njemu bilo samo 16 godina. Njegov otac se nakon smrti supruge oženio njenom sestrom. Dali je voleo i poÅ”tovao svoju tetku i nije imao niÅ”ta protiv tog braka. Prvu javnu izložbu ovaj slavni umetnik održao je 1919. godine u pozoriÅ”tu u Figerasu, koje je danas njegov muzej (Å”p. Teatro-Museo DalĆ). A 1929. godine otvorena mu je i prva izložba u Parizu na kojoj nije prisustvovao jer se dva dana pre izložbe, vratio sa Galom u Å paniju.[2] Godine 1982, kralj Huan Karlos I imenuje ga markizom od Pubola. Zbog ove ukazane Äasti, Dali je kralju poklonio sliku āGlava Evropeā, koju mu je predao kada ga je ovaj posetio u samrtnoj postelji. Dana 10. juna 1982. godine ovozemaljski svet napustila je jedina osoba koju je Salvador Dali voleo. Njegova žena Gala je umrla u snu. Desilo se upravo ono Å”to on nije želeo da se dogodi, a to je da ona ode prva, a on ostane sam. Zbog ovog tragiÄnog gubitka, Dali je izgubio volju za životom, povukao se u sebe, a od dana kada je ona umrla prestao je da pije vodu dok nije dehidrirao i zavrÅ”io u bolnici Å”to su mnogi protumaÄili kao njegov pokuÅ”aj samoubistva. Iste godine preselio se u dvorac Pubol, da bi ga podseÄao na Galinu smrt. Sve Å”to je radio, radio je zbog toga Å”to nije mogao da podnese Äinjenicu Å”to je njegova draga umrla pre njega. Pod nerazjaÅ”njenim okolnostima 1984. godine Pubol se zapalio, a Dalija je sigurne smrti spasilo njegovo osoblje. I ova nezgoda okarakterisana je kao njegov pokuÅ”aj samoubistva. Ipak, na nagovor prijatelja vratio se da živi u muzeju Teatro koji je sam sagradio. Posle Äetiri godine teÅ”ke depresije, njegovo srce priliÄno je oslabilo, pa je u decembru 1988. godine hospitalizovan. Dok je ležao u bolnici, u posetu mu je doÅ”ao Å”panski kralj Huan Karlos koji je priznao da je oduvek bio ljubitelj njegovih dela. Nažalost, 2. januara 1989. godine, za vreme trajanja njegove omiljene predstave Tristan i Izolda, u 84. godini života, prestalo je da kuca srce Salvadora Dalija. Sahranjen je u svom muzeju u Figerasu, a nakon smrti sva svoja dela i bogatsvo ostavlja Å paniji. Ono Å”to Dalija izdvaja od ostalih umetnika i Å”to ga Äini posebnim, jeste njegova neobiÄna liÄnost. Salvador je bio genije na granici ludila. Njegove karakterne osobine, egocentriÄnost, depresivnost i mazohizam, jasno se vide u njegovim delima. Osim Å”to se bavio slikarstvom, scenografijom, dizajnom, vajarstvom i filmom bio je i pisac. Napisao je nekoliko veoma važnih i Äitanih dela. Jedno od najvažnijh je svakako Tajni život Salvadora Dalija (1942), a treba napomenuti i Skrivena lica i Dnevnik Genija. Roman Skrivena lica (Å”p. āLos rostros ocultosā) napisao je 1943. godine na francuskom jeziku, za svega Äetiri meseca. Objavljen je 1944. i odmah preveden na engleski jezik. Delo ima 325 stranica i govori o životu jedne grupe ekscentriÄnih aristokrata koji žive u dekadentnom i zavidnom druÅ”tvu izmeÄu 1934. i 1943. godine u vreme uspona faÅ”izma i razornog rata. Ispod lica glavnih likova ovog dela se, kako sam Salvador kaže, kriju perverzna iskustva njegove adolescencije. U predgovoru, autor kaže da je knjigu napisao zato Å”to savremena istorija nudi izvanrednu graÄu za roman o nastajanju i sukobima velikih ljudskih strasti. Jedan od najzaslužnijih za nastanak ovog dela jeste Federiko Garsija Lorka koji je Salvdora Dalija, osim Å”to mu je bio veliki prijatelj, podstakao da se bavi i pisanjem. Dali piÅ”e ovaj roman koji je upravo posveÄen Lorki. Drugo veliko delo jeste Dnevnik genija. Delo koje je pisano izmeÄu 1952. i 1963. godine. Salvador kroz ovo delo želi da prikaže da se nakon Francuske revolucije svetom poÄeo Å”iriti pogreÅ”an, zaglupljujuÄi pravac, koji na svaki naÄin nastoji svakoga uveriti da su geniji (bez obzira na njegova dela) samo ljudska biÄa u veÄoj ili manjoj meri sliÄna svim ostalim smrtnicima. Da to nije taÄno, Dali potvrÄuje reÄima: Gledaj mene, a ja sam u naÅ”em vremenu genije najsvestranije duhovnosti, istinski moderan genije, ako to nije dovoljno gledaj genije koji se ubrajaju u sam vrh renesanse kao Å”to je, na primer, gotovo božanski genije Rafaelo. Tako on pokuÅ”ava da dokaže da geniji (umetnici) nisu ni malo sliÄni obiÄnim smrtnicima i da se jako razlikuju od njih. Ova knjiga Äe dokazati da se svakodnevno življenje genija, njegovo spavanje, njegovo varenje, njegova zanesenost, njegovi nokti, njegova krv, njegov život i njegova smrt, bitno razlikuje od življenja svega ostalog u ÄoveÄanstvu. Dakle, ova jedinstvena knjiga je prvi dnevnik koji je napisao genije. To su jedini, ali i savrÅ”eno uverljivi razlozi na temelju kojih Äe sve Å”to sledi, od poÄetka do kraja, biti genijalno na jedan neprekidan i neizbežan naÄin, ali i zbog toga Å”to je reÄ o istinitom Dnevniku vaÅ”eg vernog i skromnog sluge. I kao poslednje, a najvažnije i najzanimljivije delo javlja se Tajni život Salvadora Dalija (Å”p. La vida secreta de Salvador Dali). Ovo je jedno od onih dela koje prosto ne može da vas ostavi ravnoduÅ”nim. ÄitajuÄi ga promeniÄete hiljadu raspoloženja, oseÄanja i miÅ”ljenja, ali na kraju morate shvatiti da bez obriza na sve on nije obiÄan Äovek i da je sa razlogom jedan od najveÄih umetnika 20. veka. Na samom poÄetku, on kaže: Pretpostavljam da se moji Äitaoci uopÅ”te ne seÄaju, ili se veoma maglovito seÄaju, onog tako znaÄajnog perioda svoje egzistencije koji prethodi dolasku na svet, a protiÄe u majÄinoj utrobi. MeÄutim, ja se seÄam, i to kao da je bilo danas. Zato hoÄu i da poÄnem ovu knjigu od pravog poÄetka: dragocenim i jasnim seÄanjem na moj život u majÄinoj utrobi. To Äe bez sumnje biti prva seÄanja ove vrste od poÄetka istorije književnosti sveta. Siguran sam da Äu na ovaj naÄin izazvati pojavu sliÄnih seÄanja kod mojih Äitalaca, ili da Äu bar lokalizovati u njihovoj svesti Äitav niz oseÄanja, neizrecivih i neopisivih utisaka i slika stanja duÅ”e i tela, koje Äe oni ukljuÄiti u neku vrstu predoseÄanja onoga Å”to se dogaÄalo dok su bili u majÄinoj utrobi. U stvari, ako biste me upitali Å”ta sam oseÄao, odmah bih vam odgovorio: āBilo je božanstveno, pravi rajā. Ali, kako je izgledao taj raj? Dozvolite mi da poÄnem jednim kratkim, uopÅ”tenim opisom: raj majÄine utrobe obojen je bojama paklenog ognja: crvenom, narandžastom, žutom i plaviÄastom. Taj raj je mek, nepomiÄan, topao, simetriÄan, dvostruk i i lepljiv. VeÄ tada, sve zadovoljstvo, sva magija sveta naÅ”la je svoje utoÄiÅ”te u mojim oÄima. U svom tajnom dnevniku, odnosno svojoj autobiografiji, govori o svom životu tako realno i tako strastveno. SeÄa se svog detinjstva, odrastanja, Å”kolovanja, trenutaka samoÄe koji su ga oÄaravali i koje je obožavao, slikarske akademije, upoznavanja sa Galom i drugim bitnim stvarima. Govori nam kako se plaÅ”i skakavaca, kako ne voli da jede spanaÄ, stidi se devojaka, kako ceni umetnike poput Rafaela. Govori o svojim prvim slikarskim poduhvatima i želji da slikarstvo nadjaÄa muziku. Svoju slikarsku karijeru Dali je zapoÄeo veÄ sa 10 godina, pohaÄajuÄi Äasove slikarstva, a nekoliko godina kasnije upisao je slikarsku Akademiju u Madridu sa koje je izbaÄen neposredno pred diplomski, izjavivÅ”i da na fakultetu niko nije dovoljno kompetentan da ga oceni. ā Svako jutro kada se probudim oseÄam neopisivo zadovoljstvo Å”to sam Salvador Dali i pitam se kakve Äu predivne stvari danas napraviti. ā Bio je jedan od vodeÄih umetnika nadrealizma, pa je, kao i njegovi savremenici, sledio teorije Sigmunda Frojda i psihoanalize, i usredsredio se na prikaz snova i ispitivanje podsvesnog u Äoveku. Tako je kombinacijom nespojivih elemenata iz prirode, sa primesama fantastike, svoju imaginaciju doveo do irealnosti, uÄinivÅ”i da njegova dela deluju bizarno, neuobiÄajeno i uznemiravajuÄe. Njegova prva dela slikana su iskljuÄivo uljem, a lajtmotiv istih je Ampurdanska dolina, kao i prizori katalonske obale koji se nalaze u pozadini velikog broja dela (Akt u pejzažu, Devojka kraj prozora). Godine 1919, nakon izložbe grafika uljem održanoj u njegovoj porodiÄnoj kuÄi, održao je svoju prvu javnu izložbu u Okružnom pozoriÅ”tu u Figerasu. Svoje uzore pronaÅ”ao je u Velaskezu i Vermeru, ali nimalo ne zaostaje ni Pikasov uticaj na njega. Naime, upoznavÅ”i ga 1926. godine, naslikao je delo pod nazivom āVenera i kupidoniā i to je samo jedan od primera njegovog kubistiÄkog, pikasovskog perioda. Do 1929. godine eksperimentisao je sa raznim tehnikama, koje su odreÄivale njegov stil. `Igrao` se sa svim pomodnim trendovima. Istraživao je, pored kubizma, i impresionizam, poentilizam, futurizam, fovizam, ali se okretao i delima italijanskih metafiziÄkih slikara kao Å”to je ÄorÄo de Kiriko. Kasnije Dalijeve slike su na religioznoj osnovi i klasiÄnijeg stila, kao npr. āRaspeÄeā i āSakrament Tajne veÄereā. TakoÄe, on inspiraciju nije pronalazio samo u podsvesti, veÄ i u svojoj ženi Gali. Godina upoznavanja sa njom bila je izuzetno uspeÅ”na za Dalija, jer je u tom periodu naslikao mnoÅ”tvo slika, ispoljavajuÄi i oslobaÄajuÄi sve svoje frustracije, nagomilane strahove, seksualne nagone, psihoze i fantazije. Pored slika sa napomenutom tematikom, Dali je naslikao i veliki broj portreta svoje drage, koja je bila njegova saputnica tokom celog života. Godine 1929. pridružuje se nadrealistiÄkoj Å”koli, Äiji su Älanovi bili veoma uznemireni zbog rasta popularnosti Dalijevog avangardnog predstavljanja stvarnosti, jer je poÄinjao da se smatra jedinim pravim predstavnikom ovog pokreta. Äak je jednom prilikom izjavio da se ānadrealizam veÄ raÄuna na vreme pre i posle Dalijaā. Njegova ideja je bila `dalinizacija sveta`, a s obzirom da njegovo ime na Å”panskom jeziku znaÄi spasitelj, smatrao je da je baÅ” on predodreÄen da bude āspasitelj slikarstvaā koje je bilo āu smrtnoj opasnosti od apstraktne umetnosti, akademskog nadrealizma, dadaizma i uopÅ”te tih āizamaāā Dalijev posleratni slikarski period obeležen je tehniÄkim virtuozitetom i velikim zanimanjem za optiÄke iluzije, nauku i religiju. Dali, koji je bio pod velikim Å”okom nakon bombardovanja HiroÅ”ime, ponovo je oživeo religioznost i ovaj period je nazvao āNuklearni misticizamā. U slikama āMadona iz Port Ligataā i āRaspeÄeā, Dali kombinuje hriÅ”Äansku ikonografiju sa dezintegracijom inspirisanom nuklearnom fizikom. Osim ove dve, u ovaj period spadaju i slike āŽelezniÄka stanica u Perpignanuā (1965) i āHalucinogeni toreadorā (1968ā1970). MeÄutim, omiljena Dalijeva tema bila je relativnost vremena i prostora, kojom se, podstaknut modernim nauÄnim istraživanjima, bavio na nekoliko svojih slika, meÄu kojima je i jedna od najpoznatijih- āUpornost seÄanjaā (1931). Ideju da verno prikaže neuhvatljivost vremena, simboliÄno predstavljenu topljenjem Äasovnika, dobio je tokom jela, gledajuÄi sir koji se topi u njegovom tanjiru. TakoÄe, njegovo neosporivo umeÄe se ogleda i u tome Å”to je, igrajuÄi se oblicima i bojama, uÄino da slika može da se posmatra iako se okrene za 180Ā°, a najbolji primer za to je slika āSlonovi koji se ogledaju u labudovimaā. Salvador Dali je bio inzvaredan umetnik, o Äemu svedoÄe i dela koja su od neprocenjljive vrednosti, a ni danas ne prestaju fascinirati. Za svog života Dali je proizveo impresivnu zbirku skulptura. Neki od ovih radova su izuzetno mali, a drugi stoje kao primeri njegovih najveÄih dela. Kao i njegove slike i crteži, ove skulpture su naÅ”le svoj dom u mnogim od najboljih svetskih muzeja i privatnih kolekcija. MeÄutim, za razliku od slika i crteža, njegove najveÄe skulpture ulepÅ”avaju i ukraÅ”avaju gradske trgove, obale reka i parkove. One postaju deo pejzaža i deo zemlje u kojoj se nalaze. One postaju deo grada i zajednice. Dalijeve skulpture su naÄin da se istraži nevidljivi deo njegovih slika i radova. Dali je privukao pažnju svojim remek-delima kao Å”to su, āUpornost seÄanjaā, āSveti ÄorÄe i zmajā i āFioke seÄanjaā, i stvorio je njihove trodimenzionalne verzije. On je svoje Äuvene ikone, kao Å”to su topljenje satova, āAlisa u zemlji Äudaā, āVeneraā i āPuževiā, napravio u viÅ”e verzija, malih i velikih, ali u svakom sluÄaju fascinantnih. I dan danas njegove skulpture su veoma tražene od strane kolekcionara Å”irom sveta. Salvador Dali jedan je od retkih kome su za života sagradili dva muzeja. Prvi je āMuzej Salvadora Dalijaā(engl. Salvador DalĆ Museum) u Sankt Peterburgu na Floridi, koji je 1971. godine osnovao kolekcionar Dalijevih dela A. Rejnold Morz sa svojom ženom Elenor. Kolekcija je prvo bila izložena u jednoj zgradi u blizini Morzeove rezidencije u Klivlendu, u Ohaju, da bi se 1982. godine muzej preselio na Floridu. Drugi znaÄajni muzej se nalazi u Figerasu, u kome je Dali proveo najveÄi deo svog života, i stoga je u njegovu Äast 1974. godine sagraÄen muzej āTeatroā(Å”p. Teatro-Museo DalĆ). Zgrada je, kako joj i naziv kaže, najpre bila pozoriÅ”te koje je izgraÄeno 1893. godine. Nažalost 1939. godine, tokom Å panskog graÄanskog rata, ono je u potpunosti izgorelo. Å ezdesetih godina XX veka, prihvata predlog direktora pozoriÅ”ta i veoma bliskog prijatelja, Antonija PiÄota (Å”p. Antoni Pitxot), koji mu predlaže da iskoristi uniÅ”tenu zgradu i pretvori je u muzej. VeÄ 1970. godine poÄela je izgradnja ovog unikatnog objekta Äiji je idejni tvorac bio sam Salvador Dali. Želeo je da njegov āmuzej bude kao lavirint, divan, nadrealistiÄki objekat. Ljudi koji ga budu poseÄivali odlaziÄe sa oseÄanjem da su imali teatralni san.ā Zgrada je 1984. godine proÅ”irena kulom Gorgot, a galerija Dali-nakit je prikljuÄena 2001. godine. U muzeju se prvobitno nalazilo oko 4000 dela, ali se danas, iz sigurnosnih razloga, ovaj broj sveo na Äitavih 1500. U muzeju se nalazi najpoznatije delo hologramske umetnosti- āNaga Gala gleda na more/Abraham Linkolnā, koje je izloženo na samom centru kupole. Osim ovog dela, poznata su i āNasmejana Veneraā, āPrvi dan proleÄaā, āGalarinaā, āDevojka iz Figerasaā, āPikasov portret u 21. vekuā, āSamoÄaā, i dr. Danas ovim muzejem rukovodi fondacija Gala-Dali. U Å paniji su od sredine devedesetih godina joÅ” dva muzeja dostupna javnosti. To su zamak Pubol, koji je pripadao njegovoj ženi Gali od 1970. godine (1930. Salvador joj je obeÄao da Äe jedan dvorac urediti samo za nju) i u kome je živeo dve godine nakon njene smrti, i āSalvador Dali kuÄa-muzejā u Port Ligatu (Å”p. Port Lligat), malom ribarskom selu blizu Å”pansko-francuske granice, koju je kupio 1930. godine. TakoÄe, postoji muzej āEspas Daliā (Å”p. Espace DalĆ) u Parizu, koji sadrži oko 300 originalnih dela ovog umetnika. Ovog Äuvenog umetnika i grafiÄkog dizajnera 1969. godine angažovao je vlasnik fabrike slatkiÅ”a āProizvodi Bernatā (engl. Product Bernat), da napravi zaÅ”titni znak njegovog najpoznatijeg proizvoda. Dali je za samo sat vremena osmislio žuti logo u obliku bele rade sa crvenim slovima koji do danas gotovo da nije promenjen. Pored toga, predložio je da logo ne bude sa strane, nego na vrhu lizalice, Å”to se ispostavilo kao odliÄan marketinÅ”ki tik. Prva reklama koja je pratila Dalijev logo imala je slogan āOkrugla je i dugo traje, Äupa-Äupsā (kat. āĆs rodĆ³ i dura molt, Chupa-Chupsā). Godine 1936, dizajnirao je nadrealne ženske usne u obliku sofe. Inspirisan je bio usnama slavne filmske glumice Mej Vest. UÄestvovao je u reklamnom spotu za francusku Äokoladu āLan vinā, a za āEurosongā 1969. godine u Madridu osmislio je reklamnu kampanju i napravio veliku metalnu skulpturu koja se nalazila na bini. SaraÄivao je i sa dobro poznatom Å”panskom modnom kreatorkom Elzom Skjapareli. OsmiÅ”ljavao je dezene ukljuÄujuÄi i Å”eÅ”ir u obliku cipele i ružiÄasti kaiÅ” sa kopÄom u obliku usne. On je takoÄe uÄestvovao u dizajniranju boca za parfeme. Godine 1950, je sa Kristijanom Diorom dizajnirao specijalan ākostim za 2045. godinuā. Dalijevi politiÄki afiniteti su imali veliku ulogu u njegovom umetniÄkom uzdizanju. Tokom svoje mladosti Dali je prihvatio anarhizam i komunizam. Njegove beleÅ”ke sadrže mnoge anegdote u kojima on priÄa kako je ogovarao politiÄki radikalne parole viÅ”e kako bi Å”okirao sluÅ”aoce nego iz nekog dubokog uverenja, Å”to je opet bilo u skladu sa Dalijevom privrženoÅ”Äu dadaistiÄkom pokretu. Kako je postajao stariji i zreliji, menjali su se njegovi politiÄki pogledi, naroÄito sa radikalnim promenama unutar nadrealistiÄnog pokreta, koji je predvodio Andre Breton. Iako je veÄina nadrealista postojala sve viÅ”e vezana uz leviÄarske partije, Dali je zadržao nejasan stav na polju odnosa umetnosti i politike. Sam Andre Breton je optužio Dalija da brani ānovo i iracionalno u fenomenu Hitleraā, ali je Dali ubrzo odgovorio da nije hitlerovac ni u Äinjenicama ni u namerama. Dali je insistirao da nadrealizam može da postoji u apolitiÄkom kontekstu i odbijao je da jasno osudi faÅ”izam. Ovo ga je, uz druge Äinjenice, dovelo do nevolja sa njegovim kolegama. Godine 1934, Dali je doveden na suÄenje, na kom je i zvaniÄno izbaÄen iz nadrealistiÄke grupe. Na ovo Dali je izjavio: āNadrealizam, to sam jaā. Kada je izbio Å panski graÄanski rat, Dali je pobegao da bi izbegao ratovanje i nije se pridružio nijednoj grupi. Ista situacija je bila i kada je izbio Drugi svetski rat, kada Dali beži iz Pariza. Nakon Å”to se zavrÅ”io Drugi svetski rat, Dali je postao bliskiji Frankovom režimu. Neke njegove izjave davale su potporu Franku, a ujedno mu je i Äestitao Å”to je `oÄistio Å paniju od destruktivnih sila`. Dali, koji je u to vreme uÅ”ao u fazu izrazite religioznosti, verovatno je mislio na komuniste, socijaliste i anarhiste koji su ubili viÅ”e od 700 hiljada sveÅ”tenika tokom graÄanskog rata. Tokom ovog perioda Dali je slao telegrame Franku u kojima ga je hvalio jer je potpisivao smrtne kazne za zarobljenike. Dali je Franka i liÄno poznavao, a 1974. Godine napravio je veliki, realistiÄni portret Frankove unuke kako sedi na nadrealistiÄnom konju. Dali je godinama želeo da upozna Frojda. Govorio je da nikom ne duguje toliko koliko Frojdu, koji je otkrio i nesvesno otvorio vrata njegovom stvaralaÅ”tvu. Prilika za taj susret ukazala se usred pometnje i haosa koje je izazvao nacizam i poÄetak Drugog svetskog rata. Ostareli Frojd je, nakon Å”to je Hitlerov TreÄi rajh anektirao Austriju, morao da napusti BeÄ i emigrira u London. Tamo je boravio i Å tefan Cvajg, koji je dobrovoljno proteran, nakon Å”to su njegove knjige, zajedno sa Frojdovim, spaljene u faÅ”istiÄkim lomaÄama u Berlinu. U Londonu se zatekao i Salvador Dali, na prolaznoj stanici na putu za Ameriku. Retrospektivnu izložbu Salvadora Dalija u pariskom kulturnom centru Bobur svakog dana obiÄe blizu 6000 posetilaca. Povod toga je to da se prisetimo neobiÄnog susreta Dalija i Sigmunda Frojda. Pre 33 godine, za Dalijevog života, bilo je isto kao i ovih dana: retrospektiva Dalijevih dela krajem decembra 1979. je privukla rekordnih 840.000 posetilaca. U velikoj galeriji poznatog pariskog kulturnog centra, predstavljeno je sve Å”to je Dali stvarao i Å”to se pretvorilo u svojevrsnu slikarsku legendu. Ne zanemarujuÄi druge aspekte njegovog stvaralaÅ”tva pre 1929. godine kada je izjavio da je nadrealista, ni posle Drugog svetskog rata, kad mu je rodonaÄelnik nadrealizma, Breton, rekao da je izdao taj pokret i postao korumpirani umetnik, prireÄivaÄi su ipak akcenat stavili na taj kratki period, kad je Dali lansirao svoje fantastiÄne slike nadrealizma koje su referenca avangardnih tokova u slikarstvu XX veku. Posetilac je u prilici da vidi njegove, sad veÄ legendarne slike: one na kojima su pejzaži vanzemaljskih prostora, a vreme se meri Äasovnicima, mekanim i rastegljivim kao testo (āTo niko nije pre mene stvorioā, rekao je Dali). Gotovo da nije izostala ni jedna slika koja saÄinjava Dalijevu vanvremensku nadrealistiÄku antologiju. MeÄu njima je jedna koja odudara od njegovih fantazija: āPortret Sigmunda Frojdaā, tvorca psihoanalize, uhvaÄenog u poslednjim godinama života. Usred Dalijevih fantazija, Äiji ishod možemo tražiti samo u podsvesti, ovaj obiÄan eksponat formira jednu priÄu. O Dalijevm buntovnom karakteru svedoÄi i Äinjenica da je nakon smrti svoje majke, poÅ”to je bio primljen na Akademiju umetnosti San Fernando u Madridu, poÄeo da kritikuje predavanja i ometa nastavu na Akademiji, i zato biva udaljen sa nastave na godinu dana. U oktobru 1926. godine je konaÄno izbaÄen sa Akademije, zato Å”to je organizovao proteste studenata zbog prijema jednog osrednjeg umetnika za profesora. Nakon ovog nemilog dogaÄaja, 1927. godine odlazi u vojsku. Äesto se sukobljavao sa ocem, a razlog za jednu od najveÄih prepirki je bila Gala, koju je Dali zaveo 1929. godine, tokom leta u Kadakesu. U istom mestu je, nekoliko godina ranije, proveo raspust sa Lorkom, koji mu je bio jako blizak prijatelj, ali su, takoÄe, kružile priÄe da Dalija i njega veže neÅ”to viÅ”e od prijateljstva, mada to nikada nije bilo utvrÄeno. Godinu dana kasnije, kupio je ribarsku kolibu u Port Ligatu, gde je provodio mnogo vremena sa svojom muzom. Tek 1934. godine sklapaju graÄanski brak (nadaleko je poznata Dalijeva izjava da je bio devica kada je upoznao Galu). JoÅ” jedan razlog sukoba izmeÄu Dalija i oca bilo je i Dalijevo bogohuljenje, skrnavljenje uspomene na njegovu majku, kada je preko slike napisao āPonekad iz zabave pljujem po portretu svoje majkeā. Otac mu nikada nije oprostio ovaj sraman Äin. Dali je bio izuzetno darežljiv prema Gali. U prilog tome govori i Äinjenica da ju je obasipao pažnjom i poklonima, a jedan od najdragocenijih bio je i Dvorac Pubol koji je, kao Å”to je veÄ pomenuto, specijalno dizajnirao za nju. Jedan od najtežih trenutaka u Dalijevom životu svakako je bila Galina smrt, 10. juna 1982. godine, nakon Äega je pokuÅ”ao dva puta da okonÄa sebi život. Dalijevo interesovanje za film bilo je veliko, i od rane mladosti gotovo svake nedelje poseÄivao je bioskop. Bio je aktivan i iza i ispred kamere. Kada Dali bude definitivno izbaÄen sa Akademije, Bunjuel, Å”panski reditelj i filmski stvaralac Äe mu predložiti da zajedno snime film. Film se prvobitno zvao āNe naginjati se unutraā (1928). Onda su se setili prijatelja iz Andaluzije, Äije su pesme poÄeli da smatraju previÅ”e tradicionalnim, i tako su film nazvali āAndaluzijski pasā, u kojem je Dali i sam glumio. Ovaj film je pobrao nezapamÄen uspeh. Podigao je toliku praÅ”inu za sobom upravo zbog svoje ekstravagantnosti, te zbog uvodne scene u kojoj se vidi kako jedan glumac mladoj devojci reže oko britvom. Ta scena uÅ”la je u istoriju kao jedna od najÅ”okantnijih scena u istoriji. Poneti tim uspehom, Bunjuel i Dali prelaze na novi film. Njegovo ime je āZlatno dobaā. Godine 1945, Dali na jednoj veÄeri kod Äuvenog holivudskog glumca upoznaje Volta Diznija. Ispostavilo se da imaju dosta toga zajedniÄkog, a na Dalijevu radost, i Dizni se divio njegovom radu. Vrlo brzo nastaje ideja o saradnji. Volt Dizni je bio poznat kao osoba koja podržava mlade umetnike i ume da prepozna kvalitet. Krajem te iste 1945. godine, poÄela je saradnja Dalija sa Diznijevim studijom. Baza ove priÄe je balada koju je nepisao meksiÄki kompozitor Armando Domingez. Dizni je o ovom projektu govorio kao o maloj ljubavnoj priÄi Hronosa, starogrÄkog boga vremena, zaljubljenog u jednu smrtnicu. Dizni za Dalijevog saradnika bira Džona HenÄa, i posle osam meseci rada oni dolaze do izvanrednih rezultata. Njihovi radovi su postali toliko sliÄni, da je do svoje smrti 2004. godine HenÄ bio jedina osoba koja je mogla da prepozna Å”ta je Äiji crtež. Pa ipak, zbog teÅ”kih posleratnih godina i sumnje da ovaj projekat može biti uspeÅ”an, odustaje se od objavljivanja ovog kratkog filma. Materijal je saÄuvan i 1999. godine otkrio ga je neÄak Volta Diznija, Roj E. Dizni. OdluÄeno je da ovaj film konaÄno zaživi i nastavljen je rad kako bi se posao priveo kraju. Kao pomoÄ su koristili dnevnike Dalijeve žene i muze Gale Dali, ali i savete Džona HenÄa. Kako je Roj Dizni rekao, bilo je veoma teÅ”ko sklopiti delove ovog filma jer nije postojao originalni scenario, ali baÅ” uz pomoÄ savremene tehnologije, kojom bi Dali verovatno bio oduÅ”evljen, uspeli su da doÄaraju davnu zamisao. UspeÅ”noj saradnji dvojice genija doprinela je sposobnost da sanjaju i dopuste unutraÅ”njem optimizmu da ispliva i stvori neÅ”to veliÄanstveno Å”to Äe i danas, viÅ”e od 60 godina kasnije, i dalje oÄaravati publiku. Godine 2003, godine āSudbinaā je konaÄno doÄekala svoju premijeru na jednom festivalu u Francuskoj. Na podruÄju filma Dali je saraÄivao i sa slavnim Alfredom HiÄkokom na filmu āZaÄaranaā iz 1945. godine za koji je napravio slavnu scenu sna. U pozoriÅ”tu saraÄivao je sa velikanima kao Å”to su Piter Bruk i Lukino Viskonti.
OdliÄno oÄuvano, s potpisom i posvetom Mire AleÄkoviÄ, Äirilica Biblioteka Vjeverica Autor - osoba AleÄkoviÄ, Mira Naslov Ne mogu bez snova : izabrane pjesme / Mira AleÄkoviÄ ; priredila Neda Bendelja ; [ilustrirala Zdenka PozaiÄ] Vrsta graÄe poezija Jezik srpski Godina 1983 Izdanje [2. izd.] Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Mladost, 1983 (Novi Sad : BuduÄnost) FiziÄki opis 110 str. : ilustr. ; 21 cm Drugi autori - osoba Bendelja, Neda, 1929-2005 = Bendelja, Neda, 1929-2005 PozaiÄ, Zdenka Zbirka Biblioteka Vjeverica Napomene BeleÅ”ka o piscu / N.[Neda] B.[Bendelja] : str. 105-107. Mira AleÄkoviÄ (Novi Sad, 2. februar 1924 ā Beograd, 27. februar 2008) bila je srpska književnica i pesnikinja, humanista. Ona je takoÄe bila dugogodiÅ”nji predsednik Udruženja književnika Jugoslavije i Udruženja književnika Srbije. RoÄena je u Novom Sadu (krÅ”tena je u Nikolajevskoj crkvi kao Miroslava, mada je niko tako nije zvao veÄ samo ā Mira), kao dete MaÅ”ana AleÄkoviÄa, novinara rodom iz Trebinja (iz Zasada, na putu ka DubrovaÄkim vratima) i NovosaÄanke Dragice Trpinac, koja je bila inspektor poÅ”ta i jedna od prvih žena telegrafista u Kraljevini SHS i Kraljevini Jugoslaviji, iz vojvoÄanske porodice MariÄ. Baka po majci Mire AleÄkoviÄ, Milica MariÄ bila je sestra MiloÅ”a MariÄa, oca Mileve MariÄ AjnÅ”tajn. Od svoje druge godine života Mira AleÄkoviÄ Å¾ivela je u Beogradu, na Neimaru kod majke Drage Trpinac, ali je detinjstvo provodila u Novom Sadu, Kninu, Crnoj Gori i na Kosovu i Metohiji, gde je njena roÄena tetka Jelena Trpinac decenijama bila uÄiteljica. Jelena Trpinac je za svoj prosvetiteljski rad na prostoru Kosova i Metohije odlikovana āZvezdom sa srebrnim zracima SFRJā. RoÄeni ujak Mire AleÄkoviÄ, bio je profesor Pavle Trpinac, biohemiÄar, nauÄni istraživaÄ i saradnik Irene Žolio-Kiri u Parizu. Mira AleÄkoviÄ u Beogradu je zavrÅ”ila francusku osnovnu Å”kolu, francusku i srpsku gimnaziju, a zatim studije slavistike i književnosti, u klasi Äuvenog srpskog lingviste, profesora Beogradskog univerziteta i akademika Aleksandra BeliÄa. U srednjoÅ”kolskom uzrastu, bila je pod pokroviteljstvom (i stipendijom) Patrijarha srpskog Varnave koji ju je smatrao izuzetno obdarenom za književnost i filozofiju. Studije je nastavila u Parizu gde je upisala doktorat i zavrÅ”ila FuÅ”eovu Å”kolu. Bila je poliglota i govorila je Äak deset stranih jezika: francuski, nemaÄki, engleski, ruski, italijanski, poljski, ÄeÅ”ki, makedonski, slovenaÄki, slovaÄki... Mira AleÄkoviÄ udala se 1947. godine za akademskog arhitektu i slikara Savu NikoliÄa Graždanskog (Srbina iz Hrvatske po jednom pretku ruskog korena), koji je uradio jedan od najlepÅ”ih njenih portreta u ulju. Mira AleÄkoviÄ rodila je troje dece, Nedu, SrÄu i Milu. Period Drugog svetskog rata 1939ā1945 JoÅ” kao mlada devojka sa perfektnim znanjem francuskog jezika, Mira AleÄkoviÄ je francuskom ministru spoljnih poslova Ivonu Delbosu, koji je bio u poseti Beogradu 1937. godine, uoÄi Drugog svetskog rata, tajno predala peticiju srpske omladine protiv rata. Kao gimnazijalka, 1939. godine postala je Älanica Saveza komunistiÄke omladine Jugoslavije (SKOJ), a 1941. godine, od prvog dana NarodnooslobodilaÄke borbe i Älanica partizanske ilegale u Beogradu, gde je kao 16 godiÅ”nja devojka uÄestvovala u akcijama sabotaža protiv nemaÄkih faÅ”ista. PoÅ”la je u rat sa Jugoslovenskom vojskom, ali se jedinica u kojoj je bila raspala poÅ”to ju je njen komandant predao Nemcima u Priboju na Limu, posle Äega se prikljuÄila NarodnooslobodilaÄkom pokretu (NOP), u želji da se zemlja Å”to pre oslobodi od okupatora. Kao mlada devojka uÄestvovala je u seÄenju nemaÄkih telefonskih kablova u okupiranom Beogradu 1941. godine, gde je hapsi Specijalna policija, na Äelu sa Božidarem BeÄareviÄem, nakon Äega je bila zatvorena u zatvoru u ÄuÅ”inoj ulici (u danaÅ”njoj zgradi Rudarsko-geoloÅ”kog fakulteta) odakle je posle nekoliko dana muÄenja i premlaÄivanja, spasava je srpska PatrijarÅ”ija, na molbu Desanke MaksimoviÄ. Sa teÅ”kim ranama, Mira AleÄkoviÄ kriÅ”om napuÅ”ta Beograd i pridružuje se NarodnooslobodilaÄkom pokretu. U bolniÄku ratnu službu prima je dr SaÅ”a BožoviÄ i sa zavrÅ”enom bolniÄkom obukom leÄila je ranjenike. U ratu je ostala bez oca, koga je u Beogradu streljao Gestapo, jer je bio intelektualac i dopisnik iz Å panskog graÄanskog rata. Mira AleÄkoviÄ je u ratu bila saborac svoga prijatelja, kasnije pisca i venÄanog kuma, Branka ÄopiÄa. Period 1945ā1970 Iz Drugog svetskog rata, u kome se istakla hrabroÅ”Äu, Mira AleÄkoviÄ je izaÅ”la kao rezervni vojni stareÅ”ina i kao delimiÄni invalid. Posle osloboÄenja dobrovoljno je radila na smeÅ”taju ratne siroÄadi po Äitavoj Srbiji i Jugoslaviji. Posle rata se zapoÅ”ljava u Udruženju književnika Jugoslavije i Srbije, najpre kao sekretar, a zatim kao potpredsednik tadaÅ”njeg predsednika Ive AndriÄa. Po isteku mandata Ive AndriÄa, nekoliko puta je tajnim glasanjem od strane pisaca birana za predsednika Udruženja književnika Srbije i Jugoslavije i na Äelu Udruženja pisaca ostala je godinama. Kao saradnik Oto Bihaljija, osnivaÄ je i urednik posleratne biblioteke āEpohaā, savremenih stranih pisaca, u kojoj je prvi put objavila, tada zabranjena dela Marsela Prusta i Franca Kafke zbog Äega joj je zamereno od strane SKJ. Uzela je uÄeÅ”Äe u studentskim protestima 1968. godine, izlazeÄi da podrži studente i Äita im revolucionarnu poeziju, posle naredbe Draže MarkoviÄa da se u studente puca. Posle 1968. godine Mira AleÄkoviÄ viÅ”e nije pripadala nijednoj politiÄkoj partiji. Tokom procesa pesniku Gojku Äogu, 1981. godine, za knjigu āVunena vremenaā, otvorila je vrata Udruženja književnika Jugoslavije u Francuskoj 7, za protestne veÄeri. MeÄu prvima je stala u odbranu pesnika Gojka Äoga, reÄenicom upuÄenom tadaÅ”njim vlastima: āJadno li je druÅ”tvo koje sudi pesniku!ā DruÅ”tvene aktivnosti Posle rata, Äileanskom pesniku Pablu Nerudi, Mira AleÄkoviÄ poklonila je u ime srpskog naroda gusle, kao simbol borbe za slobodu. Po svedoÄenju njegove supruge Matilde, Neruda je ostavio zapis da je ove gusle nosio sa sobom u izgnanstvo 1949. godine. Dobrovoljno je radila na smeÅ”taju dece ratne siroÄadi po Äitavoj Jugoslaviji zbog Äega je kasnije proglaÅ”ena UtemeljivaÄem Fondacije Socijalne zaÅ”tite i Solidarnosti. Birana je nekoliko puta tajnim glasanjem za predsednika Udruženja književnika Jugoslavije. Radila je kao urednik Äasopisa za decu āZmajā i redovno uÄestvovala na āZmajevim deÄjim igramaā u Novom Sadu. Bila je redovni uÄesnik āStruÅ”kih veÄeri poezijeā, kao i predlagaÄ i osnivaÄ Kosovsko-metohijskih i internacionalnih pesniÄkih susreta i karavana āLazar VuÄkoviÄā 1971. godine. U doba politiÄke krize tzv. āMaspokaā (1971), Mira AleÄkoviÄ zvaniÄno se posestrimila sa zagrebaÄkom pesnikinjom Vesnom Parun, kada je jugoslovenski savezni politiÄki funkcioner Stane Dolanc tražio od Mire AleÄkoviÄ da iz sveÄane pesme āJugoslavijoā izbaci odreÄene reÄi, ali ona na to nije pristala. Od sedamdesetih godina proÅ”loga veka, dom Mire AleÄkoviÄ bio je mesto gde su stizale prve izbeglice sa Kosova i Metohije i boravile u njemu dok u Beogradu ne bi bile prihvaÄene. U SkupÅ”tini Grada Beograda Mira AleÄkoviÄ obavljala je dobrovoljno niz aktivnosti i bila izabrana za predsednika Komisije za trgove i ulice grada Beograda. U tom svojstvu predsednika Komisije za trgove i ulice Beograda usprotivila se preimenovanjima ulica koje su veÄ dobile imena u centru grada. TakoÄe, na njenu inicijativu, oÄiÅ”Äena je i preneta iz KoÅ”utnjaka danaÅ”nja Terazijska Äesma, u centar grada na Terazije. Mira AleÄkoviÄ bila je Älan SUBNOR-a. Mira AleÄkoviÄ saraÄivala je i održavala kontakte sa Älanovima srpskog rasejanja u Äitavom svetu. Bila je i dugogodiÅ”nji Älan āDruÅ”tva potomaka starih ratnikaā i drugovala je sa MiloÅ”em ToÅ”Äem, Soluncem i jednim od 1300 kaplara. Od 1960. do 1982. godine bila je angažovana u DruÅ”tvu āJugoslavija-Francuskaā, na Äijem Äelu je ostala godinama, prvo kao generalni sekretar, a zatim kao predsednik DruÅ”tva Jugoslavija-Francuska i Srbija-Francuska, sve do 1993. godine. U tom svojstvu, zajedno sa profesorom Radetom KonstantinoviÄem, Mira je tražila od francuske vlade da o troÅ”ku francuske države poÅ”alje francuske profesore u prvu eksperimentalnu osnovnu Å”kolu u Beogradu koja se tada zvala āSlobodan Princip-Seljoā (ranije āCar UroÅ”ā, a danas āVladislav Ribnikarā). Tako je 1966. godine prva generacija srpskih osnovaca imala eksperimentalnu nastavu na oba jezika U svojstvu predsednika DruÅ”tva āJugoslavija ā Francuskaā, Mira AleÄkoviÄ doÄekivala je delegacije francuskih pisaca i intelektualaca o Äemu svedoÄe prepiske i pokloni koji se danas nalaze u njenoj muzejskoj sobi u ulici Bulevar Kralja Aleksandra br 17. Posebno se istiÄe poklon-biblioteka dobijena od francuskog pisca Žan Pol Sartra, u kojoj se nalaze njegove knjige i Äitava kolekcija Äasopisa Les Temps Modernes, kao i porcelanski predmeti koje joj je poklonila žena francuskog predsednika Fransoa Miterana, Danijel Miteran. Mira AleÄkoviÄ pomagala je i promovisala veliki broj mladih pesnika iz bivÅ”e Jugoslavije, Srbije i rasejanja, o Äemu svedoÄe njihova pisma i potpisi koji se danas nalaze u muzejskoj sobi u Beogradu. Posebno se istiÄe pismo Milana NeÅ”iÄa, pesnika iz Berlina (13/01/2014). Mira AleÄkoviÄ je umrla 27. februara 2008. godine u Beogradu, u 85. godini života. Sahranjena je 3. marta, uz vojne poÄasti, u Aleji zaslužnih graÄana na Novom groblju u Beogradu. Od nje se u ime Udruženja književnika Srbije oprostio Pero Zubac, dugogodiÅ”nji dopisnik TAS-a iz Jugoslavije i Älan Akademije nauka u Sankt Peterburgu[5] i prijatelj iz Rusije Aleksandar SergejeviÄ Plevako, dok je glumica Rada ÄuriÄin proÄitala stihove njene pesme āPoruka jedne senkeā. Bibliografija StvaralaÄki opus Mire AleÄkoviÄ predstavljaju 53 knjige za decu i odrasle (oko 30 knjiga za decu, i oko 20 knjiga za odrasle) ā poezije i proze. Njena poezija je duboka, misaona i upeÄatljiva, u kojoj se bavila pitanjima smisla, života i smrti, kao i uvek neizbežne ljubavi. Knjige poezije za odrasle sadrže lirske pesme koje su neopravdano zaboravljen i zapostavljen deo njenog bogatog stvaralaÅ”tva. Uredila je prvi broj Äasopisa āPionirā, koji je u toku rata izdavan ilegalno. Posle rata pesnikinja nastavlja sa druÅ”tvenim i književnim radom. UreÄivala je prve posleratne Äasopise i listove za mlade: āOmladinaā, āMladostā, āPoletaracā, i āZmajā. ViÅ”e od Äetrdeset godina je bila glavni i odgovorni urednik āZmajaā. Bila je sekretar, potpredsednik i predsednik Udruženja književnika Srbije i predsednik Saveza književnika Jugoslavije, u viÅ”e mandata. U svom druÅ”tvenom radu bila je i predsednik DruÅ”tva za kulturnu saradnju Jugoslavija - Francuska (40 godina), predsednik DruÅ”tva prijateljstva Jugoslavija - NorveÅ”ka, bila je i vrlo aktivan Älan DruÅ”tva za negovanje tradicija oslobodilaÄkih ratova Srbije od 1912. do 1918. godine, itd. PesniÄko stvaralaÅ”tvo Mire AleÄkoviÄ se pojavljuje neposredno pred poÄetak Drugog svetskog rata, a svoju prvu zbirku pesama āZvezdane baladeā izdaje po zavrÅ”etku rata, 1946. godine. Objavila je joÅ” dvadesetak knjiga za decu i dvadesetak dela poezije i proze za odrasle. Pesme Mire AleÄkoviÄ uvrÅ”Äene su u Antologiju srpske poezije XX veka, u izdanju SlavistiÄkog Instituta Moskovskog državnog Univerziteta, a prevod i izbor pesama saÄinio je Å”ef katedre Slavistike Univerziteta u Rusiji, profesor Andrej Bazilevski. Dela Mire AleÄkoviÄ prevedena su na oko dvadeset stranih jezika: italijanski, francuski, poljski, ruski, letonski (tj. latvijski), grÄki, gruzijski, ukrajinski, slovaÄki, maÄarski, rumunski, bugarski, slovenaÄki, makedonski, mongolski i jermenski jezik. Mira AleÄkoviÄ govorila je teÄno i pisala na srpskom, francuskom, ruskom, nemaÄkom i engleskom jeziku. Stvaranje za decu meni znaÄi vraÄanje samoj sebi, svetu detinjstva, Äistijem od sveta odraslih. To je veÄito traženje lepote, dobrote i ljubavi, potraga za utoÄiÅ”tem kad izneveri svet odraslih Mira AleÄkoviÄ o svom radu PesniÄka dela Mire AleÄkoviÄ pripadaju tradicionalnom toku poezije koja se vezuje za Jovana JovanoviÄa Zmaja, Gvida Tartalju, Desanku MaksimoviÄ i Branka ÄopiÄa. Njena lirika se zasniva na jednostavnosti i iskrenosti, pisana je jednostavnim jezikom bliskim deci. Putem nje u maliÅ”anima budi plemenitost, uÄi ih da se bore protiv egoizma i rasne diskriminacije, i uvek je protkana humanoÅ”Äu, humanizmom i Äovekoljubljem. Posebnu pažnju posveÄuje ljubavi izmeÄu roditelja i dece uporedo se boreÄi za poÅ”tovanje deÄje liÄnosti. Ipak, najviÅ”e je rodoljubivih motiva a najbolja ilustracija ove tvrdnje je zbirka āZvezdane baladeā. Autor je teksta pesama āDruže Tito mi ti se kunemoā i āSveÄana pesmaā (sa refrenom koji je, kako je sama govorila, pozajmila od naroda, srpskih seljanki i seljana na Kozari, koji su oni spevali Titu, pre svega kao simbolu NOB-a, i pre nego Å”to su ga, kao uostalom i ona sama, i videli, kao zakletve ā svom vrhovnom komandantu u narodnooslobodilaÄkoj borbi protiv okupatora i faÅ”ista). Prema āVjazmiā koju je Mira AleÄkoviÄ napisala u marÅ”u u toku Drugog svetskog rata u kome je sama uÄestvovala, Rusi su snimali film, a poema je viÅ”e puta prevoÄena na ruski jezik (prevodioci: Š”Š²ŠµŃŠ»Š°Š½Š° ŃŃŠ°Š³Š¾ŃŠŗŠ°Ń, Š¢Š°ŃŃŃŠ½Ń Š Š°ŃŃŠ¾ŠæŃŠøŠ½Š¾Š¹). Jermenski pisac i pesnik i prijatelj Babken Simonjan preveo je poemu Mire AleÄkoviÄ āJezero Sevanā na jermenski jezik. Francuski prevodilac Ratimir PavloviÄ i srpski prevodilac Sreten MariÄ prevodili su poeziju Mire AleÄkoviÄ na francuski jezik. Kada su u okupiranom Beogradu streljani njeni drugovi, napisala je svoju prvu antifaÅ”istiÄku pesmu āSveli su mladi Ljiljaniā, koja je kasnije uÅ”la u sve zbirke poezije i u antologije. Mira AleÄkoviÄ nije pesnik koji se zaludno igra reÄima, njeno srce se odaziva ljudskim tragedijama. PomirivÅ”i na neki naÄin svoju borbenost i svoju setu i tihost, napisala je zbirku pesama NoÄ ova poslednja, dosad najzreliju i najslojevitiju, nadahnutu vizijom noÄi opÅ”teg uniÅ”tenja sveta... ...Å ta poezija Mire AleÄkoviÄ predstavlja u naÅ”oj književnosti, a osobito za vas, lako Äete osetiti ako zamislite da u Äitankama nemate njenih pesama... Iz pera Desanke MaksimoviÄ ostalo je zapisano za veÄnost Najpoznatije pesme Mire AleÄkoviÄ iz ovog perioda su: poema āSveli su mladi Ljiljaniā (posveÄena pogibiji beogradskih studenata u protestu) , āDvanaest na ploÄnikuā (posveÄena streljanim drugovima u Beogradu), āBalada o Olgici Grinā (posveÄena prijateljici koju su uhvatili i silovali nemaÄki vojnici, posle Äega je izvrÅ”ila samoubistvo bacivÅ”i se sa mosta u Beogradu), āOvo je veliki Å”kolski Äasā (posveÄena streljanim Äacima u Kragujevcu), āZvezdane baladeā (posveÄena deÄjoj hrabrosti u drugom sv. ratu) i poema āZnam tu zemlju buneā (posveÄena hrabrosti srpskog naroda u ratu). Iz toga vremena je i parodija koju je Mira AleÄkoviÄ napisala na pesmu āLili Marlenā, pod nazivom āNa istoÄnom frontu veÄe je pao snegā. Antologijsko izdanje rodoljubivih i misaonih pesama priredila je Profesor dr Zaga KaleziÄ kao zbirku pesama za odrasle : PORUKA JEDNE SENKE (izdanje āMiroslavā). Najpoznatije rodoljubive pesme Mire AleÄkoviÄ su: To idu Vekovi Proricali nam da nas neÄe biti Na KajmakÄalanu Dvanaest na ploÄniku Srbija iz detinjstva Znam tu zemlju bune Živi i mrtvi Balada o Beogradu Mom Kosovu DeÄani i dr. Zbirke pesama 1946. Zvezdane balade 1947. Podzemni heroji 1949. Dani razigrani 1949. Tri proleÄa 1952. Tragovi bez stopa 1952. Dobar dan 1953. Da se upoznamo 1954. LjuljaÅ”ka na grani 1955. Pionirsko proleÄe 1956. Prijatelji 1957. Lastavica 1957. Krilati ljudi 1963. Srebrni voz 1963. Äarobna vrata 1964. Svetla soba 1970. SunÄani soliteri 1972. Da život bude ljubav 1975. Sanjalica 1980. Ne mogu bez snova 1981. ZateÄena u ljubavi 1982. Staza srebrom izvezena 1983. Nebo detinjstva 1989. Zvezdane balade 1990. Skinite mi dugu 1991. LeteÄi krevet 1995. Careva poljana 1995. SunÄeviÄi Romani 1953. Srebrna Kosa 1960. Zbogom velika tajno ZaÅ”to grdiÅ” reku? Jutro Nagrade i priznanja Orden legije Äasti, 1969. Ordena za hrabrost, u antifaÅ”istiÄkoj borbi SFRJ Medalje za hrabrost Velikog ruskog Otadžbinskog rata Velika povelja za dela unapreÄenja socijalne zaÅ”tite u Jugoslaviji i Srbiji kojom se Mira AleÄkoviÄ proglaÅ”ava UtemeljivaÄem Fondacije Socijalne zaÅ”tite i Solidarnosti, 1969. godine. Povelja se nalazi u muzeju Mire AleÄkoviÄ u Beogradu (Bul.Kralja Aleksandra 17). Nagrada āMilica StojadinoviÄ Srpkinjaā, 1984. godine Orden āVitez Legije Äastiā, od predsednika Republike Francuske Å arla De Gola 1969. godine, predao Andre Malro 1971, a potpisao liÄno admiral Kabanije. Orden āOficir Legije Äastiā, od predsednika Republike Francuske Fransoa Miterana Velika zlatna medalja āCar DuÅ”anā, primljene u GraÄanici, sa obrazloženjem āza prisustvo pesnikinje i njene poezije, kao i humanitarne misije decenijama u svim mestima Kosova i Metohijeā. Orden Oficir umetnosti i literature, od Francuskog Ministarstva kulture. Orden āVeliki senegalski Lavā, dobijenim od prijatelja pesnika i predsednika Leopolda Sedara Sengora RepubliÄka nagrada za zbirku poezije āTri proleÄaā, 1950. godine Nagrada āDeÄja knjigaā za roman āSrebrna kosaā, 1953. godine Nagrada āKurirÄekā za najbolju pesmu za decu, 1964. godine Zlatna medalja za poeziju na meÄunarodnom poetskom konkursu u Pistoji, 1965. godine Prva nagrada sovjetskog deÄjeg Äasopisa āPionirā za āZvezdanu bajku o Vjazmiā (sa 2,2 miliona glasova ruske dece), 1966. godine āPartizanski kurirā za tridesetogodiÅ”nji rad u oblasti literature za decu sa tematikom iz narodnooslobodilaÄke borbe āZlatna medalja Pistojeā (Firenca, Italija) Oktobarska nagrada grada Beograda i brojnih drugih domaÄih i stranih nagrada za stvaralaÅ”tvo, Jedna ulica u SurÄinu danas nosi ime Mire AleÄkoviÄ MG92 (L)
SpoljaÅ”njost kao na fotografijama, unutraÅ”njost u dobrom i urednom stanju! Posveta! Ilustracije: Zdenka Pozaic Mira AleÄkoviÄ (Novi Sad, 2. februar 1924 ā Beograd, 27. februar 2008) bila je srpska književnica i pesnikinja, humanista i dugogodiÅ”nji predsednik Udruženja književnika Jugoslavije i Udruženja književnika Srbije. RoÄena je 2. februara 1924. godine u Novom Sadu (krÅ”tena je u Nikolajevskoj crkvi kao Miroslava, mada je niko tako nije zvao veÄ samo - Mira), kao dete MaÅ”ana AleÄkoviÄa, novinara rodom iz Trebinja (iz Zasada, na putu ka DubrovaÄkim vratima) i NovosaÄanke Dragice Trpinac, koja je bila inspektor poÅ”ta i jedna od prvih žena telegrafista u Kraljevini SHS i Kraljevini Jugoslaviji, iz vojvoÄanske porodice MariÄ. Baka po majci Mire AleÄkoviÄ, Milica MariÄ bila je sestra MiloÅ”a MariÄa, oca Mileve MariÄ AjnÅ”tajn. Mira AleÄkoviÄ kao dete (1933) Od svoje druge godine života Mira AleÄkoviÄ Å¾ivela je u Beogradu, na Neimaru kod majke Drage Trpinac, ali je detinjstvo provodila u Novom Sadu, Kninu, Crnoj Gori i na Kosovu i Metohiji, gde je njena roÄena tetka Jelena Trpinac decenijama bila uÄiteljica. Jelena Trpinac je za svoj prosvetiteljski rad na prostoru Kosova i Metohije odlikovana āZvezdom sa srebrnim zracima SFRJā. RoÄeni ujak Mire AleÄkoviÄ, bio je profesor Pavle Trpinac, biohemiÄar, nauÄni istraživaÄ i saradnik Irene Žolio-Kiri u Parizu. Mira AleÄkoviÄ u Beogradu je zavrÅ”ila francusku osnovnu Å”kolu, francusku i srpsku gimnaziju, a zatim studije slavistike i književnosti, u klasi Äuvenog srpskog lingviste, profesora Beogradskog univerziteta i akademika Aleksandra BeliÄa. U srednjoÅ”kolskom uzrastu, bila je pod pokroviteljstvom (i stipendijom) Patrijarha srpskog Varnave koji ju je smatrao izuzetno obdarenom za književnost i filozofiju. Studije je nastavila u Parizu gde je upisala doktorat i zavrÅ”ila FuÅ”eovu Å”kolu. Bila je poliglota i govorila je Äak deset stranih jezika: francuski, nemaÄki, engleski, ruski, italijanski, poljski, ÄeÅ”ki, makedonski, slovenaÄki, slovaÄki... Mira AleÄkoviÄ udala se 1947. godine za akademskog arhitektu i slikara Savu NikoliÄa Graždanskog (Srbina iz Hrvatske po jednom pretku ruskog korena), koji je uradio jedan od najlepÅ”ih njenih portreta u ulju. Mira AleÄkoviÄ rodila je troje dece, Nedu, SrÄu i Milu. Period Drugog svetskog rata 1939ā1945 JoÅ” kao mlada devojka sa perfektnim znanjem francuskog jezika, Mira AleÄkoviÄ je francuskom ministru spoljnih poslova Ivonu Delbosu, koji je bio u poseti Beogradu 1937. godine, uoÄi Drugog svetskog rata, tajno predala peticiju srpske omladine protiv rata. Kao gimnazijalka, 1939. godine postala je Älanica Saveza komunistiÄke omladine Jugoslavije (SKOJ), a 1941. godine, od prvog dana NarodnooslobodilaÄke borbe i Älanica partizanske ilegale u Beogradu, gde je kao 16 godiÅ”nja devojka uÄestvovala u akcijama sabotaža protiv nemaÄkih faÅ”ista. Mira AleÄkoviÄ, Branko ÄopiÄ i Blaže Koneski u partizanima (1944). PoÅ”la je u rat sa Jugoslovenskom vojskom, ali se jedinica u kojoj je bila raspala poÅ”to ju je njen komandant predao Nemcima u Priboju na Limu, posle Äega se prikljuÄila NarodnooslobodilaÄkom pokretu (NOP), u želji da se zemlja Å”to pre oslobodi od okupatora. Kao mlada devojka uÄestvovala je u seÄenju nemaÄkih telefonskih kablova u okupiranom Beogradu 1941. godine, gde je hapsi Specijalna policija, na Äelu sa Božidarem BeÄareviÄem, nakon Äega je bila zatvorena u zatvoru u ÄuÅ”inoj ulici (u danaÅ”njoj zgradi Rudarsko-geoloÅ”kog fakulteta) odakle je posle nekoliko dana muÄenja i premlaÄivanja, spasava je srpska PatrijarÅ”ija, na molbu Desanke MaksimoviÄ. Sa teÅ”kim ranama, Mira AleÄkoviÄ kriÅ”om napuÅ”ta Beograd i pridružuje se NarodnooslobodilaÄkom pokretu. U bolniÄku ratnu službu prima je dr SaÅ”a BožoviÄ i sa zavrÅ”enom bolniÄkom obukom leÄila je ranjenike. U ratu je ostala bez oca, koga je u Beogradu streljao Gestapo, jer je bio intelektualac i dopisnik iz Å panskog graÄanskog rata. Mira AleÄkoviÄ je u ratu bila saborac svoga prijatelja, kasnije pisca i venÄanog kuma, Branka ÄopiÄa. Period 1945ā1970 Iz Drugog svetskog rata, u kome se istakla hrabroÅ”Äu, Mira AleÄkoviÄ je izaÅ”la kao rezervni vojni stareÅ”ina i kao delimiÄni invalid. Posle osloboÄenja dobrovoljno je radila na smeÅ”taju ratne siroÄadi po Äitavoj Srbiji i Jugoslaviji. Posle rata se zapoÅ”ljava u Udruženju književnika Jugoslavije i Srbije, najpre kao sekretar, a zatim kao potpredsednik tadaÅ”njeg predsednika Ive AndriÄa. Po isteku mandata Ive AndriÄa, nekoliko puta je tajnim glasanjem od strane pisaca birana za predsednika Udruženja književnika Srbije i Jugoslavije i na Äelu Udruženja pisaca ostala je godinama. Kao saradnik Oto Bihaljija, osnivaÄ je i urednik posleratne biblioteke āEpohaā, savremenih stranih pisaca, u kojoj je prvi put objavila, tada zabranjena dela Marsela Prusta i Franca Kafke zbog Äega joj je zamereno od strane SKJ. Uzela je uÄeÅ”Äe u studentskim protestima 1968. godine, izlazeÄi da podrži studente i Äita im revolucionarnu poeziju, posle naredbe Draže MarkoviÄa da se u studente puca. [a] Posle 1968. godine Mira AleÄkoviÄ viÅ”e nije pripadala nijednoj politiÄkoj partiji. Tokom procesa pesniku Gojku Äogu, 1981. godine, za knjigu āVunena vremenaā, otvorila je vrata Udruženja književnika Jugoslavije u Francuskoj 7, za protestne veÄeri. MeÄu prvima je stala u odbranu pesnika Gojka Äoga, reÄenicom upuÄenom tadaÅ”njim vlastima: āJadno li je druÅ”tvo koje sudi pesniku!ā [2] DruÅ”tvene aktivnosti Posle rata, Äileanskom pesniku Pablu Nerudi, Mira AleÄkoviÄ poklonila je u ime srpskog naroda gusle, kao simbol borbe za slobodu. Po svedoÄenju njegove supruge Matilde, Neruda je ostavio zapis da je ove gusle nosio sa sobom u izgnanstvo 1949. godine. Dobrovoljno je radila na smeÅ”taju dece ratne siroÄadi po Äitavoj Jugoslaviji zbog Äega je kasnije proglaÅ”ena UtemeljivaÄem Fondacije Socijalne zaÅ”tite i Solidarnosti. Birana je nekoliko puta tajnim glasanjem za predsednika Udruženja književnika Jugoslavije. Radila je kao urednik Äasopisa za decu āZmajā i redovno uÄestvovala na āZmajevim deÄjim igramaā u Novom Sadu. Bila je redovni uÄesnik āStruÅ”kih veÄeri poezijeā, kao i predlagaÄ i osnivaÄ Kosovsko-metohijskih i internacionalnih pesniÄkih susreta i karavana āLazar VuÄkoviÄā 1971. godine. U doba politiÄke krize tzv. āMaspokaā (1971), Mira AleÄkoviÄ zvaniÄno se posestrimila sa zagrebaÄkom pesnikinjom Vesnom Parun, kada je jugoslovenski savezni politiÄki funkcioner Stane Dolanc tražio od Mire AleÄkoviÄ da iz sveÄane pesme āJugoslavijoā izbaci odreÄene reÄi, ali ona na to nije pristala. Od sedamdesetih godina proÅ”loga veka, dom Mire AleÄkoviÄ bio je mesto gde su stizale prve izbeglice sa Kosova i Metohije i boravile u njemu dok u Beogradu ne bi bile prihvaÄene. U SkupÅ”tini Grada Beograda Mira AleÄkoviÄ obavljala je dobrovoljno niz aktivnosti i bila izabrana za predsednika Komisije za trgove i ulice grada Beograda. U tom svojstvu predsednika Komisije za trgove i ulice Beograda usprotivila se preimenovanjima ulica koje su veÄ dobile imena u centru grada. TakoÄe, na njenu inicijativu, oÄiÅ”Äena je i preneta iz KoÅ”utnjaka danaÅ”nja Terazijska Äesma, u centar grada na Terazije. Mira AleÄkoviÄ bila je Älan SUBNOR-a. Mira AleÄkoviÄ saraÄivala je i održavala kontakte sa Älanovima srpskog rasejanja u Äitavom svetu. Bila je i dugogodiÅ”nji Älan āDruÅ”tva potomaka starih ratnikaā i drugovala je sa MiloÅ”em ToÅ”Äem, Soluncem i jednim od 1300 kaplara. Mira AleÄkoviÄ i norveÅ”ki kralj Ulaf, Oslo, 1975. godine Od 1960. do 1982. godine bila je angažovana u DruÅ”tvu āJugoslavija-Francuskaā, na Äijem Äelu je ostala godinama, prvo kao generalni sekretar,[b], a zatim kao predsednik DruÅ”tva Jugoslavija-Francuska i Srbija-Francuska, sve do 1993. godine.[3] U tom svojstvu, zajedno sa profesorom Radetom KonstantinoviÄem, Mira je tražila od francuske vlade da o troÅ”ku francuske države poÅ”alje francuske profesore u prvu eksperimentalnu osnovnu Å”kolu u Beogradu koja se tada zvala āSlobodan Princip-Seljoā (ranije āCar UroÅ”ā, a danas āVladislav Ribnikarā). Tako je 1966. godine prva generacija srpskih osnovaca imala eksperimentalnu nastavu na oba jezika [4] U svojstvu predsednika DruÅ”tva āJugoslavija ā Francuskaā, Mira AleÄkoviÄ doÄekivala je delegacije francuskih pisaca i intelektualaca o Äemu svedoÄe prepiske i pokloni koji se danas nalaze u njenoj muzejskoj sobi u ulici Bulevar Kralja Aleksandra br 17. Posebno se istiÄe poklon-biblioteka dobijena od francuskog pisca Žan Pol Sartra, u kojoj se nalaze njegove knjige i Äitava kolekcija Äasopisa Les Temps Modernes, kao i porcelanski predmeti koje joj je poklonila žena francuskog predsednika Fransoa Miterana, Danijel Miteran. Mira AleÄkoviÄ pomagala je i promovisala veliki broj mladih pesnika iz bivÅ”e Jugoslavije, Srbije i rasejanja, o Äemu svedoÄe njihova pisma i potpisi koji se danas nalaze u muzejskoj sobi u Beogradu. Posebno se istiÄe pismo Milana NeÅ”iÄa, pesnika iz Berlina (13/01/2014). Grob Mire AleÄkoviÄ u Aleji zaslužnih graÄana na Novom groblju u Beogradu Mira AleÄkoviÄ je umrla 27. februara 2008. godine u Beogradu, u 85. godini života. Sahranjena je 3. marta, uz vojne poÄasti, u Aleji zaslužnih graÄana na Novom groblju. Od nje se u ime Udruženja književnika Srbije oprostio Pero Zubac, dugogodiÅ”nji dopisnik TAS-a iz Jugoslavije i Älan Akademije nauka u Sankt Peterburgu[5] i prijatelj iz Rusije Aleksandar SergejeviÄ Plevako, dok je glumica Rada ÄuriÄin proÄitala stihove njene pesme āPoruka jedne senkeā.[6] Bibliografija StvaralaÄki opus Mire AleÄkoviÄ predstavljaju 53 knjige za decu i odrasle (oko 30 knjiga za decu, i oko 20 knjiga za odrasle) ā poezije i proze. Njena poezija je duboka, misaona i upeÄatljiva, u kojoj se bavila pitanjima smisla, života i smrti, kao i uvek neizbežne ljubavi. Knjige poezije za odrasle sadrže lirske pesme koje su neopravdano zaboravljen i zapostavljen deo njenog bogatog stvaralaÅ”tva. Uredila je prvi broj Äasopisa āPionirā, koji je u toku rata izdavan ilegalno. Posle rata pesnikinja nastavlja sa druÅ”tvenim i književnim radom. UreÄivala je prve posleratne Äasopise i listove za mlade: āOmladinaā, āMladostā, āPoletaracā, i āZmajā. ViÅ”e od Äetrdeset godina je bila glavni i odgovorni urednik āZmajaā. Bila je sekretar, potpredsednik i predsednik Udruženja književnika Srbije[7] i predsednik Saveza književnika Jugoslavije, u viÅ”e mandata. U svom druÅ”tvenom radu bila je i predsednik DruÅ”tva za kulturnu saradnju Jugoslavija - Francuska (40 godina), predsednik DruÅ”tva prijateljstva Jugoslavija - NorveÅ”ka, bila je i vrlo aktivan Älan DruÅ”tva za negovanje tradicija oslobodilaÄkih ratova Srbije od 1912. do 1918. godine, itd. PesniÄko stvaralaÅ”tvo Mire AleÄkoviÄ se pojavljuje neposredno pred poÄetak Drugog svetskog rata, a svoju prvu zbirku pesama āZvezdane baladeā[8] izdaje po zavrÅ”etku rata, 1946. godine. Objavila je joÅ” dvadesetak knjiga za decu i dvadesetak dela poezije i proze za odrasle. Mira AleÄkoviÄ i Desanka MaksimoviÄ Pesme Mire AleÄkoviÄ uvrÅ”Äene su u Antologiju srpske poezije HH veka, u izdanju SlavistiÄkog Instituta Moskovskog državnog Univerziteta, a prevod i izbor pesama saÄinio je Å”ef katedre Slavistike Univerziteta u Rusiji, profesor Andrej Bazilevski. Dela Mire AleÄkoviÄ prevedena su na oko dvadeset stranih jezika: italijanski, francuski, poljski, ruski, letonski (tj. latvijski), grÄki, gruzijski, ukrajinski, slovaÄki, maÄarski, rumunski, bugarski, slovenaÄki, makedonski, mongolski i jermenski jezik. Mira AleÄkoviÄ govorila je teÄno i pisala na srpskom, francuskom, ruskom, nemaÄkom i engleskom jeziku. Stvaranje za decu meni znaÄi vraÄanje samoj sebi, svetu detinjstva, Äistijem od sveta odraslih. To je veÄito traženje lepote, dobrote i ljubavi, potraga za utoÄiÅ”tem kad izneveri svet odraslih Mira AleÄkoviÄ o svom radu PesniÄka dela Mire AleÄkoviÄ pripadaju tradicionalnom toku poezije koja se vezuje za Jovana JovanoviÄa Zmaja, Gvida Tartalju, Desanku MaksimoviÄ i Branka ÄopiÄa. Njena lirika se zasniva na jednostavnosti i iskrenosti, pisana je jednostavnim jezikom bliskim deci. Putem nje u maliÅ”anima budi plemenitost, uÄi ih da se bore protiv egoizma i rasne diskriminacije, i uvek je protkana humanoÅ”Äu, humanizmom i Äovekoljubljem. Posebnu pažnju posveÄuje ljubavi izmeÄu roditelja i dece uporedo se boreÄi za poÅ”tovanje deÄje liÄnosti. Ipak, najviÅ”e je rodoljubivih motiva a najbolja ilustracija ove tvrdnje je zbirka āZvezdane baladeā. Autor je teksta pesama `Druže Tito mi ti se kunemo`, `SveÄana pesma` i `Jugoslavijo` (sa refrenom koji je, kako je sama govorila, pozajmila od naroda, srpskih seljanki i seljana na Kozari, koji su oni spevali Titu, pre svega kao simbolu NOB-a, i pre nego Å”to su ga, kao uostalom i ona sama, i videli, kao zakletve - svom vrhovnom komandantu u narodnooslobodilaÄkoj borbi protiv okupatora i faÅ”ista). Prema āVjazmiā koju je Mira AleÄkoviÄ napisala u marÅ”u u toku Drugog svetskog rata u kome je sama uÄestvovala, Rusi su snimali film, a poema je viÅ”e puta prevoÄena na ruski jezik (prevodioci: Š”Š²ŠµŃŠ»Š°Š½Š° ŃŃŠ°Š³Š¾ŃŠŗŠ°Ń, Š¢Š°ŃŃŃŠ½Ń Š Š°ŃŃŠ¾ŠæŃŠøŠ½Š¾Š¹). Jermenski pisac i pesnik i prijatelj Babken Simonjan preveo je poemu Mire AleÄkoviÄ āJezero Sevanā na jermenski jezik. Francuski prevodilac Ratimir PavloviÄ i srpski prevodilac Sreten MariÄ prevodili su poeziju Mire AleÄkoviÄ na francuski jezik. Kada su u okupiranom Beogradu streljani njeni drugovi, napisala je svoju prvu antifaÅ”istiÄku pesmu āSveli su mladi Ljiljaniā, koja je kasnije uÅ”la u sve zbirke poezije i u antologije. Mira AleÄkoviÄ nije pesnik koji se zaludno igra reÄima, njeno srce se odaziva ljudskim tragedijama. PomirivÅ”i na neki naÄin svoju borbenost i svoju setu i tihost, napisala je zbirku pesama NoÄ ova poslednja, dosad najzreliju i najslojevitiju, nadahnutu vizijom noÄi opÅ”teg uniÅ”tenja sveta... ... Å ta poezija Mire AleÄkoviÄ predstavlja u naÅ”oj književnosti, a osobito za vas, lako Äete osetiti ako zamislite da u Äitankama nemate njenih pesama... Iz pera Desanke MaksimoviÄ ostalo je zapisano za veÄnost Najpoznatije antiratne pesme Mire AleÄkoviÄ iz ovog perioda su: poema āSveli su mladi Ljiljaniā (posveÄena pogibiji beogradskih studenata u protestu) , āDvanaest na ploÄnikuā (posveÄena streljanim drugovima u Beogradu), āBalada o Olgici Grinā (posveÄena prijateljici koju su uhvatili i silovali nemaÄki vojnici, posle Äega je izvrÅ”ila samoubistvo bacivÅ”i se sa mosta u Beogradu), āOvo je veliki Å”kolski Äasā (posveÄena streljanim Äacima u Kragujevcu), āZvezdane baladeā (posveÄena deÄjoj hrabrosti u drugom sv. ratu) i poema āZnam tu zemlju buneā (posveÄena hrabrosti srpskog naroda u ratu). Iz toga vremena je i parodija koju je Mira AleÄkoviÄ napisala na pesmu āLili Marlenā, pod nazivom āNa istoÄnom frontu veÄe je pao snegā. Antologijsko izdanje rodoljubivih i misaonih pesama priredila je Profesor dr Zaga KaleziÄ kao zbirku pesama za odrasle : PORUKA JEDNE SENKE (izdanje āMiroslavā). Najpoznatije rodoljubive pesme Mire AleÄkoviÄ su: To idu Vekovi Proricali nam da nas neÄe biti Na KajmakÄalanu Dvanaest na ploÄniku Srbija iz detinjstva Znam tu zemlju bune Živi i mrtvi Balada o Beogradu Mom Kosovu DeÄani i dr. Zbirke pesama Dodela Jubilarne plakete grada Beograda 1984. 1946. Zvezdane balade 1947. Podzemni heroji 1949. Dani razigrani 1949. Tri proleÄa 1952. Tragovi bez stopa 1952. Dobar dan 1953. Da se upoznamo 1954. LjuljaÅ”ka na grani 1955. Pionirsko proleÄe 1956. Prijatelji 1957. Lastavica 1957. Krilati ljudi 1963. Srebrni voz 1963. Äarobna vrata 1964. Svetla soba 1970. SunÄani soliteri 1972. Da život bude ljubav 1975. Sanjalica 1980. Ne mogu bez snova 1981. ZateÄena u ljubavi 1982. Staza srebrom izvezena 1983. Nebo detinjstva 1989. Zvezdane balade 1990. Skinite mi dugu 1991. LeteÄi krevet 1995. Careva poljana 1995. SunÄeviÄi Romani 1953. Srebrna Kosa 1960. Zbogom velika tajno ZaÅ”to grdiÅ” reku? Jutro Nagrade i priznanja Mira AleÄkoviÄ u francuskoj ambasadi kad joj je bio uruÄen orden Legije Äasti, 5. maj 1983. Orden legije Äasti, 1969. Ordena za hrabrost, u antifaÅ”istiÄkoj borbi SFRJ Medalje za hrabrost Velikog ruskog Otadžbinskog rata Velika povelja za dela unapreÄenja socijalne zaÅ”tite u Jugoslaviji i Srbiji kojom se Mira AleÄkoviÄ proglaÅ”ava UtemeljivaÄem Fondacije Socijalne zaÅ”tite i Solidarnosti, 1969. godine. Povelja se nalazi u muzeju Mire AleÄkoviÄ u Beogradu (Bul.Kralja Aleksandra 17). Nagrada āMilica StojadinoviÄ Srpkinjaā, 1984. godine Orden āVitez Legije Äastiā, od predsednika Republike Francuske Å arla De Gola 1969. godine, predao Andre Malro 1971, a potpisao liÄno admiral Kabanije. Orden āOficir Legije Äastiā, od predsednika Republike Francuske Fransoa Miterana Velika zlatna medalja āCar DuÅ”anā, primljene u GraÄanici, sa obrazloženjem āza prisustvo pesnikinje i njene poezije, kao i humanitarne misije decenijama u svim mestima Kosova i Metohijeā. Orden Oficir umetnosti i literature, od Francuskog Ministarstva kulture. [v] Orden āVeliki senegalski Lavā, dobijenim od prijatelja pesnika i predsednika Leopolda Sedara Sengora RepubliÄka nagrada za zbirku poezije āTri proleÄaā, 1950. godine Nagrada āDeÄja knjigaā za roman āSrebrna kosaā, 1953. godine Nagrada āKurirÄekā za najbolju pesmu za decu, 1964. godine Zlatna medalja za poeziju na meÄunarodnom poetskom konkursu u Pistoji, 1965. godine Prva nagrada sovjetskog deÄjeg Äasopisa āPionirā za āZvezdanu bajku o Vjazmiā (sa 2,2 miliona glasova ruske dece), 1966. godine āPartizanski kurirā za tridesetogodiÅ”nji rad u oblasti literature za decu sa tematikom iz narodnooslobodilaÄke borbe āZlatna medalja Pistojeā (Firenca, Italija) Oktobarska nagrada grada Beograda i brojnih drugih domaÄih i stranih nagrada za stvaralaÅ”tvo, Jedna ulica u SurÄinu danas nosi ime Mire AleÄkoviÄ Biblioteka Vjeverica
SpoljaÅ”njost kao na fotografijama, unutraÅ”njost u dobrom i urednom stanju! Ilustracije: Zdenka Pozaic Mira AleÄkoviÄ (Novi Sad, 2. februar 1924 ā Beograd, 27. februar 2008) bila je srpska književnica i pesnikinja, humanista i dugogodiÅ”nji predsednik Udruženja književnika Jugoslavije i Udruženja književnika Srbije. RoÄena je 2. februara 1924. godine u Novom Sadu (krÅ”tena je u Nikolajevskoj crkvi kao Miroslava, mada je niko tako nije zvao veÄ samo - Mira), kao dete MaÅ”ana AleÄkoviÄa, novinara rodom iz Trebinja (iz Zasada, na putu ka DubrovaÄkim vratima) i NovosaÄanke Dragice Trpinac, koja je bila inspektor poÅ”ta i jedna od prvih žena telegrafista u Kraljevini SHS i Kraljevini Jugoslaviji, iz vojvoÄanske porodice MariÄ. Baka po majci Mire AleÄkoviÄ, Milica MariÄ bila je sestra MiloÅ”a MariÄa, oca Mileve MariÄ AjnÅ”tajn. Mira AleÄkoviÄ kao dete (1933) Od svoje druge godine života Mira AleÄkoviÄ Å¾ivela je u Beogradu, na Neimaru kod majke Drage Trpinac, ali je detinjstvo provodila u Novom Sadu, Kninu, Crnoj Gori i na Kosovu i Metohiji, gde je njena roÄena tetka Jelena Trpinac decenijama bila uÄiteljica. Jelena Trpinac je za svoj prosvetiteljski rad na prostoru Kosova i Metohije odlikovana āZvezdom sa srebrnim zracima SFRJā. RoÄeni ujak Mire AleÄkoviÄ, bio je profesor Pavle Trpinac, biohemiÄar, nauÄni istraživaÄ i saradnik Irene Žolio-Kiri u Parizu. Mira AleÄkoviÄ u Beogradu je zavrÅ”ila francusku osnovnu Å”kolu, francusku i srpsku gimnaziju, a zatim studije slavistike i književnosti, u klasi Äuvenog srpskog lingviste, profesora Beogradskog univerziteta i akademika Aleksandra BeliÄa. U srednjoÅ”kolskom uzrastu, bila je pod pokroviteljstvom (i stipendijom) Patrijarha srpskog Varnave koji ju je smatrao izuzetno obdarenom za književnost i filozofiju. Studije je nastavila u Parizu gde je upisala doktorat i zavrÅ”ila FuÅ”eovu Å”kolu. Bila je poliglota i govorila je Äak deset stranih jezika: francuski, nemaÄki, engleski, ruski, italijanski, poljski, ÄeÅ”ki, makedonski, slovenaÄki, slovaÄki... Mira AleÄkoviÄ udala se 1947. godine za akademskog arhitektu i slikara Savu NikoliÄa Graždanskog (Srbina iz Hrvatske po jednom pretku ruskog korena), koji je uradio jedan od najlepÅ”ih njenih portreta u ulju. Mira AleÄkoviÄ rodila je troje dece, Nedu, SrÄu i Milu. Period Drugog svetskog rata 1939ā1945 JoÅ” kao mlada devojka sa perfektnim znanjem francuskog jezika, Mira AleÄkoviÄ je francuskom ministru spoljnih poslova Ivonu Delbosu, koji je bio u poseti Beogradu 1937. godine, uoÄi Drugog svetskog rata, tajno predala peticiju srpske omladine protiv rata. Kao gimnazijalka, 1939. godine postala je Älanica Saveza komunistiÄke omladine Jugoslavije (SKOJ), a 1941. godine, od prvog dana NarodnooslobodilaÄke borbe i Älanica partizanske ilegale u Beogradu, gde je kao 16 godiÅ”nja devojka uÄestvovala u akcijama sabotaža protiv nemaÄkih faÅ”ista. Mira AleÄkoviÄ, Branko ÄopiÄ i Blaže Koneski u partizanima (1944). PoÅ”la je u rat sa Jugoslovenskom vojskom, ali se jedinica u kojoj je bila raspala poÅ”to ju je njen komandant predao Nemcima u Priboju na Limu, posle Äega se prikljuÄila NarodnooslobodilaÄkom pokretu (NOP), u želji da se zemlja Å”to pre oslobodi od okupatora. Kao mlada devojka uÄestvovala je u seÄenju nemaÄkih telefonskih kablova u okupiranom Beogradu 1941. godine, gde je hapsi Specijalna policija, na Äelu sa Božidarem BeÄareviÄem, nakon Äega je bila zatvorena u zatvoru u ÄuÅ”inoj ulici (u danaÅ”njoj zgradi Rudarsko-geoloÅ”kog fakulteta) odakle je posle nekoliko dana muÄenja i premlaÄivanja, spasava je srpska PatrijarÅ”ija, na molbu Desanke MaksimoviÄ. Sa teÅ”kim ranama, Mira AleÄkoviÄ kriÅ”om napuÅ”ta Beograd i pridružuje se NarodnooslobodilaÄkom pokretu. U bolniÄku ratnu službu prima je dr SaÅ”a BožoviÄ i sa zavrÅ”enom bolniÄkom obukom leÄila je ranjenike. U ratu je ostala bez oca, koga je u Beogradu streljao Gestapo, jer je bio intelektualac i dopisnik iz Å panskog graÄanskog rata. Mira AleÄkoviÄ je u ratu bila saborac svoga prijatelja, kasnije pisca i venÄanog kuma, Branka ÄopiÄa. Period 1945ā1970 Iz Drugog svetskog rata, u kome se istakla hrabroÅ”Äu, Mira AleÄkoviÄ je izaÅ”la kao rezervni vojni stareÅ”ina i kao delimiÄni invalid. Posle osloboÄenja dobrovoljno je radila na smeÅ”taju ratne siroÄadi po Äitavoj Srbiji i Jugoslaviji. Posle rata se zapoÅ”ljava u Udruženju književnika Jugoslavije i Srbije, najpre kao sekretar, a zatim kao potpredsednik tadaÅ”njeg predsednika Ive AndriÄa. Po isteku mandata Ive AndriÄa, nekoliko puta je tajnim glasanjem od strane pisaca birana za predsednika Udruženja književnika Srbije i Jugoslavije i na Äelu Udruženja pisaca ostala je godinama. Kao saradnik Oto Bihaljija, osnivaÄ je i urednik posleratne biblioteke āEpohaā, savremenih stranih pisaca, u kojoj je prvi put objavila, tada zabranjena dela Marsela Prusta i Franca Kafke zbog Äega joj je zamereno od strane SKJ. Uzela je uÄeÅ”Äe u studentskim protestima 1968. godine, izlazeÄi da podrži studente i Äita im revolucionarnu poeziju, posle naredbe Draže MarkoviÄa da se u studente puca. [a] Posle 1968. godine Mira AleÄkoviÄ viÅ”e nije pripadala nijednoj politiÄkoj partiji. Tokom procesa pesniku Gojku Äogu, 1981. godine, za knjigu āVunena vremenaā, otvorila je vrata Udruženja književnika Jugoslavije u Francuskoj 7, za protestne veÄeri. MeÄu prvima je stala u odbranu pesnika Gojka Äoga, reÄenicom upuÄenom tadaÅ”njim vlastima: āJadno li je druÅ”tvo koje sudi pesniku!ā [2] DruÅ”tvene aktivnosti Posle rata, Äileanskom pesniku Pablu Nerudi, Mira AleÄkoviÄ poklonila je u ime srpskog naroda gusle, kao simbol borbe za slobodu. Po svedoÄenju njegove supruge Matilde, Neruda je ostavio zapis da je ove gusle nosio sa sobom u izgnanstvo 1949. godine. Dobrovoljno je radila na smeÅ”taju dece ratne siroÄadi po Äitavoj Jugoslaviji zbog Äega je kasnije proglaÅ”ena UtemeljivaÄem Fondacije Socijalne zaÅ”tite i Solidarnosti. Birana je nekoliko puta tajnim glasanjem za predsednika Udruženja književnika Jugoslavije. Radila je kao urednik Äasopisa za decu āZmajā i redovno uÄestvovala na āZmajevim deÄjim igramaā u Novom Sadu. Bila je redovni uÄesnik āStruÅ”kih veÄeri poezijeā, kao i predlagaÄ i osnivaÄ Kosovsko-metohijskih i internacionalnih pesniÄkih susreta i karavana āLazar VuÄkoviÄā 1971. godine. U doba politiÄke krize tzv. āMaspokaā (1971), Mira AleÄkoviÄ zvaniÄno se posestrimila sa zagrebaÄkom pesnikinjom Vesnom Parun, kada je jugoslovenski savezni politiÄki funkcioner Stane Dolanc tražio od Mire AleÄkoviÄ da iz sveÄane pesme āJugoslavijoā izbaci odreÄene reÄi, ali ona na to nije pristala. Od sedamdesetih godina proÅ”loga veka, dom Mire AleÄkoviÄ bio je mesto gde su stizale prve izbeglice sa Kosova i Metohije i boravile u njemu dok u Beogradu ne bi bile prihvaÄene. U SkupÅ”tini Grada Beograda Mira AleÄkoviÄ obavljala je dobrovoljno niz aktivnosti i bila izabrana za predsednika Komisije za trgove i ulice grada Beograda. U tom svojstvu predsednika Komisije za trgove i ulice Beograda usprotivila se preimenovanjima ulica koje su veÄ dobile imena u centru grada. TakoÄe, na njenu inicijativu, oÄiÅ”Äena je i preneta iz KoÅ”utnjaka danaÅ”nja Terazijska Äesma, u centar grada na Terazije. Mira AleÄkoviÄ bila je Älan SUBNOR-a. Mira AleÄkoviÄ saraÄivala je i održavala kontakte sa Älanovima srpskog rasejanja u Äitavom svetu. Bila je i dugogodiÅ”nji Älan āDruÅ”tva potomaka starih ratnikaā i drugovala je sa MiloÅ”em ToÅ”Äem, Soluncem i jednim od 1300 kaplara. Mira AleÄkoviÄ i norveÅ”ki kralj Ulaf, Oslo, 1975. godine Od 1960. do 1982. godine bila je angažovana u DruÅ”tvu āJugoslavija-Francuskaā, na Äijem Äelu je ostala godinama, prvo kao generalni sekretar,[b], a zatim kao predsednik DruÅ”tva Jugoslavija-Francuska i Srbija-Francuska, sve do 1993. godine.[3] U tom svojstvu, zajedno sa profesorom Radetom KonstantinoviÄem, Mira je tražila od francuske vlade da o troÅ”ku francuske države poÅ”alje francuske profesore u prvu eksperimentalnu osnovnu Å”kolu u Beogradu koja se tada zvala āSlobodan Princip-Seljoā (ranije āCar UroÅ”ā, a danas āVladislav Ribnikarā). Tako je 1966. godine prva generacija srpskih osnovaca imala eksperimentalnu nastavu na oba jezika [4] U svojstvu predsednika DruÅ”tva āJugoslavija ā Francuskaā, Mira AleÄkoviÄ doÄekivala je delegacije francuskih pisaca i intelektualaca o Äemu svedoÄe prepiske i pokloni koji se danas nalaze u njenoj muzejskoj sobi u ulici Bulevar Kralja Aleksandra br 17. Posebno se istiÄe poklon-biblioteka dobijena od francuskog pisca Žan Pol Sartra, u kojoj se nalaze njegove knjige i Äitava kolekcija Äasopisa Les Temps Modernes, kao i porcelanski predmeti koje joj je poklonila žena francuskog predsednika Fransoa Miterana, Danijel Miteran. Mira AleÄkoviÄ pomagala je i promovisala veliki broj mladih pesnika iz bivÅ”e Jugoslavije, Srbije i rasejanja, o Äemu svedoÄe njihova pisma i potpisi koji se danas nalaze u muzejskoj sobi u Beogradu. Posebno se istiÄe pismo Milana NeÅ”iÄa, pesnika iz Berlina (13/01/2014). Grob Mire AleÄkoviÄ u Aleji zaslužnih graÄana na Novom groblju u Beogradu Mira AleÄkoviÄ je umrla 27. februara 2008. godine u Beogradu, u 85. godini života. Sahranjena je 3. marta, uz vojne poÄasti, u Aleji zaslužnih graÄana na Novom groblju. Od nje se u ime Udruženja književnika Srbije oprostio Pero Zubac, dugogodiÅ”nji dopisnik TAS-a iz Jugoslavije i Älan Akademije nauka u Sankt Peterburgu[5] i prijatelj iz Rusije Aleksandar SergejeviÄ Plevako, dok je glumica Rada ÄuriÄin proÄitala stihove njene pesme āPoruka jedne senkeā.[6] Bibliografija StvaralaÄki opus Mire AleÄkoviÄ predstavljaju 53 knjige za decu i odrasle (oko 30 knjiga za decu, i oko 20 knjiga za odrasle) ā poezije i proze. Njena poezija je duboka, misaona i upeÄatljiva, u kojoj se bavila pitanjima smisla, života i smrti, kao i uvek neizbežne ljubavi. Knjige poezije za odrasle sadrže lirske pesme koje su neopravdano zaboravljen i zapostavljen deo njenog bogatog stvaralaÅ”tva. Uredila je prvi broj Äasopisa āPionirā, koji je u toku rata izdavan ilegalno. Posle rata pesnikinja nastavlja sa druÅ”tvenim i književnim radom. UreÄivala je prve posleratne Äasopise i listove za mlade: āOmladinaā, āMladostā, āPoletaracā, i āZmajā. ViÅ”e od Äetrdeset godina je bila glavni i odgovorni urednik āZmajaā. Bila je sekretar, potpredsednik i predsednik Udruženja književnika Srbije[7] i predsednik Saveza književnika Jugoslavije, u viÅ”e mandata. U svom druÅ”tvenom radu bila je i predsednik DruÅ”tva za kulturnu saradnju Jugoslavija - Francuska (40 godina), predsednik DruÅ”tva prijateljstva Jugoslavija - NorveÅ”ka, bila je i vrlo aktivan Älan DruÅ”tva za negovanje tradicija oslobodilaÄkih ratova Srbije od 1912. do 1918. godine, itd. PesniÄko stvaralaÅ”tvo Mire AleÄkoviÄ se pojavljuje neposredno pred poÄetak Drugog svetskog rata, a svoju prvu zbirku pesama āZvezdane baladeā[8] izdaje po zavrÅ”etku rata, 1946. godine. Objavila je joÅ” dvadesetak knjiga za decu i dvadesetak dela poezije i proze za odrasle. Mira AleÄkoviÄ i Desanka MaksimoviÄ Pesme Mire AleÄkoviÄ uvrÅ”Äene su u Antologiju srpske poezije HH veka, u izdanju SlavistiÄkog Instituta Moskovskog državnog Univerziteta, a prevod i izbor pesama saÄinio je Å”ef katedre Slavistike Univerziteta u Rusiji, profesor Andrej Bazilevski. Dela Mire AleÄkoviÄ prevedena su na oko dvadeset stranih jezika: italijanski, francuski, poljski, ruski, letonski (tj. latvijski), grÄki, gruzijski, ukrajinski, slovaÄki, maÄarski, rumunski, bugarski, slovenaÄki, makedonski, mongolski i jermenski jezik. Mira AleÄkoviÄ govorila je teÄno i pisala na srpskom, francuskom, ruskom, nemaÄkom i engleskom jeziku. Stvaranje za decu meni znaÄi vraÄanje samoj sebi, svetu detinjstva, Äistijem od sveta odraslih. To je veÄito traženje lepote, dobrote i ljubavi, potraga za utoÄiÅ”tem kad izneveri svet odraslih Mira AleÄkoviÄ o svom radu PesniÄka dela Mire AleÄkoviÄ pripadaju tradicionalnom toku poezije koja se vezuje za Jovana JovanoviÄa Zmaja, Gvida Tartalju, Desanku MaksimoviÄ i Branka ÄopiÄa. Njena lirika se zasniva na jednostavnosti i iskrenosti, pisana je jednostavnim jezikom bliskim deci. Putem nje u maliÅ”anima budi plemenitost, uÄi ih da se bore protiv egoizma i rasne diskriminacije, i uvek je protkana humanoÅ”Äu, humanizmom i Äovekoljubljem. Posebnu pažnju posveÄuje ljubavi izmeÄu roditelja i dece uporedo se boreÄi za poÅ”tovanje deÄje liÄnosti. Ipak, najviÅ”e je rodoljubivih motiva a najbolja ilustracija ove tvrdnje je zbirka āZvezdane baladeā. Autor je teksta pesama `Druže Tito mi ti se kunemo`, `SveÄana pesma` i `Jugoslavijo` (sa refrenom koji je, kako je sama govorila, pozajmila od naroda, srpskih seljanki i seljana na Kozari, koji su oni spevali Titu, pre svega kao simbolu NOB-a, i pre nego Å”to su ga, kao uostalom i ona sama, i videli, kao zakletve - svom vrhovnom komandantu u narodnooslobodilaÄkoj borbi protiv okupatora i faÅ”ista). Prema āVjazmiā koju je Mira AleÄkoviÄ napisala u marÅ”u u toku Drugog svetskog rata u kome je sama uÄestvovala, Rusi su snimali film, a poema je viÅ”e puta prevoÄena na ruski jezik (prevodioci: Š”Š²ŠµŃŠ»Š°Š½Š° ŃŃŠ°Š³Š¾ŃŠŗŠ°Ń, Š¢Š°ŃŃŃŠ½Ń Š Š°ŃŃŠ¾ŠæŃŠøŠ½Š¾Š¹). Jermenski pisac i pesnik i prijatelj Babken Simonjan preveo je poemu Mire AleÄkoviÄ āJezero Sevanā na jermenski jezik. Francuski prevodilac Ratimir PavloviÄ i srpski prevodilac Sreten MariÄ prevodili su poeziju Mire AleÄkoviÄ na francuski jezik. Kada su u okupiranom Beogradu streljani njeni drugovi, napisala je svoju prvu antifaÅ”istiÄku pesmu āSveli su mladi Ljiljaniā, koja je kasnije uÅ”la u sve zbirke poezije i u antologije. Mira AleÄkoviÄ nije pesnik koji se zaludno igra reÄima, njeno srce se odaziva ljudskim tragedijama. PomirivÅ”i na neki naÄin svoju borbenost i svoju setu i tihost, napisala je zbirku pesama NoÄ ova poslednja, dosad najzreliju i najslojevitiju, nadahnutu vizijom noÄi opÅ”teg uniÅ”tenja sveta... ... Å ta poezija Mire AleÄkoviÄ predstavlja u naÅ”oj književnosti, a osobito za vas, lako Äete osetiti ako zamislite da u Äitankama nemate njenih pesama... Iz pera Desanke MaksimoviÄ ostalo je zapisano za veÄnost Najpoznatije antiratne pesme Mire AleÄkoviÄ iz ovog perioda su: poema āSveli su mladi Ljiljaniā (posveÄena pogibiji beogradskih studenata u protestu) , āDvanaest na ploÄnikuā (posveÄena streljanim drugovima u Beogradu), āBalada o Olgici Grinā (posveÄena prijateljici koju su uhvatili i silovali nemaÄki vojnici, posle Äega je izvrÅ”ila samoubistvo bacivÅ”i se sa mosta u Beogradu), āOvo je veliki Å”kolski Äasā (posveÄena streljanim Äacima u Kragujevcu), āZvezdane baladeā (posveÄena deÄjoj hrabrosti u drugom sv. ratu) i poema āZnam tu zemlju buneā (posveÄena hrabrosti srpskog naroda u ratu). Iz toga vremena je i parodija koju je Mira AleÄkoviÄ napisala na pesmu āLili Marlenā, pod nazivom āNa istoÄnom frontu veÄe je pao snegā. Antologijsko izdanje rodoljubivih i misaonih pesama priredila je Profesor dr Zaga KaleziÄ kao zbirku pesama za odrasle : PORUKA JEDNE SENKE (izdanje āMiroslavā). Najpoznatije rodoljubive pesme Mire AleÄkoviÄ su: To idu Vekovi Proricali nam da nas neÄe biti Na KajmakÄalanu Dvanaest na ploÄniku Srbija iz detinjstva Znam tu zemlju bune Živi i mrtvi Balada o Beogradu Mom Kosovu DeÄani i dr. Zbirke pesama Dodela Jubilarne plakete grada Beograda 1984. 1946. Zvezdane balade 1947. Podzemni heroji 1949. Dani razigrani 1949. Tri proleÄa 1952. Tragovi bez stopa 1952. Dobar dan 1953. Da se upoznamo 1954. LjuljaÅ”ka na grani 1955. Pionirsko proleÄe 1956. Prijatelji 1957. Lastavica 1957. Krilati ljudi 1963. Srebrni voz 1963. Äarobna vrata 1964. Svetla soba 1970. SunÄani soliteri 1972. Da život bude ljubav 1975. Sanjalica 1980. Ne mogu bez snova 1981. ZateÄena u ljubavi 1982. Staza srebrom izvezena 1983. Nebo detinjstva 1989. Zvezdane balade 1990. Skinite mi dugu 1991. LeteÄi krevet 1995. Careva poljana 1995. SunÄeviÄi Romani 1953. Srebrna Kosa 1960. Zbogom velika tajno ZaÅ”to grdiÅ” reku? Jutro Nagrade i priznanja Mira AleÄkoviÄ u francuskoj ambasadi kad joj je bio uruÄen orden Legije Äasti, 5. maj 1983. Orden legije Äasti, 1969. Ordena za hrabrost, u antifaÅ”istiÄkoj borbi SFRJ Medalje za hrabrost Velikog ruskog Otadžbinskog rata Velika povelja za dela unapreÄenja socijalne zaÅ”tite u Jugoslaviji i Srbiji kojom se Mira AleÄkoviÄ proglaÅ”ava UtemeljivaÄem Fondacije Socijalne zaÅ”tite i Solidarnosti, 1969. godine. Povelja se nalazi u muzeju Mire AleÄkoviÄ u Beogradu (Bul.Kralja Aleksandra 17). Nagrada āMilica StojadinoviÄ Srpkinjaā, 1984. godine Orden āVitez Legije Äastiā, od predsednika Republike Francuske Å arla De Gola 1969. godine, predao Andre Malro 1971, a potpisao liÄno admiral Kabanije. Orden āOficir Legije Äastiā, od predsednika Republike Francuske Fransoa Miterana Velika zlatna medalja āCar DuÅ”anā, primljene u GraÄanici, sa obrazloženjem āza prisustvo pesnikinje i njene poezije, kao i humanitarne misije decenijama u svim mestima Kosova i Metohijeā. Orden Oficir umetnosti i literature, od Francuskog Ministarstva kulture. [v] Orden āVeliki senegalski Lavā, dobijenim od prijatelja pesnika i predsednika Leopolda Sedara Sengora RepubliÄka nagrada za zbirku poezije āTri proleÄaā, 1950. godine Nagrada āDeÄja knjigaā za roman āSrebrna kosaā, 1953. godine Nagrada āKurirÄekā za najbolju pesmu za decu, 1964. godine Zlatna medalja za poeziju na meÄunarodnom poetskom konkursu u Pistoji, 1965. godine Prva nagrada sovjetskog deÄjeg Äasopisa āPionirā za āZvezdanu bajku o Vjazmiā (sa 2,2 miliona glasova ruske dece), 1966. godine āPartizanski kurirā za tridesetogodiÅ”nji rad u oblasti literature za decu sa tematikom iz narodnooslobodilaÄke borbe āZlatna medalja Pistojeā (Firenca, Italija) Oktobarska nagrada grada Beograda i brojnih drugih domaÄih i stranih nagrada za stvaralaÅ”tvo, Jedna ulica u SurÄinu danas nosi ime Mire AleÄkoviÄ Biblioteka Vjeverica