SRPSKO SLIKARSTVO XX VEKA I i II - Miodrag B. Protić NOLIT Beograd 1970. tvrd povez sa zaštitnim omotom ( u kutiji ) knjige su vrlo dobro očuvane ( na jednoj je zacepljen zaštitni omot )

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Omoti malo iskrzani, sve ostalo u dobrom i urednom stanju! Miodrag B. Protić (Vrnjačka Banja, 10. maj 1922 – Beograd, 20. decembar 2014)[1] bio je srpski slikar, likovni kritičar, teoretičar i istoričar umetnosti i akademik. Biografija Osnovnu školu završio je u Vrnjačkoj Banji, a gimnaziju u Kraljevu. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu 1950.[2] Učio je slikarstvo u Slikarskoj školi Mladena Josića 1943 — 1944. godine kod Jovana Bijelića i Zore Petrović. Dalje obrazovanje sticao je u Parizu 1953 — 1954, Italiji (u više navrata) i SAD 1963. Od 1950. do 1959. godine radi u Ministarstvu prosvete, nauke i kulture kada inicira osnivanje Moderne galerije. Otkupljuje umetničke radove sa izložbi i ateljea umetnika. Postavljen je za upravnika Moderne galerije 1959. Muzej savremene umetnosti u Beogradu otvara 1965. godine i na njegovom čelu je do penzionisanja 1980. Izlaže od 1946. godine na brojnim kolektivnim izložbama u zemlji i inostranstvu. Prvi put je samostalno izlagao 1956. Član je ULUS-a od 1948. Bio je član grupe „Samostalni“ (1951 — 1955) i „Decembarske grupe“ (1955 — 1960). Napisao je veliki broj knjiga, studija, eseja i kritika o srpskoj i jugoslovenskoj likovnoj umetnosti koje objavljuje od 1952. godine. Redovni kritičar „NIN“-a je između 1952. i 1958. Sarađivao u brojnim dnevnim listovima i časopisima: „Glas“, „Rad“, „Politika“, „Borba“, „Danas“, „Delo“, „Savremenik“, „Književnost“, „Letopis Matice srpske“, „Književne novine“, „Umetnost“ i dr. Bio je član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu od 1966. do 1991. godine. Dobitnik je Nagrade „Sava Šumanović”.[3] Oktobra 2022. u Protićevu čast u okviru MSU organizovana je izložba Gospodstvo uma: Miodrag B. Protić, život posvećen umetnosti.[4][5] Stvaralaštvo Slikarstvo Mrtva priroda sa žutom pticom (1959), Narodni muzej Kraljevo Miodrag B. Protić je uz veliko angažovanje na osnivanju Moderne galerije i pisanju likovnih kritika u kojima je svakodnevno pratio tekući umetnički život ranih pedesetih godina, najviše bio posvećen svojoj osnovnoj delatnosti - slikarstvu. Pripadao je onaj generacija koja je prva posle raskida sa dogmatskom estetikom socijalističkog realizma povela našu umetnost prema slobodnom izrazu i osamvremenjivanju njenog jezika koje će je dovesti u red aktuelnih estetičkih tokova tog vremena. Protić, veoma obrazovan i informisan bio je na samom vrhu srpskih i jugoslovenskih umetnika koji je kao istaknuti akter vlastitim slikarstvom snažno usmeravao prema modernizmu ovaj pokret naše umetničke obnove posle Drugog svetskog rata. Smatrao je da nova umetnost poseduje sopstvenu tradiciju i autonomiju za koju se u novim uslovima treba izboriti samom slikarskom praksom. Već ranim delima je obezbeđivao legitimnost apstraktnoj umetnosti do čijeg je čistog izraza došao u nekoliko etapa. Tri su slikarska elementa kojima je Protić izgradio svoj slikarski stil - linija, boja i predmet. Tokom šeste decenije njegove slike su ukazale na taj istrajni put redukcije plastične forme od realizma predmetnih elemenata do oblika koji je poprimio elemente znaka i simbola tokom šezdesetih godina. Pročišćavanje njegove slike do čiste apstraktne paradigme bilo privedeno konačnom izrazu tokom sedme decenije kada je u nekoliko značajnih ciklusa zaokružio opus dovodeći ga do najreprezentativnijih primera srspke i jugoslovenske umetnosti druge polovine 20. veka. Kritika Preporod srpske likovne umetnosti posle 1950. godine pratila je, a katkada i predvodila, i likovna kritika. Prvu kritiku Protić je objavio još kao đak kraljevačke Gimnazije, u časopisu Osvit, koji je pokrenuo sa svojim školskim drugovima. Iza časopisa se nalazilo istoimeno literarno udruženje.[6] U oktobru 1950. godine napisao je kritiku povodom samostalne izložbe Miće Popovića, a godinu dana kasnije dobija mesto umetničkog kritičara u NIN-u.[7] Budući da je ostao svestan značaja ove discipline u našem umetničkom životu, a posebno u vremenu obnove, Miodrag B. Protić je veliki doprinos dao neumorno pišući o tekućim likovnim zbivanjima, najviše tokom šeste decenije dvadesetog veka. Njegovo čisto kritičarsko angažovanje bilo je značajno smanjeno krajem te decenije kada je bio imenovan za upravnika Moderne galerije smatrajući da sa te pozicije ima manje prava da neposredno arbitrira kritičkim ocenama o pojavama i ličnostima na aktuelnoj sceni, Protić se okreće pisanju većih eseja i studija koje su na sintetički način objedinjavale stilske i estetičke periode nastanka i razvoja ponajpre, srpskog modernizma dvadesetog veka. U tom pogledu posebno su bile značajne izložbe i ciklusa „Jugoslovenska umetnost HH veka“ koji je inicirao u Muzeju savremen umetnosti a u kojem je sa timom najistakutijih stručnjaka dao jasnu sliku njenog razvoja i dostignuća. Nesumnjivo je da je Protić veoma mnogo doprineo novom unapređivanju likovne kritike kao aktivne discipline tumačenja dela umetnosti i njenih protagonista posle godina bučne ideološke propagande neposredno posle drugog rata. Time je on načinio svojevrsni priključak sa najznačajnijim umetničkim kritičarima između dva svetska rata i načinio jasan kontinuitet i sa tom značajnom tradicijom u novijem srpskom stvaralaštvu.

anđeli zverinje kuće zapisi iz zeničke tamnice svitanje u predvečerje kroz bosanski oganj utamničena crkva hristov svetosavac mihailo pupin sveti pravednik varnava etničko čišćenje i kulturni genocid komunistički zločini progon srba od komunista novo grž

Redak katalog Likovna galerija Kulturnog centra Beograd 1971 / 1972 Odlicno kao na slikama Radomir Damnjanović Damnjan Lazar Vozarevic ... milorad mihailovic bata Milivoj Nikolajević Petar Omčikus Zoran Petrović Mića Popović Miodrag B. Protić zivojin turinski Aleksandar tomasevic stojan ćelić ...

Glavni urednik Žanko ing. Aljoša. Izdaje odbor za publicističku delatnost vojnog građevinarstva – Beograd. Redakcija inženjera: Branko Despot, Gvido Hrašovec, Branko Krajčinović, Ivo Kuspilić, Ivan Mažuranić, Mirko Spačal, Alfred Šram, Milan Švalba, Aljoša Žanko, Božidar Žapčić. Prilozi iz preduzeća: Ivan Lavčević Split, Napred Beograd, Primorje Rijeka, Prvoborac Herceg-Novi, Ratko Mitrović Beograd, Tempo Zagreb, Vranica Sarajevo, Monter Zagreb i Montažno-projektno preduzeće Sarajevo. Ilustrirano tlocrtima, presjecima, c/b fotografijama zgrada i naselja. A2

TOMASOVA MATEMATIČKA BIBLIJA. VEŠTINA RAČUNANjA, jedanaesto izdanje, zasnovan na originalnom radu Džorža B. Tomasa mlađeg sa Instituta za tehnologiju u Masačusetsu, Građevinska knjiga, Beograd, 2007. Originalni tvrdi kartonski povez. Odlična očuvanost korice, poveza i listova, knjiga je nekorišćena. Jezik srpski, latinica, različita paginacija u okviru jedne knjige (ukupno 1486 str.). Knjiga je veoma obimna, masivna i teška, bogato ilustrovana. Knjigu priredili: MORIS D. VEIR (Katedra za poslediplomske studije u Školi za brodogradnju), DžOEL HAS (Kalifornijski univerzitet, Dejvis), FRENK R. ĐORDANO (Katedra za poslediplomske studije u Školi za brodogradnju). Prevod: Ibrahim Begović. Predgovor: Stana Šehalić. Štampa: „AMB Grafika“ Novi Sad. Originalni naslov: „THOMAS` CALCULUS“.

BIBLIOTEKA V.S.I. (Kratak uvod) Komplet sadrži: 1. KOZMOLOGIJA, Peter Coles, br. str. 139. 2. TERORIZAM, Charles Townshend, br. str. 166. 3. FILOZOFIJA NAUKE, Samir Okasha, br. str. 166. 4. PRAVA ŽIVOTINJA, David Degrazia, br. str. 131. 5. DEMOKRATIJA, Bernard Crick, br. str. 142. 6. INDIJSKA FILOZOFIJA, Sue Hamilton, br. str. 153. 7. ARHITEKTURA, Andrew Ballantyne, br. str. 136. 8. FAŠIZAM, Kevin Passmore, br. str. 168. 9. GLOBALIZACIJA, Manfred B. Steger, br. str. 145. 10. ANARHIZAM, Colin Ward, br. str. 114. 11. POSTMODERNIZAM, Christopher Butler, br. str. 143. 12. FREUD, Anthony Storr, br. str. 165. 13. GEOPOLITIKA, Klaus Dodds, br. str. 179. 14. BIBLIJA, John Riches, br. str. 151. Izdavač: Šahinpašić, Sarajevo Povez: mek M/1

ISTORIJA SRPSKOG PRAVA U NEMANJIĆKOJ DRŽAVI TEODOR TARANOVSKI Službeni list SRJ, Beograd, 1996. KLASICI JUGOSLOVENSKOG PRAVA Ekskluzivna p r a v n a biblioteka sa izuzetnim kvalitetom knjiga, dizajnom i predgovorom vrhunskih profesora i akademika Pravnog fakulteta u Beogradu! TEODOR TARANOVSKI (1875-1936) ruski pravnik i istoričar koji je posle Ruske revolucije emigrirao u Kraljevinu SHS, kada je kralj Aleksandar Karađorđević oberučke primio rusku belu emigraciju, a u tom strašnom bežanju od boljševičke Rusije i napuštanju rodne grude, mnogi zauvek, stigli su najbolji od najboljih Rusa, književnici, profesori, lekari, učitelji, arhitekte, inženjeri, oficiri, generali... Bila je to e l i t a bele Rusije! Dali su Beogradu mnogo, dušu, srce, znanje i ogromnu tugu za izgubljenom domovinom. Na Novom groblju u Beogradu i danas postoji, p o s e b n o rusko groblje, koje je potpuno obnovljeno i sređeno staranjem n o v e Rusije (treba ga videti!). Taranovski je od 1920. do 1936. profesor na Pravnom fakultetu u Beogradu. Bavio se proučavanjem srpskog s r e d nj e v e k o v n o g prava, naročito Dušanovog zakonika. Srpskoj pravnoj prošlosti posveti k a p i t a l n o delo `Istorija srpskog prava u Nemanjićkoj državi`. Svaki srpski intelektualac, istoričar, sudija, advokat, profesor prava... morao bi u svojoj biblioteci da I M A ovo neprevaziđeno delo!!! a) Državno pravo - Srbija - Srednji vek b) Krivično pravo - Srbija - Srednji vek c) Građansko pravo - Srbija - Srednji vek d) Sudovi - Srbija - Srednji vek Predgovor, prof. dr JELENA DANILOVIĆ, Registar, Slika autora, Tvrde korice, Šiven povez, Obeleživač stranica, 803 str K A P I T A L N O delo srpske pravne nauke! Knjiga je NOVA Knjiga je NOVA L4

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Jedna knjiga (br. 5) nema zastitni omotac, ostalo sve kompletno. Ilustrovana istorija Srba 1-12 Veliki format tvrd povez,omot Izdavač litera 1995 god, srpsko-engleski jezik, tvrd povez, veliki format 28x29 cm, zaštitni omot, ekskluzivno izdanje, 12 knjiga. Svaka knjiga ima oko 85 strana Dvojezične Bogato ilustrovane Naslovi: - Doseljavanje Srba na Balkan i prva država - Srpska država Nemanjića 1199-1321 - Srpska država Nemanjića 1321-1371 - Propast srpskog carstva 1371-1389 - Srpska država u Zeti 10-15 vek - Srednjevekovna Bosna 10-15 vek - Srpska despotovina od početka 15 veka do 1521 god. - Srbi pod turskom,austrijskom i mletačkom vlašću - Prvi srpski ustanak - Srbija 1813-1858 - Srbija 1858-1903 - Crna Gora od kraja 15 veka do 1914 god. Illustrated history of the Serbs, Ilustrovana istorija Srba Prir. Nikola B. Popovic Nikola Kusovac Desanka Milosevic

Autori: Ivan Klajn, Milan Šipka Povez: tvrd + zaštitna kutija Br. strana: 1696 Format: 17x24 VELIKI REČNIK STRANIH REČI I IZRAZA, na 1.600 strana, najsveobuhvatniji je rečnik u kojem se nalaze sve dosad zabeležene novije pozajmljenice i novi pojmovi koji su proteklih decenija ušli u naš jezik iz raznih oblasti (medicina, tehnologija, film, muzika, računari, novi mediji). Autori su akademik Ivan Klajn i dr Milan Šipka, vrsni stručnjaci za jezik, koji se godinama intenzivno bave problemima savremenog srpskog jezika, a objavili su već na stotine naučnih i stručnih radova i stekli bogato iskustvo u organizaciji naučnoistraživačkog rada u lingvistici. Od 1936.godine do danas kod nas je u upotrebi čuveni LEKSIKON STRANIH REČI Milana Vujaklije. Ovaj Leksikon je uvodio u svet stranih reči brojne generacije, a inoviran je u nekoliko navrata sa manjim brojem reči i uz svo uvažavanje velikog leksikografskog i lingvističkog doprinosa Vujaklijinog Leksikona. Nesporno je da su se u našem jeziku odomaćile brojne nove, strane reči kojih u ovom Leksikonu nema. VELIKI REČNIK STRANIH REČI I IZRAZA Klajna i Šipke sadrži kompletnu leksikografsku obradu svih unesenih reči i izraza (po azbučnom redu): a) akcentovanje (standardni naglasci i dužine, uz napomenu o uobičajenom izgovoru u svakodnevnom govoru naših ljudi); b) označavanje gramatičkih svojstava (vrsta reči, gr.rod, broj i sl); c) objašnjenje etimologije - bliže (oznaka jezika iz koga je ta reč neposredno preuzeta) i dalje (izvorno poreklo); d) objašnjenje značenja, sa naznakom sfere upotrebe.

Autori: Richard Fletcher, Jim Bell, Rob B. McNaughton Povez: broširan Br. strana: 308 Format: 19x24,5 Ten years ago small and medium enterprises would have needed to invest significantly to contemplate moving out of their domestic environment into the global arena. The advent of the Internet has changed all that. International E-Business Marketing focuses on Global Marketing in the Internet age. It examines in detail the characteristics of E-business are likely to apply in the international domain including the constraints imposed by both the medium and the environment. It also explores what changes may be necessary to firm`s current E-business activities when their focus is on the global as opposed to being primarily on the domestic. PART 1: THE NATURE OF E-BUSINESS. 1. Introduction: e-business, marketing strategy and the international environment. 2. The Internet and its impact on international marketing. 3. The Internet and the e-value chain. PART II: INTERNATIONAL MARKETING STRATEGY & E-BUSINESS. 4. The Internet, foreign market entry, internationalization and globalization. 5. International competitive strategy in the electronic environment. 6. Relationships, networks and strategic alliances in an Internet world. PART III: THE INTERNATIONAL ENVIRONMENT OF E-BUSINESS. 7. Legal and tax issues in the global electronic environment. 8. The political minefield of marketspace. 9. Accommodating culture in international business strategy. PART IV: MARKETING TACTICS AND E-BUSINESS. 10. Products, services and pricing in marketspace. 11. International e-business distribution and logistics. 12. Effective international promotion strategies using the Internet. Index.

L. Ron Habard: DIJANETIKA : MODERNA NAUKA O MENTALNOM ZDRAVLJU Mek pove sa klapnom, 24cm, 661strana, izdavač: HABARD IZDANJE : New era Publications International ApS, 2009 Дијанетика: Модерна наука о менталном здрављу (понекад се термин скраћује као ДМНМЗ ) је књига Л. Рона Хабарда о Дијанетици, систему психотерапије које је он развио из комбинације личног искуства, основних принципа источњачке филозофије и рада психоаналитичара као што је Сигмунд Фројд.[1] Књига је канонски текст о сајентологији.[2] Неформално се ова књига назива Књига Један.[3] Књига је утицала на формирање покрета који је касније дефинисао себе религијом, 1950. године. Од 2013. године публикација Нова Ера, међународна издавачка кућа Хабардових дела, продаје ову књигу на енглеском језику и на преко педесет других језика. У овој најпродаванијој књизи,[4][5] Хабард је написао да је изоловао „ Динамички принцип постојања,” који назива „ Опсатнак”, и представља свој опис у људском уму. Он идентификује извор људске девијантности, као „ реактивни ум”, нормално сакривен, али увек свесни део мозга, и у извесним трауматским сећањима (енграмима) који се такође ту налазе. Дијанетика описује „ саветовање” (или технике ревизије) за које Хабард тврди да ће ослободити особу од енграма и да пруже огромне терапијске добробити. Хабарда су критиковали научници и професионалци из области медицине, који тврде да он износи своје тврдње површно научним језиком и без доказа. Упркос овоме, Дијанетика се показала као велики комерцијални успех након објављивања, иако су запослени у књижари Б. Далтон навели да је све те цифре преувеличао Хабардов издавач кога су контролисали Сајентолози, чије групе Сајентолога су куповале на десетине или чак на стотине копија Хабардових књига и који су исте књиге препродавали натраг књижарама.[6]

Knjiga je dobro očuvana. Izdavač: Mate d.o.o.,Zagreb Godina izdavanja: 2006. Opštee informacije:, 688 str., 20,0 cm x 25,0 cm 3. izdanje POSTIZANJE KONKURENTSKE PREDNOSTI! Četvorica autora profesori su sa različitih i veoma istaknutih američkih fakulteta (Ohio State University, Michigan State University i dr.). Oni vjeruju da je pristup vođenja ljudskih potencijala od temeljne važnosti za stvaranje dugoročne `vrijednosti” poduzeća i njegovog opstanka te su to na jasan i zanimljiv način prikazali u knjizi. Knjiga je ujedno raskošno opremljena ilustracijama, a pruža i upoznavanje s izazovima koje je nužno za stvaranje vrijednosti i stjecanje konkurentske prednosti. Kvalitetno upravljanje ljudskim resursima predstavlja konkurentsku prednost modernog poslovanja. Kratki sadržaj: Okruženje ljudskih potencijala: Upravljanje ljudskim potencijalima Strategijski menadžment ljudskih potencijala Pravno okruženje: ravnopravna mogućnost zapošljavanja Pribavljanje i priprema ljudskih potencijala: Selekcija i raspoređivanje Obuka Procjena i razvoj ljudskih potencijala: Upravljanje radnom uspješnošću Razvoj zaposlenika Kompenzacije ljudskih potencijala: Odluke o platnoj strukturi Priznavanje doprinosa zaposlenika plaćanjem Beneficije zaposlenika Posebne teme ljudskih potencijala: Kolektivno pregovaranje i radni odnosi Globalni menadžment ljudskih potencijala Strategijski menadžment funkcije ljudskih potencijala R. A. Noe je profesor menadžmenta na Sveučilištu Ohio. Prije toga radio je na katedri menadžmenta na Sveučilištu Michigan i u Centru industrijskih odnosa na Carlson School of Management, Sveučilište Minnesota. Provodio je istraživanja i predavao studentima, postdiplomcima i doktorskim studentima o upravljanju ljudskim potencijalima, menadžerskim vještinama, kvantitativnim metodama, informacijskim sustavima ljudskih potencijala, edukaciji, razvoju zaposlenika i organizacijskom ponašanju. J. R. Hollenbeck profesor je menadžmenta na Eli Broad Graduate School of Business Administration na Sveučilištu Michigan. Stekao je doktorat iz menadžmenta i organizacijskog ponašanja na New York Sveučilištu. U svom radu najviše istražuje teoriju samokontrole i motivacije za rad, procese separacije i stjecanja zaposlenika te odlučivanje i radnu uspješnost u timovima. B. Gerhart je Frances Hampton Currey profesor studija organizacije na Owen School of Management pri Vanderbilt Sveučilištu. Stekao je magisterij iz psihologije na Bowling Green State University 1979. Godine i doktorat iz područja industrijskih odnosa na Sveučilište Wisconsin – Madison 1985. Njegovo istraživanje se usredotočuj na područje kompenzacija / nagrađivanja, popunjavanja radnih mjesta i stavova zaposlenika. P. M. Wright je pridruženi profesor škole industrijskih i radnih odnosa na Sveučilištu Cornell. Prethodno je bio pridruženi profesor menadžmenta i koordinator magisterija iz upravljanja ljudskim potencijalima na Graduate School of Business pri Sveučilištu Texas A & M.``

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Retko !!! Eng. Jezik Latinski nazivi Sedamnesto izdanje ovih knjiga! 1964. godina Ferenc Kiss Janos Szentagothai Ferenc Kiss (B. Nagyszalonta, 7. rujna 1899. – D. Budimpešta, 6. travnja 1966.) Dekan: 1941./42.-1942./43., 1945./46. Rođen je u obitelji sa sedmero djece, otac mu je bio krojač. Gimnaziju je završio u rodnom gradu iu Székelyudvarhelyju. Nakon studija medicine u Kolozsváru, diplomirao je 1913. Još kao student medicine, radio je na Institutu za deskriptivnu i regionalnu anatomiju od 1909. do 1917., najprije kao plaćeni demonstrator, zatim plaćeni pripravnik od 1. veljače 1911. kao drugi lokum docent od 1. ožujka 1912., drugi docent od 1. siječnja 1914. i konačno prvi docent od 1. travnja 1917. do 1. rujna 1917. U međuvremenu je tijekom Prvoga svjetskog rata dva puta pozvan na služenje vojnog roka, prvo u Kolozsváru, zatim u Szatmáru. Radio je kao asistent na Institutu za anatomiju u Budimpešti 1917., zatim kao viši predavač od 1919. Bio je privatni docent regionalne anatomije 1924. Njegov brak povezao ga je sa Szegedom, gdje je imenovan profesorom ordinarijem i voditeljem Instituta. anatomije i histologije 1929. Zamoljen je da se vrati u Budimpeštu 1934. gdje je od 1. kolovoza postao voditelj 1. Instituta za anatomiju. Nakon stupanja na dužnost bio je uključen u dugi sukob s kolegom iz Debrecena, Tivadarom Huzellom, oko toga kako podijeliti dva instituta za anatomiju. Ferenc Kiss vodio je i Drugi institut za anatomiju između 1946. i 1950. godine. Njegova glavna briga bila je komparativna anatomija vegetativnog živčanog sustava i provodio je osnovna istraživanja funkcionalne neuroanatomije. Njegova studija o funkcionalnoj cirkulacijskoj anatomiji zdjeličnih organa smatrana je epohom, čime je utemeljila istraživanje mikrocirkulacije u Mađarskoj. Autor je osam udžbenika. Anatomski atlas koji su izradili on i János Szentágothai objavljen je na 14 jezika. Kao rezultat brojnih putovanja, imao je opsežne međunarodne odnose. Putovao je 1912. u Frankfurt, Köln i London, zatim ponovno u Njemačku i Englesku 1920., da bi 1930. uslijedila putovanja u Francusku i Englesku. U SAD-u je proveo šest mjeseci 1947./48. Nakon dulje stanke odlazi 1963. na jednogodišnje studijsko putovanje u Englesku, SAD, SR Njemačku, Francusku i Švicarsku, ali dva mjeseca boravi iu Sovjetskom Savezu. Bio je član uredništva Acta Anatomica, Basel između 1946. i 1966., i Excerpta Medica, Amsterdam, između 1947. i 1966. Dobitnik je Prix l`allemand od Francuske akademije 1932. za članak koji je objavljen 11. godina ranije. Dobio je nagradu Fauvelle od Francuskog antropološkog društva 1934. Bio je član brojnih znanstvenih društava, npr. Društva Korányi Sándor, izabran je za počasnog člana Transilvanskog muzejskog društva i Rumunjskog medicinskog društva Kolozsvár 1932. Bio je registriran kao član Société d`Anthropologie de Paris, Association des Anatomistes (1934.-), Kraljevskog medicinskog društva (1957-) i Znanstveno društvo za nuklearnu hematologiju (1965-). Utemeljio je 1944. Udrugu slobodnih crkava, potom je postao njezin predsjednik. Nagrađen je srebrnom ocjenom Kossuthove nagrade 1952., a iste je godine proglašen doktorom medicinskih znanosti. Srebrni stupanj Reda rada dobio je 1959. i 1961. Dva puta je biran za dekana Medicinskog fakulteta u Budimpešti. (Glavna djela: Anatomisch-histologische Untersuchungen über die Erektion. U: Z. Anat. EntwickI. - Gesch. 1921.; Anatomija ljudskog tijela, svezaci 1-3 /koautor János Szentágothai/., Bp., 1951. , 34 izdanja, objavljeno na engleskom, njemačkom, ruskom i španjolskom., Systematic Anatomy. /sa koautorima/ svezaci 1-2. Bp., 1953. u 9 izdanja; Inervacija kolagenskih vlakana /koautor A. Láng/ U: Neurological Review/Ideggyógyászati Szemle 7: 73-74, 1954.; Regionalna anatomija 9. izdanje Bp., 1967.) János Szentágothai (Janos Schimert)[1] (31. listopada 1912. u Budimpešti – 8. rujna 1994. u Budimpešti) bio je mađarski anatom, neurobiolog, političar i predsjednik Mađarske akademije znanosti. Szentágothai je rođen 1912. kao drugi od šest sinova liječnika Gustava Schimerta i njegove supruge Margit Antal.[2] Szentágothai je pohađao njemačku osnovnu školu u Budimpešti i završio Abitur na Reichsdeutsche Schule. Od 1930. Szentágothai je studirao medicinu na Sveučilištu Péter Pázmány i ubrzo postao student istraživač kod profesora anatomije Mihályja Lenhosséka. Godine 1936. uspješno je završio studij i ostao na sveučilištu. Godine 1942. postao je znanstveni asistent. Za vrijeme Drugog svjetskog rata služio je kao liječnik. U znak protesta protiv njemačke okupacije Mađarske, promijenio je prezime iz Schimert u Szentágothai u znak sjećanja na mjesto podrijetla njegovih predaka s očeve strane Szentágota. Došao je u ratni zarobljenik, a kući se vratio 1946. godine. Na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Pečuhu postaje predstojnik Katedre za anatomiju. Njegova specijalnost postala je neuroendokrinologija i neuroanatomija. Godine 1948. izabran je za dopisnog člana Mađarske akademije znanosti. Godine 1961. utemeljio je Odjel za elektronsku mikroskopiju u istraživanju mozga. Od 1963. postaje redoviti profesor anatomije na Medicinskom sveučilištu u Budimpešti. Njegova glavna područja istraživanja bili su mali mozak i moždana kora. Osim toga, Szentágothai je istraživao leđnu moždinu i refleksne mehanizme moždanog debla. Godine 1964. izabran je za člana Leopoldine.[3] Godine 1967. liječnik je postao redoviti član Akademije znanosti, 1972. Nacionalne akademije znanosti Sjedinjenih Država, 1973. član Američke akademije znanosti i umjetnosti i 1992. Académie des sciences.[4] ] Bio je na čelu anatomije do 1977. godine, a umirovljen je 1986. godine.[2] Godine 1973. Szentágothai je postao potpredsjednik Akademije znanosti. Četiri godine kasnije postaje predsjednik i ponovno od 1980. do 1985. Odustaje od upravljanja anatomijom 1977. godine. Godine 1985. postao je zastupnik i član Predsjedničkog vijeća NR Mađarske. Na izborima 1990. postaje članom Demokratskog foruma i članom Odbora za vanjske poslove. Szentágothai je umro nekoliko tjedana nakon završetka zakonodavnog tijela 1994. obitelj Očevi preci bili su erdeljski Sasi, majčini Mađari. Mnogi od Szentágothaijevih rođaka bili su liječnici, uključujući njegovog djeda Gézu Antala, koji je bio prvi profesor urologije u Mađarskoj, i njegovog pradjeda, Sándora Lumnitzera, koji je bio poznati kirurg u Mađarskoj. Dana 7. lipnja 1938. Szentágothai je oženio Alice Biberauer. Par je imao tri kćeri: Katalin (1939.), Kláru (1941.) i Máriju Krisztinu (1951.). Sva trojica također su postali liječnici.[5] Četvorica Szentágothaijeve braće također su studirala medicinu i kasnije živjela u Sjedinjenim Državama i Njemačkoj.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Anatomski atlas I - III Dr. Ferenc Kiss Dr. Janos Szentagothai Dr. Ferenc Kiss (B. Nagyszalonta, 7. rujna 1899. – D. Budimpešta, 6. travnja 1966.) Dekan: 1941./42.-1942./43., 1945./46. Rođen je u obitelji sa sedmero djece, otac mu je bio krojač. Gimnaziju je završio u rodnom gradu iu Székelyudvarhelyju. Nakon studija medicine u Kolozsváru, diplomirao je 1913. Još kao student medicine, radio je na Institutu za deskriptivnu i regionalnu anatomiju od 1909. do 1917., najprije kao plaćeni demonstrator, zatim plaćeni pripravnik od 1. veljače 1911. kao drugi lokum docent od 1. ožujka 1912., drugi docent od 1. siječnja 1914. i konačno prvi docent od 1. travnja 1917. do 1. rujna 1917. U međuvremenu je tijekom Prvoga svjetskog rata dva puta pozvan na služenje vojnog roka, prvo u Kolozsváru, zatim u Szatmáru. Radio je kao asistent na Institutu za anatomiju u Budimpešti 1917., zatim kao viši predavač od 1919. Bio je privatni docent regionalne anatomije 1924. Njegov brak povezao ga je sa Szegedom, gdje je imenovan profesorom ordinarijem i voditeljem Instituta. anatomije i histologije 1929. Zamoljen je da se vrati u Budimpeštu 1934. gdje je od 1. kolovoza postao voditelj 1. Instituta za anatomiju. Nakon stupanja na dužnost bio je uključen u dugi sukob s kolegom iz Debrecena, Tivadarom Huzellom, oko toga kako podijeliti dva instituta za anatomiju. Ferenc Kiss vodio je i Drugi institut za anatomiju između 1946. i 1950. godine. Njegova glavna briga bila je komparativna anatomija vegetativnog živčanog sustava i provodio je osnovna istraživanja funkcionalne neuroanatomije. Njegova studija o funkcionalnoj cirkulacijskoj anatomiji zdjeličnih organa smatrana je epohom, čime je utemeljila istraživanje mikrocirkulacije u Mađarskoj. Autor je osam udžbenika. Anatomski atlas koji su izradili on i János Szentágothai objavljen je na 14 jezika. Kao rezultat brojnih putovanja, imao je opsežne međunarodne odnose. Putovao je 1912. u Frankfurt, Köln i London, zatim ponovno u Njemačku i Englesku 1920., da bi 1930. uslijedila putovanja u Francusku i Englesku. U SAD-u je proveo šest mjeseci 1947./48. Nakon dulje stanke odlazi 1963. na jednogodišnje studijsko putovanje u Englesku, SAD, SR Njemačku, Francusku i Švicarsku, ali dva mjeseca boravi iu Sovjetskom Savezu. Bio je član uredništva Acta Anatomica, Basel između 1946. i 1966., i Excerpta Medica, Amsterdam, između 1947. i 1966. Dobitnik je Prix l`allemand od Francuske akademije 1932. za članak koji je objavljen 11. godina ranije. Dobio je nagradu Fauvelle od Francuskog antropološkog društva 1934. Bio je član brojnih znanstvenih društava, npr. Društva Korányi Sándor, izabran je za počasnog člana Transilvanskog muzejskog društva i Rumunjskog medicinskog društva Kolozsvár 1932. Bio je registriran kao član Société d`Anthropologie de Paris, Association des Anatomistes (1934.-), Kraljevskog medicinskog društva (1957-) i Znanstveno društvo za nuklearnu hematologiju (1965-). Utemeljio je 1944. Udrugu slobodnih crkava, potom je postao njezin predsjednik. Nagrađen je srebrnom ocjenom Kossuthove nagrade 1952., a iste je godine proglašen doktorom medicinskih znanosti. Srebrni stupanj Reda rada dobio je 1959. i 1961. Dva puta je biran za dekana Medicinskog fakulteta u Budimpešti. (Glavna djela: Anatomisch-histologische Untersuchungen über die Erektion. U: Z. Anat. EntwickI. - Gesch. 1921.; Anatomija ljudskog tijela, svezaci 1-3 /koautor János Szentágothai/., Bp., 1951. , 34 izdanja, objavljeno na engleskom, njemačkom, ruskom i španjolskom., Systematic Anatomy. /sa koautorima/ svezaci 1-2. Bp., 1953. u 9 izdanja; Inervacija kolagenskih vlakana /koautor A. Láng/ U: Neurological Review/Ideggyógyászati Szemle 7: 73-74, 1954.; Regionalna anatomija 9. izdanje Bp., 1967.) János Szentágothai FRS[1] (31. listopada 1912. – 8. rujna 1994.) bio je mađarski anatom, dobitnik Kossuthove nagrade, profesor, član parlamenta i predsjednik Mađarske akademije znanosti. Otac mu je bio dr. med. Antal Géza, pradjed je bio Alexander Lumniczer (čiji je šogor bio Schöpf-Merei Ágost). Generalna skupština UNESCO-a odlučila je da će 2012. godina biti posvećena obilježavanju 100. rođendana Jánosa Szentágothaija. Biografija Rođen je kao János Schimert, u Budimpešti 1912., od dr. Gustava Schimerta i Margit Antal, u obitelji liječnika.[13] Potjecao je od transilvanijskih Sasa s očeve strane i Székelyja s majčine strane.[14] Primljen je u njemačku gimnaziju u Budimpešti 1930. godine, a primljen je i na Medicinski fakultet Sveučilišta Peter Pázmány. U istom mjestu studirala su i četiri brata. Doctors je svečano otvoren 1936. godine. Obitelj Dana 7. lipnja 1938. oženio se Alice Biberauer, koju je upoznao u studentskoj udruzi Pro Christo. Imali su tri kćeri, Catherine (1939.), Clare (1941.) i Mariju Christinu (1951.), od kojih su sve tri ušle u područje medicine.[15] John Szentágothai, brat četiri liječnika, živio je u Sjedinjenim Državama i Njemačkoj. U slobodno vrijeme sa zadovoljstvom petljajući u Révfülöp vikend na istom posjedu s biljkama. Akademska karijera Schimert je započeo studij medicine na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Budimpešti 1930. godine, a na prvoj godini ga je prihvatio profesor Mihály Lenhossék kao studenta istraživača na Odsjeku za anatomiju. Doktorirao je 1936. i nastavio predavati u Budimpešti, postavši izvanredni profesor 1942. Tijekom Drugog svjetskog rata (karpaszományos) bio je liječnik, zrakoplovac i ratni zarobljenik. Vratio se 1946. Potom je pohađao Medicinski fakultet Sveučilišta u Pečuhu, gdje je kasnije bio pročelnik Katedre za anatomiju. Nakon rata ponovno se bavi proučavanjem vestibularnog sustava i bavi se temom neuroendokrinologije. Tijekom studija u Pečuhu bavio se inovativnim radom na polju neuroanatomije. Godine 1948. izabran je za dopisnog člana Mađarske akademije znanosti. Godine 1961. pokrenuo je odjel za elektronsku mikroskopiju u istraživanju mozga u Mađarskoj. Godine 1963. vratio se u Budimpeštu kako bi vodio Katedru za anatomiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta Semmelweis. Tu se uglavnom bavio malim mozgom i funkcioniranjem kore velikog mozga. Osim toga, provodio je eksperimentalna istraživanja refleksnih mehanizama leđne moždine i moždanog debla. Godine 1967. izabran je za redovitog člana Mađarske akademije znanosti. Vodio je Katedru do 1977. godine, a 1986. službeno se povukao iz nastave. Ferenc Kiss, poznat po radu izrađenom za atlas ljudske anatomije, nacrtao je svoj udžbenik koji je preveden na trinaest jezika i imao više od stotinu izdanja. Proglasio je da je upola mlađi od većine ljudi koji govore o razvoju od godine i pol, a to će morati komunicirati najvažniji čimbenik. Javna karijera Godine 1956. u Pečuhu je bio predsjednik Revolucionarnog komiteta intelektualaca. U javni se život vratio tek 1973., kada je izabran za potpredsjednika Mađarske akademije znanosti. Četiri godine kasnije postao je njegov predsjednik te stoga napustio mjesto pročelnika odjela Sveučilišta. Godine 1985. ušao je u parlament kao član Predsjedničkog vijeća Mađarske Narodne Republike. Bio je (kasnije član njegova ukidanja) uključen u rad Mađarskog demokratskog foruma tijekom tranzicije. Bila je članica Odbora za vanjske poslove. Szentágothai i njegova žena pokopani su u Budimpešti.