Kapetan Radivoj Cicović : OD `ANĐELA` DO KAPETANA BRODA / Izdavač autor Beograd 2013, tvrdi povez, Fizički opis 808 стр. : илустр. ; 31 cm Тираж 1.000 Стр. 5: Речни вукови / Небојша Јеврић Стр. 7-9: Први дунавски капетан / Милосав Јелић. Istorija brodarstva Srbije -- Бродарство -- Историја -- Србија Бродарство -- Историја -- Југославија Цицовић Радивој, 1950- Očuvanost 4; ima autorovu povetu.

dobro stanje

Polovna knjiga, korice blago pohabane, unutrašnjost odlično očuvana. Izdavač: Hrvatski institut za povijest Slavonije, Srijema i Baranje - Slavonski Brod, Općina Čepin, 2009. god. Tvrd povez, 30 cm. 334 str. Kunstdruk, ilustrovano Čepin je naseljeno mesto i središte opštine u istočnoj Slavoniji, u Osječko-baranjskoj županiji, Republika Hrvatska. U mestu je osnovna škola u kojoj 1844. godine radi učitelj Georgije Cvijanović. Godine 1885. Čepin je bio mesto u Daljskom izbornom srezu sa svojih 1448 duša. Do nove teritorijalne organizacije u Hrvatskoj, područje Čepina pripadalo je velikoj predratnoj opštini Osijek. Prostornim planom opštine iz 2005. godine, naseljeno mesto Ovčara prestalo je da postoji kao samostalno naselje i pripojeno je naselju Čepin.

Nova knjiga

Lepo očuvano Retko Bernard Stulli 1959. opis događanja iz februara 1918, 412 stranica, zaštitni omot na prednjoj strani pri ivici nešto razdvojeniji, latinica.. Rodio se u Dubrovniku 1915. godine. Studirao je u Zagrebu na Pravnom fakultetu na kojem je diplomirao 1941. godine. Nakon studija vratio se u Dubrovnik. Ondje je radio kao odvjetnički i sudski pripravnik, a onda još za rata zaposlio se u arhivu. Poslije rata radio je kao društveno-politički radnik. Bio je zastupnik u Saboru NR Hrvatske. Godine 1947. postao je opunomoćenikom ministarstva pomorstva FNRJ, a djelovao je pri Vladi NR Hrvatske. Od 1949. tajnikom je u Jadranskom institutu HAZU (ondašnje JAZU) u Zagrebu. Za manje od desetljeća bio je direktorom u toj ustanovi. Osnovao je slične ustanove i muzeje u Dubrovniku, Kotoru i Splitu. Nakon direktorskog staža u Jadranskom institutu, 1958. prešao je u Državni arhiv Hrvatske u kojem je radio sve do umirovljenja, oko 20 godina. Njegov je rad bio na području pravne i političke povijesti. Osobito je veliki njegov doprinos na području arhivistike: organizirao je arhivsku mrežu diljem Hrvatske (Varaždin, Bjelovar, Zagreb, Slavonski Brod, Osijek, Sisak, Karlovac, Rijeka, Pazin, Zadar, Split, Dubrovnik), zatim je mnogo pridonio zakonskim rješenjima i prijedlozima, elaboratima i sl. Bio je članom raznih arhivističkih i povjesničarskih tijela i organizacija u Hrvatskoj, a u CK SKH bio je predsjednik Komisije za historiju. Bio je članom uredništva raznih povjesničarskih i arhivističkih znanstvenih i stručnih časopisa, među ostalim Historijskog zbornika i Arhivskog vjesnika. Mnogo je radio na povratu arhivske građe iz Austrije i Italije. Područje njegovog znanstvenog interesa bio je Dubrovnik s okolicom, Istra, Zagora, razvitak željezničke mreže u Hrvatskoj u 19. st. i ina prometna pitanja, revolucionarna kretanja u Boki Kotorskoj i u Puli. Djela[uredi | uredi kod] mnoštvo studija, članaka, publiciranje arhivskih materijala knjige: Borba oko ribolova u obalnom moru Istre. Rovinj i Chioggia u 18. st Ustanak mornara u Boki Kotorskoj 1.-3. februara 1918. Prijedlozi i projekti željezničkih pruga u Hrvatskoj 1825-1863 Istarsko okružje 1825-1860 boka kotorska pomorstvo more jadran prvi svetski rat bitke na moru

H.M. Stanley - Kako sam nasao Livingstonea Henri Morton Stenli - Kako sam nasao Livingstona Putovanja, dozivljaji i otkrica u centralnoj Africi Mladost, Zagreb, 1953. Tvrd povez, zastitni omot kao na slici, 369 strana, ilustrovano. EKSTREMNO RETKO IZDANJE! Henri Morton Stenli, poznat u Kongu kao Bula Matari (kamenolomac), rođen kao Džon Roulands (rođen 28. januara 1841, umro 10. maja 1904.) je bio novinar i istraživač. Postao je čuven po istraživanju Afrike i traganju za Dejvidom Livingstonom. Sadržaj Biografija Rođen je u Denbigu u Velsu. Majka mu je tada imala 19 godina. Otac mu je bio alkoholičar. Roditelji mu nisu bili venčani. Rastao je kod dede do svoje pete godine. Kada mu je deda umro bio je u sirotištu, gde su odrasli dečaci često zlostavljali mlađe. Tu je bio dok nije napunio 15 godina. Sa 15 godina ukrcao se na jedan brod za Ameriku. Iskrcao se u Nju Orleansu i tu se sprijateljio sa bogatim trgovcem Stenlijem, čije ime je sam kasnije uzeo. Nakon vojne obuke učestvovao je u Američkom građanskom ratu na obe strane. Regrutovao ga je 1867. pukovnik Semjuel Forster Trapan da bi radio za nekoliko novina. Ubrzo ga je uočio Džejms Gordon Benet, osnivač Njujork Heralda, pa počinje raditi isključivo za njega. Postao je jedan od Heraldovih inostranih saradnika. Susret Stenlija i Livingstona i čuvena rečenica „Dr. Livingston, pretpostavljam“ U Africi Benetov sin je 1869. zamolio Stenlija da nađe škotskog misionara i istraživača Dejvida Livingstona, za koga se znalo da je u Africi, ali za njega se nije čulo jedno vreme. Benetov sin Džejms Gordon Benet Mlađi 1867. je preuzeo upravljanje novinama od svoga oca. Kada ga je Stenli pitao koliko može da potroši na traženje Livingstona, ovaj mi je rekao da uzima novac dok ga ne nađe. Stenli je putovao u Zanzibar i ekspediciju je snabdeo najbolje što je mogao, a tražio je najmanje 200 nosača. Našao je Livingstona 10. novembra 1871. u Uđiđi blizu jezera Tanganjika u današnjoj Tanzaniji. Kada je sreo Livingstona obratio mu se Wikiquote „Dr. Livingston, pretpostavljam“ . Stenli mu se pridružio u istraživanju područja. Tada su ustanovili da Nil i jezero Tanganjika nemaju međusobnu vezu. Na povratku napisao je knjigu o svojim doživljajima. Njujork herald i britanski Dejli telegraf su finansirali drugu Stenlijevu ekspediciju u Afriku. Tada je uspeo da reši misteriju toka reke Kongo do mora. Kontroverze su pratile Stenlija celi život. Mnogo energije utrošio je braneći se od optužbi da je tokom afričkih ekspedicija bio surov. Pojavile su se i činjenice koje su govorile da je njegovo mišljenje bilo da divljaci poštuju samo silu, snagu i hrabrost. Stenli je indirektno odgovoran jer je omogućio belgijskom kralju Leopoldu II da uspostavi svoju vlast u Kongu. Osim toga Stenlijeve ekspedicije su doprinele širenju afričke trianosomije. Stenli je 1886. predvodio novu ekspediciju spasavanja Emin-paše, guvernera Ekvatorije u južnom Sudanu. Posle mnogih teškoća i mnogo izgubljenih života Stenli i Emin-paša su se sreli 1888. Otkrili su Edvardovo jezero. Vratili su se tek 1890. Stenlijev ulazak u Ituri šumu predstavljao je krvav napad na domoroce. Pri povratku u Evropu oženio se sa velškom umetnicom Doroti Tenant i oni su usvojili dete. Proglašen je vitezom zbog svojih zasluga za britansku imperiju u Africi. Umro je u Londonu 10. maja 1904.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Beritić, Lukša, hrvatski konzervator (Sustjepan u Rijeci dubrovačkoj, 20. II. 1889 – Dubrovnik, 24. III. 1969). Od 1946–60. bio je povjerenik Konzervatorskoga zavoda Dalmacije za Dubrovnik. Izveo mnogobrojne konzervatorske radove u Dubrovniku (gradske zidine, Knežev dvor, Revelin, Gvardija) i na ostalome području nekadašnje Dubrovačke Republike (Ston, Lopud). Proučavao povijest razvoja urbane strukture naselja, gradnju obrambenih sustava i oblike graditeljstva na području dubrovačke okolice. Osnovao Društvo prijatelja dubrovačke starine 1952. Djela: Utvrđenja grada Dubrovnika (1955), Stonske utvrde (1958). BERITIĆ, Lukša, konzervator (Sustjepan, Rijeka dubrovačka, 20. II 1889 — Dubrovnik, 24. III 1969). Nakon završene mornaričke strojarske škole u Puli, bio je strojarski časnik u Ratnoj mornarici; postigavši čin strojarskog majora, postao je upravitelj stroja na brodu »Dalmacija«. Umirovljen je 1940. kad je, privremeno zamjenjujući komandanta na brodu stacioniranom u Boki Kotorskoj odbio postupiti protiv podoficira i mornara optuženih zbog komunizma. Od tada živi i radi u Dubrovniku. Nakon umirovljenja isključivo se bavio dubrovačkom prošlošću. Poslije oslobođenja Dubrovnika u listopadu 1944. postaje referent za zaštitu spomenika u Gradskomu narodnom odboru i predsjednik Sabirnog centra pokretnih spomenika. Od 1946. do 1960. bio je povjerenik Konzervatorskog zavoda Dalmacije za Dubrovnik. Osnovao je Društvo prijatelja dubrovačke starine i bio njegov prvi predsjednik 1952; poslije je izabran za doživotnoga počasnog predsjednika. Konzervatorskim radom bavio se i poslije 1960, a 1961. izabran je za počasnog člana Društva konzervatora Jugoslavije. Proučavanjem dubrovačke prošlosti, navlastito utvrda i vojnog naoružanja, bavio se od mladosti te prve članke objavio za časničkih dana u dubrovačkoj Narodnoj svijesti (1936–1938) i Dubravi (1940) potpisujući ih L. B. Nastavio je istraživanjem dokumenata u dubrovačkom arhivu, rukopisa Knjižnice Male braće, a povremeno je radio u arhivima Zagreba i Beča. Istraživanja je proširio proučavanjem fortifikacija duž obale. Kao povjerenik Konzervatorskog zavoda Dalmacije za Dubrovnik pridonio je očuvanju i održavanju dubrovačkih zidina i povijesnih spomenika u gradu i na području nekadašnje Dubrovačke Republike. Njegovim nastojanjem, osim dubrovačkih zidina, obnovljena je Gradska straža i luža za zvona, gradska vrata s mostovima, popravljen je i pretvoren u muzej Knežev dvor te Divona u koju je zatim smješten Državni arhiv, uređeni su Lazareti i bivši samostan Sv. Klare, na Stradunu su postavljeni starinski ferali, a dućani su dobili vrata na koljeno. Osobito je zaslužan za proučavanje, čuvanje i restauriranje spomenika Stona, Kneževa dvora, predromaničke crkvice Sv. Mihajla i tvrđavskog kompleksa. Isposlovao je da Društvu prijatelja dubrovačke starine, kojemu je bio predsjednik, dubrovačka Općina preda na upravu gradske zidine. Pisao je o urbanističkom razvitku Dubrovnika, Stona, Cavtata i Konavala, o dubrovačkomu fortifikacijskom sustavu, gradskim objektima (luka, arsenal, vodovod, žitni magazini) i o vojnoj organizaciji, a te svoje radove objavljivao je u stručnim listovima, časopisima i zbornicima: Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji (1948, 1954–1959, 1962), Dubrovački festival (1950), Urbanizam i arhitektura (1950), Dubrovački vjesnik (1951), 1956, 1957), Dubrovačko pomorstvo (1952), Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku (1954, 1956–1959, 1960/1961 i 1970), Naše more (1954, 1955), Dubrovnik (1956, 1958/1961, 1962, 1963, 1965), Mornarički glasnik (1956, 1961), Zbornik zaštite spomenika kulture (1959, 1961, 1962), Pomorski zbornik (1962, 1964). Osim objavljenih knjiga važniji su mu radovi: O zaštiti spomenika u Dubrovniku kroz stoljeća (Zbornik zaštite spomenika kulture, 1959, 10), Problemi zaštite i spasavanja urbanističkih cjelina i utvrda na području bivše Dubrovačke Republike (Zbornik zaštite spomenika kulture, 1963, 14), Brodsko naoružanje kod nas od dolaska Slavena do konca XVIII stoljeća, Obalna utvrđenja na našoj obali, Urbanizam dubrovačkih luka (Pomorski zbornik, 1964, 1/2). — B. je »radio sa znanstvenom akribijom i dobrim poznavanjem predmeta i stručne literature, ispitivanjem zgrada i ruševina, ubiciranjem nestalih spomenika, točnom ocjenom i opreznim korištenjem arhivskih spisa. U svojim radovima pružio je neiscrpnu i pouzdanu građu budućim estetskim i sintetičkim prikazima i ocjenama dubrovačke kulture i umjetničke baštine« (C. Fisković). U povodu 70-godišnjice njegova života Društvo prijatelja dubrovačke starine izdalo je 1961. Beritićev zbornik u kojem je tiskana i bibliografija njegovih radova objavljenih 1948–1961.

Kao nova knjiga Sima Milutinović Simeon Sima Milutinović Sarajlija (Sarajevo, 3. oktobar 1791 — Beograd, 30. decembar 1847) bio je srpski pesnik i učitelj.[1] U društvu beogradskih književnih ljudi u početku druge polovine 19. veka Sima je bio pretpostavljan Ivanu Gunduliću, dok je Johan Volfgang Gete o njemu napisao dve stranice pohvala. Bio je privatni učitelj Petra II Petrovića Njegoša. Biografija[uredi | uredi izvor] Rođen je 1791. godine u pravoslavnoj trgovačkoj porodici u Sarajevu, gde su mu roditelji došli iz Srbije. Simin otac Milutin, rodom je iz sela Rožanstva, u užičkom okrugu, a starinom iz sela Komarnica u plemenu Drobnjak.[2] Zbog kuge je prebegao u Sarajevo, gde se oženio Anđelijom Srdanovićevom, čuvenom sarajevskom lepoticom, o čijoj su lepoti narodni pevači sačuvali spomen za punu stotinu godina.[3][4] Kad je izbila nova epidemija kuge, mali Sima je imao nepune dve godine. Begunci su tražili sklonište na dva mesta u Bosni, a zatim su otišli u Brod i na kraju u Zemun. U Zemunu, on je počeo da pohađa školu, ali je nije završio. Zatim je u Karlovcima započeo gimnaziju, a završio u Segedinu.[5] Nemirnog i nesređenog duha, Sima je prošao kroz mnoga zanimanja, a obišao je i mnoge krajeve od Vidina do Lajpciga, od Besarabije do Crne Gore. Otac i sin Simo učestvovali su u Prvom srpskom ustanku. Sima je bio pisar u Pravitelstvujuščem sovjetu, u manastiru Blagoveštenju i kod ustaničkih vojvoda (1806—1813)[6]. U Beogradskom Liceju je zamenio Dositeja Obradovića kao učitelj. Učestvuje u ustanku protiv Osmanlija u četi „golaća” i biva zatočen zbog veze sa grčkom Heterijom u Vidinu. Bio je u izgnanstvu u Vidinu, radeći kao baštovan (bostandžija) i učitelj osnovne škole. Odlazi u Besarabiju da vidi izbegle roditelje, a potom u Saksoniju u Lajpcig 1825. godine, gde sluša filozofiju, čini poznanstva sa uglednim nemačkim književnicima, s Geteom na primer, i tom prilikom štampa svoj ep Serbijanku. Po povratku postaje prvi vaspitač Njegošev na Cetinju, a docnije carinik, policajac, sekretar ministarstva prosvete i član apelacije. Bavio se pisanjem stihova, politikom, istoriografijom, lingvistikom, osnivanjem pivare i „vodolečilišta”. Dopisivao se sa Vukom. [7] Umro je u Beogradu. Sahranjen je na groblju koje je nekad bilo na Tašmajdanu, kod današnje crkve Svetog Marka. Godine 1891. je skromno obeležena njegova stogodišnjica rođenja. Sarajevski odbor se spremao da mu postavi dostojan spomenik. Međutim, grob mu je bio zapušten i ubrzo zaboravljen. Mnogo godina kasnije na osnovu nekih skica i položaja njegovog groba u odnosu na Vozarovićev koji je imao nadgrobni spomenik do 1927. kada je staro beogradsko groblje prekopano, pronađeno je telo Sime Milutinovića i položeno u porodičnu grobnicu Milutinovića na Novom groblju. Njegove kosti su nedvosmisleno raspoznate na osnovu telesnih osobenosti (visina, oblik donje vilice) ali i predmeta koji su uz njegovo telo bili položeni (ikona svetog Srđa koju je doneo iz Moskve i koja mu je po njegovoj želji položena na grudi).[8] Oženio se 1838. godine Marijom rođenom Popović (1810—1875). Njihov sin je Dragutin Dragiša Milutinović, inženjer, arhitekt i istoričar srpske umetnosti.[9] Bio je blizak sa mlađom srpskom slikarkom Katarinom Ivanović koja ga je portretisala i posećivala u Beogradu. Delo[uredi | uredi izvor] Najbolje i najveće njegovo delo je epski spev Serbijanka. Druga važnija dela su: Trojebratstvo i Trojesestarstvo, epske pesme; Dika crnogorska, drama iz istorije Crne Gore, tragedija Obilić, jedna zbirka lirskih pesama i dva istorijska spisa: Istorija Srbije, koja obuhvata samo vreme od 1813—1815, i Istorija Crne Gore od davnih do novijeg vremena. Njegova knjiga Istorija Srbije 1813—1815 je bila zabranjena 1837. godine.[10] Kao obožavalac grčke kulture i Homera, a uz to i odličan poznavalac narodne poezije, Milutinović je hteo da svojom Serbijankom napiše Ilijadu Prvog i Drugog srpskog ustanka. On je lično učestvovao u oba ustanka, poznavao skoro sve narodne vođe i kasnije u Besarabiji mnogo štošta beležio po kazivanju izbeglica, više hroničarski i bez neke logičke veze. Celu tu građu on je prelio u veliki niz epskih pesama o važnijim događajima i ljudima iz oba ustanka. Njegove kraće pesme većinom su političke i prigodne: ustavo-braniteljske pesme, dinastičke ode i stihovane brošure, koje su mogle zadovoljiti potrebe svoga doba, ali koje nemaju naročite književne vrednosti. Objavio je četrdesetih godina 19. veka mnogo pesama u Pavlovićevom „Srbskom narodnom listu”, potpisujući se sa pseudonimom Srb Milutin.[11] Tragedija Obilić je jedan od najranijih pokušaja da se dramatizuje kosovska tragedija, a Dika crnogorska je niz dramatisanih epizoda iz crnogorske istorije od Kosova do vladike Danila. Za složenu dramsku kompoziciju imao je manje smisla nego za ep, a uz to nije imao uzora u našoj književnosti, niti je poznavao dovoljno stranu dramu. Kao istoričar, Sima Milutinović nije strogo naučan i kritički duh, već piše na osnovi predanja, narodne pesme i ličnog iskustva. Sima Milutinović Sarajlija na poštanskoj markici Srbije iz 2016 Milutinović je najplodniji i najraznovrsniji srpski pisac svoje generacije, podstrekač Njegoševog talenta i posle Vuka najbolji poznavalac naše narodne poezije. On je bio snažan i intuitivan duh. Sam Njegoš mu je priznao „silni polet”. U njegovim delima ima, mestimično, snažnog i iskrenog lirizma, smelih i uzvišenih misli, ali ima i nameštenog patosa, nastranih i nerazumljivih ideja. U doba književnog diletantizma, kada je srpska književnost tek pošla za velikim klasičnim uzorima i kada se književni jezik tek počeo da uobličava, Milutinović pokušava da piše istorijski ep i dramu i daje nekoliko dobrih istorijskih dela. Ali on je bio nesređen duh i sujetan talent, jedan od onih „divljih genija“ koji nemaju upornosti i vedrine da u mučnoj borbi za izraz dođu do jasnosti i jednostavnosti. Za tako veliki pothvat: da kroz bitne istorijske ličnosti, Obilića i Karađorđa, pesnički uobliči čežnje i ideale nacije, njegov talent nije bio u svemu dorastao, niti je izražaj bio savladan. Svojim velikim rodoljubljem, snažnim temperamentom i originalnošću, Milutinović je svojim savremenicima davao iluziju „bogom datog pesnika“. On nije zaslužio pohvale koje su mu romantičari činili, ali nije zaslužio ni odveć oštro potcenjivanje od strane realističke škole, koja je o njemu pisala sa potcenjivanjem. Milutinović je po Evropi sretao znamenite ljude i pesnike, a zna se da se u Saksoniju upoznao sa Krugom, Gerhardom, Jakovom Grimom, Ulandom, čak i sa Geteom. I Gete, osetivši da se pojavljuje jedna drukčija književnost i jedan zaboravljen narod napisao je čitave dve stranice pohvala Simi Milutinoviću-Sarajliji, malom pesniku iz velike narodne poezije i ne manje bune. A to znači mnogo: Sarajlija kao Njegošev učitelj okreće mu pogled i u svetsku poeziju i svetsku misao. Po njegovom književnom pseudonimu `Čubro Čojković`, u Beogradu se jedna ulica zove Čubrina ulica.[5]

U dobrom stanju! Priredio: Zarko Dimic, Izdavač: Logos - Bačka Palanka, 2008. god. Tvrd povez, zlatotisk, 21,5 cm. 546 str. Kritičko izdanje Simeon Sima Milutinović Sarajlija (Sarajevo, 3. oktobar 1791 — Beograd, 30. decembar 1847) bio je srpski pesnik i učitelj Petra II Petrovića Njegošev. U društvu beogradskih književnih ljudi u početku druge polovine 19. veka Sima je bio pretpostavljan Ivanu Gunduliću, dok je Johan Volfgang Gete o njemu napisao dve stranice pohvala. Rođen je 1791. godine u pravoslavnoj trgovačkoj porodici u Sarajevu, gde su mu roditelji došli iz Srbije. Simin otac Milutin, rodom je iz sela Rožanstva, u užičkom okrugu, a starinom iz sela Komarnica u plemenu Drobnjak.[1] Zbog kuge je prebegao u Sarajevo, gde se oženio Anđelijom Srdanovićevom, čuvenom sarajevskom lepoticom, o čijoj su lepoti narodni pevači sačuvali spomen za punu stotinu godina.[2] Kad je izbila nova epidemija kuge, mali Sima je imao nepune dve godine. Begunci su tražili sklonište na dva mesta u Bosni, a zatim su otišli u Brod i na kraju u Zemun. U Zemunu, on je počeo da pohađa školu, ali je nije završio. Zatim je u Karlovcima započeo gimnaziju, a završio u Segedinu.[3] Nemirnog i nesređenog duha, Sima je prošao kroz mnoga zanimanja, a obišao je i mnoge krajeve od Vidina do Lajpciga, od Besarabije do Crne Gore. Otac i sin Simo učestvovali su u Prvom srpskom ustanku. Sima je bio pisar u Pravitelstvujuščem sovjetu, u manastiru Blagoveštenju i kod ustaničkih vojvoda (1806—1813)[4]. U Beogradskom Liceju je zamenio Dositeja Obradovića kao učitelj. Učestvuje u ustanku protiv Osmanlija u četi „golaća” i biva zatočen zbog veze sa grčkom Heterijom u Vidinu. Bio je u izgnanstvu u Vidinu, radeći kao baštovan (bostandžija) i učitelj osnovne škole. Odlazi u Besarabiju da vidi izbegle roditelje, a potom u Saksoniju u Lajpcig 1825. godine, gde sluša filozofiju, čini poznanstva sa uglednim nemačkim književnicima, s Geteom na primer, i tom prilikom štampa svoj ep Serbijanku. Po povratku postaje prvi vaspitač Njegošev na Cetinju, a docnije carinik, policajac, sekretar ministarstva i član apelacije. Bavio se pisanjem stihova, politikom, istoriografijom, lingvistikom, osnivanjem pivare i „vodolečilišta”. Dopisivao se sa Vukom. [5] Umro je u Beogradu. Sahranjen je na groblju koje je nekad bilo na Tašmajdanu, kod današnje crkve Svetog Marka. Godine 1891. je skromno obeležena njegova stogodišnjica rođenja. Sarajevski odbor se spremao da mu postavi dostojan spomenik. Međutim, grob mu je bio zapušten i ubrzo zaboravljen. Mnogo godina kasnije na osnovu nekih skica i položaja njegovog groba u odnosu na Vozarovićev koji je imao nadgrobni spomenik do 1927. kada je staro beogradsko groblje prekopano, pronađeno je telo Sime Milutinovića i položeno u porodičnu grobnicu Milutinovića na Novom groblju. Njegove kosti su nedvosmisleno raspoznate na osnovu telesnih osobenosti (visina, oblik donje vilice) ali i predmeta koji su uz njegovo telo bili položeni (ikona svetog Srđa koju je doneo iz Moskve i koja mu je po njegovoj želji položena na grudi).[6] Oženio se 1838. godine Marijom rođenom Popović (1810-1875). Njihov sin je Dragutin Dragiša Milutinović, inženjer, arhitekt i istoričar srpske umetnosti.[7] Bio je blizak sa mlađom srpskom slikarkom Katarinom Ivanović koja ga je portretisala i posećivala u Beogradu. Najbolje i najveće njegovo delo je epski spev Serbijanka. Druga važnija dela su: Trojebratstvo i Trojesestarstvo, epske pesme; Dika crnogorska, drama iz istorije Crne Gore, tragedija Obilić, jedna zbirka lirskih pesama i dva istorijska spisa: Istorija Srbije, koja obuhvata samo vreme od 1813—1815, i Istorija Crne Gore od davnih do novijeg vremena. Njegova knjiga Istorija Srbije 1813—1815 je bila zabranjena 1837. godine.[8] Kao obožavalac grčke kulture i Homera, a uz to i odličan poznavalac narodne poezije, Milutinović je hteo da svojom Serbijankom napiše Ilijadu Prvog i Drugog srpskog ustanka. On je lično učestvovao u oba ustanka, poznavao skoro sve narodne vođe i kasnije u Besarabiji mnogo štošta beležio po kazivanju izbeglica, više hroničarski i bez neke logičke veze. Celu tu građu on je prelio u veliki niz epskih pesama o važnijim događajima i ljudima iz oba ustanka. Njegove kraće pesme većinom su političke i prigodne: ustavo-braniteljske pesme, dinastičke ode i stihovane brošure, koje su mogle zadovoljiti potrebe svoga doba, ali koje nemaju naročite književne vrednosti. Objavio je četrdesetih godina 19. veka mnogo pesama u Pavlovićevom „Srbskom narodnom listu”, potpisujući se sa pseudonimom Srb Milutin.[9] Tragedija Obilić je jedan od najranijih pokušaja da se dramatizuje kosovska tragedija, a Dika crnogorska je niz dramatisanih epizoda iz crnogorske istorije od Kosova do vladike Danila. Za složenu dramsku kompoziciju imao je manje smisla nego za ep, a uz to nije imao uzora u našoj književnosti, niti je poznavao dovoljno stranu dramu. Kao istoričar, Sima Milutinović nije strogo naučan i kritički duh, već piše na osnovi predanja, narodne pesme i ličnog iskustva. Milutinović je najplodniji i najraznovrsniji srpski pisac svoje generacije, podstrekač Njegoševog talenta i posle Vuka najbolji poznavalac naše narodne poezije. On je bio snažan i intuitivan duh. Sam Njegoš mu je priznao „silni polet”. U njegovim delima ima, mestimično, snažnog i iskrenog lirizma, smelih i uzvišenih misli, ali ima i nameštenog patosa, nastranih i nerazumljivih ideja. U doba književnog diletantizma, kada je srpska književnost tek pošla za velikim klasičnim uzorima i kada se književni jezik tek počeo da uobličava, Milutinović pokušava da piše istorijski ep i dramu i daje nekoliko dobrih istorijskih dela. Ali on je bio nesređen duh i sujetan talent, jedan od onih „divljih genija“ koji nemaju upornosti i vedrine da u mučnoj borbi za izraz dođu do jasnosti i jednostavnosti. Za tako veliki pothvat: da kroz bitne istorijske ličnosti, Obilića i Karađorđa, pesnički uobliči čežnje i ideale nacije, njegov talent nije bio u svemu dorastao, niti je izražaj bio savladan. Svojim velikim rodoljubljem, snažnim temperamentom i originalnošću, Milutinović je svojim savremenicima davao iluziju „bogom datog pesnika“. On nije zaslužio pohvale koje su mu romantičari činili, ali nije zaslužio ni odveć oštro potcenjivanje od strane realističke škole, koja je o njemu pisala sa potcenjivanjem. Milutinović je po Evropi sretao znamenite ljude i pesnike, a zna se da se u Saksoniju upoznao sa Krugom, Gerhardom, Jakovom Grimom, Ulandom, čak i sa Geteom. I Gete, osetivši da se pojavljuje jedna drukčija književnost i jedan zaboravljen narod napisao je čitave dve stranice pohvala Simi Milutinoviću-Sarajliji, malom pesniku iz velike narodne poezije i ne manje bune. A to znači mnogo: Sarajlija kao Njegošev učitelj okreće mu pogled i u svetsku poeziju i svetsku misao. Po njegovom književnom pseudonimu `Čubro Čojković`, u Beogradu se jedna ulica zove Čubrina ulica

U dobrom stanju! Jedini `nedostatak` je sto je naopako ukoricena, nista starsno sve ostalo u dobrom i urednom stanju! Redje u ponudi! Korčula (staronjemački Kurzel, talijanski Curzola, grčki Κόρκυρα Μέλαινα, Korkyra Melaina, latinski Corcyra Nigra) je hrvatski otok na jadranskom moru pored dalmatinske obale. Razvijeno je poljodjelstvo, ribolov, brodogradnja i turizam. Otok pripada Dubrovačko-neretvanskoj županiji, ima površinu od 279,03 km2 (dužina 46,8 km, širina 5,3-7,8 km) i 16.000 stanovnika. Najviša brda su Klupca sa 568 m i Kom sa 508 m.[2] To je šesti najveći Jadranski otok. Klima je mediteranska (blaga); prosječna temperatura u siječnju je 9,8 °C, a u srpnju 26,9 °C. Prosječne godišnje padaline su 1100 mm, a otok je prekriven mediteranskom florom, ponegdje i šumom borova. Izgrađen je na dolomitima, tj. vapnencu. Jedno od najrazvijenijih polja je Blatsko polje koje je ujedno najveće. Trajekt `Jadrolinije` primiče se Korčuli Otok je trajektima povezan s Orebićem na poluotoku Pelješcu, Splitom, te Ublima na otoku Lastovu. Otok je bio naseljen još u pretpovijesti. Najstariji nalazi su starijeg kamenog doba, u Veloj spili. Prema legendi, otok je bio naseljen od strane trojanskog junaka Antenora u 12. stoljeću prije Krista, koji je također poznat kao osnivač grada Padove.[3] Drugi val ljudskih naseljenika su bili Iliri.[4] Korčula je bila grčka kolonija zvana Korkyra Melaina, zatim ilirska i rimska zvana Corcyra Nigra, pa zatim bizantsko i naposlijetku slavensko naselje. U 10. stoljeću u sastavu je Neretvanske kneževine, zatim priznaje vlast Zahumlja, Mlečana i hrvatsko-ugarskog kralja. 8. rujna 1298. godine odvijala se blizu otoka bitka kod Korčule između flote Mletaka i Genove. Postoje mnoga sporenja, no izuzev nekih drugih gradova (Venecija, Istanbul), smatra se da se na Korčuli rodio Marko Polo 1254. Naime, ulica i dio grada (po postojećim zapisima koji postoje i danas) u kojem se danas nalazi tzv. kuća Marka Pola, odgovaraju prostoru koji od najranijih dana pripada upravo obitelji Polo. Tvrtko I. Kotromanić krajem 14. stoljeća godine postaje kraljem Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja kada su mu se 1390. godine pokorili gradovi Split, Trogir, Šibenik, te otoci Brač, Hvar i Korčula. Početkom 15. stoljeća Korčula je bila pod vlašću Dubrovačke Republike, a od 1420. do 1797. pod Venecijom. Od 1797. do 1805. je pod Austrijom, da bi je 1806. osvojio Napoleon i Francuzi, sve do 1815. kada je opet bila pod Austrijom. Pod talijanskom je okupacijom od 1918. do 1921. te od 1941. do 1943., a pod njemačkom od 1943. do 1944. godine. Od 1945. godine bila je sastavni dio SR Hrvatske u Jugoslaviji, da bi raspadom te države 1991. postala dio Hrvatske. Tijekom Domovinskog rata, Korčula je uglavnom bila pošteđena ratnih grozota, no ratna ih zbivanja nisu izbjegla. Procjene hrvatskih stratega da će se velikosrpska JNA upustiti u osvajanje udaljenih hrvatskih krajeva gdje uopće nema Srba, uključujući i hrvatske otoke, su se pokazale točnima. Kasniji događaji su potvrdili da se ne radi ni o kakvim pretjeranim i neutemeljenim procjenama. 2. srpnja 1991. se je očekivao desant na zračnu luku Rijeka na Krku, no preventivnom akcijom to je spriječeno. 6. kolovoza 1991. je JRM izvršila desant na otok Šoltu[5] s 15 helikoptera i 2 ratna broda iz Lore, opkolivši policijsku postaju u Grohotama[6], a uz to je brodovljem blokirala Splitska vrata. Zatim je bio desant na Sv. Kaju sredinom rujna 1991. kad je JRM nastojala povratiti nazad skladište goriva u Svetom Kaji u Kaštelanskom zaljevu[5]. Naposljetku je tako i Korčula došla na red. 29. rujna 1991. je velikosrpska JNA u jeku ofenzive na Hrvatsku izvršila desant na Privalu na otoku Korčuli pri čemu je ponovo u svoje ruke uzela tamošnju vojarnu i pokupila sve podvodne mine iz skladišta podvodnog oružja iz tamošnje vojarne [5], premda su dan prije 28. rujna postrojbe JNA napustile otok Korčulu

Bernhard Svarc - Crna Gora Opis putovanja kroz unutrasnjost sa nacrtom geografije zemlje CID, Podgorica, 2014. Tvrd povez, 438 strana. RETKO! Bernhard Švarc, (Rajnsford kod Grajca 12. avgusta 1844 — Visbaden 8. februara 1901) njemački protestantski svještenik, putopisac, pripovjedač i profesor zemljopisa. Bio je protestantski svještenik u Frajbergu, u Saksoniji, ali ga je veliko interesovanje za zemljopis odvelo na daleka svjetska putovanja, na kojima je proveo najveći dio svog života, trudeći se da sakupi što više zemljopisnog materijala. Objavljivao je svoje zapise sa putovanja kao priloge u časopisima i novinama, a činio je to na veoma uspješan i deskriptivan način, tako da je u književnim leksikonima uz njegovo ime, pored oznake da je bio putopisac, zabilježeno da je bio i pripovjedač. Proputovao je Evropu, Sjevernu Afriku, Bliski Istok, a nekoliko godina pred smrt bio je i u Sibiru, ostavljajući i o ovom putovanju putopis (Quer durch Sibirien, 1898). S obzirom na to da je za vrijeme svojih putovanja prikupio značajan zemljopisni metarijal i na taj način stekao stručnu reputaciju, od 1880. godine predavao je zemljopis na Akademiji za rudarstvo u Frajbergu. Iako njegova zemljopisna otkrića i njegovi radovi iz te oblasti danas nemaju neki veći značaj, njegovo ime je zapamćeno kao ime značajnog putopisca i književnika. Kada je 1885. godin, po nalogu Njemačkog ministarstva za inostrane poslove, bio postavljen za vođu ekspedicije u tadašnju njemačku koloniju Kamerun, a tri godine kasnije (1888) za člana ekspedicije od Južne Afrike (Kejptaun) do Namibije (Damaraland), u potrazi za nalazištima zlata, Švarc je taj period ovjekovječio u literarnim ostvarenjima: Kamerun. Putovanje u zaleđe kolonije, Mimbo i Mimba. Misionarski roman iz Kameruna, U njemačkoj zemlji zlata, Slike sa putovanja o jugozapadnim afričkim kolonijama, Slavujev grob, Roman iz života crnaca u Africi. Dio svojih evropskih putovanja opisao je u knjizi Sa Istoka, Pisma sa putovanja u Mađarsku, Transilvaniju, Vlašku, Tursku i Malu Aziju, koja je objavljena 1876. godine. Opis Crne Gore Dolazi u Crnu Goru 1880. godine na mjesec dana, kako bi obavio zemljopisna istraživanja. Njegov putopis Crna Gora, opis putovanja kroz unutrašnjost sa nacrtom zemljopisa zemlje, spada u najopsežnije njemačke putopise o Crnoj Gori, u kojem pokazuje veoma veliku naklonost prema ovoj zemlji i njenim ljudima. Putopis se sastoji iz dva dijela. U prvom dijelu je opis putovanja po unutrašnjosti Crne Gore, a u drugom je prezentovao zemljopisna istraživanja tada istaknutih njemačkih naučnika (Bart, Titce, Kiper Bitner, Mojsović). Suprostavlja se ustaljenom viđenju Crne Gore koja je do tada među Nijemcima prikazivana sa dosta predrasuda i zlonamjernosti. U prvom dijelu putopisa opisuje putovanje vozom od Drezdena do Beča, preko Ljubljane za Rijeku, a odatle brodom do Kotora, kada stupa na crnogosko tlo i upućuje se u unutrašnjost zemlje. Na svom putovanju on upoznaje svog saputnika, čuvenog istoričara, slavistu, etnologa i zemljopisca Pavla Rovinskog, dobrog poznavaoca Crne Gore. Upoznao se s njim na Cetinju: `Tako sam ovom prilikom upoznao gospodina Rovinskog, koji će na mom putovanju po zemlji odigrati glavnu ulogu.` Zbog nepoznavanja jezika, na prijedlog vlade Crne Gore, Rovinski je prihvatio da mu bude pratilac tokom ovog jednomjesečnog putovanja. [1] Posjetio je: Rijeku Crnojevića, Bar, Ulcinj, Skadar, Podgoricu, Spuž, Danilovgrad, Nikšić, Šavnik, Kolašin, Manastir Moraču... O ovom putopisu od 21.aprila do 10.maja 1881. pisao je Glas Crnogorca. [2] Susret sa Knezom Nikolom Nakon obilaska Crne Gore Švarc je imao prijem kod Kneza Nikole: Naravno, vijest o mom srećnom povratku već je stigla do dvora. Pojavio se jedan ađutant i prenio mi je porukuda Knjaz koće da me primi u tri sata popodne... Nisam dugo čekao. Začuo se trom bat koraka, zavjese su se podigle i pojavilo se njegovo visočanstvo. Knjaz Nikola je visok, mišićav čovjek, kao i većina Crnogoraca, ali je prilično punačak. Njegove oštre crte lica oavale su inteligenciju i habrost, ali i blagost i prijateljstvo. Prema običaju u ovoj zemlji, on nosi brkove, ali i zaliske. Obučen je u narodnu nošnju, samo što je ona boljeg materijala i bogatije ukrašena. Njegovo visočanstvo Knjaz bio je veoma milostiv prema meni stalno je ponavljao nadu da će i ubuduće dolaziti još njemačkih naučnika da istražuju njegovu zemlju sa svih aspekata. Odbio je moju molbu da razgovaramo na njemačkom jeziku i, uz osmijeh, napomenuo da se služi njemačkim jezikom, ali se ustručava da to učini u prisustvu onih kojima je njemački jezik maternji. Kao znak potpune dobrodošlice ponudio mi je cigaretu, što, kao što je poznato, čini vladar na Zlatnom rogu (u Carigradu) samo kada nekoga veoma uvažava. Prema želji njegovog visočanstva, pričao sam mu na francuskom jeziku o mom putovanju i hvalio sam ono što je bilo vrijedno hvale, a toga je bilo dosta. Nisam se ustručavo ni da kažem šta mi se ne sviđa i šta bi se, po mom mišljenju, moglo popraviti. Njegovo visočanstvo se složilo sa mnom u svemu, ali je ukazao na one prilike u zemlji koje su se popravljale veoma sporo. Vladar `crnih planina` me je otpustio uz čvrst stisak ruke i sa željom da me opet vidi u Crnoj Gori. A bilo je i krajnje vrijeme da krenem. Sat je već pokazivao 5 časova poslije podne, a sunce je naginjalo ka horizontu. [3] Zanimljivosti U ovom opisu putovanja u Crnu Goru neka tadašnja sporadična zapažanja su iz današnjeg aspekta promijenjenih društveno-političkih okolnosti, postala zanimljiva. Karlobag je najjužnija od većih hrvatskih naseobina,[4] Šćepan Mali je nazvan Hrvatom,[5] crnogorsku mušku nošnju je ovako opisao: `Ostali dijelovi odjeće predstavljaju tri stare srpske boje na takav način da je prsluk crven poput skerleta, pantalone su plave, a čarape bijele.` [6] Djeca u školama pored ostalih predmeta imaju i predmete: srpski jezik i srpska istorija, a izostanak sa crkvene službe se morao pravdati kao i izostanak iz škole [7] Teritorijalno proširenje Crne gore na obale mora Švarc pozdravlja ovim riječima: `Neka se iznad daleke slane bujice, koju su čežnjivo posmatrali godinama, kroz buduće vjekove leprša trobojka starog srpskog cara...` [8] Njegoš mu je najznačajniji srpski pjesnik. [9] Podgorica mu je albanski grad (albanski Lajpcig),[10] Prokletije na više mjesta naziva gornje-albanskim Alpama, dok su mu sjeverniji Arnauti slovenskog porijekla a Albanci su, za razliku od Crnogoraca, bez nacionalne svijesti. [11] Zamjera i Spiridonu Gopčeviću što je skandalozno oklevetao Crnogorce u svojoj knjizi o njima. Zapaža da u tadašnjoj Crnoj Gori nema pijanaca, debelih ljudi, prostitucije, naplaćivanja gostoprimstva, prosjačenja (primanje milostinje im je ispod časti), ali i zamjera gotovo ropsku ulogu žene koja radi i muške poslove. U opisu sela Vrake pored Skadra, koje nije obišao, samo navodi da tu žive veoma loši ljudi. Ne navodi nјihovu etničku pripadnost niti razloge za ovakav stav, a razlog je taj što su u to srpsko selo u Albaniji izbjegli protjerani Kadići, zbog atentata (osveta za Danilovo nasilje nad jednom popadijom na Ostrogu) na kneza Danila 1860. godine. Crnogorci su ogranak Srba, potomci hrišćanskih ratnika koje je knez Lazar predvodio u nesrećnoj bici na Kosovu polju 15. juna 1389. Ovaj dan nestanka jednog velikog carstva istovremeno je bio dan rađanja crnogorske nacije. [12]