Komplet Majkla Murkoka u okviru edicije „Plava ptica“ 1. ELRIK OD MELNIBONEA (knj. 37) 2. MORNAR NA MORU SUDBINE (knj. 54) 3. ZLA KOB BELOG VUKA (knj. 69) 4. KULA KOJA IŠČEZAVA (knj. 87) 5. VITEZ SUDBINE 1 (knj. 101) 6. VITEZ SUDBINE 2 (knj. 102) PLAVA PTICA“, Knj. 54 Majkl Murkok, MORNAR NA MORU SUDBINE Autor - osoba Murkok, Majkl Naslov Mornar na moru sudbine : nova pripovest o Erliku od Melnibonea / napisao Majkl Murkok ; [prevela Mirjana Matarić-Radovanov ; ilustracije Božidar Veselinović] Jedinstveni naslov ǂThe ǂsailor on the seas of fate. scc Vrsta građe roman Jezik srpski Godina 1979 Izdavanje i proizvodnja Beograd : „Jugoslavija“ : Prosveta, 1979 Fizički opis 245 str. : ilustr. ; 20 cm Drugi autori - osoba Matarić-Radovanov, Mirjana N. Veselinović, Božidar Zbirka Plava ptica : knjiga za mlade i stare ; knj. 54 Napomene Prevod dela: The sailor on the seas of fate. Vrli Elrik je poslednji izdanak sjajne vladarske loze Melnibonea, čudesne zemlje u ko joj se nekad beše sakupila sva mudrost ovog sveta: slavan po moći, blagu, znanju i vrlinama svojih žitelja, Melnibone je vekovima gospodario čitavim znanim svetom. Ali, sa prolaskom vremena, i cjaj Melnibonea počeo je tamniti: novi se narodi pojaviše na rubu carevine, neobuzdani i mladi, i dovedoše svet na ivicu haosa. Samom Elriku – umnom i osećajnom vladaru – bi osporen Rubinski presto, i da bi sačuvao svoj posed, i ponovo učvrstio svoj tron, mladi vladar morao je poći u potragu za čudesnim mačom, Olujnikom, čijom bi pomoći ponovo vratio slavu i sjaj Melniboneu. Ali traganje za Olujnikom – opisano u knjizi „Elrik od Melnibonea“, objavljenoj u prethodnom kolu „Plave ptice“ – uprkos svemu, nije i najveća pustolovina Elrikovog života. Jer, nije dovoljno to što su izdajničke namere najbližih rođaka mladog vladara obuzdane, niti što je upad varvarskih hordi u Melnibone doživeo neslavan kraj. Elrik shvata da je stari svet nepovratno nestao, i da se na njegovim ruševinama ne može obnavljati nekadašnja besprimerna slava Melnibonea. Stoga, sa moćnim Olujnikom u ruci, pokoravajući se volji sudbine, Elrik polazi u još neizvesniju pustolovinu: da upozna taj novi svet što se rađa, da proveri snagu tih novih naroda što streme jednoj drukčijoj budućnosti, i da pronađe vlastito mesto u njemu. Autor - osoba Murkok, Majkl Naslov Zla kob Belog vuka : treća knjiga velike sage o Elriku od Melnibonea / napisao Majkl Murkok ; [preveo Dragan Vidić-Vidrag ; ilustracije Jevrem Milanović] Jedinstveni naslov ǂThe ǂWeird of the White Wolf. srpski jezik Vrsta građe roman Jezik srpski Godina 1981 Izdavanje i proizvodnja Beograd : Jugoslavija : Prosveta, 1981 Fizički opis 208 str. : ilustr. ; 20 cm Drugi autori - osoba Vidić, Dragan Milanović, Jevrem Zbirka Plava ptica : knjiga za mlade i stare ; ǂknj. ǂ69 (Plast.) Napomene Prevod dela: The Weird of the White Wolf. Tiraž 10.000. „...Kada mi je bilo devet godina, čitao sam Olujnika Majkla Murkoka, i to čitanje mi je promenilo život. Elrik od Melnibonea mi je ušao u glavu, kao da je oduvek u njoj i bio. Bio sam rešen da pročitam sve što je Majk Murkok napisao, da pročitam sve objavljene avanture albino princa naoružanog crnim mačem. Čitao sam samo Elrika dok nisam, godinu dana kasnije, naleteo na primerak Usnule čarobnice i otkrio druge strane Šampiona Večnosti – junake i protagoniste drugih Murkokovih knjiga – i to koliko su i oni sami Elrik. To me je uputilo da ih sve iščitam, pa sam tako tokom sledeće dve godine otkrio Džerija Kornelijusa i Karla Glogauera, Dorijana Hokmuna, Koruma i sve druge (no, jesu li oni uopšte „drugi“?). A imao sam i veliku sreću: moja želja da pročitam Murkoka podudarila se sa željom koju je imala i britanska izdavačka industrija da objavi sve što je ovaj dotad bio napisao, pa sam na to trošio svoj džeparac. U jednoj majušnoj knjižari u Brajtonu, pronašao sam Majklov kratki roman objavljen samostalno čiji je naslov bio – Oči čoveka od žada, za kojeg niko nikad ranije nije čuo. Bilo mi je tada dvanaest godina i imao sam utisak da je taj roman tu samo za mene. Upijao sam te knjige u sebe: postale su deo mene, veoma intimni deo mene. Ponekad, kada me pitaju da navedem svoje uzore, zaboravim da spomenem Majkla Murkoka, zbog toga što je Majkovo delo, progutano, čitano i ponovo čitano, uneto u mene još dok sam bio u fazi formiranja, te je manje uticaj na ovo što sam i na moje mišljenje, a više je u samoj suštini onog što jesam...“ – Nil Gejman. Majkl Murkok ZLA KOB BELOG VUKA Svet u kome sada živi vrli Elrik, poslednji izdanak slavne loze koja je hiljadama godina vladala Melniboneom, sjajnim mitskim gradom čija je moć izgledala neuništiva, izmenio se: novi su se narodi pojavili na obzorju, puni poverenja u svoju divlju snagu i odlučni da u svoje ruke uzmu gospodstvo nad zemljama i morima. Elrik oseća da se mudrosti ne može učiti od knjiga, već od života: jer, Melnibone, čija se slava sve više kruni, sad već nije dovoljan sam sebi. Ali, gde je istina? U sadašnjosti? U budućnosti? Ili, možda, u prošlosti? U ovom Prostoru, ili možda u nekom drugom, kamo Elrik stiže posredstvom magije, ili voljom viših sila, koje su i same igračke u rukama još viših – takođe slugu drugih, neodgonetljivih sila... Brojna su iskušenja kroz koja Elrik mora proći, sa razočaravajućim osećanjem da je od svog cilja najdalje baš u trenutku kad poveruje da mu je najbliži. Prijatelje koje na svojim lutanjima stiče, snalazi, no pravilu, zla kob, koja je deo zle kobi samog Elrika; i tako Elrik ostaje vazda sam, moreplovac no morima sudbine, setni izgnanik iz vlastitog Prostora... Zla kob Belog vuka je treći roman u ciklusu o Elriku (prethodna dva, „Elrik od Melnibonea“ i „Mornar na Moru Sudbine“ objavljena su u ranijim kolima „Plave ptice“), i opisuje novu pustolovinu mladog princa, punu čudesa, strave i mračnih zbivanja – ali i plemenitog napora da se čovek, odan svojoj vrlini i svom cilju, uzvisi nad sudbinom i nemerljivim silama što bi da ga podrede svojim mračnim shemama. Plava ptica, vanredno izdanje, knj. 101 i 102. Autor - osoba Murkok, Majkl Naslov Vitez sudbine : povest o čarobnoj palici sa runskim zapisima. Sv. 1 / napisao Majkl Murkok ; [prevela Gordana Vučićević ; ilustracije Robert Kalmarević] Jedinstveni naslov ǂThe ǂJewel in the Skull. ǂThe ǂMad God“s Amulet. srpski jezik Vrsta građe roman Jezik srpski Godina 1980 Izdavanje i proizvodnja Beograd : Jugoslavija : Prosveta, 1980 Fizički opis 429 str. : ilustr. ; 20 cm Drugi autori - osoba Vučićević, Gordana Kalmarević, Robert Zbirka Plava ptica : knjiga za mlade i stare (Plast.) Napomene Vanredno izdanje u zbirci Prevod dela: The Jewel in the Skull; The Mad God“s Amulet. Autor - osoba Murkok, Majkl, 1939- = Moorcock, Michael, 1939- Naslov Vitez sudbine : povest o čarobnoj palici sa runskim zapisima. Sv. 2 / napisao Majkl Murkok ; [prevela Gordana Vučičević ; ilustracije Robert Kalmarević] Jedinstveni naslov The Sword Of Dawn ; The Runestaff. The Sword Of Dawn ; The Runestaff. srpski jezik Vrsta građe roman Jezik srpski Godina 1980 Izdanje Vanredno izd. Izdavanje i proizvodnja Beograd : Jugoslavija : Prosveta, 1980 Fizički opis 409 str. : ilustr. ; 20 cm Drugi autori - osoba Vučićević, Gordana, prevodilac, 1940- = Vučićević, Gordana, prevodilac, 1940- Kalmarević, Robert, 1955- = Kalmarević, Robert, 1955- Zbirka Plava ptica. knjiga za mlade i stare Napomene Prevod dela: The Sword Of Dawn ; The Runestaff. Majkl Murkok, VITEZ SUDBINE Preživevši atomsku kataklizmu, svet se, u jednoj dalekoj budućnosti, oporavlja od teških rana. Nove države i nove civilizacije izrastaju na ruševinama stare epohe, čiji tragovi još žive samo kao daleka, nevažna uspomena, kao izgubljeno, izbledelo, nedoživljeno predanje. Međutim, uprkos strahovitom iskustvu čovek se nije izmenio: ponovo je u vlasti sila što bi da njegovu prirodu usmere prema rušilačkom, prema tiraniji i svetskom gospodstvu što se temelji na nasilju. Senka zlokobnog Carstva Tame, čije su ambicije da ovlada čitavim zemaljskim prostorom, izdužuje se sve više, a zastave smrti vijore se, izgleda, u nezadrživom trijumfu. Ali, sudbina je drugačije odredila. Njeni izabranici, maleni u broju, spremni su da odlučno stanu na beleg zlu. Njihova je snaga u njihovoj herojskoj rešenosti da sve čime raspolažu, čak i život sam, stave u službu pravde, poštenja i ljubavi. Jedini oslonac, pri tom, biće im jedno staro predskazanje koje se mora ispuniti, i njihova vlastita istrajnost. Ali, iako izgleda da je ishod borbe unapred određen – kao u velikim spevovima prošlosti, u kojima su bogovi unapred postavili generalni plan – sve se ipak može poremetiti usled nekog neočekivanog preokreta. Mala grupa odabranih, stoga, mora se u najvećoj meri osloniti na vlastitu hrabrost, veštinu, odlučnost, istrajnost: svako novo iskušenje nova je prepreka do konačnog cilja. PLAVA PTICA, KNJIGA BR. 37 Autor - osoba Murkok, Majkl Naslov Elrik od Melnibonea : pripovest o kraljevstvu s kraja sveta / napisao Majkl Murkok ; [prevela Mirjana Matarić ; ilustracije Božidar Veselinović] Jedinstveni naslov Eric of Melinboné. scc Vrsta građe roman ; odrasli, opšte (lepa književnost) Jezik srpski Godina 1978 Izdavanje i proizvodnja Beograd : „Jugoslavija“ : Prosveta, 1978 (Beograd : „Srbija“) Fizički opis 216 str. : ilustr. ; 20 cm Drugi autori - osoba Matarić, Mirjana Veselinović, Božidar Zbirka Plava ptica : knjiga za mlade i stare / „Jugoslavija“, Prosveta ; ǂknj. ǂ37 ISBN (Plast.) Napomene Prevod dela: Elric of Melinboné Tiraž 10.000. Pripovest o kraljevstvu s kraja sveta Elric iz Melnibonéa nužan je naslov u kanonu tvrde fantazije, knjiga koju nijedan obožavatelj fantazije ne smije ostaviti nepročitanu. Autor Michael Moorcock, već veliki igrač znanstvene fantastike, učvrstio je svoju poziciju u panteonu fantastike sagom o Elricu od pet knjiga, čiji je Elric iz Melnibonéa prvi nastavak. Imenjak iz knjige, zamišljeni albino car umiruće nacije Melniboné, svojevrsni je Superman za Gote, istinski arhetip žanra. Mladi Elric je ciničan i melankoličan kralj, nasljednik nacije čija je 100.000-godišnja vladavina svijetom završila manje od 500 godina nakon toga. Više zainteresiran za razmišljanje nego za držanje prijestolja, Elric je nevoljni vladar, ali također shvaća da ne postoji drugi dostojan nasljednik i da opstanak njegove nekada moćne, dekadentne nacije ovisi samo o njemu. Elricov podli, okrutni rođak Yrkoon nema strpljenja za svog fizički slabog rođaka i neprestano kuje zavjeru da preuzme Elricovo prijestolje, obično preko njegovog mrtvog tijela. Elric od Melnibonéa prati Yrkoonove spletke, dostižući svoj vrhunac u bitci između Elrica i Yrkoona s demonskim oštricama runa Stormbringer i Mournblade. U ovoj bitci Elric preuzima kontrolu nad Stormbringerom koji krade duše, događaj koji se pokazao ključnim za sagu o Elricu. – Paul Hughes „PLAVA PTICA“ , knj. 87 KULA KOJA IŠČEZAVA Majkl Murkok (rođen je 1939. u Londonu) važi kao pisac pun iznenađenja. Dosad je stvorio doista impozanten literarni opus: oko pedeset romana i nebrojeno kratkih priča. I sada aktivno piše, sam ilustruje, uređuje i jedan je od najplodnijih i najpopularnijih britanskih autora. Poređen je sa Tolkinom, Rejmondom Čendlerom, E. A. Poom, K. Vilsonom, Braćom Barouz, ali i sa Č. Dikensom, V. Nabokovim, H. Dž. Velsom, između ostalih. „Neobični i nestvarni pejzaži, na- seljeni karakterima arhetipskih dimenzija, stecišta su za seriju titanskih sukoba između snaga Haosa i snaga Reda. Nad svim tim uzdiže se figura Elrika, opsednutog kralja ratnika, čija je simbiotička veza sa magičnim mačem Olujnikom autorova najoriginalnija kreacija“, kaže J. G. Balard, dok Angas Vilson tvrdi da niko nije više učinio od Majkla Murkoka u pogledu prevazilaženja veštačke razlike u pisanju romana po „fahovima“ – realizmu, nadrealizmu, naučnoj fantastici, istorijskim romanima, društvenoj satiri ili poetskom romanu. „On je genijalan i neumoran eksperimentator, uvek iznova originalan, prepun izvanrednih ideja“, čitamo o njemu u „Gardijanu`. Majkl Murkok je stekao svoje obožavaoce i u našoj zemlji zahvaljujući biblioteci „Plava ptica“ koja je objavila dosad četiri romana (knj. 37, 54, 69 i 87) iz serije o Elriku od Melnibonea, poslednjem vladaocu iz te loze, koji je nosio rukama ukrašen Crni mač, o albinu s grimiznim očima koji se uzdigao za Doba Mladih Kraljevstava i postao najveći heroj. Michael John Moorcock (rođen 18. prosinca 1939) engleski je književnik, prvenstveno znanstvene fantastike i fantazije, koji je također objavio književne romane. Također je uspješan glazbenik. Najpoznatiji je po svojim romanima o liku Elrica iz Melnibonéa, temeljnom utjecaju na polje fantazije od 1960-ih i 70-ih godina. Kao urednik britanskog znanstveno -fantastičnog časopisa New Worlds, od svibnja 1964. do ožujka 1971., a zatim ponovno od 1976. do 1996., Moorcock je poticao razvoj znanstvene fantastike „Novi val“ u Velikoj Britaniji i neizravno u Sjedinjenim Državama, što je dovelo do pojava cyberpunka. Njegovo objavljivanje Bug Jacka Barrona (1969) Normana Spinrada kao serijskog romana bilo je ozloglašeno; u parlamentu su neki britanski zastupnici osudili Umjetničko vijeće zbog financiranja časopisa. Također je i glazbeni snimatelj, pridonoseći bendovima Hawkwind, Blue Öyster Cult, Robertu Calvertu, Spirits Burningu i svom projektu Michael Moorcock & The Deep Fix. Godine 2008. The Times je stavio Moorcocka na svoju listu „50 najvećih britanskih pisaca od 1945.“ Michael Moorcock rođen je u Londonu u prosincu 1939. [7], a krajolik Londona, osobito područje Notting Hill Gate i Ladbroke Grove, važan je utjecaj na neke od njegovih fikcija (poput Kornelijevih romana). Moorcock je spomenuo Mastermind of Mars od Edgara Rice Burroughsa, The Apple Cart Georgea Bernarda Shawa i Constable of St. Nicholas Edwina Lestera Arnolda kao prve tri knjige za maloljetnike koje je pročitao prije početka osnovne škole. Prva knjiga koju je kupio bila je rabljeni primjerak The Pilgrim“s Progress. Moorcock je bivši suprug spisateljice Hilary Bailey od koje je imao troje djece: Sophie rođena 1963., Katherine rođena 1964. i Maxa rođena. 1972. On je također bivši suprug Jill Riches, koja se kasnije udala za Roberta Calverta. Ilustrirala je neke Moorcockove knjige, uključujući naslovnice, uključujući Gloriana košulju za prašinu. 1983. Linda Steele postala je Moorcockova treća supruga. Bio je rani član Američkog udruženja mačevalaca i čarobnjaka (SAGA), labave grupe od osam herojskih autora fantastike osnovanih 1960-ih i predvođenih Lin Carterom, koju su sami odabrali samo pomoću vjerodostojnosti. Moorcock je tema četiri književna djela, monografije i intervjua, autora Colina Greenlanda. 1983. Grenland je objavio The Entropy Exhibition: Michael Moorcock i britanski „New Wave“ u znanstvenoj fantastici. Slijedio je to s Michaelom Moorcockom: Smrt nije prepreka, dugometražni intervju o tehnici, 1992. Michael Moorcock: Zakon kaosa Jeffa Gardinera i Michael Moorcock: Fiction, Fantasy and the World“s Pain Marka Scrogginsa objavljeni su nedavno . Devedesetih godina Moorcock se preselio u Texas u Sjedinjenim Državama. Njegova supruga Linda je Amerikanka. Pola godine provodi u Teksasu, drugu polovicu u Parizu. Politički pogledi Moorcockova djela poznata su po svojoj političkoj prirodi i sadržaju. U jednom intervjuu kaže: „Ja sam anarhist i pragmatičar. Moj moralni/filozofski stav je položaj anarhista.“ Opisujući kako je njegovo pisanje povezano s njegovom političkom filozofijom, Moorcock kaže: „Moje knjige često se bave s aristokratskim herojima, bogovima i tako dalje. Svi oni završavaju bilješkom koja često sasvim izravno kaže da ne treba služiti ni bogovima ni gospodarima nego postati sam svojim gospodarom. Osim što koristi fikciju za istraživanje svoje politike, Moorcock se također bavi političkim aktivizmom. Kako bi „marginalizirao stvari koje rade na objektivizaciji žena i sugeriraju da žene uživaju u premlaćivanju“, potaknuo je W H Smithsa da romane Gor serije Johna Normana preseli na gornju policu. Pisac Beletristika Moorcock je počeo pisati dok je još bio u školi, doprinoseći časopisu pod naslovom Outlaw“s Own od 1950. nadalje. Godine 1957, u dobi od 17 godina, Moorcock je postao urednik Tarzan Adventuresa (nacionalnog maloljetničkog tjednika s tekstom i stripom o Tarzanu), gdje je tijekom te i sljedeće godine objavio najmanje desetak vlastitih priča „Sojan mačevalac“. Sa 18 godina (1958) napisao je alegorijski fantasy roman Zlatna šlep. To je ostalo neobjavljeno do 1980. godine, kada ga je izdala Savoy Books s uvodom M. Johna Harrisona. S 19 godina [9] Moorcock je također uređivao Knjižnicu Sexton Blake (serijska fikcija iz koje se pojavljuje Sexton Blake, siromah Sherlock Holmes) i vratio se u pokojni viktorijanski London po neke svoje knjige. Od tada je napisao veliki broj djela. Njegova prva priča u New Worldsu bila je „Going Home“ (1958; s Barrington J. Bayley). „The Sunded Worlds“, novela od 57 stranica objavljena u broju znanstveno-fantastičnih avantura u studenom 1962, koju je uredio John Carnell, postala je svojim nastavkom „The Blood Red Game“ iz istog časopisa, osnova za njegovih 190 stranica debitantski roman u mekom uvezu tri godine kasnije, The Sunded Worlds (Compact Books, 1965; u SAD-u, Paperback Library, 1966). Moorcock je zamijenio Carnella kao urednika New Worldsa od broja od svibnja do lipnja 1964. Pod njegovim vodstvom časopis je postao središnji dio znanstvene fantastike „New Wave“. Ovaj je pokret promicao književni stil i egzistencijalni pogled na tehnološke promjene, za razliku od „tvrde znanstvene fantastike“ koja je ekstrapolirala na samu tehnološku promjenu. Neke priče o „Novom valu“ nisu bile prepoznatljive kao tradicionalna znanstvena fantastika, a Novi su svjetovi ostali kontroverzni sve dok ga je Moorcock uređivao. Tijekom tog vremena povremeno je pisao kao „James Colvin“, „kućni pseudonim“ koji su koristili i drugi kritičari Novog svijeta. Colvin-ova lažna osmrtnica pojavila se u New Worlds #197 (siječanj 1970), koju je Charles Platt napisao kao „William Barclay“. Moorcock uvelike koristi inicijale „JC“; to su i inicijali Isusa Krista, tema njegove novele Nebula nagrađene 1967. Behold the Man, koja priča o Karlu Glogaueru, putniku kroz vrijeme koji preuzima ulogu Krista. Oni su također inicijali raznih Moorcockovih likova „Vječni prvak“, poput Jerryja Cornelija mi, Jerry Cornell i Jherek Carnelian. Posljednjih godina Moorcock je počeo koristiti „Warwick Colvin, Jr.“ kao pseudonim, osobito u svojoj prozi „Drugi eter“. Moorcock govori o velikom dijelu svog pisanja u knjizi Smrt nije prepreka Colina Greenlanda, koja je dugotrajna transkripcija intervjua s Moorcockom o strukturama u njegovu spisu. Moorcock je također objavio pastiće pisaca prema kojima je kao dječak osjećao naklonost, uključujući Edgara Ricea Burroughsa, Leigh Brackett i Roberta E. Howarda. Sve njegove fantazijske avanture imaju elemente satire i parodije, poštujući pritom ono što smatra bitnim forme. Iako su njegove herojske fantazije bile njegove dosljedno tiskane knjige u Sjedinjenim Državama, u Velikoj Britaniji postigao je značaj kao književni autor, s Nagradom za književnost Guardian 1977. za Stanje Muzaka, a s majkom Londonom kasnije u užem izboru za nagradu Whitbread. Romani i serije poput Cornelius Quarteta, Mother London, King of the City, Pyat Quartet i zbirke kratkih priča London Bone uveličali su ga u očima kritičara poput Iaina Sinclaira, Petera Ackroyda i Allana Massieja u publikacijama uključujući The Times Književni dodatak i London Review of Books kao veliki suvremeni književni romanopisac. Godine 2008. kritičko povjerenstvo u The Timesu proglasilo je Moorcocka jednim od pedeset najboljih britanskih romanopisaca od 1945. Gotovo sve njegove priče dio su njegove sveobuhvatne teme ili opusa „Vječni prvak“, s likovima (uključujući Elrica) koji se sele iz jedne priče i izmišljenog svemira u drugi, sve međusobno povezane (iako često samo u snovima ili vizijama). Većina Moorcockovih ranijih djela sastojala se od kratkih priča i relativno kratkih romana: spomenuo je da je „mogao napisati 15.000 riječi dnevno i sebi dati tri dana. Tako su, na primjer, nastale knjige Hawkmoona.“ Tijekom razdoblja uredništva New Worldsa i objavljivanja originalnih fantastičnih romana Moorcock je održavao interes za zanatski rad i kontinuirani interes za polu-novinarski zanat „pulpnog“ autorstva. To se odražava u njegovom razvoju međusobno povezanih ciklusa koji sežu do podrijetla fantazije u mitovima i srednjovjekovnim ciklusima (za više komentara pogledajte „Čarobnjaštvo i divlja romansa – Moorcock“ i „Smrt nije prepreka – Colin Grenland“). Ovo također pruža implicitnu vezu s epizodnim podrijetlom književnosti u novinskim/časopisnim serijama od Trollopea i Dickensa nadalje. Ništa od ovoga ne bi trebalo čuditi s obzirom na Moorcockovo iskustvo u izdavanju časopisa. Od 1980-ih, Moorcock je imao tendenciju pisati duže, više književne „mainstream“ romane, poput Mother London i Byzantium Endures, ali nastavlja s ponovnim posjećivanjem likova iz svojih ranijih djela, poput Elrica, s knjigama poput Kćeri lopova ili Drvo Skrayling. Objavljivanjem treće i posljednje knjige u ovom nizu, Sin bijelog vuka, objavio je da se „povlači“ iz pisanja herojske fantastične fantastike, iako nastavlja pisati Elrikove pustolovine kao grafičke romane sa svojim dugogodišnjim suradnicima Walterom Simonsonom i pokojnog Jamesa Cawthorna (1929–2008). Zajedno su producirali grafički roman Elric: Stvaranje čarobnjaka, koji je objavio DC Comics 2007. On je također završio svoju seriju pukovnika Pyat, koja se bavi nacistima Holokaust. Ovo je počelo 1981. s Byzantium Endures, nastavljeno kroz Smijeh iz Kartage (1984) i Jeruzalemske zapovijedi (1992), a kulminiralo je Osvetom Rima (2006). Među ostalim Moorcockovim djelima su Plesači na kraju vremena, smješteni na Zemlju milijune godina u budućnosti, Gloriana ili Neispunjena kraljica, smješteni u alternativnu povijest Zemlje i niz „Drugi eter“ koji počinje s „KRV „. Moorcock je sklon reviziji svog postojećeg rada, što rezultira da različita izdanja određene knjige mogu sadržavati značajne varijacije. Promjene se kreću od jednostavnih promjena naslova (priča o Elriku Donositelji plamena postala je Karavana zaboravljenih snova devedesetih godina prošlog stoljeća s višenamjenskim izdanjima Victor Gollancz/White Wolf) do promjena imena lika (poput detektiva „Minos Aquilinas“ koji je postao prvi „Minos von Bek“ i kasnije „Sam Begg“ u tri različite verzije pripovijetke „Vrt zadovoljstva Felipea Strijelca“), velike tekstualne izmjene (na primjer, dodavanje nekoliko novih poglavlja Čeličnom caru u omnibusnim izdanjima), i čak i potpuna restrukturiranja (kao što je s novelom iz 1966. Behold the Man proširena na roman s izvorne verzije koja se pojavila u New Worlds radi ponovnog objavljivanja kao knjiga 1969. Allison i Busby). Gollancz izdaje novu, konačnu reviziju gotovo cijelog Moorcockova opusa, s izuzetkom njegovih književnih romana Majka London, Kralj grada i kvartet Pyat, a mnoge njegove naslove u Sjedinjenim Državama preštampavaju Titan i Francuska od Gallimarda. Mnogo stripova o njegovom djelu tiskaju Titan Books pod općim naslovom Knjižnica Michael Moorcock, dok je u Francuskoj nova adaptacija serije Elric prevedena na mnoge jezike, uključujući engleski. Elric iz Melnibonéa i vječni prvak Moorcockova najprodavanija djela bile su priče „Elric iz Melnibonéa“. U njima je Elric namjerno preokretanje klišea pronađenih u fantazijskim avanturističkim romanima inspiriranim djelima J. R. R. Tolkiena. U središtu mnogih njegovih fantastičnih romana, uključujući njegove knjige o Elriku, je koncept „Vječnog prvaka“, koji ima više identiteta u različitim univerzumima. Ta se kozmologija u njegovim romanima naziva „Multiverzum“. Multiverzum se bavi primarnim polaritetima kao što su dobro i zlo, zakon i kaos, te redom i entropijom. Elricov uspjeh zasjenio je njegova druga djela, iako je teme Elricovih priča preradio u svoja druga djela (na primjer, romane „Hawkmoon“ i „Corum“). I Elric se pojavljuje u Jerryju Corneliusu i Plesačima na kraju ciklusa vremena. Njegov niz Vječni prvak okupljen je u dva različita izdanja sveukupnih svezaka od ukupno 16 knjiga (američko izdanje bilo je 15 svezaka, dok je britansko izdanje bilo 14 svezaka, ali zbog različitih pitanja prava američko izdanje sadržavalo je dva sveska koja nisu bila uključena u britanskom izdanju, a britansko je izdanje također sadržavalo jedan svezak koji nije bio uključen u američko izdanje) koji sadrži nekoliko knjiga po svesku, autora Victora Gollancza u Velikoj Britaniji i White Wolf Publishinga u SAD -u. Napravljeno je nekoliko nedovršenih pokušaja snimanja Elric filma. Tvrtka Mythology ima filmski projekt sa scenarijem Glena Mazzare. U veljači 2019, BBC Studios objavio je da je osigurao prava na seriju fantastičnih romana Runestaff, u kojoj je Hawkmoon njihov heroj. Jerry Cornelius Još jedna Moorcockova kreacija je Jerry Cornelius, urbani avanturist dvosmislenog spola; isti likovi predstavljeni u svakoj od nekoliko Kornelijevih knjiga. Ove su knjige bile satirične za moderno doba, uključujući Vijetnamski rat, i nastavile su prikazivati još jednu varijaciju teme multiverzuma. Prva knjiga Jerryja Corneliusa, Završni program (1968), snimljena je 1973. godine kao igrani film. Njegova je priča identična s dvije Elrikove priče: Grad koji sanja i Knjiga mrtvih bogova. Od 1998. Moorcock se vratio Korneliju u nizu novih priča: Nasljeđivanje Spencera, Camusova veza, Navijanje za rakete i Ispaljivanje katedrale, koja se ticala 11. rujna. Sve četiri novele uvrštene su u izdanje The Lives and Times Jerryja Corneliusa 2003. godine. Moorcockove najnovije Corneliusove priče, „Modem Times“, pojavile su se u Solarisovoj knjizi nove znanstvene fantastike: svezak 2, objavljenoj 2008., a 2011. je proširena kao „Modem Times 2.0“. Osim toga, verzija Corneliusa također se pojavila u Moorcockovom romanu Doctor Who iz 2010. The Coming of Terraphiles. Vezajući predsjednika (PS. 2018), Tvornica Fracking (na FB-u, 2018) dvije su novije novele i slijede daljnje priče. Pogledi na pisanje beletristike Moorcock je gorljivi pobornik djela Mervyna Peakea. On navodi Fritza Leibera, važnog pionira mača i čarobnjaštva, kao autora koji piše fantaziju koja nije eskapistička i sadrži smislene teme. Ova gledišta mogu se pronaći u njegovoj studiji epske fantazije, čarobnjaštva i divlje romanse (Gollancz, 1987.) koju je revidirala i ponovno izdala MonkeyBrain Books 2004., njeno prvo izdanje u SAD -u koje je katalogizirao ISFDB. Moorcock odbacuje djela J. R. R. Tolkiena. Upoznao je i Tolkiena i C. S. Lewisa u tinejdžerskim godinama i tvrdi da su mu se osobno svidjeli iako im se ne divi na umjetničkim osnovama. Moorcock je kritizirao djela poput Gospodara prstenova zbog njihovog gledišta „Vesele Engleske“, izjednačavajući Tolkienov roman s Winnie-the-Pooh u svom eseju Epic Pooh. Čak i tako, James Cawthorn i Moorcock uključili su Gospodara prstenova u Fantasy: 100 najboljih knjiga (Carroll & Graf, 1988), a njihova recenzija nije odbojna. Moorcock je također kritizirao pisce zbog njihovih političkih planova. Uključio je Roberta A. Heinleina i H. P. Lovecrafta u ovu skupinu u eseju iz 1978, „Starship Stormtroopers“ (Anarchist Review). Tamo je kritizirao proizvodnju „autoritarne“ fikcije od strane nekih kanonskih pisaca i Lovecrafta zbog antisemitskih, mizoginističkih i rasističkih gledišta utkanih u njegove kratke priče. Dijeljenje izmišljenih svemira s drugima Moorcock je dopustio drugim piscima da stvaraju priče u svom izmišljenom svemiru Jerry Cornelius. Brian Aldiss, M. John Harrison, Norman Spinrad, James Sallis i Steve Aylett napisali su takve priče. U intervjuu objavljenom u The Internet Review of Science Fiction, Moorcock objašnjava razlog dijeljenja svog lika: Izašao sam iz popularne beletristike, a Jerry je uvijek trebao biti neka vrsta kristalne kugle kako bi drugi vidjeli svoje vizije u - priče su bile osmišljene tako da funkcioniraju - skakaonica, da upotrijebimo još jednu analogiju, s koje će se skočiti u rijeku i ponijeti je. [...] Svi su oni koristili Jerryja onako kako sam ga ja namjeravao koristiti - kao način gledanja na suvremeni život, a ponekad i kao način da ga komentiram. Jerry je, kako je rekao Harrison, bio tehnika koliko i lik, i drago mi je da su se drugi odlučili koristiti tu metodu. Dvije kratke priče Keitha Robertsa, „Coranda“ i „Olupina kuje koja se ljubi“, smještene su u zaleđenu visoravan Matto Grosso u Moorcockovom romanu The Ice Schooner iz 1969. godine. Elric iz Melnibonea i Moonglum pojavljuju se u priči Karla Edwarda Wagnera „The Gothic Touch“, gdje se sastaju s Kaneom, koji posuđuje Elrica zbog njegove sposobnosti da se nosi s demonima. On je prijatelj i obožavatelj stripa Alana Moorea i dopustio je Mooreu korištenje vlastitog lika, Michaela Kanea sa Starog Marsa, spomenutog u Moorovoj Ligi izvanredne gospode, II. Svezak. Njih dvoje su se pojavili na pozornici u londonskom kazalištu Vanbrugh u siječnju 2006. gdje su razgovarali o Moorcockovom djelu. Zeleni grad iz Warriors of Mars također se spominje u filmu Larry Niven Rainbow Mars. Moorcockov lik Jerry Cornelius pojavio se u Mooreovoj Ligi izvanredne gospode, svezak III: stoljeće. Cornelius se također pojavio u stripovskom serijalu francuskog umjetnika Mœbiusa Le Garage Hermétique. 1995–1996. Moorcock je napisao scenarij za računalnu igru/film/roman tvrtke Origin Systems. Kad je Electronic Arts kupio Origins, igra je otkazana, ali je Moorcockov tretman od 40.000 riječi dočarao Storm Constantine, što je rezultiralo romanom Srebrno srce. Priča je smještena u Karadur-Shriltasi, grad u srcu Multiverzuma. Drugi roman, Zmajeva koža, bio je u pripremi, s Konstantinom kao glavnim piscem, ali je umrla u siječnju 2021. godine, nakon duge bolesti. Moorcock je napustio memoare o svojim prijateljima Mervyn Peake i Maeve Gilmore jer je smatrao da je to previše osobno. Napisao je prozu i stihove za prvu publikaciju The Sunday Books na francuskom jeziku koji je popratio niz neobjavljenih crteža Peakea. Njegova knjiga Metatemporal Detective objavljena je 2007. Njegova posljednja knjiga objavljena prvo na francuskom je Kaboul, 2018. godine. U studenom 2009. Moorcock je najavio da će 2010. za BBC Books napisati roman Doctor Who, što je jedna od rijetkih prigoda kada je pisao priče smještene u „zajedničkim univerzumima“ drugih ljudi. Roman The Coming of Terraphiles objavljen je u listopadu 2010. Priča spaja Doktora Whoa s mnogim Moorcockovim likovima iz multiverzuma, osobito s kapetanom Corneliusom i njegovim gusarima. Moorcock je 2016. objavio prvi roman u, kako je rekao, književnom eksperimentu koji spaja memoare i fantaziju, The Whispering Swarm. 2018. najavio je završetak drugog sveska The Woods of Arcady. Godine 2020. rekao je da završava posljednji Elricov roman Citadela izgubljenih zmajeva spreman za Elricovu 60. obljetnicu 2021. Njegova novela Jerryja Corneliusa Pegging the President lansirana je 2018. u Shakespeare and Co, Pariz, gdje je o svom radu razgovarao s Harijem Kunzru i potvrdio svoju predanost književnom eksperimentu. Zvučne knjige Prvi iz serije audio knjiga neograničenih romana Elric, s novim djelom koje je pročitao Moorcock, počeo se pojavljivati iz AudioRealmsa; međutim, Audio Realms više ne posluje. Druga audio knjiga u nizu-Mornar na moru sudbine-objavljena je 2007. Bilo je audio knjiga o Corumu i drugima, od kojih je nekoliko bilo neslužbeno, a Zimski admiral i namještaj su audio verzije kratkih priča. muzika Michael Moorcock & The Deep Fix Moorcock ima vlastiti glazbeni projekt koji snima pod imenom Michael Moorcock & The Deep Fix. Duboko popravljanje bila je naslovna priča opskurne zbirke kratkih priča Jamesa Colvina (pseudonim Moorcocka) koja je objavljena 1960 -ih. Deep Fix također je bio izmišljeni bend s Moorcockovim likom Jerryjem Corneliusom. Prvi album New Worlds Fair objavljen je 1975. Na albumu su bili Snowy White i brojni stalni gosti Hawkwind -a. Druga verzija albuma New Worlds objavljena je 2004. pod imenom albuma Roller Coaster Holiday. Singl bez albuma, „Starcruiser“ u kombinaciji s „Dodgem Dude“, sa zakašnjenjem je objavljen 1980. Bend Deep Fix održao je rijedak nastup u Londonu 18. lipnja 1978. u Bohemian Love-Inu Nika Turnera, na čelu s Turnerovim bendom Sphynx, a na kojem su nastupili i Tanz Der Youth s Brianom Jamesom (bivši The Damned), Lightning Raiders, Rogovi Stevea Tuka, Roger Ruskin i drugi. Godine 1982., kao trojac s Peteom Pavlijem i Drachen Theaker, objavljeno je nekoliko snimaka za Hawkwind, Friends and Relations i 7-inčni singl „Brothel in Rosenstrasse“ u ograničenom izdanju iza kojeg stoji „Time Center“. 2008. objavljena je demo sesija The Entropy Tango & Gloriana Michaela Moorcocka i The Deep Fix. To su bile sesije za planirane albume temeljene na dva Moorcockova romana , Gloriana ili The Unfulfill“d Queen i The Entropy Tango, koji nikada nisu dovršeni. U suradnji s Martinom Stoneom, Moorcock je započeo snimanje novog albuma Deep Fix u Parizu pod nazivom Live at the Terminal Cafe. Nakon Stoneove smrti 2016, Moorcock je planirao dovršiti album s producentom Don Falconeom. Godine 2019. Moorcock je najavio završetak albuma, a objavljen je 11. listopada 2019., u izdanju Cleopatra Recordsa. S Hawkwindom Moorcock je u više navrata surađivao s britanskim rock sastavom Hawkwind: pjesma Hawkwind „The Black Corridor“, na primjer, sadržavala je doslovne citate iz istoimenog Moorcockova romana, a s bendom je radio i na njihovom albumu Warrior na Edge of Time, za što je zaradio zlatni disk. Moorcock je također napisao tekst pjesme „Sonic Attack“, znanstveno-fantastične satire o emitiranju javnih informacija, koja je bila dio Hawkwind-ovog svemirskog rituala. Hawkwindov album The Chronicle of the Black Sword uglavnom se temeljio na romanima Elric. Moorcock se s bendom pojavljivao u više navrata, uključujući turneju Black Sword. Njegovi su doprinosi iz pravnih razloga uklonjeni s izvornog izdanja albuma Live Chronicles, snimljenog na ovoj turneji, ali su se kasnije pojavili na nekim verzijama s dvostrukim CD-om. Također se može vidjeti kako izvodi na DVD verziji Chronicle of the Black Sword. S Robertom Calvertom Moorcock je također surađivao s bivšim frontmenom i stalnim pjesnikom Hawkwinda, Robertom Calvertom (koji je dao zastrašujuću deklaraciju za „Sonic Attack“), na Calvertovim albumima Lucky Leif and the Longships and Hype, svirajući gitaru i banjo te pjevajući prateće vokale. S kultom Blue Öyster Moorcock je napisao tekst za tri pjesme albuma američkog benda Blue Öyster Cult: „Black Blade“, misleći na mač Stormbringer u knjigama Elric, „Veteran iz psihičkih ratova“, pokazujući nam Elrikove emocije u kritičnoj točki njegove priče (ova se pjesma može odnositi i na „Ratnike na rubu vremena“, koji su jako zastupljeni u Moorcockovim romanima o Johnu Dakeru; u jednom trenutku njegov roman Zmaj u maču sebe nazivaju „veteranima tisuću psihičkih ratova“) , i „The Great Sun Jester“, o svom prijatelju, pjesniku Billu Butleru, koji je umro od predoziranja drogom. Moorcock je uživo nastupao s BÖC -om (1987. u Atlanti, GA Dragon Con Convention). Uz spaljivanje duhova Moorcock je pridonio vokalu i harmonici na albumima Spirits Burning An Alien Heat i The Hollow Lands. Većina tekstova podignuta je ili temeljena na tekstu u romanima iz Moorcockove trilogije Plesači na kraju vremena. Albume je producirao voditelj Spirits Burninga Don Falcone, a uključivali su doprinose Alberta Boucharda i drugih članova Blue Öyster Culta, kao i bivših članova Hawkwind-a. Moorcock se također pojavio na pet pjesama na CD-u Aliens Injection Spirits Burning, objavljenom 2008. Zaslužan je za pjevanje vodećih vokala te sviranje gitare i mandoline. Na CD -u su izvedene izvedbe iz demo sesija The Entropy Tango & Gloriana. Nagrade i počasti Michael Moorcock dobio je veliko priznanje za svoj doprinos karijeri, kao i za posebna djela. Kuća slavnih znanstvene fantastike i fantastike uvela je 2002. Moorcocka, svoju sedmu klasu od dva preminula i dva živa pisca. Također je dobio nagrade za životno djelo na Svjetskoj konvenciji fantazije 2000. (World Fantasy Award), na Međunarodnom festivalu Utopiales 2004. (Prix Utopia), od Udruženja književnika horora 2005. (nagrada Bram Stoker), te od Science Fiction i Američki pisci fantastike 2008. (nazvan 25. velikim majstorom). On je pariški član Londonskog koledža patafizičara. 1993. Britanska nagrada za fantastiku (nagrada Odbora) Svjetska nagrada za fantastiku za životno djelo 2000. 2004. Prix Utopiales „Grandmaster“ nagrada za životno djelo 2004. nagrada Bram Stoker za životno djelo u horor žanru 2008 Nagrada Grand Master Memorial Damon Knight, književna fantazija i znanstvena fantastika Bio je „počasni gost“ na Svjetskoj konvenciji fantastike 1976. u New Yorku i jedan počasni gost na 55. Svjetskoj konvenciji znanstvene fantastike 1997. u San Antoniju u Teksasu. Nagrade za pojedina djela Nagrada za maglinu 1967. (Novela): Evo čovjeka 1972. August Derleth Fantasy Award: Vitez mačeva 1973. August Derleth Fantasy Award: Kralj mačeva Nagrada British Fantasy 1974. (najbolja kratka priča): Oči čovjeka od žada 1975. Koncertna nagrada August Derleth: Mač i pastuh 1976. August Derleth Fantasy Award: The Hollow Lands Nagrada Guardian Fiction 1977.: Stanje Muzaka 1979. Memorijalna nagrada John W. Campbell za najbolji znanstveno -fantastični roman: Gloriana Svjetska nagrada za fantastiku 1979. (najbolji roman): Gloriana MG Ć

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Jadnici knjiga br II prednja korica se drzi na mrezici, sve ostalo uredno, i kompaktno! Tabaci (knjiski blokovi malo pozuteli od starosti) - Jadnici I i II - Devedeset i treca - Izabrani stihovi - ----------- FALI - Vidjeno, receno, dozivljeno - Oraci mora - Bogorodicina crkva u parizu - Čovek koji se smeje Viktor Mari Igo (franc. Victor Marie Hugo; Bezanson, 26. februar 1802 — Pariz, 22. maj 1885) bio je veliki francuski pisac i predvodnik mnogih književnih i političkih generacija.[1] Za njegovo ime vezan je nastanak francuske romantičarske književnosti. Viktor Igo je je bio pesnik, romansijer i dramski pisac. Bio je aktivan učesnik političkog života Francuske. Igo je rano stekao književnu slavu koja ga je pratila sve vreme njegovog dugog života. U petnaestoj godini njegove stihove su zapazili i pohvalili najviši članovi Francuske akademije, a već u osamnaestoj je primljen za člana Akademije u Tuluzu. Njegova slava je rasla i on je od ugledanja na velika imena francuskog klasicizma prešao na originalno književno stvaralaštvo. Igo je tada nastupao kao otvoreni pristalica novih, romantičarskih strujanja u književnosti. Čuveni predgovor drami Kromvel smatra se manifestom romantizma. U njemu Igo zahteva da nova književnost bude osećajna, a ne racionalna, da deluje snagom reči i osećanja, a ne propisanom formom i ukočenom konstrukcijom. Pisci klasičari su reagovali vatreno i oholo, ali romantičarska književna je već bila prodrla u život i zatalasala mlade književne generacije. Slavni pisac je ostao veran svojim idejama do kraja života. Takav je bio i posle povratka u Francusku, kada se pariski proleterijat 1871. godine obračunao sa buržoazijom i rojalistima. Zalagao za human tretman prema pohvatanim revolucionarima nakon poraza Pariske komune. I u kasnim godinama života Igo je bio aktivan u književnom radu, stvarao nova dela i postao idol celog francuskog naroda. U takvoj slavi je i umro, u dubokoj starosti – 1885. godine. Igo je jedno od najvećih imena francuske kulturne istorije. Uspeo je da stvori izuzetno obimno književno delo i da u njemu, pored najličnijih raspoloženja, izrazi opšteljudske težnje i ideale svoga doba. Zato se to delo ocenjuje kao najlepša himna životu i ljudskom pravu na sreću i slobodu. Viktor-Mari Igo je rođen 26. februara 1802. u Bezansonu kao treći sin Žozefa Leopolda Sigisberta Igoa (1773–1828) i njegove supruge Sofi Trebuše (1772—1821). Većinu života proveo je u rodnoj Francuskoj. Međutim, bio je izgnan iz države za vreme vladavine Napoleona III. Godine 1851. živeo je u Briselu, od 1852. do 1855. živeo je na Džerziju, a od 1855. do 1870. i ponovo od 1872. do 1873. na Gernziju. Godine 1852. dobio je generalno pomilovanje i od tada je u dobrovoljnom egzilu. Igoovo rano detinjstvo bilo je ispunjeno velikim događajima. U veku pre njegova rođenja, u Francuskoj revoluciji dogodio se kraj dinastije Burbona, a sam Igo je doživeo uspon i pad Prve republike i nastanak Prvog carstva pod vođstvom Napoleona Bonaparte. Napoleon se proglasio carem kada je Igo imao samo 2 godine, a dinastija Burbona se vratila na tron pre Igoovog osamnaestog rođendana. Različiti politički i verski pogledi Igoovih roditelja odražavali su sile koje su se borile za prevlast u Francuskoj tokom celog njegova života; Igoov otac bio je visoko odlikovani oficir u Napoleonovoj vojsci, ateistički republikanac koji je smatrao Napoleona herojem, dok je njegova majka bila katolička rojalistkinja koja je po nekim pričama za ljubavnika izabrala generala Viktora Lahorija, koji je 1812. pogubljen zbog sumnje da je kovao planove protiv Napoleona. Sofi je sledila svog muža na zadatke u Italiju (gde je Leopold služio kao guverner provincije blizu Napulja) i u Španiju gde je vodio tri španske provincije. Svesna problema stalnog seljenja zbog vojnog života i zbog mogućnosti da je prevari njen neverni suprug, Sofi se 1803. privremeno rastala od Leopolda i nastanila u Parizu. Od tada je dominirala Igoovim obrazovanjem i razvojem. Rezultat toga bio je primetan u njegovim ranim pesmama i prozi čije su glavne teme bile kralj i vera. Tek kasnije, posmatrajući događaje koji su uzrokovale revoluciju 1848, Igo je odbacio katolički rojalizam i postao je pobornik republikanizma i slobode mišljenja. Rana poezija i proza Igo sa svojim starijim sinom Fransoa-Viktorom. Igoova kći Leopoldin. Kao i mnoge druge mlade pisce njegove generacije, Igoov uzor bio je Fransoa Rene de Šatobrijan, otac romantizma i jedna od najistaknutijih književnih ličnosti u Francuskoj za vreme 1800-ih. U svojoj mladosti, Igo je razvio tezu „Šatobrijan ili ništa“ i njegov kasniji život imao je jako velikih sličnosti sa životom njegovog prethodnika. Kao i Šatobrijan, Igo je podsticao i unapređivao razvoj romantizma. Postao je povezan s politikom kao heroj republikanizma i bio je izgnan iz domovine zbog svojih političkih mišljenja. Strast i elokvencija Igoovih ranijih dela donela mu je uspeh i slavu u mladosti. Njegova prva pesnička zbirka „Nove ode i različite pesme“ (Nouvelles Odes et Poésies Diverses) izdata je 1824. kada je Igo imao samo 23 godine, a donela mu je kraljevsku platu od Luja XVIII. Iako su se pesmama divili zbog njihovog spontanog zanosa i tečnosti, tek je iduća zbirka iz 1826. (Ode i balade) otkrila Igoa kao velikog i odličnog pesnika, majstora lirike i kreativne pesme. Protiv majčinih želja, mladi Igo se zaljubio i tajno verio sa prijateljicom iz detinjstva Adel Fuše (1803—1868). Zbog neobične bliskosti sa majkom, Igo se tek nakon njene smrti 1821. osećao slobodnim da se oženi sa Adel (to se dogodilo 1822). Svoje prvo dete, sina Leopolda, dobili su 1823, ali dete je preminulo još u detinjstvu. Igoova ostala deca su bila kćeri Leopoldin (rođena 28. avgusta 1824) i Adel (rođena 24. avgusta 1830), i dva sina Šarl (rođen 4. novembra 1828) i Fransoa-Viktor (rođen 28. oktobra 1828). Igo je svoj prvi roman, „Han Islanđanin“ (Han d`Islande) izdao 1823, a drugi roman „Bug-Žargal“, izdao je tri godine kasnije, 1826. U periodu između 1829. i 1840. Igo je izdao još 5 pesničkih zbirki (Les Orientales, 1829; Les Feuilles d`automne, 1831; Les Chants du crépuscule, 1835; Les Voix intérieures, 1837; i Les Rayons et les ombres, 1840) i tako utvrdio svoju reputaciju jednog od najvećih i najboljih lirskih pesnika svih vremena. Pozorišni rad Bitka za Ernani (1830) Igo nije tako brzo postigao uspeh sa svojim pozorišnim delima. Godine 1827. izdao je nikad izvedenu dramu „Kromvel“, koja je poznatija po autorovom predgovoru nego po samoj radnji (glomazna i duga drama smatrala se „neprikladnom za izvođenje“). U uvodu, Igo savetuje francuske pisce da se oslobode klasicističkog teatra i tako pokrenuo bitku između klasicizma i romantizma koja će nakon tog događaja trajati još godinama. Nakon „Kromvela“, 1828. usledila je drama „Ami Robsar“, jedna eksperimentalna drama iz Igoovog detinjstva koja je inspirisana istorijskim romanom „Kenilvort“ Voltera Skota. Producirao ju je njegov šuraka Pola Fušea, a ona je izvedena samo jednom pred više no nezahvalnom publikom i odmah skinuta sa pozornice. Prva Igoova drama koju je lično producirao bila je „Marion Delorme“. Iako je prvobitno zabranjena i cenzurisana zbog kritike monarhije, zabrana je skinuta, a premijera bez cenzure održana je 1829, ponovo bez uspeha. Međutim, sledeća drama koju je Igo napisao i producirao - „Ernani“ - pokazala se kao jedan od najuspešnijih i najpotresnijih događaja 19. veka na francuskoj pozorišnoj sceni. To se dogodilo već prve noći kada je postala poznata kao „Bitka za Ernani“. Danas je delo relativno nepoznato i ne pamti se osim kao podloga za Verdijevu istoimenu operu. No, u ono vreme, izvođenje predstave skoro se pretvorilo u rat između tada ključnih suparnika u francuskoj kulturi i društvu: klasicisti protiv romantičara, liberali protiv konformista i na kraju republikanci protiv rojalista. Dramu su novine uglavnom osudile, ali se ona izvodila pred punim pozorištem iz večeri u veče. Takođe je signalizirala da se Igoov koncept romantizma izrazito ispolitizovao: Igo je verovao da će isto kao što će i liberalizam osloboditi narod od patnji pod monarhijom i diktaturom, romantizam osloboditi umetnost od klasicizma. Glumica Žilijet Drue, Igoova ljubavnica Igo je 1832, inspirisan uspehom „Ernanija“, napisao još jednu dramu „Kralj se zabavlja“. Drama je zabranjena odmah nakon prvog izvođenja i to zbog istaknutog ismejavanja francuskog plemstva, ali je postala izuzetno popularna u štampanom obliku. Motivisan zabranom, Igo je svoju sledeću dramu „Lukrecija Bordžija“ napisao za samo 14 dana. Drama je izvedena tek 1833. i doživela je znatan uspeh. Gospođica Žorž (bivša Napoleonova ljubavnica) igrala je glavnu ulogu, a glumica Žilijet Drue igrala je jednu od sporednih uloga. Drue je kasnije imala vrlo važnu ulogu u Igoovom privatnom životu postavši njegova doživotna ljubavnica i muza. Iako je Igo imao mnogo ljubavnih avantura, čak je i Igoova supruga priznala da je Drue izuzetno povezana sa Viktorom i smatrala ju je delom proširene porodice. U Igoovoj sledećoj drami „Marija Tjudor“ iz 1833, Drue je igrala ulogu Džejn Grej, prethodnicu Marije Tudor. No, Drue nije bila pogodna za ovu ulogu i zamenjena je drugom glumicom odmah nakon prvog izvođenja. To je bila njena poslednja uloga na francuskoj pozornici. Od tada je svoj život posvetila Igou. Uz malu novčanu pomoć, postala je njegova sekretarica i saputnica za narednih 50 godina. Igoov „Angelo“ premijerno je izveden 1835. i doživeo je velik uspeh. Ubrzo nakon toga, grof od Orleana (brat kralja Luja-Filipa i veliki obožavatelj Igoovih dela) osnovao je novo pozorište da podrži izvođenje novih drama. Teatr de la renensans (Théâtre de la Renaissance) otvoren je u novembru 1838. i prva predstava koja se u njemu izvodila je „Ruj Blaz“. Iako se ta drama danas smatra jednim od Igoovih najboljih, u ono vreme nije bila baš dobro prihvaćena. Igo nije napisao novu dramu sve do 1843. Le Birgrav (Les Burgraves) je bila njegova poslednja prava drama. Prikazana je samo 33 puta i polako je gubila gledaoce, koji su išli da gledaju konkurentsku dramu. Iako je kasnije, 1862, napisao jednu kratku dramu „Torkemada“, ona nije izdata sve do 1882. i nije bila namenjena za izvođenje na pozornici. Ipak, Igoov interes za pozorište nije opao i 1864. je napisao dobro-prihvaćeni esej o Vilijamu Šekspiru, čiji je stil pokušao oponašati u svojim sopstvenim dramama. Zrela faza Ilustracija Alfreda Barbua iz prvog izdanja Bogorodičina crkva u Parizu (1831) Igoovo prvo delo za odrasle pojavilo se 1829, a odražavalo je oštru socijalnu savest koja će uveliko uticati na jedno od njegovih kasnijih dela. „Poslednji dani čoveka koji je osuđen na smrt“ je delo koje je imalo dubok uticaj na književnike kao što su Alber Kami, Čarls Dikens i Fjodor Dostojevski. „Klod Ge“, kratka dokumentarna priča o ubici iz stvarnog života koji je pogubljen u Francuskoj, pojavila se 1834, i kako je sam Igo tvrdio, ona je bila preteča njegovog najpoznatijeg dela „Jadnici“. Prvi Igoov pravi, dugi roman bio je izuzetno uspešna „Bogorodičina crkva u Parizu“, koji je objavljen 1831. i odmah je preveden na skoro sve evropske jezike. Jedan od efekata romana bila je popularizacija Bogorodičine crkve u Parizu, koja je os tada počela privlačiti na hiljade turista koji su pročitali roman. Knjiga je takođe inspirisala ljubav prema predrenesansnim građevinama, koje se od tada aktivno čuvaju. Portret Kozete koji je napravio Emil Bajar, slika je iz prvog izdanja „Jadnika“ (1862) Igo je počeo planove za svoj novi veliki roman o socijalnoj patnji i nepravdi za vreme 1830-ih, ali je bilo potrebno punih 17 godina kako bi se njegovo najpoznatije i najdugovječnije delo, „Jadnici“, realizovalo i konačno bilo objavljeno 1862. Sam autor je bio svestan da je njegov novi roman izvrstan i izdavanje je pripalo kupcu koji je najviše ponudio. Belgijska izdavačka kuća Lakroa & Verbekhoven prihvatila se marketinške kampanje, što je bilo neobično za to vreme, štampajući novinska izdanja dela punih 6 meseci pre njegovog objaljivanja. Prvobitno je izdala samo prvi deo dela („Fantina“), istovremeno izdavan u većim gradovima. Delovi knjige brzo su se rasprodali i imali su veliki uticaj na francusko društvo. Kritike dela sezale su od divljeg entuzijazma pa do intenzivnih osuda, no problemi koji su istaknuti u „Jadnicima“ ubrzo su se našli na dnevnom redu francuske Narodne skupštine. Taj roman je i dan danas još uvek popularan u celom svetu, adaptiran je za film, TV i muzičku scenu, a napisano je još i par knjiga koje se na neki način smatraju nastavcima romana. Igo se od socijalno-političkih problema udaljio u svom idućem romanu, Rabotnici na moru koji je izdat 1866. Uprkos tome, knjiga je dobro primljena, možda zbog prethodnog uspeha „Jadnika“. U romanu posvećenom kanalskom ostrvu Gernziju, na kojem je Igo proveo 15 godina izgnanstva, Igoovo opisivanje čovekove bitke sa morem i sa strašnim stvorenjima koje žive ispod površine izrodilo je novi trend u Parizu - lignje. Od jela i izložbi pa do šešira i zabava u simbolu lignje, Parižani su postali fascinirani tom životinjom koju su mnogi tada smatrali mističnom. Gernzijevska reč koja je korišćena u knjizi koristila se kako bi referisala na hobotnicu. Glavni lik dolazi sa ostrva Ume. Karikatura Onorea Domijea, na vrhuncu Igoovog političkog života: `Igo je najmračniji od svih velikih ozbiljnih ljudi.` (1849) Političko-socijalnim problemima vratio se u svom idućem delu, Čovek koji se smeje koje je objavljeno 1869. i koje je dalo kritični prikaz aristokratije. Ovaj roman nije bio toliko uspešan kao njegovi prethodnici te je sam Igo rekao da se povećava razlika između njega i njegovih književnih savremenika kao što su Gistav Flober i Emil Zola, čija su naturalistička dela postajala sve popularnija od Igoovih romantističkih dela. Njegov zadnji roman „Devedeset treća“, izdat 1874, bavio se problemom koji je Igo pre izbegavao: Vladavina terora za vreme Francuske revolucije. Iako je njegova popularnost opadala nakon što je roman izdat, mnogi „Devedeset treću“ smatraju jako moćnim delom koje je rame uz rame sa Igoovim prethodnim delima. Politički život i izgnanstvo Među stenama na Džerziju (1853-55) Nakon tri neuspešna pokušaja, Igo je 1841. prvi put izabran u Francusku akademiju i tako je utvrdio svoju važnu ulogu u francuskoj književnosti. Nakon toga se uveliko uključio u politički život i postao je veliki pobornik republike. Kralj Luj-Filip ga je 1841. postavio za kraljevskog geneaologa i time je ušao u Visoke odaje kao pir de frans (ekvivalent engleskog lorda) i na toj poziciji je govorio protiv smrtne kazne i socijalne nepravde, a zalagao se za slobodu štampe i samoupravu za Poljsku. Kasnije je izabran u zakonodavnu i ustavotvornu skupštinu, malo pre revoluciju 1848. i formiranja Druge francuske republike. Kada je Luj Napoleon (Napoleon III) preuzeo potpunu vlast 1851. i kada je doneo antiparlamentarni ustav Igo ga je otvoreno proglasio izdajicom sopstvene domovine. U strahu za život Igo beži u Brisel, pa na Džerzi, a sa porodicom se konačno smestio na jedno od ostrva u Lamanšu, Gernzi, tačnije u Otvil Haus gde je živeo u izgnanstvu do 1870. Dok je bio u egzilu, Igo je napisao svoje poznate pamflete protiv Napoleona III, „Napoleon mali“ i Priča o jednom zločinu. Pamfleti su zabranjeni u Francuskoj, ali uprkos tome su tamo imali velik uticaj. Igo je za vreme svog boravka na Gernziju napisao neka od svojih najpoznatijih dela, kao što su Jadnici i njegove vrlo cenjene zbirke poezije (Les Châtiments, 1853; Les Contemplations, 1856; i La Légende des siècles, 1859). Igo je jednom prilikom uverio vladu kraljice Viktorije da poštedi 6 Iraca smrtne kazne zbog terorističkih aktivnosti. Taj njegov čin je za posledicu imao uklanjanje smrtne kazne iz ženevskog, portugalskog i kolumbijskog ustava.[1]. Iako je Napoleon III izdao pomilovanje svim političkim izgnanicima 1859, Igo je odbio da se vrati jer bi to značilo da treba da povuče svoje kritike i izmeni mišljenje prema vladi i kralju. Tek kada je Napoleon III pao i nastala Treća republika, Igo se vratio u domovinu 1870, u kojoj je vrlo brzo izabran u Narodnu skupštinu i Senat. Verski pogledi Viktor Igo 1884. Igoovi verski pogledi radikalno su se menjali tokom njegovog života. Kao mladić bio je katolik i izražavao je veliko poštovanje prema crkvenoj hijerarhiji i autoritetu. Od tada se sve više odaljava od katolicizma i izražava veliko negodovanje prema papi i ima snažne antiklerikalne poglede. Tokom egzila postao je spiritualista, a kasnije je postao pobornik racionalnog deizma koji je bio sličan onome koji je podržavao Volter. Kada je jedan popisnik 1872. pitao Igoa da li je katolik, Igo je odgovorio: `Br. 1 slobodoumnik`. Igo za vreme svog „spiritualnog“ perioda na Gernziju (1855.) Igo nikad nije izgubio svoju antipatiju prema rimokatoličkoj crkvi uglavnom zbog njene ravnodušnosti za nedaće radnika koji su bili tlačeni od strane monarhije i možda zbog učestalosti kojom su se Igoova dela nalazila na papinoj listi „zabranjenih knjiga“ (Katolička štampa napala je Igoa čak 740 puta zbog „Jadnika“). Nakon smrti svojih sinova Karla i Fransoa-Viktora, Igo je zahtevao da se sahrane bez krstova i bez sveštenika, a isto tako je želeo da se i on sahrani. Iako je Igo verovao da je katolička dogma stara i umiruća, nikada nije direktno napao samu instituciju. Ostao je vrlo religiozan i do kraja života je verovao u moć i potrebu molitve. Igoov racionalizam se može naći u njegovim pesmama Torkemada (1869, koja govori o verskom fanatizmu), Papa (1878, nasilno antiklerikalna), Vere i vera (1880, u kojoj odbija korist crkava) i u onim posthumno izdatim Kraj Sotone i Bog (1886. i 1891, u kojoj hrišćanstvo predstavlja kao grifona, a racionalizam kao anđela). O veri je Igo rekao: „Vera prolazi, Bog ostaje” . Predvideo je da će hrišćanstvo postepeno nestati, ali da će ljudi i nakon toga verovati u `boga, dušu i odgovornost`. Poslednje godine i smrt Viktor Igo, autor: Alfons Legro Viktor Igo na odru, fotografija Feliksa Nadara. Kada se Igo 1870. vratio u Pariz, narod ga je slavio kao nacionalnog heroja. Uprkos svojoj popularnosti Igo je izgubio izbore za Narodnu skupštinu 1872. U vrlo kratkom periodu nakon neuspelih izbora Igo je dobio lakši moždani udar, doživeo je Opsadu Pariza, njegova ćerka je završila u ludnici, a istom periodu je izgubio i dva sina. Njegova druga ćerka, Leopoldin, utopila se u brodskoj nesreći 1843, supruga Adel umrla je 1868, a njegova verna ljubavnica Žilijet Drue umrla je 1883, samo dve godine pre njegove smrti. Uprkos velikim porodičnim gubicima Igo je istrajavao na političkim promenama. Dana 30. januara 1876. izabran je za člana novoosnovanog Senata. Njegova poslednja faza u političkom životu smatra se neuspelom. Igo je igrao ulogu tvrdoglavog starca i vrlo je malo učinio za svog boravka u Senatu. U februaru 1881. Igo je proslavio svoj 79. rođendan. U čast njegovog ulaska u osmu deceniju života, odana mu je jedna od najvećih počasti ikada odana jednom živom piscu. Proslava je započela 25. februara kada je Igo dobio vazu iz Sevra, tradicionalni dar za suverene. Dana 27. februara u njegovu čast je održana jedna od najvećih parada u francuskoj istoriji. Narod je marširao od Avenije Ejlo, pa do Jelisejskih polja i na kraju do samog centra Pariza. Narod je marširao 6 sati kako bi prošao kraj Igoovog stana iz koga je on povorku posmatrao sa prozora. Svaki detalj parade napravljen je i isplaniran samo za Igoa. Službeni vodiči su čak nosili i razdeljke kao aluziju na Kozetinu pesmu u Jadnicima. Viktor Igo je preminuo 22. maja 1885. u 83. godini života, i njegova smrt je bila popraćena javnim žalošću. U svetu ga ne cenimo samo kao izvrsnog književnika nego kao i državnika koji se borio za očuvanje celovitosti Treće Republike i demokratije u Francuskoj. Više od 2 miliona ljudi pridružilo se njegovoj pogrebnoj povorci koja je krenula od Trijumfalna kapija pa do Panteona gde je sahranjen. Crteži Zalazak sunca (1853-1855) Hobotnica sa inicijalima V. H. (1866) Vrlo malo ljudi zna da je Igo bio jednako uspešan u likovnoj umetnosti kao i u književnosti, stvorivši preko 4.000 crteža u svom životu. Iako mu je crtanje na početku bio samo hobi, ono počinje igrati jako veliku ulogu u njegovom životi nešto pre njegovog egzila, kada je doneo odluku da prestane pisati kako bi život posvetio politici. Crtanje je bio Igoov glavni kreativni izraz u periodu od 1848. do 1851. Igo je radio samo na papiru malog formata, koristeći uglavnom tamnosmeđi ili crni tuš sa malim dodacima bele i vrlo retko u boji. Njegovi sačuvani crteži su iznenađujuće uspešni i poprilično „moderni“ u svom stilu. Danas se njegove slike smatraju jednim od preteča nadrealizma i apstraktnog ekspresionizma. Igo se nije ustručavao koristiti dečje šablone, mrlje od tinte, čipke i druga pomagala, takođe često koristeći ugalj sa šibica i svoje prste radije nego olovke i četkice. Nekad je dodavao i kafu i čađ da bi postigao efekte koje želi. Govori se da je Igo često crtao levom rukom ili bez gledanja u papir, čak i dok je bio u spritualističkim seansama kako bi dopro do podsvesne misli. Taj njegov koncept je kasnije popularizirao Sigmund Frojd. Igo je svoje crteže držao podalje od javnosti u strahu da ne zasene njegov književni rad. Svoje crteže je voleo deliti porodici i prijateljima, najčešće kao ilustracije na ručno izrađenim razglednicama koje je slao za vreme svog egzila. Neka njegova dela izlagana su, i njima su se divili umetnici kao Vinsent van Gog i Ežen Delakroa, koji su se kasnije govorili, da je Igo postao likovni umetnik, a ne književnik, zasenio bi sve likovne umetnike svog veka. Spomenici Stanovnici Gernzija podigli su mu kip u Kendi vrtovima u uspomenu na njegov boravak na ostrvu. Grad Pariz očuvao je njegove stanove na Gernziju i u broju 6 plas de Vož u Parizu i pretvorio ih u muzeje. Kuća u Vijandenu (Luksemburg) u kojoj je boravio 1871. takođe je pretvorena u muzej. Viktor Igo se poštuje kao svetac u vijetnamskoj religiji (Kao Dai). Dela Oko četvrtine dela Viktora Igoa nastalih posle 1849. su politički angažovana. Njegovi stavovi često izgledaju kontradiktorni: Igo ima razumevanja za bogaćenje, ali je protiv socijalnih nejednakosti, liberal, ali protiv akumuliranja bogatstva. Igo prezire rat i borbu, ali poziva na oružje kada treba da se štiti demokratija. Više njegovih dela Vatikan je stavio u Spisak zabranjenih knjiga. Romani Bug-Žargal, 1826. Poslednji dan osuđenika na smrt (Le dernier jour d`un condamné), 1829. Han Islanđanin (Han d`Islande), 1831. Bogorodičina crkva u Parizu (Notre Dame de Paris), 1831. Klod Ge (Claude Gueux), 1834. Jadnici (Les Misérables), 1862. Rabotnici na moru (Les travailleurs de la mer), 1866. Čovek koji se smeje (L`homme qui rit), 1869. Devedeset treća (Quatre-vingt-treize), 1874. Drame Kromvel (sa programskim predgovorom), 1827. Marion Delorme, 1829. (osnova za operu Marion Delorme Amilkare Ponkjelija) Ernani, 1830. (osnova za operu Ernani Đuzepe Verdija, kod nas preveo Jovan Sterija Popović) Kralj se zabavlja, 1832. (osnova za operu Rigoleto Đuzepe Verdija) Lukrecija Bordžija, 1833. Marija Tjudor, 1833. Ruj Blaz, 1838. Polemike Napoleon Mali (O državi Napoleona III), 1851. Govori i apeli La défense du littoral (O zaštiti obale) La condition féminine (Žensko „stanje“) L`enseignement religieux (Religijsko učenje) Un plaidoyer contre la peine de mort (Izlaganje protiv smrtne kazne) Pour la Serbie (Za Srbiju) Zanimljivosti Viktor Igo pisao je vrlo dugačke rečenice; u romanu Jadnici jedna njegova rečenica proteže se na nekoliko stranica i ima 823 reči i 93 zareza.