Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Neko je malo sastrugao posvetu, nije upropastio stranicu. Retko !! Ilustrovao: Vladimir Kirin Ivana Brlić-Mažuranić (Ogulin, 18. travnja 1874. – Zagreb, 21. rujna 1938.), bila je hrvatska književnica koja je u Hrvatskoj i u svijetu priznata kao jedna od najznačajnijih spisateljica za djecu. Ivana Brlić-Mažuranić rođena je u Ogulinu 1874. godine. Potječe iz poznate intelektualne građanske obitelji Mažuranića.[3] Otac Vladimir Mažuranić bio je pisac, odvjetnik i povjesničar. Djed joj je bio slavni političar, hrvatski ban i pjesnik Ivan Mažuranić, a baka Aleksandra Mažuranić, sestra jezikoslovca Dimitrija Demetra. Kratko se školovala u djevojačkoj školi u Zagrebu.[4] Školovala se privatno i stekla izvrsnu naobrazbu, između ostalog i u poznavanju stranih jezika, pa su joj i neki od prvih književnih pokušaja na francuskome jeziku. S obitelji se iz Ogulina prvo preselila u Karlovac, a potom u Jastrebarsko. Dana 15. kolovoza 1891. godine zaručili su se Ivana Mažuranić i Vatroslav Brlić, odvjetnik i političar. Njihovo vjenčanje bilo je 18. travnja 1892. godine, na Ivanin 18. rođendan, u crkvi sv. Marka.[5] Jedan od kumova bio im je tadašnji zagrebački gradonačelnik Milan Amruš.[6] Nakon vjenčanja Ivana se sa suprugom seli u Brod na Savi (danas Slavonski Brod), gdje je živjela većinu života koji je posvetila svojoj obitelji, obrazovanju i književnom radu. Kao majka sedmero djece, imala je priliku upoznati se s dječjom psihom, i tako razumjeti čistoću i naivnost njihova svijeta. Odgojena u narodnome duhu, uz supruga Vatroslava uključuje se u javni život u krugovima prvaka narodnoga pokreta. Biskup Josip Juraj Strossmayer dodijelio joj je zlatnu medalju za protumađaronska nastojanja. Za vrijeme Prvoga svjetskoga rata zajedno s kćerima Zorom i Nadom radila je kao bolničarka Crvenoga križa u Slavonskome Brodu i za svoj predani rad dobila je odličje.[7] Tijekom života patila je od bolesti depresije i nakon duge borbe s tom bolešću počinila je samoubojstvo, 21. rujna 1938. godine, u bolnici na zagrebačkome Srebrnjaku.[8] Pokopana je na zagrebačkome groblju Mirogoju, u obiteljskoj grobnici.[9][10] Književno stvaralaštvo Spomenik Ivani Brlić-Mažuranić u Slavonskom Brodu. Ivana Brlić-Mažuranić počela je pisati poeziju, eseje i dnevnike vrlo rano, ali su joj prvi radovi objavljeni tek početkom 20. stoljeća. Svoju prvu pjesmu Zvijezdi moje domovine napisala je u Ogulinu 1886. godine.[4] Prvi članak, Sajam u Bosni, objavila je 6. rujna 1900. godine u Narodnim novinama (god. 66, br. 204, str. 3), a potpisala se inicijalom M.[11] Zbirku pripovjedaka i pjesama za djecu Valjani i nevaljani izdala je u prosincu 1901. godine u vlastitoj nakladi i bila je namijenjena privatnoj uporabi.[11] Nakon objavljivanja zbirke Valjanih i nevaljanih pisala je članke i kratke priče za djecu koji su izlazili u novinama i časopisima.[12] Priče i tekstovi poput serije obrazovnih članaka naslovljenih Škola i praznici objavljivani su redovito od 1903. godine nadalje. Pravu pozornost književne publike skreće 1913. godine romanom za djecu Čudnovate zgode šegrta Hlapića. U ovoj napetoj priči siromašni šegrt Hlapić bježi od svoga gazde, a zgode na kraju prevladaju nezgode. Napisala je pjesničku zbirku Slike (1912.), pedagoški intoniranu Knjigu omladini (1923.)[13], zapise o obiteljskome rodoslovlju (Obzor, 1933. – 1934.), koje objedinjuje u trima knjigama (1934., 1935.), povijesno-pustolovni roman za mladež Jaša Dalmatin potkralj Gudžerata (1937.) te je prevodila s njemačkoga i francuskoga jezika. Njezinim krunskim djelom kritičari smatraju zbirku pripovjedaka Priče iz davnine, objavljenu 1916. godine, djelo koje sadrži motive mitološke mudrosti običnoga svijeta, inspirirane slavenskom mitologijom. Ova knjiga kroz bajku ponovo vraća u život izgubljeni svijet pretkršćanskih vjerovanja Hrvata. Likovi poput Kosjenke i Regoča, Stribora, Jaglenca, Rutvice, Palunka, Vjesta, Potjeha, Malika Tintilinića, Svarožića i Bjesomara utjelovljenja su ljudskih moralnih osobina i osjećaja, kako vjernosti, ljubavi i dobrostivosti, tako i nestalnosti i slabosti. Želja za bogatstvom i čežnja za dalekim svjetovima kao simboli ljudske žudnje za istinom i znanjem često se pojavljuju u njezinim pričama. Kada je 1924. godine u Engleskoj izašao prijevod njezine knjige Priče iz davnine pod naslovom Croatian Tales of Long Ago, o njemu je pisano u tridesetak uglednih engleskih revija i časopisa, `Daily Dispatch naziva Ivanu Brlić-Mažuranić hrvatskim Andersenom, a Church Times kaže da priče izražavaju etički genij Hrvata koji će očarati ne samo djecu, nego i starijima pružiti pogled u dušu jednog malo poznatog naroda.`[14] Grob Ivane Brlić Mažuranić na zagrebačkom Mirogoju. Godine 1927. godine objavila je knjigu u obliku slikovnice Dječja čitanka o zdravlju, a ilustracije je napravio Vladimir Kirin. U knjizi su pjesmice o higijenskim i zdravstvenim temama, namijenjene djeci (higijenske mjere svakodnevnoga pranja ruku, zaštite kod kihanja i kašljanja, štetnost pušenja, muhe kao prenositeljice bolesti itd.). To je prva slikovnica u Hrvatskoj kojoj su i autorica i ilustrator hrvatski.[15] U četiri godine (1931., 1935., 1937.,1938.) šest puta bila je predložena za Nobelovu nagradu za književnost.[16] Tih godina za Nobelovu nagradu predlagali su je dr. Gavro (Gabriel) Manojlović (1931., 1935., 1937., 1938.) i Albert Bazala (1937., 1938.).[16][17] Godine 1937.[18] Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti primila ju je za svoju (dopisnu) članicu, kao prvu ženu kojoj je dodijeljena takva čast. Kritika je njezinu prozu držala jedinstvenom sintezom životnoga idealizma, naravnosti izraza i delikatnosti rijetkoga humora (Antun Gustav Matoš) pa su je, premda je pisala za djecu, hvalili kolege (Antun Branko Šimić, Dragutin Domjanić) i književni povjesničari (Antun Barac). Školska knjiga, d.d. ustanovila je književnu nagradu Ivana Brlić-Mažuranić 1971. godine radi promicanja književnoga stvaralaštva za djecu i mladež do 14 godina.[19] Često nazivana hrvatskim Andersenom (zbog njezine virtuoznosti pripovjedačice za djecu) i hrvatskim Tolkienom (radi posezanja u fantastični svijet mitologije),[3] Ivana Brlić-Mažuranić svojom izvornošću i svježinom ravnopravno stoji rame uz rame s velikanima dječje književnosti. Djela su joj prevedena na sve važnije svjetske jezike. Vladimir Kirin (Zagreb, 31. svibnja 1894. – Zagreb, 5. listopada 1963.) Rodio se kao drugo od šestero djece u obitelji Franje Kirin i Marije Kelemenec. Otac Franjo bijaše operetni pjevač i glumac Hrvatskoga zemaljskoga kazališta kojega je sam Freudenreich iz Samobora doveo u Zagreb i stipendirao tijekom školovanja. Majka Marija Kelemenec bila je lijepa glasa i odličnoga glazbenoga obrazovanja. Vladimir se rano susreo s umjetničkim miljeom ondašnjeg Zagreba. U kući Kirinovih su dolazili Nikola Mašić, Menci Klement Crnčić. Nikola Mašić je kumovao na kršenju budućem slikaru Vladimira. U Zagrebu je pohađao pučku školu i četiri razreda niže Realne gimnazije. Godine 1909. polazi srednju graditeljsku školu u Zagrebu. Na Građevinskoj stručnoj školi u Zagrebu su mu bili profesori: perspektive Ivan Tišov, prostoručnog risanja Oton Iveković i Ferdo Kovačević. S Kirinom na toj školi su tehničko znanje stjecali i budući slikari Marino Tartagia i Ernest Tomašević, kipar Frano Kršinić i arhitekt Alfred Albini. Prvi svjetski rat i mobilizacija prekidaju školovanje i odlazi u rat. Nakon završene časničke škole služio je u Šestome domobranskom artiljerijskom puku i tijekom dvije godine rata napredovao do natporučnika. Teško ranjen dobio je dužu poštedu i prekomandu u Pardubice. Uspijeva maturirati na Graditeljskoj školi 1919 i u jesen odlazi u London da studira grafiku. U Jesen 1924. odlazi u Beč i upisuje Akademiju likovnih umjetnosti – grafički odjel. Nekoliko se mjeseci usavršava kod Ferdinanda Schmutzera U Kirinovom domu na Prilazu 2, - koji je bio ispunjen kućnim ljubimcima, mačkama, papigama – u braku s Maksimilijanom Borošić živi sretno, te u siječnju 1932. dobiva kćerku Maju. Agodine 1936. kćer Nevu. Umjetnički rad Još u školi je Vladimir iskazivao izvanredan crtački dar. Njegove risanke su bile ispunjene crtežima – precrtavajući Mašićeve i Crnčićeve crteže. Za boravka u Pardubicama je uradio niz crteža, a u zagrebu kompletira mapu Iz češkog baroka. Vladimir Kirin:Motiv iz Pardubica 1918. Za vrijeme boravka u Londonu 1919. izabrao je glasoviti Waterloo Bridge koji radi suhom iglom i prvu litografiju London – na Temzi Kratko radi kod arhitekta Tannera-Voysa, zatim dobiva stalni angažman u časopisu The Studio, a dobiva i preporuku za Langham Studio. Radi kao ilustrator priča, crtač arhitektonskih spomenika, cjelina i gradskih veduta, kao karikaturist. Usporedo s radom posjećuje londonske muzeje i grafičke zbirke gdje proučava djela starih talijanskih i francuskih majstora. Zanimaju ga i moderniji grafičari kao Francuz Charles Meryon bakrorezac, a oduševljava ga Franck Brangwyn bakropisac velikog formata i Amerikanac Joseph Pennell koji je dva desetljeća boravio u Londonu. Za vrijeme božićnih blagdana 1919. i uskrsnih 1920. boravi u Zagrebu. Crta i akvarelira motive iz starog Zagreba. Ilustrira knjigu povjesničara i arhivista Josipa Matasović Iz galantnog stoljeća Vladimir Kirin:Stara zagrebačka katedrala s biskupskim dvorom, kulama i voćnjakom, 1919. 1921. dobiva narudžbu za ilustriranje knjige priča Oscara Wildea i Fantastične pripovijesti Edgara Allana Poea. U proljeće 1921. napušta London i kreće na putovanje po europskim kulturnim i umjetničkim središtima. Obilazi Amsterdam, Pariz, Veneciju i Firencu. Po povratku u Zagreb objavljuje prvu grafičku mapu Litografije s motivima Londona, pariza, Amsterdama, Venecije i Firence. Surađuje s engleskim časopisima The Architectural Review, The Studio, grafičkim revijama The Apple i Colour i njemačkim časopisom za umjetnost Die Kunst. Grafički oblikuje suvremenik i knjige izdanja Društva sv. Jeronima. Dobiva atelje u Zagrebu, Trg kralja Tomislava 21 u potkrovlju zgrade Društva sv. Jeronima. U proljeće 1922. dobiva poziv od općine grada Splita da načini seriju crteža i za mapu litografija s motivima Splita. Odmah i grad Trogir pokazuje zanimanje za portretiranje stare gradske jezgre. Slijedili su Šibenik i Hvar. Mnoge je crteže i akvarelirao. Krajem 1922. predstavljena je prva mapa Split (14 listova) s predgovorom Luje Vojnovića, zatim mapa Trogir (14 listova) s predgovorom Ivana Delalle i mapa Šibenik(12 listova) s predgovorom Ćirila Metoda Ivekovića gdje Iveković Kirina naziva pravom pjesničkom dušom. Napokon 1925. otisnuo je mapu Zagreb s 24 bakropisna lista. Kao prijatelj sina Ivane Brliž-Mažuranić dolazi u kontakt s spisateljicom. Tijekom 1922. Kirin radi na ilustriranju engleskog izdanja priča Ivane Brlić-Mažuranić Priče iz davnina. Englesko izdanje Priča iz davnina izlazi iz tiska u Londonu 1924., a treće hrvatsko izdanje u Zagrebu 1926. Definitivno treće hrvatsko izdanje Priča iz davnina doživljava svoj uspjeh. 1923. godine Kirin pokreće časopis Grafička revija koji je neprekidno izlazio u Zagrebu, Ljubljani i Sarajevu sve do 1940. godine. O tisućoj obljetnici Hrvatskog kraljevstva od slobodnog i kraljevskog grada Zagreba dobiva narudžbu grefičke mape Zagreb. Grafički oblikuje Zbornik kralja tomislava, a uredništvo Matice hrvatske poziva ga da oblikuje poseban Zbornik Matice hrvatske posvećen 1000- godišnjici Hrvatskog kraljevstva. U Zagrebu bilježi promjene, a često na osnovu starih fotografija crtački i slikarski rekonstruira arhitektonske dijelove kojih više nije bilo. Nakana mu je bila perom i kistom snimiti povijesni biskupski Kaptol i svjetovni Grič i tako pred navalom nove i bezobzirne regulacije za naraštaje sačuva sliku zagreba kako je nekada izgledao. 1927. ilustrira Čitanku o zdravlju na stihove Ivane Brlić Mažuranić koja je izašla u nakladi Higijenskg zavoda. Bila je to prva slikovnica objavljena u Zagrebu s ilustracijama jednog hrvatskog autora. Grafičku uređuje knjigu austrijskog teoretičara Josefa Strzygowskog Starohrvatska umjetnost. Vladimir Kirin: Dolac, 1938. Godine 1928. imenovan je umjetničkim urednikom Hrvatske revije i Kola, dvaju mjesečnika Matice Hrvatske. Također je izabran, nakon natječaja, za ravnatelja Zaklade tiskare Narodnih novina gdje ostaje sve do 1940. godine. Odmah po stupanju na dužnost kupuje novi stroj za izradu litografija fotomehaničkim putem Hausleiterovim postupkom, te se pobrinuo za modernizaciju knjigotiskarstva. Sam je izradio nacrt novog tipa slova, te je proširio nakladnički program i unapredio hrvatski tiskarski zavod. U ljeto 1929. boravi u Istri i crta, na Hvaru gradi kuću na osnovu vlastitih nacrta. U Londonu je u proljeće priređena velika izložba jugoslavenskog kiparstva i slikarstva na kojoj je i Kirin izlagao. na toj izložbi je bio izložen trogirski motiv. U Beogradu učestvuje na izložbi s četiri litografije iz mapa Split, Trogir i Zagreb U povodu 500. obljetnice početka izgradnje šibenske katedrale, 1931., u Hrvatskoj reviji je objavljen članak Ljube Karamana s pet reprodukcija Kirinovih crteža. Ljeti 1933. na poziv Milutina Cihlara Nehajeva odlazi u Senj gdje crta i slika Uskočku ulicu, Nehaj kulu i druge znamenitosti Senja. Potom obilazi manje gradove Hrvatskog primorja: Vrbnik, Zrinski grad u Kraljevici, rapske zvonike, Zrinskog ulicu u Bakru te je litografirana i objavljena tek 1943. godine u nakladi Hrvatskog izdavačkog bibliografskog zavoda. Mapa sadržava 24 lista s motivima koji prikazuju, osim već spomenutih i Bribir, Bašku, Grižane, Krk, Omišalj i Novi,a predgovor je napisao Đuro Szabo. 1934. učestvuje na Prvoj izložbi zagrebačkih umjetnika. Izlaže crteže s motivima iz Hrvatskog primorja 1936. godine je poslao nekoliko svojih rješenja na pariški salon lijepe knjige u Petit Palaisu, a najveći uspjeh je postigao s Pričama iz davnina. Nakon pariškog salona uslijedila je izložba u Rimu – Vatikan koja je prezentirala onodobne radove iz „tiska“. Na izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti zastupljen je sa jednim svojim radom – uljanom slikom Dolac. U siječnju 1941. dobiva zadatak, a na poziv Mate Ujevića, opremanje Hrvatske enciklopedije. Načinio je nacrt za naslovnicu i za hrbat. Vladimir Kirin: Nacrt za hrbat Hrvatske enciklopedije, 1941. Uspostavom NDH mijenja se Kirinov položaj u tiskari. Kirin biva poslan kao cenzor pošte u Suboticu. No zbog svoje stručnosti i iskustva u tiskarskim poslovima, izvanrednih organizacijskih sposobnosti i ugleda koji je imao u zagrebačkom kulturnom krugu nova ga vlast imenuje nadstojnikom umjetničkog odsjeka vlade NDH. Dodijeljen mu je zahtjevan posao u pripremi nastupa hrvatskih umjetnika na Venecijanskom bienalu u ljeto 1942. godine. Uz pomoć Ive Šrepela i Ljube Babića odabire umjetnička djela za tu izložbu. Uz bistu Ante Pavelića koju je uradio Antun Augustinčić, izbornički trojac odabire i djela Joze Kljakovića i Ivana Meštrovića. U siječnju 1943. postaje posebni vladin povjerenik za pripremu velikih izložbi hrvatske moderne umjetnosti u „kulturnim središtima Reicha“. Prvu izložbu je organizirao u berlinskoj Pruskoj akademiji umjetnosti već krajem siječnja, drugu u bečkom Umjetničkom paviljonu u travnju, a posljednja treća u Slovačkom muzeju u Bratislavi. Bečka Albertina je otkupila osam Kirinovih litografija za 100 Reichsmaraka za svaku. Vladimir Kirin: 1000 kuna iz 1943., desno uvečan avers s inicijalima V.K. U Jesen 1943. postaje redovitim profesorom Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu iz predmeta Primijenjeno crtanje i perspektiva. Istodobno izlaže na Trećoj izložbi hrvatskih umjetnika u Umjetničkom paviljonu. Izložio je dva ulja s pariškim motivima i Portret Vladimira Becića. Na Četvrtoj izložbi hrvatskih umjetnika Nezavisne Države Hrvatske izlaže Mrtvu prirodu. Tijekom ratnih godina dizajnirao je drugu i treću seriju novca Nezavisne države Hrvatske, a Hrvatsko numizmatičko društvo danas čuva skicu za nacrt zadnje novčanice najvećeg apoena. Na novčanicama iz 1943. godine javljaju se prvi put kod Kirina folklorni motivi. U povodu zagrebačke filatelističke izložbe 12. rujna 1943. puštena je u promet peigodna poštanska marka s reprodukcijom Kirinova ulja Dolac s pretiskom „Hrvatsko more – 8. IX. 1943.“ Poslije rata Kirin dobiva otkaz na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, što je bila posljedica Tiljkovog suda časti.[1] U svom ateljeu radi na ilustraciji Cervantesova Don Quijotea i to u ulju, a knjiga izlazi u nakladi zagrebačke Prosvjete s 16 reprodikcija u boji s predgovorom Mate Ujevića. Tijekom 1950. godine, a u prigodi pedesete obljetnice utemeljenja Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, slika za samostan na Kaptolu Prikazanje Bogorodice sv. Franji, a za samostan na Trsatu pet velikih uljanih slika na temu Gospe Trsatske i čudotvornog prijenosa svete kućice iz Nazareta . Slike su na Trsat postavljene 1953. godine u crkvi posvećenoj Gospi od Milosti. U ljeto 1953. vraća se crtanju i dalmatinskim motivima, te 1954. objavljuje litografsku mapu Zadar s predgovorom Vjekoslava Maštrovića Sredinom pedesetih godina dvadesetog stoljeća intezivno surađuje s izdavačkom kućom Naklada Naša djeca i tiskarskim zavodom „Ognjen Prica“. Publicirao je pet albuma reprodukcija Narodne nošnje i plesovi Jugoslavije i dva albuma razglednica. U Nakladi „Color“ izlazi nekoliko edukativnih slikovnica o voću, povrću, cvijeću i životinjama s tekstovima Zlate Kolarić-Kišur. Zatim radi crteže za knjigu Slavka Kolara „Petrica Kerempuh“. Najzahtjevniji višegodišnji rad je bio ilustriranje prizora za Andresenove priče I. i II. 1959. Za pjesmaricu Milana Sachsa Miško među životinjama naslikao je 21. ilustraciju. U Samoborskom muzeju 1956. godine je održana samostalna izložba Vladimira Kirina. Izložio je slike sa samoborskim motivima.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Dragoslav Jovanović (Beograd, 4. decembar 1886 — Beograd, 16. jul 1939), doktor prava, profesor Pravnog fakulteta i rektor Univerziteta u Beogradu od 1936. do 1939. godine. Biografija Rođen je 4. decembra 1886. godine u Beogradu u činovničkoj porodici. Njegov otac Bogoljub Jovanović (1839—1924), član Srpskog Učenog Društva, bio je dugi niz godina statističar i upravnik Uprave državne statistike u Srbiji. Majka Emilija (1860—1939) poticala je iz učiteljske porodice Dimić, a i sama je do udaje radila kao nastavnica Kragujevačke gimnazije. Nakon osnovne škole završio je Prvu mušku gimnaziju, a potom Pravni fakultet u Beogradu. Neposredno pred početak Prvog svetskog rata, tokom 1913. i 1914. godine zajedno sa Živkom Jovanovićem je kao stipendista pohađao doktorske studije na Pravnom fakultetu u Parizu. Nakon početka rata napustio je Francusku i došao u Srbiju, gde je jedno vreme bio tumač u francuskoj vojnoj misiji, ali se potom razboleo pa je tokom austrougarske okupacije ostao u Beogradu.[1] Posle oslobođenja zemlje i stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca doktorirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu. Godine 1919. je bio postavljen za sekretara Generalne direkcije državnog računovodstva, a 1920. je postao sekretar u kabinetu ministra finansija. Iste godine je postavljen i za bibliotekara Ministarstva finansija sa rangom inspektora. Godine 1921. je postao načelnik Generalne direkcije državnih dugova.[1] Nakon nekoliko godina napustio je činovničku službu i 1923. godine je bio postavljen za vanrednog profesora javnog prava na Pravnom fakultetu. Godine 1930. je postao redovni profesor Univerziteta u Beogradu. Bavio se naučnim radom, a glavna dela su mu bila Pojam zakona i Donošenje zakona. Pojam zakona je bio i njegova doktorska teza, koju je odbranio 1923. godine pred tadašnjim dekanom pravnog fakulteta Čedomiljem Mitrovićem, Jevgenijem Spektorskim i svojim mentorom, Slobodanom Jovanovićem. Bio je urednik enciklopedije „Sveznanje”. Sarađivao je prilikom donošenja svih zakona, uredbi i pravilnika Univerziteta u Beogradu, kao i u njihovim izmenama i dopunama. Bio je jedan od osnivača i prvi predsednik Kreditne zadruge univerzitetskih nastavnika, a takođe je sarađivao i u upravi Udruženja univerzitetskih nastavnika. Bio je predsednik Jugoslovenskog profesorskog društva i Jugoslovenskog učiteljskog udruženja.[2] Bio je među osnivačima Vukove zadužbine 1937. godine i zamenik njenog prvog predsednika Aleksandra Belića,[3][4] a takođe i član prvog nadzornog odbora Srpskog kulturnog kluba.[5] U vreme velikih političkih sukoba na Beogradskom univerzitetu, u kojima je stradao student Žarko Marinović, svega par dana nakon tragedije odlukom Univerzitetskog veća je 28. aprila 1936. godine bio izabran za rektora Univerziteta.[6] Iako je bio veliki pravni stručnjak i ugledni profesor, njegov izbor za rektora bio je prvenstveno jer nije pripadao nijednoj političkoj partiji i bio je pomirljivog duha koji mu je pomogao da unese potrebni mir između raznih studentskih grupa i vlasti Univerziteta.[7] Zbog svog slobodoumnog i demokratskog ponašanja, ali i popustljivosti prema revolucionarnom studentskom pokretu, nazivan je „crveni rektor”. Bio je oženjen Milicom rođ. Stajić, sa kojom je imao troje dece, sinove Bogoljuba, Desimira i kćerku Milu. Sin Bogoljub bio je slikar.[8] Umro je 16. jula 1939. godine u Beogradu i sahranjen je na Novom groblju. Za svoje učešće u Prvom svetskom ratu bio je odlikovan čehoslovačkim Ordenom belog lava trećeg reda i, pred samu smrt, francuskom Legijom časti trećeg reda.[9] U znak sećanja na njega, jedna ulica u centru Beograda, koja spaja ulicu Kralja Milana i Trg Nikole Pašića, nosi njegovo ime...

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Prvo Izdanje !!! Eduard i Branko Spoljar Eduard (Edo) Špoljar (Zagreb, 1913. – Zagreb, 5. lipnja 2003.), hrvatski književnik i kazališni djelatnik. Bio je ravnateljem i redateljem Narodnoga kazališta u Bjelovaru, te profesorom hrvatskoga jezika na Gimnaziji u Bjelovaru. Diplomirao je na Visokoj pedagoškoj školi u Zagrebu. Do 1951. bio je nastavnikom učiteljske škole, a od 1951. direktor Narodnog kazališta u Bjelovaru. Nakon gašenja kazališta radio je kao srednjoškolski nastavnik u Gimnaziji. Pisao je drame i komedije, te romane i pripovijetke. Dobio je nagradu Foringer za najbolji feljton o učiteljstvu.[1] Prevodio je s engleskoga jezika. Posljednje mu je počivalište na Mirogoju, gdje je pokopan 9. lipnja 2003.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Malo ostecena po sredini, ali ne ometa prilikom citanja. Braća Grim (nem. Brüder Grimm) su Jakob i Vilhelm Grim, koji su slavni po objavljivanju zbirka nemačkih bajki, (nem. Kinder- und Hausmärchen) („Dečje i porodične priče“) (1812.), drugog sveska 1814. („1815“ na naslovnici), kao i mnogih drugih izdanja tokom života. Jakob Ludwig Karl Grimm rodio se 1795., a Wilhem Karl Grimm 1805., u Hanauu kod Frankfurta. Obrazovali su se u Friedrichs Gymnasium u Kasselu, a zatim su obojica studirali pravo na Sveučilištu Marburg. Od 1837. do 1841. braća Grimm su se pridružila petorici kolega profesora na Sveučilištu u Göttingenu. Ta je skupina postala poznata kao Die Göttinger Sieben (Göttingenska sedmorka). Bunili su se protiv kralja Ernesta Augusta I. od Hanovera, kojeg su optuživali da krši ustav te države. Zato ih je kralj sve istjerao sa sveučilišta. Wilhelm je umro 1859., a njegov stariji brat Jakob 1863. Pokopani su na groblju St Matthäus Kirchhof u Schönebergu, četvrti Berlina. Kasnija izdanja Osim izvornih njemačkih djela, mnoge su izvorne francuske priče ušle u zbirku braće Grimm jer ih je ispričao hugenotski pripovjedač koji je braći bio jedan od glavnih izvora. Današnja izdanja njihovih bajka uglavnom su temeljito pročišćene i zašećerene verzije za djecu; naime, izvorne narodne priče koje su braća skupila nekad se nisu smatrale dječjim pričama. vještice, zlodusi, trolovi i vukovi šuljaju se mračnim šumama oko drevnih sela braće Grimm, kao i kroz podsvijest izoliranih njemačkih gradova-država tog doba. Suvremena analiza Suvremena psihologija i antropologija tvrde da bajke koje se na Zapadu pričaju djeci prije spavanja zapravo predočavaju duševnu tjeskobu, strah od napuštanja, roditeljsko nasilje i/ili spolno sazrijevanje. Dječji psiholog Bruno Bettelheim u knjizi Korištenje očaravanja tvrdi da su izvorne bajke braće Grimm zapravo frojdovski mitovi. Jezikoslovlje Na samom početku 19. stoljeća, u vrijeme kad su živjela braća Grimm, Sveto Rimsko Carstvo je upravo propalo, a Njemačka kakvu znamo danas nije još postojala, nego se sastojala od stotina kneževina i malih ili srednje velikih država. Glavni čimbenik koji je ujedinio njemački narod tog doba bio je zajednički jezik. Svojim su djelima i životom braća Grimm htjeli pomoći da se stvori njemački identitet. Javnost izvan Njemačke uglavnom ne zna da su braća Grimm sastavila njemački rječnik Deutsches Wörterbuch. To je bio prvi veliki korak u stvaranju standardnog `modernog` njemačkog jezika još od Lutherova prijevoda Biblije s latinskog na njemački. Taj vrlo opsežan rječnik (33 sveska, teži 84 kg) još se smatra autoritetom za njemačku etimologiju. Smatra se da je brat Jakob iznio Grimmov zakon, germansku glasovnu promjenu koju je prvi primijetio danski filolog Rasmus Kristian Rask. Grimmov je zakon bio prvo otkriće neke važne sustavne glasovne promjene. Snežana i sedam patuljaka Pepeljuga Ivica i Marica Crvenkapa Hrabri krojač Toma palčić Ramplstilskin ili Cvilidreta Zlatna guska Zlatokosa Kralj žaba Ivica i Marica Stočiću, postavi se Bratac i sestrica Vila Perka Tri brata Uspavana lepotica (Trnova Ružica)

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Sa 500 slika u tekstu

Povez: tvrdi Izdavač: Minerva, Subotica Godina izdanja: 1977 Obim: 420 + 271 + 281 Stanje: vrlo dobro

Povez: tvrdi Izdavač: Filip Višnjić, Beograd Godina izdanja: 2020 Obim: 343 + 347 + 360 Stanje: odlično Ekonomsko troknjižje: knjiga 1: Ekonomija postmoderne i neoliberalizam; knjiga 2: Bećarska ekonomija i Vašingtonski dogovor; knjiga 3: Knjigom protiv krize i blagorodna posrtanja.

Povez: tvrdi Izdavač: The Citadel Press, New York Godina izdanja: 1968 Obim: 283 Stanje: odlično

PRINCIPI I UPUTI ZA RAD SLOVARICE ZA SINTEZU ELEMENATA SLOVA I ŠČITAVANjE SLOVA, sastavljena po principima „aktivne škole – škole rada“, Beograd, b. g. + KOMBINACIJA JUGOSLOVENSKE AZBUKE (OBJAŠNjENjA UZ PREDAVANjE) Broširano, bez korica. Vrlo dobra očuvanost, desne ivice listova pomalo iskrzane. Jezik srpski, ćirilica i latinica. Izdavač: Kosta M. Bojković, Beograd. Priredio: Velimir R. Damjanović, upravnik drž. pomoćne škole Novi Sad.

REČNIK STRANIH REČI U SRPSKOM JEZIKU, sastavio prof. D-r Veslein Đisalović, glavni školski nadzornik, izdanje knjižare i štamparije Učiteljskog deoničarskog društva `Natošević`, Novi Sad, b. g. Originalni tvrdi kartonski platneni povez sa zlatotiskom na prednjoj korici i na rikni. Dobra očuvanost, povez ja malo olabavljen, zlatotisk je oguljen sa rikne, ali su listovi bez oštećenja, ne ispadaju iz poveza. Jezik srpski, ćirilica.

Emil Boleslav Lukáč Spev vlkov a iné básne 1926-27 Turčanský Sv. Martin 1929 Knižnica Slovenských Pohladov 9 obálka a typo Jaroslav Vodrážka knjiga je unutra odlično očuvana korice kao na slici, rikna ima manjih oštećenja, sve u svemu vrlo dobro stanje za ovaj tip knjige Slovenská avantgarda tags: slovačka avangarda knjizevnost poezija tipografija avangardna poezija istočnoevropska srednjoevropska avangarde avant garde avangardni dizajn avangardna izdanja nadrealizam zenitizam dadaizam ekspresionizam ...

Naslov: Koriensko pisanje Sastavio uz suradnju članova Hrvatskog državnog ureda za jezik: A. B. Klaić Izdavač: Hrvatski državni ured za jezik Pismo: latinica Br. strana: 135 Format: 16,5 cm Povez: meki Unutrašnjost knjige je (listovi, povez) veoma lepo očuvana iako je stara skoro 80 godina: listovi su čisti i ravni, nigde nema podvlačenja, obeležavanja, dopisivanje, `magarećih ušiju i sl.; na belini naslovnog lista pečat antikvarne knjižare u kojoj je ova knjiga kupljena; korice su kao na slici, i na zadnjoj strani pisano običnom (grafitnom olovkom). Ratno izdanje - NDH - knjiga je izdata 1942. godine, štampana je u grafičko-nakladnom zavodu `Union` - Zagreb - prvo izdanje - Korijensko pisanje: https://hr.wikipedia.org/wiki/Korijenski_pravopis Korijenski pravopis je popularno ime za tradicionalni hrvatski pravopis kakav je bio u uporabi od sredine 19. stoljeća do početka 20. stoljeća. U službenoj ga je upotrebi 1892. zamijenio Brozov fonološki koncipiran pravopis, a uz neke je iznimke nestao iz opće porabe do kraja 1. svjetskoga rata. Nakratko je oživio, uz protivljenje većine hrvatskih jezikoslovaca, u doba NDH, naredbom poglavnika Pavelića te je svršetkom rata potpuno iščezao iz hrvatskoga pravopisanja osim u pravopisnoj praksi pojedinaca. Kazalo (sadržaj): ◾ Predgovor ◾ Zakonske odredbe i naredbe o hrvatskom jeziku i pravo­pisu: - Zakonska odredba o osnivanju Hrvatskog državnog ureda za jezik - Provedbena naredba k zakonskoj odredbi o osnivanju Hrvatskog državnog ureda za jezik - Ministarska naredba od 23. lipnja 1941. o hrvatskom pravopisu - Zakonska odredba o hrvatskom jeziku, o njegovoj či­stoći i o pravopisu - Zakonska odredba o tumačenju članka 8. zakonske odredbe o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i opravopisu - Provedbena naredba k zakonskoj odredbi o hrvat­skom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu ◾ Dvoglas ie - je ◾ Koriensko načelo u pravopisu ◾ Pregled suglasničkih skupova u korienskom pisanju ◾ O pisanju tuđih rieči ◾ Razstavljanje rieči na slogove ◾ Pravopisni rječnik Pogledajte i ostale antikvarne knjige koje trenutno imam u ponudi: https://www.kupindo.com/pretraga.php?Grupa=357&Pretraga=&CeleReci=0&UNaslovu=0&Prodavac=bebaimoca&Okrug=-1&Opstina=-1&CenaOd=&CenaDo=&submit=tra%C5%BEi Hrvatski jezik | Pravopis

NAŠE OSNOVNE ŠKOLE, od B. T. Nedića, odštampano iz „Trgovinskog glasnika“, Štamparija D. Dimitrijevića, Beograd, 1899. Naknadni tvrdi kartonski poluplatneni povez sa zapeljenom originalnom mekom koricom na prednjoj naknadnoj korici. Vrlo dobra očuvanost, bez većih oštećenja. Sadrži pečate prethodnih vlasnika. Primerak sa rukopisnom posvetom (autora – B.=Blaža?). Jezik srpski, ćirilica, 29 str.

Ouvenrture comique ( B dur ) von Kéler Béla Op.74 izdanje oko 1880. odlično očuvana

Novi Sad 1908.

PRINCIPEN DER METAPHYSIK von Branislav Petronievics dr. phil., ERSTER BAND, erste Abtheilung, ALLGEMEINE ONTOLOGIE UND DIE FORMALEN KATEGORIEN, mit einem Anhang: ELEMENTE DER NEUEN GEOMETRIE, und III Tafeln mit 56 geometrischen Figuren, Carl Winters Universitatbuchhandlung, Heidelberg, 1904. Originalni meki kartonski povez. Vrlo dobra očuvanost, bez većih oštećenja, osim neujednačenih ivica listova koji su neobrezani i delimične zacepljenosti rikne; povez kompaktan, listovi na broju i bez oštećenja. Sadrži pečate i potpis prethodnih vlasnika. Sadrži sva tri priloga na kraju knjige. Jezik nemački, latinica, 444 str. Retko.

SRPSKA KRALjEVSKA AKADEMIJA – GLAS CLXXIX – drugi razred, filosofsko-filološke, društvene i istoriske nauke, 91, 3: Branislav Petronijević, PRILOG OSNOVAMA OPŠTE ARITMETIKE, Beograd, 1938. Originalni meki papirni povez. Odlična očuvanost, bez oštećenja. Jezik srpski, ćirilica.

Paris 1935.

SRPSKA KRALjEVSKA AKADEMIJA – GLAS CLXXXII – drugi razred, filosofsko-filološke, društvene i istoriske nauke, 92, 4: Dr Borislav P. Stevanović, SOCIJALNO-KULTURNA SREDINA I UMNA OBDARENOST KAO FAKTORI U ODREĐIVANjU DOBA UMNE ZRELOSTI, Beograd, 1940. Originalni meki papirni povez. Odlična očuvanost, bez oštećenja. Jezik srpski, ćirilica.

P3-5)POVEZ JE POPUSTIO I KNJIGA SE RASPALA, NEDOSTAJE ZADNJA STRANA KORICA.

Boško Spasić Etude experimentale de l`Anaphylaxie digestive chez le cobaye, Lyon 1926. 111 str. s obzirom na starost knjiga je dobro očuvana iz lične biblioteke dr Boška Spasića

Biblioteka Hrišćansko Dela - Sveska 1 Panajot Trembele - Hilijazam Sa Grčkog preveo Jeromonah Vasilije Kostić Predgovor napisao Dr. Justin Popović Skoplje 1935 Pismo: Ćirilica 94 str Fizički očuvana, bez raspadnutih stranica Metalne spajalice malo popustile i to je jedina mana Slike verne originalu ponudjenog predmeta Skladište: Lusso kartonska kutija

Kempster B. Miller - Telephone Theory and Practice I: Theory and Elements Telephone Theory and Practice II: Manual Switching and Sub-Station Equipment McGraw-Hill Book Company 1930, 1933 486 + 439 str. tvrdi povez stanje: vrlo dobro, pečat na prvoj i poslednjoj strani. Man`s progress in communication. -- Precursors of the electric speaking telephone. -- Early history of the electric speaking telephone. -- The telephone system. -- The vibrations of sound. -- The sensation of sound. -- The kinds of sound. -- Voice currents. -- Vacuum tube theory. -- Magnetic materials. -- Wires for equipment use. -- Coils and electromagnets. -- Resistors. -- Condensers. -- Flexible cords. -- Joints and contacts. Talking apparatus. -- Signaling apparatus for subscribers` sets. -- Telephone signals and circuit diagrams. -- Subscribers` sets. -- Individual and party lines. -- Component parts of manual switchboards. -- Non-multiple magneto switchboards. -- Current supply in common-battery exchanges. -- Non-multiple common-battery switchboards. -- General features of multiple switchboard practice. -- Multiple switchboards.

Stevan B. Aleksić, U ODBRANU MIRA I KULTURE, Štamparija „Đura Jakšić“, Beograd, 1936. Originalni meki papirni povez. Odlična očuvanost, bez oštećenja. Primerak sa rukopisnom posvetom autora. Jezik srpski, ćirilica, 63 str. Veoma retko, pogotovo zbog rukopisne posvete autora.

B. P. JESIPOV N. K. GONČAROV - PEDAGOGIKA UDŽENIK ZA UČITELJSKE ŠKOLE IZDAVAČ: ZNANJE BEOGRAD 1949 STRANA: 655 TVRDOG POVEZA STANJE: POHABANIH IVICA I ČOŠKOVA, PAR ZNAKOVA, POZADI KOMENTARI, UNUTRAŠNOST KOREKTNA, KNJIGA KAO NA SLICI, DOSTAVU PLAĆA KUPAC, ZAM GOM