Naslov: Od zlata kolevka - Antologija uspavanki Autor: Svetomir Đurbabić Izdavač: `Zograf`, Niš Edicija: Biblioteka riznica Obim strana: 217 Format: 12,5 x 20,5 cm Povez: Meki Tiraž: 500 Knjiga je jako lepo očuvana, bez žvrljotina i podvlačenja. Korice imaju manje tragove korišćenja. Na par mesta u knjizi postoji pečat. Knjigu šaljem kao preporučenu tiskovinu nakon uplate na tekući račun, a moguće je i lično preuzimanje u Novom Sadu na mojoj adresi.

KRILATA KOLIJEVKA- Dragan Radulović Krilata kolijevka”, jedno od najljepših djela nastalo iz uma i pera briljantnog i neponovljivog Dragana Radulovića. L.1.O.4.P.1.

KRILATA KOLIJEVKA - Dragan Radulović Podgorica 2001. tvrd povez, 64 strane knjiga je vrlo dobro očuvana Ц15

Kolijevka od kamena Velimir J. Traparic Tvrd povez, format: 12x20,5 cm, cirilica. Posveta AUTORA na drugom listu. Ostalo bez tragova koriscenja! 111223 ktj-31

Karatoč Ksenija Matović Izdavač: Media Sfera2022 Ksenija Matović u svojoj novoj zbirci pesama Karatoč, u 49 kratkih pesama, u duhu haiku poezije, peva o trenucima u kojima je snažno doživela prirodu, sa željom da zabeleži to stanje i da ga poveže sa tajnama svoje duše. U vreme kad neoliberalni profit sigurno i beskrupulozno pokorava svet, Ksenija svojim pesmama himnično veliča moć nepokorive prirode. Zato u njenim stihovima nema ljudi; more i obala su tu, ali nema ribara. Njena poezija je pomalo zatvorena, hermetična, ona traži pažljivog, posvećenog i senzitivnog čitaoca, udubljenog i obrazovanog. Njeni deskriptivni pejzaži su negde između Dalijevih mrtvih priroda i Lubardinih mediteranskih slika. Sve je u pokretu, bez umora, njene zvučne figure asonance pune su samoglasnika, njeni oksimoroni su efektniasonance pune su samoglasnika, njeni oksimoroni su efektni: mrtve reči, mleko noći, kolevka, nedonosnica, crno sunce… Ksenija Matović je novinar dnevnog lista Dan. Rođena je na Cetinju 1973, osnovnu i srednju školu završila u Herceg Novom, a Filozofski fakultet u Novom Sadu. Živi u Herceg Novom. Majka je devetnaestogodišnjeg Borisa Basare. Važno mesto u njenom životu predstavlja poezija . Još kao osamnaestogodišnjakinja Ksenija je krenula pesničkim stazama. Obrajvila je zbirke “Preludij “, “Orfenautika”, “Obol”. Sva njena priroda je od mora. Za sebe kaže da je kći mora. More se “oseća” u svakoj njenoj rečenici. Ono je njeno pribežište i utočište. U svakom njenom stihu osećate zagrljaj Mediterana, miris magnolija i soli… – Karatoč (Crna stijena) ime kojoj su joj dali Turci tokom Osmanske vladavine Herceg Novim, naziv je jednog od kodnih mjesta grada. O ovu hrid, udaljenu nekih 400 m od šljunkovite obale plaže Žalo, te dvije srednjovijekovne utvrde Citadele i Forte Mare, rastakale su se čitave civilizacije i ustavljala vremena. Upravo na ovoj stijeni, teški valovi juga tuku najsnažnije, šikljajući i šišteći do niskih oblaka, tamnozelenih od kiša, koje čini se nigdje osim u Makondu ne padaju duže, a hitri bijeli i modri prsti bure, najzvučnije oštre nokte. Na njoj, u kasno ljetnje popodne, najspokojnije spavaju maestrali, skupa sa hobotnicama, ježevima i grimiznim morskim zvijezdama. Nekada, u rano jutro zabijeli od popalih jata galebova, a ponekad, usamljen, bude manji od crnog krila rijetkih kormorana. Spram njega, amfitetar grada je najsvjetliji, a more, tamnije od najtamnije noći. On gotovo da vibrira u veličanstvenoj kompoziciji Mikisa Teodorakisa Όμορφη Πόλη ( Lijepi grade). „Karatoč“ nije samo ukoričena „priča“ o jednom gradu, jednom moru i jednoj stijeni. On je kurenat (struja), kojim teku sva mora, gradovi, stijene, ljudi i beštije, ojašnja Ksenija na početku intervjua koji vodimo putem sve popularnije zum platforme, ne sačekavši moje pitanje Zašto baš Karatoč? Za Vas lično Kartoč je… K.M: „Karatoč“ posjeduje sasvim intimni sloj, jer „pjeva“ o hrabrosti, ma koliko se ona nekada činila krhkom. To je stijena do koje nikada, osim u snovima teškim poput krila morskih gavranova, nisam doplivala. Možda, jer tamo za mene zauvijek raste zima. Posebno nakon jednog dalekog ljeta, starog svega tri godine. Tog dugog i toplog ljeta, obojenim ramenima moga oca i sićišnim rukama djeteta oslonjenih na njih, čije tijelo koje nije savladalo modrine, nosi ka Karatoču, lišavajući ga straha. Tom majušnom tijelu između čijih rebara, tuku sva sunca. Tijelu, koje se usudilo, jer je vjerovalo baš tim ramenima, ili naprosto nije željelo da ih iznevjeri. Moj otac, nažalost više ne može čitati ove stihove, niti blažiti moje strahove i zebnje. Koliko Karatoča živi u nama? Koliko zima puštamo da rastu unutar, a koliko dugih toplih, trogodišnjih ljeta? I možda je ponajmanje važno mojih 49 seka (stijena, bokeški izraz), koliko ih „Karatoč“ sadrži, koliko da svaki čitalac uroni u sopstvenu Marijansku brazdu i prebroji sve svoje zime i ljeta. Kako to da se, kao višestruka šampionka Južne regije (SFRJ), sa brojnim zlatnim odličjima sa međunarodnih takmičenja, niste usudili da otplivate do te stene? K.M: Jer znam, da moja zima živi baš tamo. L.1.POL.1

Povelja, 2014. Knjiga nekorišćena, ali dobila pegice usled premeštanja s police na policu. ILIJA BAKIĆ: VREME ZVANO TELO Kajoko Jamasaki (1956) prisutna je u srpskoj literaturi više decenija kao prevodilac, promoter japanske kulture u Srbiji i srpske u Japanu te, konačno, kao pesnikinja intimistički intoniranog glasa. Knjiga „Vodeni cvetovi“ nastavak je avanture poetskih traganja odnosno produbljivanja već dosegnutih horizonata. Zbirku čine tri ciklusa „Plamen u školjki“, „Mesečevo mleko“ i „Svetlosna buba“; iako formalno odeljeni stihovi se prepliću i prelivaju između segmenata gradeći labavu ali prepoznatljivu celinu tako da je, u konačnom iščitavanju, utisak da je reč o delu koje je fokusirano na nekoliko tema (ali sadrži i pesme koje sa tim težištima ne korespondiraju u potpunosti). Osnovni toponimi ove mape-knjige su refleksije (savremene) svakodnevice kroz koju se prelamaju emotivna stanja poetskog subjekta odnosno, kao njihov kontrapunkt, ljudska stradanja u teškim vremenima. Kroz čitavu zbirku protkano je i dvojstvo kultura, japanske i srpske, ali se insistira na jedinstvenom, ljudskom temelju obe dok su razlike tek posledice kompleksnih okolnosti. Uprkos svim spoljnim razlikama patnje nesrećne dece i njihovih majki u zemljotresu i ratu istovetne se jer u svima stradaju nevina tela i duše, uništavaju se, gube dragoceni životi, neke moguće radost, dobra dela, konačno poništena su čuda prirode i postojanja. Ti se gubici ne mogu nadoknaditi ali je nužno sećati ih se; zaboravljanje stradalnika potvrdilo bi snagu ubica ili stihija, tih bezobzirnih sila nad čovečnošću. Poštovanje seni nestalih jedna je od važnih emocija kojih se ne treba stideti jer žive vezuje sa onima kojih nema, izoštrava percepciju i dubinu sagledavanja sopstvenog postojanja a, s druge strane, zalog je trezvenijem, mudrijem odnosu prema potomcima i njihovom vaspitavanju kao celovitih ličnosti. U takvom je stavu otklon od ultimativne matrice potrošačkog Zapada koji poznaje samo sadašnjost kao ključni trenutak u kome se egzistencija potvrđuje jedino kroz hedonistička uživanja i nekontrolisano trošenje u tzv Potrošačkom Raju u kome su svi večno mladi, lepi, nasmejani i bezbrižni. Takav svet poznaje samo stimulansima napumpane emocije, nesposoban je za nijanse i fine, diskretne nagoveštaje, slutnje. Nasuprot toj anomaliji koja se proglašava za jedini mogući način postojanja, poezija „Vodenih cvetova“, u delovima koji su, barem nominalno, okrenuti svakodnevici, zaranja u delikatno preplitanje detalja koji lako izmiču ovlašnom, nepažljivom posmatranju a u kojima se – u pripremi hrane, bojama namirnica, predelima, običnim razgovorima – krije esencija zadovoljstva jednog života. Ma koliko se smenjivanje dana i rutinskih aktivnosti čini trivijalnim, neuzvišenim upravo ta i takva kolevka jedinke/porodice jeste temelj osećanja sigurnosti i ispunjenosti. Tek kad se čovek izmakne iz tog utočišta, kada se neplanirano zagubi na nekom stranom aerodromu, postaje mu jasno šta znače te svakodnevne sitnice, naizgled nebitna opažanja i slučajne misli. U trenucima izmeštenosti iz poznatog prostora i određenog sleda događaja (koji je jedinka ustrajno gradila) razotkrivaju se i koreni značenja termina kakvi su Zemlja majke, Zemlja moga čoveka, Zemlja leptira, maternji jezik, strani jezik, njegov/moj grad... Osetljivost na te „opšte“ pojmove varira od ličnosti do ličnosti, zavisno od njene sposobnosti da se ona, osetljivost, artikuliše i formuliše nesavršenim sistemom znakova kakav je jezik. Reči, stihovi, poezija kao forma u kojoj se dešava pesnikinjino stvaralaštvo ali i kao životni stav, način opazanja/posmatranja okruženja i sebe u njemu, sa svim vrlinama, manama, snagom i slabostima, sporadično se pominju u stihovima jer je to tek tren namernog samoodređenja, imenovanja sopstvenog svetonazora koji je, u krajnjem, osmislio i ispisao sve stihove i odredio njihov ton i značenja. Poezija je, pak, (još jedan) svet/svemir kome pesnikinja pripada. Svest o tom svetu jednako je važna kao i pripadanje porodici, deci, voljenom biću. To je jedan od parametara onoga što se naziva „ispravna orijentacija u prostoru i vremenu i prema ljudima“ i potrebno je, povremeno, samom sebi ponoviti te krucijalne istine. Otuda i snažan, bezmalo prosvetljujući doživljaj otkrovenja voljene osobe, onoga koji zaklanja pogled. Takvim se trenucima potvrđuje životna radost, volja za postojanjem uprkos nevolja, ružnih uspomena, neizvesne budućnosti, strahova i kolebanja. Jer prepreke koje, iz dana u dan, iskrsavaju guše taj polet. Zato pesnikinja piše „Dišem duboko, da mi se povrati / vreme, zvano telo, koje sam / negde izgubila.“ („Niti za vez“). To priželjkivano, duboko disanje nije uvek lagodno, ume da bude bolno i teško ali je nužno potrebno da bi se, uprkos svom neprijateljskom okruženju, svom talogu dotadašnjeg postojanja, povratila osnovna radost življenja (ma koliko ono bilo prolazno). Knjiga „Vodeni cvetovi“ traga za skrivenom, zagubljenom punoćom života, za svim njegovim licima (ne uvek ugodnim) i, u konačnom svođenju utisaka, zrači radošću i plemenitim emocijama. Kajoko Jamasaki (Kanazava, 14. septembar 1956) jeste profesorka japanologije na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, pesnikinja i književna prevoditeljka.[1] Biografija Diplomirala je na Filološkom fakultetu Hokaido univerziteta u Saporu (Japan). Bila je na specijalizaciji od 1979. do 1980. godine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Godine 1981. boravila je na specijalizaciji na Institutu za glasbeno narodopisje (SAZU) u Ljubljani. Magistrirala je i doktorirala na Filološkom fakultetu u Beogradu.[2] Članstvo Član Udruženja književnih prevodilaca Srbije Član Srpskog književnog društva, potpresednica Upravnog odbora Član Nihongo kyoiku renraku kaigi (Asocijacija nastavnika japanskog jezika kao stranog, Tokio) Član AEJ (Asocijacija profesora japanskog jezika kao stranog u Evropi) Saradnik Matice srpske Bibliografija Poezija Torino tameni, – Shoshi Yamada, Tokyo, 1995. Ubusuna, rodina, – Shoshi Yamada, Tokyo, 1999. Bara: mishiranu kuni, – Shoshi Yamada, Tokyo, 2001. Hisoyakana asa, Shoshi Yamada, Tokyo, 2004. Atosu, shizukana tabibito, Shoshi Yamada, Tokyo, 2008. Skriveno jutro, Centar za kulturu, Palanka 2001. Rodina, ubusuna, Studentski kulturni centar, Beograd, 2004. Sanovnik, reka, Rad, Beograd, 2005. Olujni breg, Rad, Beograd, 2008. Zbirka eseja Kaitai jugosurabia, – Tokyo: Asahi shuppan, 1993. Aruhi mura wa senjo ni natta, – Tokyo: Shueisha, 1995. Sokokara aoi yami ga sasayaki, – Tokyo: Kawade shobo shinsha, 2003. Studija Japanska avangardna poezija: u poređenju sa srpskom poezijom, Filip Višnjić Beograd, 2004. Antologija Četiri godišnja doba: savremena japanska haiku poezija, 1. izdanje – Beograd: Nova, 1994. Uvodna studija; izbor i komentari (zajedno sa H. Jamasaki-Vukelićem i S. Mitrovićem), 2. dopunjeno izdanje, Studentski kulturni centar, Beograd. Tekst za kompoziciju Torino tameni, za mešoviti hor (kompozitor: Ko Matsushita) – Tokyo: Ongaku no tomo sha, 2000. Bara, mishiranu kuni, (kompozitor: Ko Matsushita) – Tokyo: Kawai, 2008. Hikari o mamoru mono tachi, za ženski hor i klavir (kompozitor: Ko Matsushita), – Tokyo: Kawai, 2008. Miohayami, kantata za mešoviti hor, klavir i udaraljke (kompozitor: Ko Matsushita) – Tokyo: Kawai, 2009. Prevod Wakaki hi no kanashimi/Danilo Kiš, prevod dela Rani jadi na japanski – Tokyo: Tokyo sogensha, 1995. Shisha no hyakka jiten/Danilo Kiš, prevod dela Enciklopedija mrtvih na japanski – Tokyo: Tokyo sogensha, 1999. Niwa, hai/Danilo Kiš, prevod dela Bašta, pepeo na japanski – Tokyo: Kawade shobo shinsha, 2009. Literatura o piscu SUGA, Atsuko: Tabi dewa nazeka yoku nemuri, Tori no tameni, Gojuso/Atsuko Suga //Hon ni yomarete (Knjige su me čitale). – Tokyo: 1998. Wada, Tadahiko: Venetsuiya, mizuno yume (Venecija, san o vodi). – Tokyo: Chikuma shobo, 2000. pp. 273-274; Koe, imidewa naku (Glanovi, ne značenje). – Tokyo: Heibonsha, 2004. pp. 25-36., 37-49.. pp. 127-139. GENDAISHI daijiten (Veliki rečnik savremene poezije):Yamasaki, Kayoko / Motoo Ando, Makoto Ooka, Minoru Nakamura //Gendaishi daijiten (Veliki rečnik savremene poezije): –Tokyo, 2008. pp. 676–677. – Rečnička odrednica. BOŠKOVIĆ, Dragan: (Bez)utešno putovanje / Dragan Bošković // Književni magazin: Mesečnik Srpskog književnog društva. – Beograd : Srpsko književno društvo. – br. 55 – 56 (januar – februar 2006). pp. 39–40. Prikaz knjige „Sanovnik, reka“, Rad, Beograd, 2005; Kada se vode povuku / Dragan Bošković // Povelja: časopis za književnst, umetnost i kulturu: Narodna biblioteka „Stefan Prvovenčani“ Kraljevo. – god. XXXIV, 3/2004. pp. 179–181. – Prikaz knjige „Rodina, ubusuna“, SKC, Beograd, 2004. VUČKOVIĆ, Radovan: Monografija o japanskoj avangardnoj poeziji// Književna istorija. – Beograd:za književnost i umetnost, XXVII, br. 127 (2005). pp. 709–713. - Prikaz knjige „Japanska avangardna poezija u poređenju sa srpskom“, Filip Višnjić, Beograd, 2004. VESELINOVIĆ, Sonja: Pesma ispod prozirnog sveta / Sonja Veselinović // Beogradski književni časopis, Književno društvo „Hiperboreja“ Beograd. – god. II, br. 5 (15. decembar 2006). pp. 212–214. – Prikaz knjige „Sanovnik, reka“, Rad, Beograd, 2005. NENADOVIĆ, Svetlana: Kajoko Jamasaki-Vukelić: / Svetlana Nenadović //Dete je otac čoveka. knj.3. –Beograd: Radio-televizije Srbije, 2008. pp. 88-93. – Intervju. (Biblioteka Knjiga sećanja) STOJANOVIĆ – Pantović, Bojana: Nebeski oblici: Kajoko Jamasaki: „Rodina, ubusuna“, pogovor Dragan Bošković, SKC, 2004 / Bojana Stojanović – Pantović //Oštar ugao. –Zrenjanin: Agora, 2008. pp. 139–141. Nagrade i priznanja Dobitnik je godišnje nagrade za prevod na inostrani jezik za 1995/96. godinu (Srpski P.E.N. Centar). Povelje za izuzetan doprinos prevođenju srpske književnosti (Udruženje književnih prevodilaca Srbije), 2011. Povelja Morave (UKS), 2011.[3]

TIN UJEVIĆ ODABRANA DJELA TINA UJEVIĆA 1-6 Priredio - Šime Vučković Izdavač - `August Cesarec`, Zagreb; Slovo ljubve, Beograd Godina - 1979 21 cm Edicija - Odabrana djela Tina Ujevića Povez - Tvrd Stanje - Kao na slici, tekst bez podvlačenja 1. PJESNIŠTVO I 412 str SADRŽAJ: Popratna riječ Proslov pred čitanjem LELEK SEBRA Sanjarija Čestitka za rođendan Molitva Bogomajci za rabu božju Doru Remebot Hektor za Astijanakta Vječni prsten Svakidašnja jadikovka Romar Žene među kraljicama Nešto kao zaglavak Misao na nju Rotonda Pokrajina Vivijani Dah Odsutni Žene Meni bez mene Tajanstva Duhovna klepsidra Želja Odlazak Noću Vremena Slaboća Maštovita noć Na povratku Suvišni epitaf Vedrina Zavjetrina Zvijezde u visini Molitva iz tamnice Rusi i Rusija Bdijenje Perivoj KOLAJNA I Stupaj sa svojim mrakom II Uhapšen u svojoj magli III Puca, u ognju, naša glava IV Miris ljepote struji u toj kosi V Ove su riječi crne od dubine VI Je l` ikad čovjek omamljenim vinom VII Kad vidim njenu bijelu sliku VIII Iz tvoga doma zijaju ovamo IX Božanska ženo, gospo nepoznata X Znaš da mi čežnja u čekanju sniva XI Blaženo jutro koje padaš XII Pod gluvim batom noćna dažda XIII Jer ti si došla s druge strane svijeta XIV U ovoj gužvi, ovoj stisci XV U svili skuta šuštavoj Superna XVI Kakva čudna svjetla iskre se i gasnu XVII Lijepa ženska imena XVIII Osmjejak svaki ljuto plane XIX Diljem dana što me svojom čamom plaši XX U ovom mraku mirisavu XXI Noćas se moje čelo žari XXII Svjetlosti moje vjere, tugo tuge XXIII Kud god pogled bacim, ponižena čela XXIV Ako čežnja živca stremi u taj vis XXV Hoće li iko kad da shvati XXVI Dok na nju mislim, ja silazim s uma XXVII Devet mjeseci što ja sidoh s uma XXVIII Golublje perje ili krila laste XXIX Uzalud muka mišice i uma XXX Zelenu granu s tugom žuta voća XXXI S ranom u tom srcu, tamnu i duboku XXXII Ponore! more povrh moje glave XXXIII Noću kad hara zračni užas Gota XXXIV Dubina svijeta munjom tvojih ruku XXXV O Previsoka, Preduboka XXXVI U kiti svjetla slavna Izabela XXXVII Očajno naše bolovanje XXXVIII Danas me davi teško nebo XXXIX U mojem vrisku bez prestanka XL Po ovom gustom, strašnom daždu XLI Veliki Duše, ako u tom slomu XLII Duše što vidiš kroz prozirno srce XLIII Tišino noćna, mlijeko utaženja XLIV Ti što snivaš često zvučnu smrt slavuja XLV Grčevi srca za pijanstvom duha XLVI Ljubi i poznaj kroz tu vatru krotku XLVII I ja što evo bezumno ispisah XLVIII I tako dakle u to prozno vrijeme AUTO NA KORZU Polihimnija Uzvišenje Robovanje Protiv milosti vijeka Nostalgija svjetlosti Suza virtuoza Visoki jablani Desetgodišnjica vlažnoga humka Čin sputanih ruku Iz gospođe Tlapnje Traženja na miljokazu Čitulja budućega Beznadni povratak Razapeta Afrodita Autom kroz korzo OJAĐENO ZVONO SLAVA Dušin šipak Pozdravi majske grane Čarobni pelivan Zapis na pragu Orfika Cvrkutanje srca u pokrajini sanja Prostodušni sati Duhovno veče Dobrote dobroga sunca Mistički prostor noći HRPE Pobratimstvo lica u svemiru Stihovi su postali grad Ulični pjevači Pamćenje pločnika Među spratovima Zadržane sile bića Noć pijanica Prodavačice cvijeća Strmoglavi voz Kiklop na vodi Fotoreporter s krilima arhanđela Djetinja tlapnja i nijema čarolija lutaka Vasionac Ulica fantoma Automati Satanove žalosti Dječji ugao Unutrašnje jezgro Majdani u biću na dvije noge Oporuka pjesnicima Dažd Pomrčina MISAO Pogledi u praskozorju Voćke blagoslova Sablasti putovanja Tumaranja bezazlenog srca Produženi svijet Mašta povodom očiju Noć u kojoj pljušte zvijezde Pojave starenja Sunčeva kolijevka Basne čarobnjaka Pjesničko razbojište Mrtvačeva veza Igračka vjetrova Odmorni uranci ZEMLJA I DOBA ZRAKA Svetkovina ruža Da bi dušine riječi bile ispovjeđene za plemenita stabla Uresi zemlje Ogledam se u jezeru Drhtavi park Što šapće vodoskok Sunčani park Odmor pokrajine Most na Miljacki Bura na Braču Predznaci proljeća Treptave pređe jeseni Buđenje Nagovještaj zime Šumska odaja LJUBAV Unutrašnji harem Turris eburnea Čari žene Vrućica od žene Kovčežić s biserjem Cjeloviti cjelov i ti Agonija Boja uspomene MAMURLUCI I POBJEŠNJELA KRAVA Hymondia to mou somati Svratište sub iove divo Stabla po zimi Maslina i smokva uz morsku obalu Čar magle Strovo Tramvaji do Selske ceste Kozmogonije PJESNI RAZLIKE Za novim vidicima Oproštaj Naše vile Ogledalo Crvene zvijezde Kotao Smrt cvijeća Sutrusni tramvaji Nadmiris Probuđeni Orfeus San i ludilo Vjetru Survanje u prazninu Dubre duša Kozmičke ruke Duša u prašini Bezglavi dromedar Zimski utisak Vrući vjetar u noći Oblak u prozorskom staklu Mucanje nad tratinom Pokušati biti ganut na Ilidži Pakt sa demonom Mizantrop Anđeo tuge Jedan čovjek priča o sebi Kada u paradi svetkovine Ložnice u kovčegu krajolika Suton u čovjeku Nimbusi nad vidnim poljima Blagoglasja česme mlijeka Doživljaj noći Cika tržnice Krotki kruh i blago duhovnosti Noć okrvavljenih zvijezda Čardak uspomene Susreti na putu Sve se stvari ne mogu reći ni do kraja svijeta Zaboravljeno ja Kostur vremena Pogled u noć (O Tine) Snohvatica Smak svijeta i rasulo kaosa Grob Mamurluk ili sni vidovitoga pijanca Stoljeća Autoportret Još jedan cvrčak (Penzionirac Franta, bik iz Zagrastoka) Glasanje vjetra u noći Jesenje neveselje Napomena 2. PJESNIŠTVO 404 str SADRŽAJ: ŽEDAN KAMEN NA STUDENCU Žedan kamen na studencu Mekoća perina Pet stabala Odmazda cvijeća Okomito čovječanstvo Pokop očiju Ovjenčanja Vesela luka Kretanje grana Otkuda dolazi večer Obred utapljanja biserja Mladi slijepci Okamine Mjehurići Pedepsani pješaci Ukleta djevojaštva Vitezovi šafrana Vlati u pašnjacima sanjivosti Siromaški put Fluidi sutrašnjosti Stare razglednice Svirala modre uvale Krilati skupštinari Moje nepoznato biće Pomorci Poniženja ljepote Ilustracija Izjava svijetu Čarolija riječi Pisma u daljine Stihovi Meluzini Zaravan u lječilištu Nostalgija prozora sučelice Sjena i njena slava Glad Tragika očiju Varnice u stepi Sklonidbe ruku U spuževoj kućici Subota uvečer poslije 9 Odar u arki snova Kružna cesta sreće Vrućice od peluda Arteske vode Pješačenje fakira k dušama Svjetlo na rukama Gruda zemlje Fisharmonika Žuti mjehuri oko svjetiljaka Himnika i retorika zvona Molitva za koru kruha i zdjelu leće Legenda svijeća Ganutljive opaske Peći Mrki čempresi Prozor na ulicu Majstori dlijeta Ridokosi Mesije Preobražaj oblaka i čeona mjesečina Tarma na obroncima Dozrijevanje ljepote Eros slika krajolik San među stvarima Poniznost usuda konja Verpeža Na rukama zefira Prozor Odgajanje Pana Žuta stabla na mjesečini Improvizacija u katakombi Naviranje krvi Zelena sirena Ljubičasti pozivi daljine Duša, klepsidra i tijek rijeke Ushiti cigarete Sloj prošastih ganuća Vjetar u zastorima Postelja, stan golotinje Brza tipkačica San uskrsava sablasti Šumovi u kutiji za mišljenje Spremajmo kovčege Tajna znanost Vrištanja u polutami, I Vrištanja u polutami, II Pjesma vatre u peći Pjesnička proza Predigra bure MODRICE Pjesma o biseru Drugovima Nešto i za me Agni Utjeha MAMURNE JAMATVE Obala Maske Hora Povratak Putovanje Zbogom Uzdanje Posljednja mudrost BADNJACI Putovanje Dva puta jao Povijest duša Živci U predzorje Naprijed Moj grijeh Bor zeleni Poj tmine Depeša zemlji sa Budhina pupka Priznanje Manima nacija Bilješke iz kafane Topole Dva čovjeka (1921?) El sentimiento tragico de la vida Uspavanka iz Krivodola Egipatski, ili kaldejski, sanovnik? Pendžeri Uvala Trstenik Zvjezdari Kaučuk djevojka Pismo sebi Šetnja nehotičnih misli Alkoholni sni Jedna okultna sredina Naša ljubavnica tlapnja Osjećaj proljeća Prestali smo se smijati Esquire Rijeka teče Sat kasnih spoznaja Mala oda radosti Glave Simon Stilita Borba s anđelom Moj demon je svirač OGNJENI USOVI Kaleidoskop prozora Hypnosis cerebri Čovjek u prahu Grabežljivost mozga Živci Nema sabirača Kavez na prozoru Panika samoće Nerazumljivosti Brzi odgovor Sadite stabla Odijelo i zdravlje Celibat beskućnika Snovi Mistika strasti Ispaštanje dara Pronevjeritelji Duh i kasta Dugogodišnji bolesnik Poluistine Vreva, berba Jedna sam osoba složena od više drugih Likvidiram stokove Lešine u podrumu Kvarenje muzike Leglo svraba Svetinja bolesti Zbogom, krove Lude i mudre djevice Ponor i pothvat skitnoga viteza Amnezije Kratkotrajni snijezi Mostovi su najopasniji Mali pustolovi Stanimo ovdje Skidam kapu bogovima Trulež Zastoj Smiješni veseljaci Snaći se, naći se Aleja kestenova Fefelli, ergo sum Sljepačka geometrija Fragmenat Džungla Jesam li poznat u afričkoj prašumi? Napomena 3. ZAPISI 400 str SADRŽAJ: ISPIT SAVJESTI I DRUGI ZAPISI Ispit savjesti Mrsko ja Pobjeđujem hljeb Grohot plača Moja bolovanja Vrgorac i Makarska POLITIČKI SPISI Natko Nodilo Narodno jedinstvo Srbija za Hrvatsku Proganjana Hrvatska Među francuskim novcem i ruskom silom Srpsko-hrvatska omladina u Parizu Blaćenje hrvatskog imena Zdravo, Jugoslavijo: narod je vječan! Na žrtveniku Evrope Od mladosti do omladine Obrisi Jugoslavije O duhu i maču grebeštaku Za obnovu srdaca Politička inteligencija omladine Prilog ka kritici društvene reakcije Demokracije i imperijalizmi Mamon i Ištar u suvremenim revolucijama Talijanski kolonijalni imperijalizam Hljeb komune Istok i Zapad FELJTONI Domus marulorum Kafana intuicije Himnika ulica Svjetovi u bivanju Devet lijuga pred igrokazom O modernom žurnalizmu Šaljive opreke Parobrodski rekord Žena u dušinom ogledalu Jeronimova pisma Psihoanaliza Savremeni bandit Kolosijek kroz birtije Čuperci magle i koluti dima Dike ter hvaljenja zaštitniku sloga Auto Ura, zadnja spona na čovjeku Ulomak podliska protiv podliska PUTOPISI Sto minareta Sjeta pred Supetrom Supetar na Braču Bura na Braču Otkrivajući Mirce Svjetlost Jadrana Put u Dubrovnik Iz Dubrovnika Nit u srcu mora Teutin dvor PISMA Velja Rajić Ante Trumbić Iv de Giullije Milostislav Bartulic Gustav Krklec Ivo Hergešić Stanislav Šimić Sveta Maksimović Ivan Krol Ivan Vukušić Ante Ujević Josipu Tabak Marija Šuštić Josip Tabak Nika Armandi Danilo Čorka Nikola Polić Josip Tabak Vladimir Šiffer Dragutin Tadijanović Marija Šuštić Niki Armandi Josip Tabak Niki Armandi Danilo Čorko Marija Šuštić Vladimir Šiffer Napomena 4. ESEJI I 390 str SADRŽAJ: POETIKA Trenutak, vrijeme i vječnost u književnoj umjetnosti Oroz pred Endimionom Savremeni čovjek ispovijeda se o poeziji Adonai Muza vremena Sumrak poezije Pah hrizantema Izvori, bit i kraj poezije Otto Rank mitizuje poeziju Picasso, kubizam i purizam Šetnja kroz modernu - s Karlom Einsteinom NAŠA KNJIŽEVNOST Em smo Horvati Luka Botić Split u Botiću Trnokop u Silvijevoj bašti Tin Ujević o Augustu (!) Matošu Grob u ludnici (O Vladimiru Vidriću) Utopljene duše Pjesme Alekse Šantića Milan M Rakić: Nove pesme Jovan Skerlić u nacionalnom radu Diktatura kritike Prekretničke dijalektike metamorfoze nadrealizma STRANA KNJIŽEVNOST Muza ironije i samilosti Katorga i ludnica Prokletstvo Baudelairea Mučeništvo života i raj u Afionu Ključ ljubavi, Arthur Rimbaud Experto Roberto Neman Dostojevski Sudovi i snatrenja u esejima Marcela Prousta De Nerval Zaborav nad Paulom Verlaineom Erazmo i Cervantes Neman Stendhal, posljednji Francuz Cjeloviti Goethe Napomena 5. ESEJI II 384 str SADRŽAJ: FILOZOFIJSKO-KULTUROLOŠKI UVIDI Franciscus Patritius Komentari bogumilstvu Markantonije de Dominis Sa sjajem jedne zvijezde Građanin Arthur, član trusta mozgova Filozofska romantika i filozofi-apstraktiste Tipologija, psihofizika i mentalitet velegrada Reinkarnacije Dionizija i metamorfoze apostolata Pabirci o jezičnoj psihologiji Kreta, matica sredozemništva MISAO ISTOKA Ramakrišna Vivekananda Mahatma Gandhi Gandhi u intimnosti Napredna Kina Dva glavna bogumila Analogija Budhine šile i Patandžalijeve jame Gautamin labuđi pjev Arijci u Indiji Pedagogija u Šantiniketanu Radžajoga prokomentarisana Uloga islama u prošlosti Indije Agresivni vedantizam od Šankare do Ašokanande Manijevo nasljedstvo Najstarija kultura svijeta i vedička Indija Silazak Arijaca Konfucij Goethe u kineskoj svjetlosti Lao-tsea Tagor Tokur ponovo misli Indiju Pod milovidnom maskom Japana Slovo pred gimnosofistom Kalanosom Napomena 6. RUKOVET PREPJEVA / KRITIČARI O TINU UJEVIĆU 536 str SADRŽAJ: RUKOVET PREPJEVA FRANÇOIS VILLON - Natpis za grob nama obješenima HEINRICH HEINE - SJEVERNO MORE Prvi ciklus 1. Krunidba 2. Suton 3. Zalazak sunca 4. Noć na žalu 5. Posejdon 6. Izjava 7. Noću u kajiti 8. Oluja 9. Tišina na moru 10. Morska utvara 11. Pročišćenje 12. Mir Drugi ciklus 1. Pozdrav moru 2. Oluja 3. Brodolomac 4. Zalazak sunca 5. Pjesma Oceanida 6. Bogovi Grčke 7. Pitanja 8. Feniks 9. U luci 10. Epilog EDGAR ALLAN POE - Anabela Lee WALT WHITMAN - Salut au monde! CHARLES BAUDELAIRE - Moje hvale imenu Franciske STÉPHANE MALLARMÉ - Počinak u porcelanu EMIL VERHAEREN - U slavu nebesima ARTHUR RIMBAUD - SEZONA U PAKLU Sezona u paklu Pizma Noć u paklu Buncanja, I Buncanja, II Nemoguće Blijesak Jutro Zbogom KRITIČARI O TINU UJEVIĆU A B ŠIMIĆ - Za Ujevića TODOR MANOJLOVIĆ - Augustin Ujević - Lelek sebra DUŠAN MATIĆ - Ujević RASTKO PETROVIĆ - Ujević ALEKSANDAR VUČO - Ujević PERE LJUBIĆ - Tin Ujević - Kolajna MILAN V BOGDANOVIĆ - Tin Ujević - Kolajna VELIBOR GLIGORIĆ - Augustin Ujević IVO HERGEŠIĆ - O pjesmama Tina Ujevića NOVAK SIMIĆ - Tin Ujević RANKO MARINKOVIĆ - Tinov alkohol STANISLAV ŠIMIĆ - Automat slobode OSKAR DAVIČO - Pesme Tina Ujevića ĐORĐE JOVANOVIĆ - Pred Ujevićevom poezijom VLATKO PAVLETIĆ - Kaos na pragu idealnoga GUSTAV KRKLEC - Četiri feljtona o Tinu JURE KAŠTELAN - Oslobođena Afrodita VLADIMIR POPOVIĆ - Pogled u jednu viziju Tina Ujevića STANKO LASIĆ - Tin Ujević - Svakidašnja jadikovka RADE VOJVODIĆ - Pesnik Tin Ujević MILOSAV MIRKOVIĆ - Ujević i mi BRUNO POPOVIĆ - Jednodušni Ujević MARKO GRČIĆ - Put i kob Augustina Ujevića ANTE STAMAĆ - Tin Ujević VUJADIN JOKIĆ - Geneza stvaralaštva Tina Ujevića BOŽIDAR ŠUJICA - Slediti pesnika MIODRAG RACKOVIĆ - Skriveno pesnikovo pripovedanje DRAGOVAN ŠEPIĆ - Augustin Ujević u Parizu MIRKO ŽEŽELJ - Tin u Beogradu ŠIME VUČETIĆ - Tin Ujević DRAGUTIN TADIJANOVIĆ - Kronologija Tina Ujevića Napomena Ako Vas nešto zanima, slobodno pošaljite poruku. Sabrana Izabrana Dela Fransoa Vijon Hajnrih Hajne Edgar Alan Po Volt Vitman Šarl Bodler Stefan Malarme Emil Verharen Artur Rembo

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Zbirka pesama „Ogledalo srpsko“ je prvi put objavljena 1835. godine. Danas, mladi čitaoci imaju prilike da čitaju dela najpoznatijeg crnogorskog pesnika, Petra Petrovića Njegoša. Petar II Petrović Njegoš (1/13. novembar 1813 — 19/31. oktobar 1851) bio je duhovni i svetovni vladar Crne Gore, te jedan od najvećih crnogorskih i srpskih pjesnika i filozofa. Njegoš je rođen u selu Njeguši, blizu Cetinja. Obrazovao se u nekoliko crnogorskih manastira i postao je duhovni i svetovni vođa Crne Gore po smrti svog strica Petra I. Pošto je uklonio sve početne unutrašnje protivnike svojoj vladavini, skoncentrisao se na ujedinjavanje crnogorskih plemena i uspostavljanje centralizovane države. Uveo je redovne poreze i niz novih zakona da zamjene one koje su njegovi prethodnici uveli mnogo prije njega. Uvođenje poreza se pokazalo vrlo nepopularnim među crnogorskim plemenima i zbog toga je tokom njegove vladavine izbilo nekoliko buna. Njegoševa vladavina je takođe obilježena stalnim političkim i vojnim sukobom sa Osmanskim carstvom i njegovim pokušajima da proširi teritoriju Crne Gore uz dobijanje bezuslovnog priznanja od Visoke porte. Zalagao se za oslobođenje i ujedinjenje svih Srba i bio je spreman da se odrekne svojih svetovnih vlasti zarad ujedinjenja sa Srbijom. Njegoš je poštovan kao pjesnik i filozof, a najpoznatiji je po svojoj epskoj poemi „Gorski vijenac“, koja se smatra za remek-djelo srpske i južnoslovenske književnosti. Druga njegova važna djela su „Luča mikrokozma“, „Ogledalo srpsko“ i „Lažni car Šćepan Mali“. Njegoš je sahranjen u maloj kapeli na Lovćenu, koju su srušili Austrougari u Prvom svjetskom ratu. Njegovi ostaci su premešteni u Cetinjski manastir, a potom u obnovljenu kapelu 1925. Kapela je uz podršku jugoslovenske vlade 1974. zamenjena Meštrovićevim mauzolejom. Prema predanjima i mnogim istraživačima koji su se bavili genezom njeguških Petrovića (Jovan Erdeljanović, Pavale Rovinski itd), prema sjećanjima najstarijih Petrovića kao i samog crnogorskog vladike Petra II Petrovića Njegoša, oni vode porijeklo iz centralne Bosne, iz okoline Travnika (ili Zenice). Pokrenuti su iz ovih krajeva 1463. godine padom Bosne pod Turke. Jedno vrijeme su se zadržali na nevesinjskoj visoravni, a uskoro su se i odatle povukli prema Crnoj Gori.[1][2] Po Kovijanić Risti, u knjizi „ Pomeni crnogorskih plemena u kotorskim spomenicima“, (knjiga II)- kotorski notarski spisi, zabilježeno je da je predak Petrovića, Herak Heraković, 1441. godine bio nastanjen u Drobnjaku. Još 1399. godine u Drobnjaku se spominje i Herakov djed, Đurađ Bogutović.[3] Samo ime plemena ili kraja ne podrazumeva da su i kasniji pripadnici određenog plemena ili kraja oduvek živeli na toj teritoriji, pogotovo što se zna da su mnogi od tih krajeva, prije turskog osvajanja, u srednjem vijeku bili samo povremeno naseljeni katuni. Dva su velika talasa naseljavanja u Crnu Goru nakon turskih osvajanja, iz Bosne i sa sjevera današnje Makedonije.[4] Vladika Petar II Petrović Njegoš rodio se 1813. godine `kraj ognjišta`[5] na Njegušima, kao drugi sin Tome Markova Petrovića, najmlađeg brata vladike Petra I, i Ivane Proroković, iz sela Prorokovića. Na 450 strani sabranih Njegoševih pisama u knjizi I iz 1951. godine piše: „ Njegoš je na krštenju dobio ime Rafael, ali se zvao Radivoj, a najradije su ga zvali Rade.[2] ” Po Vuku Karadžiću njegovo kršteno ime bilo je `Radoje`. U narodu je ostalo vladika Rade. Po zavladičenju on se potpisivao samo svojim kaluđerskim imenom — Petar i prezimenom — Petrović: vladika Petar Petrović. Međutim, u narodu nije bio poznat kao vladika Petar nego upravo kao vladika Rade. Vladikom Petrom narod je nazivao jedino njegovog strica. Njegoš nikada nije upotrebljavao ono II uz Petar, nego je to dodato kasnije, kao i I uz ime njegovog strica, da bi ih razlikovali. Ne zna se tačno zbog čega je uzeo dodatak Njegoš, a ne Njeguš, kao što bi trebalo prema imenu njegovog plemena i najužeg zavičaja. Pretpostavlja se da je to preuzeo od strica vladike Petra, koji je katkad uz svoje prezime dodavao Njegoš, a ne Njeguš. Rade je proveo djetinjstvo u Njegušima. Vladika Petar I, njegov stric, uzeo ga je k sebi 1825. u Cetinjski manastir da ga školuje monah Misail Cvetković Bajkuš i vladičin sekretar Jakov Cek. Tu je Rade napisao svoje prve pjesme da zabavlja lokalne glavare i sveštenike. Sredinom te godine, Rade je bio poslat u manastir Toplu kod Herceg Novog, gdje mu je starješina manastira Josip Tropović predavao italijanski, matematiku, crkveno pjevanje, psaltir i druge predmete. Njegoš je često posjećivao službe u obližnjem manastiru Savina. U Topli je ostao do kraja 1826. kada se vratio na Cetinje. Izbor za naslednika Posljednje godine života vladike Petra I obilježene su njegovim sve gorim zdravljem i stalnom nemogućnošću da sebi nađe naslednika. Zvanje crnogorske vladike je tradicionalno bilo u posjedu porodice Petrović, i ono je prelazilo sa strica na nećaka, pošto se od vladike zahtijevalo da bude neženja.[6] Petrov prvi izbor je bio Mitar Petrović, sin njegovog najstarijeg brata Stjepana. Mitar je umro nakon nekoliko godina i Petar I je bio promoran da pronađe drugog naslednika. Svoju pažnju je usmjerio na Đorđija Savova Petrovića, sina svog drugog brata. Pošto je Đorđije bio nepismen, Petar I ga poslao u Sankt Peterburg da pohađa školu. Tamo je Đorđije shvatio da mu se više sviđa život u Rusiji nego u Crnoj Gori. Svom stricu je 1828. poslao pismo u kom ga je obavijestio da želi da se prijavi u rusku carsku vojsku i zatražio da bude oslobođen nasleđivanja. Petar je 1829. obavijestio Jeremiju Gagića, ruskog vicekonzula u Dubrovniku i ruskoj vezi sa Crnom Gorom da Đorđije ima njegovu dozvolu da stupi u rusku vojsku, čime je lišen vladičanskog trona.[7] Izbor je pao na mladog Rada, pa ga je vladika Petar ga je za svog nasljednika proglasio 20. januara 1827.[8] Kako Rade nije imao formalno obrazovanje, vladika Petar je želio da i Rada pošalje u Rusiju, ali nije imao novca da plati školovanje, pa ga je sam učio italijanski, ruski, njemački, te engleski i francuski. Takođe mu je omogućio pristup njegovoj bogatoj biblioteci. Poslije mu je stric doveo za učitelja Simu Milutinovića Sarajliju. Sarajlija mu je predavao istoriju, književnost i filozofiju. Prije svoje smrti, ostareli vladika je izdiktirao svoju posljednju želju Simi Milutinoviću Sarajliji. Vladika je imenovao Radeta za svog naslednika i prenio na njega sve svoje duhovne i svetovne ovlasti.[9] Vladičina poslednja želja je takođe proklinjala svakog ko bi žrtvovao tradicionalne crnogorske veze sa Rusijom u zamjenu za bolje odnose sa Austrijom.[10] Protivnici porodice Petrović su tvrdili da je Milutinović falsifikovao taj dokument kao bi Rade postao vladika, a kao dokaz su isticali njihovo blisko prijateljstvo. Poslije stričeve smrti, 1830, Njegoš je primio upravu nad Crnom Gorom. Petar I je u testamentu odredio Rada za svog nasljednika. Međutim, to pravo je osporavao guvernadur Vukolaj Radonjić, koji je smatrao da on treba da bude jedini vladar Crne Gore. Isto kao što se vladika birao iz porodice Petrovića, tako je po tradiciji titula guvernadura pripadala porodici Radonjić. Iako titula guvernadura nije bila nikada precizirana, Radonjićeve pristalice su smatrale da je po značaju jednaka tituli vladike.[6] Vukolaj Radonjić je pokušao da istakne prvenstvo svog zvanja u svetonim pitanjima, ali nije uspio da stekne podršku glavara. Radonjić je tajno održavao veze sa Austrijom. Kada je to otkriveno, crnogorski glavari su osudili Radonjića na smrt, ali je Petar II preinačio kaznu u progonstvo i ukidanje zvanja guvernadurstva u Crnoj Gori. Njegoš je već prvih godina vladavine počeo ozbiljno da radi na jačanju državne vlasti. Najprije je, uz podršku većine glavara u novembru 1830. godine donio odluku o ukidanju guvernadurskog zvanja. Početkom 1831. godine, Njegoš je primio monaški postrig, uzevši ime Petar, u spomen na strica, pokojnog vladiku Petra. Za jerođakona i jeromonaha rukopoložio ga je raško-prizrenski mitropolit Ananije (1830—1836), koji je mladog Petra potom proizveo i u zvanje arhimandrita.[11] Time je Njegošev položaj bio znatno ojačan, iako još uvek nije bio zavladičen. Ovo veoma važno pitanje nije moglo biti rešeno odmah. Sticajem okolnosti, u Crnu Goru je tokom naredne 1832. godine doputivao užički episkop Nikifor Maksimović (1831—1853) koji je znatno pomogao Njegošu u vršenju crkvenih poslova, pošto je kao vladika bio u prilici da po Njegoševom nalogu rukopolaže nove sveštenike. Međutim, to je bilo samo privremeno rešenje, koje je trajalo do naredne godine, kada je konačno rešeno i pitanje o Njegoševom vladičanskom zvanju. Početak Njegoševe vladavine obilježen je oživljavanjem tradicionalnog savjeza Crne Gore sa Rusijom. Odnosi između dvije države su bili motivisani potrebom Crne Gore da ima moćnog savjeznika koji bi mogao pružiti političku i finansijsku podršku njihovoj slaboj državi i ruskom željom da iskoristi stateški položaj Crne Gore u geopolitičkoj bici sa Austrijom. Srpski pravoslavni manastir na Cetinju i institucija vladike su preživjeli vijekove zahvaljujući ruskoj podršci, ali posljednje godine vladavine Petra I su obilježene zahlađenjem rusko-crnogorskih odnosa. Pošto je protjerao Radonjiće, Njegoš je 1832. ukinuo zvanje guvernadura. Ovaj potez mu nije donio nikakve nove moći, pošto je Rusija insistirala na osnivanju na Praviteljstvujuščeg senata crnogorskog i brdskog, čija je svrha bila da ograniči i reguliše moći vladike. Kao i slučaju Praviteljstvujuščeg sovjeta u ustaničkoj Srbiji, većinu članova senate su izabrali Rusi zbog njihovih političkih stavova koji su često više odgovarali Sankt Peterburgu nego Beču. Stvoren da zamjeni Kuluk koji je obrazovao Petar I 1798, Senat je upostavio Ivan Vukotić, crnogorski diplomata u službi Rusije. Njega je Rusija poslala na Cetinje 1831. zajedno sa njegovim nećakom Matijom Vučićevićem. Njih dvojica su poticali iz Zetske ravnice koju su u to doba držali Turci i veliki deo svog života su živili u Rusiji. Dat im je zadatak da uspostave jaku centralnu vlast koja bi mogla kontrolisati brojna crnogorska plemena. Vukotići su bili prilično bogati, pošto su naslijedili velike količine novca od jednog plemića i imali su iskustvo podoficira u ruskoj vojsci. Vukotića i Vučićevića je pratio Dimitrije Milaković, poliglota rodom iz Dubrovnika koji je studirao filozofiju u Beču. Milaković će kasnije postati Njegošev lični sekretar, zamjenivši na tom mjestu Milutinovića.[12][13][14][15] Osim što je morao voditi računa o ruskom mešanju u unutrašnju politiku, Njegoš se suočio sa drugim ograničenjima svoje vlasti. Nije imao vojsku, miliciju ili policiju koju bi sprovodili njegovu vlast na teritoriji koju je nominalno kontrolisao i morao je da se oslanja na ratnike iz svog bratstva zarad zaštite. Plemena na obodu Crne Gore su često ili odbijala da ga slušaju ili su sklapali saveze sa njegovim protivnicima. Pljačkaški pohodi, koji su zalazili duboko u osmansku Hercegovinu, su de dečavali često i oni su se pokazali važnim za ekonomski opstanak regiona. Iako su takvi upadi normalno prourokovali oštar odgovor Turaka, Njegoš je bio nemoćan da ih zaustavi.[6] Obrazovanje Praviteljstvujuščeg senata je uvjelo neki vid reda u Crnogorsku politiku. Vukotić je proglašen za predsjednika Senata, a Vučićević je postao njegov potpredsjednik. Senat je ukupno bio sačinjen od dvanaest osoba koji su dobijali godišnju platu od 40 talira. Imao je zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast i bio je prva državna institucija u modernoj istoriji Crne Gore. Mogućnost bilo kakve ozbiljne opozicije obrazovanju Senata je bila uklonjena imenovanjem važnih glavara i drugih istaknutih građana za senatore. Sam Njegoš nije bio član Senata, kojim su prvih godina njegovog postojanja dominirali Vukotić i Vučićević. Odluke Senata je sprovodila milicijsko-policijska organizacija nazvana Gvardija. Ona je imala regionalne predstavnike širom plemenskih teritorija, a sjedište joj je bilo u Rijeci Crnojevića. Svi njeni viši zapovjednici su nazivani kapetani i bili su birani među najistaknutijim ljudima iz bratstava. Početna broj pripadnika Gvardije je bio 150, ali je kasnije taj broj narastao na 420. Ruske subvencije su osigurale da svi njenih pripadnici dobiju plate bez kašnjenja. Centralna vlast je dalje ojačana uvećanjem broja perjanika, vladičine lične garde.[16][14][13][17][18] Bitka za Podgoricu i prvi pokušaji oporezivanja Devetnaestogodišnji Njegoš je 1832. naredio napad na muslimanska plemena iz Podgorice, koja su pomagala Turcima da uguše pobune u Bosni i susjednoj Albaniji. Kao i prije kada su vladika i guvernadur zajedno vodili crnogorske ratnike u bitku, Njegošu su se pridružili Vukotić i njegovi ljudi. Crnogorcima su takođe pomagali pobunjeni Hoti iz sjeverne Ablanije. Ipak, Njegoš i njegova vojska su i dalje bili u zaostatku, pošto nisu imali jasnu strategiju kako da se bore protiv Turaka i nisu očekivali da će Turci dovesti konjicu na bojište. Crnogorski gerilski pristup ratovanju nije pogodovao zauzimanju grada kao što je Podgorica, čiji su visoke zidine učinili je neprobojnom za napade iz obližnje ravnice. Pokretanjem napada Njegoš je takođe rizikovao pogoršanje odnosa sa Rusima, koji su u to vrijeme bili u savezu sa Rusima. Crnogorci si bili nadjačani i primorani na povlačenje, povevši sa sobom mnoge ranjene. Za Njegoša je poraz postao stalni razlog za kajanje. Veliki vezir Rešid Mehmed-paša je iskoristio priliku i kao odmazdu za napadu je napao niz crnogorskih varoši i sela, nabijajući na kolac i vešajući sve Crnogorce koje je zarobio. Kasniji politički pritisak Rusije je odvratio Njegoša od traženja osvete.[19][20] Kao odgovor na poraz kod Podgorice, Crnogorci su obrazovali savez sa okolnim muslimanskim plemenima koja su bila neprijateljski nastrojena prema Porti. Takvim potezom Njegoš je rizikovao dalje udaljavanje od Rusije, na čiju su se pomoć Crnogorci očajnički oslanjali. Da bi neutralisao sumnje da Crna Gora djeluje protiv ruskih interesa, Njegoš je održavao bliske odnose sa vice-konzulom Grujićem, koji je savjetovao cara da je Njegoš bio zavistan od Rusa kao i uvjek.[21][22]. U jednom u svojih pisama Grujiću, Njegoj je zabeležio da je posljednji savjet koji mu je dao Petar I prije svoje smrti bilo da se „moli Bogu i drži Rusije“.[23][14]. Vukotić je 1833. uveo redovno oporezivanje. Isto kao i Vukotić, i Grujić i Njegoš su shvatili da bez oporezivanja Crna Gora nema šanse da funkcioniše kao centralizovana država, a još manje da osnuje nezavisnu vojsku ili prežibi bez oslanjanja na pljačku ili rusku pomoć.[22] Iako su porezi bili mali, plemena su se oštro suprotstavljala novim zakonima, koji nikada nisu uspjeli da donesu više prihoda nego sredstva dobijena od ruske pomoći.[18] Mnogi glavaei su odbijali da uvedu poreze svojim plemenima, a čak su izazivali Njegoša da dođe i sam ih prikupi.[24] Na narodnom zboru 23. maja 1833. odlučeno je da Njegoš pođe u Rusiju u Sankt Peterburg kako bi ga tamo zavladičili i kako bi izneo molbe za pomoć Rusije Crnoj Gori. Kreće na put 3. juna. Na putu boravi u Kotor u, Trst u, Beč u i u istočnoj Poljskoj. U Petrograd stiže 20. jula. U crkvi Kazanski sabor, 6. avgusta, biva rukopoložen za arhijereja, u prisustvu cara Nikolaja I i svih članova Sinoda.[2] Petar II se susretao sa istim problemima kao i njegov prethodnik, koji su ograničavali njegovu vlast. Nije imao svoju vojsku ni policiju, već je morao koristiti pratnju koju mu je pružala porodica ili njegovo pleme. Najveći problem su bila plemena na obodima Crne Gore, koja ga često nisu slušala ili su se pridruživala njegovim neprijateljima. U svim plemenima je postojalao stalni otpor njegovoj vlasti. Nije mogao da kontroliše njihove pljačkaške pohode na tursku teritoriju.[6] Pomoću ruske vlade, Njegoš je ustanovio i tri nove institucije državne vlasti. Najprije je donesena odluka o osnivanju Senata, potom Gvardije koja je brojala 156 ljudi. Nakon Senata i Gvardije, ustanovljena je i institucija perjanika, koji su bili oružana pratnja vladara i izvršioci odluka Senata. Godine 1837. donesena je odluka o obaveznom plaćanju poreza. Njegoš je bio i vjerski i svetovni poglavar srpskog naroda u Crnoj Gori, u kojoj je bila jaka nacionalna svijest i patrijarhalni moral, ali u kojoj je vladala domaća anarhija, plemenska surevnjivost i krvna osveta. Kad je došao na vlast, on je odmah počeo da uvodi red i modernizuje društvo i državu. Podizao je škole, osnivao sudove, pravio puteve, uzimao postupno svu vlast u svoje ruke i uveo porez. U jednoj kulturno zaostaloj sredini to je išlo teško i to je moralo boljeti ovog velikoga rodoljuba, koji je svom dušom bio predan narodu. „Ja sam vladar među varvarima, a varvarin među vladarima“, pisao je on. Jedan dokument iz arhive u Trstu govori o tome da je vladika di Montenegro priveden i saslušan zbog prodaje skupocenog nakita. To je bilo sušne 1847, kada je za kupovinu žita prodao odlikovanje dobijeno od Meterniha. Još jedanput je išao, zbog državnih poslova, u Petrograd i dva puta u Beč. Putovao je i po Italiji u cilju razgledanja umjetničkih spomenika, ali i radi liječenja. Vijesti o porazu na Grahovu su uskoro stigle do Sankt Peterburga, i zajedno sa optužbama za nenamensko trošenje novaca, zacementirali su Njegoševu reputaciju među Rusima kao agresivnog provokatora. Njegoš je odmah zatražio dozvolu od glavara da otputuje u Sankt Peterburg i objasni svoje postupke pred carem, pošto je Crnoj Gori sve više očajnički bila potrebna ruska finansijska i politička pomoć. Glavari su dali Njegošu svoj pristanak i Njegoš se krenuo u Beč, prije nego što je uopšte dobio odgovor od Rusa na svoj prvi zahtjev. Njegoš je bio primoran da odsjedne u Beču nekoliko nedjelja, dok je car razmatrao da li da ga primi u posjetu. U Beču je Njegoš više vremena provodio sa Vukom Karadžićem, koji se tek bio vratio sa svog proučavanja slovenskih lingvističkih osobina u Crnoj Gori i bio je u procesu pisanja enografske studije na nemačkom jeziku Crna Gora i Crnogorci. Njegiševi susreti sa Karadžićem privukli su pažnju austrijskog kancelara Klemensa fon Meterniha. Meternihovo nepovjerenjenje prema Njegoševu je bilo pojačanom zahtjevom mladog vladike za vizu zarad puta u Francusku, koja je tada smatrana kolijevkom radikalnih ideja. Meternih se pobrinu da ovaj zahtjev bude odbijen. U pismu jednom svom podređenom, Meternih je zapisao da se Njegoš „duhovno i fizički razvio“. Napisao je da Njegoš pokazuje „malo poštovanja za principe religije i monarhije, da ne vjeruje čvrsto u njih i da je pod uticajem liberlanih i revolucionarnih ideja“. Svoju poruku je završio napomenom da austrijski agenti moraju pažljivo da motre Njegoša u zemlji i u inostranstvu.[25] Car Nikolaj je 1837. dozvolio Njegošu da posjeti Sankt Peterburg, baš kada je teška glad pogodila Crnu Goru. Njegoš je odmah osjetio da će njegova posjeta ruskoj prestonici biti drugačija od prve. Nije toplo dočekao kao 1833. i Rusi su iskoristili ovu priliku da ga kritikuju za njegovo „nekaluđersko“ ponašanje, naročito na to što je Njegoš uživao da bude u društvu žena.[26] Uprkos ovome, Rusija je uvećala svoje godišnje subvencije i obijezbedila pšenicu da stanovnike Crne Gore ugrođene glađu. Iako je crnogorska zavisnost od Rusije često donosila siromašnoj državici očajnički neophodna sredstva, ona je geopolitički bila katastrofalna za Crnogorce, jer su i Osmansko carstvo i Austrija vjerovali da će izlaz Crne Gore na Jadransko more de fakto predstavljati ruski proboj u Sredozemno more zbog prirode rusko-crnogorskih odnosa. Njegoš je ostao u Sankt Peterbugu manje od mjesec dana. Iz grada ga je ispratio ruski potpukovnik Jakov Ozereckovski, koji se vratio na Cetinje sa crnogorskim izaslanstvo da lično u carevo ime nagleda razvitak Crne Gore.[27] Njegoševa posjeta Rusiji ga je ohrabrila na dalje pokušaje modernizacije. Bronost perjanika i gvardijana je značajno uvećama, a Crogorci uhvaćeni u borbama ili vođenju pljačkaških pohoda na turske pogranične gradove su oštrije kažnjavani.[28] Njegoš je osnovao dvije fabrike baruta u Rijeci Crnojevića i naredio da se sagrade brojni putevi i bunari.[24] Promovisao je pansrpski identitet među svojim narodom, ubjedivši Crnogorce da pokažu solidarnost sa Srbijom i prestanu da nose fes, koji su širom Balkana nosili i muslimani i nemuslimani. Razlog zašto je nošenje feza dugo zadržano kao deo crnogorske narodne nošnje je bilo rasprostranjeno verovanje da je fes prvobitno srpska kapa koju su Turci kasnije prihvatili. Umjesto toga Njegoš je predložop da se usvoji tradicionalna okrugla kapa koja se često nosila u kotorskoj regiji. Njegoš je takoše ustanovio Obilića medalju, koja je postala najviše crnogorsko vojno odlikovanje sve do ujedinjenja Crne Gore sa Srbijom 1918.[29] U skladu sa svojim težnjama prema sekularizaciji, Njegoš je insistirao da mu se obraćaju kao gospodaru, a ne kao vladici.[30] Njegoš je 1838. ugostio saksonskog kralja Fridriha Augusta II, posvećenjnog prirodnjaka koji je došao u Crnu Goru da proučava raznovrsnu floru Crne Gore. Kralj je odsjeo u Cetinjskom manastiru, a Njegoš je bio prisiljen da ide iz sobe u sobu da bi mu udovoljio. Iziritiran ovim stanjem i nezadovoljan izveštajima njemačke štamper koja je opisivala Crnu Goru kao zaostalu, Njegoš je naredio izgradnju svetovnog zdanja koje će mu služiti i kao lična rezidencija i kao sjedište države. Ovo zdanje je projektovao Ozereckovski. Zdanje je bilo dugačko kameno zdanje sa dva sprata i 25 prostorija izgrađeno iza ojačanog zida i okruženo odbrambenim kulama sa sve četiri strane. Stanje se nalazilo odmah sjeveroistočno od Cetinjskog manastira, a sa istočne strane je biolo okrenuto prema Carigradu. Rezidencija je nazvana Biljarda, po glavnoj sobi na drugom spratu u kojoj se nalazio sto za bilijar koji je Njegoš prenio sa jadranske obale na leđima desetak jakih ljudi. Biljarda se nalazila u vidokrugu nedovršene kamene kule koja je trebalo da brani manastir od topovske vatre i čija je izgradnja počela pet godina ranije. Kada je Njegoš shvatio da je njen položaj nepodesan za jednu tvrđavu, naredio je da se prekine njena izgradnja i ona je pretvorena u kulu gde su glave obezglavljenih turskih vojnika nabijana na koplja i izlagana. Prethodno su turske glave nabijane izvan manastirskih zidina. Kula je nazvana Tabija, po turskoj citadeli u Mostaru koju je sagradi Ali-paša, gde su u svakom trenutku stojale odsječene glave četvorice ili petorice Srba.[31] Zavjera za ubistvo Smail-age Čengića Doprinos Smail-age Čengića turskoj pobjedi na Grahovu je bila toliko velika, da mu je Porta podarila vlastiti čitluk koji se prostirao od Gacka do Kolašina i bio veći od cijele tadašnje Crne Gore. Dobitak posjeda je sa zebnjom primljen među okolnim turskim begovima, koji su se plašili da će njegov uspon ugroziti njihov uticaj na vlast. Srpski knez Miloš Obrenović je 1839. poslao pismo Ali-paši Rizvanbegoviću u kom ga je obavijestio da će Smail-aga praviti plan sa Portom da ga ukloni sa mjesta hercegovačkog vezira. Ali-paša je odmah pisao Njegošu, tražeći da organizuju Čengićevo ubistvo. Smatrao je da bi Njegoš, koji je smatrao Čengića lično odgovornim za masakr na Grahovu, žarko želeti priliku da osveti svoje rođake. Ali-paša je takođe smatrao da dopuštajući Crnogorcima da ubiju ambicioznog hercegovačkog bega, on otkloniti sumnju sa sebe, jer su Crnogorci imali više nego dovoljno razloga da ubiju Smail-agu Čengića. Njegoš je sredinom 1839. počeo prepisku sa Smail-agom. Njegoševa pisma su uvjerila Čengića da mu je oprošteno za ubistva, a trebalo je da ga uvere u njegovu bezbjednost.[32] Između 1836. i 1840. odnosi između Smail-age i hrišćanskih stanovnika njegovog poseda su se pogoršali. Sin Smail-age, Rustem-beg, je bio alkoholičar i često je silovao žene iz plemena Drobnjaka i Pivljana dok se zaustavljao u njihovim selima da prikuplja porez. Besni, Drobnjaci su zatražili od Njegoša pomoć da ubiju Rustem-bega. Njegoš je smatrao da bi ubisto Rustem-bega bilo rizično jer bi se razjutio Smail-aga, koji bi želeo da se osveti Njegošu, kao i Drobnjacima i Pivljanima. Umjesto toga, ubedio je plemena da ubiju samog Smail-agu, kao i njegove najbliže saradnike, poslije čega bi Rustem-beg bio nezaštićen i bespomoćan da osveti očevu smrt. Početkom septembra 1840. neki Drobnjaci su se pobunili i odbili su da plaćaju porez Smail-aginom sinu, i umesto toga izazvali Smail-agu da dođe u njihova sela i sam prikupi porez. Smail-aga je organizovao zaprežnu kolonu do Drobnjaka i ulogorio se u Mljetičku, zaseoku iz kog se pružao pogled na Nikšić. Smail-aga i njegova pratnja su 23. septembra upali u zasjedu oko 300-400 Drobnjaka koje su predvodili Novica Cerović, Đoko Malović i Šujo Karadžić. Smail-aga je pokušao da beži, ali je otkrio da je jedan špijun zavezao sve konje. Opkolili su ga u šatoru i ubili. Još oko 40 Turaka je ubijeno u zasjedi. Mrtvom Smail-agi je Mirko Aleksić sjekirom odsjekao glavu. Cerović je smjestio glavu u kožnu torbu i odnio ju je Njegošu na Cetinje. Njegoš je bio oduševljen ishodom zavjere i nagradio Cerovića zvanjem senatora.[32] Ubistvo Smail-age je pokrenulo niz okršaja u kome su poginuli brojni Crnogorci i Turci. Vođen željom da prikrije svoju ulogu u ubistvu, Ali-paša se pretvarao da je besan i naredio je napad na Drobnjake. Više od 70 drobnjačkih ratnika je ubijeno, na desetine kuća je spaljeno, izvori su zatrovani, a nekoliko žena je silovano. U isto vreme, Ali-paša je želeo da osigura svoj položaj uklanjajući bilo koji razlog za Portinu intervenciju. Obratio se Njegošu i izrazio želju da vodi pregovore o moru. Njegoš je bio u dilemi: znao je da neuspjeh da se osvete Drobnjaci predstavljao rizik da se od njega udalji značajni deo njegovih zemljaka. U isto vreme Njegoš je shvatio da bi ti pregovori mogli da uvećaju teritoriju Crne Gore i donesu diplomatsko priznanje Austrija i Osmanskog carstva, koje je želelo mir i okončanje stalnih okršaja na crnogorsko-turskoj granici. Njegoš i Ali-paša su se 1842. sreli u Dubrovniku da pregovaraju o miru. Njih dvojica su potpisali mir u prisustvo austrijskih i ruskih predstavnika. Kada su dvojica vođa izašli iz palate u kojoj su vođeni pregovori, Ali-paša je izvadio torbu punu zlatnika i počeo da ih baca u vazduh. Okupljeni Crnogorci, među kojima i nekoliko crnogorskih glavara, su pojurili da skupe što je više moguće zlatnika. Ali-paša je time zapravo pokazao crnogorsko siromaštvo pred Austrijancima i Rusima i tako osramotio Njegoša. Skadarski vezir Osman-paša Skopljak je bio izuzetan političar i vojskovođa. Uprkos svom srpskom porijeklu, mrzio je Crnu Goru, a naročito Njegoša. Osman-paša je bio zet Smail-age Čengića i krivio je Crnogorce za Čengićevu strašnu smrt. Takođe je želio da prati stope svog oca Sulejman-paše Skopljaka, koji je igrao značajnu ulogu u slamanju Prvog srpskog ustanka 1813. Osman-paša je 1843. napao južni dio Crne Gore i brzo zauzeo strateški važna ostrva Vranjinu i Lesendro u Skadarskom jezeru. Zauzimanje ovih ostrva je učinilo skoro nemogućim trgovinu Crnogoraca sa Podgoricom i Skadrom. Porta je osjetila mogućnost da umiri Crnu Goru, pa je ponudila Njegošu da ga prizna za svetovnog vladara Crne Gore, ako on prizna suverenitet Porte nad svojom zemljom. Njegoš je odbio i pokušao je da silom vrati ostrva. Crnogorci nisu imali artiljeriju vrijednu pomena, pa se svaki pokušaj zauzimanja ostrva završavao neuspjehom. Njegoš je pokušao da stekne stranu pomoć, naročito od Rusije ili Francuske. Na Njegoševo iznenađenje, Rusi nisu bili zainteresovani da se umješaju u spor. Francuzi, iako su podržavali Crnogorce, nisu intervenisali. Ujedinjeno Kraljevstvo, kao i uvek prije izbora Vilijama Gledstona za premijera, je stalo na stranu Turaka. Kada je Njegoš pokušao da sagradi brodove da povrati ostrva, Austrijanci su intervenisali da spriječe Njegoševu namjeru, a kasnije su odbili da isporuče municiju potrebnu da bi se izvršio protivnapad.[34] Velika suša je pogodila Crnu Goru krajem 1846, a pratila ju je katastrofalna glad 1847. Osman-paša je iskoristio crnogorsku nevolju i obećao nekim crnogorskim glavarima velike količine pšenice ako se pobune protiv Petrovića. Njegoš je zatečen nespreman, pošto je veći dio kraja 1846. proveo u Beču gdje je nadgledao štampanje svoje poeme Gorski vijenac. Vođe pobune bili su Markiša Plamenac, kapetan perjanika u Crmnici i Todor Božović, senator iz plemena Pipera. Plamenac je ranije bio jedan od Njegoševih najbližih saradnika. Prema predanju, planirao je da postane pripadnik bratstva Petrvovića oženivši kćerku Njegoševog brata Pera, tako uvećavajuši svoju moć i ugled. Kada je Pero udao svoju kćer za Plamenčevog rođaka, sina sveštenika Jovana Plamenca, nekada odani kapetan je promjenio stranu i postao agent Osman-paše. Plamenac je 26. marta 1847. poveo grupu pobunjenika u napad na donju Crmincu zajedno za Turcima. Na Njegoševu sređu, neki članovi Plamenčevog plemena su ostali vjerni Petrovićima. Nakon dvije nedelje, vojska od oko 2000 Petrovića, Plamenaca i pripadnika katunskog plemena je istjerala Turke iz Crmnice. Plamenac je pobjegao iz Crne Gore i utočište potražio kod skadarskog vezira, ubijedivši ga da podigne tursko uvrđenje na ostrvu Grmožur da drži na oku Njegoševe snage. Njegoš je uzvratio sagradivši odmbrambenu kulu koja je nadgledala Skadarsko jezero.[35] Pošto nije mogao vojnički da porazi Turke, Njegoš se usredsrijedio na uklanjanjnje onih koji su izdali njega i njegovo bratstvo. Nekoliko nedjelja po gušenju bune, obavijestio je Božovića da mu je oprostio i dao mu riječ da neće povrijediti ni njega ni dvojicu njegove braće ako se vrate na Cetinje. Dvije strane su se dogovorile da se sretnu u jednom selu izvan Cetinja. Umesto da ode na susret sa Božovićima, Njegoš je poslao nekoliko pomoćnika da se u njegovo ime nađu sa Božovićima. Božovići su uhapšeni i streljani. Njihova tijela su javnom izložena kao upozorenje protiv neke buduće neposlušnosti. Početkom novembra, Plamenca je ubio neki Crnogorac na turskoj teritoriji. Turci su uhvatili ubici i obesili ga u Skadru. Njegoš je tog Crnogorca posmrtno dlikovao medaljom Obilića. Osman-paša je ubrzo pokrenuo drugu bunu. Ona je takođe ugušena, a Njegoš je naredio da svi pobunjenici streljaju.[36] Potom je poslao ubicu u Skadar u neuspješni pokušaj da se ubije Osman-paša. Osman-paša je takođe poslao nekoliko svojih ubica da ubiju Njegoša, koji je preživio nekoliko pokušaja trovanja i podmetanja ekploziva ispod svoje štaba. Do 1848. pat-pozicija je dovela do popuštanja tenzija kako se stanje na južnoj granici Crne Gore stabilizovalo. Do 1849. Njegoš je počeo neprekidno da kašlje i uskoro je ljekar iz Kotora otkrio da Njegoš boluje od tuberkuloze. Do početka 1850. je bilo jasno da je njegovo stanje teško. Svjestan bolne činjenice da Crna Gora nije imala nijednog školovanog ljekara, u proljeće je otputovao u Kotor i sastavio svoj testament. Poslao ga je poštom vicekonzulu Gagiću u Dubrovnik, pa porukom da mu se dokument vrati neotvoren u slučaju da mu se vrati zdravlje. Zatim je krenuo u Veneciju i Padova, gdje je najviše vremena proveo odmarajući i naočigled je uspio da zaustavi svoju bolest. Kašalj mu se vratio poslije osam dana. Napustio je Padovu i vratio se u Crnu Gore u nadi da će mu svjež planinski vazduh ublažiti simptome. Proveo je ljeto 1850. odmarajući se i pišući poeziju. Njegova bolest ga je spriječavala da leži, pa je morao biti držan u uspravnom položaju, čak i u snu. Do novembra 1850. kašalj se stišao i Njegoš je krenuo na još jedan put u Italiju. U Italiju je stigao u januaru 1851. u putovao je kroz Veneciju, Milano, Đenovu i Rim. Posjetio je ruševine Pompeja sa Ljubomirom Nenadovićem, a njih dvojica su putovali duž zapadne obale Italije, diskutujući o filozofiji i dnevnoj politici. Ovo putovanje je zabilježeno u knjizi Pisma iz Italije, koju je Nenadović objavio po Njegoševoj smrti.[38] Dok je bio u Italiji, Njegoš je bio uznemiren vijestima o planovima Omer-paše Latasa da napadne Crnu Goru. Planirao je još jednu posjetu Sankt Peterburgu da dobije rusku podršku, ali se car odbio susresti sa njime. Njegoš se uputio u Crnu Goru u ljeto, pošto je konstultovao ljekare u Beču. Dok je bio u Beču, sreo je fotografa Anastasa Jovanovića, koji ga je ubedio da mu pozira u njegovom studiju. Jovanovićev kalotip je jedina poznata fotografija Njegoša. Jovanović je takođe fotografisao grupu perjanika koji su pratili Njegoša na njegovom putu po Italiji, kao i glavare Mirka Petrovića Njegoša i Petra Vukotića. Njegoš se vratio na Cetinje u avgustu 1851, a njegovo zdravlje se brzo pogoršavalo. Preminuo je 31. oktobra, okružen svojim najbližim saradnicima i samo dvije nedjelje prije svog 38. rođenadana. Njegoš kao svetitelj Na nivou Mitropolije crnogorsko-primorske, 19. maj je ustanovljen kao datum praznovanja Njegoša kao svetitelja. Na svojoj prvoj ikoni, koja je 19. maja 2013. unijeta u Cetinjski manastir, Njegoš je predstavljen u arhijerejskim odeždama. U desnoj ruci on drži lovćensku crkvu Svetog Petra Cetinjskog, a u lijevoj svitak sa stihovima iz „Luče mikrokozme“. Stihovi na prvoj ikoni Njegoša posvećeni su vaskrsnuću Hrista, a nalaze se na samom kraju „Luče“ Luča mikrokozma je poema Petra II Petrovića Njegoša nastala u proleće 1845, koja pripada epohi romantizma. Prvo izdanje je objavljeno u Beogradu iste godine.[1][2] U ovom filozofsko-religijskom spevu duša, vođena „iskrom božanstvenom`, traga za uzrocima čovekovog pada sa neba i lepotom božanstva. Pesnik opisuje kosmičke i rajske predele kao i Sataninu pobunu protiv Boga koja je dovela do izgnanstva čoveka na Zemlju. Nastanak „Luča mikrokozma“ je napisana za vrlo kratko vreme 1845. Njegoš je 6. jula 1845. pismom obavestio Simu Milutinovića Sarajliju da mu šalje „malo djelce Luču mikrokozma mnom sastavljenu četiri prve neđelje časnoga i velikoga posta“.[3] Matija Bećković skreće pažnju da „Luča“ nije slučajno pisana u vreme posta jer „i što je post odricanje, a pričešće zavet i spremnost na žrtvu i poistovećenje s Hristom, i što se i post i „Luča“ završavaju vaskrsenjem.`[4] Milorad Medaković, Njegošev biograf i sekretar, napominje, u svojoj knjizi o Njegošu, da „djelo Luča mikrokozma bješe vladici najmilije“. Ranija dela „Luči mikrokozma“ je prethodio niz Njegoševih pesama izrazite duhovne preokupacije: „Crnogorac k svemogućemu Bogu“ i „Zarobljen Crnogorac od vile“ 1834, „Oda suncu, spjevata noću bez mjeseca“ 1836, „Filozof, astronom i poeta“ i „Misao“ 1844. Ipak, misli i apstraktne slike, koje su nicale u Njegoševom duhu u višegodišnjem traganju za bićem kao krajnjim uzrokom stvari, dobile su pun umetnički izraz tek u „Luči“.[5] Kasnija dela „Luča“ je hronološki prvo od tri Njegoševa najpoznatija dela. Posle „Luče“ napisan je „Gorski vijenac“ (1846, objavljen 1847),[6] a potom „Lažni car Šćepan Mali“ (1847, objavljen 1851).[7] U predgovoru „Luči mikrokozma“ Miodrag Pavlović razmatra teme i međusobne odnose tri Njegoševa velika speva:[3] Svako delo Njegoševo je drukčije, svaka gromada ova tri speva stoji u jednom drugačijem duhovnom prostoru. Od „Luče“ i njenih biljurnih nebesa koračao je pesnik stepen po stepen bliže zemlji. „Gorski vijenac“ su visovi heroike, idealizacija plemenskog i istorijskog identiteta, jak doživljaj lepote zajednice kojoj pripada. „Lažni car“ je pročitavanje istorije, relativizam vrednosti, heroika i njena naličja.(...) Njegoš je napisao svoju teogoniju u „Luči“, svoju nacionalnu heroiku u „Gorskom vijencu“, i ironiju istorijske svakodnevnice, u „Lažnom caru“.