Razlog 1972 Retko u ponudi Zbirkom kratkih proznih tekstova Sveti bunar (1972) Stjepan Tomaš predstavio se kao pripadnik naraštaja fantastičara. Napisali su o `Svetom bunaru` Stjepana Tomaša: Tomaš nije nekakav etablirani mladi karijerist „velikogradskog“ tipa – kakvih kod nas ima na buljuke – nego se svojom začuđujuće kulturnom frazom javlja iz takozvane pokrajine (živi i radi u Belom Manastiru). On pokazuje da talentiranost niče tamo gdje je ne siju, nego tamo gdje mora. (Igor Mandić) `Sveti bunar`, prozni prvijenac napisan je u godinama prvog sazrijevanja, u onima u kojima se postaje tolerantnijim prema nenadanim klonućima svojih bližnjih, i u kojima sjećanja na siromašne trpeze božićnih večera rađaju blagost prema roditeljskom trudu, što je s puno napora pokušavao istinu učiniti nevidljivom dječjim očima. (Julijana Matanović) Do izlaska zbirke pripovijedaka `Sveti bunar` ime njenog autora malo je kome bilo poznato: Tomaš se nije `najavio` prethodnim „vježbama“ u listovima i časopisima, kako je to inače uobičajeno. Stoga je njegova knjiga djelovala kao iznenađenje, a u tekućoj kritici dočekana je – za mlada pisca- laskavim ocjenama. (Strahimir Primorac) `Sveti bunar` je prva zbirka priča Stjepana Tomaša. Ta njegova prva knjiga u isti mah je i jedna izuzetno dobra knjiga među knjigama hrvatskih prozaista mlađe generacije. (Predrag Protić) Tomaš Sjepan daje fascinantne slike pojedinih ljudskih sudbina… fascinantne slike čitavih naraštaja. On je uistinu vrsni, samosvojni prozaik koji ne nastupa tek obećanjem, nego i ozbiljnim ostvarenjem. Budući antologičari hrvatske proze morat će uzeti u obzir i Tomašev `Sveti bunar`. (Dubravko Horvatić) Upečatljiva svijetlomagijska fantastika kratkih priča `Svetog bunara`. (Goran Rem)

Autor: Ivan Aleksejevič Bunjin Povez: tvrd sa zaštitnim omotom Br. strana: 290 Format: 14,5 x 21 Gospodin iz San Franciska – izabrane priče nastale u Rusiji, od ranih radova do konačnog odlaska iz otadžbine. `…jesu li patila sva ta gospoda muke Kaina ili Raskoljnikova? Jesu li patile svakojake ubice tirana, ugnjetača, zapisane zlatnim slovima u takozvanim tablicama istorije? Patite li vi dok čitate da su Turci zaklali još sto hiljada Jermena, da Nemci truju bunare bacilima kuge, da su rovovi zatrpani leševima u truležu, da vojni avioni bacaju bombe na Nazaret? Pati li tamo nekakav Pariz ili London, sagrađen na ljudskim kostima, a koji cveta iz najsvirepije i najsvakidašnjije surovosti prema, takozvanom, bližnjem? Patio je, izgleda, samo jedan jedini, Raskoljnikov, i to samo iz sopstvene malokrvnosti i po volji svoga pakosnog autora koji je trpao Hrista u sve svoje bulevarske romane` - iz priče „Omčaste uši“.