Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Bblioteka Marko Polo Admiral Edward Ratcliffe Garth Russell Evans, prvi barun Mountevans, KCB, DSO, SGM (28. listopada 1880. - 20. kolovoza 1957.) bio je časnik Kraljevske mornarice i istraživač Antarktika.[1] Evans je bio upućen iz mornarice na ekspediciju Discovery na Antarktiku 1901. – 1904., kada je služio u posadi broda za pomoć, a nakon toga je počeo planirati vlastitu ekspediciju na Antarktik. Međutim, obustavio je ovaj plan kada mu je ponuđeno mjesto drugog zapovjednika na nesretnoj ekspediciji Roberta Falcona Scotta Terra Nova na Južni pol 1910.–1913., kao kapetan ekspedicijskog broda Terra Nova. Pratio je Scotta do 150 milja od Polea, ali je poslan natrag da zapovjedi posljednjom pratećom skupinom. Po povratku se ozbiljno razbolio od skorbuta i jedva je preživio. Nakon ekspedicije obilazio je zemlju držeći predavanja i vratio se svojim pomorskim dužnostima kao zapovjednik u ljeto 1914. Prvi svjetski rat proveo je kao kapetan razarača, postavši poznat kao `Evans of the Broke` nakon bitke kod Dovera Tjesnacu 1917. Zapovijedao je krstaricom u Hong Kongu 1921. – 1922., gdje je nagrađen medaljom za svoju ulogu u spašavanju putnika s havarisanog broda Hong Moh, a zatim je proveo nekoliko godina zapovijedajući eskadronom za zaštitu domaćeg ribarstva prije nego što je dobio zapovjedništvo modernog bojnog krstaša HMS Repulse. Kasnije je zapovijedao australskom eskadrilom i afričkom postajom prije nego što je postao glavni zapovjednik, The Nore, jedne od viših matičnih zapovjedništava mornarice; tijekom tog vremena, neuobičajeno za jednog časnika, bio je i rektor Sveučilišta u Aberdeenu. Nakon četiri godine u Noreu, predao je zapovjedništvo početkom 1939. i imenovan je povjerenikom civilne obrane za London tijekom priprema za Drugi svjetski rat; nakon njemačke invazije na Norvešku otputovao je tamo kako bi stupio u vezu s kraljem Haakonom VII., osobnim poznanikom. Ostao je u ulozi civilne obrane tijekom cijelog rata, iako se službeno povukao iz mornarice 1941., a podignut je u čin 1945., sjedeći u Domu lordova kao laburistički član. Rani život Edward Ratcliffe Garth Evans, poznat svojoj obitelji i prijateljima kao `Teddy`, rođen je u Londonu 28. listopada 1880., u mewsu blizu Berkeley Squarea. Bio je drugi od tri sina Franka Evansa i njegove supruge Elize, rođene McNulty. Frank Evans, mladi odvjetnik u Lincoln`s Innu, potjecao je iz velike obitelji iz Lancashirea velškog podrijetla; njegov je otac bio trgovac namirnicama u Oldhamu. Obitelj Elize McNulty bila je irskog podrijetla i živjela je u Deptfordu.[3] Obitelj je pripadala uglednoj srednjoj klasi, ali troje Evansove djece nije se ponašalo pristojno kako bi se moglo očekivati; kad je Edwardu bilo devet godina, on i njegova braća često su lutali daleko u East End, jednom ih je prilikom policija privela nakon krađe. Edward i njegov stariji brat Joe primljeni su u školu Merchant Taylors 1890., kada je imao deset godina, a godinu dana kasnije izbačeni su zbog tučnjava i izostajanja. Zatim je poslan u relativno modernu školu na selu u blizini Croydona, čiji je cilj bio školovanje `problematičnih dječaka`;[4] unatoč tome što je bio najmlađi dječak i često je bio žrtva i čežnjiv za domom, uživao je u ruralnom okruženju i dobro je reagirao na podučavanje. Kasnije je pohađao školu u Maida Valeu gdje je dobio visoke ocjene, ali se vratio svom starom lošem ponašanju; ravnatelj je odgovorio postavivši ga za prefekta, što je Evansa šokiralo u samodisciplini. Postao je jedna od zvijezda škole, s nizom nagrada, prije nego što je napustio s 14 godina.[5] Evans je tražio karijeru na moru, a dok je bio u školi pokušao je, ali nije uspio, dobiti mjesto kadeta na trenažnom brodu Kraljevske mornarice HMS Britannia. Alternative koje su mu se otvarale bile su da ga `natrpa` skupi učitelj i ponovno položi ispit Britannia, ili da pohađa jeftiniji privatni brod za obuku HMS Worcester, koji je uglavnom obučavao časnike za trgovačku mornaricu. Njegov je otac odabrao potonje, a Evans se pridružio Worcesteru u siječnju 1895. Bio je teško maltretiran, ali do sredine druge godine našao je svoje mjesto i stekao reputaciju sposobnog i marljivog - iako još uvijek problematičnog - kadeta. Osvojio je nekoliko nagrada, što je kulminiralo željenom kadeturom mornarice na zadnjoj godini.[6] Kao midshipman Evans je postavljen na krstaricu HMS Hawke u Mediteranu 1897. godine, brod poznat po svojoj besprijekornoj prezentaciji i strogom ponašanju, što nije bilo u potpunosti po Evansovu ukusu. U kolovozu se ozbiljno razbolio od bruceloze, nakon što je popio zaraženo mlijeko, i poslan je kući na tri mjeseca oporavka. Tijekom tog vremena, stekao je trajni fanatizam za fizičkom spremom, hodajući četrdeset ili pedeset milja dnevno i plivajući satima u moru; održavao bi ovo stanje kondicije desetljećima koja dolaze. Nakon povratka na dužnost raspoređen je na bojni brod HMS Repulse, a zatim na šalupu HMS Dolphin, nakon čega je pregledan i položen u čin potporučnika. Zatim je studirao na Kraljevskom mornaričkom fakultetu u Greenwichu, prekinuo wimenovan je na HMS Majestic, gdje je prvi put susreo tadašnjeg poručnika Roberta Falcona Scotta.[7] Prva antarktička ekspedicija, 1902–04 Glavni članak: Discovery Expedition U srpnju 1901., Britanska nacionalna antarktička ekspedicija - `Discovery Expedition` - isplovila je iz Londona na RRS Discoveryju, sa Scottom na čelu. Dio plana za ekspediciju predviđao je pomoćni brod koji bi trebao uslijediti godinu dana kasnije, u slučaju da se Discovery izgubi na Antarktiku; čitajući novinski članak o tome nekoliko mjeseci kasnije, Evans je vidio priliku za avanturu i pisao Sir Clementsu Markhamu, organizatoru ekspedicije. Dvaput se susreo s Markhamom sljedećih tjedana i ostavio snažan dojam. Početkom 1902., Evans je upućen iz mornarice da bude drugi časnik na brodu pomoći, SY Morning, ostarjelom bivšem kitolovcu. Morning je isplovio iz Londona u srpnju 1902., a nakon jake oluje i popravka u Christchurchu na Novom Zelandu, krenuo je prema Antarktiku 6. prosinca u potragu za ekspedicijom u njihovim zimskim prostorijama, negdje u Rossovom moru. Nakon što su stalno radili jugoistočno od rta Adare i uzduž ledene fronte do rta Crozier, granice njihovog dometa potrage, pronašli su poruku od ekspedicije koja ih je usmjerila natrag prema McMurdo Soundu. Ovdje su se susrele dvije posade – dva su broda bila odvojena petnaestak milja leda, što je zahtijevalo duga putovanja saonicama – s Evansom među prvima koji su pozdravili posadu Discoveryja. Tjedan dana kasnije, Scott, Shackleton i Wilson vratili su se sa svog putovanja u unutrašnjost zemlje, bolesni od skorbuta i snježnog sljepila, ali pobjednički dosegnuvši 82°17′S, novi `Najjužnije`. Evans je privatno zabilježio da je to što sam poznavao njih troje `velika stvar u mom životu`. Dok je bio na Antarktiku, Evans je 31. prosinca 1902. promaknut u poručnika. Krajem ožujka 1903. Morningu je naređeno da se vrati, ostavljajući zalihe s Discoveryjem, još uvijek zatvorenim u ledu. Nekoliko članova posade je razmijenjeno, uključujući Shackletona, za kojeg se smatralo da nije dovoljno zdrav da ostane preko zime, iako su osobni sukobi sa Scottom možda igrali ulogu u odluci. Kada se vratio na Novi Zeland, Evans je podnio zahtjev za privremeni angažman na HMS Phoebe stacioniranoj u zemlji, dok je Morning preuređen za još jedno putovanje pomoći, ovaj put u organizaciji Admiraliteta, a ne Kraljevskog geografskog društva. Ponovno je otplovila na jug u studenom, u društvu drugog broda za pomoć, Terra Nova, i susrela Discovery u siječnju 1904. Evans je dobio zaduženje za skupinu ljudi koji su postavljali eksploziv kako bi probili kanal kroz osam milja leda, što su i uspjeli u jedanaest dana, donoseći Discovery neposredno prije udara jake bure. U znak priznanja za njegov rad s ekspedicijom, Scott je nazvao planinu koja gleda na Sound kao Mount Evans. Malo prije nego što je po drugi put isplovio na jug, objavljene su Evansove zaruke s Novozelanđankom, Hildom Russell. Hilda je bila kći T.G. Russell, istaknuti lokalni odvjetnik i nećakinja G.W. Russell, jedan od članova parlamenta za područje Christchurcha.[14] Evans se vratio u Christchurch 1. travnja 1904., a par se vjenčao 13. travnja. U listopadu su se vratili u Englesku, gdje je Evans dobio brončanu polarnu medalju i ponovno se pridružio mornarici, specijaliziravši se za navigacijskog časnika. Godine 1907. nakratko je razmišljao o prijavi da se pridruži Shackletonovoj antarktičkoj ekspediciji, ali je umjesto toga odlučio da je važno provesti više vremena u svojoj pomorskoj karijeri, kako bi izbjegao ograničavanje svojih budućih izgleda. Druga antarktička ekspedicija, 1910–13 Glavni članak: Ekspedicija Terra Nova Godine 1909. Evans je konačno podlegao privlačnosti Antarktika i najavio – uz Markhamov blagoslov – da će organizirati ekspediciju za istraživanje Zemlje kralja Edwarda VII. Planirao je ekspediciju na pol, ali kao sekundarni cilj; `plovidba velikog antarktičkog kontinenta privlačila me mnogo više`.[16] Evans je isprva tražio podršku u Cardiffu za Velšku nacionalnu antarktičku ekspediciju. Otprilike u isto vrijeme, Scott je počeo planirati novu ekspediciju kao odgovor na nedavno dovršenu Shackletonovu ekspediciju Nimroda – njih su dvojica u to vrijeme bili rivali – i čuvši za to, Evans je napustio vlastiti projekt, prebacivši svoja sredstva i podršku na Scotta. Zauzvrat, Scott ga je imenovao drugim zapovjednikom. Evans je donio toliko sponzora Cardiffu i Welsu da je Scott imenovao Cardiff matičnom lukom ekspedicijskog broda, Terra Nova, i postavio Evansa za kapetana. Unatoč tom partnerstvu, njih dvoje nikad nisu bili bliski, a sukob između Scottove suzdržanosti i Evansove otvorenosti naglašen je razlikom u činu i godinama. Scott je kasnije u svom dnevniku opisao Evansa kao nošenog `dječačkim entuzijazmom` i `dobronamjernog, ali užasno sporog za učenje`, smatrajući da je mnogo sposobniji kao mornar nego kao istraživač na kopnu, te da vjerojatno nikada ne bi biti prikladan zapovijedati vlastitom ekspedicijom. Ekspedicija se iskrcala na zapadnoj strani Otok Ross 4. siječnja 1911. [20] na mjestu koje je Scott nazvao Cape Evans u Evansovu čast [21]. Evans se pridružio glavnoj grupi na obali, ostavljajući Terra Novu u rukama poručnika Harryja Pennella, i radio je na uspostavljanju niza skladišta duž Velike ledene barijere za korištenje Polarnoj ekspediciji kasnije tijekom godine. Nakon zimovanja u kolibi Cape Evans, grupa se počela pripremati za glavno putovanje u kolovozu i rujnu. Evans je dobio zapovjedništvo nad motorističkom skupinom, koja je trebala otići prva, vodeći četiri čovjeka i dvije motorne sanjke na gusjenicama južno do barijere sa zalihama za glavnu ekspediciju, koja bi slijedila sa psima i ponijima. U tom slučaju, motorne sanjke nisu radile prema planu; motori su se pokazali nepouzdanima, često su se odbijali pokrenuti dok se ne zagriju ili su se zaustavljali nakon kratke udaljenosti. Prvi se trajno pokvario 30. listopada, pet dana nakon početka, a drugi je uslijedio dan kasnije. Četiri čovjeka reorganizirala su svoje terete i krenula prema jugu vukući jedne sanjke sa 740 funti (340 kg) opreme i zaliha. Uspjeli su približno istom brzinom kao i prije sloma, a spojili su se šest dana prije glavne skupine, koja ih je sustigla 21. studenog. Dvojica Evansovih članova (motomehaničar i pomoćnik) vratili su se na sjever, a Motor Party je reorganiziran u `Man-hauling Party`. s Evansom predvođenim načelnikom Stokerom Lashlyjem, kirurgom-poručnikom Atkinsonom i C. S. Wrightom, kanadskim fizičarom. Grupa je napredovala sve do 5. prosinca, kada ih je četiri dana zaustavila mećava, radeći na zalihama, ali nisu mogli pritisnuti prema jugu. Preostali poniji iz glavne ekspedicije morali su biti ustrijeljeni prije nastavka. Po dolasku na ledenjak Beardmore 10. prosinca, njihovom rutom izvan Barrier-a, grupe pasa također su poslane natrag, ostavljajući cijelu ekspediciju da ih vuku ljudi.[24] U tom trenutku, ekspediciju su činile tri grupe od po četiri čovjeka, a svi su vukli svoje saonice. Međutim, dvije su skupine bile relativno odmorne, dok su Evans i Lashly vukli sanjke od 1. studenog. To se počelo odavati, a grupa je zaostajala i izazivala napetosti sa Scottom, koji je postajao frustriran i nestrpljiv zbog Evansove percipirane nepažnje i neorganiziranosti.[25] Dana 20. prosinca, prva prateća grupa se vratila, ostavljajući osam ljudi da jure dalje; Evansov tim je reorganiziran tako da se sastoji od njega, poručnika Bowersa, Lashlyja i podčasnika Creana. Dana 3. siječnja, Scott je objavio da Evans neće nastaviti do pola, već da će povesti svoj tim, Posljednju podršku, natrag na sjever. Evans je to privatno pripisao svojoj fizičkoj iscrpljenosti - on i Lashly su vukli natovarene sanjke šest stotina milja do ove faze - i stoički je bilježio njegove reakcije, iako ga je Bowers opisao kao `strašno isječenog`.[26] Grupe su se emocionalno razišle 4. siječnja, a Evans, Lashly i Crean okrenuli su se natrag, samo 160 milja (260 km) od Pola - Bowers je ostao s glavnom skupinom.[27] Putovanje natrag bilo je teško, jer su do ove točke sanjkama upravljali četveročlani timovi, a smanjenje na troje ih je znatno usporilo. U pokušaju da uštede nekoliko dana, grupa se spustila s visoravni sanjkajući se nekoliko stotina stopa niz duboko ispucane Shackleton Icefalls na ledenjak Beardmore, umjesto da se sporije i sigurnije penje niz planinu. Trojica su izašla pretučena, ali bez većih ozljeda, unatoč tome što su dostigli brzine koje je Evans procijenio na blizu šezdeset milja na sat. [28] Međutim, kada se našao na ledenjaku, Evans je počeo patiti od ozbiljnih fizičkih problema. U početku je patio od snježnog sljepila, zbog čega nije mogao jasno vidjeti, a kasnije su se počeli razvijati rani znakovi skorbuta. Ti su se znakovi brzo umnožili, ostavljajući ga oslabljenim i stalno u jakim bolovima, a u roku od nekoliko tjedana stanje mu se pogoršalo do te mjere da su ga na sanjkama vukli Lashly i Crean.[29] Evans je bio jedini koji je razvio skorbut do tog stupnja, a izneseni su brojni argumenti o razlogu. Međutim, čini se vjerojatnim da je glavni uzrok tome što je, za razliku od drugih istraživača, Evans očito pokušao izbjeći jesti meso tuljana (osobito tuljanovu jetru) tijekom zime, koje nije volio, ali je bilo bogat izvor vitamina C.[30] ] Kao što je njegov suputnik Frank Debenham rekao mnogo godina kasnije, `Teddy je stvarno bio vrlo nestašan dječak i nije htio jesti svoje meso tuljana`.[31] Dana 13. veljače, Evans im je pokušao narediti da ga napuste, ali oni su to odbili, što je Evans kasnije nazvao `prvim i posljednjim putom da moje naredbe kao mornaričkog časnika nisu poslušane`.[32] Napokon su bili prisiljeni da stanu zbog mećave 17. veljače, trideset pet milja od baznog logora u Hut Pointu, kada je postalo jasno da dvojica muškaraca više neće moći vući sanjke. Lashly je ostao paziti na Evansa dok je Crean krenuo prema sjeveru; nakon osamnaest sati hodanja, stigao je do kolibe gdje je sreo Atkinsona wipomoćnik i tim pasa. Krenuli su na jug čim se vrijeme razvedrilo, pronašavši Evansa na samrti i pažljivo ga vratili u logor. Stigao je tamo nekoliko dana prije nego što se Terra Nova vratila, i vraćen je na brod kako bi ga njegovali da ozdravi. Ostao je vezan za krevet do travnja, kada je stigao na Novi Zeland.[33] Nakon što je upoznao Amundsena, koji se nedavno vratio s Poljaka, i nakon što se ponovno ujedinio sa svojom ženom, Evans se vratio u Englesku, gdje je proveo sjeverno ljeto 1912. oporavljajući se i prikupljajući sredstva za Ekspediciju. Tamo je upoznao kralja Georgea V. koji ga je unaprijedio u čin zapovjednika. Vraćajući se na jug kasnije tijekom godine, Evans je zapovijedao Terra Novom na njenom putu pomoći; stigao je u McMurdo Sound 18. siječnja, na godišnjicu Scottova dolaska na pol, da bi ga dočekala vijest o smrti polarne grupe. Zabilježivši svoju `ogromnu tugu` zbog te vijesti, Evans je preuzeo formalno zapovjedništvo nad ekspedicijom umjesto Scotta i organizirao konačni odlazak ekspedicije s kontinenta. Evansova žena, Hilda, razboljela se od peritonitisa na brodu Oranto 14. travnja 1913. dok je bila na putu za Englesku sa svojim mužem nakon njegova povratka sa Scottove druge i sudbonosne ekspedicije. Operirao ju je brodski liječnik 15. travnja. Kad je brod stigao do Napulja 17., pri svijesti je ostala na brodu, ali nakon što se vratila na more, umrla je u ponoć 18. travnja.[35] Hilda je pokopana u Toulonu u Francuskoj. Spomenik Hildi Evans nalazi se na groblju Linwood, Bromley, Christchurch, Novi Zeland u bloku 46, parcela 205 – grob obitelji Russell. Godine 1921. Evans je preko Collinsa objavio izvještaj iz prve ruke o ekspediciji Terra Nova pod naslovom South With Scott. Godinama nije tiskana, knjiga je privukla zanimanje kako se približavala stota obljetnica Ekspedicije i preispitana je iz kontrarevizionističke perspektive, ponajviše od strane Karen May iz Scott Polar Institute [potrebno pojašnjenje] Prvi svjetski rat Nakon službe na Antarktiku, Evans je imao uspješnu pomorsku karijeru, služeći na početku Prvog svjetskog rata 1914. u činu zapovjednika. Dana 20. travnja 1917., dok je bio u noćnoj patroli Dover Barage blizu Goodwin Sandsa, zapovijedao je razaračem HMS Broke u akciji protiv šest njemačkih razarača Kaiserliche Marine koji su počeli bombardirati Dover. Zajedno s HMS Swiftom, Evans je sudjelovao u njemačkim razaračima u onome što je postalo poznato kao bitka za Dover Strait. Torpedo s HMS Swift potopilo je jedan od neprijateljskih razarača G85. Zatim je Broke namjerno udario u drugi, G42, gotovo ga prepolovivši. Dva broda su se zaključala i neko vrijeme je na Brokeovoj palubi trajala bliska borba dok se Broke nije uspio osloboditi. Njemački razarač je potonuo dok su preostali njemački ratni brodovi pobjegli. Teško oštećeni Broke je odvučen kući, dok se slično oštećeni Swift sam vratio. Ova akcija mu je omogućila trenutačno unapređenje u čin kapetana, nagradu DSO-a, i učinila Evansa popularnim herojem, slavljenim u britanskom tisku kao `Evans sa bankrota`. Evans je opisao svoje aktivnosti u Doverskoj patroli u svojoj knjizi Keeping the Seas (1920). Evans je oženio Norvežanku Elsu Andvord 1916., s kojom je imao dvoje djece: Richarda Evansa, 2. baruna Mountevansa (rođen 1918.) i Cdr the Hon Edwarda Evansa (rođen 1924.), a oboje su ostavili djecu. Međuratna služba Admiral Sir Edward Evans 1944 Dok je zapovijedao HMS Carlisle na kineskoj postaji, Evans je spasio 200 preživjelih iz SS Hong Moh. Njegovi postupci, uključujući plivanje kako bi dao smjer na brodu koji tone, donijeli su mu nekoliko nagrada za spašavanje života. U veljači 1928. promaknut je u kontraadmirala koji zapovijeda Flotom Kraljevske australske mornarice (službeno pod nazivom `Kontraadmiral koji zapovijeda HM Australskom eskadrilom`). U studenom 1932. postao je viceadmiral. Bio je glavni zapovjednik Afričke postaje i zamjenik visokog povjerenika britanskih protektorata Bechuanaland, Swaziland i Basutoland od 1933. do 1935. Služio je kao glavni zapovjednik, The Nore, operativnog zapovjednog položaja Kraljevske mornarice baziran u Chathamu u Kentu, od 1935. do 1939. i promaknut je u admirala u srpnju 1936. Evans je 1935. unapređen u viteza zapovjednika Reda kupanja (KCB), a 1937. imenovan je vitezom milosti Reda svetog Ivana Jeruzalemskog (KGStJ). Drugi svjetski rat Opozvan 1939., sljedeće godine Evans je sudjelovao u norveškoj kampanji, nakon čega se povukao iz Kraljevske mornarice 9. siječnja 1941. Tijekom ostatka Drugog svjetskog rata služio je kao londonski regionalni povjerenik za civilnu obranu.[1] Dana 12. studenog 1945. imenovan je peerom kao barun Mountevans, od Chelseaja u okrugu London. [36] [37] Bio je rektor Sveučilišta u Aberdeenu od 1936. do 1942. godine. Odlazak u mirovinu Dana 4. ožujka 1947. Mountevans je bio na norveškom brodu, MV Bolivar, kada se prelomio na dva dijela i nasukao se na obali Kish 13 kilometara s otoka Dalkey. Njega i 44 drugih na brodu spasili su čamci za spašavanje Dún Laoghaire i Howth RNLI.[38][39] Godine 1947. Evans je predsjedao odborom za formalizaciju pravila profesionalnog hrvanja u Velikoj Britaniji. Ta su pravila postala poznata kao pravila admirala-lorda Mountevansa.[potreban citat] Evans je umro u Norveškoj 20. kolovoza 1957. Pokopan je na obiteljskoj parceli na groblju Vår Frelsers gravlund u Oslu.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Džejms Kuk (engl. James Cook; Marton, 7. novembar 1728 — 14. februar 1779) je bio engleski istraživač, moreplovac i kartograf. Obavio je tri putovanja na Pacifik, tačno obeleživši mnoga područja i prvi put zabeleživši nekoliko ostrva i obala na morskim mapama. Njegovi najveći doprinosi su otkriće istočne obale Australije i njeno osvajanje u korist Velike Britanije, otkriće Havaja i prvo oplovljavanje i kartografisanje Njufaundlenda i Novog Zelanda. Detinjstvo i mladost Spomen ploča kapetana Džejmsa Kuka u blizini kuće u kojoj je stanovao Džejms Kuk je rođen u skromnoj porodici u Martonu u Severnom Jorkširu, blizu današnjeg grada Midlsbroa. Kuk je bio jedno od petoro dece majke Grejs i Džejmsa starijeg, škotskog imigranta, radnika na farmi. Kao dete Džejms se s porodicom preselio na farmu Ejri Holm u Grejt Ejton, gde se školovao u lokalnoj školi (koja je danas muzej), a njegovo obrazovanje finansirao je očev poslodavac. U 13 godina počeo je da radi s ocem, koji je upravljao farmom. Godine 1745, kad je imao 16 godina, Kuk je napustio kuću da bi radio kao kalfa u jednom dućanu u ribarskom selu Stejt. Prema legendi Kuk je osetio žudnju za morem gledajući ga kroz izlog dućana. Posle godinu i po dana u Stejtu, vlasnik radnje (G. Anderson) smatrao je da Džejms nije za trgovca. Odveo ga je u obližnji lučki grad Vitbi i upoznao ga s Džonom i Henrijem Vokerom. Oni su bili poznati lokalni brodovlasnici i Kvekeri, a bavili su se prevozom uglja. Kuk se zaposlio kao pripravnik pomorski trgovac u maloj floti koja je razvozila ugalj engleskom obalom. Prvi posao bio mu je na brodu Freelove, i nekoliko godina je proveo na ovom i drugim brodićima ploveći između reke Tajn i Londona. Zbog ovog posla Kuk se posvetio studiranju algebre, trigonometrije, pomorstva i astronomije, veštinama koje su mu bile potrebne kada jednog dana bude komandovao brodom. Kad se okončao njegov trogodišnji pripravnički staž, Kuk je počeo da radi na trgovačkim brodovima na Baltičkom moru. Uskoro je napredovao kroz mornaričke rangove, da bi 1752. bio postavljen za prvog oficira (zaduženog za navigaciju) na ugljarici Friendship. Godine 1755. ponuđeno mu je da preuzme komandu nad brodom, ali on se dobrovoljno prijavio u Britansku kraljevsku mornaricu. Godine 1755, Kraljevina Velika Britanije je se naoružavala za Sedmogodišnji rat. Kuk je shvatio da će brže napredovati u karijeri u vojnoj službi. Međutim, to je zahtevalo lagano napredovanje kroz mornaričku hijerarhiju, pa je 17. juna počeo kao mornar prve klase na jedrenjaku Eagle pod komandom kapetana Hjua Palisera. Uskoro je unapređen u prvog oficira. Porodični život Kuk se oženio Elizabetom Bats, kćerkom jednog od njegovih mentora, 21. decembra, 1762. Bračni par je imao šestoro dece: Džejmsa (1763—1794), Natanijela (1764—1781), Elizabet (1767—1771), Džozefa (1768—1768), Džordža (1772—1772) i Hjua (1776—1793). Kada nije bio na moru, Džejms Kuk je živeo u Ist Endu u Londonu. Odlazio je u crkvu svetog Pavla u Šadvelu, gde je njegov sin kršten. Početak karijere u Kraljevskoj mornarici Kukova karta Njufaundlenda iz 1775. Za vreme Sedmogodišnjeg rata, Kuk je učestvovao u opsadi grada Kvebeka pre bitke na Abrahamovoj zaravni 1759. Pokazao je talenat za kartografiju i bio je zadužen za snimanje ušća Sen Lorena za vreme opsade, omogućivši generalu Džejmsu Vulfu da izvede svoj skriveni napad na Abrahamovoj zaravni. Kukova geodetska veština se pokazala korisnom u 1760-im, kada je snimio razuđene obale Njufaundlenda. Kuk je snimio severni odsek 1763. i 1764, južnu obalu između poluostrva Burin i Rta Rej 1765. i 1766, a zapadnu obalu 1767. Za pet godina provedenih na Njufaundlendu Kuk je sačinio detaljne i tačne mape ostrvskih obala; i pomoglo mu da razvije veštinu praktične geodezije, često u nepovoljnim uslovima, što je izazvalo pažnju Admiraliteta i Kraljevskog društva u ključnom momentu kako njegove lične karijere tako i britanskih prekomorskih istraživanja. Kukovi značajni doprinosi mogu se pripisati kombinaciji njegove izvanredne veštine u moreplovstvu, nadmoćne geodetske i kartografske veštine, hrabrosti u istraživanju opasnih mesta da bi proverio činjenice (npr. uplovljavanje u Antarktički polarni krug i istraživanje Velikog koralnog grebena), sposobnosti da vodi ljude u nepovoljnim uslovima i smelosti kako u obimu istraživanja tako i u želji da prekorači uputstva koja mu je davao Admiralitet. Prvo putovanje (1768—1771) Godine 1766, Kraljevsko društvo je angažovalo Kuka da otputuje na Pacifik da bi posmatrao prolazak Venere pored Sunca. Kuk je dobio čin poručnika i preuzeo komandu nad brodom Endeavour (Nastojanje). Isplovio je iz Engleske 1768, obišao rt Horn i nastavio na zapad preko Pacifika da bi stigao na Tahiti 13. aprila 1769, gde su posmatranja trebalo da se obave. Prolazak Venere je trebalo da se desi 3. juna, a u međuvremenu je Kuk izgradio malu tvrđavu i opservatoriju. Astronom kome je poveren ovaj zadatak bio je Čarls Grin, pomoćnik nedavno postavljenog kraljevskog astronoma Nevila Maskelajna. Prvenstvena svrha posmatranja bila je da se obave merenja koja bi se koristila za što tačnije izračunavanje udaljenosti Venere od Sunca. Ako bi se ovo postiglo, onda bi se udaljenost drugih poznatih planeta mogla izračunati na osnovu njihovih relativnih orbita. Na dan posmatranja prelaska, Kuk je zapisao: „Subota 3. Ovaj dan se pokazao tako povoljan za našu svrhu kako se samo poželeti može, ni oblačka na nebu a vazduh je bio potpuno čist, tako da smo imali sve mogućnosti kakve smo poželeli u posmatranju prelaska planete Venere preko Sunčevog diska: vrlo smo jasno videli atmosferu ili tamnu senku oko planete koja je prilično ometala merenje tačnog vremena kontakta. Dr Solander je posmatrao kao i Mr Grin i ja, i naša merenja su se razlikovala mnogo više nego što se moglo očekivati...” Na opšte razočarenje, odvojena merenja Grina, Kuka i Solandera razlikovala su se više od predviđene margine greške. Njihovi aparati su bili adekvatni standardima tog vremena, ali podaci nisu mogli eliminisati greške. Kada su njihovi rezultati kasnije upoređeni s rezultatima iz drugih opservatorija, koje su isti događaj merile na drugim mestima, čist rezultat nije bio tako ubedljiv niti tačan kako su se nadali. Kada su posmatranja završena, Kuk je isplovio da izvrši drugi zadatak putovanja: da istraži južni Pacifik i pokuša da pronađe znake pretpostavljenog južnog kontinenta Terra Australis. Kraljevsko društvo, a posebno Aleksander Dalrimpl, verovalo je da kontinent postoji, mada je Kuk imao lične sumnje u ovoj stvari. Uz pomoć tahićanskog navigatora Tupaje, koji je imao bogato znanje o pacifičkoj geografiji, Kuk je uspeo da stigne do Novog Zelanda, i tako je bio tek drugi Evropljanin u istoriji koji je to uradio (posle Abela Tasmana više od stoleća ranije, 1642). Kuk je kartografisao čitavu obalu Novog Zelanda, napravivši samo neke manje greške. Otkrio je i moreuz koji je odvajao Severno od Južnog ostrva i nazvao ga Kukov moreuz, koji Tasman nije video. Zatim je zaplovio na zapad u nameri da dođe do Van Dimenove zemlje (danas Tasmanija, koju je ranije ugledao Tasman) da bi ustanovio da li je ovo kopno deo legendarnog južnog kontinenta. Bili su, međutim, prinuđeni da uzmu mnogo severniji kurs zbog jakih vetrova, sve dok jednog jutra nisu nisu ugledali kopno koje je Kuk nazvao Point Hiks. Kuk je izračunao da Van Dimenova zemlja mora da leži južnije, ali otkrivši obalu koja je išla jugozapadno, zapisao je svoju sumnju da je ovo kopno povezano s njom. Ova tačka je u stvari bila jugoistočna obala australijskog kontinenta, pa je njegova ekspedicija bila prva poznata evropska ekspedicija koja je stigla na istočnu obalu Australije. U svom dnevniku, Kuk je ovako zabeležio taj događaj: „Najjužnija tačka zemlje koju smo ugledali, koja se od nas protezala W1/4S procenio sam da leži na širini 38°..0` S° i dužini 211°..07` W t od griničkog meridijana. Nazvao sam je Point Hiks, jer je poručnik Hiks bio prvi koji je otkrio ovu zemlju .” U brodskom dnevniku upisano je da se to desilo u četvrtak 19. aprila, 1770. Kuk, međutim, nije izvršio potrebna podešavanja kada je pre toga prešao 180. meridijan geografske dužine, pa je stvarni dan po kalendaru bio petak, 20. april. Smatra se da je zemlja koju su oni ugledali mesto koje leži na otprilike pola puta između današnjih gradova Orbosta i Malakute na jugoistočnoj obali države Viktorija. Kasnija snimanja terena, urađena 1843, ignorisala su ili zanemarila raniji Kukov naziv ovog mesta, koja je dobilo ime Rt Everard. Na 200-godišnjicu otkrića, obali je zvanično vraćeno ime Point Hiks. Spomen ploča na spomeniku kapetanu Kuku, Korner Bruk, Njufaundlend Endevor je nastavio da plovi prema severu duž obale, s kopnom na vidiku, pa je Kuk kartografisao i davao imena mestima kraj kojih je prolazio. Nešto više od nedelju dana kasnije, prošli su pored dugačkog ali niskog zatona, i kada su stigli do njega ukotvili su se na niskom rtu sa peščanim dinama. Ovde je, 29. aprila, Kuk s posadom prvi put kročio nogom na kontinent, na mesto koje se danas zove Kurnel. Kuk je prvo nazvao zaliv Stingaree Bay (zaliv raža) jer ih je tu bilo mnogo; naziv je kasnije promenjen u Botanist Bay i konačno u Botany Bay po jedinstvenim vrstama koje su otkrili botaničari Džozef Benks, Danijel Solander i Herman Špering. Neki su, naročito Džozef Benks, tvrdili da je ovo prvo mesto iskrcavanja pogodno za osnivanje prvog naselja i britanske kolonijalne predstraže. Međutim, skoro osamnaest godina kasnije, kada je kapetan Artur Filip s Prvom flotom došao početkom 1788. da uspostavi predstražu i osnuje kažnjeničku koloniju otkrio je da zaliv i okolina ne odgovaraju slici koja im je opisana. Umesto toga, Filip je naredio da se presele u pristanište nekoliko kilometara na sever, koje je Kuk nazvao Port Džekson, ali ga nije dalje istraživao. U ovoj luci na mestu koje je Filip nazvao Sydney Cove podignuta je naseobina Sidnej. Naselje je neko vreme kasnije najčešće nazivano Botani Bej. Naučnici ekspedicije započeli su prvu evropsku naučnu dokumentaciju australijske faune i flore. Za vreme iskrcavanja Kuk je susreo i australijske starosedeoce, aboridžine. Kad je brod uplovio u luku, primetili su aboridžine s obe strane zaliva. Oko 2 sata popodne bacili su sidro u blizini od šest do osam koliba. Dva aboridžina, mlađi i stariji čovek, došli su do broda. Odbili su Kukove poklone. Jedna musketa je opalila preko njihovih glava, lakše ranivši starca, pa je on pobegao prema kolibama. Vratio se s drugim ljudima koji su počeli da bacaju koplja na Kukove ljude, ali ih nisu povredili. Pobegli su kada su još dve salve ispaljene. Odrasli su pobegli, ali je Kuk našao nekoliko dece u kolibama, i ostavio nekoliko ogrlica kao znak prijateljstva. Kuk je nastavio putovanje na sever, praveći mape obale. Kada je Endevor prelazio preko jednog spruda u Velikom koralnom grebenu, 11. juna, 1770. dogodila se nesreća. Brod je ozbiljno oštećen i njegovo putovanje je odloženo za gotovo sedam nedelja dok nisu izvršene popravke na plaži (u blizini dokova današnjeg Kuktauna), na ušću reke Endevor. Boraveći ovde, Benks, Špering i Solander su sakupili prve veće kolekcije australijske flore. Susreti posade s lokalnim aboridžinima bili su uglavnom miroljubivi; od grupe ovde okupljene naziv „kangaroo“ će ući u engleski jezik, a došlo je od lokalnog naziva za „sivog kengura“. Kada je opravka završena putovanje je nastavljeno, prolazom pored najsevernije tačke – rta Kejp Jork a zatim plovidbom kroz moreuz Tores između Australije i Nove Gvineje, kojim je 1604. plovio Luis Vaes de Tores. Do ove tačke putovanja Kuk nije izgubio ni jednog čoveka od skorbuta, značajno i praktično nečuveno postignuće na dugim plovidbama 18. veka. Poštujući politiku Kraljevske mornarice iz 1747. Kuk je terao svoje ljude da jedu limun, pomorandže i kiseli kupus. U to vreme se znalo da loša ishrana izaziva skorbut, ali se nije znalo da je krivac za to nedostatak vitamina C. Kuk je nastavio da plovi za Bataviju, glavni grad Holandske kolonije Istočne Indije, zbog popravke broda. Batavija je bila poznata kao žarište malarije, i pre nego što su se vratili kući 1771, mnogi iz Kukove posade su podlegli ovoj i drugim bolestima, kao što je dizenterija; među njima su bili tahićanski vrač Tupaja, Benksov sekretar i kolega naučnik Finac Herman Špering, astronom Čarls Grin i ilustrator Sidni Parkinson. Kuk je nazvao Ostrvo Špering na obali Novog Zelanda u čast Hermana Šperinga i njegovog rada na putovanju. Endeavour, njegov brod sa prvog putovanja, pozajmiće kasnije ime spejs-šatlu Endeavour, kao i reci Endevor u Australiji. Kukovi dnevnici su objavljeni po njegovom povratku, i on je postao neka vrsta heroja u naučnim krugovima. Među običnom publikom, međutim, veći heroj bio je aristokratski botaničar Džozef Benks. Benks je čak pokušao da preuzme komandu nad Kukovim drugim putovanjem, ali se povukao pre nego što je putovanje počelo. Južno-pacifičke maršrute putovanja kapetana Kuka. Prvo putovanje je prikazano crveno, drugo zeleno, treće plavo. Drugo putovanje (1772—1775) Uskoro posle povratka Kuk je postavljen za komandanta (tačnije „Master and Commander“ – gospodara i komandanta). Još jednom ga je Kraljevsko društvo angažovalo da traži mitsku Terra Australis. Na svom prvom putovanju Kuk je pokazao, obilaskom Novog Zelanda, da on nije deo veće kopnene mase na jugu; a iako je kartografisanjem gotovo čitave istočne obale Australije pokazao da se radi o velikom kontinentu, pretpostavljalo se da Terra Australis leži još dalje na jug. Uprkos suprotnim dokazima, Dalrimpl i ostali iz Kraljevskog društva još su verovali da ogroman južni kontinent postoji. Kuk je na ovom putovanju komandovao brodom Resolution, dok je Tobijas Furno komandovao drugim brodom, Adventure. Kukova ekspedicija oplovila je svet na vrlo niskoj južnoj geografskoj širini, i bila je među prvima koja je prošla Antarktički polarni krug 17. januara 1773, došavši do 71°10` južno.[1] Takođe je otkrio Južna Džordžija i Južna Sendvička ostrva. U antarktičkoj magli Resolution i Adventure su se razdvojili. Furno je krenuo na Novi Zeland, gde je izgubio nekoliko ljudi u borbi s Maorima, i kasnije otplovio za Britaniju, dok je Kuk nastavio da istražuje Antarktik. Kuk je bio vrlo blizu kopna Antarktika, ali se vratio nazad prema Tahitima da obnovi zalihe na brodu. Ponovo je krenuo na jug u još jednom bezuspešnom pokušaju da otkrije pretpostavljeni kontinent. Na ovo putovanje Kuk je poveo mladog Tahićanina Omaja, koji se pokazao kao slabiji poznavalac Pacifika od Tupaje, koji ga je pratio na prvom putovanju. U povratku Kuk se iskrcavao na Prijateljska ostrva, Uskršnja ostrva i Vanuatu, 1774. Njegovi izveštaji po povratku kući nisu potvrdili popularni mit o Terri Australis. Još jedno dostignuće drugog putovanja je uspešno korišćenje K1 hronometra koji je omogućio tačno merenje geografske dužine. Po povratku, Kuk je unapređen u mornarički čin kapetana, a dodeljena mu je i počasna penzija Kraljevske mornarice (kao oficiru u Grinič bolnici). Ali Kuk se nije mogao odvojiti od mora. Cilj trećeg putovanja bio je da se pronađe Severozapadni prolaz. Kuk je trebalo da otplovi na Pacifik i da ploveći istočno dođe do Atlantika, dok je istovremeno putovanje trebalo da se obavi suprotnim pravcem. Treće putovanje (1776—1779) Na svom poslednjem putovanju Kuk je još jednom komandovao brodom Resolution, dok je kapetan Čarls Klark komandovao brodom Discovery. Putovanje je navodno planirano da bi se Omaj vratio na Tahiti; tako je bar javnost verovala, pošto je Omaj bio omiljena atrakcija u Londonu. Pošto je vratio Omaja, Kuk je zaplovio na sever i 1778. postao prvi Evropljanin koji je posetio Havajska ostrva, koja je on nazvao „Sendvička ostrva“ po četvrtom grofu od Sendviča, tadašnjim prvim lordom Admiraliteta. Postoje rasprave među savremenim istoričarima da se Kukov dolazak na današnje Veliko ostrvo Havaji poklopio igrom sudbine s periodom obožavanja polinezijskog boga Lonoa. Zaista, oblik Kukovog broda Resolution (naročito jarboli, jedra i ostala oprema) podsećali su na izvesne artefakte koji su bili deo ceremonije obožavanja. I Kukova maršruta oko ostrva u smeru suprotno od kazaljki na satu pre nego što se iskrcao, podsećala je na procesiju koja se takođe kretala suprotno od kazaljki na u obilasku ostrva za vreme proslave posvećene Lonou. Zato su, veruje se, Kuka (a delom i posadu) domoroci deifikovali, prema njemu su se ponašali s najvećim mogućim poštovanjem i smatrali ga inkarnacijom samog Lonoa. Odatle je Kuk otplovio na istok da istraži obalu Severne Amerike, gde se iskrcao u blizini jednog sela Prvih naroda u Jukutu u tesnacu Nutka na ostrvu Vankuver, iako je i ne znajući prošao moreuzom Huan de Fuka. On je istražio i kartografisao obalu od Kalifornije, pa sve do Beringovog moreuza, otkrivši usput današnji Kukov zaton na Aljasci. Beringov moreuz se pokazao neprohodnim, iako je Kuk nekoliko puta pokušavao da ga prođe. Kuk je na ovom putovanju postao izuzetno nezadovoljan, a verovatno je počeo da pati i od stomačne bolesti; pretpostavlja se da je takvo njegovo stanje dovelo do nerazumnog ponašanja prema posadi, kao kad ih je terao da jedu meso morža, koje nije bilo za jelo. Kuk se vratio na Havaje 1779. 14. februara u Kealakekua zalivu, neki Havajci su ukrali nekoliko Kukovih čamaca. Naravno, pošto je krađa bila česta na Tahitiju i drugim ostrvima, hteo je da uzme taoce dok se ukradeni čamci ne vrate. U stvari, imao je nameru da kao taoca uzme poglavicu Havaja, Kalaniopu`ua. Međutim, njegova stomačna bolest i izuzetno nerazumno ponašanje izazvali su prepirku s velikom grupom Havajaca koji su se okupili na plaži. U okršaju je ispaljeno nekoliko hitaca na Havajce, a Kuk je pretučen motkama i smrtno ranjen. Veruje se da je Kukov povratak na Havaje van perioda obožavanja Lonoa (Makahiki) — koji je bio simbol mira — a u sezoni rata (Tu Matauenga) verovatno poremetio ravnotežu i podstakao atmosferu mržnje i izazvao napad domorodaca. Pošto se nije razumeo u gramzivu domorodačku diplomatiju i lokalna shvatanja, Kuk je možda nepažljivo doprineo tenzijama koje su doveli do njegove smrti. Poštovanje koje su kapetanu Kuku ukazivali domoroci pokazalo se tako što su njihove poglavice i starci uzeli njegovo telo (verovatno delom zbog kanibalizma, iako takva tvrdnja ostaje sporna), a njegovo meso je odvojeno od kostiju i ispečeno. Neki Kukovi ostaci su kasnije vraćeni Britancima da bi bili sahranjeni u moru. Klark je preuzeo ekspediciju i pokušao još jednom da prođe kroz Beringov moreuz. Resolution i Discovery su se konačno vratili kući 1780. godine. Kukove beleške sa ovog putovanja dovršio je kapetan Džejms King. Kukovi štićenici Veći broj mlađih oficira koji su služili pod kapetanom Kukom ostvarili su značajne karijere. Vilijam Blaj, Kukov šef posade, dobio je komandu nad brodom Baunti 1787. da bi otplovio na Tahite i doneo hlebno drvo. Vilijam Blaj je najpoznatiji po pobuni svoje posade koja ga je oterala s broda 1789. (Videti: Pobuna na brodu Baunti). Kasnije je postao guverner Novog Južnog Velsa, gde je takođe izazvao jednu pobunu — jedini primer oružane pobune u australijskoj istoriji. Džordž Vankuver, jedan od Kukovih kadeta, kasnije je vodio ekspediciju do pacifičke obale Severne Amerike od 1791. do 1794. Džordž Dikson je plovio s Kukom u trećoj ekspediciji, a kasnije je komandovao sopstvenom. Kukovo nasleđe Jedanaestogodišnja putovanja Džejmsa Kuka vodama Pacifika mnogo su doprinela evropskom upoznavanju ovog područja. Nekoliko ostrva kao što su Uskršnje ostrvo i Sendvička ostrva (Havaji) prvi put su Evropljani otkrili, a najveći njegov doprinos su mnogo tačnije navigacione karte velikih područja Pacifika. Da bi se stvorile pouzdane mape trebalo je poznavati geografsku širinu i dužinu. Pomorci su mogli da izračunavaju tačnu širinu vekovima merenjem ugla sunca ili zvezda na horizontu pomoću sekstanta. Ali dužina je bila mnogo teža za merenje zato što je zahtevala precizno znanje o vremenskim razlikama između pojedinih tačaka na površini zemlje. Zemlja se okrene za 360 stepeni oko svoje ose za 24 časa; tačno vreme je 23 časa, 56 minuta i 4,091 sekundi. To znači da se svaki sat konvertuje u oko 15 stepeni, a 1 stepen u 4 minuta. Kuk je otkrio da izračunavanjem vremenske razlike od početne do završne tačke, određene u podne, koristeći položaj sunca u zenitu, čovek može da izvede razliku u geografskoj dužini. Kuk je izveo tačna merenja geografske dužine za vreme svog prvog putovanja zahvaljujući svojoj pomorskoj veštini, pomoći astronoma Čarlsa Grina i korišćenjem novih tabela objavljenih u Nautičkom almanahu, koji je omogućio kalkulacije korišćenjem Meseca i sedam odabranih zvezda. Na svom drugom putovanju Kuk je koristio K1 hronometar koji je napravio Larkum Kenedi, koji je bio veličine džepnog sata. On je bio kopija H4 sata koji je napravio Džon Harison, a to je bio prvi sat koji je pokazivao tačno vreme na moru, kada je korišćen na brodu Deptford`s na putovanju za Jamajku, 1761-1762. Bilo je i nekoliko umetnika na Kukovom prvom putovanju. Sidni Parkinson je napravio 264 crteža do svoje smrti pri kraju putovanja. Oni su bili od izuzetnog značaja za britanske botaničare. U Kukovom drugom putovanju bio je Vilijam Hodžs, koji je napravio poznate pejzaže Tahitija, Uskršnjeg ostrva i drugih mesta. Kuka su pratili brojni naučnici, čija su posmatranja i otkrića bila značajna. Džozef Benks, botaničar, bio je na prvom putovanju s kolegom Danijelom Solanderomom iz Švedske. Oni su sakupili preko 3.000 biljnih vrsta. Benk je bio najveći zagovornik naseljavanja Australije. Strasni istraživač, Kuk je bio i prvi Evropljanin koji je imao brojne susrete s raznim narodima Pacifika. Plovio je na mnoga ostrva blizu Filipina, pa čak i na manja udaljena ostrva južnog Pacifika. Tačno je zaključio da postoje veze između svih naroda Pacifika, iako su bili međusobno udaljeni velikim morskim prostranstvima. Prva visokoškolska institucija u Severnom Kvinslendu u Australiji nazvana je po njemu, a Univerzitet Džejms Kuk je otvoren u Taunsvilu 1970. Brojne druge institucije, geografski pojmovi i mesta odražavaju značaj Kukovog doprinosa geografiji.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Miloš Crnjanski (Čongrad, 26. oktobar 1893 — Beograd, 30. novembar 1977) je bio srpski književnik i jedan od najznačajnijih stvaralaca srpske literature XX veka. Istakao se kao pesnik, pripovedač, romansijer i publicista. Bavio se i likovnom kritikom. Ubrajan je i među 100 najznamenitijih Srba. Crnjanski je rođen 26. oktobra 1893. godine u Čongradu,[1] u Austrougarskoj (danas Mađarskoj), u osiromašenoj građanskoj porodici. Otac Toma bio je niži činovnik (opštinski beležnik) koji je zbog svog temperamentnog zastupanja srpske manjinske politike „prognan“ iz Banata, iz Ilandže (koju je Crnjanski nazivao Ilančom, po njenom starom nazivu) u Čongrad, koji je po Crnjanskom bio neka vrsta `tadašnjeg činovničkog Sibira`.[2] Majka mu se zvala Marina Vujić i bila je rodom iz Pančeva.[3] Crnjanski su stara sveštenička porodica u Ilandži, čije se parohovanje završava sa pop Jovanom, sinom pop Dimitrija.[4][5] Mali Miloš kršten je u pravoslavnoj crkvi Sv. Nikole u Sentešu, u `srcu Mađarske`,[6] a kum je bio Rumun, Lerinc Pinće.[7] Detinjstvo i školovanje Miloš Crnjanski je od 1896. godine odrastao u Temišvaru, u patrijarhalno-rodoljubivoj sredini koja će mu kult Srbije i njene prošlosti usaditi u dušu kao najdražu relikviju. Najdublje i najtrajnije senzacije svojih dečjih i dečačkih godina doživljavao je u tipično srpskim nacionalnim i verskim sadržajima: crkvena škola, ikona Svetoga Save, tamjan, pravoslavno srpsko groblje sa ritualom sahrane i zadušnica, večernje priče i pesme o Srbiji, hajdučiji i nabijanju na kolac — sve se to u dečakovim emocijama pretvaralo u trajan nemir i nepresušan izvor nada, radosti, sumnji, razočaranja i podizanja. Miloš Crnjanski je osnovnu školu završio u srpskoj veroispovednoj školi kod učitelja Dušana Berića u Temišvaru. Maturirao je u temišvarskoj gimnaziji kod katoličkih fratara pijarista. Po vlastitim rečima, bio je osrednji đak do očeve smrti, odnosno do petog razreda gimnazije, a tada se rešio `da ubuduće bude među prvima`, što je i ostvario. U leto 1912. odlazi u Opatiju, a potom se upisuje u riječku eksportnu akademiju. Igrao je fudbal u klubu `Viktorija` na Sušaku (istočni deo Rijeke).[2] Godine 1913. upisao je studije medicine u Beču koje nikada nije završio. Prvu pesmu „Sudba“ Crnjanski je objavio u somborskom dečjem listu „Golub“ 1908. godine. 1912. u sarajevskoj „Bosanskoj vili“ štampane je njegova pesma „U početku beše sjaj“. Prvi svetski rat Vest o ubistvu austrougarskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda zatekla ga je u Beču. Na samom početku Prvog svetskog rata Crnjanski je doživeo odmazdu austrijskih vlasti zbog Principovih revolverskih hitaca u Sarajevu, ali umesto tamničkog odela obukli su mu uniformu austrougarskog vojnika i poslali ga na galicijski front da juriša na Ruse, gde je uskoro ranjen. Veći deo vremena od 1915. iz tih tragičnih ratnih dana Crnjanski provodi u samoći ratne bolnice u Beču, više uz miris jodoforma nego baruta, da bi se tek pred sam kraj rata obreo i na italijanskom frontu. U njegove uspomene neizbrisivo su se utisnuli prizori ratne pustoši. „... Front, bolnice, pa opet front, i ljubavi, svuda ljubavi, za hleb i za šećer, sve mokro, sve kiša i blato, magle umiranja” — to su bila viđenja života u kojima je sazrevao mladi Crnjanski. Godine 1916, radi u Direkciji državnih železnica u Segedinu. Sledeće godine je vraćen u vojsku i prekomandovan u Komoran i Ostrogon. U Beču 1918. upisuje Eksportnu akademiju, što je bila davnašnja želja njegovog ujaka, koji umire `malo pre toga`.[2] Trideset miliona nedužnih mrtvih ljudi našlo je mesta u antiratnim stihovima ovog nesrećnog mladog ratnika koje je on iz rata doneo u svojoj vojničkoj torbi, prvo u Zagreb, a zatim u Beograd, gde se najduže zadržao. Godine 1919. u Beogradu se upisuje na Univerzitet gde studira književnost i uređuje list „Dan“. Crnjanski od tada živi kao povratnik koji se, kao nesrećni Homerov junak, posle duge odiseje vraća na svoju Itaku. Međutim, dok je Odisej znao da sačuva bodrost duha i životnu čvrstinu, Crnjanski se, sa čitavom svojom generacijom, vratio u razorenu domovinu sa umorom i rezignacijom. „U velikom haosu rata — govorio je mladi pesnik — bio sam nepokolebljiv u svojim tugama, zamišljenosti i mutnom osećanju samoće”. I u svojim ratnim i poratnim stihovima, ovaj umorni povratnik iskreno je pevao o svojoj rezignaciji i izgubljenim iluzijama. Iz tog potucanja po krvavim svetskim ratištima Crnjanski se vraća mislima o nužnosti rušenja lažnog mita o „večitim“ vrednostima građanske etike. I u poeziji i u životu on živi kao sentimentalni anarhist i umoran defetist koji sa tugom posmatra relikvije svoje mladosti, sada poprskane krvlju i poljuvane u blatu. Osećao se tada pripadnikom naprednih društvenih snaga i glasno se izjašnjavao za socijalizam, ali njegovo buntovništvo iz tih godina bila je samo „krvava eksplozija“ nekog nejasnog društvenog taloga donesenog iz rata. Književno stvaranje Miloša Crnjanskog u tom periodu bilo je krupan doprinos naporu njegove generacije da se nađe nov jezik i izraz za nove teme i sadržaje. Govoreći o literarnom programu svoje pesničke generacije, on je pisao: „Kao neka sekta, posle tolikog vremena, dok je umetnost zančila razbibrigu, donosimo nemir i prevrat, u reči, u osećaju, mišljenju. Ako ga još nismo izrazili, imamo ga neosporno o sebi. Iz masa, iz zemlje, iz vremena prešao je na nas. I ne dà se ugušiti… Prekinuli smo sa tradicijom, jer se bacamo strmoglavo u budućnost… lirika postaje strasna ispovest nove vere.” Potpuno novim stihom i sa puno emocijalne gorčine on je tada kazivao svoj bunt, opevao besmislenost rata, jetko negirao vidovdanske mitove i sarkastično ismevao zabludu o „zlatnom veku“ koji je obećavan čovečanstvu. Snagom svoje sugestivne pesničke reči on je mnoge vrednosti građanske ideologije pretvarao u ruševine, ali na tim ruševinama nije mogao niti umeo da vidi i započne novo. Crnjanski je i u stihu i u prozi tih poratnih godina bio snažan sve dok je u njemu živeo revolt na rat. Godine 1920, upoznaje se sa Vidom Ružić sa kojom će se 1921. i venčati. Ona je bila ćerka nekadašnjeg ministra prosvete Dobrosava Ružića.[8] Iste godine Crnjanski sa Vidom odlazi u Pariz i Bretanju, a u povratku putuje po Italiji. 1922. je bio nastavnik u pančevačkoj gimnaziji, iste godine je stekao diplomu na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Saradnik uglednog lista „Politika“. Istovremeno, izdaje „Antologiju kineske lirike“ i novinar je ulistu „Vreme“. 1927. u „Srpskom književnom glasniku“ izlaze prvi nastavci njegovog romana „Seobe“. U septembru 1926. kao urednik časopisa „Naša krila“ izazvao je na dvoboj Tadiju Sondermajera.[10][11] Godine 1928,1929. je ataše za štampu pri Ambasadi Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Na njegov poziv nemačku prestonicu posećuje njegov prijatelj književnik Veljko Petrović. Godine 1930, za roman „Seobe“ dobija nagradu Srpske akademije nauka. Sledećih godina putuje brodom po Sredozemnom moru i izveštava iz Španije. Godine 1934. pokrenuo je list „Ideje“ u kome je između ostalog pisao o Svetom Savi.[12] List je sledeće godine prestao da izlazi.