Prvo izdanje drame Gustava Krkleca u prvom broju pozorišnog časopisa „Scena“ (Zagreb, 1919. godine, odgovorni urednik Tito Strozzi), zajedno s podlistkom „Rampa“ koji je išao unutar svakog broja. Izuzetno retko u ponudi u kompletu i očuvano. Naslovni list crtao: Ljubo Babić. Portret autora: Stojan Aralica. Autor - osoba Krklec, Gustav Naslov Grobnica : rapsodija u tri dijela / Gustav Krklec Vrsta građe drama Jezik hrvatski Godina 1919 Izdavanje i proizvodnja [Zagreb : s. n.], 1919 (Zagreb : Hrv. štamparski zavod) Fizički opis 27 str. ; 28 cm Zbirka Jugoslavenska dramska biblioteka `Scena` ; br. 1 ISBN (Broš.) Napomene Kor. nasl. Gustav Krklec: str. 1. Predmetne odrednice Krklec, Gustav, 1899-1977 -- `Grobnica` Gustav Krklec: Grobnica, rapsodija u tri dijela. Broj 1., Novembar 1919. I dio: Preludij Slutnja, ima devet prizora. II dio Olujna noć, petnaest prizora i III dio Finale u jesenje jutro ima devet prizora. Mjesto: Brezje, zagorska kurija. U svijet literature ušao je vrlo mlad, još kao šesnaestogodišnji varaždinski gimnazijalac. Javlja se istodobno s Krležom, Andrićem, Ujevićem i Šimićem. U Krklecovoj književnoj biografiji posebno je bitna 1919. godina, kada zajedno s A. B. Šimićem i Nikolom Miličevićem pokreće književni časopis Juriš i kada mu u Zagrebu izlazi prva pjesnička zbirka Lirika. Iste je godine u časopisu Scena tiskana i njegova jedina drama Grobnica, koja mu za života nije praizvedena. Poput Grobnice ostao je podjednako književnokritički nezapažen i Krklecov prvi i jedini roman Beskućnici, tiskan u Zagrebu 1921. godine. Druga je Krklecova pjesnička zbirka Srebrna cesta, objavljena također 1921. godine, koja je zbog velika odjeka publike i kritike doživjela i drugo izdanje 1928. godine. Srebrnom cestom najavio je i neke od bitnih odrednica vlastite poetike: konciznost, neposrednost i preciznost lirskoga iskaza, kojim se očituju vedrina i životna radost, ali i prepoznatljive metafizičke tjeskobe. Gustav Krklec (Udbinja kraj Karlovca, 23. lipnja 1899. - Zagreb, 30. listopada 1977.), bio je hrvatski književnik, prevoditelj s ruskog, češkog, slovenskog i njemačkog jezika, prvi predsjednik Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Jedan od najvažnijih hrvatskih književnika 20. stoljeća. Gustav Krklec rodio se u mjestu Udbinja kraj Karlovca kao prvo dijete u obitelji Augusta i Hermine Krklec rođ. Wells. Djetinjstvo je proveo u Maruševcu, u Hrvatskom zagorju, što je ostavilo trajan trag u njegovu poetskom opusu. Gimnaziju je polazio u Varaždinu, Zagrebu i na Sušaku, a u Zagrebu je studirao filozofiju. Drugi svjetski rat zatječe ga u Beogradu gdje doživljava bombardiranje grada, zatim se u rujnu 1941. godine preselio u Zemun. U Zemunu je radio kao državni činovnik i surađivao u listu Graničar sve do bombardiranja Zemuna, u ožujku 1944. godine. Bio je predsjednikom Veslačkog kluba Zemun. Nakon toga se sa suprugom Mirjanom nakratko preselio u Slankamen a kraj rata je dočekao u Samoboru. U rujnu 1945. godine u Zagreb dolazi i njegova supruga, te od tada Krklec živi i radi u Zagrebu sve do smrti 30. listopada 1977. godine. Književno stvaralaštvo Najvažniji dio Krklecova književnoga djela čine stihovi. Njegovo antologijsko pjesništvo konciznog, neposrednog i jasnog izraza očituje vedrinu i životnu radost, ali i metafizičku tjeskobu. Pisao je i eseje, kritike, putopise, feljtone i aforizme. Mnogo je prevodio, najviše s ruskoga, njemačkog, ali i sa slovenskoga i češkoga jezika. Krklec se bavio i takozvanom dnevnom kritikom. Posebno se ističu njegovi prijevodi Puškina, Prešerna i Brechta. Pod pseudonimom Martin Lipnjak napisao je niz kritičkih zapisa i eseja. Djela Nepotpun popis: Lirika, Zagreb, 1919. Grobnica: rapsodija u tri djela, Zagreb, 1919. Srebrna cesta, 1921. Beskućnici: roman izgubljenog naraštaja, 1921. Nove pjesme, 1923. Ljubav ptica, 1926. Izlet u nebo, 1928. San pod brezom, 1940. Darovi za bezimenu, 1942. (Mladinska knjiga, Zagreb, 1991.) Ranjeni galeb: pjesme šestorice, Naklada `Hrvatski orač`, Zagreb, 1942. (suautori Frano Alfirević, Salih Alić, Nikola Šop, Vlado Vlaisavljević i Ivo Balentović) Tamnica vremena, 1944. Izabrane pjesme, Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb, 1947. Telegrafske basne, 1952. (2. izd., Školska knjiga, Zagreb, 2003.) Lica i krajolici, 1954. Pisma Martina Lipnjaka iz provincije, 1956. Zagorski vinograd, 1958. Noćno iverje, 1960. Izabrane pjesme, uredio Dragutin Tadijanović ; izbor i pogovor Saša Vereš, Matica hrvatska, Zagreb, 1961. Izabrani epigrami, Zora, Zagreb, 1963. Drveni bicikl, Naša djeca, Zagreb, 1964. Drveni klinci: izabrani epigrami, aforizmi i telegrafske basne, `August Cesarec`, Zagreb, 1973. Crni kos: izabrane pjesme, Nolit, Beograd, 1974. Odabrana djela Gustava Krkleca, knj. 1: Srebrna cesta: pjesme, knj. 2.: Žubor života: pjesme, knj. 3.: Lica i krajolici, knj. 4.: Pisma iz provincije, knj. 5.: Noćno iverje, knj. 6.: Majmun i naočari, Alfa, Zagreb, 1977. Izbor iz djela, priredio Cvjetko Milanja, Riječ, Vinkovci, 2000. Bog u noćnim ulicama, priredio Branko Maleš, Riječ, Vinkovci, 2007. Nagrade 1944.: Antunovska nagrada 1968.: Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo Spomen Prigodom stote obljetnice piščeva rođenja 23. lipnja 1999. godine, na pročelju kuće u Maruševcu u kojoj je hrvatski pjesnik proživio sretno djetinjstvo, Matica hrvatska u Varaždinu i Općina Maruševec postavile su mu spomen-ploču. U varaždinskoj Gradskoj knjižnici nalazi se i spomen-soba Gustava Krkleca. Babić, Ljubo, hrvatski slikar i povjesničar umjetnosti (Jastrebarsko, 14. VI. 1890 – Zagreb, 14. V. 1974). Umjetničko školovanje započeo na Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu, a nastavio na Akademiji u Münchenu, na kojoj je diplomirao 1913 (A. Janka, F. von Stuck). Nakon boravka u Parizu 1913–14. vratio se u Zagreb, gdje je 1915. u svojem atelijeru otvorio Modernu slikarsku školu. Godine 1916. postao profesor na Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt, gdje je djelovao 45 god. kroza sve njezine mijene do Akademije likovnih umjetnosti, na kojoj je umirovljen 1961. Diplomirao je povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1932. Bio je član JAZU (danas HAZU). Dobio je Nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo (1964). U početku je slikao pod utjecajem kromatike „šarene zagrebačke škole“ i simbolističkoga kolorističkoga sklada te pejsažne deskripcije i antinaturalizma mitološko-biblijskih kompozicija. To dvojstvo u njegovu slikarstvu odlučio je susret s I. Meštrovićem i nastajanje grupe Medulić, kada je Babić prihvatio politiziranu ikonografiju, nacionalnu angažiranost i monumentalizam oblika. Pred I. svjetski rat u njegovo slikarstvo prodire svjetlo, gotovo barokni luminizam, koji u sintezi s bojom postaje sugestivno izražajan. Slike mu postaju pune unutarnje napetosti; iz linearnosti secesije razvija se Babićevo stvaralaštvo do posve novog osobnoga oblika ekspresionizma (Crna zastava; Golgota, obje iz 1916), a popularnu ekspresionističku temu grada i mase Babić primjenjuje na slikama (Izgradnja i Crveni stjegovi, obje iz 1919). Nakon boravka i putovanja po Španjolskoj 1920., gdje nastaje jedinstven ciklus akvarela, slika se potpuno objektivizira. Tijekom 1930-ih i 1940-ih god. slika mrtve prirode i krajolike, oblici dobivaju unutarnje ustrojstvo, a paleta se rasvjetljava i otvara. Babić se tako ustaljuje u kolorizmu i realizmu bez većih stilskih pomaka, problematizira svoje slikarstvo razmišljajući o »našem izrazu«, o zasnivanju moguće kulturno i duhovno utemeljene hrvatske likovne posebnosti. Slika krajolike sjeverne i južne Hrvatske, ciklus Moj rodni kraj te krajolike oko rijeke Mrežnice, iz Like i Dalmacije. Nakon 1945. rabi pretežito pastel i još jednom pokreće svoje velike ritmove svjetla i sjene (Tulove grede, 1954). Istančanim osjećajem za sceničnost, Babić se suprotstavlja iluzionističkim rješenjima i unosi na scenu elemente plastike i konstrukcije, naglašava sintezu prostorno-plastičnog i likovno-scenskoga doživljaja pozornice. Ostvario je scenografski opus od oko 200 postava (dobio je Grand prix na Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu 1925). Bio je kroničar i kritičar u dnevnome tisku i periodici od 1913. Njegov je jezik jasan, argumentacija logična a likovni sud suveren. Suorganizator i pokretač važnih kulturnih manifestacija: Hrvatskoga proljetnog salona, 1916; Nezavisne grupe hrvatskih umjetnika, 1919. Godine 1929. s V. Becićem i J. Mišeom osniva Grupu trojice, koja 1936. prerasta u Grupu hrvatskih umjetnika. Autor je mnogih muzejskih i galerijskih postava, opremio je i ilustrirao više od 200 izdanja, oblikovao časopise i plakate. Bio je vrstan predavač na području likovne umjetnosti. Bavio se likovnom kritikom i teorijom, književnom te putopisnom prozom. Glavna djela: Umjetnost kod Hrvata u XIX stoljeću (1934), Umjetnost kod Hrvata (1943), Između dva svijeta (autobiografija, 1955), S puta po Španjolskoj (1990). KC