Sistematska identifikacija organskih jedinjenja Izdavač: Savremena administracija, Beograd Autori: Nicholas D. Cheronis, John B. Entrikin, Ernest M. Hodnett Povez: tvrd Broj strana: 899 Sadržaj priložen na slikama. Pečat na predlistu, donji ćoškići korica malo oguljeni. Greškom pri štampanju jedan tabak od 8 listova izostavljen (poglavlje sa tabelama str. 737-753). Uz prethodne napomene knjiga je vrlo dobro očuvana. S A D R Ž A J: PRVI DEO: TEHNIKA ORGANSKE ANALIZE 1. Uvod 2. Uređaji i postupci za rad sa malim količinama materijala 3. Postupci frakcionisanja 4. Postupci razdvajanja 5. Fizičke osobine organskih jedinjenja 6. Razdvajanje smeša DRUGI DEO: POSTUPCI ZA PROBNU IDENTIFIKACIJU NEPOZNATE SUPSTANCE 7. Preliminarno ispitivanje čistog jedinjenja 8. Klasifikacija pomoću rastvorljivosti 9. Klasifikacija metodom indikatora 10. Probe za klasifikaciju nepoznate supstance TREĆI DEO: POSTUPCI ZA KONAČNO ODREĐIVANJE OSOBINA NEPOZNATE SUPSTANCE 11. Problemi kod pripravljanja derivata organskih jedinjenja 12. Derivati karbonskih kiselina i kiselinskih derivata 13. Derivati alkohola i fenola (Monohidroksi i polihidroksi) 14. Derivati aldehida, ketona i acetala 15. Derivati ugljenih hidrata 16. Derivati estara i etara 17. Derivati halogenskih jedinjenja 18. Derivati ugljovodonika 19. Derivati aminoazotnih junkcija 20. Derivati drugih azotnih funkcija 21. Derivati funkcija sa sumporom 22. Instrumentalne metode ČETVRTI DEO: TABELE ORGANSKIH JEDINJENJA SA NJIHOVIM KONSTANTAMA I DERIVATIMA (K-153)

Autor: Milorad Dokić Povez: tvrd Br. strana: 213 Format: 16,5x23,5 - Resursi i ekologija - - Knjiga je istraživački projekat koji opominje, ali i zastrašuje jer dokazuje da se broj zagađivača vodotoka iz dana u dan povećava uprkos postojanju brojnih zakonskih sankcija i inspekcija koje bi trebali to da sprečavaju. Braneći Vrbanju, Dokić brani sve naše rijeke - rekao je direktor Narodne biblioteke „Ivo Andrić“ iz Čelinca, koja je izdavač ove knjige, Momčilo Spasojević. Recenzent knjige prof. dr Drago Branković je naglasio da je karakter ove knjige informativan i edukativan. Prema njegovim riječima knjiga je obogaćena brojnim podacima i vrijednim fotografijama koje potvrđuju da su ljudi nesvjesni vrijednosti čiste životne sredine ugrozili život sadašnje i narednih generacija. Sliv rijeke Vrbanje prostire se na 778 kvadratnih kilometara, Vrbanja je duga 84 km, a na tom prostoru u kojem živi preko 100.000 ljudi evidentirano je čak 1.845 zagađivača. Branković kaže da je ova knjiga priča o vodi i ljudima koji treba da promijenu svoj odnos, prije svega svoju svijest, prema sveukupnom životu i autor baš u tom pravcu daje mnogobrojne ideje i analize. - Ova knjiga je izvanredna analiza stanja resursa i zagađenosti u vrbanjskom slivu. Prema njegovim riječima s jedne strane stoje mnogobrojne prirodne ljepote koji su pravi biseri prirode, a s druge zagađivači koji su crna mrlja našeg društva. Šijaković je podsjetio da je knjiga rezultat djelovanja Udruženja za zaštitu i revitalizaciju sliva rijeke Vrbanje „Vrbanjski biseri“ čiji je Dokić predsjednik - istakao je drugi recenzent knjige sociolog prof. dr Ivan Šijaković. Univerzitetski profesor Miodrag Romić, član „Vrbanjskih bisera“ rekao je da ni jedna rijeka, pa ni Vrbanja, ne pripada ljudima, nego ljudi koji žive na njenim obalama pripadaju rijeci. On je primijetio da autor knjige poziva čitaoce i ljude koji žive na obalama rijeka da proizvedu zdrav život. Autor knjige Milorad Dokić (Čelinac, 1938), kome je ovo prva knjiga, cijeli svoj radni vijek posvetio je privredi i ekologiji. Obavljao je niz istaknutih privrednih i političkih funkcija, a ovom prilikom je naglasio da je cilj knjige da informiše o aktuelnom stanju u životnoj sredini i mobiliše sve one koji su zainteresovani za opstanak na ovim prostorima da zaštite ono što im je najvrednije. - B. MAKSIMOVIĆ.

61080) O VODAMA teorija, propisi i primeri iz prakse , Martin Bogner , Miodrag Stanojević , Eta Beograd 2006 , Sadržaj I. OPERACIJE TRETMANA VODE 1. PRIRODA VODE I NJENE OSNOVNE KARAKTERISTIKE Molekul vode Vodni resursi na našoj planeti Vodni resursi u Srbiji Elementarna hemija Svojstva vode Vodena biologija 2. PREDTRETMAN POVRŠINSKIH VODA Uvod Uklanjanje grubih i krupnih otpadaka Destratifikacija akumulacionih jezera Hemijski tretman akumulacija Aeracija i predoksidacija Predtaloženje 3. KOAGULACIJAIFLOKULACIJA Uvod Koagulacija Dvostruki električni sloj Koagulacija u prečišćavanju voda Brzo mešanje Karakteristične jednačine brzog mešanja Sistemi za brzo mešanje Uticaj temperature Flokulacioni sistemi Alternativne flokulacije Kontrola i praćenje koagulacije 4. SKLADIŠTENJE I DOZIRANJE HEMIKALIJA Uvod Izbor hemikalija Razmatranja pri projektovanju 5. TALOŽENJE I FLOTACIJA Teorijske osnove taloženja Primena taloženja Horizontalni protočni taložnici Taložnici sa neprekidnim kontaktom Taloženje u plitkim taložnicima Flotacija 6. FILTRACIJA Uvod Vrste filtera Evolucija filtracije Proces flltracije vode Uloga filtracije u tretmanu voda Direktna filtracija Projektovanje filterskih sistema Ostali tipovi filtera 7. DEZINFEKCIJAI STERILIZACIJA Uvod Aktuelne metode koje se koriste Teorija dezinfekcije 8. ADSORBCIJA AKTIVNIM UGLJEM Uvod Kontrola ukusa i mirisa Primena aktivnog uglja Postupak adsorbcije ugljem Proizvodnja aktivnog uglja Razvijanje projektnih kriterijuma za tretman vode aktivnim ugljem Projektovanje sistema za GAU adsorbciju i njegovu reaktivaciju Adsorbcija aktivnim ugljem poboljšana ozonom Primena aktivnog uglja kao dehlorinatora vode II. PROPISI O VODAMA SA KOMENTARIMA Zakon o vodama Tekst zakona Komentar zakona Zakon o režimu voda Pravilnik o sadržini tehničke dokumentacije koja se podnosi u postupku za dobijanje vodoprivredne saglasnosti i vodoprivredne dozvole Tekst pravilnika Komentar pravilnika Uredba o klasifikaciji voda Tekst uredbe Komentar uredbe Pravilnik o higijenskoj ispravnosti vode za piće Tekst pravilnika Komentar pravilnika Pravilnik o opasnim materijama u vodama Tekst pravilnika Komentar pravilnika Pravilnik o dezinfekciji i pregledu vode za piće Tekst pravilnika Komentar pravilnika Pravilnik o načinu i minimalnom broju ispitivanja kvaliteta otpadnih voda Tekst pravilnika Komentar pravilnika Pravilnik o načinu određivanja i održavanja zona i pojaseva sanitarne zaštite objekata za snabdevanje vodom za piće Tekst pravilnika Komentar pravilnika Pravilnik tehničkim normativima za hidrantsku mrežu za gašenje požara Tekst pravilnika Komentar pravilnika o tehničkim normativima za hidrantsku mrežu za gašenje požara III. STANDARDI O ISPITIVANJU VODA I OPREMIZA HIDROTEHNIČKEINSTALACIJE ISPITIVANJA JUS ISO 123:1994. Kaučukov lateks. Uzimanje uzoraka. (Identičan sa ISO 123:1985) JUS ISO 124:1994. Kaučukov lateks. Određivanje sadržaja ukupnih čtvrstih materija. (Identičan sa ISO 124:1992) JUS ISO 498:1994. Koncentrovani lateks prirodnog kaučuka. Priprema suvih filmova. (Identičan sa ISO 498:1992) JUS ISO 705:1997. Kaučukov lateks. Određivanje gustine između 5°C i 40°C. (Identičan sa ISO 705:1994) KVALITET VODA JUS M.E2.011:1994. Kotlovska postrojenja. Zahtevi za napojnu i kotlovsku vodu kotlova grupe IV OPREMA ZA HIDROTEHNIČKE INSTALACIJE JUS U.C5.100:1987. Izračunavanje brzine toka i protoka u azbestno-cementnim cevovodima JUS U.C5.101:1990. Azbestnocementni proizvodi. Proračun cevi izloženih spoljnim opterećenjima sa ili bez unutrašnjeg pritiska JUS M.C5.260.1998. Umanjivači pritiska vode. Tehnički uslovi JUS M.C5.702:1987. Armature za pitku vodu. Protočne armature. Tehnički uslovi i ispitivanja KOMENTARI UZ STANDARDE VODOVOD KANALIZACIJA PROCESNO TEHNOLOŠKI POSTUPCIU OBRADIVODA PRILOG IV-1. PRINCIPIJELNE ŠEME POSTROJENJA ZA OBRADU VODA PRILOG IV-2. PRIMENA TEHNIČKIH GASOVA U EKOLOGIJI PRILOG IV-3. GASOVI ZA POBOLJŠANJE KVALITETA VODE ZA PIĆE PRILOG IV-4. EFIKASNO PREČIŠĆAVANJE OTPADNIH VODA PRILOG IV-5. FILTRACIJA SLOJNE VODE PRE INJEKTIRANJA NAZAD U SLOJEVE (Iskustva iz Srbije i Crne Gore i Mađarske) PRILOG 1V-6. OBRADA VODE ZA PIĆE PROJEKTNA REŠENJA POSTROJENJA ZA VODE PRILOG V-l. HIDRAULIKA SLOŽENOG POTISNOG SISTEMA JEDNE PUMPNE STANICE U VODOVODU PRILOG V-2. KOEFICIJENT TRENJA I NJEGOV UTICAJ NA PRORAČUN PADA PRITISKA PRI STRUJANJU U CEVIMA [12-14] Darsijeva formula 2.2. Fizičko tumačenje koeficijenta trenja 2.3. Određivanje koeficijenta trenja pri laminarnom stmjanju fluida kroz cevi 2.4. Određivanje koeficijenta trenja pri turbulentnom strujanju fluida kroz cevi 2.5. Turbulentno strujanje u hidraulički glatkim cevima a) Blazijusova formula b) Univerzalni zakon trenja u hidraulički glatkim cevima – Prantlova formula 2.6. Turbulentno strujanje u hidraulički hrapavim cevima a) Hidraulički potpuno hrapave cevi b) Hidraulički hrapave cevi 2.7. Određivanje koeficijenta trenja – Mudijev dijagram 1) Oblast laminarnog strujanja 2) Prelazna oblast 3) Hidraulički glatke cevi 4) Hidraulički hrapave cevi 5) Hidraulički potpuno hrapave cevi IZVOD IZ JUS M.Al .020:1981. HRAPAVOST POVRŠINA INDUSTRIJSKIH PROIZVODA OD METALA. OSNOVNI POJMOVI I DEFINICIJE PRILOG V-3. SADRŽAJ GLAVNOG MAŠINSKOG PROJEKTA PUMPNIH STANICA NA BAZI PRETPOSTAVLJENE OPREME PRILOG V-4. SADRŽAJ GLAVNOG MAŠINSKOG PROJEKTA PUMPNIH STANICA NA BAZI NARUČENE OPREME PRILOG V-5. PREDLOG PROJEKTNOG ZADATKA ZA IZRADU GLAVNOG MAŠINSKOG PROJEKTA PUMPNE STANICE PRILOG V-6. IZVOD IZ GLAVNOG MAŠINSKOG PROJEKTA PUMPNE STANICE ZA INDUSTRIJSKU VODU KAPACITETA 3 L/s PRILOG V-7. IZVOD IZ GLAVNOG PROJEKTA POSTROJENJA ZA PRERADU REČNE VODE I DOBIJANJE TEHNOLOŠKE (PROCESNE) VODE ZA JEDNU FABRIKU HARTIJE PRILOG V-8. IZVOD IZ GLAVNOG PROJEKTA REKONSTRUKCIJE POSTROJENJA ZA PREDTRETMAN ZAULJENIH OTPADNIH VODA U JEDNOJ RAFINERIJI PRILOG V-9. IZVOD IZ GLAVNOG MAŠINSKOG PROJEKTA PRIPREME RASHLADNE VODE ZA KLIMATIZACIONO POSTROJENJE TEHNIČKI OPIS VI. OPREMA ZA HIDROTEHNIČKA I TERMOTEHNIČKA POSTROJENJA PRILOG VI-1. STABILNE AUTOMATSKE INSTALACIJE ZA GAŠENJE POŽARA VODOM-SPRINKLER INSTALACIJE PRILOG VI-2. PUMPE IZ PROIZVODNOG PROGRAMA WILO PRILOG VI-3. BALANSIRANJE CEVNIH INSTALACIJAI MREŽA PRILOG VI-4. ODRŽAVANJE ZATVARAČA U VODOVODIMA Literatura tvrd povez, format 17 x 24 cm , ilustrovano, latinica , 521 strana + 2 presavijena lista sa šemama

Autor - osoba Šilić, Čedomil Naslov Endemične biljke / Čedomil Šilić ; [autor fotografija [i] ilustracija Čedomil Šilić] Vrsta građe knjiga Jezik hrvatski, srpski Godina 1988 Izdanje 2. izd. Izdavanje i proizvodnja Sarajevo : Svjetlost, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva ; Beograd : Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, 1988 (Zagreb : `Ognjen Prica`) Fizički opis 227 str. : 164 fotogr. u koloru, 1647 crteža u crno-beloj tehnici ; 24 cm Zbirka Priroda Jugoslavije (Kart.) Napomene Štampano dvostubačno Tiraž 10000 Literatura: str. 177-196 Skraćenice i puna imena autora citiranih u knjizi: str. 197-211 Spisak imena ličnosti po kojima su neke vrste nazvane, sa kratkim informacijama: str. 212-215 Registri: str. 216-227 Predmetne odrednice Fitogeografija -- endemične vrste – atlas MG57 (N) Balkanske endemske biljke Izvor: Wikipedia Idi na navigacijuIdi na pretragu Balkanske endemske biljke obuhvataju niz jedinstvenih taksona (vrsta, podvrsta, varijeteta i formi) čiji su predstavnici rasprostranjeni u različitim veličinama areala, uključujući i stenoendeme. U naredni pregled endemskih biljaka na Balkanu uključeni su svi poznati taksoni ove kategorije, od Grčke (uključujući Pindski sistem planina), preko Albanije, Kosova, Srbije, Makedonije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, do Hrvatske i Slovenije. Sjeveroistočna granica ide uglavnom duž doline rijeke Save i nastavlja duž Dunava uključujući najveći dio Bugarske, a na jugoistoku do evropskog dijela Turske. Također uključena je i panonska zona do stepskih područja geografskih granica Balkana, odnosno južnog dijela Rumunije. Uključeni endemi svrstavaju se u 163 roda iz 52 porodice.[1][2][3][4][5][6][7][8][9] Endemski taksoni Direktorij A B C Č Ć D Dž Đ E F G H I J K L Lj M N Nj O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž A Abies borisii-regis, Pinaceae Abies cephalonica, Pinaceae Abies omorika, Pinaceae Acanthus balcanicus, Acanthaceae Acer heldreichii, Aceraceae Achillea ageratifolia, Asteraceae Achillea clypeolata, Asteraceae Achillea depressa, Asteraceae Achillea pannonica, Asteraceae Acinos majoranifolius, Lamiaceae Acinos orontius, Lamiaceae (Labiateae) Alchemilla jumrukczalica, Rosaceae Alchemilla vranicensis, Rosaceae Alkanna pulmonaria ssp. noneiformis, Boraginaceae Allium melanantherum, Amaryllidaceae Alyssum doerfleri, Brassicaceae Alyssum mellendorffianum, Brassicaceae Amphoricarpus bertisceus, Lecythidaceae Amphoricarpus neumayeri, Lecythidaceae Anemone transsilvanica, Ranunculaceae Anthemis carpatica, Asteraceae Anthemis jordanovii, Asteraceae Aquilegia amaliae var. dinarica, Ranunculaceae Aquilegia chrysantha var. aurea, Ranunculaceae Aquilegia dinarica, Ranunculaceae Aquilegia grata, Ranunculaceae Aquilegia nigricans ssp. subscaposa, Ranunculaceae Arabis ferdinandi-coburgii, Brassicaceae Arenaria rhodopaea, Caryophyllaceae Arnebia densiflora, Boraginaceae Asperula hercegovina, Rubiaceae Aster tripolium ssp. pannonicus, Asteraceae Astragalus alopecurus, Fabaceae Astragalus exscapus, Fabaceae Astragalus peterfii, Fabaceae Astragalus physocalyx, Fabaceae Astragalus pseudopurpureus, Fabaceae Astragalus roemeri, Fabaceae Athamanta macedonica, Apiaceae Athamanta turbith ssp hungarica, Apiaceae Avenochloa decora, Poaceae B Barbarea bosniaca, Brassicaceae Barbarea vulgaris, Brassicaceae Brassica nivalis ssp. jordanoffii, Brassicaceae Bromopsis moesiaca, Poaceae Bruckenthalia spiculifolia, Ericaceae Bupleurum aristatum var. karglii, Apiaceae C Campanopsis dalmatica, Campanulaceae Campanula albanica, Campanulaceae Campanula cespitosa, Campanula elatines var. fenestrellata, Campanulaceae Campanula graminifolia var. linearifolia, Campanulaceae Campanula hercegovina, Campanulaceae Campanula jacquinii ssp. rumeliana, Campanulaceae Campanula linifolia ssp. justiniana, Campanulaceae Campanula oreadum, Campanulaceae Campanula romanica, Campanulaceae Campanula scutellata, Campanulaceae Campanula tommasiniana, Campanulaceae Campanula velebitica, Campanulaceae Campanula waldsteiniana, Campanulaceae Cardamine maritima, Brassicaceae Carduus collinus, Asteraceae Carduus kerneri ssp. lobulatiformis, Asteraceae Carduus rhodopaeus, Asteraceae Carum velenovskyi, Apiaceae Centaurea achtarovii, Asteraceae Centaurea biokovensis, Asteraceae Centaurea derventana, Asteraceae (Compositae) Centaurea jankae, Asteraceae Centaurea kernerana, Asteraceae Centaurea macedonica, Asteraceae Centaurea mannagettae, Asteraceae Centaurea parilica, Asteraceae Centaurea phrygia ssp. rarauensis, Centaurea phrygia ssp. ratezatensis, Asteraceae Centaurea pinnatifida, Asteraceae Centaurea pontica, Asteraceae Centaurea trichocephala, Asteraceae Cephalaria radiata, Caprifoliaceae Cerastium banaticum, Caryophyllaceae Cerastium decalvans, Caryophyllaceae Cerastium fontanum ssp. grandiflorum, Caryophyllaceae Cerastium transsylvanicum, Caryophyllaceae Chamaecytisus tommasinii, Fabaceae Chamaedrys ecytisus tommasinii, Fabaceae (Papilionaceae) Chamaedrys montana, Lamiaceae Chondrilla urumovii, Asteraceae Cicerbita pancicii, Asteraceae Cirsium appendiculatum, Asteraceae Cirsium brachycephalum, Asteraceae Clinopodium frivaldszkyanum, Lamiaceae Colchicum bulbocodioides ssp. hungaricum, Colchicaceae Colchicum callicymbium, Colchicaceae Colchicum hungaricum var. doerfleri, Colchicaceae Corothamnus agnipilus, Fabaceae Corothamnus rectipilosus, Fabaceae Crepis dinarica, Compositae (Asteraceae) Crepis macedonia, Asteraceae Crepis pantocseki, Asteraceae (Cichoriaceae) Crepis praemorsa ssp. dinarica, Asteraceae Crepis schachtii, Asteraceae Crocus cvijicii, Iridaceae Crocus lageniflorus var. oliverianus, Iridaceae Crocus scardicus, Iridaceae Cyanus napuliferus, Asteraceae Cynoglossum hungaricum, [[Boraginaceae] D Daphne malyana, Thymelaeaceae Daphne pontica, Thymelaeaceae Degenia velebitica, Brassicaceae Delphinium simonkaianum, Ranunculaceae Dianthus bertisceus, Caryophyllaceae Dianthus callizonus, Caryophyllaceae Dianthus carthusianorum ssp. tenuifolius, Caryophyllaceae Dianthus freyni, Caryophyllaceae Dianthus glacilis ssp. gelidus, Caryophyllaceae Dianthus henteri, Caryophyllaceae Dianthus knapii, Caryophyllaceae Dianthus petraeus, Caryophyllaceae Dianthus spiculifolius, Caryophyllaceae Dioscorea balcanica, Dioscoreaceae Draba dorneri, Brassicaceae Draba haynaldii, Brassicaceae Draba simonkaiana, Brassicaceae E Echinops bannaticus, Asteraceae Edraianthus glisicii, Campanulaceae Edraianthus graminifolius ssp. niveus, Campanulaceae Edraianthus niveus, Campanulaceae Edraianthus serpyllifolius ssp. dinaricus, Campanulaceae Edraianthus sutjeskae, Campanulaceae Ephedra major, Ephedraceae Eranthus hyemalis var. bulgaricus, Ranunculaceae Eryngium palmatum, Apiaceae Eryngium serbicum, Apiaceae Eulsatilla rhodopaea, Ranunculaceae Euphorbia gregersenii, Euphorbiaceae Euphorbion myrsinitum, Euphorbiaceae F Festuca bucegiensis, Poaceae Festuca nitida ssp. flaccida, Poaceae Festuca rupicola ssp. pachyphylla, Poaceae Festuca versicolor, Poaceae Forsythia europaea, Oleaceae Fritillaria drenovskii, Liliaceae Fritillaria pontica, Liliaceae Fumaria jankae, Papaveraceae G Galatella albanica, Asteraceae Galium capitatum, Rubiaceae Galium demissum ssp. stojanovii, Rubiaceae Galium rhodopeum, Rubiaceae Galium valantioides var. baillonii, Rubiaceae Genista lydia ssp. rumelica, Fabaceae Gentiana albanica, Gentianaceae Gentiana dinarica, Gentianaceae Gentiana laevicalyx, Gentianaceae Gentiana pontica, Gentianaceae Gentianella bulgarica, Gentianaceae Geum bulgaricum, Rosaceae Geum rhodopeum, Rosaceae Globularia cordifolia, Plantaginaceae Goniolimon besseranum, Plumbaginaceae H Haberlea rhodopensis, Gesneriaceae Halacsya sendtneri, Boraginaceae Halacsya sendtneri, Boraginaceae Haplophyllum balcanicum, Rutaceae Heliosperma retzdorffianum, Caryophyllaceae Heptaptera macedonica, Apiaceae Herniaria olympica, Caryophyllaceae Hesperis dinarica, Brassicaceae Hesperis matronalis ssp. nivea, Brassicaceae Hesperis matronalis ssp. schurii, Brassicaceae Hieracium praebiharicum, Asteraceae Hippocrepis comosa, Fabaceae Hypericum cerastoides, Hypericaceae Hypericum rhodopeum, Hypericaceae I Iberis sempervirens, Brassicaceae Inula macedonicus, Asteraceae Inula verbascifolia ssp. aschersoniana, Asteraceae Iris reicenbachii var. bosniaca, Iridaceae Iris suaveolens, Iridaceae Ixoca macrantha, Caryophyllaceae J Jankaea heldreichii, Gesneriaceae Jasione montana f. heldreichii, Campanulaceae Jasionella bulgarica, Campanulaceae Johrenia distans, Apiaceae Juncellus pannonicus, Cyperaceae Juniperus sabina, Cupressaceae Jurinea tzar-ferdinandii, Asteraceae K Kitaibela vitifolia, Malvaceae Knautia albanica, Caprifoliaceae Knautia macedonica, Caprifoliaceae Knautia sarajevoensis, Caprifoliaceae Koeleria subaristata, Poaceae L Lathraea rhodopaea, Orobanchaceae Lathyrus binatus, Fabaceae Lathyrus panicicii, Fabaceae Leucanthemum chloratum, Asteraceae Lilium bosniacum, Liliaceae Lilium cattaniae, Liliaceae Lilium pyrenaicum var. albanicum, Liliaceae Lilium pyrenaicum var. jankae, Liliaceae Lilium rhodopeum, Liliaceae Limonium asterotrichum, Plumbaginaceae Linum dolomiticum, Linaceae Linum elegans, Linaceae Linum rhodopeum, Linaceae Linum thracicum, Linaceae Linum uninerve, Linaceae M Malcolmia orsiniana ssp. orsiniana, Brassicaceae Marrubium friwaldskyanum, Lamiaceae Marrubium velutinum, Lamiaceae Melampyrum dorflerii, Scrophulariaceae Melampyrum trichocalycinum, Scrophulariaceae Merendera rhodopea, Colchicaceae Minuartia bosniaca, Caryophyllaceae Minuartia cataractarum, Caryophyllaceae Minuartia halacsyi, Caryophyllaceae Minuartia handeii, Caryophyllaceae Minuartia hirsuta, Caryophyllaceae Minuartia velutina, Caryophyllaceae Moltkia doerfleri, Boraginaceae Morina persica, Caprifoliaceae N Narthecium scardicum, Nartheciaceae Navicularia scardica, Lamiaceae Noccaea bellidifolia, Brassicaceae Noccaea kovatsii, Brassicaceae Noccaea praecox, Brassicaceae O Onobrychis montana, Fabaceae Onosma rhodopea, Boraginaceae Onosma thracica, Boraginaceae Onosma visianii, Boraginaceae Origanum striatum, Lamiaceae Ornithogalum orthophyllum ssp. acuminatum, Asparagaceae Ornithogalum umbellatum ssp. orthophyllum, Asparagaceae Oxyropis prenja, Fabaceae Oxytropis jacquinii, Fabaceae Oxytropis prenja, Fabaceae P Papaver corona-sancti-stephani, Papaveraceae Paronychia kapela, Caryophyllaceae Pedicularis brachyodonta, Orobanchaceae Pedicularis hoermanniana, Scrophulariaceae Pedicularis orthantha, Orobanchaceae Peridictyon sanctum, Poaceae Petteria ramentacea, Fabaceae Picea omorika, Pinaceae Pimpinella serbicum, Apiaceae Pinguicula balcanica, Lentibulariaceae Pinguicula hirtiflora, Lentibulariaceae Pinus heldreichii, Pinaceae Pinus nigra ssp. dalmatica, Pinaceae Plantago atrata, Plantaginaceae Poa dolosa, Poaceae Poa granitica ssp. disparilis, Poaceae Polygala carniolica, Polygalaceae Polygala rhodoptera, Polygalaceae Polygala supina, Polygalaceae Potentilla chrysantha, Rosaceae Potentilla deorum, Rosaceae Potentilla fruticosa, Rosaceae Primula auricula ssp. serratifolia, Primulaceae Primula deorum, Primulaceae Primula frondosa, Primulaceae Primula kitaibeliana, Primulaceae Primula kitaibeliana, Primulaceae Primula wulfeniana, Primulaceae Puccinellia limosa, Poaceae Pulsatilla slavjankae, Ranunculaceae R Ramonda nathaliae, Gesneriaceae Ramonda serbica, Gesneriaceae Ranunculus hayekii, Ranunculaceae Ranunculus illyricus, Ranunculaceae Ranunculus montenegrinus, Ranunculaceae Ranunculus pedatus, Ranunculaceae Ranunculus sartorianus, Ranunculaceae Ranunculus serbicus, Ranunculaceae Rheum rhaponticum, Polygonaceae Rorippa lippizensis, Brassicaceae Rosa balcarica, Rosaceae Rosa parilica, Rosaceae Rumex balcanicus`, Polygonaceae S Salvia brachiodon, Lamiaceae Salvia eichleriana, Lamiaceae Salvia pratense var. varbossania, Lamiaceae Saponaria sicula ssp. stranjensis, Caryophyllaceae Satureja horvatii, Lamiaceae Satureja rumelica, Lamiaceae Saxifraga ferdinandi-coburgi, Saxifragaceae Saxifraga mutata ssp. demissa, Saxifragaceae Saxifraga prenja, Saxifragaceae Saxifraga stribrnyi, Saxifragaceae Scabiosa rhodopensis, Caprifoliaceae Scilla litardierei, Asparagaceae Sclarea transsylvanica, Lamiaceae Scorodonia arduinii, Lamiaceae Scrophularia aestivalis, Scrophulariaceae Scrophularia bosniaca, Scrophulariaceae Scrophularia tristis, Scrophulariaceae Secale strictum, Poaceae Sedum kostovii, Crassulaceae Sedum stefco, Crassulaceae Sedum zollikoferi, Crassulaceae Senecio bosniacus, Asteraceae Senecio macedonicus, Asteraceae Senecio pancicii, Asteraceae Seseli leucospermum, Apiaceae Sibiraea laevigata, Rosaceae Sibirea croatica, Rosaceae Silene altaica, Caryophyllaceae Silene balcanica, Caryophyllaceae Silene degeneri, Caryophyllaceae Silene dinarica, Caryophyllaceae Silene flavescens, Caryophyllaceae Silene gigantea, Caryophyllaceae Silene hayekiana, Caryophyllaceae Silene nivalis, Caryophyllaceae Silene pindicola, Caryophyllaceae Silene reichenbachii, Caryophyllaceae Silene retzdorffiana, Caryophyllaceae Silene trojanensis, Caryophyllaceae Silene vallesia ssp. graminea, Caryophyllaceae Siphonostegia syriaca, Orobanchaceae Soldanella hungarica, Primulaceae Soldanella pindicola, Primulaceae Solenanthus stamineus, Boraginaceae Sorbus bordasii, Rosaceae Sorbus graeca, Rosaceae Stachys iva, Lamiaceae Stachys spinulosa ssp. milanii, Lamiaceae Strobus peuce, Pinaceae Succisella petteri, Dipsacaceae Symphiandra hofmannii, Campanulaceae T Thelapsi dacicum ssp. banaticum, Orchidaceae Thesium kernerianum, Santalaceae Thymus bihoriensis, Lamiaceae Thymus stojanovii, Lamiaceae Tithymalus barrelieri ssp. hercegovinus, Euphorbiaceae Tithymalus gregersenii, Euphorbiaceae Tithymalus montenegrinus, Euphorbiaceae Tithymalus velenovskyi, Euphorbiaceae Tragopogon balcanicus, Asteraceae Trifolium durmitoreum, Fabaceae Trifolium velenowskyi, Fabaceae Trifolium wettsteinii, Fabaceae Trisetum altaicum, Poaceae Tulipa hungarica var. urumoffii, Liliaceae Tulipa pavlovii, Liliaceae Tulipa rhodopea, Liliaceae V Verbascum balcanicum, Scrophulariaceae Verbascum bosnense, Scrophulariaceae Verbascum davidovii, Scrophulariaceae Verbascum durmitoreum, Scrophulariaceae Verbascum humile ssp. rhodopaeum, Scrophulariaceae Verbascum pelium, Scrophulariaceae Veronica rhodopaea, Plantaginaceae Veronica saturejoides, Plantaginaceae Veronica saturejoides, Plantaginaceae Veronica serpyllifolia ssp. humifusa, Plantaginaceae Vicia montenegrina, Fabaceae Vicia ochroleuca ssp. dinara, Fabaceae Viola calcarata, Violaceae Viola dacica, Violaceae Viola delphinantha, Violaceae Viola grisebachiana, Violaceae Viola jooi, Violaceae Viola orphanidis, Violaceae Viola perinensis, Violaceae Viola rhodopeia, Violaceae Viola tricolor ssp. macedonica, Violaceae Viola vilaensis, Violaceae W Wahlenbergia graminifolia, Campanulaceae Wahlenbergia serbica, Campanulaceae Wulfenia baldaccii, Plantaginaceae Wulfenia blecicii, Plantaginaceae Wulfenia rohlenae, Plantaginaceae MG57 (N)

Kao na slikama 1954 Milutin Milanković (1879 - 1958) je bio srpski matematičar, geofizičar, građevinski inženjer, klimatolog, astronom, osnivač katedre za nebesku mehaniku na Beogradskom univerzitetu i svetski uvažavan naučnik, poznat po teoriji ledenih doba, koja povezuje varijacije zemljine orbite i dugoročne klimatske promene. Smatra se osnivačem matematičke klime i klimatskog modeliranja. Biografija[uredi | uredi kod] Milanković je rođen 28. maja 1879. godine u Dalju, blizu Osijeka na području kraljevine Hrvatske i Slavonije (koja je bila deo Austro-Ugarske monarhije). Umro je 12. decembra 1958. godine u Beogradu. Pohađao je Bečki tehnološki institut (Veliku školu), gde je diplomirao građevinu 1902. godine, a zatim i stekao doktorat iz tehničkih nauka 1904. godine kao prvi Srbin. Kasnije je radio u tada čuvenoj firmi Adolfa Barona Pitela Betonbau-Unternehmung u Beču. Gradio je brane, mostove, vijadukte, akvadukte i druge građevine od armiranog betona, u tadašnjoj Austro-Ugarskoj. Milanković je nastavio da se bavi građevinom u Beču do jeseni 1909. godine kada mu je ponuđena katedra primenjene matematike na Beogradskom univerzitetu, (racionalna mehanika, nebeska mehanika i teorijska fizika). Godina 1909. označava prekretnicu u njegovom životu. Mada je nastavio da se bavi istraživanjem raznih problema u vezi sa primenom armiranog betona, odlučio je da se skoncentriše na fundamentalna istraživanja. Tek što se Milanković doselio u Beograd, usledili su burni događaji: Balkanski ratovi, a zatim i Prvi svetski rat. Kada je izbio rat (tek što se oženio), Austro-Ugarska vojska je internirala Milankovića u Nežider, a kasnije u Budimpeštu, gde mu je bilo dozvoljeno da radi u biblioteci Mađarske akademije nauka. Već 1912. godine njegova interesovanja su se usmerila ka proučavanju solarne klime i planetarnih temperatura. Dok je bio interniran u Budimpešti, Milutin Milanković je posvetio svoje vreme radu na ovom polju i do kraja rata završio monografiju o ovom problemu, koja je objavljena 1920. godine u izdanju Srpske kraljevske akademije nauka i umetnosti u Parizu, pod naslovom Théorie mathématique des phénomènes thermiques produits par la radiation solaire (Matematička teorija termičkih fenomena uzrokovanih sunčevim zračenjima). Rezultati ovog rada doneli su mu značajnu reputaciju u naučnom svetu, mahom zbog njegove krive insolacije na zemljinoj površini. Ova solarna kriva nije potpuno prihvaćena sve do 1924. godine kada je veliki meteorolog i klimatolog Vladimir Kepen (Wladimir Köppen) sa svojim zetom, Alfredom Vegenerom (Alfred Wegener), predstavio krivu u svom radu, pod naslovom Climates of the geological past. Posle ovih prvih priznanja, Milanković je 1927. godine pozvan da sarađuje u dve važne publikacije: prva je bila priručnik iz klimatologije (Handbuch der Klimatologie), a druga priručnik iz geofizike (Guttenberg`s Handbuch der Geophysik). Za nju je napisao uvod Mathematische Klimalehre und astronomische Theorie der Klimaschwankungen (Matematička nauka klimata i astronomska teorija varijacija klimata), objavljen 1930. na nemačkom, a 1939. preveden na ruski. Za drugu knjigu, Milanković je napisao četiri odeljka razvijajući i formulišući svoje teorije: a) teoriju sekularnih pokreta zemljinih polova i b) teoriju glacijalnih perioda (Milankovićevi ciklusi), koja se delom oslanjala na raniji rad Džejmsa Krola (James Croll). Milanković je uspeo da u mnogo čemu unapredi Krolov rad, posebno poznavanjem problema matematike i nebeske mehanike, a, isto tako, i velikim delom zahvaljujući poboljšanim računanjima dugoperiodične zemljine orbite, koje je 1904. objavio Ludvig Pilgrim (Ludwig Pilgrim). Svestan da je njegova teorija solarnog zračenja uspešno kompletirana i da su papiri koji se bave ovom teorijom razbacani u više radova, Milanković je odlučio da ih sakupi i objavi pod jednim naslovom. Pred sam početak rata u Jugoslaviji, 1941. godine završeno je štampanje obimnog i najznačajnijeg dela Kanon der Erdbestrahlung und seine Anwendung auf das Eiszeitenproblem (Kanon osunčavanja zemlje i njegova primena na problem ledenih doba), na 626 strana, objavljenog u izdanjima Srpske kraljevske akademije. Ovo delo je prevedeno na engleski 1969, od strane Izraelskog Programa za Naučne Prevode, pod naslovom Canon of Insolation of the Ice-Age Problem. Kritike Milankovićeve teorije ledenih doba počele su 50-ih godina dvadesetog veka. Kritike su potekle uglavnom od meteorologa koji su tvrdili da su insolacione promene zbog promena u zemljinoj orbiti isuviše male da značajnije izmene klimatski sistem. Ipak, kasnih 60-ih. i 70-ih, istraživanja sedimenata duboko u morima dovela su do široke potvrde Milankovićevih stavova, jer su otkriveni orbitalni ciklusi (100.000 godina), koji se blisko poklapaju sa dugoperiodiočnim promenama (videti Ledeno doba za više podataka). Naučni genije Milutina Milankovića dobio je nesumnjivo međunarodno prizanje 10. decembra 1976. godine kada su u časopisu `Nauka` (Science) objavljeni konačni rezultati opsežnog petogodišnjeg projekta čiji je predmet bio da da odgovor na pitanje jesu li Milankovićevi proračuni tačni ili ne. Tada je utvrđeno da su varijacije Zemljine orbite indikacije ledenih dobe. Milankovićevi radovi su postali predmet intenzivnog izučavanja timova stručnjaka budući da je njegov rad duboko zadirao u probleme ne jedne već više naučnih disciplina. Godine 1988. u Peruđi (Italija) organizovan je naučni skup pod nazivom `Ciklostratigrafija`. Na njemu je zvanično promovisana nova istraživačka metoda koja u osnovi ima Milankovićeve cikluse osunčavanja, a koja u ritmičkim smenama slojeva stena detektuje hladnije i toplije cikluse kroz koje je prošla naša planeta. Kao dodatak naučnom radu, Milanković je uvek pokazivao veliko interesovanje za istorijski razvoj nauke. Napisao je knjigu o istoriji astronomije, kao i dve knjige za širu čitalačku publiku: prva - Kroz vasionu i vekove govorila je o razvoju astronomije, a druga, nazvana Kroz carstvo nauka, bavila se razvojem nauka. Milutin Milanković je u svom bogatom stvaralačkom životu uradio i predložio, između ostalog, reformu gregorijanskog i julijanskog kalendara, koja je vodila izgradnji jedinstvenog, do sada najpreciznijeg kalendara (Milankovićev kalendar) i koja je prihvaćena na Svepravoslavnom kongresu u Carigradu 1923. godine. Milanković je detaljno pisao o ovom svom pokušaju u izveštaju Srpskoj kraljevskoj akademiji po povratku sa Kongresa, u svojim memoarima i `Kanonu osunčavanja`, napominjući da mu nije jasno zašto reforma, koja je jednoglasno usvojena 30. maja 1923. godine u Carigradu, i pored svih svojih prednosti, kasnije nije primenjena. Milanković je objavio i autobiografiju iz tri dela: Uspomene, doživljaji i saznanja. Ova autobiografija nije prevedena na engleski jezik. Njegov sin, Vasko Milanković je napisao biografsko delo: Moj otac, Milutin Milanković. Godine 1920. izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije nauka i umetnosti, a za redovnog člana 1924. Za dopisnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti izabran je 1925, bio član Nemačke akademije Naturalista `Leopoldine` u Haleu, kao i član mnogih naučnih društava kako u zemlji tako i u inostranstvu. Kada su nemačke okupacione vlasti u Drugom svetskom ratu 1941. godine tražile od profesora Beogradskog univerziteta da potpišu Apel srpskom narodu (i podrže okupaciju zemlje), Milutin Milanković je jedan od nekolicine profesora koji je odbio da to učini. Po završetku Drugog svetskog rata i komunističke revolucije Sud časti Beogradskog univerziteta je procenjujući podobnost Milutina Milankovića, za novi poredak, doneo sledeću karakteristiku u kojoj se priznaje da se Milanković istakao kao odličan stručnjak i naučnik koji se bavi astronomijom i nebeskom mehanikom, ali je `vrlo star i o nekom njegovom ličnom razvoju nema ni govora`. Doduše, i on je dobar pedagog, ali `predavanja jedva otaljava`. `Po političkoj orijentaciji pripada poznatoj matematičkoj kliki... Marksizam-lenjinizam uopšte ne poznaje niti pokazuje ikakav interes. Smatramo da je naš politički neprijatelj i da će kao takav umreti. Može se iskoristiti kao nastavnik i naučnik` (1. jul 1950). Milutin Milanković je jedan od najcitiranijih naučnika (svih vremena) u svetu. Istorija astronomije knjige iz prirodnih nauka

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Zastitni omotac malo losiji, sve ostalo uredno! Lancelot Thomas Hogben FRS[1] FRSE (9. prosinca 1895. - 22. kolovoza 1975.) bio je britanski eksperimentalni zoolog i medicinski statističar. Razvio je afričku žabu s kandžama (Xenopus laevis) kao model organizma za biološka istraživanja u svojoj ranoj karijeri, napao je eugenički pokret usred svoje karijere i napisao popularne knjige o znanosti, matematici i jeziku u svojoj kasnijoj karijeri.[2] ][3][4][5][6][7][8] Rani život i obrazovanje Hogben je rođen i odrastao u Southseaju blizu Portsmoutha u Hampshireu. Roditelji su mu bili metodisti.[1] Pohađao je Tottenham County School u Londonu, njegova se obitelj preselila u Stoke Newington, gdje mu je majka odrasla, 1907., a zatim je kao student medicine studirao fiziologiju na Trinity Collegeu u Cambridgeu. Hogben se upisao na Sveučilište u Londonu kao vanjski student prije nego što se mogao prijaviti na Cambridge i diplomirao je kao prvostupnik znanosti (BSc) 1914. [9]. Diplomirao je na Cambridgeu 1915., diplomirajući s Ordinary BA. Stekao je socijalistička uvjerenja, promijenio je ime sveučilišnog Fabijanskog društva u Socijalističko društvo i postao aktivni član Nezavisne radničke stranke. Kasnije u životu radije se opisivao kao `znanstveni humanist`.[10] U Prvom svjetskom ratu bio je pacifist i pridružio se kvekerima.[1] Radio je šest mjeseci s Crvenim križem u Francuskoj, pod pokroviteljstvom Prijateljske službe za pomoć žrtvama rata, a potom i Prijateljske jedinice hitne pomoći. Zatim se vratio u Cambridge, te je zatvoren u Wormwood Scrubs kao prigovor savjesti 1916. Njegovo zdravlje je narušeno i pušten je 1917. [1]. Njegov brat George također je bio prigovor savjesti, služeći u Jedinici hitne pomoći prijatelja. Karijera Nakon godinu dana oporavka preuzeo je mjesto predavača na londonskim sveučilištima, a 1921. postao je doktor znanosti (D.Sc.) iz zoologije na Sveučilištu u Londonu.[11] Preselio se 1922. na Sveučilište u Edinburghu i njegov Odjel za istraživanje uzgoja životinja. Godine 1923. Hogben je bio osnivač Društva za eksperimentalnu biologiju i njegovog organa British Journal of Experimental Biology (preimenovanog u Journal of Experimental Biology 1930.), zajedno s Julian Huxley i genetičar Francis Albert Eley Crew (1886–1973). Prema Garyju Werskeyu, Hogben je bio jedini od osnivača koji nije imao nikakve eugeničke ideje. Godine 1923. također je izabran za člana Kraljevskog društva u Edinburghu. Njegovi predlagači bili su James Hartley Ashworth, James Cossar Ewart, Francis Albert Eley Crew i John Stephenson. Dobitnik je Keithove nagrade Društva za razdoblje 1933.–35. [12] Zatim je otišao na Sveučilište McGill. Godine 1927. postao je voditelj zoologije na Sveučilištu u Cape Townu. Bavio se endokrinologijom, proučavajući kameleonska svojstva žabe Xenopus. Boja odrasle žabe ovisila je o njezinom ranom okruženju; divlje žabe postale su smeđezelene, dok su žabe uzgojene u tamnom okruženju postale crne, a u svijetlom okruženju svijetle boje. Hogben je teoretizirao da je sposobnost žabe da razvije razlike u boji povezana s hipofizom. Nakon uklanjanja hipofize, žabe su postale bijele bez obzira na okoliš u kojem su se nalazile.[13] Žabe su također razvile nuspojavu koju je Hogben pokušao spriječiti ubrizgavanjem ekstrakta hipofize vola. Primijetio je da ženke Xenopus žaba ovuliraju unutar nekoliko sati nakon ubrizgavanja ekstrakta. Na taj je način Hogben slučajno otkrio ljudski test za trudnoću. Znao je da ekstrakt vola kemijski sliči ljudskom korionskom gonadotropinu (HCG), hormonu koji ispuštaju trudnice. Potvrdio je da su ženke Xenopus žabe, kada im je ubrizgan urin trudne žene, ovulirale unutar nekoliko sati.[13] Hogbenu je posao u Južnoj Africi bio privlačan, ali ga je njegova antipatija prema rasnoj politici te zemlje natjerala da ode. Godine 1930. Hogben se preselio u London School of Economics, na katedru za socijalnu biologiju. Tamo je nastavio razvijati Hogben test trudnoće. Prethodni testovi trudnoće zahtijevali su nekoliko dana da se provedu i rezultirali su smrću miševa ili zečeva. Hogbenov test trudnoće trajao je satima i mogao se provesti bez štete za žabe, koje bi se mogle ponovno upotrijebiti za buduće testove. Postao je glavni, međunarodni test trudnoće za otprilike petnaest godina, od sredine 1930-ih do 1940-ih.[14] Položaj socijalne biologije na London School of Economics financirala je Zaklada Rockefeller, a kada je povukla financiranje, Hogben se preselio u Aberdeen, postavši Regius profesor prirodoslovlja na Sveučilištu u Aberdeenu 1937. godine. Tijekom Drugog svjetskog rata Hogben je bio odgovoran za medicinsku statistiku britanske vojske. Od 1941. do 1947. bio je masonski profesor zoologije na Sveučilištu u Birminghamu i tamošnji profesor medicinske statistike 1947. do 1961., kada je umirovljen. Godine 1963. postao je prvi prorektor Sveučilišta u Gvajani, a tu je dužnost napustio u travnju 1964. i dao ostavku 1965. Kontroverza Xenopus testa za trudnoću Hogbenova tvrdnja otkriće Xenopusovog testa za trudnoću osporila su dva južnoafrička istraživača, Hillel Shapiro i Harry Zwarenstein. Shapiro je bio Hogbenov student u Cape Townu i priznao je da je Hogben sugerirao da je Xenopus prikladan predmet za opće istraživanje. Sam test trudnoće otkrili su Shapiro i njegov suistraživač, Harry Zwarenstein, a njihovi rezultati i izvješće naširoko su objavljeni u medicinskim časopisima i udžbenicima [15] u Južnoj Africi [16] i Ujedinjenom Kraljevstvu; u svom izvješću koje je u listopadu 1933. objavilo Kraljevsko društvo Južne Afrike, Shapiro i Zwarenstein objavili su da su u prethodnom mjesecu uspješno upotrijebili Xenopus u 35 testova trudnoće. Sljedećeg proljeća Nature je objavila svoje izvješće.[17] Pismo Shapira i Zwarensteina objavljeno u British Medical Journalu 16. studenog 1946. [18] pojašnjava da je Hogben retrospektivno pogrešno prisvajao zasluge za otkrivanje testa na trudnoću. Nobelovac John B. Gurdon s Wellcome CRC instituta i Nick Hopwood s Odjela za povijest i filozofiju znanosti Sveučilišta u Cambridgeu detaljno su to razradili u svom opsežnom članku objavljenom u The International Journal of Developmental Biology, ističući da iako Hogben je načelno pokazao da se Xenopus može koristiti za testiranje prisutnosti gonadotropina u urinu trudne žene, njegovo izvješće uopće nije spominjalo testiranje na trudnoću; činilo se da je imao druge smjerove istraživanja.[19] Politički pogledi Dok je bio [kada?] Katedra za socijalnu biologiju na London School of Economics, Hogben je pokrenuo nemilosrdan napad na britanski eugenički pokret, koji je bio na vrhuncu 1920-ih i 1930-ih. Za razliku od eugeničara, koji su obično povlačili strogu granicu između naslijeđa (ili prirode) i okoliša (ili odgoja), Hogben je istaknuo `međuovisnost prirode i odgoja`.[10] Hogbenovo pozivanje na ovu međuovisnost prirode i odgoja označilo je prvi put da je interakcija gena i okoline (ili `međuigra gena i okoline`) upotrijebljena da potkopa statističke pokušaje podjele doprinosa prirode i odgoja, kao i eugeničke implikacije izvučene iz tih statistika. Hogbenova folija kroz to razdoblje bila je R.A. Fisher, vodeći znanstvenik-eugeničar tog vremena (Tabery 2008). U intervjuu za knjigu Twentieth Century Authors, Hogben je izjavio: `Volim Skandinavce, skijanje, plivanje i socijaliste koji shvaćaju da je naš posao promicati društveni napredak mirnim metodama. Ne volim nogomet, ekonomiste, eugeničare, fašiste, staljiniste i škotske konzervativce. Mislim da je seks neophodan, a bankari nisu `[10] Popularno znanstveno pisanje Inspiriran primjerom The Outline of History H. G. Wellsa, Hogben je počeo raditi na knjigama namijenjenim popularizaciji matematike i znanosti za širu javnost. Hogben je proizveo dva najprodavanija djela popularne znanosti, Mathematics for the Million (1936.) i Science for the Citizen (1938.). Matematika za milijun dobila je široku pohvalu, a H. G. Wells je rekao da je `Matematika za milijun sjajna knjiga, knjiga od prvorazredne važnosti`.[20] Knjigu su također hvalili Albert Einstein, Bertrand Russell i Julian Huxley.[20][21]Mathematics for the Million ponovno je tiskana nakon Hogbenove smrti.[21] Dok je bio u Aberdeenu, Hogben je razvio interes za jezik. Osim što je uredio Razboj jezika svog prijatelja Fredericka Bodmera, stvorio je međunarodni jezik, Interglossa, kao `nacrt pomoćnog sredstva za demokratski svjetski poredak`. George Orwell u svom eseju Politika i engleski jezik [22] upotrijebio je Hogbenovu rečenicu kao primjer kako ne treba pisati, posebno u vezi s upotrebom metafora. Iznad svega, ne možemo igrati patke i zmajeve s izvornom baterijom idioma koji propisuju nečuvene kolokacije vokala (...) — Orwell (1946), citirajući Hogben, Interglossa (1943) Profesor Hogben glumi patke i zmajeve s baterijom koja može pisati recepte (...) — Orwell, Politika i engleski jezik (1946.) Osobni život Godine 1918. Hogben je oženio matematičarku, statističarku, socijalisticu i feministicu Enid Charles iz Denbigha s kojom je imao dva sina i dvije kćeri.[3] Naučio je velški i imali su četvero djece.[23] 1950-ih Hogben se nastanio u Glyn Ceiriogu u sjevernom Walesu, gdje je kupio vikendicu. Tog se desetljeća njegov brak s Enid raspao; par se razveo 1953. i razveo 1957. Kasnije te godine Hogben je oženio (Mary) Jane Roberts (rođenu Evans), lokalnu udovicu, umirovljenu ravnateljicu škole, koja je bila sedam godina mlađa. Ostao udovac nakon Janeine smrti 1974., umro je u War Memorial Hospital u Wrexhamu[3] 1975. u dobi od 79 godina i kremiran je u obližnjem Pentre Bychanu.[24] Bio je ateist, a sebe je definirao kao `znanstveni humanist`.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Omot losiji, sama knjiga u dobrom i urednom stanju! Lancelot Thomas Hogben FRS[1] FRSE (9. prosinca 1895. - 22. kolovoza 1975.) bio je britanski eksperimentalni zoolog i medicinski statističar. Razvio je afričku žabu s kandžama (Xenopus laevis) kao model organizma za biološka istraživanja u svojoj ranoj karijeri, napao je eugenički pokret usred svoje karijere i napisao popularne knjige o znanosti, matematici i jeziku u svojoj kasnijoj karijeri.[2] ][3][4][5][6][7][8] Rani život i obrazovanje Hogben je rođen i odrastao u Southseaju blizu Portsmoutha u Hampshireu. Roditelji su mu bili metodisti.[1] Pohađao je Tottenham County School u Londonu, njegova se obitelj preselila u Stoke Newington, gdje mu je majka odrasla, 1907., a zatim je kao student medicine studirao fiziologiju na Trinity Collegeu u Cambridgeu. Hogben se upisao na Sveučilište u Londonu kao vanjski student prije nego što se mogao prijaviti na Cambridge i diplomirao je kao prvostupnik znanosti (BSc) 1914. [9]. Diplomirao je na Cambridgeu 1915., diplomirajući s Ordinary BA. Stekao je socijalistička uvjerenja, promijenio je ime sveučilišnog Fabijanskog društva u Socijalističko društvo i postao aktivni član Nezavisne radničke stranke. Kasnije u životu radije se opisivao kao `znanstveni humanist`.[10] U Prvom svjetskom ratu bio je pacifist i pridružio se kvekerima.[1] Radio je šest mjeseci s Crvenim križem u Francuskoj, pod pokroviteljstvom Prijateljske službe za pomoć žrtvama rata, a potom i Prijateljske jedinice hitne pomoći. Zatim se vratio u Cambridge, te je zatvoren u Wormwood Scrubs kao prigovor savjesti 1916. Njegovo zdravlje je narušeno i pušten je 1917. [1]. Njegov brat George također je bio prigovor savjesti, služeći u Jedinici hitne pomoći prijatelja. Karijera Nakon godinu dana oporavka preuzeo je mjesto predavača na londonskim sveučilištima, a 1921. postao je doktor znanosti (D.Sc.) iz zoologije na Sveučilištu u Londonu.[11] Preselio se 1922. na Sveučilište u Edinburghu i njegov Odjel za istraživanje uzgoja životinja. Godine 1923. Hogben je bio osnivač Društva za eksperimentalnu biologiju i njegovog organa British Journal of Experimental Biology (preimenovanog u Journal of Experimental Biology 1930.), zajedno s Julian Huxley i genetičar Francis Albert Eley Crew (1886–1973). Prema Garyju Werskeyu, Hogben je bio jedini od osnivača koji nije imao nikakve eugeničke ideje. Godine 1923. također je izabran za člana Kraljevskog društva u Edinburghu. Njegovi predlagači bili su James Hartley Ashworth, James Cossar Ewart, Francis Albert Eley Crew i John Stephenson. Dobitnik je Keithove nagrade Društva za razdoblje 1933.–35. [12] Zatim je otišao na Sveučilište McGill. Godine 1927. postao je voditelj zoologije na Sveučilištu u Cape Townu. Bavio se endokrinologijom, proučavajući kameleonska svojstva žabe Xenopus. Boja odrasle žabe ovisila je o njezinom ranom okruženju; divlje žabe postale su smeđezelene, dok su žabe uzgojene u tamnom okruženju postale crne, a u svijetlom okruženju svijetle boje. Hogben je teoretizirao da je sposobnost žabe da razvije razlike u boji povezana s hipofizom. Nakon uklanjanja hipofize, žabe su postale bijele bez obzira na okoliš u kojem su se nalazile.[13] Žabe su također razvile nuspojavu koju je Hogben pokušao spriječiti ubrizgavanjem ekstrakta hipofize vola. Primijetio je da ženke Xenopus žaba ovuliraju unutar nekoliko sati nakon ubrizgavanja ekstrakta. Na taj je način Hogben slučajno otkrio ljudski test za trudnoću. Znao je da ekstrakt vola kemijski sliči ljudskom korionskom gonadotropinu (HCG), hormonu koji ispuštaju trudnice. Potvrdio je da su ženke Xenopus žabe, kada im je ubrizgan urin trudne žene, ovulirale unutar nekoliko sati.[13] Hogbenu je posao u Južnoj Africi bio privlačan, ali ga je njegova antipatija prema rasnoj politici te zemlje natjerala da ode. Godine 1930. Hogben se preselio u London School of Economics, na katedru za socijalnu biologiju. Tamo je nastavio razvijati Hogben test trudnoće. Prethodni testovi trudnoće zahtijevali su nekoliko dana da se provedu i rezultirali su smrću miševa ili zečeva. Hogbenov test trudnoće trajao je satima i mogao se provesti bez štete za žabe, koje bi se mogle ponovno upotrijebiti za buduće testove. Postao je glavni, međunarodni test trudnoće za otprilike petnaest godina, od sredine 1930-ih do 1940-ih.[14] Položaj socijalne biologije na London School of Economics financirala je Zaklada Rockefeller, a kada je povukla financiranje, Hogben se preselio u Aberdeen, postavši Regius profesor prirodoslovlja na Sveučilištu u Aberdeenu 1937. godine. Tijekom Drugog svjetskog rata Hogben je bio odgovoran za medicinsku statistiku britanske vojske. Od 1941. do 1947. bio je masonski profesor zoologije na Sveučilištu u Birminghamu i tamošnji profesor medicinske statistike 1947. do 1961., kada je umirovljen. Godine 1963. postao je prvi prorektor Sveučilišta u Gvajani, a tu je dužnost napustio u travnju 1964. i dao ostavku 1965. Kontroverza Xenopus testa za trudnoću Hogbenova tvrdnja otkriće Xenopusovog testa za trudnoću osporila su dva južnoafrička istraživača, Hillel Shapiro i Harry Zwarenstein. Shapiro je bio Hogbenov student u Cape Townu i priznao je da je Hogben sugerirao da je Xenopus prikladan predmet za opće istraživanje. Sam test trudnoće otkrili su Shapiro i njegov suistraživač, Harry Zwarenstein, a njihovi rezultati i izvješće naširoko su objavljeni u medicinskim časopisima i udžbenicima [15] u Južnoj Africi [16] i Ujedinjenom Kraljevstvu; u svom izvješću koje je u listopadu 1933. objavilo Kraljevsko društvo Južne Afrike, Shapiro i Zwarenstein objavili su da su u prethodnom mjesecu uspješno upotrijebili Xenopus u 35 testova trudnoće. Sljedećeg proljeća Nature je objavila svoje izvješće.[17] Pismo Shapira i Zwarensteina objavljeno u British Medical Journalu 16. studenog 1946. [18] pojašnjava da je Hogben retrospektivno pogrešno prisvajao zasluge za otkrivanje testa na trudnoću. Nobelovac John B. Gurdon s Wellcome CRC instituta i Nick Hopwood s Odjela za povijest i filozofiju znanosti Sveučilišta u Cambridgeu detaljno su to razradili u svom opsežnom članku objavljenom u The International Journal of Developmental Biology, ističući da iako Hogben je načelno pokazao da se Xenopus može koristiti za testiranje prisutnosti gonadotropina u urinu trudne žene, njegovo izvješće uopće nije spominjalo testiranje na trudnoću; činilo se da je imao druge smjerove istraživanja.[19] Politički pogledi Dok je bio [kada?] Katedra za socijalnu biologiju na London School of Economics, Hogben je pokrenuo nemilosrdan napad na britanski eugenički pokret, koji je bio na vrhuncu 1920-ih i 1930-ih. Za razliku od eugeničara, koji su obično povlačili strogu granicu između naslijeđa (ili prirode) i okoliša (ili odgoja), Hogben je istaknuo `međuovisnost prirode i odgoja`.[10] Hogbenovo pozivanje na ovu međuovisnost prirode i odgoja označilo je prvi put da je interakcija gena i okoline (ili `međuigra gena i okoline`) upotrijebljena da potkopa statističke pokušaje podjele doprinosa prirode i odgoja, kao i eugeničke implikacije izvučene iz tih statistika. Hogbenova folija kroz to razdoblje bila je R.A. Fisher, vodeći znanstvenik-eugeničar tog vremena (Tabery 2008). U intervjuu za knjigu Twentieth Century Authors, Hogben je izjavio: `Volim Skandinavce, skijanje, plivanje i socijaliste koji shvaćaju da je naš posao promicati društveni napredak mirnim metodama. Ne volim nogomet, ekonomiste, eugeničare, fašiste, staljiniste i škotske konzervativce. Mislim da je seks neophodan, a bankari nisu `[10] Popularno znanstveno pisanje Inspiriran primjerom The Outline of History H. G. Wellsa, Hogben je počeo raditi na knjigama namijenjenim popularizaciji matematike i znanosti za širu javnost. Hogben je proizveo dva najprodavanija djela popularne znanosti, Mathematics for the Million (1936.) i Science for the Citizen (1938.). Matematika za milijun dobila je široku pohvalu, a H. G. Wells je rekao da je `Matematika za milijun sjajna knjiga, knjiga od prvorazredne važnosti`.[20] Knjigu su također hvalili Albert Einstein, Bertrand Russell i Julian Huxley.[20][21]Mathematics for the Million ponovno je tiskana nakon Hogbenove smrti.[21] Dok je bio u Aberdeenu, Hogben je razvio interes za jezik. Osim što je uredio Razboj jezika svog prijatelja Fredericka Bodmera, stvorio je međunarodni jezik, Interglossa, kao `nacrt pomoćnog sredstva za demokratski svjetski poredak`. George Orwell u svom eseju Politika i engleski jezik [22] upotrijebio je Hogbenovu rečenicu kao primjer kako ne treba pisati, posebno u vezi s upotrebom metafora. Iznad svega, ne možemo igrati patke i zmajeve s izvornom baterijom idioma koji propisuju nečuvene kolokacije vokala (...) — Orwell (1946), citirajući Hogben, Interglossa (1943) Profesor Hogben glumi patke i zmajeve s baterijom koja može pisati recepte (...) — Orwell, Politika i engleski jezik (1946.) Osobni život Godine 1918. Hogben je oženio matematičarku, statističarku, socijalisticu i feministicu Enid Charles iz Denbigha s kojom je imao dva sina i dvije kćeri.[3] Naučio je velški i imali su četvero djece.[23] 1950-ih Hogben se nastanio u Glyn Ceiriogu u sjevernom Walesu, gdje je kupio vikendicu. Tog se desetljeća njegov brak s Enid raspao; par se razveo 1953. i razveo 1957. Kasnije te godine Hogben je oženio (Mary) Jane Roberts (rođenu Evans), lokalnu udovicu, umirovljenu ravnateljicu škole, koja je bila sedam godina mlađa. Ostao udovac nakon Janeine smrti 1974., umro je u War Memorial Hospital u Wrexhamu[3] 1975. u dobi od 79 godina i kremiran je u obližnjem Pentre Bychanu.[24] Bio je ateist, a sebe je definirao kao `znanstveni humanist`.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Omot losiji, sama knjiga u dobrom i urednom stanju! Lancelot Thomas Hogben FRS[1] FRSE (9. prosinca 1895. - 22. kolovoza 1975.) bio je britanski eksperimentalni zoolog i medicinski statističar. Razvio je afričku žabu s kandžama (Xenopus laevis) kao model organizma za biološka istraživanja u svojoj ranoj karijeri, napao je eugenički pokret usred svoje karijere i napisao popularne knjige o znanosti, matematici i jeziku u svojoj kasnijoj karijeri.[2] ][3][4][5][6][7][8] Rani život i obrazovanje Hogben je rođen i odrastao u Southseaju blizu Portsmoutha u Hampshireu. Roditelji su mu bili metodisti.[1] Pohađao je Tottenham County School u Londonu, njegova se obitelj preselila u Stoke Newington, gdje mu je majka odrasla, 1907., a zatim je kao student medicine studirao fiziologiju na Trinity Collegeu u Cambridgeu. Hogben se upisao na Sveučilište u Londonu kao vanjski student prije nego što se mogao prijaviti na Cambridge i diplomirao je kao prvostupnik znanosti (BSc) 1914. [9]. Diplomirao je na Cambridgeu 1915., diplomirajući s Ordinary BA. Stekao je socijalistička uvjerenja, promijenio je ime sveučilišnog Fabijanskog društva u Socijalističko društvo i postao aktivni član Nezavisne radničke stranke. Kasnije u životu radije se opisivao kao `znanstveni humanist`.[10] U Prvom svjetskom ratu bio je pacifist i pridružio se kvekerima.[1] Radio je šest mjeseci s Crvenim križem u Francuskoj, pod pokroviteljstvom Prijateljske službe za pomoć žrtvama rata, a potom i Prijateljske jedinice hitne pomoći. Zatim se vratio u Cambridge, te je zatvoren u Wormwood Scrubs kao prigovor savjesti 1916. Njegovo zdravlje je narušeno i pušten je 1917. [1]. Njegov brat George također je bio prigovor savjesti, služeći u Jedinici hitne pomoći prijatelja. Karijera Nakon godinu dana oporavka preuzeo je mjesto predavača na londonskim sveučilištima, a 1921. postao je doktor znanosti (D.Sc.) iz zoologije na Sveučilištu u Londonu.[11] Preselio se 1922. na Sveučilište u Edinburghu i njegov Odjel za istraživanje uzgoja životinja. Godine 1923. Hogben je bio osnivač Društva za eksperimentalnu biologiju i njegovog organa British Journal of Experimental Biology (preimenovanog u Journal of Experimental Biology 1930.), zajedno s Julian Huxley i genetičar Francis Albert Eley Crew (1886–1973). Prema Garyju Werskeyu, Hogben je bio jedini od osnivača koji nije imao nikakve eugeničke ideje. Godine 1923. također je izabran za člana Kraljevskog društva u Edinburghu. Njegovi predlagači bili su James Hartley Ashworth, James Cossar Ewart, Francis Albert Eley Crew i John Stephenson. Dobitnik je Keithove nagrade Društva za razdoblje 1933.–35. [12] Zatim je otišao na Sveučilište McGill. Godine 1927. postao je voditelj zoologije na Sveučilištu u Cape Townu. Bavio se endokrinologijom, proučavajući kameleonska svojstva žabe Xenopus. Boja odrasle žabe ovisila je o njezinom ranom okruženju; divlje žabe postale su smeđezelene, dok su žabe uzgojene u tamnom okruženju postale crne, a u svijetlom okruženju svijetle boje. Hogben je teoretizirao da je sposobnost žabe da razvije razlike u boji povezana s hipofizom. Nakon uklanjanja hipofize, žabe su postale bijele bez obzira na okoliš u kojem su se nalazile.[13] Žabe su također razvile nuspojavu koju je Hogben pokušao spriječiti ubrizgavanjem ekstrakta hipofize vola. Primijetio je da ženke Xenopus žaba ovuliraju unutar nekoliko sati nakon ubrizgavanja ekstrakta. Na taj je način Hogben slučajno otkrio ljudski test za trudnoću. Znao je da ekstrakt vola kemijski sliči ljudskom korionskom gonadotropinu (HCG), hormonu koji ispuštaju trudnice. Potvrdio je da su ženke Xenopus žabe, kada im je ubrizgan urin trudne žene, ovulirale unutar nekoliko sati.[13] Hogbenu je posao u Južnoj Africi bio privlačan, ali ga je njegova antipatija prema rasnoj politici te zemlje natjerala da ode. Godine 1930. Hogben se preselio u London School of Economics, na katedru za socijalnu biologiju. Tamo je nastavio razvijati Hogben test trudnoće. Prethodni testovi trudnoće zahtijevali su nekoliko dana da se provedu i rezultirali su smrću miševa ili zečeva. Hogbenov test trudnoće trajao je satima i mogao se provesti bez štete za žabe, koje bi se mogle ponovno upotrijebiti za buduće testove. Postao je glavni, međunarodni test trudnoće za otprilike petnaest godina, od sredine 1930-ih do 1940-ih.[14] Položaj socijalne biologije na London School of Economics financirala je Zaklada Rockefeller, a kada je povukla financiranje, Hogben se preselio u Aberdeen, postavši Regius profesor prirodoslovlja na Sveučilištu u Aberdeenu 1937. godine. Tijekom Drugog svjetskog rata Hogben je bio odgovoran za medicinsku statistiku britanske vojske. Od 1941. do 1947. bio je masonski profesor zoologije na Sveučilištu u Birminghamu i tamošnji profesor medicinske statistike 1947. do 1961., kada je umirovljen. Godine 1963. postao je prvi prorektor Sveučilišta u Gvajani, a tu je dužnost napustio u travnju 1964. i dao ostavku 1965. Kontroverza Xenopus testa za trudnoću Hogbenova tvrdnja otkriće Xenopusovog testa za trudnoću osporila su dva južnoafrička istraživača, Hillel Shapiro i Harry Zwarenstein. Shapiro je bio Hogbenov student u Cape Townu i priznao je da je Hogben sugerirao da je Xenopus prikladan predmet za opće istraživanje. Sam test trudnoće otkrili su Shapiro i njegov suistraživač, Harry Zwarenstein, a njihovi rezultati i izvješće naširoko su objavljeni u medicinskim časopisima i udžbenicima [15] u Južnoj Africi [16] i Ujedinjenom Kraljevstvu; u svom izvješću koje je u listopadu 1933. objavilo Kraljevsko društvo Južne Afrike, Shapiro i Zwarenstein objavili su da su u prethodnom mjesecu uspješno upotrijebili Xenopus u 35 testova trudnoće. Sljedećeg proljeća Nature je objavila svoje izvješće.[17] Pismo Shapira i Zwarensteina objavljeno u British Medical Journalu 16. studenog 1946. [18] pojašnjava da je Hogben retrospektivno pogrešno prisvajao zasluge za otkrivanje testa na trudnoću. Nobelovac John B. Gurdon s Wellcome CRC instituta i Nick Hopwood s Odjela za povijest i filozofiju znanosti Sveučilišta u Cambridgeu detaljno su to razradili u svom opsežnom članku objavljenom u The International Journal of Developmental Biology, ističući da iako Hogben je načelno pokazao da se Xenopus može koristiti za testiranje prisutnosti gonadotropina u urinu trudne žene, njegovo izvješće uopće nije spominjalo testiranje na trudnoću; činilo se da je imao druge smjerove istraživanja.[19] Politički pogledi Dok je bio [kada?] Katedra za socijalnu biologiju na London School of Economics, Hogben je pokrenuo nemilosrdan napad na britanski eugenički pokret, koji je bio na vrhuncu 1920-ih i 1930-ih. Za razliku od eugeničara, koji su obično povlačili strogu granicu između naslijeđa (ili prirode) i okoliša (ili odgoja), Hogben je istaknuo `međuovisnost prirode i odgoja`.[10] Hogbenovo pozivanje na ovu međuovisnost prirode i odgoja označilo je prvi put da je interakcija gena i okoline (ili `međuigra gena i okoline`) upotrijebljena da potkopa statističke pokušaje podjele doprinosa prirode i odgoja, kao i eugeničke implikacije izvučene iz tih statistika. Hogbenova folija kroz to razdoblje bila je R.A. Fisher, vodeći znanstvenik-eugeničar tog vremena (Tabery 2008). U intervjuu za knjigu Twentieth Century Authors, Hogben je izjavio: `Volim Skandinavce, skijanje, plivanje i socijaliste koji shvaćaju da je naš posao promicati društveni napredak mirnim metodama. Ne volim nogomet, ekonomiste, eugeničare, fašiste, staljiniste i škotske konzervativce. Mislim da je seks neophodan, a bankari nisu `[10] Popularno znanstveno pisanje Inspiriran primjerom The Outline of History H. G. Wellsa, Hogben je počeo raditi na knjigama namijenjenim popularizaciji matematike i znanosti za širu javnost. Hogben je proizveo dva najprodavanija djela popularne znanosti, Mathematics for the Million (1936.) i Science for the Citizen (1938.). Matematika za milijun dobila je široku pohvalu, a H. G. Wells je rekao da je `Matematika za milijun sjajna knjiga, knjiga od prvorazredne važnosti`.[20] Knjigu su također hvalili Albert Einstein, Bertrand Russell i Julian Huxley.[20][21]Mathematics for the Million ponovno je tiskana nakon Hogbenove smrti.[21] Dok je bio u Aberdeenu, Hogben je razvio interes za jezik. Osim što je uredio Razboj jezika svog prijatelja Fredericka Bodmera, stvorio je međunarodni jezik, Interglossa, kao `nacrt pomoćnog sredstva za demokratski svjetski poredak`. George Orwell u svom eseju Politika i engleski jezik [22] upotrijebio je Hogbenovu rečenicu kao primjer kako ne treba pisati, posebno u vezi s upotrebom metafora. Iznad svega, ne možemo igrati patke i zmajeve s izvornom baterijom idioma koji propisuju nečuvene kolokacije vokala (...) — Orwell (1946), citirajući Hogben, Interglossa (1943) Profesor Hogben glumi patke i zmajeve s baterijom koja može pisati recepte (...) — Orwell, Politika i engleski jezik (1946.) Osobni život Godine 1918. Hogben je oženio matematičarku, statističarku, socijalisticu i feministicu Enid Charles iz Denbigha s kojom je imao dva sina i dvije kćeri.[3] Naučio je velški i imali su četvero djece.[23] 1950-ih Hogben se nastanio u Glyn Ceiriogu u sjevernom Walesu, gdje je kupio vikendicu. Tog se desetljeća njegov brak s Enid raspao; par se razveo 1953. i razveo 1957. Kasnije te godine Hogben je oženio (Mary) Jane Roberts (rođenu Evans), lokalnu udovicu, umirovljenu ravnateljicu škole, koja je bila sedam godina mlađa. Ostao udovac nakon Janeine smrti 1974., umro je u War Memorial Hospital u Wrexhamu[3] 1975. u dobi od 79 godina i kremiran je u obližnjem Pentre Bychanu.[24] Bio je ateist, a sebe je definirao kao `znanstveni humanist`.

Lepo očuvano Retko Lanselot Hogben Matematika za svakoga Taking only the most elementary knowledge for granted, Lancelot Hogben leads readers of this famous book through the whole course from simple arithmetic to calculus. His illuminating explanation is addressed to the person who wants to understand the place of mathematics in modern civilization but who has been intimidated by its supposed difficulty. Mathematics is the language of size, shape, and order―a language Hogben shows one can both master and enjoy. Lancelot Thomas Hogben FRS[1] FRSE (9 December 1895 – 22 August 1975) was a British experimental zoologist and medical statistician. He developed the African clawed frog (Xenopus laevis) as a model organism for biological research in his early career, attacked the eugenics movement in the middle of his career, and wrote popular books on science, mathematics and language in his later career.[2][3][4][5][6][7][8] Early life and education[edit] Hogben was born and raised in Southsea near Portsmouth in Hampshire. His parents were Methodists.[1] He attended Tottenham County School in London, his family having moved to Stoke Newington, where his mother had grown up, in 1907, and then as a medical student studied physiology at Trinity College, Cambridge.[3] Hogben had matriculated into the University of London as an external student before he could apply to Cambridge and he graduated as a Bachelor of Science (BSc) in 1914.[9] He took his Cambridge degree in 1915, graduating with an Ordinary BA. He had acquired socialist convictions, changing the name of the university`s Fabian Society to Socialist Society and went on to become an active member of the Independent Labour Party. Later in life he preferred to describe himself as `a scientific humanist`.[10] In the First World War he was a pacifist, and joined the Quakers.[1] He worked for six months with the Red Cross in France, under the auspices of the Friends` War Victims Relief Service and then the Friends` Ambulance Unit. He then returned to Cambridge, and was imprisoned in Wormwood Scrubs as a conscientious objector in 1916. His health collapsed and he was released in 1917.[1] His brother George was also a conscientious objector, serving with the Friends` Ambulance Unit. Career[edit] After a year`s convalescence he took lecturing positions in London universities and in 1921 he became a Doctor of Science (D.Sc.) in Zoology of the University of London.[11] He moved in 1922 to the University of Edinburgh and its Animal Breeding Research Department.In 1923, Hogben was a founder of the Society for Experimental Biology and its organ the British Journal of Experimental Biology (renamed Journal of Experimental Biology in 1930), along with Julian Huxley and geneticist Francis Albert Eley Crew (1886–1973). According to Gary Werskey, Hogben was the only one of the founders not holding any eugenic ideas. In 1923 he was also elected a Fellow of the Royal Society of Edinburgh. His proposers were James Hartley Ashworth, James Cossar Ewart, Francis Albert Eley Crew and John Stephenson. He won the Society`s Keith Prize for the period 1933–35.[12] He then went to McGill University. In 1927 he became zoology chair at the University of Cape Town. He worked in endocrinology, studying chameleon properties of the Xenopus frog. The frog`s adult color depended on its early environment; wild frogs became brownish-green, while frogs raised in a dark environment became black, and in a light environment, light-colored. Hogben theorized that the frog`s ability to develop differences in color was related to the pituitary gland. After removing the pituitary gland, the frogs became white regardless of their environment.[13] The frogs also developed a side effect that Hogben tried to counteract by injecting the frogs with pituitary extract from an ox. He noticed that female Xenopus frogs ovulated within hours of being injected with the extract. In this way, Hogben serendipitously discovered a human pregnancy test. He knew that the ox extract chemically resembled human chorionic gonadotropin (HCG), a hormone released by pregnant women. He confirmed that female Xenopus frogs, when injected with urine from a pregnant woman, ovulated within hours.[13] Hogben found the job in South Africa attractive, but his antipathy to the country`s racial policies drove him to leave. In 1930 Hogben moved to the London School of Economics, in a chair for social biology. There he continued to develop the Hogben Pregnancy Test. Previous pregnancy tests required several days to carry out and resulted in the deaths of mice or rabbits. Hogben`s pregnancy test took hours and could be carried out without harm to the frogs, which could be reused for future tests. It became the major, international pregnancy test for about fifteen years, from the mid-1930s through the 1940s.[14] The social biology position at the London School of Economics was funded by the Rockefeller Foundation, and when it withdrew funding Hogben moved to Aberdeen, becoming Regius Professor of Natural History at the University of Aberdeen in 1937. During World War II Hogben had responsibility for the British Army`s medical statistics. From 1941–1947 he was Mason Professor of Zoology at the University of Birmingham and professor of medical statistics there 1947–1961, when he retired. In 1963, he became the first Vice-Chancellor of the University of Guyana, a post he abandoned in April 1964, resigning in 1965. Xenopus pregnancy test controversy[edit] Hogben`s claim to have discovered the Xenopus pregnancy test was disputed by two South African researchers, Hillel Shapiro and Harry Zwarenstein. Shapiro had been Hogben`s student in Cape Town, and he acknowledged that Hogben had suggested that Xenopus was a suitable subject for general research. The pregnancy test itself was discovered by Shapiro and his co-researcher, Harry Zwarenstein, and their results and report had been widely published in medical journals and text books[15] in South Africa[16] and the United Kingdom; in their report published by Royal Society of South Africa in October 1933, Shapiro and Zwarenstein announced that in the previous month they had successfully used Xenopus in 35 pregnancy tests. The following spring Nature carried their report.[17] Shapiro and Zwarenstein`s letter published in the British Medical Journal on 16 November 1946[18] clarified that Hogben was retrospectively wrongly claiming credit for discovering the pregnancy test. Nobel laureate John B. Gurdon of the Wellcome CRC Institute and Nick Hopwood of the Department of History and Philosophy of Science, University of Cambridge, elaborated on this in detail in their comprehensive article published in The International Journal of Developmental Biology, pointing out that although Hogben had demonstrated in principle that Xenopus might be used for testing the presence of gonadotrophins in a pregnant woman`s urine, his reporting had not mentioned pregnancy testing at all; he seemed to have had other research directions.[19] Political views[edit] While he was[when?] Chair for Social Biology at the London School of Economics, Hogben unleashed a relentless attack on the British eugenics movement, which was at its apex in the 1920s and 1930s. In contrast to eugenicists, who commonly drew a strict line between heredity (or nature) and environment (or nurture), Hogben highlighted the `interdependence of nature and nurture`.[10] Hogben`s appeal to this interdependence of nature and nurture marked the first time gene-environment interaction (or `gene-environment interplay`) was used to undermine statistical attempts to partition the contributions of nature and nurture, as well as the eugenic implications drawn from those statistics. Hogben`s foil throughout this period was R.A. Fisher, the leading scientist-eugenicist of the day (Tabery 2008). In an interview for the book Twentieth Century Authors, Hogben stated: `I like Scandinavians, skiing, swimming and socialists who realize it is our business to promote social progress by peaceful methods. I dislike football, economists, eugenicists, Fascists, Stalinists, and Scottish conservatives. I think that sex is necessary and bankers are not`.[10] Popular science writing[edit] Inspired by the example of The Outline of History by H. G. Wells, Hogben began to work on books designed to popularize mathematics and science for the general public. Hogben produced two best-selling works of popular science, Mathematics for the Million (1936) and Science for the Citizen (1938). Mathematics for the Million received widespread praise, with H. G. Wells saying that `Mathematics for the Million is a great book, a book of first-class importance`.[20] The book was also lauded by Albert Einstein, Bertrand Russell and Julian Huxley.[20][21]Mathematics for the Million was reprinted after Hogben`s death.[21] While at Aberdeen, Hogben developed an interest in language. Besides editing The Loom of Language by his friend Frederick Bodmer, he created an international language, Interglossa, as `a draft of an auxiliary for a democratic world order`. George Orwell in his essay Politics and the English Language[22] used a sentence of Hogben`s as an example of how not to write, particularly in relation to the use of metaphors. Above all, we cannot play ducks and drakes with a native battery of idioms which prescribes egregious collocations of vocables (...) — Orwell (1946), quoting Hogben, Interglossa (1943) Professor Hogben plays ducks and drakes with a battery which is able to write prescriptions (...) — Orwell, Politics and the English Language (1946) Personal life[edit] In 1918 Hogben married the mathematician, statistician, socialist and feminist Enid Charles from Denbigh with whom he had two sons and two daughters.[3] He learned Welsh and they had four children.[23] In the 1950s Hogben settled at Glyn Ceiriog in north Wales, where he bought a cottage. That decade his marriage to Enid broke down; the couple separated in 1953 and divorced in 1957. Later that year Hogben married (Mary) Jane Roberts (née Evans), a local widowed retired school headmistress, who was seven years younger. Widowed by the death of Jane in 1974, he died at the War Memorial Hospital at Wrexham[3] in 1975 aged 79 and was cremated at nearby Pentre Bychan.[24] He was an atheist, and defined himself as a `scientific humanist`.[25][26] Awards[edit] Hogben was awarded the Neill Prize, and a gold medal, for his work in mathematical genetics.[27] In 1936, Hogben became a Fellow of the Royal Society.[28] The citation read: Distinguished for his work in Experimental Zoology, especially in respect of the mechanism of colour change in Amphibia and Reptilia. He has published a series of important papers on the effect of hormones on the pigmentary effector system and on the reproductive cycle of vertebrates, and has worked on many branches of comparative physiology. More recently he has made substantial contributions to genetics, especially with regard to man. Legacy[edit] Hogben`s research has left a lasting impression on the history of biology. The African clawed frog (Xenopus laevis), which Hogben first developed as a model organism, is now one of the most widely used model organisms in biological research. Likewise, his emphasis on the interdependence of nature and nurture has affected and continues to affect scientific practice and scientific debate. In terms of scientific practice, modern research on phenotypic plasticity, gene-environment interaction, and developmental systems theory all owes much to the legacy of Hogben`s initial emphasis on understanding nature and nurture interdependently rather than in dichotomy. In terms of scientific debate, the dispute between Hogben and R.A. Fisher over gene-environment interaction was the first of many subsequent disputes over the extent to which the primacy of the gene can be understood independently of its developmental relationship with the environment.[29] The debate on nature and nurture, the race and intelligence controversy, the heritability wars, concerns over the geneticisation of complex human traits, and arguments over the promises and perils of the human genome project all incorporate some element of disagreement over the primacy of the gene. Hogben`s attack on that primacy by appeal to the interdependence of nature and nurture has been echoed in each successive dispute. The Hogben Archive[edit] The Lancelot Thomas Hogben papers are held in Special Collections Archived 28 August 2009 at the Wayback Machine, University of Birmingham. Archive highlights include a draft of his autobiography (later edited and published by his son Adrian Hogben and his wife), correspondence, hand drawn diagrams for his books, and reflections on his life and works. (For a review of the Hogben Archive, see Tabery 2006). Works[edit] A Short Life of Alfred Russel Wallace (1823-1913), p. 64 (London, Society for Promoting Christian Knowledge, 1918)[30] Exiles of the Snow, and Other Poems (1918) An Introduction to Recent Advances in Comparative Physiology (1924) with Frank R. Winton The Pigmentary Effector System. A review of the physiology of colour response (1924) Comparative Physiology (1926) Comparative Physiology of Internal Secretion (1927) The Nature of Living Matter (1930) Genetic Principles in Medical and Social Science (1931) Nature or Nurture - The William Withering Lectures for 1933 (1933) Mathematics for the Million: A Popular Self-Educator (London, George Allen & Unwin, 1936), illustrated by Frank Horrabin, Primers for the Age of Plenty - No. 1. Re-issued in the United States by W. W. Norton & Company, Inc. (1937).[31] The Retreat from Reason (1936) Conway Memorial Lecture 20 May 1936, chaired by Julian Huxley.[32] Science for the Citizen: A Self-Educator Based on the Social Background of Scientific Discovery (London, George Allen & Unwin, 1938), illustrated by Frank Horrabin, Primers for the Age of Plenty - No. 2. Political Arithmetic: A Symposium of Population Studies (1938) editor Dangerous Thoughts (1939) Author in Transit (1940) Principles of Animal Biology (1940) Interglossa: A Draft of an Auxiliary for a Democratic world order, Being an Attempt to Apply Semantic Principles to Language Design (1943) The Loom of Language: A Guide To Foreign Languages For The Home Student by Frederick Bodmer (1944), edited by Hogben, Primers for the Age of Plenty - No. 3. An Introduction to Mathematical Genetics (1946) History of the Homeland: The Story of the British Background by Henry Hamilton (1947), edited by Hogben, Primers for the Age of Plenty - No. 4. The New Authoritarianism (1949) Conway Memorial Lecture 1949[33] From Cave Painting To Comic Strip: A Kaleidoscope of Human Communication (1949) Chance and Choice by Cardpack and Chessboard (1950) Man Must Measure: The Wonderful World of Mathematics (1955) Statistical theory. The relationship of probability, credibility and error. An examination of the contemporary crisis in statistical theory from a behaviorist viewpoint (1957) The Wonderful World Of Energy (1957)[34] The Signs of Civilisation (1959) The Wonderful World of Communication (1959) Mathematics in the Making (1960) Essential World English (1963) with Jane Hogben and Maureen Cartwright Science in Authority: Essays (1963) The Mother Tongue (1964) Whales for the Welsh — A Tale of War and Peace with Notes for those who Teach or Preach (1967) Beginnings and Blunders or Before Science Began (1970) The Vocabulary Of Science (1970) with Maureen Cartwright Astronomer Priest and Ancient Mariner (1972) Maps, Mirrors and Mechanics (1973) Columbus, the Cannon Ball and the Common Pump (1974) How The World Was Explored, editor, with Marie Neurath and Joseph Albert Lauwerys Hogben, Anne; Hogben, Lancelot Thomas; Hogben, Adrian. Lancelot Hogben: scientific humanist: an unauthorised autobiography (1998)[35] Brojevi i stvarnost istorija matematike