Frajer sa susednog groba Katarine Mezeti prva je knjiga o Dezire i Beniju. Da li možemo da biramo koga ćemo voleti? Šta ako se zaljubimo u nekog s kim nemamo ništa zajedničko? Kako odoleti? Da li odoleti? Ova neodoljiva knjiga biće zabavan sagovornik svakome ko se ikada to zapitao. Dezire je savršeno organizovala svoj život. Završila je školu, zaposlila se u biblioteci, minimalistički uredila svoj beli stan, čitala probrane knjige, nosila organski pamuk, hranila se vegetarijanski, družila se sa zanimljivim ljudima i udala se za čoveka nalik sebi. A onda je njen muž nastradao i ona se iznenada našla u ulozi mlade udovice. Redovno je odlazila na njegov grob tražeći odgovore, ali je umesto njih našla – Benija. Beni je farmer koji čezne da se oženi finom devojkom koja će, kao nekad njegova mama, održavati kuću, kuvati ćufte i gulaš, s vremena na vreme isheklati nešto, zavesu ili stolnjak, i uveče gledati s njim Policijsku akademiju... Usamljen je, svi su pobegli u grad. Zato često posećuje majčin grob, samo što mu tamo smeta neka bledunjava ženska, koja se grozno oblači i stalno nešto žvrlja u sveščicu. Sve dok mu se ne nasmeši. Strast koja neočekivano bukne među njima oboma će izmaći tlo pod nogama. Da li će Dezire uspeti da se navikne na kuću s goblenima, dvadeset četiri krave i ulogu domaćice? Kako će se Beni snaći u belom stanu u kome stotine knjiga skuplja prašinu i guši ga? Hoće li se naći na pola puta ili će neko odustati od svog načina života? Da li su to uopšte važne stvari? Da li najvažnije odluke donosimo razumom ili ih diktira nešto nagonsko, haotično što živi u dubini naših bića? Prikaz romana ,,Frajer sa susednog groba" Katarine Mazeti 13.06.2018. Na prvim stranama osvaja svedenost i otresitost u autorkinom stilu, i zadivljuje stroga granica između nje i junakinje, iako se pripoveda u prvom licu. Junakinja se oseti na defanzivnost i neusmerenu agresiju; kod autorke toga nema. Verovatno je to bio jedini način da se zadrži autonomija u odnosu na priču, budući da su za njene okvire uzeti motivi iz autorkinog života. Detaljnije Prikaz romana ,,Frajer sa susednog groba" Katarine Mazeti 08.02.2018. Pitanja koja otvara roman Katarine Mazeti nisu samo pitanja egzistencije nakon gubitka identiteta. Pitanje ljubavi koja se rađa na mestu gde sve umire. Pitanje strasti na mestu koje je jednolično. Pitanje posla u kolektivu koji se drži bledih okvira oronulih korica knjige. Detaljnije Prikaz romana ,,Frajer sa susednog groba" i ,,Porodični kavez" Katarine Mazeti 30.11.2017. ,,Frajer sa susednog groba“ bavi se razlikom između seoskog i gradskog života i provocira čitaoca da razmisli o prirodi emocija i tome koliki značaj one imaju u našem životu. „Porodični kavez“ preispituje situacije u kojima emocija nadvlada razum, ismeva standardizovane rodne uloge i sugeriše koliki uticaj ovaj standard ima čak i u razvijenim zemljama u 21. veku. Katarina Mazeti vrlo inteligentnim humorom udara pravo u centar, a čitaocima nudi jednu potpuno realističnu romansu kakvu, iako čestu u životu, retko srećemo između korica ljubavnih romana. Detaljnije

DVE KNJIGE PO CENI JEDNE, NE PROPUSTITE! `FRIDINE FIJESTE` FRIDA KAHLO autori Gvadalupe Rivera i Kole Mari-Pjer - NOVO i `DA VINČIJEVA KUHINJA` - autor Dejv Devit - NOVO OBE KNJIGE SE PRODAJU U KOMPLETU + POKLON DVD FRIDA `DA VINČIJEVA KUHINJA` može ići zasebno jer ih imam više komada. Ako želite samo ovu knjigu, ona se nalazi na posebnoj aukciji i sledećem linku https://www.kupindo.com/Biografija/60594841_-DA-VINCIJEVA-KUHINJA-DEJV-DEVIT-NOVO, pa možete pogledati slike i opis knjige. Žanrovi: Biografija / Hrana i piće / Kuvar Izdavač: Službeni glasnik Broj strana: 325 Pismo: Latinica Povez: Mek Format: 24 cm Godina izdanja: 2017. godine Autori: Gvadalupe Rivera i Kole Mari-Pjer LUKSUZNO Izdanje, BOGATO ILUSTROVANA - Divna sećanja na život Fride Kalo i Dijega Rivere u Plavoj kući. U knjizi se nalaze stare crno-bele porodične fotografije, više od 100 recepata za jela koja je Frida volela da priprema, ilustracije tih recepata, kao i fotografije mrtvih priroda koje su inspirisane Fridinim slikama, što sve zajedno čini ovu knjigu snažnom, uzbudljivom i inspirativnom, kakva je bila i Frida. Kako se meksička umetnica zaljubila u kuvanje FRIDA KALO U KUHINJI Većina ljudi dobro zna kako izgleda umetnost Fride Kalo, ali malo je poznato da je Frida bila strastvena kuvarica, koliko i slikarka. Piše: M. Krtinić U domaćim knjižarama nedavno se našla neobična knjiga “Fridine fijeste” Gvadalupe Rivera i Mari-Pjer Kole u prevodu Nikole Krznarića, koja baca posebno svetlo na ovaj segment Fridinog života. Ovo kolažno izdanje, koje je objavio Službeni glasnik, daje jedinstveni uvid u svet Fride Kalo, budući da je koautorka knjige ćerka Dijega Rivere iz njegovog prethodnog braka, odnosno neko ko je odrastao u Fridinom domu. Gvadalupe Rivera deli sa čitaocima svoja sećanja na život sa Fridom, ali i recepte koja je slavna umetnica spremala svojim gostima i svom mužu. Ovo izdanje sadrži više od sto recepata za tradicionalna meksička jela koja je Frida volela da priprema, kao i ilustracije tih jela. Tu su i dragocene porodične fotografije, kao i fotografije mrtve prirode inspirisane Fridinim slikama. “Stavila sam na hartiju neke od najznačajnijih i najuzbudljivijih trenutaka u životu Fride Kalo, one koji su ostavili neizbrisiv trag u mom sećanju. Takođe govorim i o Fridinom svakodnevnom životu, njenim navikama i njenoj ličnosti, i umetničkom talentu, koji je toliko vidljiv u delima koja je stvorila između 1940. i 1943. godine. Pišem o njenom oduševljenju hranom i o pripremanju jela, koja su Dijegu bila omiljena. Sve te događaje sam nazvala ‘Fridine fijeste’, iako moram priznati, da smo moj otac, svi koji smo poznavali Fridu i ja, učestvovali u proslavama zajedno s njom”, piše u knjizi Rivera. Iz ovog izdanja saznajemo da je Fridi bilo važno da zna dobro da kuva. To je bio deo njene meksičke tradicije koliko i njena odeća iz Oahake. Ali ljubav prema kuvanja nastala je i iz želje da zadovolji svog muža, koji je bez sumnje imao dobar apetit. “Od venčanja pa nadalje Frida je shvatila da će kuvarska veština biti važan deo njenog života. Loše raspoloženje majstora Rivere nestajalo je pred ukusnim jelima koja su se tradicionalno pripremala u meksičkim kućama, poput belog pirinča ili pirinča sa šafranom…”, piše u knjizi. Rivera naglašava da je Frida bila entuzijasta koja je iz svega izvlačila najviše što može. Tako je oko nje stalno bilo razloga za radovanje. Slavila je sve svece, rođendane, krštenja i većinu verskih i svetovnih praznika. Autorke su knjigu podelile u cikluse od 12 fijesti, nazvane po mesecima. Priča počinje sa avgustom, mesecom Fridinog i Dijegovog venčanja, da bi usledili i obeležavanje Posada (za Božić), Dana mrtvih, meksičkih nacionalnih praznika i gala proslave “Obrok na veznim stolnjacima”. Zanimljivo je posmatrati koliko njen stil kuvanja i zabavljanja gostiju podseća na njene slike prepune jakih boja. Frida je provodila sate u kupovini i spremanju hrane. Uživala je dok je pripremala dekoracije za trpezarijski sto, gde su jeli Dijego i ona i njihova proširena porodica. Riverina sećanja tiču se i odnosa Dijega i Fride. Njena majka bila je Lupe Marin, jedna od Dijegovih modela, sa kojom se slavni slikar oženio 1923. godine (Gvadalupe je rođena godinu dana kasnije). Iako je razvod nekoliko godina kasnije bio obostran, Lupe je ostala deo Dijegovog života. U početku je njen odnos sa Fridom bio haotičan, da bi vremenom ljubomora i zavist potpuno nestala između dve žene. Lupe je zapravo naučila Fridu kako da kuva za Dijega. Jedno vreme dva para su čak i živela zajedno, ali su se na kraju Frida i Dijego preselili u čuvenu Plavu kuću. Ovde je porodica ugostila mnoge zanimljive i poznate ljude, i tu je procvetao Fridin umetnički talenat, ali i njena ljubav prema kuvanju. Američko izdanje objavljeno je 2002. godine, a zanimljivo je da je tokom snimanja filma “Frida” sa Salmom Hajek u glavnoj ulozi hrana za glumce spremana upravo prema receptima iz “Fridinih fijesti”. Iz poznate Glasnikove `kuhinje`, ovog putа i doslovno iz kuhinje, stigla je uzbudljiva knjiga `Fridine fijeste`. To je intrigantna i raskošna knjiga o gastronomskom životu slavne slikarke Fride Kalo. Autori Gvadalupe Rivera i Kole Mari-Pjer priredili su bogato dokumentovanu prezentaciju kulinarskih navika velike Fride. U knjizi su na zanimljiv i originalan način ispričana sećanja Fridinih najbližih i izložene dragocene porodične fotografije. Knjiga sadrži više od 100 recepata za jela koja je Frida volela da priprema, kao i izuzetne ilustracije tih jela. Tu su i maestralne fotografije mrtve prirode, inspirisane Fridinim slikama. Fridino ime priziva tajanstvenost, čaroliju i Meksiko. Ova lepa knjiga baca novo svetlo na već poznatu legendu. Frida je bila veliki entuzijasta i svaka prilika je bila razlog za radovanje. Slavila je rođendane i praznike posvećene svecima, krštenja i sve nacionalne svetkovine. Tih dana Frida je volela da sprema tradicionalna meksička jela, omiljena njenom voljenom suprugu Dijegu Riveri. Ljubiteljima Fridinog dela ova knjiga biće dobrodošla i neprocenjiva u biblioteci, a onima koji ne poznaju njen život – biće odličan i zanimljiv uvod u upoznavanje. Bodljikave kruške u zelenom pipijan sosu, supa od škampa, piletina u marinadi, pa škampi u marinadi, ljuti voćni paprikaš, salate i sosovi u ogromnim činijama, avokado, pasulj, rotkvice... meksička hrana sva u slikama koje prosto mame iz knjige „Fridine fijeste, Recepti i sećanja na život sa Fridom Kalo“, autorki Gvadalupe Rivere i Mari-Pjer Kole. Ova jela Frida Kalo spremala je za svoj rođendan u julu, a priređivala je velike večernje zabave na koje je pozivala „pola Meksika“, marijače, žene u živopisnim nošnjama, ljude iz Pariza, Londona i Njujorka. U čuvenoj Plavoj kući, koju su Frida i Dijego uredili u vatrometu boja i ukrasili velikim slikarskim platnima, tada su se pili tekila, pivo u kriglama, svuda je bilo aranžirano voće uklopljeno sa crvenim mušemama i šarenim salvetama. Kao slikarska mrtva priroda. Posebnu pažnju Frida je poklanjala desertima, puslicama i nugat kockama i karamelama, zato što su je podsećali na detinjstvo. U pripremnim spiskovima gostiju i recepata, Fridi su pomagali porodica i prijatelji, pa i kćerke njenog muža Dijega Rivere iz braka sa književnicom Lupe Marin. Jedna od njih Gvadalupe Rivera napisala je ovu knjigu u saradnji sa novinarkom Mari-Pjer Kole, uz živopisne fotografije Ignasija Urkisa, a kod nas je ovo delo objavljeno u „Službenom glasniku“, u prevodu Nikole Z. Krznarića. Ovo je knjiga sećanja nekadašnje devojčice, koja je uz Fridu Kalo i oca Dijega Riveru formirala svoj ukus, stavove i buduće pozive, postajući profesorka prava, savezna poslanica u Kongresu, senatorka, ambasadorka Meksika u različitim međunarodnim organizacijama, dobitnica Nacionalne nagrade za ekonomiju i vodeća članica mnogih kulturnih organizacija. Napisala je nekoliko knjiga o životu svog oca, a ova posebno opisuje gozbe o nacionalnim i verskim praznicima. „Naučila sam da posmatram svet kroz način na koji su živeli Frida i Dijego“, piše Gvadalupe Rivera. Fridin kreativni pristup životu i umetnosti pripremanja jela opisan je u knjizi kroz dvanaest fijesta, karakterističnih za svaki mesec, među kojima su Posade za Božić, Dan mrtvih, meksički nacionalni praznici kada se Dijego družio sa bivšim revolucionarima i političarima, proslava „Obrok na vezenim stolnjacima“. Više od stotinu recepata tradicionalnih meksičkih jela iz bakinih beležnica, čak i od bivše Dijegove supruge Lupe, nalazi se u ovim sećanjima. Mnoštvo ljudi prelazi preko stranica knjige, ispunjavajući obede i proslave razgovorima o Frojdu, Lorki, komunizmu i melodijama meksičkih ljubavnih pesama: „Tebi dolazim da pevam najlepšu pesmu svoju...“, dok Frida ponosno korača u širokim suknjama, sa cvećem u kosi. Njen i Dijegov život, ispunjen radom, predavanjima, putovanjima i druženjem, obogaćen je vatrometom boja, plodovima prirode i duha. Za septembarski nacionalni praznik Frida je pored ostalog na spisak jela dodala paprike u sosu od oraha. O poreklu ovog jela Gvadalupe Rivera pripoveda da su žene Puebla, početkom 19. veka, prilikom posete jednog od prvih meksičkih predsednika, a neposredno posle zadobijanja nezavisnosti, želele da naprave nešto nesvakidašnje te su pripremile te paprike u sosu od oraha. To povrće punjeno je mlevenim mesom i umočeno u sos od sveže mlevenih oraha, pa garnirano semenkama nara. „U čast predsednika Meksika u jelu su bile zelene paprike, beli samleveni plod oraha i crvene semenke nara“, piše Gvadalupe. Za nacionalni praznik Frida je spremala pirinač u boji zastave, a sto je aranžirala tako što je pored cveća u raznobojne bodljikave kruške, nar i limete, pobola meksičke zastavice, stvarajući mrtvu prirodu kao sa slike. Devet dana pred Božić održavane su svečanosti Posade kada su lomljene pinjate, igračke od papira, keramike ili platna, napunjene igračkama i bombonama. Frida je volela ove Božićne svetkovine, kao i Bogojavljenje kada je kupovala Bogojavljenski kolač sa figurom deteta Hrista u unutrašnjosti. Plava kuća je sve do februara primala decu iz susedstva, porodicu i prijatelje. Može se reći da je čitav njen život bio svetkovina, uprkos bolesti i životnim udarcima. Pustolovina u zlu. Ukusna bodljikava kruška. KNJIGU ŠALJEM KAO PREPORUČENU TISKOVINU UZ PRETHODNU DOPLATU POŠTARINE

K011 RTS izdavaštvo objavilo je knjigu Šest nemogućih stvari pre ručka. Autorka je Marija Mišić, novinarka Radio Beograda koja već više od 20 godina vodi emisiju Korak ka nauci. Jedna od rubrika emisije prerasla je 2018. godine u knjigu `Šest nemogućih stvari pre ručka`, pa smo tim povodom sa Marijom Mišić razgovarali u desetoj epizodi Eureke Kakva je veza Vaše knjige i emisije? Knjiga je nastala iz istoimene rubrike, odnosno od materijala koji se sakupljao prethodnih 7 godina. Rubrika je nastala kada je emisija dobila termin u 13 časova, dakle pre ručka. Pretpostavljam da ime rubrike golica radoznalost, a tu postoji još jedna knjiška veza. u Alisi Luisa Kerola postoji rečenica koju izgovara kraljica: `Ne mogu da podnesem više od 6 nemogućih stvari pre ručka`. Prosto sam želela da se malo našalim i da budem iskrena, htela sam da proverim i svoje kolege i slušaoce koliko će se njih setiti i prepoznati odjek te rečenice. To nije jedina veza sa Luisom Kerolom? Odlučili smo da ovu knjgu objavimo u godini kada se obeležava 120 godina od njegove smrti. Ona je redakcijski projekat, iza nje stoji Program za decu i mlade Prvog programa Radio Beograda. Dakle u čast Luisu Kerolu koji zapravo i nije bio Luis Kerol, već Čarls Latvidž Dodžson. S obzirom da je bio viktorijanski matematičar, u sve što je napisao uneo je i više od solidnog poznavanja nauke, a taj viktorijanski period poznat je i kao period zagonetki, premetalica, rebusa, tako da je mnoge zagonetke postavio i u knjigama o Alisi. Koliko je on za vas inspiracija u poslu kojim se bavite? Koliko njegov odnos prema svetu, prema nauci, prema mladima, pokreće i vas? Kao dete, iskreno, nisam volela Alisu. Kada čitate knjigu bez slika, imate prava da zamislite sve onako kako želite. Međutim, kada imate ilustraciju, onda je to tuđa slika. Meni su kao detetu zapale knjige u kojima mi se ilustracije nisu dopadale pa nisam volela Kerola. Moram da priznam da sam se sa njim, Alisom i matematičkim zadacima sprijateljila tek u kasnijim godinama i preko nekih drugih knjiga. Kada smo kod ilustracija, Vaša knjiga svojim izgledom podseća na meni u restoranu. Kako je izgledao rad na njoj? Knjga kad se okrene liči na stolnjak na kome se nalazi tanjir i kašika da može sve lepo da se zahvati. Nije baš uobičajeno da se predjela jedu kašikom, a ovo su nekakve naučne grickalice za svaki dan. Međutim, ilustrator Nemanja Đorđević, naš dugogodišnji saradnik, osmislio je ovaj tanjir jer ga je inspirisala supa u kojoj deca love razne oblike, pa se tu nalazi ponešto od onoga čega ima u knjizi. Dok sam čitala knjigu stekla sam utisak da je baš kao Alisa bliska i deci i odraslima, da će ih uvek iznenaditi, da će saznati nešto novo i nešto za šta misle da je stvarno nemoguće. Koga ste vi imali u vidu kao svoju publiku? Publika emisije Korak ka nauci i čitave te naše horizontale jesu uglavnom tinejdžeri. S obzriom da na Prvom programu, nažalost, nemamo drugu emisiju koja se bavi naukom, trudimo se da Korak ka nauci pokrije sve uzraste. Za mene kao novinara to nije srećna okolnost. Mislim da treba da postoji ciljna grupa. Međutim, situacija je takva i ciljamo na one koji su radoznali i nastojimo da im pružimo neku informaciju, ali pre svega da ih zainteresujemo za nešto. Možda su nemoguće stvari najbolji primer za to. One ne daju mnogo objašnjenja, više su kao ideja za razmišljanje. Kako dobijate ideje za ove priče, kako pronalazite informacije i kako izgleda taj proces? Studirala sam književnost i nikada nisam razmišljala da se bavim naukom na bilo koji način. Malo sam i bežala od prirodnih nauka u gimnaziji, ali ko ne plati na mostu, plati na ćupriji. Tako mene dočeka to 1996. u radiju i kao jedinu pripremu, ali zaista dobru, imala sam radijski Drugi i Treći program. Mislim da sam tu, uz prirodnu sklonost da ne mogu baš lako da se upecam na nemoguće, odnosno nelogične stvari, stekla obuku koju mladi svet danas stiče u Istraživačkoj stanici Petnica. Takođe sam učila od mladih ljudi koji su mi dolazili u emisiju. Danas na odmor ne idem bez neke naučnopopularne knjige, a na kafu ne idem bez sveske i olovke pa sve što nađem pribeležim. Nećete verovati, ali na najenemogućijim mestima se nalaze odjeci nauke. Kako ste odlučili da se bavite novinarstvom u oblasti nauke? Mislim da se to negde naslonilo na moje lične osobine, na potrebu da budem okružena logičnim stvarima i pojavama, onim što može da se objasni. A sticaj okolnosti je bio takav da sam dobila ono što sam priželjkivala, a za šta nisam ni bila svesna da priželjkujem. Kada smo 1996. godine dobili taj jedan sat, kao odrasla, formirana osoba bila sam u situaciji da tek počinjem nešto. Bila sam zadovoljna da mi daju i jednu rubriku u tom jednom satu. Međutim, dobila sam čitavu emisiju. Šta je cilj emisije? Pokušaj da se menja onos prema nauci, da se stvori zdrava atmosfera u društvu. Ne kažem da emisija to može da postigne, ali je jedan od šrafića koji drži konstrukciju. Sa druge strane postoji i taj motivacioni nivo, obraćanje pojedincu u dva pravca: da oni koji nas čuju vide da je to nešto što mogu oni, ali i neka vrsta trbine za mlade ljude kji se već zanimaju za nauku da pokažu šta rade i dobiju neku povratnu informaciju. Kada bismo sklopili jedan trougao vaše emisije, tu su mladi, nauka, radio, tri strane među kojima nekad ima i nerazumevanja. Naučnici nemaju uvek vremena da se obrate mladima, a mediji nemaju vremena da se obrate nauci. Kako vi to spajate? Nisu nespojive. Senzibilitet savremenog mladog čoveka je drugačiji. Ako imamo u vidu starinski analogni radio, on možda ne ide u z mladog čoveka. Međutim, itekako je to medij koji može da bude savremen i ima budućnost. Upravo na ovakav način na kakav ima vaš radio. Radio je prenosiv, ne obavezuje vas da ga gledate, dovoljno je da slušate. Opet jedna od definicija radija koju volim jeste da je radio medij za ljude s maštom. Stvarate svoje slike i tu se opet vraćamo na Luisa Kerola.

Odlomak iz Radnika i seljaka: HISTORY CHANNEL (Lora pro nobis – 3) Obratite pažnju u Kapou na kadar u kome Riva izvršava samoubistvo bacivši se na električnu ogradu: čovek koji se u tom trenutku odluči za vožnju kamere unapred, kako bi što bolje kadrirao mrtvo telo – pažljivo smeštajući podignutu ruku u ćošak finalne kompozicije – taj je čovek vredan najdubljeg prezira. Jacques Rivette From: [email protected] To: [email protected] Date: 25. Jan. 23:55 Štovani gospodine Krez, Već punih mjeseca dana nadzirem Vašu nadzornu kameru. Mogao bih Vam o njoj sastaviti detaljan izvještaj, uključujući fotografije koje sam načinio u različita doba dana i iz različitih uglova da posluže kao dokazni materijal. Koliko god izgledalo infantilno, snimati napravu za snimanje predstavljalo je za mene stanoviti, mada tjeskoban, izazov. Dosad sam u tri navrata pismenim putem prosvjedovao, a jednom čak i osobno došao u policijsku upravu, tražeći da se dotična sprava ukloni ili preusmjeri tako da ne vrši agresiju na moju intimu. Budući da sam svaki put bio ignoriran ili nepristojno odbijen, odlučio sam preskočiti niže stepenice i obratiti se direktno Vama, načelniku policijske uprave, iako bez realne nade da ćete ovaj dopis uopće pročitati, a kamoli poduzeti nešto u smislu uvažavanja mojeg zahtjeva. To, međutim, ne znači da ću odustati. S vremenom sam shvatio kako se vrijeme – nasuprot raširenom uvjerenju – najbrže troši uz fatalističko prihvaćanje datosti i meku socijalnu prilagodbu. Ukratko, da ponovim ono što sam već tri puta naglasio Vašim blaziranim i neotesanim službenicima: nadzorna kamera u Ulici oslobođenja, u neposrednoj blizini križanja s Goličkom, postavljena je na fasadi peterokatnice otprilike po sredini drugoga kata (ili možda malo više) i usmjerena je – nominalno – prema podružnici Sberbank-a koja se nalazi u prizemlju na suprotnoj strani ceste. Do ostakljene podružnice Sberbank-a, hiperdizajnirana interijera, neukusnog do povraćanja, nalaze se još dopadljiva mala pekara, odakle se šire topli i slani mirisi nepodložni videorecepciji, prodavaonica talijanskih cipela, sva u žućkastim tonovima, i haustor zgrade u kojoj živim, službena adresa: Ulica oslobođenja br. 28. No potpuno je jasno da se u vidokrugu Vaše nadzorne kamere nalazi i prozor moga stana na prvome katu, smješten malo ulijevo iznad spomenute bankarske ispostave. Za nevolju je to dvostruki francuski prozor, širok gotovo dva metra, pa shodno tome objektiv Vašeg sigurnosnog uređaja prodire i obuhvaća (bilježi, kontrolira, špijunira, registrira, snima) dobru trećinu sobe koju koristim kao radni prostor, a to ne mogu doživjeti drugačije nego kao bezočan akt nasilja nad mojom privatnošću. Ne znam koliko je takav stav dostupan Vašem policijskom umu (zamišljam ga kao nedovoljno skuhano jaje, s meckavim žutanjkom), ali kada okolnosti nastupe tako da se putanje javne sigurnosti i moje privatnosti neopravdano ukrste, bez razmišljanja se stavljam na svoju stranu. To da Vaši podređeni, pretpostavljam školovani špiclovi, ili (još gore) lica na dežurstvu s par razreda pučke škole i kvocijentom inteligencije mahovine, uz pomoć banalnoga tehničkog pomagala ulaze kroz moj prozor i promatraju na ekranu što ja činim unutar svoja četiri zida – čak i kada ništa ne činim, jer je dovoljno već to što mi nije dopušteno da se osjećam samim – za mene je potpuno neprihvatljivo. Da ne govorim koliko mi je gadljivo. Koliko mi je uvredljivo. A k tome ne mogu podnijeti zavjese. Ne želim zbog imbecilne policijske samovolje na svoj prozor navlačiti teške zastore, gospodine načelniče, jer bih se bez danje svjetlosti vjerojatno ugasio, ona mi je nužna kao opozicija mojem unutrašnjem mraku, s kojim Vas – budite bez brige – nemam namjeru upoznavati. Moj je dakle zahtjev krajnje jednostavan: premjestite Vašu nadzornu kameru na primjerenije mjesto, ili je u najmanju ruku zakrenite prema dolje za 20 do 25 stupnjeva (postupak od nekoliko minuta), tako da podružnica Sberbank-a i dalje bude u njenom fokusu, a da moja malenkost i prostor moje intime ostanu izvan domašaja Vašega brižnog elektronskog oka. Zar to nije prosto? Zar to ne iziskuje najmanji mogući napor s Vaše strane? Ja doista nemam ništa protiv toga da bdijete nad dnevnim utrškom bandita koji gule ovaj narod po visokim kamatnim stopama, niti da pod firmom tobožnje zaštite nacionalne sigurnosti kontrolirate ponašanje općinstva na javnim mjestima (jer je, koliko sam se uspio informirati, nekoliko stotina ovakvih kamera raspoređeno po čitavom gradu), no nisam toliko solidaran građanin da bih zbog toga podnosio policijsku invaziju na svoju ličnu autonomiju. Uvjeravam Vas, gospodine načelniče, da sa svoga prozora ne mogu niti ozbiljnije remetiti javni red i mir, a kamoli ugroziti sigurnosne prilike i opću stabilnost ovoga dijela grada. Nemam ekshibicionističkih sklonosti. Ne spadam među poremećene tipove koji će se iz čista mira razgaćiti i privlačiti pozornost prolaznika. Čak ni Vaš istrenirani policijski mozak ne bi uspio smisliti sablazan koju bih ja odavde mogao izvesti i koja bi bila dostatan razlog da me se drži na oku. U ovim godinama više nisam u stanju ni zdušnije dahtati nad djevojkama koje ponosno, najčešće s nespretnom vulgarnošću, šeću guzičice Ulicom oslobođenja. I dalje promatram, to da, ali sada bez traga žudnje, gospodine načelniče, jedva da još uspijevam dodati notu sjete na ravnodušnost. Ipak, pošto se uporno oglušujete na moju molbu, zaključujem da Vam je moj slučaj zbog nečeg interesantan. Nečim očigledno privlačim Vašu pozornost. Zbog nečega Vam je naročito stalo da sitničavo njuškate po mojoj osobnoj sferi, u koju nitko – a pogotovo ne elektronski opremljene snage državnog redarstva – ne bi smio imati pravo uvida. Kako da Vas privolim da me skinete s nišana? Kako da utolim Vašu voajersku glad? Bi li pomoglo ako Vas kratko uputim u svoje sasvim konvencionalne stambene prilike (i prema tome dnevne navike), ako Vam predočim nekoliko kadrova koje Vaša nadzorna kamera – u čijem je optičkom polju tek trećina moje radne sobe – nije u stanju registrirati? Pa dobro, pokušajmo. Desno od prozora, iz perspektive Vašeg osujećenog teleskopa, nalazi se pisaći stol od potamnjele hrastovine, mjestimično izbrazdan po obodima, s blago ulegnutom radnom plohom, na njemu dvije-tri nesređene hrpe papira i knjiga, te laptop demodirane serije (toshiba) na čijem se poklopcu mogu vidjeti tragovi cigaretnog pepela i skorenih kapljica kave; do njega je biblioteka koja se podiže do stropa, također nesređena, uglavnom biografije i historiografski naslovi (prikladno mojem zapostavljenom zvanju), više fotografija raspoređenih po policama, izdvajam uspomenu s vjenčanja mojih roditelja u okviru od lažnog mahagonija; prva vrata iz hodnika vode u skučenu kuhinju, stol ispod prozora s kariranim (crveno-bijelim) plastičnim stolnjakom, na njemu košara za voće od pletenoga pruća u čijim se žljebovima gnijezdi višegodišnja, slijepljena prašina, plinski šporet, blijedozeleni kuhinjski elementi koji su u donjem dijelu impregnirani tankim slojem masnoće, balkončić veličine četiriju ljudskih stopa što gleda na vežu; sljedeća su vrata od spavaće sobe moje kćerke u koju Vas ne kanim uvoditi, a do njih ulaz u moju spavaonicu gdje nema ničega vrijednog spomena (osim ako Vas zanima tragično škripavi krevet od orahovine i čaša za protezu na noćnom ormariću); samim hodnikom dominira starinski samostojeći čiviluk, obiteljsko naslijeđe, ukrašen s više stotina rupica koje su udarničkim radom izbušili nevidljivi drvožderi, na zidovima opet fotografije, fotografije, mrtvi, mrtvi; naposljetku jednostavno kupatilo u bijelim pločicama, ovalni lavabo, slavina obrasla brdašcima kamenca, ogledalo bez rama, solidna kada u kojoj, s jednom nogom prebačenom preko ruba, nahereno leži leš krupnijeg muškarca, čini se prerezana grla. S osobitim štovanjem, Milorad Baranovski, prof. povj. umr.

CeKaDe, 1987. Drugo, dopunjeno izdanje. Odlično očuvana. Tijesna mi bijaše pozornica Silna energija koja teče predstavom dobivena je ne samo redateljskom frazeologijom, što bi rekao Kamov atraktivnim spojevima, naturalističkih, mističnih, ekspresionističkih i simboličkih prizora zaodjevenih u spektakl, većiz velike predanosti ansambla ZKM: Slobodan Šnajder, Kamov, smrtopis, red. Branko Brezovec Tijesna mi bijaše pozornica Silna energija koja teče predstavom dobivena je ne samo redateljskom frazeologijom, što bi rekao Kamov atraktivnim spojevima, naturalističkih, mističnih, ekspresionističkih i simboličkih prizora zaodjevenih u spektakl, većiz velike predanosti ansambla Tijesna mi bijaše pozornica jer velebna je scenska mašta moja — parafraza stihova Janka Polića Kamova »tijesan mi bijaše vijek a velebna je duša moja« bio bi najkraći opis predstave Branka Brezovca prema jednoj od najboljih drama Slobodana Šnajdera Kamov, smrtopis, premijerno izvedenoj u Zagrebačkom kazalištu mladih. Vječni nemiri Šnajderov tekst, »freska iz života jednog problematičnog sveca«, kao u posljednjem samrtnom hropcu sabire drame života i književnosti Janka Polića Kamova, tog lica uvijek u prekršaju, u psovci, u vječnim nemirima što ih raspiruju Eros i Thanatos. U međuvremenu izmjenjuju se realni, snoviti i mitski prostori ispunjeni njegovim pobunama, koje Šnajder slaže u red: obitelj — društvo — zavičaj — žena, dramatizira njegove juriše na religiju, rad, ćudorednost, zakon. Mani Gotovac piše o Šnajderovu tekstu: »On pokazuje udes bića što je pokušalo svijetu ponuditi razliku« i svoj esej naslovljuje Misa za Kamova. Redatelj Branko Brezovec upravo tihom misom i započinje predstavu. Likovi Kamovljeva života i književnosti zakrabuljeni kukuljicama što prizivaju prizore Meštrovićeva reljefa Pieta u pol glasa mrmore gregorijanski koral. Suputnici njegova pakla skidaju kukuljice, iz poda se dižu stolovi oko kojih je okupljena Kamovljeva obitelj čiji je moto ispisan na stolnjacima: uči, štedi, radi. I Kamovljeva pobuna počinje, ali na način kakav samo Brezovec može smisliti. Pridodanim imenom Kamov, pobunjeni pjesnik prizivao je mit o Noinu sinu Kamu, koji je razgolitio pijana oca i bio proklet. Brezovec je Šnajderovoj drami učinio slično — razgolitio ju je (u doslovnom i metaforičkom smislu), no ne da je prokaže, nego da joj pojača šanse u ovom vremenu. Taj protivnik logocentrične tradicije stoga je od drame napravio, uvjetno rečeno, mjuzikl. Šnajderov tekst isprepleo je s pedesetak popularnih melodija uglavnom hrvatske i nešto eks-jugoslavenske estrade, koje je s odličnim smislom za kontekst odabrao Dario Bulić, a glazbeno preradio makedonski skladatelj Marjan Nećak. Pri uglazbljenju Smrtopisa Nećak se poslužio svim raspoloživim sredstvima prerađujući odabrane šlagere i rock u mnoštvo parafraziranih stilova, od opere, kantate do etna, dok su obrade iskorištene kao ironični komentari, asocijacije ili prepjevi te zajedno s Brezovčevim slikama i asocijacijama otvarale tekst novim slojevima čitanja, koji je slijedeći tragičnu sudbinu ukletoga buntovnika s početka stoljeća prizivao neke sličnosti i s današnjim vremenom. Spektakularan krajolik patnje Atraktivnim slikama u nekoliko planova redatelj je stvarao spektakularan krajolik patnje obojen satirikonskim slikama Erosa, kojima Kamov razara i poriče sve autoritete, oca (obitelj), crkvu (religiju), zavičaj (močvaru, blijedu ikonu) slijedeći trag svoga boga Dioniza na putu ka smrti kao zalogu slobode koju ne nalazi ni u njezinu prividu — putujućoj kazališnoj družini, ni kod salonskih revolucionara, ni tamo gdje ju je mislio naći — u tuđini. I svagdje ga prati, što Brezovac suptilno naglašava, kruh i krv. Kruh kao simbol doma i prezrene domovine (Khuen-Héderváry lomi domaći kruh), ali i kruh kao simbol vječnog opstanka misli. Krv kao tragovi biča, razdjevičenja, krv sušičavca, unutarnje krvarenje kojim je prožeta cijela predstava. Za stvaranje takva theatra mundi redatelj je pouzdane suradnike našao u kostimografkinji Doris Kristić, koreografkinji Jasni Frankić Brkljačić, a napose u scenografu Željku Zorici, koji maštovito širi prostorne i vremenske okvire, gradeći klaustrofobične prostore isto kao i bordele, čamce i brodove, koji će Kamova i Brezovca prenijeti u novu pečalbu. Jer mora se zapaziti da drugi dio postaje i Brezovčeva priča, gdje on sam sebe tematizira. Nakon scene gdje na brodu Galeb dekadentno društvo s Maršalom i opernom divom na čelu pjeva Kud plovi ovaj brod pojavljuje se plato nove pečalbe na koju asocira prepjev pjesme Barcelona, a u kojem se refren pjeva i kao Makedonija, no ta će slika postati jasna samo onima koji znaju da je redatelj posljednih desetak godina pečalbario u toj zemlji. Još je nekoliko asocijativnih nizova koje redatelj rasprostire po palimpsetu Šnajderova teksta, uključujući i poziciju sama autora u konteksu naše kulture, što predstavu povremeno zasićuje i čini je predugom, no i to je tipični Brezovec. Silna energija A šećer dolazi na kraju. Silna energija koja teče predstavom dobivena je ne samo redateljskom frazeologijom, što bi rekao Kamov atraktivnim spojevima, naturalističkih, mističnih, ekspresionističkih i simboličkih prizora zaodjevenih u spektakl, već iz velike predanosti ansambla. Mladi student Akademije Jasmin Telalović Kamova je prikazao teatralnošću tijela i glasa, suptilno naznačujući frojdovsku ikonografiju lika i dionizijske žudnje, bunt koji kliče Suncu. Nataši Dorčić namijenjena je uloga dvostruke figure, koja u sebi sadrži incestuozne žudnje glavnoga junaka. Igrala je majku i razbludnicu iz satirikonskih prizora te pokazala da može sve bez zadrške i srama s glumačkom prirodnošću i lakoćom koja očarava. Glumačke i pjevačke sposobnosti Galijana Pahora kao voditelja glumačke družine dragocjenost su, što naše kazalište premalo koristi. Šarmantna dijaboličnost njegova lika bila je jedan od važnih pokretača i pratitelja Kamovljeva puta, ono bakhovsko načelo zamamne i lažne slobode. Jednakom energijom spomenutima se pridružila i Suzana Brezovec (Kitty), ali i Pjer Meničanin, Danijel Ljuboja, Marica Vidušić, Damir Šaban, Katarina Bistrović Darvaš, Zoran Čubrilo i drugi. Jest da je predstava kao i u slučaju Meštra dvadesetak minuta preduga i da je i ovaj put redatelj pretjerao u gomilanju scena previše šireći asocijativna polja, ali to je Branko Brezovec. Gordana Ostović Slobodan Šnajder (Zagreb, 8. srpnja 1948.) je hrvatski pisac i publicist. Životopis Diplomirao je filozofiju i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je suosnivač i urednik teatrološkog časopisa „Prolog“, te urednik edicije izdavačke kuće Cekade. Novele, eseje i kazališne komade objavljuje od 1966. godine. Od siječnja do lipnja 1993. bio je kolumnist dnevnika Glas Slavonije (Početnica za melankolike), a od 1994. do 2013. riječkog Novog lista (Opasne veze). Izbor političkih kolumna koje je pisao u riječkom “Novom listu” od 1994. do 1999. objavio je u knjizi “Kardinalna greška”, a od 1999. do sredine 2004. u knjizi “Umrijeti pod zvijezdom”. Kolumne, kao i drame, imaju svojih poštovatelja i oponenata. Od 2001. do 2004. bio je ravnatelj ZKM-a. Čest je suradnik 3-eg programa Hrvatskoga radija. Svoj prvi roman „Morendo“ objavio je 2012. Važnije praizvedbe Prva profesionalna izvedba bio je “Minigolf”, 1968, u tadašnjem Zagrebačkom dramskom kazalištu (danas Dramsko kazalište Gavella) u režiji Dina Radojevića. U zagrebačkom Hrvatskome narodnom kazalištu praizvedena su tri njegova djela, “Kamov, smrtopis” 1978. i “Držićev san” 1980. u režiji Ljubiše Ristića, te 2003. “Nevjesta od vjetra” u režiji Ivice Boban. “Kamov, smrtopis” izveden je 2003. u Zagrebačkom kazalištu mladih u režiji Branka Brezovca. “Dumanske tišine” idu u red njegovih izvođenijih tekstova: Varaždin, Bitola (režija Vlado Milčin), Zagreb, Rijeka (režija Zlatko Sviben), Novi Sad (režija Mira Erceg). Njegova drama koja je do danas predmet žestokih sporenja “Hrvatski Faust” imala je hrvatsku praizvedbu na Splitskom ljetu 1982. u režiji Dina Radojevića, da bi potom bila izvedena u Jugoslavenskom dramskom pozorištu u režiji Slobodana Unkovskog. Šnajderov “izlazak u svijet” počeo je godinom 1987. i upravo tim tekstom – kad je Roberto Ciulli u Theateru a.d. Ruhr postavio njegovu dramu “Hrvatski Faust”, odigravši je oko 100 puta u njemačkim zemljama, Europi i SAD. Posljednja predstava u kako-tako redovitom nizu bila je “Bauhaus”, ZKM, režija Paolo Magelli, početak 1990. U 1990-ima isključen je iz hrvatskog kazališta političkom represijom i njegove drame nisu igrane do jeseni 1999. kad je u varaždinskom HNK-u Petar Veček postavio post-socijalistički grand-guignol “Kod Bijelog labuda”. Kako se politička zabrana nije dala protegnuti na Europu, upravo su u tom razdoblju mnogi njegovi tekstovi igrani izvan domovine, od Irske do Izraela: “Hrvatski Faust” (1993. u bečkom Burgtheateru, režija Hans Hollmann); “Zmijin svlak” (Tübingen, praizvedba koju je režirao Manfred Weber), Mülheim (Roberto Ciulli), Frankfurt/Main, Veroli/Rim (režija Petar Veček, na jeziku izvornika), Oslo, Kopenhagen, Beč, Varšava, Krakov, Dublin, Beograd); “Utjeha sjevernih mora” (Frankfurt/Oder, praizvedba na njemačkom, režija Michael Funke, `Nevjesta od vjetra` (Bochum, na njemačkom, u režiji Wernera Schroetera). Miloš Lazin postavio je Šnajderovu dramu “Ines & Denise”, nastalu u naročitoj suradnji pisca i redatelja, praizvevši je u Sarajevu 1997. Iste godine drama je imala francusku premijeru u Villeneuve-lès-Avignon. Drama “Peto evanđelje”, pisana prema dnevniku Ilije Jakovljevića “Konclogor na Savi”, izvedena je u dvije verzije: njemačkoj, (Theater Kampnagel, Hamburg), te hrvatskoj (Zagreb, ZKM), obje 2004, u režiji Branka Brezovca. Praizvedba drame “Kosti u kamenu”, prema nekim elementima političke biografije Josipa Broza Tita, izvedena je (na makedonskom) u Bitoli, u režiji Branka Brezovca, 2007. godine. Tekst `Moja draga Tilla!`, pisan za lutke postavila je 2010. Kruna Tarle, u koprodukciji Zagrebačkog kazališta lutaka i berlinske lutkarske akademije HfS Ernst Busch, koja je svoju njemačku verziju istog naslova praizvela u Leverkusenu i Berlinu. Praizvedbu “Enciklopedije izgubljenog vremena” u Varaždinu, (2011) kao i praizvedbu “Kako je Dunda spasila domovinu” u Puli (Istarsko narodno kazalište, 2012), režirala je Snježana Banović. Nagrade i priznanja Nagrada Branko Gavella za dramu Hrvatski Faust (1982.) Nagrada Marin Držić za dramu Kosti u kamenu (2006.) Nagrada Marin Držić za dramu Kako je Dunda spasila domovinu (2008.) Nagrada Marin Držić za dramu Enciklopedija izgubljenog vremena (2009.) Priznanje Kraljevskog pozorišta Zetski dom s Cetinja, za najbolji dramski tekst inspiriran djelom i životom Danila Kiša, objavljen na cjelokupnom prostoru bivše Jugoslavije, za komediju “Enciklopedija izgubljenog vremena” (2010.) Počasni doktorat Univerziteta za audioviozualne umjetnosti ESRA u Skopju (2011.) Nagrada Meša Selimović za roman Doba Mjedi (2016.) Nagrada Radomir Konstantinović za roman Doba Mjedi (2016.) Nagrada Kočićevo pero za roman Doba Mjedi (2016.) Nagrada [email protected] za roman Doba Mjedi (2016.) Nagrada Mirko Kovač za roman Doba Mjedi (2016.) Nagrada Višnja Machiedo za najbolje književno-esejističko djelo napisano na hrvatskom jeziku za knjigu eseja `Umrijeti u Hrvatskoj` (2019.) Bibliografija Kamov (CKD, Zagreb 1978, 1987) YU ISBN 86-7091-061-6 Kamov, thanatographie (na francuskom, prijevod Nicolas Raljevic, Prozor edition, Paris 2019) ISBN 978-2-9558962-7-3 Hrvatski Faust (CKD, Zagreb 1981, 1988) YU Glasi iz Dubrave (CKD, Zagreb 1986) YU Radosna apokalipsa (IC Rijeka, Rijeka 1988) YU ISBN 86-7071-083-8 Kroatischer Faust (Burgtheater, Vienna 1993) Utjeha sjevernih mora (Durieux, Zagreb 1996) ISBN 953-188-057-3 Knjiga o sitnom, proza (Konzor, Zagreb 1996) ISBN 953-6317-28-1 Kardinalna greška (Novi list – Adamić, Rijeka 1999) ISBN 953-6531-52-6 La dépouille du serpent, (na francuskom, prijevod Mireille Robin, L`espace d`un instant, Pariz 2002) ISBN 2-9516638-6-2 Nevjesta od vjetra (Durieux, Zagreb 2003) ISBN 953-188-165-0 Umrijeti pod zvijezdom (Novi list – Adamić, Rijeka 2005) ISBN 953-219-236-0 Le Faust croate (prijevod Mireille Robin, L`espace d`un instant, Pariz 2005) ISBN 2-915037-17-5 Odabrana djela kod Prometeja, Zagreb, devet svezaka u tri kola, 2005-2007: Knjiga o sitnom, proza, dramoleti, sv. prvi (Prometej, Zagreb 2005) ISBN 953-6460-51-3 Kaspariana, eseji, sv. drugi (Prometej, Zagreb 2005) ISBN 953-6460-52-1 Smrtopis, drame, sv. treći (Prometej, Zagreb 2005) ISBN 953-6460-53-X Početnica za melankolike, sv. četvrti (Prometej, Zagreb 2006) ISBN 953-6460-63-7 Radosna apokalipsa, eseji, kritike; sv. peti (Prometej, Zagreb 2006) ISBN 953-6460-63-7 Bosanske drame, sv. šesti (Prometej, Zagreb 2006) ISBN 953-6460-63-7 San o mostu, sv. sedmi (Prometej, Zagreb 2007) ISBN 978-953-6460-76-2 Neka gospođica B., sv. osmi (Prometej, Zagreb 2007) ISBN 978-953-6460-77-9 Faustova oklada, sv. deveti (Prometej, Zagreb 2007) ISBN 978-953-6460-78-6 505 s crtom, pripovijetke (Profil International, Zagreb 2007) ISBN 978-953-12-0551-1 Kosti u kamenu, drama (Kazalište, Vol. XVII, No. 37/38, 2009) Morendo, roman (Profil International, Zagreb 2011) ISBN 978-953-319-264-2 Hrvatski Faust i drugi drami (na makedonskom, izbor i prijevod Jelena Lužina), BLESOK, Skopje 2011) Le Cinquième évangile (L`espace d`un instant, Pariz 2012) ISBN 978-2-915037-66-1 Tri pjesi (na ruskom, izbor Larisa Savelljeva, prijevod Natalija Vagapova, Larisa Saveljeva, Tri kvadrata, Moskva, 2012) ISBN 978-5-94607-171-0 Svjetlucanje kome, časopis Forum, broj 1-3, Zagreb, 2015. ISSN 0015-8445 Umrijeti u Hrvatskoj : pet eseja (Fraktura, Zagreb 2019), ISBN 978-953358129-3 Doba mjedi (TIM press, Zagreb 2015) ISBN 978-953-8075-11-7 II. izdanje (TIM press, Zagreb 2016) ISBN 978-953-8075-19-3 III. izdanje (TIM press, Zagreb 2018) ISBN 978-953-8075-36-0 IV. hrvatsko odnosno I. srpsko izdanje (Akademska knjiga, Novi Sad 2021), ISBN 978-86-6263-347-7 V. izdanje (Fraktura, Zagreb 2022) ISBN 978-953839801-8 Doba brona (na slovenskom, prijevod Sonja Polanc, V.B.Z. Ljubljana, Ljubljana 2017) ISBN 978-961-6468-97-8 Исцелување на светот (Isceluvanje na svetot, na makedonskom, prijevod Vladimir Jankovski, Antolog, Skopje 2018) ISBN 978-608-243-314-1 Reparatur der Welt (na njemačkom, prijevod Mirjana i Klaus Wittmann, Paul Zsolnay Verlag, Wien 2019) ISBN 978-3-552-0592-4-5 La riparazione del mondo (na talijanskom, prijevod Alice Parmeggiani, Solferino, Milano 2019) ISBN|978-88-282-0273-8 Die Reparatie van de wereld (na nizozemskom, prijevod Roel Schuyt, Wereldbibliothek, Amsterdam 2020) ISBN 978 90 284 5046 2 La reparation du monde (na francuskom, prijevod Harita Wybrands, Liana Levi, Pariz 2021) ISBN 979-10-349-0349-8 Мідна доба (Midna doba, na ukrajinskom, prijevod Andrij Ljubka, НОРА-ДРУК, Kijev 2021) ISBN 978-966-688-055-3 Rézkorszak (na mađarskom, prijevod Csordás Gábor, Vince Kiadó, Budimpešta 2022) ISBN 978-963-3031-09-4 Боснійські драми (Bosnijski drami, in Ukrainian, na ukrajinskom, prijevod Ala Tatarenko,Vidavnictvo Aneti Antonenko, Lavov 2021) ISBN