Osteologija,Anatomija gornjeg ekstremiteta,Anatomija donjeg ekstremiteta,Anatomija grudnog kosa,Anatomija abdomena i karlice.Na prve dve strane pisano.

dobro stanje tvrd povez 26 x 20 cm 379 strana

ANATOMIJA ČOVEKA - HUMAN ANATOMY - Laslo Puškaš, Slobodan Marinković, Branislav Filipović Izdavač: Moza Publishing Beograd Godina izdanja: 2016. Povez: tvrd Broj strana: 610 Pismo: latinica Stanje: vrlo dobro

Branislav Filipović, Laslo Puškaš Dvojezično jubilarno izdanje Medicinski fakultet, 2020. Tvrd povez, strana 614 Vrlo dobro očuvana spolja, unutrašnjost odlična Anatomski atlas, atlas anatomije

vrlo dobro stanje tvrd povez 29 x 22 cm 360 strana

Napomena:Na 20-tak strana podvlacen tekst/slika2 Osteologija/M.Mijac Anatomija gornjeg ekstremitete/A.Ilic Anatomija donjeg ekstremiteta/D.Mrvaljevic Anatomija grudnog kosa/D.Bogdanovic Anatomija abdomena i karlice/M.Mijac,V.Draganic,V.Radonjic.Tvrdi povez

KOLOR ATLAS ANATOMIJE COVEKA- R.M.H. McMinn i sar. Beograd, Mrljes, 1996. god. Tvrd povez, 359 strana, ilustrovano. Slike u boji. Srpski prevod. Kvalitetan MASTAN papir. Retka knjiga, VRLO DOBRO OČUVANA, NA 1. PREDLISTU NAPISANO IME PRETHODNOG VLASNIKA. Odlicno ocuvana knjiga. Na dodatnim slikama je sadr\aj. POSEBNA POGODNOST, MOGUCNOST LICNE PRIMOPREDAJE U CENTRU U TOKU ISTOG DANA PO ZAVRŠETKU AUKCIJE NA LIMUNDU/KUPINDU, NE CASIMO CASA! Knjige, stripove, CD, albume sa slicicama, casopise i ostalo što trenutno imam u ponudi možete pogledati preko sledeceg linka: http://www.kupindo.com/Clan/zambezi/SpisakPredmeta

na latinskom i ruskom komplet u tri knjige anatomija čoveka anatomski atlas čoveka

Beograd 2004. Tvrd povez, bogato ilustrovano, veliki format (29 cm), 542 strane. Knjiga je odlično očuvana. Anatomija je vizuelna nauka i slika zauzima ključno mesto u njenom predstavljanju. Umetnost ne prikazuje realan predmet već neka njegova svojstva medu kojima je i realitet. Zato i nije puka kopija stvarnosti nego jedno novo i drugačije tumačenje. Razumevanje bitnog projektuje se kroz jednostavnost. Anatomski crtež nam omogućava da uočimo bitna svojstva ljudske forme, a odbacimo nepotrebne detalje. Ako se umetnik u tome ne snalazi, on nije proučio anatomske zadatke. Mora se dostići apstrakciona moć pojednostavljivanja onoga što se vidi. Treba uspostaviti hijerarhiju prilagođavanja delova celini uz jasno usmerene dominante bitnog nad nebitnim. Kada je autoru sve viđeno podjednako važno, celina deluje neorganizovano. Dr Frank H. Netter, umetnik u duši, a lekar po profesiji, shvatio je suštinu crteža u anatomiji i na tome mu hvala. Nema sumnje da toliku popularnost Atlas anatomije čoveka duguje životnom delu genija, ne samo zbog toga što je on spoznao anatomiju toliko i tako jasno, već zato što nam omogućava da je upoznamo sa istom jasnoćom. Da bi to postigao, dr Netter je udružio svoju obdarenost velikog crtača sa znanjem, znatiželjom i beskrajnom pažnjom za detalje, tipičnim za podjednako dobrog istraživača.

Neterov atlas anatomije, 4. izdanje Data status 2007. mek povez, strana 596 Stanje vrlo dobro, na predlistu upisano ime bivšeg vlasnika

Sineljnikov – Atlas Anatomii Celoveka 1,2, Medicina Moskva, 1989, 343 i 263 str, ima potpis. Dodatak Atlas centralnog nervnog sistema Puskas Mrvaljevic Filipovic Milisavljevic.

Na ruskom jeziku,tvrdi povez,broj strana 494.Dobro ocuvana,mrlje na koricama,posveta na predlistu.Sadrzaj knjige/slika 2 i 3 s.pol

Moskva 1967, tvrd povez, očuvana, manja ogrebotina na rikni prve knjige, na ruskom jeziku, 26 cm, 460 + 471 + 394 strane, težina oko 4,8 kg

359str;ilustr 30cm.Dobro ocuvan. K93

Beograd, Mrljes, 1996. god PRVO SRPSKO IZDANJE TVRD POVEZ MASTAN PAPIR BOGATO ILUSTROVANO JEDINA MANA STO JE PRETHODNI VLASNIK NA PAR MESTA ZAOKRUZIO IMENA POJEDINIH DELOVA TELA, VEROVATNO DOK JE UCIO PREDMET. RETKO!!!!!!!

Anatomski atlas 1-3 / R. D. Sinelnikov Prvi deo: o kostima, ligamentima i mišićima Drugi deo: o unutrašnjim organima, srcu i krvnim sudovima Treći deo: o nervnom i endokrinom sistemu Moskva 1967. Tvrd povez, bogato ilustrovano, tekst na ruskom i latinskom jeziku, veliki format (26,5 cm), 460 + 471 + 394 strane. Napomena: na predlistu prve knjige potpis prethodnog vlasnika; knjige su veoma dobro očuvane.

Potpuno novo, nečitano, kao iz knjižare. Upoznaj ljudsko telo - Adel Perdola Broj strana: 96 Povez: Mek Knjiga koja u svojih 96 strana objašnjava sve važno za funkcionisanje ljudskog tela + Velika magnetna ploča + 56 magnetnih delova za sastavljanje skeleta, organa, mišića, srca i zubaNa stranicama ove knjige o biologiji čoveka, naći ćeš odgovore na sva pitanja koja bi znatiželjni um ili mladi budući naučnik mogao da ima o velikim zagonetkama ljudskog tela!Pojmovnik i objašnjenja pomažu razvoju detetovog razumevanja te neverovatne mašine, a igrama i testovima na kraju knjige deca mogu proveriti svoje znanje.Pozicije 56 magneta predstavljaju različite delove ljudskog tela na magnetnoj ploči. Anatomija čoveka više neće biti nikakva tajna velikim hirurzima i istraživačima koji krenu u ovu avanturu!

Lepo očuvano za svoje godine Retko u ponudi 1886 Izdato u Beču Prvi tom ali se koristi kao zasebna celina Autor/in: von: Dr. C. Heitzmann Titel: Die Descriptive und Topographische Anatomie des Menschen - Erster Band (I. Knochen, Gelenke, Bänder; II. Muskeln, Fascien, Topographie; III. Sinneswerkzeuge) Zustand: deutliche Gebrauchsspuren Verlag: Wilhelm Braumüller - Wien Format: 24,5 x 17,5 x 4,7 cm Seiten: über 508 Seiten Tags: sinelnikov sineljnikov atlas anatomije čoveka anatomski anatomija nemački na nemackom latinski jezik studije medicine za lekare hirurge studrnte

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! - Prvi deo je o kostima, ligamentima i mišićima, izdat 1978 godine. - Drugi deo je o unutrašnjim organima, srcu i krvnim sudovima, izdat je 1966/67/68 godine. Anatomija (grčki: νατομία anatomija i νατέμνειν seciranje) je grana biologije koja za cilj ima izučavanje strukture i organizaciju živih organizama.[1] Deli se na animalnu anatomiju - zootomija i biljnu anatomiju - fitonomija. Glavne podgrupe anatomije su komparativna anatomija, histologija i humana anatomija. Animalna anatomija podrazumeva proučavanje strukture različitih životinja i tada se naziva komparativna anatomija ili animalna morfologija, i može biti proučavanje jedne životinje, u kom slučaju se naziva specijalna anatomija. Anatomija je stara nauka, čiji počeci su u preistorijskim vremenima.[2] Anatomija je inherentno povezana sa embriologijom, komparativnom anatomijom, evolucionom biologijom, i filogenijom,[3] pošto su to procesi putem kojih je anatomija generisana na neposrednoj (embriologija) i dugoročnoj (evolucija) vremenskoj skali. Ljudska anatomija je jedna od osnovnih esencijalnih nauka medicine.[4] Disciplina anatomije je podeljena na makroskopsku i mikroskopsku anatomiju. Makroskopska anatomija, ili topografska anatomija, je ispitivanje delova tela životinja koristeći nepomognut vid. Topografska anatomija takođe obuhvata granu vizuelne anatomije. Mikroskopska anatomija podrazumeva upotrebu optičkih instrumenata u proučavanju tkiva različitih struktura, što je poznato kao histologija, kao i proučavanje ćelija. Istorija anatomije se odlikuje progresivnim razumevanjem funkcije organa i strukture ljudskog tela. Metodi su isto tako vremenom drastično poboljšani, napredujući od pregleda životinja disekcijom leševa do tehnika 20. veka za medicinsko snimanje uključujući radiografiju, ultrasonografiju, i magnetnu rezonantnu tomografiju. Anatomija i fiziologija, koja studira (respektivno) strukture i funkciju organizama i njihovih delova, sačinjavaju prirodni par srodnih disciplina, i one se često studiraju zajedno. Definicija Poređenje ljudskog i slonovskog kostura. Bendžamin Voterhaus Hokins, 1860 Reč anatomija je izvedena iz grčke reči ἀνατομή anatomē „seciranje” (od grč. ἀνατέμνω anatémnō „preseći, iseći“).[5] Anatomija je naučna disciplina koja izučava strukturu organizama uključujući njihove sisteme, organe i tkiva. Time su obuhvaćeni izgled i pozicija razni delova, materijali od koji su sastavljeni, njihove lokacije i njihov odnos sa drugim delovima. Anatomija se sasvim razlikuje od fiziologije i biohemije, koje se respektivno bave funkcijama tih delova i obuhvaćenim hemijskim procesima. Na primer, anatomičar se bavi oblikom, veličinom, pozicijom, strukturom, snabdevanjem krvi i inervacijom organa kao što je jetra; dok je fiziolog zainteresovan za proizvodnju žuči, ulogu jetre u ishrani i regulaciji telesnih funkcija.[6] Anatomija kao disciplina se može podeliti u brojne grane uključujući makroskopsku i mikroskopsku anatomiju.[3][7] Anatomija se može studirati koristeći invazivne i neinvazivne metode s ciljem dobijanja informacija o strukturi i organizaciji organa i sistema.[3] Korištene metode obuhvataju disekciju, pri kojoj se telo otvara i studiraju se organi, u endoskopiju, u kojoj se video kamerom-opremljeni instrument umeće kroz mali prorez na telesnom zidu i koristi se za istraživanje unutrašnjih organa i drugih struktura. Angiografija koja koristi rendgenske zrake ili magnetna rezonantna angiografija su metodi za vizualizaciju krvnih sudova.[8][9][10][11] Često se podrazumeva da se termin „anatomija“ odnosi na ljudsku anatomiju. Međutim, u suštini iste strukture i tkiva nalaze se u čitavom ostatku životinjskog carstva, i termin takođe uključuje anatomiju drugih životinja. Termin zootomija se takođe ponekad koristi da se specifično naglasi anatomija životinja. Struktura i tkiva biljaka su različite prirode i studiraju se u biljnoj anatomiji.[6] Humana anatomija Nama najvažnija vrsta anatomije je humana anatomija (kako podrazumeva proučavanje jedne vrste znači da je humana anatomija takođe i specijalna anatomija). Humanu anatomiju možemo da posmatramo iz više uglova. Sa medicinskog stanovišta humana anatomija je uopšte poznavanje egzaktne forme, pozicije, oblika, veličine i odnosa različitih struktura ljudskog tela. Ovom terminu je takođe dat naziv i deskriptivna ili topografska humana anatomija.[12] Ljudsko telo je u toj meri kompleksno da samo mali broj profesionalaca, tek nakon godina strpljive studije, mogu da kažu da su poznavaoci ljudskog tela. Međutim svi lekari koji proučavaju ljudsko telo se specijalizuju na određene delove tela i to znanje usavršavaju. Na primer, lekar se fokusira na mozak koji proučava do detalja, dok ima opšte znanje ostatka tela. Topografska anatomija se uči neprekidnim ponavljanjem i seciranjem tela, i detaljnim upoznavanjem. Sa morfološke tačke gledišta, humana anatomija je fascinantna nauka, jer za cilj ima proučavanje uzroke koji su doveli do trenutnog stanja tela. Pri ovom proučavanje neophodne su nauke tipa embriologija, filogenija i histologija. Patološka anatomija (ili morbidna anatomija) je nauka koji proučava obolele organe, dok delovi anatomije koji proučava zdravu anatomiju tela mogu biti medicinska, hirurška i površna anatomija. Komparacijom anatomije različitih rasa ljudskog roda bavi se fizička antropologija, odnosno antropološka anatomija.[13] Svaka anatomska jedinica počinje prvo sa opisom strukture organa ili sistema (kao na primer nervi, nervni sistem, srce, itd.). Za ovim sledi opis razvoja, odnosno embriologija i komparativna anatomija, tj morfologija. Ovakva klasifikacija je od velikog značaja jer prvo daje dovoljno detalja o strukturi organa, i drugo, bilo ko (ne samo profesionalni medicinski radnici) može da ima u uvid u odnos i opis opšteg sistema.

Kao novo. Bez posvete. Anatomija ljudske destruktivnosti - Erih From Godina izdanja: 2016 Broj strana: 470 Povez: Tvrd U svijetu koji neprekidno bilježi porast nasilja u najrazličitijim oblicima, Erih From tretira ovaj problem na izuzetno pronicljiv način u jednoj od svojih najznačajnijih knjiga. From postavlja pitanje: Šta je to u ljudskoj prirodi što vodi čovjeka orgijama destrukcije i nasilja kojima je svjedočio prošli vijek? Oslanjajući se na istraživanja i dostignuća psihologije, antropologije i istorije, te, istovremeno, nudeći briljantnu analizu pojava poput Staljina, Hitlera i Himlera, From ukazuje kako naša nezainteresovanost da volimo otvara vrata suprotnoj emociji: mi želimo ili da potpuno kontrolišemo svoj život ili da ga uništimo.

Erich Fromm Sabrana djela 1-9 komplet Erih From 4500rsd Autoritet i porodica, strana 127, 1986. Čovjek za sebe, strana 228,1986. Umijeće ljubavi, strana 119, 1984. S onu stranu okova iluzije, strana 172, 1986. Kriza psihoanalize, strana 223,1986. Anatomija ljudske destruktivnosti I, strana 211.1984. Anatomija ljudske destruktivnosti II, strana 342, 1980. Imati ili biti,strana 221, 1986. Veličina i granice freudove misli, strana 150,1986. P

Kao novo. Bez posvete. Biofizičke osnove ljudskog pokreta - Bruce Abernethy Godina izdanja: 2013 Broj strana: 363 Drugo izdanje knjige Biofizičke osnove ljudskog pokreta potpuno je osveženo novim informacijama, a dodatna pomagala u učenju povećavaju čitljivost i vrednost udžbenika. Kao i u prethodnom, i u ovom izdanju dat je uravnotežen uvod u svaku od ključnih biofizičkih subdisciplina kineziologije: anatomiju, biomehaniku, fiziologiju vežbanja, motornu kontrolu i psihologiju sporta i vežbanja. Ova sveobuhvatna knjiga je integrisana studija ljudskog pokreta i u njoj su znanja iz ove oblasti primenjena na fizičku aktivnost i postignuća čoveka tokom čitavog životnog ciklusa. U drugom izdanju knjige Biofizičke osnove ljudskog pokreta, razmatrane su osnovne metode i koncepti, uobičajena pitanja postavljana pri sprovođenju naučnih istraživanja, ključni istorijski momenti u razvoju ove mlade naučne discipline, profesionalna obuka i organizacije u oblasti kineziologije, tj. nauke o ljudskom pokretu, i date su odrednice za dalja istraživanja u okviru svake od subdisciplina. Autori su pružili jedinstvenu perspektivu svake od subdisciplina nauke o ljudskom pokretu, izučavanjem ne samo bazičnih naučnih oblasti već i promena u ljudskom pokretu i potencijalu za izvođenje pokreta koje nastaju tokom svih faza rasta i razvoja čoveka, kao i odgovora ljudskog organizma na treniranje, vežbanje i ostale faktore.

DANILO KIŠ SABRANA DELA 1-10 1. MANSARDA - satirična poema 2. PSALAM 44 3. RANI JADI 4. BAŠTA, PEPEO 5. PEŠČANIK 6. NOĆ I MAGLA 7. GROBNICA ZA BORISA DAVIDOVIČA 8. ČAS ANATOMIJE 9. HOMO POETICUS 10. ENCIKLOPEDIJA MRTVIH Izdavač - Prosveta, Beograd; Globus. Zagreb Godina - 1983 120 + 146 + 118 + 230 + 294 + 230 + 174 + 342 + 294 + 226 strana 21 cm Edicija - Svjetski pisci / Djela Danila Kiša Povez - Tvrd Stanje - Kao na slici, tekst bez podvlačenja SADRŽAJ: RANI JADI: `S jeseni, kada počnu vetrovi Ulica divljih kestenova Igra Pogrom Priča od koje se crveni Serenada za Anu Livada, u jesen Verenici Zamak osvetljen suncem Livada Dok mu bištu kosu Priča o pečurkama Mačke Kruške Konji Čovek koji je dolazio izdaleka Iz baršunastog albuma Dečak i pas Eolska harfa Napomena Bibliografija NOĆ I MAGLA: Predgovor Noć i magla Papagaj Drveni sanduk Tomasa Vulfa Mehanički lavovi Napomena GROBNICA ZA BORISA DAVIDOVIČA - sedam poglavlja jedne zajedničke povesti Nož sa drškom od ružinog drveta Krmača koja proždire svoj okot Mehanički lavovi Magijsko kruženje karata Grobnica za Borisa Davidoviča Psi i knjige Kratka biografija A. A. Darmolatova Bibliografija ČAS ANATOMIJE: Uvod I O jednoj skandaloznoj (književnoj) aferi, subjektivno II Parabaza Čelni sudar Probni kamen činjenica III Protiv opskurantizma ili skalpel kritičke svesti Post scriptum IV Coup de grâce za Dragana Jeremića V Dupli gulaš Branimira Šćepanovića MALA HRESTOMATIJA (Textes à l`appui) 1. SILVIJA MOLOJ - Borhes i književna distanca 2. ROŽE KAJOA - Borhes, `Istorija beščašća` 3. HANS VIZLING - Tehnika montaže 4. MIDHAT ŠAMIĆ - Istorijski izvori `Travničke hronike` Ive Andrića 5. MIDHAT ŠAMIĆ - Istorijski izvori `Travničke hronike` Ive Andrića (primeri) 6. TOMAS MAN - Nastanak `Doktora Faustusa` 7. MIŠEL FUKO - `Fantastika` biblioteke Bibliografija HOMO POETICUS: Prolog Teme i varijacije Pitanje perspektive Pustolina Otpori i dogma Mi pevamo u pustinji Za pluralizam Homo poeticus, uprkos svemu Jedna parodija francuske književnosti Romani na dlanu Žak Prever Izgnanstvo i kraljevstvo Marije Čudine A Window is a Window is a Window is a Window Svetlost koja zari iznutra Kocka Ivana Picelja ili otvoreno delo Slikar Miro Glavurtić Zašto Veličkovićevi trkači nemaju glavu Mediteran i Zlatno runo Pariz, velika kuhinja ideja Svedok optužbe Karlo Štajner Između nade i beznada Moći nemoć angažovanosti Antropološki roman Gorki talog iskustva Svi geni mojih lektira Ne usuðujem se da izmišljam Pisanje kao terapija Peščanik je savršena pukotina Panonija, Panonija Knjige ipak nečemu služe Sve manje, sve rede, sve opreznije Doba sumnje Književnosti sudbina Opresija može da slomi i nadu O zlu i iskustvu Banalnost je neuništiva kao plastična boca Bibliografija Indeks ENCIKLOPEDIJA MRTVIH: Simon Čudotvorac Posmrtne počasti Enciklopedija mrtvih Legenda o spavačima Ogledalo nepoznatog Priča o majstoru i učeniku Slavno je za otadžbinu mreti Knjiga kraljeva i budala Crvene marke s likom Lenjina Post scriptum Ako Vas nešto zanima, slobodno pošaljite poruku. Celokupna Izabrana Odabrana Izbor Iz Dela Danila Kiša Psalm Četrdeset I Četiri Četrdesetčetiri

Članci, Polemike 1–5 Miroslav Krleža Izdavač: Oslobođenje, Sarajevo 1983; Detaljnije: tvrd povez, zlatotisak, 20 cm Sadržaj: 1. Ratne teme 2. Sa uredničkog stola 3. Moj obračun s njima 4. Iz naše književne krčme 5. Dijalektički antibarbarus U decembarskoj svesci časopisa Pečat, u dvobroju 8–9 za godinu 1939, Miroslav Krleža objavio Tu polemiku – kojoj rame uz rame u jugoslovenskoj književnosti može stati samo još Kišov „Čas anatomije“ – nazvao je autor „razumnim pokušajem da stvari na lijevom krilu naše knjige sredi i podredi imperativima dostojanstva visokog književnog poziva, koji se klanja principima nezavisnosti, dosljednosti i slobodnog uvjerenja, da je istina jedini ideal svih disciplina pak tako i dijalektike.“ Buknula je politička polemika književnim sredstvima među ideološkim saborcima, komunistima, kad je Drugi svetski rat već počeo, iskreno najavljivan godinama kao lavež klerofašizma i nacionalsocijalista. Krleža je to uporno i pravovremeno godinama isticao: „Ovaj lavež oko nas bolesna (je) pojava“, a kad se upustio u polemiku, stoga je upozorio: „Od tog ljudožderskog proždiranja svojih vlastitih suborilaca profitira samo onaj treći književni faktor, koji se sprema da nas pojede sve zajedno na svoju najveću radost i ljudoždersko zadovoljstvo.“ Zašto je, međutim, detonirao polemiku? Zato što se borba protiv nacističkog zatiranja dostojanstva stvaralaštva i slobode ne može temeljiti na zabrani stvaralaštva i slobode koju vodi antidijalektički materijalizam staljinizirane književnosti i ideologije. Godinama je Krleža ćutao na uvredljive, neistinite etikete koje su mu po književnim listovima lepili na ime partijski drugovi: da izvrdava dijalektici, da je esteta u saradnji s buržoaskom umetnošću i da je trockista. Inicijator „Dijalektičkog antibarbarusa“, tekst je Ognjena Price „Recepti, propisi i dogme – povodom pisanja ‘Pečata`“, u časopisu Izraz, kojim se Prica obrušio na tekst Marka Ristića „San i Istina Don Kihota“, koji je objavljen u prvom broju Pečata, na početku godine 1939. Prica optužuje Ristića, a preko Ristića, u stvari, Krležu, da se „Pečat“, u najgorem vremenu zla odao larpurlartizmu i doživljaju književnog poziva kao poju ševe u polju i drozda na grani, sasvim nadrealistički. Optužba, dakle, glasi: izdaja socijalne tendencije u književnosti! Na višoj, transcendentnoj instanci suda, ona se tumači kao izdaja dijalektike. Antibarbarusom Krleža ispoveda svoj književni kredo, koji je jasno navestio pet godina ranije, pišući o Hegedušiću: „Nikada dakle, ni jednom svojom jedinom riječi, ni u jednom svom natpisu, a najmanje pak u ‘Predgovoru podravskim Motivima’ Krste Hegedušića – nisam isključio mogućnosti tendenciozne primjene umjetnički prerađenih podataka, pošto sam čitav taj predgovor i bio napisao u u svrhu da populariziram jednog umjetnika koji svoje slikarske sposobnosti vrlo uspješno primjenjuje u okviru našeg mladog, socijalnotendencioznog slikarstva, a najposlije i zato što i sam pišem u sličnome smislu.“ Optužen za izdaju socijalnih tendencija u umetnosti, Krleža samog sebe otvoreno naziva socijalnotendencioznim književnikom. Bit razlike između ova dva razumevanja socijalne tendencije u estetici, jeste u tome da li je u toj tendenciji stvoreno umetničko delo ili ne: „Poeti pišući s tendencijom, stvaraju veliku socijalnotendencioznu književnost koje nitko i ne poriče, a antipoeti pišući isto tako s tendencijom stvaraju antipoeziju. Tendencija je možda ista u oba slučaja, ali umjetnički, to jest pjesnički rezultat nikako, jer ne može biti svrhom tendenciozno umjetničkog stvaranja da se ta tendencija, koje nitko ne poriče, izražava nezgrapno, nevješto i falš provincijalno, diletantski, barbarski, diluvijalno, dakle glupo i smiješno, nego to da se ta tendencija ostvaruje po mogućnosti više-manje ipak umjetnički što uvjerljivije, dakle što iskrenije, budući da se prava i uvjerljiva i iskrena književnost ne treba loše šmirantski glumiti.“ Ono najčudovišnije u Pricinom pristupu Ristićevom tekstu jeste da on, upravo s pozicija Ristićevih stavova, kritikuje ono što u Ristićevom tekstu nije izrečeno. Prica Ristića optužuje za izdaju socijalnoangažovane umetnosti, a Ristić upravo, i to nad odrom ubijenog Federika Garsije Lorke, ispisuje odu socijalnoangažovanom pesništvu: „Čelik se samo čelikom može skrhati, ne mišlju, jer život mora da zadaje smrt da bi se spasao od smrti i san pesnika da bi se ispunio mora da postane svest, koja postaje čin, mora da se pretvori u javu ratnika.“ Prica otvoreno govori notornu neistinu, ubeđen, dakle, da je istinitije na svetu lagati nego govoriti pravo. Kakvo ga uverenje na to obavezuje? Ništa drugo do osećanje transcendentne Istine koja negira puku istinu među pukim ljudima: Krleža, Ristić, Davičo i ostali oko Krležinog Pečata jesu trockisti koje, kao neprijatelje Partije, treba odstraniti. Svako sredstvo njihove likvidacije – sredstvo je istine. To je suština staljinističke dijalektike, za koju Krleža kaže da se pretvara u ono što sama dijalektika negira – u dogmu. Za njenog predstavnika Pricu, Krleža piše: „Ne progovara iz njega živi duh, nego nekakav stroj što zvekeće i zvrnda, kao mehanizam lutke koja se kreće po zakonu mrtvih kotačića: navinulo ga je, te sada zvrnda kao gramofon!“ To je karakteristika inženjera u „zavodu za mumificiranje života“. Iz Krležine kritike tog zavoda, nastaće Kišova priča „Mehanički lavovi“, četiri decenije potom, a za njom, u polemici, i drugi deo Antibarbarusa – „Čas anatomije“. Krleža, Miroslav, hrvatski književnik (Zagreb, 7. VII 1893 – Zagreb, 29. XII 1981). Autor najznačajnijih tekstova hrvatske književnosti XX. st. i pokretač mnogih kulturnih inicijativa zasnovanih na kritičkom osvješćivanju hrvatskog društva, što je njegov opus učinilo jednom od središnjih odrednica u izgradnji moderne Hrvatske. Djelujući u uvjetima izrazite društvene podijeljenosti s obzirom na temeljne probleme zajednice, uspio je, ne izbjegavajući prijepore, uobličiti svoju polaznu, estetsku poziciju kao nedvojbenu za pristaše i protivnike, pa je integralnost njegova djela i misli u bitnoj pretpostavci nacionalnoga kulturnoga standarda. Krleža je podrijetlom iz građanske obitelji s nekoliko sjevernohrvatskih nasljednih odvjetaka, što mu je pomoglo da unatoč skromnu statusu roditelja stekne solidnu obrazovnu i socijalnu osnovu. Nižu je gimnaziju završio u Zagrebu, 1908. otišao je u kadetsku školu u Pečuh, a 1911. u vojnu akademiju Ludoviceum u Budimpešti, ali ju je napustio već 1913. pokušavajući, zaokupljen balkanskom krizom, preko Pariza i Soluna stići do Beograda. Bez uporišta u Srbiji, vratio se u Zagreb, počeo raditi u novinskim redakcijama, objavljivati prve književne priloge te postao profesionalnim književnikom. Potkraj 1915. bio je unovačen i u ljeto 1916. poslan na bojište u Galiciji; zbog bolesti je bio oslobođen od vojne službe na ratištu pa se potkraj 1917. vratio u Zagreb. Pisao je komentare o stanju na bojištima I svjetskog rata, počeo objavljivati prve knjige te s krugom vršnjaka na valu općega nezadovoljstva i skromnih zasada socijaldemokratske tradicije sudjelovati u formiranju začetaka hrvatskoga komunističkoga pokreta. Nastojeći otpočetka zadržati gestu umjetnika kojemu je programatski i stvarno namjera fiksirati a ne uređivati svijet, 1919. s A. Cesarcem pokrenuo je i uređivao avangardistički časopis Plamen, poričući mitove hrvatske kulture, ali i tzv. vidovdanski kompleks, kroz koji su se očitovale prave težnje srpske politike. Časopis je bio zabranjen, a Krležu je policijski nadzor pratio sve do uspostave komunističkog poretka 1945. Kazališta i nakladnici počeli su 1920-ih prihvaćati Krležinu suradnju, pa su on i njegova supruga Bela, pošto je potkraj 1920-ih ona dobila stalni glumački angažman, postali istaknut umjetnički par, a njihov je dom sve do njihove smrti bio važnom točkom društvenog života. Premda je Krležino djelo izrazito određeno Zagrebom, više je puta dulje vrijeme izbivao: 1920–21. boravio je u ludbreškome kraju, početkom 1925. nekoliko je mjeseci boravio u Rusiji; od siječnja do rujna 1932. bio je u Češkoj, pa u Varšavi i Parizu; od jeseni 1933. pokušavao je djelovati u Beogradu, gdje je 1934. s M. Bogdanovićem pokrenuo časopis Danas. God. 1949–50. u Parizu je pripremao izložbu jugoslavenske srednjovjekovne umjetnosti. Za ustaškoga režima 1941–45. bio je prvo uhićen, a potom u prešutnoj kućnoj internaciji uz potporu kruga prijatelja u kojem se isticao Đ. Vranešić. Osim kao umjetničkom koncepcijom, Krleža je književnošću trajno bio zaokupljen i kao kulturnim modelom. Njegovi su časopisi Plamen, Književna republika (1923–27), Danas i Pečat (1939–40) orijentacijska polja hrvatskog modernizma; sudjelovao je pri pokretanju i određivanju smjera dvaju najznačajnijih književnih časopisa druge polovice XX st., Republike i Foruma; neprestano je u novinama i javnim forumima kritički raspravljao, sudjelovao u pripremi izvedbi svojih drama te osobito u redigiranju i objavljivanju svojih djela. Za svojega stvaralačkoga vijeka objavio je gotovo 200 autorskih knjiga. Prvu kolekciju pokrenuo je već 1923. kod koprivničkoga nakladnika Vošickoga, slijedili su reprezentativni nizovi zagrebačkih nakladnika Minerve i Biblioteke nezavisnih pisaca 1930-ih, pokušaj sa Suvremenom nakladom Jos. Čaklovića u ljeto 1945., potom izdanja Nakladnoga zavoda Hrvatske od 1946, sabrana djela Zore od 1952. te naposljetku sabrana djela u 45 knjiga s dodatnom petosveščanom Panoramom pogleda, pojava i pojmova sarajevskoga nakladnika Oslobođenje (1975–88). Premda je bio utjecajna figura društvene nomenklature i najprevođeniji hrvatski pisac svojega doba, utemeljitelj Leksikografskoga zavoda (koji danas nosi njegovo ime) te pokretač i glavni urednik niza enciklopedija, Krleži za života nisu bila objavljena cjelovita djela. S time je u vezi i njegova oporuka, kojom je na dvadesetak godina bilo odgođeno raspolaganje njegovom rukopisnom ostavštinom, što se većim poznatim dijelom danas čuva i obrađuje u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Za kompleksnost tipološke raščlambe Krležina djela znakoviti su njegova velika žanrovska obuhvatnost i difuznost, vremenski planovi epoha i pripadnih stilskih formacija – one iz koje je proizišao i s kojom je bio u retrospektivnu i na svoj način nostalgičnu dijalogu te one koju je u razmjerno dugu ciklusu nastojao podvrgnuti ne samo misaonomu nego i stilskomu jedinstvu – razvijajući kompleksnu rečenicu u sintaktički ritam hrvatskog standarda bez presedana u uzorima i bez postupka za nasljedovanje. Krleža je u književnost ušao na uobičajen način: posve u duhu svojega doba i kulturnih prilika u svojoj sredini želio je privući pozornost lirikom i pokušati dospjeti na dramsku scenu. Čak i kada je u figurativnome rekvizitariju ili dramaturškim sredstvima ta početnička gesta bila provokativna ili prezahtjevna za prag očekivanja, ona se čvrsto držala kriterija ukorijenjenosti i razumljivosti, potencirajući svoj rast u odgovarajućem rastu konkretne kulture koju je modulirala. Krležino se djelo zato prije segmentira u problemskim ciklusima nego u žanrovskima, a problemi lirske impostacije i dramaturške konzistencije nerijetko su objašnjivi tek na razini obuhvatne ambicije. Razvijajući odnos prema svojemu predmetu od avangardističke negacije do enciklopedičke sinteze, Krleža je strukturirao cijeli kompleks divergentnih punktova, s prividno jasno postavljenom ideološkom podlogom, ali međusobno i kao cjelina dijaloški postavljenih prema tradiciji i velikim pitanjima povijesti kao općega vremena pred kojima se hrvatska kultura do njega uglavnom skanjivala. Već je u prvim objavljenim tekstovima, dramoletima Legendi i Maskerati (1914), narativnim lirskim fragmentima (Zaratustra i mladić, 1914) i Podnevnoj simfoniji (1916), pokušavao rastvoriti i pretopiti žanrovske okvire. Ukupno je objavio osamnaest dijaloških tekstova: Legendu, Maskeratu, Hrvatsku rapsodiju (1917), Kraljevo, Kristofora Kolumba (1918), Michelangela Buonarrotija, U predvečerje (1919), Galiciju, Adama i Evu, Golgotu (1922), Vučjaka (1923), U agoniji, Gospodu Glembajeve (1928), Ledu (1932), U logoru (1934), Areteja (1959), Salomu (1963), Put u raj (1970). Posredno se može pretpostaviti, a i izravnim uvidom u ostavštinu potvrditi da je Krleža radio i na drugim dramaturškim predlošcima, od kojih su neki zagubljeni, u nekim je primjerima sam provjeravao dramaturški, odn. narativni profil svojih tekstova, a neki su mu pripovjedni pa i esejistički tekstovi priređeni za scenu (npr. Banket u Blitvi, Zastave, Moj obračun s njima), ali to ne mijenja težišne, koncepcijske ni razvojne topose njegove dramaturgije. Krležino se kazalište uobličavalo u mnogobrojnim inačicama prvotnih tekstova, potaknutima zahtjevima izvedbe i promjenom receptivnoga okruženja. Svoje je prve artističke i simboličke vizije (legende), pa i socijalne kompozicije s verističkom i ekspresionističkom poetičkom podlogom, zasnovao znatno prije nego što su one bile scenski formirane; stabilnim, uvjerljivim i formativnim na razini cijeloga opusa pokazao se glembajevski ciklus (U agoniji, Gospoda Glembajevi, Leda), nastao u maniri analitičke drame „nordijske škole“, s nizom karakternih slomova kojima se (de)mistificira i kompenzira povijesna i socijalna freska zagrebačke građanske sredine. Kao pjesnik počeo je na zasadama hrvatske moderne, s estetiziranom dikcijom koja se brzo razvijala prema svjetonazornomu vitalizmu, što je upravo u pjesmama otišao aktivistički najdalje, pod općom figurom „ratne lirike“, ali i plakatiranja lenjinističke dinamike. U jedanaest zbirki – Pan, Tri simfonije (1917), Pjesme I, Pjesme II (1918), Pjesme III, Lirika (1919), Knjiga pjesama (1931), Knjiga lirike (1932), Simfonije (1933), Balade Petrice Kerempuha (1936), Pjesme u tmini (1937) – tematski i stilski krug te stihovni i ritmički osjećaj prostiru cijeli registar traženja, koje se smatra dorečenim u artificijelnim Baladama Petrice Kerempuha, pomaku od standarda u jezičnom i kulturnom pogledu, kako bi se otkrila pritajena postojanost subjekta na kojem Krležino djelo inzistira. Problemskomu polju Krležine dramaturgije i lirike uglavnom pripadaju i novelistički ciklusi; u prvome, „domobranskome ciklusu“, strukturiranom u zbirci Hrvatski bog Mars (1922, konačna redakcija 1946), obrađen je kompleks vojničkoga stradanja hrvatskog čovjeka, koje je u I. svjetskom ratu dosegnulo fatalističke, apsurdne razmjere, u drugome, „jakobinskome ciklusu“, zaokupljen je pojedincima koji ne uspijevaju prevladati ograničenja malograđanske sredine (zabranjena zbirka Hiljadu i jedna smrt, 1933), a u trećem, glembajevskom ciklusu, riječ je o jedanaest proznih fragmenata sa situacijskom i generičkom razradbom dramaturške cjeline. Krležin se pripovjedni tekst u 1920-ima, dosljedno tendenciji u europskoj prozi, od kraćih vrsta (Tri kavaljera frajle Melanije, 1922, Vražji otok, 1923) razvijao prema kanonizaciji romana, što u njegovu središnjem pripovjednom djelu, modernom romanu Povratak Filipa Latinovicza (1932) – priči o umjetniku koja zadire u organsku nemoć društva i kulturnog modela – hrvatsku prozu dovodi u simultanu poziciju (M. Proust, R. Musil, R. M. Rilke). Sljedećim će romanima, Na rubu pameti (1938), Banket u Blitvi (I–III, prva knjiga 1938) i Zastave (I–V, prva knjiga 1962), sigurnim narativnim i superiornim intelektualnim strategijama sročiti stotine stranica kronike o srednjoeuropskoj kulturnoj i političkoj panorami, ali će određujućim i uporišnim za razumijevanje i formativnost njegova djela ostati upravo rane 1930-e, s glembajevskom cjelinom, romanom Povratak Filipa Latinovicza i Baladama Petrice Kerempuha. Krležin je utjecaj u hrvatskom društvu upravo tada dosegnuo vrhunac, što se posebno odražavalo u većem, problemskom, nefikcionalnom, u širem smislu esejističkome dijelu njegova opusa. Premda se u Krležinim tekstovima teško mogu razdvajati strukturne razine, što je posebno izraženo u zbirci Izlet u Rusiju (1926), s putopisnom poveznicom, ali tematski, narativno i asocijativno suptilnu mozaiku o strogo osobnome doživljaju sovjetske Rusije, upravo su njegove studije društvenih i kulturnih kontroverzija (Moj obračun s njima, 1932; Deset krvavih godina, 1937; Dijalektički antibarbarus, 1939) dovele do odlučujućih rasprava o izgledima i održanju hrvatskog društva. Osim o književnosti i umjetnosti pisao je o povijesti, politici, filozofiji, medicini, posvetivši se u doba rada na enciklopediji, nakon 1950., gotovo univerzalnom opserviranju, djelomice objavljenom (pet knjiga) u opsežnim izvodima (fragmentima i zapisima) iz dnevnika, odn. opsežnoj građi enciklopedijskih bilježaka (marginalia lexicographica). Njegove osobne relacije zrcale se u vrlo opsežnoj i dugogodišnjoj korespondenciji. Za razliku od književnog djelovanja, u prosudbi kojega trajno prevladavaju izrazito pozitivne ocjene, Krležino je javno, odn. političko djelovanje izazivalo žestoke otpore i prijepore. Još od rane mladosti zastupao je protuimperijalističku koncepciju komunističkog pokreta, pri čemu je rješenje hrvatskoga nacionalnoga pitanja vidio u federalizmu kakav je proklamirala Treća internacionala. Raslojavanje hrvatskoga komunističkoga pokreta u jugoslavenskom okruženju dovelo ga je u svojevrsnu ekvidistanciju od političke prakse i ljevice i desnice pa se o njegovu neposrednom društvenom djelovanju može govoriti tek nakon uspostave komunističke vlasti u 1940-ima i pridobivanja Titova punoga povjerenja nakon 1948, odn. napuštanja staljinističke prakse. Krleža je i u razdoblju 1918–41. pokušavao organizirano djelovati u hrvatskim kulturnim institucijama i komunističkom pokretu, ali u njima nije dobivao ni približno onoliko utjecaja kao u javnosti. U društvenim uvjetima tzv. narodne demokracije sudjelovao je u postavljanju i stabiliziranju mnogih tradicionalnih i novih institucija i programa: Društva književnika, Akademije, Matice hrvatske, Leksikografskoga zavoda, zaštite kulturne baštine u Zadru, zaštite prava na dostojanstvo umjetnosti (Govor na Kongresu književnika u Ljubljani, 1952), zauzimanja za slobodan razvoj hrvatskog jezika (potpora Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika). Posebnu važnost za razumijevanje Krležina djela ima njegovo poznavanje drugih kultura iz okruženja i suradnja u njima, napose srpske, madžarske i bosanske. U hrvatskoj književnoj i kulturnoj povijesti uopće Krležino se djelo u cjelini smatra izvanrednim, neusporedivim pojedinačnim prinosom, a u vanjskoj stručnoj i općoj opservaciji hrvatskog nasljeđa najvažnijom modernom referencijom. Polemično i kooperativno, to je djelo promicalo nove poetičke usmjerenosti, ali i zasjenilo druge; ono u svoje doba i u svojoj sredini nije imalo ravnopravna oponenta, što pri prosudbi ne treba zanemariti i s čime je i samo to djelo u svojem unutrašnjem dijalogu računalo. God. 1993–98. objavljena je enciklopedija posvećena Krležinu životu i radu (Krležijana, I–III), a 2000. započeto je izdavanje njegovih sabranih djela. MG143 (N)

Autor: Miroslav Krleža Naslov: Sabrana djela Miroslava Krleže; Jubilarno izdanje u povodu 65-te godišnjice autorova rada Kolo: DNEVNIK 1–5 Godina: 1981 Izdavanje i proizvodnja: Sarajevo : Oslobođenje ; Zagreb : Mladost : Globus, Povez: tvrdi Autor: Miroslav Krleža Naslov: Sabrana djela Miroslava Krleže; Jubilarno izdanje u povodu 65-te godišnjice autorova rada 446 + 459 + 488 + 354 + 553 stranica 20x13 cm Tvrd povez sa zlatotiskom Miroslav KRLEŽA Dnevnik I–V (komplet) 1. Dnevnik 1914–1917. Davni dani I 2. Dnevnik 1918 –1922. Davni dani II 3. Dnevnik 1933–1942. 4. Dnevnik 1943. 5. Dnevnik 1958–69. U decembarskoj svesci časopisa „Pečat“, u dvobroju 8–9 za godinu 1939, Miroslav Krleža objavio Tu polemiku – kojoj rame uz rame u jugoslovenskoj književnosti može stati samo još Kišov „Čas anatomije“ – nazvao je autor „razumnim pokušajem da stvari na lijevom krilu naše knjige sredi i podredi imperativima dostojanstva visokog književnog poziva, koji se klanja principima nezavisnosti, dosljednosti i slobodnog uvjerenja, da je istina jedini ideal svih disciplina pak tako i dijalektike.“ Buknula je politička polemika književnim sredstvima među ideološkim saborcima, komunistima, kad je Drugi svetski rat već počeo, iskreno najavljivan godinama kao lavež klerofašizma i nacionalsocijalista. Krleža je to uporno i pravovremeno godinama isticao: „Ovaj lavež oko nas bolesna (je) pojava“, a kad se upustio u polemiku, stoga je upozorio: „Od tog ljudožderskog proždiranja svojih vlastitih suborilaca profitira samo onaj treći književni faktor, koji se sprema da nas pojede sve zajedno na svoju najveću radost i ljudoždersko zadovoljstvo.“ Zašto je, međutim, detonirao polemiku? Zato što se borba protiv nacističkog zatiranja dostojanstva stvaralaštva i slobode ne može temeljiti na zabrani stvaralaštva i slobode koju vodi antidijalektički materijalizam staljinizirane književnosti i ideologije. Godinama je Krleža ćutao na uvredljive, neistinite etikete koje su mu po književnim listovima lepili na ime partijski drugovi: da izvrdava dijalektici, da je esteta u saradnji s buržoaskom umetnošću i da je trockista. Inicijator „Dijalektičkog antibarbarusa“, tekst je Ognjena Price „Recepti, propisi i dogme – povodom pisanja ‘Pečata`“, u časopisu Izraz, kojim se Prica obrušio na tekst Marka Ristića „San i Istina Don Kihota“, koji je objavljen u prvom broju Pečata, na početku godine 1939. Prica optužuje Ristića, a preko Ristića, u stvari, Krležu, da se „Pečat“, u najgorem vremenu zla odao larpurlartizmu i doživljaju književnog poziva kao poju ševe u polju i drozda na grani, sasvim nadrealistički. Optužba, dakle, glasi: izdaja socijalne tendencije u književnosti! Na višoj, transcendentnoj instanci suda, ona se tumači kao izdaja dijalektike. Antibarbarusom Krleža ispoveda svoj književni kredo, koji je jasno navestio pet godina ranije, pišući o Hegedušiću: „Nikada dakle, ni jednom svojom jedinom riječi, ni u jednom svom natpisu, a najmanje pak u ‘Predgovoru podravskim Motivima’ Krste Hegedušića – nisam isključio mogućnosti tendenciozne primjene umjetnički prerađenih podataka, pošto sam čitav taj predgovor i bio napisao u u svrhu da populariziram jednog umjetnika koji svoje slikarske sposobnosti vrlo uspješno primjenjuje u okviru našeg mladog, socijalnotendencioznog slikarstva, a najposlije i zato što i sam pišem u sličnome smislu.“ Optužen za izdaju socijalnih tendencija u umetnosti, Krleža samog sebe otvoreno naziva socijalnotendencioznim književnikom. Bit razlike između ova dva razumevanja socijalne tendencije u estetici, jeste u tome da li je u toj tendenciji stvoreno umetničko delo ili ne: „Poeti pišući s tendencijom, stvaraju veliku socijalnotendencioznu književnost koje nitko i ne poriče, a antipoeti pišući isto tako s tendencijom stvaraju antipoeziju. Tendencija je možda ista u oba slučaja, ali umjetnički, to jest pjesnički rezultat nikako, jer ne može biti svrhom tendenciozno umjetničkog stvaranja da se ta tendencija, koje nitko ne poriče, izražava nezgrapno, nevješto i falš provincijalno, diletantski, barbarski, diluvijalno, dakle glupo i smiješno, nego to da se ta tendencija ostvaruje po mogućnosti više-manje ipak umjetnički što uvjerljivije, dakle što iskrenije, budući da se prava i uvjerljiva i iskrena književnost ne treba loše šmirantski glumiti.“ Ono najčudovišnije u Pricinom pristupu Ristićevom tekstu jeste da on, upravo s pozicija Ristićevih stavova, kritikuje ono što u Ristićevom tekstu nije izrečeno. Prica Ristića optužuje za izdaju socijalnoangažovane umetnosti, a Ristić upravo, i to nad odrom ubijenog Federika Garsije Lorke, ispisuje odu socijalnoangažovanom pesništvu: „Čelik se samo čelikom može skrhati, ne mišlju, jer život mora da zadaje smrt da bi se spasao od smrti i san pesnika da bi se ispunio mora da postane svest, koja postaje čin, mora da se pretvori u javu ratnika.“ Prica otvoreno govori notornu neistinu, ubeđen, dakle, da je istinitije na svetu lagati nego govoriti pravo. Kakvo ga uverenje na to obavezuje? Ništa drugo do osećanje transcendentne Istine koja negira puku istinu među pukim ljudima: Krleža, Ristić, Davičo i ostali oko Krležinog Pečata jesu trockisti koje, kao neprijatelje Partije, treba odstraniti. Svako sredstvo njihove likvidacije – sredstvo je istine. To je suština staljinističke dijalektike, za koju Krleža kaže da se pretvara u ono što sama dijalektika negira – u dogmu. Za njenog predstavnika Pricu, Krleža piše: „Ne progovara iz njega živi duh, nego nekakav stroj što zvekeće i zvrnda, kao mehanizam lutke koja se kreće po zakonu mrtvih kotačića: navinulo ga je, te sada zvrnda kao gramofon!“ To je karakteristika inženjera u „zavodu za mumificiranje života“. Iz Krležine kritike tog zavoda, nastaće Kišova priča „Mehanički lavovi“, četiri decenije potom, a za njom, u polemici, i drugi deo Antibarbarusa – „Čas anatomije“. Krleža, Miroslav, hrvatski književnik (Zagreb, 7. VII 1893 – Zagreb, 29. XII 1981). Autor najznačajnijih tekstova hrvatske književnosti XX. st. i pokretač mnogih kulturnih inicijativa zasnovanih na kritičkom osvješćivanju hrvatskog društva, što je njegov opus učinilo jednom od središnjih odrednica u izgradnji moderne Hrvatske. Djelujući u uvjetima izrazite društvene podijeljenosti s obzirom na temeljne probleme zajednice, uspio je, ne izbjegavajući prijepore, uobličiti svoju polaznu, estetsku poziciju kao nedvojbenu za pristaše i protivnike, pa je integralnost njegova djela i misli u bitnoj pretpostavci nacionalnoga kulturnoga standarda. Krleža je podrijetlom iz građanske obitelji s nekoliko sjevernohrvatskih nasljednih odvjetaka, što mu je pomoglo da unatoč skromnu statusu roditelja stekne solidnu obrazovnu i socijalnu osnovu. Nižu je gimnaziju završio u Zagrebu, 1908. otišao je u kadetsku školu u Pečuh, a 1911. u vojnu akademiju Ludoviceum u Budimpešti, ali ju je napustio već 1913. pokušavajući, zaokupljen balkanskom krizom, preko Pariza i Soluna stići do Beograda. Bez uporišta u Srbiji, vratio se u Zagreb, počeo raditi u novinskim redakcijama, objavljivati prve književne priloge te postao profesionalnim književnikom. Potkraj 1915. bio je unovačen i u ljeto 1916. poslan na bojište u Galiciji; zbog bolesti je bio oslobođen od vojne službe na ratištu pa se potkraj 1917. vratio u Zagreb. Pisao je komentare o stanju na bojištima I svjetskog rata, počeo objavljivati prve knjige te s krugom vršnjaka na valu općega nezadovoljstva i skromnih zasada socijaldemokratske tradicije sudjelovati u formiranju začetaka hrvatskoga komunističkoga pokreta. Nastojeći otpočetka zadržati gestu umjetnika kojemu je programatski i stvarno namjera fiksirati a ne uređivati svijet, 1919. s A. Cesarcem pokrenuo je i uređivao avangardistički časopis Plamen, poričući mitove hrvatske kulture, ali i tzv. vidovdanski kompleks, kroz koji su se očitovale prave težnje srpske politike. Časopis je bio zabranjen, a Krležu je policijski nadzor pratio sve do uspostave komunističkog poretka 1945. Kazališta i nakladnici počeli su 1920-ih prihvaćati Krležinu suradnju, pa su on i njegova supruga Bela, pošto je potkraj 1920-ih ona dobila stalni glumački angažman, postali istaknut umjetnički par, a njihov je dom sve do njihove smrti bio važnom točkom društvenog života. Premda je Krležino djelo izrazito određeno Zagrebom, više je puta dulje vrijeme izbivao: 1920–21. boravio je u ludbreškome kraju, početkom 1925. nekoliko je mjeseci boravio u Rusiji; od siječnja do rujna 1932. bio je u Češkoj, pa u Varšavi i Parizu; od jeseni 1933. pokušavao je djelovati u Beogradu, gdje je 1934. s M. Bogdanovićem pokrenuo časopis Danas. God. 1949–50. u Parizu je pripremao izložbu jugoslavenske srednjovjekovne umjetnosti. Za ustaškoga režima 1941–45. bio je prvo uhićen, a potom u prešutnoj kućnoj internaciji uz potporu kruga prijatelja u kojem se isticao Đ. Vranešić. Osim kao umjetničkom koncepcijom, Krleža je književnošću trajno bio zaokupljen i kao kulturnim modelom. Njegovi su časopisi Plamen, Književna republika (1923–27), Danas i Pečat (1939–40) orijentacijska polja hrvatskog modernizma; sudjelovao je pri pokretanju i određivanju smjera dvaju najznačajnijih književnih časopisa druge polovice XX st., Republike i Foruma; neprestano je u novinama i javnim forumima kritički raspravljao, sudjelovao u pripremi izvedbi svojih drama te osobito u redigiranju i objavljivanju svojih djela. Za svojega stvaralačkoga vijeka objavio je gotovo 200 autorskih knjiga. Prvu kolekciju pokrenuo je već 1923. kod koprivničkoga nakladnika Vošickoga, slijedili su reprezentativni nizovi zagrebačkih nakladnika Minerve i Biblioteke nezavisnih pisaca 1930-ih, pokušaj sa Suvremenom nakladom Jos. Čaklovića u ljeto 1945., potom izdanja Nakladnoga zavoda Hrvatske od 1946, sabrana djela Zore od 1952. te naposljetku sabrana djela u 45 knjiga s dodatnom petosveščanom Panoramom pogleda, pojava i pojmova sarajevskoga nakladnika Oslobođenje (1975–88). Premda je bio utjecajna figura društvene nomenklature i najprevođeniji hrvatski pisac svojega doba, utemeljitelj Leksikografskoga zavoda (koji danas nosi njegovo ime) te pokretač i glavni urednik niza enciklopedija, Krleži za života nisu bila objavljena cjelovita djela. S time je u vezi i njegova oporuka, kojom je na dvadesetak godina bilo odgođeno raspolaganje njegovom rukopisnom ostavštinom, što se većim poznatim dijelom danas čuva i obrađuje u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Za kompleksnost tipološke raščlambe Krležina djela znakoviti su njegova velika žanrovska obuhvatnost i difuznost, vremenski planovi epoha i pripadnih stilskih formacija – one iz koje je proizišao i s kojom je bio u retrospektivnu i na svoj način nostalgičnu dijalogu te one koju je u razmjerno dugu ciklusu nastojao podvrgnuti ne samo misaonomu nego i stilskomu jedinstvu – razvijajući kompleksnu rečenicu u sintaktički ritam hrvatskog standarda bez presedana u uzorima i bez postupka za nasljedovanje. Krleža je u književnost ušao na uobičajen način: posve u duhu svojega doba i kulturnih prilika u svojoj sredini želio je privući pozornost lirikom i pokušati dospjeti na dramsku scenu. Čak i kada je u figurativnome rekvizitariju ili dramaturškim sredstvima ta početnička gesta bila provokativna ili prezahtjevna za prag očekivanja, ona se čvrsto držala kriterija ukorijenjenosti i razumljivosti, potencirajući svoj rast u odgovarajućem rastu konkretne kulture koju je modulirala. Krležino se djelo zato prije segmentira u problemskim ciklusima nego u žanrovskima, a problemi lirske impostacije i dramaturške konzistencije nerijetko su objašnjivi tek na razini obuhvatne ambicije. Razvijajući odnos prema svojemu predmetu od avangardističke negacije do enciklopedičke sinteze, Krleža je strukturirao cijeli kompleks divergentnih punktova, s prividno jasno postavljenom ideološkom podlogom, ali međusobno i kao cjelina dijaloški postavljenih prema tradiciji i velikim pitanjima povijesti kao općega vremena pred kojima se hrvatska kultura do njega uglavnom skanjivala. Već je u prvim objavljenim tekstovima, dramoletima Legendi i Maskerati (1914), narativnim lirskim fragmentima (Zaratustra i mladić, 1914) i Podnevnoj simfoniji (1916), pokušavao rastvoriti i pretopiti žanrovske okvire. Ukupno je objavio osamnaest dijaloških tekstova: Legendu, Maskeratu, Hrvatsku rapsodiju (1917), Kraljevo, Kristofora Kolumba (1918), Michelangela Buonarrotija, U predvečerje (1919), Galiciju, Adama i Evu, Golgotu (1922), Vučjaka (1923), U agoniji, Gospodu Glembajeve (1928), Ledu (1932), U logoru (1934), Areteja (1959), Salomu (1963), Put u raj (1970). Posredno se može pretpostaviti, a i izravnim uvidom u ostavštinu potvrditi da je Krleža radio i na drugim dramaturškim predlošcima, od kojih su neki zagubljeni, u nekim je primjerima sam provjeravao dramaturški, odn. narativni profil svojih tekstova, a neki su mu pripovjedni pa i esejistički tekstovi priređeni za scenu (npr. Banket u Blitvi, Zastave, Moj obračun s njima), ali to ne mijenja težišne, koncepcijske ni razvojne topose njegove dramaturgije. Krležino se kazalište uobličavalo u mnogobrojnim inačicama prvotnih tekstova, potaknutima zahtjevima izvedbe i promjenom receptivnoga okruženja. Svoje je prve artističke i simboličke vizije (legende), pa i socijalne kompozicije s verističkom i ekspresionističkom poetičkom podlogom, zasnovao znatno prije nego što su one bile scenski formirane; stabilnim, uvjerljivim i formativnim na razini cijeloga opusa pokazao se glembajevski ciklus (U agoniji, Gospoda Glembajevi, Leda), nastao u maniri analitičke drame „nordijske škole“, s nizom karakternih slomova kojima se (de)mistificira i kompenzira povijesna i socijalna freska zagrebačke građanske sredine. Kao pjesnik počeo je na zasadama hrvatske moderne, s estetiziranom dikcijom koja se brzo razvijala prema svjetonazornomu vitalizmu, što je upravo u pjesmama otišao aktivistički najdalje, pod općom figurom „ratne lirike“, ali i plakatiranja lenjinističke dinamike. U jedanaest zbirki – Pan, Tri simfonije (1917), Pjesme I, Pjesme II (1918), Pjesme III, Lirika (1919), Knjiga pjesama (1931), Knjiga lirike (1932), Simfonije (1933), Balade Petrice Kerempuha (1936), Pjesme u tmini (1937) – tematski i stilski krug te stihovni i ritmički osjećaj prostiru cijeli registar traženja, koje se smatra dorečenim u artificijelnim Baladama Petrice Kerempuha, pomaku od standarda u jezičnom i kulturnom pogledu, kako bi se otkrila pritajena postojanost subjekta na kojem Krležino djelo inzistira. Problemskomu polju Krležine dramaturgije i lirike uglavnom pripadaju i novelistički ciklusi; u prvome, „domobranskome ciklusu“, strukturiranom u zbirci Hrvatski bog Mars (1922, konačna redakcija 1946), obrađen je kompleks vojničkoga stradanja hrvatskog čovjeka, koje je u I. svjetskom ratu dosegnulo fatalističke, apsurdne razmjere, u drugome, „jakobinskome ciklusu“, zaokupljen je pojedincima koji ne uspijevaju prevladati ograničenja malograđanske sredine (zabranjena zbirka Hiljadu i jedna smrt, 1933), a u trećem, glembajevskom ciklusu, riječ je o jedanaest proznih fragmenata sa situacijskom i generičkom razradbom dramaturške cjeline. Krležin se pripovjedni tekst u 1920-ima, dosljedno tendenciji u europskoj prozi, od kraćih vrsta (Tri kavaljera frajle Melanije, 1922, Vražji otok, 1923) razvijao prema kanonizaciji romana, što u njegovu središnjem pripovjednom djelu, modernom romanu Povratak Filipa Latinovicza (1932) – priči o umjetniku koja zadire u organsku nemoć društva i kulturnog modela – hrvatsku prozu dovodi u simultanu poziciju (M. Proust, R. Musil, R. M. Rilke). Sljedećim će romanima, Na rubu pameti (1938), Banket u Blitvi (I–III, prva knjiga 1938) i Zastave (I–V, prva knjiga 1962), sigurnim narativnim i superiornim intelektualnim strategijama sročiti stotine stranica kronike o srednjoeuropskoj kulturnoj i političkoj panorami, ali će određujućim i uporišnim za razumijevanje i formativnost njegova djela ostati upravo rane 1930-e, s glembajevskom cjelinom, romanom Povratak Filipa Latinovicza i Baladama Petrice Kerempuha. Krležin je utjecaj u hrvatskom društvu upravo tada dosegnuo vrhunac, što se posebno odražavalo u većem, problemskom, nefikcionalnom, u širem smislu esejističkome dijelu njegova opusa. Premda se u Krležinim tekstovima teško mogu razdvajati strukturne razine, što je posebno izraženo u zbirci Izlet u Rusiju (1926), s putopisnom poveznicom, ali tematski, narativno i asocijativno suptilnu mozaiku o strogo osobnome doživljaju sovjetske Rusije, upravo su njegove studije društvenih i kulturnih kontroverzija (Moj obračun s njima, 1932; Deset krvavih godina, 1937; Dijalektički antibarbarus, 1939) dovele do odlučujućih rasprava o izgledima i održanju hrvatskog društva. Osim o književnosti i umjetnosti pisao je o povijesti, politici, filozofiji, medicini, posvetivši se u doba rada na enciklopediji, nakon 1950., gotovo univerzalnom opserviranju, djelomice objavljenom (pet knjiga) u opsežnim izvodima (fragmentima i zapisima) iz dnevnika, odn. opsežnoj građi enciklopedijskih bilježaka (marginalia lexicographica). Njegove osobne relacije zrcale se u vrlo opsežnoj i dugogodišnjoj korespondenciji. Za razliku od književnog djelovanja, u prosudbi kojega trajno prevladavaju izrazito pozitivne ocjene, Krležino je javno, odn. političko djelovanje izazivalo žestoke otpore i prijepore. Još od rane mladosti zastupao je protuimperijalističku koncepciju komunističkog pokreta, pri čemu je rješenje hrvatskoga nacionalnoga pitanja vidio u federalizmu kakav je proklamirala Treća internacionala. Raslojavanje hrvatskoga komunističkoga pokreta u jugoslavenskom okruženju dovelo ga je u svojevrsnu ekvidistanciju od političke prakse i ljevice i desnice pa se o njegovu neposrednom društvenom djelovanju može govoriti tek nakon uspostave komunističke vlasti u 1940-ima i pridobivanja Titova punoga povjerenja nakon 1948, odn. napuštanja staljinističke prakse. Krleža je i u razdoblju 1918–41. pokušavao organizirano djelovati u hrvatskim kulturnim institucijama i komunističkom pokretu, ali u njima nije dobivao ni približno onoliko utjecaja kao u javnosti. U društvenim uvjetima tzv. narodne demokracije sudjelovao je u postavljanju i stabiliziranju mnogih tradicionalnih i novih institucija i programa: Društva književnika, Akademije, Matice hrvatske, Leksikografskoga zavoda, zaštite kulturne baštine u Zadru, zaštite prava na dostojanstvo umjetnosti (Govor na Kongresu književnika u Ljubljani, 1952), zauzimanja za slobodan razvoj hrvatskog jezika (potpora Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika). Posebnu važnost za razumijevanje Krležina djela ima njegovo poznavanje drugih kultura iz okruženja i suradnja u njima, napose srpske, madžarske i bosanske. U hrvatskoj književnoj i kulturnoj povijesti uopće Krležino se djelo u cjelini smatra izvanrednim, neusporedivim pojedinačnim prinosom, a u vanjskoj stručnoj i općoj opservaciji hrvatskog nasljeđa najvažnijom modernom referencijom. Polemično i kooperativno, to je djelo promicalo nove poetičke usmjerenosti, ali i zasjenilo druge; ono u svoje doba i u svojoj sredini nije imalo ravnopravna oponenta, što pri prosudbi ne treba zanemariti i s čime je i samo to djelo u svojem unutrašnjem dijalogu računalo. God. 1993–98. objavljena je enciklopedija posvećena Krležinu životu i radu (Krležijana, I–III), a 2000. započeto je izdavanje njegovih sabranih djela. MG47 (L, K)