Edicija „Plava ptica“, knjiga br. 10, dobro očuvano! Autor - osoba London, Džek, 1876-1916 = London, Jack, 1876-1916 Naslov Džeri ostrvljanin : pustolovine jednoga psa / napisao Džek London ; [preveo Živorad Vukadinović ; ilustracije Đura Pavlović] Jedinstveni naslov ǂJery ǂof the Island. srpski jezik Vrsta građe roman Ciljna grupa dečje, opšte Jezik srpski Godina 1981 Izdavanje i proizvodnja Beograd : Jugoslavija : Prosveta, 1981 Fizički opis 270 str. : ilustr. ; 20 cm Drugi autori - osoba Vukadinović, Živorad Pavlović, Đura Zbirka Plava ptica : knjiga za mlade i stare ; ǂknj. ǂ10 (Plast.) Napomene Prevod dela: Jery of the island / Jack London Tiraž 10.000 Pravo ime autora: Džon Grifit. Svoj avanturistički literarni opus Džek London je sazdao na dva velika potporna stuba: jedan je simbolisan beskrajnim, belim divljinama Severa, a drugi gustim, toplim plavetnilom Južnih mora. Nikada se istinski zaljubljenici u Londonovo delo nisu mogli odlučiti – ako je ikad i bilo prave potrebe – izmenu jednog i drugog: na jednoj strani ključala snaga nepreglednih ledenih prostranstava, na drugoj raskošna, gotovo mazna pitomina; na Severu, surova veličanstvenost prirode od koje zastaje dah, na Jugu, blažena vedrina praiskoni od koje se muti u glavi. Ali, ma koji prirodni dekor odabrao, na ma kojim se meridijanima zadržavao, izvorna, neukrotiva, neutaživa snaga Londonove proze dolazi do punog izražaja – pleneći, već nekoliko decenija, svojom lepotom niz čitalačkih generacija. Kao i u izvesnom broju drugih prilika, i u ovom je romanu činjenica da je glavna ličnost jedan pas poslužila Londonu da u još snažnijim kontrastima predstavi svet koji opisuje. To je svet u kojem podli i plemeniti karakteri dolaze u dodir, i sukob; u kojem ne civilizacija, već naličje civilizacije igra svoju rušilačku ulogu; u kojem se drevni običaji menjaju preko noći, ostavljajući za sobom prazninu i pustoš. U tom svetu u burnom kovitlacu, koji gubi staro lice a ne stiče novo, dolaze do punog izražaja sve osobine ljudske: i one najniže, i one najviše. Džerijeva sudbina samo potcrtava taj raskol; ali, istovremeno, jednostavna lepota Džerijevog karaktera stoji kao pouzdana tačka oslonca, kao međaš koji i radnji romana i njegovoj filosofiji daje pravi putokaz. Džon Grifit (engl. John Griffith Chaney; San Francisko, SAD, je bio američki pisac poznat kao Džek London (engl. Jack London), jedan od najčitanijih u prvoj polovini XX veka. Rođen je kao vanbračni sin samozvanog „ profesora“ , pisca i astrologa V. H. Čenija, koji ga nikada nije priznao. Napisao oko 50 pripovedaka i romana, a najpoznatiji su: „Zov divljine“ i „Beli očnjak“ i autobiografski roman Martin Idn (1909). Govorio je o životu radničke klase, sa izrazito socijalističkom tendencijom. Često je opisivao ljude sa dna, potlačene i ponižene i zato je nazvan „američki Gorki“. KC novo (L)

Pisma iz Šida Marija Demšar(Sava Šumanović-slikar) *4564*03-2022 Slovenačka prognanica Marija Demšar o boravku u kući Perside i Save Šumanovića, Šid 1941-1945. izdavač: Galerija slika “Sava Šumanović` Šid 2017.g ISBN: 978-86-87699-19-9 tiraž-300, Broširani povez na preklop; ćirilica, 101 strana, format: 20 cm; težina 160.grama stanje:nekorištena “Pisma iz Šida” (Galerija slika “Sava Šumanović”, Šid 2014) Marije Demšar (1910-1989), neposrednog svedoka života porodice Šumanović za vreme Drugog svetskog rata, predstavljena je u Šidu, početkom juna, u Galeriji slika “Sava Šumanović”. Ovo raritetno izdanje sačinjeno je od 10 pisama, 17 dopisnica i jedne razglednice (čestitke), napisane rukom Marije Demšar, prognanice iz Slovenije (Zabrežje, opština Žiri), koja je igrom slučaja provela kao pomoćnica u kući porodice akademskog slikara Save Šumanovića u Šidu, od 20. septembra 1941. do 10. avgusta 1945. godine. Vesna Burojević, direktor Galerije, uz prof. dr Mariju Stanonik, priređivač ovog izdanja, istakla je da su to sasvim lična pisma, pisana sa namerom da održe vezu sa porodicom, a činjenica da su napisana u kući porodice Šumanović postala su dragocena naučna građa. Gospođa Burojević je takođe rekla da je prva saznanja o postojanju ovih pisama Galerija slika “Sava Šumanović” u Šidu stekla je 2006. godine, kada je filolog, folklorist i etnolog, dr Marija Stanonik, ujedno i ćerka Marije Demšar, pripremajući knjigu “Etnologija u pismima i slikama”, koju je dve godine kasnije objavio Etnografski institut SANU, posetila Galeriju i Spomen-kuću Save Šumanovića, načinjenu od pisama i beležaka nađenih posle smrti svoje majke. I od tada, kao dragocen autentičan izvor informacija o životu jednog od najvećih srpskih slikara, postoji namera da se objavi prevod pisama u celini. Marija Demšar se spletom životnih okolnosti početkom rata našla kod svog brata u Štajerskoj (Cerovac), odakle je internirana u Šid, iz kojeg piše slikovita pisma svojim roditeljima u Zabrežje, o utiscima iz svakodnevnog života. Ta pisma su na njenu molbu, koja se može pročitati u jednom od njih, sačuvana. - Od prvog javljanja u Sloveniju vidi se njena zadivljenost bogatstvom i kultivisanošću porodice kojoj je dodeljena. Veoma precizno i detaljno je izveštavala svoje o svemu što je po njenim merilima bilo značajno. Opisivala je kuću i pokućstvo, poslove koje su joj bili povereni, hranjenje stoke, održavanje kuće. Veoma pedantno je pisala o tepisima i zavesama, koji su očigledno u njenim očima predstavljali statusni simbol. Pisala je i o svom odnosu sa drugim Slovencima (kojih je u Šidu za vreme okupacije prema Simi Tomoviću boravilo 70), cenama proizvoda na pijaci, berbi kukuruza i grožđa. Sestri Franciki je pisala o poklonima koje je dobijala od Gospođe, kako je oslovljavala Persidu Šumanović. Neobičan joj je bio i topao odnos između Gospođe, njenog brata i sestre, o čemu je takođe pisala - objašnjava Vesna Burojević. Savu Šumanovića, Marija Demšar pominje nekoliko puta. Do detalja je opisala njegov dnevni raspored. Bila je svedokom njegovog odvođenja, u rano jutro 28. avgusta 1942. godine kada je uhapšen zajedno sa 120 meštana. Odnos Perside Šumanović i Marije Demšar razvijao se postepeno. Bile su različite po svemu: godinama, veroispovesti, obrazovanju, socijalnom statusu. Govorile su različitim jezicima. Na početku je njihov odnos veoma zvaničan da bi ih kasnije životne prilike zbližile. To se vidi i po plati, koja je sa početnih 200 narasla na 1.000 kuna. Pored plate Marija je dobijala garderobu, obuću, imala je posebno plaćene lekarske usluge. Za Mariju je Gospođa bila dominantna ličnost, visoko moralnih principa, vredna i pravedna. Govoreći o njoj, često ju je poredila sa majkom. U pismu br 23 (17. maj 1943) Marija doslovno piše: “U subotu sam dobila kartu od sestre Zakrošice. Kaže da joj je jako loše. Da ima više suza nego radosti. Kaže: ti si imala veliku sreću što si došla na ovakvo mesto. Ali ne treba govoriti Zakrošici, rastuži se. Tri puta sam dobila poštu od nje. I samo se žali, a meni je sam Bog dao ovakvu sreću. Upravo danas mi je Gospođa opet kupila jedne cipele…“. Prema kazivanju dr Marije Stanonik, njena majka je iz Šida u rodno Zabrežje donela tri materijalne stvari: vinocrveni vuneni komplet, ukrasno jastuče i stolicu, koju joj je dala Gospođa da bi mogla da dostojanstveno sedi u stočnom vagonu kojim se vraćala kući, u Sloveniju. Razumejući da stolica pripada Šidu, 2010. godine dr Marija Stanonik ju je predala predstavnicima Galerije slika “Sava Šumanović”, kada je u Beogradu održana promocija knjige “Etnologija u pismima i slikama”. - Priča o devojci iz Slovenije, pismima, umetniku i ratnim godinama u Šidu, inspirisala je režisera Nikolu Lorencinija. Umetničko-dokumentarni film “Slikar i beračica grožđa”(2014) snimljen je na osnovu sećanja Marije Demšar koje je ispričala svojoj ćerki. Marija se sećala kako joj je Gospodin jednom rekao da stavi korpu na rame i da mu tako pozira. Dr Marija Stanonik prepoznala je po figuri i stavu svoju majku kao jednu od devojaka na Savinom triptihu “Beračice”. Kao što je Sava Šumanović završivši ovaj triptih otišao u večnost, tako je i devojka iz Slovenije, naslikana na triptihu, na neki način zauvek ostala u Šidu - zaključila je Vesna Burojević.

Pobuna mornara u Boki Kotorskoj 1918.Milovan Vučurović *6386*11-2022 `Jer ko umre slavno, svjet mu se divi,koga narod slavi,taj vječito živi` Milovan Vučurović autor naslov knjige: Pobuna mornara u Boki izdavač: Štamparsko Preduzeće `A.Paltašić`Kotor 1959.g Povez broš,ćirilica,39.strana, format: 16,5 x 12 cm, težina 50.grama stanje: vrlo dobro očuvano-.-nema ispisivanja Pobuna mornara u Boki Kotorskoj 1918.-Pobuna mornara u Boki kotorskoj 1.-3. II. 1918. O pobuni mornara u Boki Kotorskoj pisala je i pričala Evropa pobuna mornara,počiva na brojnim primjerima hrabrosti, patriotizma i otpora.vrijeme u kojem je sazrijevala ideja slobode, za koju se ljudskim životima plaćala i njena najveća cijena. Početak 1918., Boka Kotorska se nalazi u austrijskom dijelu Austro-Ugarske. Bila je izuzetno važna pomorska baza zbog svog strateškog položaja i utočišta kojeg je pružala austro- ugarskim brodovima. O događaju koji se zbio pisala je i pričala Evropa. Pobuna mornara počela je 1.februara 1918. god., tačno u podne, na brodovima „Sankt Georg” i „Gea”, kada je oko 6000 mornara austrougarske ratne flote pobunom preuzelo zapovjedništvo u svoje ruke i istaklo crvene zastave na oko 40 brodova u zalivu Boke Kotorske, upravo ispred Đenovića, gdje je bio stacioniran najveći broj brodova. Pobunjeni mornari ustali su protiv osvajačkog rata, koji su vodile Njemačka i Austro-Ugarska protiv Slavena, buneći se protiv uslova života na ratnim brodovima, ohrabreni velikom Oktobarskom revolucijom. Posadu su činili pomorci različitih nacionalnosti. Ubrzo su u Boku upućeni bojni brodovi, razarači i torpiljarke kako bi spriječili pobunu, pa je pobunjenim mornarima postavljen ultimatum o predaji 3.februara. Istog dana uhapšeno je 500 pobunjenih mornara. U zatvoru je umrlo 10-ak mornara, tokom pobune poginulo ih je dvoje, a ostali su osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne. Četvorica mornara i to troje Hrvata – Mate Brničević iz Krila Jesenica kod Omiša, Antun Grabar iz Poreča, Jerko Šišgorić iz Žirja kod Šibenika i Čeh František Raš, koji su vodili pobunu osuđeni su na smrtnu kaznu i strijeljani su 11.februara u Škaljarima, Kotor. Prije nego što su odvedeni na strijeljanje u kotorskom zatvoru ispovjedio ih je don Niko Luković. Na fasadi zatvora se nalazi spomen-ploča postavljena u znak sjećanja na vođe ustanka mornara u Boki 1918. godine. Pobuna mornara 1918 Kako je došlo do pobune Jedan od učesnika pobune Božo Šaban iz Omiša, drug i prijatelj jednog od vođa pobune Mate Brničevića pričao je…. „Ja i pokojni Mate Brničević služili smo 4 godine zajedno na ratnom brodu „Gea“. U Đenoviću bila je krčma, gdje smo mi mornari često zalazili, osobito od nedjelje kada bi dobili dopust. Tu smo imali par tamburica, od svakoga broda, a bilo je većih i manjih 22. Tu bi se pilo, pjevalo i tamburalo. Dojadilo nam ratovanje i austrijsko robovanje. Svi smo željeli kući. Došlo je i do naših ušiju, odkad je Amerika ušla u rat da Austriji i Njemačkoj nema spasa iz ovoga rata, a da našem narodu osviću bolji dani. Između pouzdanih prijatelja Hrvata, Slovenaca, Srba i Čeha vodili su se potajni dogovori što se ima učiniti. Odredili smo. Prvi će znak dati brod „St. Georg“, na kojemu vođa ustanka Josip Sesan, u službi kao kadet a u civilu pomorski kapetan, Dubrovčanin, mlad čovjek od 25 godina. Mi smo za sve to znali, pa smo na dogovoru u krčmi odabrali po 2 čovjeka pouzdana od svakoga broda, da obznani družinu kada nastupi taj čas. Na našem brodu „Gea“ bio je imenovan odbor od 3 lica, koji je imao točno izvršiti naredbu, netom pukne top sa broda „St. Georg“. Kako dogovoreno, tako izvršeno. Tačno u podne čuo se je top. Znak ustanka. Mi trojica od odbora naoružani puškam i pištoljima pristupismo komandantu broda — bio je Anton Časa iz Lošinja — i po nalogu našeg vrhovnog zapovjednika Sesana izjavismo mu, da je prestala njegova vlast, da se on i oficiri moraju predati novoj vlasti. Svi brodovi u Boki Kotorskoj digli su crvene i bijele zastave u znak da je nastupila nova vlast. Iz Crne Gore, Krivošija, Albanije – došlo je kroz to na desetak hiljada vojske u Boku da uguši ustanak. Vojska se skupila povrh Đenovića od Bijele do Baošića, sve glava do glave. Mi smo mogli s brodova sve srušiti topovima, ali nijesmo htjeli da ginu naša braća bez ikakove njihove krivice. One iste noći od 3. na 4. februara došla su iz Pule tri broda (»Friedrich«, »Max« i »Erzherzog Karl«) da uguše ustanak. Kroz ovo vrijeme mi smo vodili dogovore, kako ćemo svi izaći s brodovima iz Boke i zakloniti se u koju luku bližnje Italije. Naši su vojnici bili odlučni, ali nisu oni njemačke i mađarske narodnosti, a to su bili većinom mašinisti. Mate Brničević u pobuni mornara u Boki Kotorskoj Početak sloma Austro-Ugarske Monarhije 1. veljače, 1918. godine `Ja ne žalim što sam učestvovao u pobuni. Ja ne žalim što sam osuđen na smrt, jer smatram da će naša smrt donijeti bolji život našem narodu`. - Mate Brničević

Autor - osoba Kondžić, Muhamed, 1932-1996 = Kondžić, Muhamed, 1932-1996 Karahasan, Dževad, 1953- = Karahasan, Dževad, 1953- Naslov Silicijum front / Muhamed Kondžić ; [priredio Željko Ivanković]. Kraljevske legende / Dževad Karahasan ; [priredio Ivan Lovrenović] Vrsta građe roman Jezik hrvatski, srpski, bosanski Godina 1984 Izdavanje i proizvodnja Sarajevo : Svjetlost, 1984 Fizički opis 575 str. ; 21 cm Drugi autori - osoba Ivanković, Željko, 1954- = Ivanković, Željko, 1954- Lovrenović, Ivan, 1943- = Lovrenović, Ivan, 1943- Zbirka Savremena književnost naroda i narodnosti BiH : u 50 knjiga ; knj. 47 (Plast.) Napomene Tiraž 5.000 U kolofonu god. izdavanja: 1984/1985 Str. 5-14: „Sicilijum front“ - govor između prošlog i budućeg / Željko Ivanković Str. 411-415: Stvarnost teksta / Ivan Lovrenović Biografija, biliografija, literatura: str. 405-406; 573-574. Predmetne odrednice Kondžić, Muhamed, 1932-1996 Karahasan, Dževad, 1953- Spolja kao na slici, iznutra dobro očuvano, bez pisanja, podvlačenja, pečata. Dževad Karahasan (rođen u Duvnu, danas Tomislavgrad 1953.) jugoslavenski i bosanskohercegovački je književnik, dramatičar, esejist, romanopisac. Biografija U rodnom je gradu završio osnovno i gimnazijsko školovanje. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, studij komparativne književnosti i teatrologije, a u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, branio je doktorski rad. Dugi niz godina učestvovao je u uređivanju sarajevske revije kao urednik za kulturna pitanja Odjek, te dramaturg u Zeničkom narodnom pozorištu. Od 1986. do 1993. Karahasan je na mjestu docenta za dramaturgiju i historiju drame na Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu, gdje vrši dužnost dekana. Bio je glavni urednik časopisa za teoriju i kritiku umjetnost Izraz u Sarajevu. Od 1993. nakon odlaska iz Sarajeva zbog rata u BiH, živi u Grazu. 1994-95. godine gostujući je profesor na Univerzitetu u Salzburgu, 2001. u Innsbrucku, a u Berlinu od 2009-10. 1995. godine postaje stipendist DAAD Berlin, a 1995. i 1997. je lektor za bosanski, hrvatski i srpski jezik na Odsjeku za slavistiku Univerziteta u Göttingenu. U akademskoj godini 2007/08. je stipendist naučnog kolegija Wissenschaftskolleg u Berlinu. Od 1993. radi kao dramaturg za pozorište ARBOS – Gesellschaft für Musik und Theater. Piše drame, romane, pripovjetke, eseje, historiju i kritiku teatra i učestvuje kao pozorišni reditelj. Njegovi pozorišni komadi igraju se u Austriji (Beč, Krems, Hallein, Eisenstadt, Salzburg, Villach, Klagenfurt), Njemačkoj (Gera, Erfurt, Berlin, Leipzig), Bosni i Hercegovini (Sarajevo), Ukrajini (Odesa), Češkoj (Prag, Hradec Králové, Brno), Kosovu (Priština), Poljskoj (Szczecin), Singapuru (Singapore Arts Festival) i SAD (Washington D.C.). Živi i radi u Grazu i Sarajevu sa suprugom Draganom Tomašević-Karahasan. Djela Odlike su Karahasanova djela modernističke i inovativne pripovjedne tehnike u kojima se miješaju žanrovske karakteristike, esejizacija i dramatizacija proze, kao i bogatstvo jezika. Iako prvenstveno, po vlastitom izboru i angažmanu dramski pisac, Karahasan je ostvario najjače prodore u narativnoj i esejističko-memoarskoj prozi. Cijenjen i uspješan dramski autor, prije svega u zemljama njemačkog govornog područja, ovaj pisac, po mišljenju mnogih, dijeli u tom aspektu sudbinu jednoga od svojih uzora, Miroslava Krleže: kao i hrvatski pisac, i bošnjački spisatelj je fasciniran pozorištem za koje je napisao veći broj priznatih drama, no njegova najsnažnija djela su ipak, vjerovatno, romani i esejistička memoaristika. Roman „Istočni diwan“, djelo o sufijskom mučeniku i svecu Al-Halladžu, kompleksnu studiju u kojoj se preklapaju vjerno rekonstruirani ambijent Bagdada u 8. vijeku, refleksivni pasaži i egzistencijalno-spiritualna drama legendarnog martira, pjesnika i aforističkog mislioca. Za razliku od Selimovića u romanu „Derviš i smrt“, Karahasan dobro poznaje problematiku sufijskog misticizma. „Dnevnik selidbe“ je upečatljiva memoarska proza, prikaz opsade Sarajeva i funkcioniranja ljudske zajednice u neljudskim okolnostima, dok je kratki roman „Sara i Serafina“, o dvostrukom identitetu, stalnoj prisutnosti smrti i apsurdnoj pogibiji u opkoljenom gradu virtuozno djelo ispričano u jednom dahu do danas nedovoljno cijenjeno i ocijenjeno ostvarenje u kojemu se prelamaju dokumentaristički realizam, osobno ispovjedna naracija i borgesovki irealna atmosfera. Bibliografija Kazalište i kritika, „Svjetlost“, Sarajevo, 1980. Kraljevske legende, „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1980. Kralju ipak ne sviđa se gluma, Sarajevo, 1983. Strašno je vani, Sarajevo, 1984. O jeziku i strahu, Sarajevo, 1987. Model u dramaturgiji, Omladinski centar Zagreb, Zagreb, 1988. Istočni diwan, „Svjetlost“, Sarajevo, 1989. Východný díwán, „Kalligram“, Bratislava, 2007. Misionari, „Svjetlost“, Sarajevo, 1989. Stidna žitija, „Bratstvo-Jedinstvo“, Novi Sad, 1989. Stid nedjeljom, „August Cesarec“, Zagreb, 1991. Kuća za umorne, „August Cesarec“, Zagreb, 1993. Dnevnik selidbe, „Duriex“, Zagreb, 1993. Loučení se Sarajevem, „Mladá fronta“, Prag, 1995. Al-Mukaffa, ARBOS, Klagenfurt-Salzburg-Beč, 1994. Povučeni anđeo, ARBOS, Klagenfurt-Salzburg-Beč, 1995. Šahrijarov prsten, „Bosanska riječ“, Sarajevo, 1996. Koncert ptica, ARBOS, Beč, 1997. Forme teatra kao artikulirana forma života (Herbert Gantschacher), Beč, 2000. Noćno vijeće, „Profil internacional“, Zagreb, 2005. Gozba, ARBOS, Villach-Hradec-Salzburg, 2005. Dževad Karahasan - sabrana djela (Istočni diwan, Šahrijarov prsten, Sara i Serafina, Noćno vijeće), „Dobra knjiga“, Sarajevo, 2007. Izvještaji iz tamnog vilajeta, „Dobra knjiga“, Sarajevo, 2007. Sjeme smrti, Sarajevo, 2012. Što pepeo priča, Sarajevo, 2016. Nagrade 1981. Nagrada „Veselin Masleša“, Sarajevo; 1990. Jugoslovenska nagrada za roman, Sisak 1991. Književna nagrada franjevačke provincije Bosna Srebrena 1994. Evropska nagrada za esej „Charles Veillon“, Pariz 1995. Nagrada „Bruno Kreisky“ za političku knjigu, Beč 1996. Nagrada Stadtschreiber von Graz 1999. Nagrada Herder, Beč 2004. Leipciška književna nagrada za evropsko razumjevanje, Leipzig 2010. Slovenska Nagrada Vilenica, Vilenica; 2012. Počasna nagrada Nagrada Heinrich Heine, Düsseldorf 2012. Goethe medalja, Goethe instituta, Düsseldorf 2020. Goethe nagrada grada Frankfurta Miljenko Jergović: MUHAMED KONDŽIĆ: BITI HRVAT Ime ovoga pisca uzalud ćete tražiti na dva bratska leksikografska projekta: nema ga ni u Hrvatskoj književnoj enciklopediji, ni u Hrvatskoj U-ikipediji. Iako je neusporedivo značajniji prozaist od Ante Pavelića – s kojim ga je nepristojno u istoj rečenici i spominjati – a svojom je sudbinom i svjesnom odlukom o pripadanju mnogo veći Hrvat od Maka Dizdara, ime Muhameda Kondžića nije dobacilo do Zagreba. Gledao sam ga 1990. na osnivačkoj skupštini Hrvatskoga kulturnog društva Napredak u Sarajevu, onako malešnog i nabijenog, kako se drčno bori za svoje pravo da bude Hrvat među Hrvatima, i kako mu se ispotiha podsmijevaju i podgurkuju se bivši komunisti i neofiti, klerikalci koji su na svjetlo dana izašli nakon četrdesetpetogodišnje ilegale, časne sestre i svećenici, sve sami katolici pod punom ratnom spremom, uvjereni kako jednom Muhamedu od Boga nije dano da bude Hrvat, barem dok se u Zagrebu drukčije ne odluči. Uzalud je Kondžić vikao, uzalud se pozivao na godine provedene na političkoj robiji, nudeći im je kao da je njihova, pa da se tom robijom mogu ponositi kao sa svojom, hrvatskom mukom i patnjom. Samo neka njega, Muhameda, prime k sebi, i izaberu ga na neki hrvatski položaj. Vidio sam svojim očima, nikome tog dana do Hrvatskoga kulturnog društva Napredak nije bilo toliko stalo kao njemu. A kako sam ih gledao iz zadnjih redova, odakle se stvari najbolje vide, vidio sam ih sve. Muhamed Kondžić karijeru je počeo kao novinar tvorničkih novina po bosanskoj provinciji. Rođen 1932. u Derventi, u Sarajevu je studirao jugoslavistiku, a poslije se selio od Dervente i Prnjavora, do Slavonskoga Broda, Tuzle i Travnika, sve dok, na svoju nevolju, nije stigao u Zenicu. Povremeno bi radio i kao profesor srpskohrvatskoga jezika, ali za taj posao nije imao strpljenja. Nije znao s djecom, a nije znao ni s ljudima. Zapravo, nije znao sa sobom. Oni koji su ga od rana poznavali, ili su s njime studirali, govore da je u sebi nosio neku nepravdu, učinjenu njemu ili njegovima, za koju su mu bili krivi svi od njega jači i moćniji, nepravdu koju je htio pod svaku cijenu za života ispraviti. Odložimo na još nekoliko trenutaka priču o tome kako je Muhamed Kondžić ispravljao nepravdu. Bio je romanopisac i pripovjedač, možda i najbolji kojega je poslijeratna bosanska provincija imala. Značajan i u cjelini bosanske književnosti, darovitiji i ostvareniji od većine svojih hrvatskih ispisnika, onih iz metropolitanske, zagrebačke Hrvatske. Pisao je o suvremenom životu i o bosanskoj prošlosti. Bio je tvrd u izrazu, ali precizan i vrlo pismen. Poznavao je čovjekovu nesreću, bio srođen s nesrećom kao s vlastitom naravi, osjećao je kako se svud okolo pletu mreže zavjera i da se svakom preko noći može izvrnuti život. Danas njegove proze djeluju uspjelije, snažnije nego u vremenu u kojem su napisane. Evo naslova Kondžićevih knjiga: Noć nema svjedoka, Silicijum front, Žive muke, Ham-Dagova osveta, Uvježbavanje boli, Limeni lijes za Salcburg, Sužnji. Tko ih neće čitati, pošto u Hrvatskoj ne postoje, barem da zna kako je ovaj pisac imao dara za lijepe naslove. Njegovo stradanje započinje prije nego što je napisao prvi roman. Priča je tipična za onodobnu Bosnu i njezine političke procese. U zeničkim radničkim novinama Naša riječ objavio je članak pod naslovom „Koga kriju knjige dugovanja”, u kojem se bavio pronevjerama u zemljoradničkoj zadruzi iz Viteza. U koga je novinar dirnuo, kome se zamjerio i kakve je mračne sile u provinciji pokrenuo, to bi morao istražiti onaj tko bi se poželio baviti sudbinom jednoga hrvatskog pisca, ili političkim procesima u Bosni, općenito. Buknula je afera, koja, s obzirom na temu, nije mogla predugo trajati, a nakon što se sve smirilo, Muhamed Kondžić je uhapšen i optužen zbog verbalnog delikta i kontrarevolucionarnog djelovanja. Pratili su ga, a on je, nesretnik, negdje nešto izlajao. Bio je četrdesetogodišnjak, imao je ženu i dijete, sređen obiteljski život. Daleko od očiju slobodnoga svijeta, osuđen je na četiri i pol godine zatvora. Nakon što je istekla prva godina robije, javljaju da mu je sin stradao pod kotačima kamiona. Dvanaest mjeseci kasnije žena mu se ubija skokom s prozora hotela Metalurg. On se ne žali na dosuđenu kaznu, odbija pisati molbu za pomilovanje, na kraju odbija i skraćenje kazne za šest mjeseci. Odslužio je svaki dosuđeni mu dan robije. Kada je izašao iz zatvora, rečeno mu je da se ne može vratiti u stan koji je dobio od radne organizacije. Dobio ga je kao oženjen čovjek s malim djetetom, a sada nema ni ženu, ni dijete. Noćiva po parkovima i haustorima, na klupama željezničkog kolodvora, a zimi spava u šahtu za parno grijanje. Unutra je uvijek toplo, ali on se plaši da bi ga mogli zauvijek unutra zatvoriti, da bi netko mogao zavariti šaht. Traje to godinama, dok svud okolo ljudi normalno žive, uživajući u blagodatima liberalnoga jugoslavenskog socijalizma. Muhamedu gore ne bi bilo ni u Staljinovoj Rusiji. Tada su se Muhamedu Kondžiću dogodile dvije stvari. Postao je Hrvat, i počeo se baviti književnošću. Pisao je gdje je i kako je stigao, po klupama, šahtovima i kolodvorima, u rokovnicima i po papirićima. Teško da bi se moglo naći boljega i ispravnijeg motiva za ulazak u literaturu. Suprotstavljajući svoj tekst općoj propasti koja ga je zadesila, kontrapunktirajući književnost životu, Kondžić je spašavao razum i dušu. Nagrada koju time osvaja svakako je veća od Nobelove, premda nema publike koja do nje drži. A što se tiče hrvatstva, ono je, bez svake sumnje, reaktivno. Hrvat im je Kondžić postao u inat, naivno suprotstavljajući takvo nacionalno samoodređenje onima koji su ga osudili i pritom mu uništili obitelj. Njegova je naivnost vrijedna poštovanja, a takvo, Kondžićevo hrvatstvo ganutljivo je srodno Maruninom. I za njega, hrvatstvo je moralna kategorija. Nije htio biti ono što su bili njegovi progonitelji. Malo po izlasku s robije, 1976. pisac je na veličanstven način ušao u književnost. Sarajevski dnevni list Oslobođenje održavao je natječaj za kratku priču, koji je, za razliku od sigurnosno provjerenoga Večernjakova konkursa, bio – anoniman. Tako je Kondžić pod različitim šiframa poslao pet svojih priča, i osvojio prvu, drugu i treću nagradu, dok su mu preostale dvije priče trebale biti otkupljene. Bio je to strašan skandal, silna osveta talenta nad državom i Partijom. Šifre su se, naime, razotkrivale tako što je autor, nakon objave u novinama, slao dokaz svoga autorstva. Pet puta Kondžić, pet puta neprijatelj države. Kakav neoprez čuvara revolucije! Ali naravno, nagrada nije javno uručena, nije bilo plakete, cijela stvar je prikrivena i zataškana. Pisac se, međutim, okoristio: tri godine kasnije, 1979. omogućeno mu je da objavi prvu svoju knjigu. Bilo mu je četrdeset i sedam. Kao meni danas. U sljedećih deset godina odvila se književna karijera Muhameda Kondžića. Napisao je sve što je stigao, i opet je dobio stan. Sada mu je bila dovoljna garsonijera. Stigao je dobiti i neke književne nagrade – što bi moglo značiti da mu je grijeh protiv socijalizma bio oprošten – a onda je došlo do velikih promjena, i s književnošću je za Kondžića bilo gotovo. Došlo je na red hrvatstvo. Htio je 1990. da se i za njegovu muku zna. Uhvatila ga je luda, kao i tolike bivše robijaše, ustaške kćeri i sinove, mučenike jednoga muklog doba, koje se u Bosni razlikovalo od svega što se događalo u Zagrebu ili Beogradu. Zbog te razlike su se, možda, i okretale glave od sudbina kakva je bila Kondžićeva. Pokušao sam ga tada upoznati, ali nije išlo. Bio je sumnjičav. Odmah mi je zamjerio nešto što sam napisao o Tuđmanu. No, kratko će trajati to vrijeme ludovanja i pokazivanja vlastitih ožiljaka. Počinje rat, koji će sve stvari, i sve ljude, vratiti na početak i privesti ih njihovim stvarnim sudbinama. Nikada, nijedna knjiga Muhameda Kondžića nije objavljena u Hrvatskoj. U Bosni je prisutan u panoramama i antologijskim pregledima. I neshvaćen. Kakav bi i mogao biti čovjek takve životne putanje? Upravi Gradske biblioteke u Zenici 1994. uputio je pismo u kojem traži da mu se knjige povuku iz javnog opticaja. Sljedeće godine se razbolio. Umro je 7. listopada 1996. Po vlastitoj želji, pokopan je bez ikakvih ceremonija i bez prisustva javnosti. Ostavio je novac da se plate ona dvojica koja će iskopati grob. Nikome nije dugovao, niti je ljude molio da mu išta halale. MG97 (N)