Zabava sa nalepnicama: Balerine i lutke je knjižica namenjena deci koja vole balet i igranje lutkama. Lepeći nalepnice, rešavajući lavirinte, uočavajući razlike i dopunjavajući nazive deca će se sjajno zabavljati. Dete treba pažljivo da razgleda nalepnice, kako bi izabralo onu pravu, pa da je zatim zalepi na odgovarajuće mesto. Učenje nikada nije bilo interesantnije nego sada, kad mališani mogu da se upoznaju sa različitim vozilima i stiču znanja.

Zabava sa nalepnicama: Balerine i lutke je knjižica namenjena deci koja vole balet i igranje lutkama. Lepeći nalepnice, rešavajući lavirinte, uočavajući razlike i dopunjavajući nazive deca će se sjajno zabavljati. Dete treba pažljivo da razgleda nalepnice, kako bi izabralo onu pravu, pa da je zatim zalepi na odgovarajuće mesto. Učenje nikada nije bilo interesantnije nego sada, kad mališani mogu da se upoznaju sa različitim vozilima i stiču znanja.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Korice malo iskrzane i prednja korica malo labavija, sve ostalo uredno! 1980 g. Ivana Brlić-Mažuranić (Ogulin, 18. travnja 1874. – Zagreb, 21. rujna 1938.), bila je hrvatska književnica koja je u Hrvatskoj i u svijetu priznata kao jedna od najznačajnijih spisateljica za djecu. Ivana Brlić-Mažuranić rođena je u Ogulinu 1874. godine. Potječe iz poznate intelektualne građanske obitelji Mažuranića.[3] Otac Vladimir Mažuranić bio je pisac, odvjetnik i povjesničar. Djed joj je bio slavni političar, hrvatski ban i pjesnik Ivan Mažuranić, a baka Aleksandra Mažuranić, sestra jezikoslovca Dimitrija Demetra. Kratko se školovala u djevojačkoj školi u Zagrebu.[4] Školovala se privatno i stekla izvrsnu naobrazbu, između ostalog i u poznavanju stranih jezika, pa su joj i neki od prvih književnih pokušaja na francuskome jeziku. S obitelji se iz Ogulina prvo preselila u Karlovac, a potom u Jastrebarsko. Dana 15. kolovoza 1891. godine zaručili su se Ivana Mažuranić i Vatroslav Brlić, odvjetnik i političar. Njihovo vjenčanje bilo je 18. travnja 1892. godine, na Ivanin 18. rođendan, u crkvi sv. Marka.[5] Jedan od kumova bio im je tadašnji zagrebački gradonačelnik Milan Amruš.[6] Nakon vjenčanja Ivana se sa suprugom seli u Brod na Savi (danas Slavonski Brod), gdje je živjela većinu života koji je posvetila svojoj obitelji, obrazovanju i književnom radu. Kao majka sedmero djece, imala je priliku upoznati se s dječjom psihom, i tako razumjeti čistoću i naivnost njihova svijeta. Odgojena u narodnome duhu, uz supruga Vatroslava uključuje se u javni život u krugovima prvaka narodnoga pokreta. Biskup Josip Juraj Strossmayer dodijelio joj je zlatnu medalju za protumađaronska nastojanja. Za vrijeme Prvoga svjetskoga rata zajedno s kćerima Zorom i Nadom radila je kao bolničarka Crvenoga križa u Slavonskome Brodu i za svoj predani rad dobila je odličje.[7] Tijekom života patila je od bolesti depresije i nakon duge borbe s tom bolešću počinila je samoubojstvo, 21. rujna 1938. godine, u bolnici na zagrebačkome Srebrnjaku.[8] Pokopana je na zagrebačkome groblju Mirogoju, u obiteljskoj grobnici.[9][10] Književno stvaralaštvo Spomenik Ivani Brlić-Mažuranić u Slavonskom Brodu. Ivana Brlić-Mažuranić počela je pisati poeziju, eseje i dnevnike vrlo rano, ali su joj prvi radovi objavljeni tek početkom 20. stoljeća. Svoju prvu pjesmu Zvijezdi moje domovine napisala je u Ogulinu 1886. godine.[4] Prvi članak, Sajam u Bosni, objavila je 6. rujna 1900. godine u Narodnim novinama (god. 66, br. 204, str. 3), a potpisala se inicijalom M.[11] Zbirku pripovjedaka i pjesama za djecu Valjani i nevaljani izdala je u prosincu 1901. godine u vlastitoj nakladi i bila je namijenjena privatnoj uporabi.[11] Nakon objavljivanja zbirke Valjanih i nevaljanih pisala je članke i kratke priče za djecu koji su izlazili u novinama i časopisima.[12] Priče i tekstovi poput serije obrazovnih članaka naslovljenih Škola i praznici objavljivani su redovito od 1903. godine nadalje. Pravu pozornost književne publike skreće 1913. godine romanom za djecu Čudnovate zgode šegrta Hlapića. U ovoj napetoj priči siromašni šegrt Hlapić bježi od svoga gazde, a zgode na kraju prevladaju nezgode. Napisala je pjesničku zbirku Slike (1912.), pedagoški intoniranu Knjigu omladini (1923.)[13], zapise o obiteljskome rodoslovlju (Obzor, 1933. – 1934.), koje objedinjuje u trima knjigama (1934., 1935.), povijesno-pustolovni roman za mladež Jaša Dalmatin potkralj Gudžerata (1937.) te je prevodila s njemačkoga i francuskoga jezika. Njezinim krunskim djelom kritičari smatraju zbirku pripovjedaka Priče iz davnine, objavljenu 1916. godine, djelo koje sadrži motive mitološke mudrosti običnoga svijeta, inspirirane slavenskom mitologijom. Ova knjiga kroz bajku ponovo vraća u život izgubljeni svijet pretkršćanskih vjerovanja Hrvata. Likovi poput Kosjenke i Regoča, Stribora, Jaglenca, Rutvice, Palunka, Vjesta, Potjeha, Malika Tintilinića, Svarožića i Bjesomara utjelovljenja su ljudskih moralnih osobina i osjećaja, kako vjernosti, ljubavi i dobrostivosti, tako i nestalnosti i slabosti. Želja za bogatstvom i čežnja za dalekim svjetovima kao simboli ljudske žudnje za istinom i znanjem često se pojavljuju u njezinim pričama. Kada je 1924. godine u Engleskoj izašao prijevod njezine knjige Priče iz davnine pod naslovom Croatian Tales of Long Ago, o njemu je pisano u tridesetak uglednih engleskih revija i časopisa, `Daily Dispatch naziva Ivanu Brlić-Mažuranić hrvatskim Andersenom, a Church Times kaže da priče izražavaju etički genij Hrvata koji će očarati ne samo djecu, nego i starijima pružiti pogled u dušu jednog malo poznatog naroda.`[14] Grob Ivane Brlić Mažuranić na zagrebačkom Mirogoju. Godine 1927. godine objavila je knjigu u obliku slikovnice Dječja čitanka o zdravlju, a ilustracije je napravio Vladimir Kirin. U knjizi su pjesmice o higijenskim i zdravstvenim temama, namijenjene djeci (higijenske mjere svakodnevnoga pranja ruku, zaštite kod kihanja i kašljanja, štetnost pušenja, muhe kao prenositeljice bolesti itd.). To je prva slikovnica u Hrvatskoj kojoj su i autorica i ilustrator hrvatski.[15] U četiri godine (1931., 1935., 1937.,1938.) šest puta bila je predložena za Nobelovu nagradu za književnost.[16] Tih godina za Nobelovu nagradu predlagali su je dr. Gavro (Gabriel) Manojlović (1931., 1935., 1937., 1938.) i Albert Bazala (1937., 1938.).[16][17] Godine 1937.[18] Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti primila ju je za svoju (dopisnu) članicu, kao prvu ženu kojoj je dodijeljena takva čast. Kritika je njezinu prozu držala jedinstvenom sintezom životnoga idealizma, naravnosti izraza i delikatnosti rijetkoga humora (Antun Gustav Matoš) pa su je, premda je pisala za djecu, hvalili kolege (Antun Branko Šimić, Dragutin Domjanić) i književni povjesničari (Antun Barac). Školska knjiga, d.d. ustanovila je književnu nagradu Ivana Brlić-Mažuranić 1971. godine radi promicanja književnoga stvaralaštva za djecu i mladež do 14 godina.[19] Često nazivana hrvatskim Andersenom (zbog njezine virtuoznosti pripovjedačice za djecu) i hrvatskim Tolkienom (radi posezanja u fantastični svijet mitologije),[3] Ivana Brlić-Mažuranić svojom izvornošću i svježinom ravnopravno stoji rame uz rame s velikanima dječje književnosti. Djela su joj prevedena na sve važnije svjetske jezike. Biblioteka Vjeverica

Sin brkate čete i druge priče Autor :Branko Ćopić Izdavač :Mladost Zagreb 1985. Priče za decu na 167 strana. Tvrde korice Knjiga je solidno očuvana Moguće slanje kao preporučena tiskovina.

Kako je Josika otisao na nebo Autor B.Radicevic tvrdi povez sa omotom 151 strana knjiga je ko nova

korica min. pohabana po ivicama, odlično stanje tabaka, 112str.,tvrdi povez,24 cm, š d49

HAJDUK PROTIV VETRENJAČA AUTOR: GRADIMIR STOJKOVIĆ IZDAVAČ: SVJETLOST B, BEOGRAD GODINA IZDANJA: 1992. TVRDE KORICE PISMO: ĆIRILICA BROJ STRANA: 195 STR. STANJE KNJIGE VRLO DOBRO TROŠKOVE SLANJA SNOSI KUPAC LIČNO PREUZIMANJE MOGUĆE U CENTRU BEOGRADA KP4G

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Korice: Vladimir Milaric Dušan Radović bio je aforističar i TV urednik. Rođen je 29. novembra 1922. godine u Nišu. Bio je glavni urednik `Pionirskih novina`, urednik Programa za decu Radio-Beograda, urednik Programa za decu Televizije Beograd, urednik lista `Poletarac`, novinar `Borbe` i od 1975. godine bio je urednik Studija B. Umro je 16. avgusta 1984. godine u Beogradu. Najširoj publici je poznat po aforizmima kojima je budio Beograđane na talasima Radija `Studio B`, koji su kasnije objavljeni u tri knjige `Beograde dobro jutro`. U Beogradu se dugi niz godina održava atletska trka `Sećanje na Duška Radovića`. Brat Duškov je poznati atletski trener Branimir `Brana` Radović. Neke od njegovih pesama su postale hitovi za decu u izvođenju Dečijeg hora `Kolibri`

Bogato ilustrovano. Kratka posveta u vrhu prve prazne stranice, inače bez pisanja, podvlačenja, pečata... Autor - osoba Gorьkiй, Maksim, 1868-1936 = Gorʹkij, Maksim, 1868-1936 Naslov Jevsejkin slučaj : priče i bajke / M. Gorki ; zbirku priredio V. [Vladimir] Prihodko ; crteži J. [Jurija] Molokanova ; [preveli s ruskog Vera Kusicki i P. [Petar] Antonović] Jedinstveni naslov Slučaй s Evseйkoй. srp Vrsta građe bajke Jezik srpski Godina 1979 Izdavanje i proizvodnja Gornji Milanovac : Dečje novine ; Moskva : Mališ, 1979 ([b. m. : b. i.]) Fizički opis 77 str. : ilustr. ; 22 cm Drugi autori - osoba Prihodьko, Vladimir Aleksandrovič, 1935-2001 = Prihodʹko, Vladimir Aleksandrovič, 1935-2001 Molokanov, Юriй Aleksandrovič, 1926-1977 = Molokanov, Juriî Aleksandrovič, 1926-1977 Kusicki, Vera = Kusicki, Vera Antonović, Petar = Antonović, Petar ISBN (Karton) Napomene Prevod dela: Slučaй s Evseйkoй / M. Gorkiй Pravo ime autora: Aleksej Maksimovič Peškov Tiraž 5.000 Str. 5-13: O tome kako su bile napisane ove priče i bajke / Vladimir Prihodko. Predmetne odrednice Gorki, Maksim, 1868-1936 Aleksej Maksimovič Peškov (rus. Алексей Максимович Пешков; 28. mart, 16. mart po Julijanskom kalendaru, 1868 – 14. jun 1936), poznatiji kao Maksim Gorki (rus. Максим Горький), je bio sovjetski pisac, osnivač književnog metoda socijalističkog realizma i politički aktivista. Rođen je u Nižnjem Novgorodu a umro je u Moskvi. Od 1906. do 1913. i od 1921. do 1929. je živeo u inostranstvu; nakon povratka u Sovjetski Savez, prihvatio je kulturnu politiku toga vremena, mada mu nije bilo dozvoljeno da napušta zemlju. U 19. godini pokušao je samoubistvo. Agitirao je protiv carizma, tražio društvo revolucionara narodnjaka i branio interese siromašnih. Godine 1905. piše proglase protiv vojske, policije, cara i biva zatvoren, a oslobođen je na protest intelektualaca mnogih zemalja. Godine 1906. ilegalno napušta zemlju i ostaje u emigraciji do 1913., gde se bori za obustavljanje svake pomoći carskoj Rusiji. U svojim prvim pripovetkama opisuje egzistenciju ljudi sa dna društvene lestvice. U nizu članaka prikazuje svoje neprijateljstvo prema fašizmu i malograđanskoj sebičnosti. Smisao umetnosti tražio je u istini, stvaralačkom radu i afirmaciji čovečnih odnosa među ljudima. MG32 (N)

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Posveta! Dagobert Beskrajni je čudni novi dečak koji se pojavio u Blurovoj akademiji. Uspeo je da rastera sve Čarlijeve prijatelje. U međuvremenu, nekakvo udaljeno zavijanje noćima plaši čitav grad. Da to možda neki opasni vuk ne vreba iz divljine? Jenny Nimmo (rođena 15. siječnja 1944.)[1][3] je britanska autorica dječjih knjiga, uključujući fantastične i pustolovne romane, knjige s poglavljima i slikovnice. Rođena u Engleskoj, već 40 godina živi uglavnom u Walesu. Vjerojatno je najpoznatija po dvije serije fantastičnih romana: Trilogiji mađioničara (1986. – 1989.), suvremenim pričama ukorijenjenim u velškom mitu i Djeca crvenog kralja (2002. – 2010.), u kojima se pojavljuju školarci obdareni čarobnim moćima. Snježni pauk, prva od knjiga o čarobnjaku, osvojila je drugu godišnju Nestlé Smarties Book Prize[a] i nagradu Tir na n-Og 1987. kao najbolja knjiga na originalnom engleskom jeziku s autentičnom velškom pozadinom. Kameni miš je bio visoko hvaljen za Carnegieovu medalju 1993..[4][b] Nekoliko drugih njezinih je ušlo u uži izbor za nagrade za dječju knjigu....

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! U nastavku knjige Ponoć za Čarlija Bouna, nastavljaju se nevrovatne avanture. Čarli se nadao da novo polugodište u Blurovoj akademiji neće doneti loša iznenađenja. Ali onda dolazi Henri Jubim, pravo iz ledene zime 1916. godine. Dok se zlobne tetke Jubim šunjaju oko njega, a Blurovi pokušavaju da ga uhvate, Henriju će biti potrebna Čarlijeva pomoć da preživi... Jenny Nimmo (rođena 15. siječnja 1944.)[1][3] je britanska autorica dječjih knjiga, uključujući fantastične i pustolovne romane, knjige s poglavljima i slikovnice. Rođena u Engleskoj, već 40 godina živi uglavnom u Walesu. Vjerojatno je najpoznatija po dvije serije fantastičnih romana: Trilogiji mađioničara (1986. – 1989.), suvremenim pričama ukorijenjenim u velškom mitu i Djeca crvenog kralja (2002. – 2010.), u kojima se pojavljuju školarci obdareni čarobnim moćima. Snježni pauk, prva od knjiga o čarobnjaku, osvojila je drugu godišnju Nestlé Smarties Book Prize[a] i nagradu Tir na n-Og 1987. kao najbolja knjiga na originalnom engleskom jeziku s autentičnom velškom pozadinom. Kameni miš je bio visoko hvaljen za Carnegieovu medalju 1993..[4][b] Nekoliko drugih njezinih je ušlo u uži izbor za nagrade za dječju knjigu.

O knjizi: Knjiga Hauarda Vajthausa "Najstroža škola na svetu" je priča o četrnaestogodišnjoj avijatičarki Emelin Kejli koja se plaši se jedne stvari: pada s velike visine. (U stvari, dve ako računate i užasnu tetka Lusinu kuhinju.) Sva sreća pa se dvanaestogodišnji neuništivi seoski dečak, Robert Berns, ne boji ničega. Bez imalo straha od bilo kakve telesne povrede (da i ne pominjemo odsustvo straha od tetka Lusinih sendviča), Gumeni je idealan pilot za Emelinine eksperimentalne letove. Ali pre nego što je Emelin, uz pomoć svog novog prijatelja, uspela da usavrši svoju leteću mašinu, poslali su je u školu za mlade devojke Sv. Grimelda - s namerom da je konačno izleče od svih bubica koji ne pristaju jednoj mladoj dami. Bila je to škola tako stroga, tako okrutna i nemilosrdna da u poređenju sa njom jadi iz romana Čarlsa Dikensa deluju kao vesele zgode. Uz zastrašujuću upravnicu, užasne nastavnice i hranu koja je b ila gora čak i od tetka Lusine, ovo srednjovekovno utvrđenje imalo je i strašnu tajnu i tajanstvene metode držanja svojih zatočenica, hm, učenica pod kontrolom. evelin je razmišljala jedino o bekstvu. Ali, niko nikad nije pobegao iz Sv. Grimelde. I naša heroina otkriva da je jedini način da pobegne - suočavanje sa svojim najvećim strahom...

O knjizi: Knjiga Hauarda Vajthausa "Najstroža škola na svetu" je priča o četrnaestogodišnjoj avijatičarki Emelin Kejli koja se plaši se jedne stvari: pada s velike visine. (U stvari, dve ako računate i užasnu tetka Lusinu kuhinju.) Sva sreća pa se dvanaestogodišnji neuništivi seoski dečak, Robert Berns, ne boji ničega. Bez imalo straha od bilo kakve telesne povrede (da i ne pominjemo odsustvo straha od tetka Lusinih sendviča), Gumeni je idealan pilot za Emelinine eksperimentalne letove. Ali pre nego što je Emelin, uz pomoć svog novog prijatelja, uspela da usavrši svoju leteću mašinu, poslali su je u školu za mlade devojke Sv. Grimelda - s namerom da je konačno izleče od svih bubica koji ne pristaju jednoj mladoj dami. Bila je to škola tako stroga, tako okrutna i nemilosrdna da u poređenju sa njom jadi iz romana Čarlsa Dikensa deluju kao vesele zgode. Uz zastrašujuću upravnicu, užasne nastavnice i hranu koja je b ila gora čak i od tetka Lusine, ovo srednjovekovno utvrđenje imalo je i strašnu tajnu i tajanstvene metode držanja svojih zatočenica, hm, učenica pod kontrolom. evelin je razmišljala jedino o bekstvu. Ali, niko nikad nije pobegao iz Sv. Grimelde. I naša heroina otkriva da je jedini način da pobegne - suočavanje sa svojim najvećim strahom...